Kana, ožujak 2018.

  

Iz izloga »Kršćanske sadašnjosti« IVICA MUSIĆ PIERRE TEILHARD DE CHARDIN

GENIJI, VARALICE I ONI TREĆI

SPISI IZ DOBA RATA (1916.–1919.)

Ogledi o odnosu znanosti i vjere

 Pierre Teilhard de Chardin bio je jedan od najbriljatnijih znanstvenika i umova Crkve koji je cijeli svoj zreli vijek posvetio popuštanju napetosti i pomirenju zna‑ nosti i vjere. Službena ga je Crkva dugo sumnjičila da brani panteizam. Njegovo ogromno djelo ima više desetaka svezaka. Bio je teolog, metafizičar, znanstvenik prirodoslovac, fenomenolog, evolucionist i pjesnik. Uza sve bio je kršćanski hu‑ manist i mistik koji se nije plašio ni buntovnih misli. Aristokratskog je podrijetla i držanja, postao je isusovac, neumorni je putnik i istraživač, profesor je fizike u Kairu, u Engleskoj se posvećuje geologiji i paleontologiji, istražuje u Kini, Etiopiji i Somaliji, predaje u Parizu… Umro je 1955. godine u New Yorku na sam Uskrs.

U ovim »Spisima iz doba rata« sabrano je dvadeset eseja koje je o. Theilhard većinom napisao po povratku iz rovova Prvoga svjetskog rata gdje je služio kao desetnik bolničar. Eseji predstavljaju fragmente jedne misli u nastajanju. Zanosna, ali dosljedna promišljanja o panteističkoj viziji, o problemu jednoga i mnogostru‑ koga, o odnosima Boga i svijeta, o kršćanstvu, ne plaše se izazvati šok. Smiona su tona koji treperi od ’proročke nestrpljivosti’. Teilhard izlaže svoja ’vatrena gledišta’ koja otvaraju put u njegovu teologiju i njegovu metafiziku.

BIBLIOTEKA: FORMAT: CIJENA:

Teološke meditacije; 11 x 20 cm; meki uvez; 521 str.;

180,00 kn.

BIBLIOTEKA: FORMAT: CIJENA:

 »U ovoj sjajno polemičnoj i poučnoj knjizi autor upozorava na problem iskriv‑ ljavanja i falsificiranja odnosa znanosti i vjere koji je aktualan osobito danas zbog agresivnoga napada na vjeru s ateističkih i političkih pozicija, uz zlouporabu znanosti kao oruđa koje navodno ruši vjeru (…) Pozivajući se na najveće znanstvene i crkvene autoritete, autor polazi od postavke da je novovjeka znanost baština kršćanstva, odnosno da je nastala zahvaljujući kršćanskomu svjetonazoru te da su upravo kršćanski znanstvenici dali i daju nemjerljiv prinos njezinu razvoju i rastu. Kako bi dokazao postavljenu tezu, autor je rasvijetlio neka od najvećih prirodoznanstvenih otkrića i njihovu filozofsku, teološku i svjetonazorsku pozadinu. Tako primjerice baca novo svjetlo na srednji vijek koji je, istina, kao i većina drugih povijesnih etapa ’bolovao’ od nemalih negativnosti, ali ga je istodobno krasila rijetko viđena vitalnost i povjerenje u um, što je pak omogućilo snažan razvoj znanosti. Upravo su u tome miljeu mogli stasati veliki intelektualci i istraživači kao što je primjerice franjevac Roger Bacon, ’otac’ moderne prirodoznanstvene metode koju je poslije preuzeo Galilei, a u znanosti se rabi i danas«, piše o knjizi u uvodu akademik Vladimir Paar.

Autor kritički analizira razne slučajeve, poput onoga Giordana Bruna, ali se zaustavlja i na znanstvenicima i svećenicima kao što su bili Nikola Kopernik ili Nikola Kuzanski, a prokazuje i brojne falsifikate koji su nastali tijekom povijesti. Knjiga je objavljena kao suizdanje »Naših ognjišta« iz Tomislavgrada i Kršćanske sadašnjosti.

Izvan nizova; 14,5, 21,5 cm; tvrdi uvez; 190 str.;

100,00 kn .

BIBLIOTEKA:

ANDREA AGUTI

FILOZOFIJA RELIGIJE Povijest, teme, problemi

 Riječ je o povijesnome i konceptualnom uvodu u glavne tematike filozofije religije u kojem se pokušava odgovoriti na pitanja: Je li religija odgovor na čovje‑ kovu potrebu, iskustvo svetog, pogled na svijet ili sve to zajedno? Kakvu razumsku prihvatljivost pokazuje religiozno vjerovanje i koje značenje poprima izraz »Boga« izvan njega? Kako pomiriti postojanje dobroga i svemogućega Boga s prisutnošću zla i patnje? Donosi li religijski zahtjev za istinom sukobe ili je opravdana težnja?

Koji je smisao »povratka religiji« u sve sekulariziranijem društvu? Velika pitanja religioznog iskustva izložena su jasnim tumačenjem koje uvažava složenost su‑ očenih problema i ažurirana u pogledu novih europskih i američkih istraživanja.

Ovaj vrijedan priručnik važan će biti kako studentima filozofije tako i studentima teologije pa i ostalim kompatibilnim društvenim znanostima jer je religija, osobito u zapadnjačkim društvima, postala problematična, a sve povezano s njom kao da gubi na očitosti. Autor proučava filozofiju religija na Sveučilištu u Urbinu te je izvanredni docent na Sveučilištu u Trentu.

FORMAT: CIJENA:

Priručnici; 17 x 24 cm; meki uvez; 384 str.;

190,00 kn .

BIBLIOTEKA: FORMAT: CIJENA:

Metanoja; 11 x 20 cm; meki uvez; 115 str.;

65,00 kn .

ENZO BIANCHI

PARADOKSI KRIŽA

 »Paradoksi križa, prostor sučeljavanja smrti i života, osude i spasa, tišine i krika, uvijek su hranili duh i srce kršćana koji su htjeli razbiti ustaljeno razmišljanje, lijenosti vjerovanja, i koji su htjeli iznova promisliti onaj trenutak Božje ’blizine u udaljenosti’, stavljajući vlastiti život u sjenu toga drveta…

Uzmemo li u obzir dvije ’niti‑vodilje’ koje nam o kršćanskom životu nudi Enzo Bianchi, dakle ono promišljanje koje slobodno osvaja i ono srce koje slobodno ljubi, bit će nam lakše, vjerujem, shvatiti ’paradokse’ prema kojima nas vodi: zla koje potkopava život, ljubavi koja pobjeđuje smrt, ludosti koja ubrzava svetost, duha kojega čini tijelo, kraljevstva Božjeg koje nas očekuje bez negacije naše vjernosti zemaljskome. A možda se svi mi, vjernici i nevjernici, možemo približiti promišljanju otajstva skrivenog u središtu drva križa; ’mjestu na kojem je Bog pokazao slavu svoje ljubavi, ali po cijenu svoje muke, patnje, smrti ljubljenoga Sina«, piše priređivačica ove knjige u uvodu.

KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA

Godina Broj Ožujak Cijena

XLIX 3/529 2018.

13 kn

Osnivač:

Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« Izdavač: Kršćanska sadašnjost d.o.o. 10 001 Zagreb, pp 434, Marulićev trg 14;

4 Vrijeme skidanja maski

Tel: 63 49 060; Fax: 48 28 227 Internet-stranica KS: http://www.ks.hr E-mail KS: ks@zg.t-com.hr E-mail Kana: kana@zg.t-com.hr ks.kana@gmail.com Uređuje: Uredničko vijeće.

7 (Ne)Prisutnost teologa u hrvatskom društvu Stjepan Baloban

8 Radost ljubavi u bolnim bračnim situacijama

Glavni i odgovorni urednik: Albert Turčinović.

Za izdavača: Stjepan Brebrić Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj.

Teološko razmišljanje: Tonči Matulić

10 Kršćanska sadašnjost i Koncilska obnova u nas

Adresa uredništva: KANA, »Kršćanska sadašnjost« d.o.o., 10 001 Zagreb, pp 434, Marulićev trg 14.

Rukopise i slike ne vraćamo.

Pitanje sadašnjeg trenutka: Josip Grbac

Obljetnica

39 Korablja i križ Tomislav Salopek

Putopis

45 Zadnji betlehemski dječak

Tisak: Denona d.o.o.

Stjepan Lice

Naziv računa: KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o.

Broj računa: 2340009-1100047241

25 Žarišno središte

Vrijeme i svijest: Vedran Martinac

Devizni račun: Privredna banka Zagreb 070000-70010-284337

28 Korizma i Uskrs na Madagaskaru Naši misionari

IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1 SWIFT PBZ GHR 2X

30 Prema najmanjoj braći

Godišnja pretplata: 143 kn

Vrijeme i riječ: Darko Tepert

Inozemstvo: Članice EMU: 44 €; Australija 55 AUD; Kanada 55 CAD; Švicarska 55 CHF; SAD 55 USD; Velika Britanija 33 GBP; Švedska 330 SEK.

32 Roditelji i medijski odgoj 40 Opstrukcija suverenosti

pretplata@ks.hr ijena za zemlje koje nisu navedene u ovom C popisu obra­čunava se prema USD. Avionsku poštarinu za prekomorske zemlje obračunavamo posebno.

Stare novine – novi papir

U korist vlastite štete: Stanko Uršić

16

Sveta zemlja Ivana Ćepulić

smanjujemo količinu otpada na odlagalištima, čuvamo šume, štedimo vodu i energiju.

Ožujak 2018.

budućnost ili mit?

Tehnologija

48 Imotski

Odvojenim prikupljanjem

42 Singularnost – neizbježna

Zapis: Zvonko Madunić

14 Svjesno angažirana vjera kao izgradnja zajedništva Bono Zvonimir Šagi

20 Hrvatski diletanti i srpski profesionalac

Političke teme: Tonči Tadić

50 Plodnost otvorenosti Veronika Popić

54 Bračni par i umirovljenje 56 Božidar Roksandić Portret umjetnika

3

Pitanje sadašnjeg trenutka

Vrijeme skidanja

maski

K

akav je svijet prekriven snijegom! Unatoč svim nedaćama koje može prouzročiti, snijeg nekako mijenja svijet. Uličnim svjetiljkama, krovovima i zgradama otupljuje šiljke i rubove, ublažuje šumove i tonove. Zemlja i naselja tonu u nekakvu tišinu, priroda spava. Odrasli postaju kao djeca. Igraju se ili šutljivo koračaju bijelim tepihom, hvataju pahulje. Snijeg nekako priziva osjećaje zavičaja, doma, obiteljskog ozračja. I snježni kristali zadivljuju. Svaki je od njih zaseban i poseban, dok zajedno u masi postaju nadmoćni. Lome Sunčevu svjetlost i podaruju svijetu blistavost i svjetlucavost koje gradovima utonulima u sivilo svakodnevice donose sjaj.

Prekida se svakodnevna rutina jer je snijeg sam po sebi kratkotrajan i prolazan. S prvim toplijim danima sva ta raskoš brzo se topi i prepušta teren smeću i blatu. Kao da je zemlja tim snijegom navukla masku.

No, i taj snijeg, ta maska, postaje sve kratkotrajnija. Nailazi sve kasnije, rjeđe i traje sve kraće. Doduše, čovjek može tehničkim pomagalima proizvesti umjetni snijeg, ali to nije isto. Skijaši to dobro znaju. Nedostaje mu mekoća novog snijega, nedostaju mu pahulje. A kako tek žalosno djeluje bijela pista umjetnog snijega uz koju rastu stabla na kojima nema nijedne pahulje. Nedostatak snijega ne pogađa samo one koji uređuju skijaške staze nego se tiče i ljud4

ske duše. Snijeg nakratko prikrije ono što nam je poznato, dok nam ga ponovno otkrije i omogući neko novo gledanje. Svijet prekriven snijegom u sebi uvijek nosi obećanje novog proljeća, povratka života, buđenja prirode, jednom riječju, nosi u sebi neke iskonske ljudske težnje. Snježna bjelina, za jednog vjernika, veže se uvijek uz jedno veliko obećanje, ono koje je anđeo, nakon što je odmaknuo grob s Isusova groba, najavio uskrsnuće. A odjeća anđela bila je »bijela poput snijega«.

taj naslov. S tim riječima pjesme teško se možemo složiti. S Pepelnicom nije sve gotovo. Gotovo je samo s prostodušnim i katkada površnim veseljem. U prvome su planu bili osjećaji i emocije, a ne razum. Sada dolazi vrijeme koje nastoji prodrijeti u dubinu i neprolaznost čovjeka i njegove duše.

Na scenu stupa ozbiljnost života. »A sada, vratite se k meni svim srcem svojim posteć, plačuć i kukajuć«, poziva Bog po riječima proroka Joela. I tu se traže osjećaji i emocije. Nije u pitanju samo razum. Obraćenje

Iza maski krije se politika koja puni vlastite džepove ili se zalaže samo na ideologiziranju društva. Kakve su tek maske nosili ljudi iz čelnih gospodarskih subjekata u Hrvatskoj koji su redom propadali jedan za drugim, a glumili su uspješnost, znanje, predstavljali se kao proroci razvoja i napretka.

1. Je li s Pepelnicom sve gotovo?

I karneval nastoji maskama prikriti stvarnost. Samo što to čini s mnogo više buke. Kada prestanu karnevalske svečanosti, na površinu izbija stvarnost. Ljudske težnje i potrebe, zatomljene karnevalskim maskama, opet izviru na površinu. I što onda? Na groblju blizu Kölna stoji nadgrobna ploča koja glasi: »Na Pepelnicu sve je gotovo!« To je grob Juppa Schmitza, skladatelja i pjevača čiji je šlager nosio upravo

Bogu nije pitanje samo razuma ili volje, nego je to stvar čitavog čovjeka, tijela i duše.

U karnevalu je na djelu bio čitavi čovjek.

I ozbiljnost života zahtijeva angažman čitavog čovjeka. To hoće naglasiti Pepelnica.

Pepeo na tjemenu ili čelu znači da su post i svako odricanje samo u službi nečega, čovjekove spremnosti da se odrekne »promašenih investicija«, besciljnih lutanja, eksperimentiranja sa samim sobom i drugima. S Pepelnicom dakle ništa nije gotovo. Samo Godina XLIX br. 3/529

Piše: Josip Grbac

počinje nešto novo. Što zahtijeva tjelesni i duhovni napor.

2. Pepelnica kao lijek ozdravljenja Nažalost, dok je tijelo maksimalno bilo angažirano tijekom karnevala, nije to tako tijekom i nakon pepelnice. Barem ne na ovim, europskim prostorima. Mi nismo spremni zamijeniti karnevalske šarene kostime pepelom. Plakanje i kukanje nestali su iz obzora postmodernog čovjeka, postali su gotovo sinonim za nešto negativno.

Ostaju post i križ od pepela na ljudskom tjemenu, kao znak da Bog želi uza se čitava čovjeka. Taj se pepeo uglavnom brzo izbriše s čela. Šteta, jer neki zaokreti prema obraćenju i činjenju dobra lakše uspijevaju ako iza sebe imaju jedan tjelesni vidljivi znak, kao što je križ od pepela. Predanje čitavoga čovjeka radostima, koje se dogodilo tijekom karnevala, mora imati svoj nastavak u predanju čitavoga čovjeka ozbiljnostima života koje počinje Pepelnicom i ima vrhunac na Veliki petak. To je lijek za ozdravljenje modernog čovjeka za koji nije potrebno tražiti nikakav recept. I sam Jupp Schmitz, koji je mislio da je na Pepelnicu sve gotovo, rodio se u godini obilja 1901., a umro u Velikom tjednu. Znakovito, zar ne? Možda mu je to bio znak da je svojoj pjesmi dao pogrešan naslov. A da je živio još samo nekoliko dana možda bi to bio i sam shvatio.

3. Pepelnica u Hrvatskoj Istinska pepelnica potrebna je i HrvatOžujak 2018.

skoj. Potreban joj je pepeo na čelu, pogotovo na čelima vodećih ljudi u hrvatskoj politici, gospodarstvu, kulturi. Prečesto smo svoje blato krili ispod prolaznoga snijega, još češće produživali maskirani karneval na cijelu godinu, štoviše, na mnogo godina. Iza maski krila se politika koja je, umjesto da se zalaže za opće dobro, punila vlastite džepove ili se zalagala samo na ideologiziranju društva. Kakve su tek maske nosili ljudi iz čelnih gospodarskih subjekata u Hrvatskoj koji su redom propadali jedan za drugim, a glumili su uspješnost, znanje, predstavljali se kao proroci razvoja i napretka. Govorimo o maskama ljudi u kulturi, koji su kulturu od sredstva zbližavanja i pomirenja među ljudima pretvorili u sredstvo daljnjih raslojavanja, omalovažavanja drugih, nametanja vlastitih ideoloških i svjetonazorskih ciljeva. Šteta što nismo znali ili htjeli prije dvadesetak godina poskidati te maske! Što smo ih uopće omogućili. Poziv na obraćenje, naime, nije samo pitanje osobne grešnosti ili neporočnosti. Obraćenje je iznimno važno i s društvenog aspekta.

Nijedno društvo ne može opstati na dulje staze ako pojedinci u njemu, pogotovo oni najodgovorniji, ne znaju pokazati minimalnu dozu poniznosti. Ako nisu nikada spremni nositi, ni za trenutak, pepeo na vlastitu tjemenu. Čak ni kada njihovi promašaji, koji su mnoge ljude otjerali u očaj i strah, postanu svima vidljivi. Društvo oholih ljudi nema perspektive. Doka-

zuje to povijest. Od one biblijske do one današnje.

4. Za život bez maski Hrvatskoj nisu dovoljna šminkerska dotjerivanja, nego radikalne promjene. Onakve kakve traže Pepelnica i korizma. Dokle god budemo nosili svakojake maske, svijet će nas doživljavati kao klaunove. Koji su simpatični samo u karnevalskim danima. Ako susretneš nekoga s maskom izvan tih dana, zaključit ćeš da s njegovim razumom nešto nije u redu ili da nešto prikriva, ili da nije iskren. A to je naša stvarnost.

S maskama se, barem nakratko, kroz život lakše prolazi. I u Crkvi. Koliki mladi ljudi navuku debele maske kada na vjenčanju obećavaju vjernost do groba? Ili kada pristanu biti kumovi na krštenju ili krizmi? Čak smo se i naviknuli da ljudi nose maske. Oni koji ih skidaju izazivaju čuđenje ili kritiku. Kao što je nekada sveti Franjo izazivao čuđenje svojim životom bez ikakve maske. Kao danas papa Franjo koji govori bez ikakvih maski. Nije čudno da u određenim krugovima izaziva negodovanje i čuđenje. Takvi su nam ljudi primjer kako izaći iz našega vječnog hrvatskog karnevala. To je kršćanski recept za ozdravljenje, koji će uvijek naići na protivljenje. Jer je lagodnije živjeti pod maskama. Ali, prisjetimo se: Zar nisu i samoga Krista, nakon svega dobra što je učinio, osumnjičili da nije pri zdravoj pameti? I to nisu bili njegovi neprijatelji, nego njegova rodbina.

5

Bl. Stanley Francis Rother suvremeni misionar i mučenik

P

astir ne smije pobjeći od stada na prvi znak opasnosti, govorio je američki mučenik i blaženik Stanley Francis Rother. Njega je blaženim potkraj rujna 2017. godine proglasio kardinal Angelo Amato, nazvavši tu beatifikaciju povijesnim događajem ne samo za rodnu nadbiskupiju Oklahoma City nego i za cijelu Crkvu u Sjedinjenim Američkim Državama. Naime, Rother je prvi svećenik-misionar i mučenik iz SAD-a koji je proglašen blaženim.

Rođen je 27. ožujka 1935. u seoskoj obitelji u Okarcheu u Nadbiskupiji Oklahoma City.

U obitelji se teško radilo, pa je dječak odmalena bio naviknut na sve poslove seoskoga gospodarstva. Bio je bistar i lako je učio. Nakon završene srednje škole, osjetio je svećenički poziv.

Pošao je na teologiju u San Antonio u Texas, gdje su poglavari uočili da, osim znanja iz poljoprivrede, ima i dara za tehniku – s lakoćom je popravljao strojeve i različita tehnička pomagala. Također su zapisali da je rado svima pomagao, sa svima komunicirao, bio predan u molitvi i imao izgrađenu osobnost. Znanja iz seoskoga života zapravo su mu, kako je netko zapisao, odmagala u školovanju jer su ga poglavari zapošljavali kao domara, sakristana, vrtlara, čak i vodoinstalatera kada je trebalo što popraviti.

Nakon šest godina studija neki su mu savjetovali da odustane od studija i svećeništva. No, biskup Victor Reed, vidjevši da ima poziv, šalje ga u sjemenište u Maryland, gdje je uspješno završio studij nakon kojega je u svibnju 1963. zaređen za svećenika. Na spomen-sličici za ređenje je napisao: »Blagoslivljati, krstiti, žrtvovati, voditi, propovijedati«. Nakon službi kapelana i župnika u SAD-u, na vlastito traženje god.

1968. kreće u misije u Gvatemalu među indijansko stanovništvo. Njegovo pastirsko djelovanje poklopilo se s razdobljem velikih političkih i socijalnih nemira u toj zemlji. Trudio se, kako je to na proglašenju blaženim istaknuo kardinal Amato, živjeti kao pravi Kristov uče6

nik, djelujući za mir i dobro među ljudima, a nagrada su mu bili »progon i smrt«.

Djelovao je među narodom Tzutuhil, potomcima Maja. Ljudi su bili tek izvanjski kršćani, a patili su od različitih bolesti i neishranjenosti. Misionari su zato pokrenuli programe vjerskog odgoja i obrazovanja obitelji. Rother se trudio naučiti njihov jezik kako bi im mogao pristupiti i propovijedati na jeziku koji razumiju. Posvetio se pastoralu siromašnih, posebno se skrbio za obitelji i krstio djecu.

Kateheze koje je održavao donijele su ploda pa je broj krštenja i crkvenih brakova bio u velikom porastu. Također se uključio i u pomaganje siromašnima i svima onima koji su bili pogođeni katastrofalnim potresom 1976. godine.

Svojim znanjima iz seoskog života koristio se kako bi pomogao siromašnim seljacima, a vrata župnoga dvora bila su uvijek otvorena za sve potrebite. Dvije godine poslije, započeo je progon Crkve, ali i ubojstva novinara i seljaka koje su vlasti označile kao neprijatelje. Premda je znao da je na »listi za odstrel«, Rother nije želio napustiti zemlju nego je nastavio propovijedati evanđelje mira i obraćenja, što su protivnici Crkve vidjeli kao provokaciju. Suvremenici su zapisali da se pred razbojstvima, ubojstvima i nasiljem koje su trpjeli Crkva i stanovnici Gvatemale osjećao nemoćnim i često u tišini plakao. Jedino mu je uzdanje bio Krist Raspeti. Ubijen je iz mržnje na vjeru hitcima u glavu 28. srpnja 1981. oko ponoći, kao jedan od deset svećenika koji su život izgubili te godine.

Indijanci su za njim plakali kao za ocem koji ih je podržavao i znao njihov jezik. Tijelo ubijenog misionara odneseno je u SAD, a u Atitlanu u crkvi ostali su njegovo srce i krvavi zavoji.

Ivan Pavao II. za svoga posjeta Gvatemali u veljači 1996. naveo ga je među 78 osoba ubijenih iz mržnje prema vjeri – mučenika vjere. Spomendan bl. Stanleyja Francisa Rothera je 28. srpnja.

• Suzana Peran

Veronikino ogledalo

K

rižni put, pobožnost vezana uz 14 prizora koji oslikavaju najvažnije postaje na putu što ga je Isus prošao noseći križ.

Na nekim postajama izdvajaju se pojedini likovi: Isusova majka, jeruzalemske žene, Šimun Cirenac, Veronika…

Veronika, žena koja pruža Isusu rubac da otare svoje krvavo lice. Isusovo lice, okrunjeno trnovom krunom, ostaje otisnuto na rupcu kao slika, kao portret.

Motiv rado obrađivan u likovnoj umjetnosti i književnosti sve do naših dana. »Tko je autor toga portreta, Krist ili Veronika, ne bih znao kazati. Valjda oboje…Prava riječ, pravi portret nastaje od istinske vezanosti za tuđu muku« (Danijel Dragojević, »O Veronici, Belzebubu i kucanju…«, Zagreb, 1970.).

Crkva sv. Križa u Zagrebu (Siget) ima moderni Križni put. Na reljefima od umjetne smole, boje starog zlata, kipar Dragutin Šantek prikazuje Isusa s križem, a od cijelog mnoštva koje ga prati uglavnom samo ruke, ruke koje ga prihvaćaju, ruke koje ga odbijaju…

Evanđelja ne spominju Veroniku.

Spominju je tek apokrifi, ali pripovijest je tako lijepa i duhom evanđeoska – Isus kao mjera i uzor – da je lik te svete žene zaživio u crkvenoj predaji, u šestoj postaji Križnog puta: »Veronika pruža Isusu rubac«.

Tradicionalni tekst razmatranja koji se čita uza šestu postaju završava s poticajnim usklikom: »O, kako je lijepo ogledalo dobila sveta Veronika! Ogledaj se u to ogledalo često!« Priredila: Boženka Bagarić

Godina XLIX br. 3/529

Kolumna Stjepana Balobana

(Ne)Prisutnost teologa u hrvatskom društvu

K

atolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu najstarija je i najčasnija crkvena visokoškolska ustanova u hrvatskom narodu, koja je u temeljima osnivanja Sveučilišta u Zagrebu kojemu je podarila 18 rektora, a brojni su bivši studenti kao poznati i priznati intelektualci obilježili kulturnu i svekoliku povijesnu zbilju hrvatskoga naroda. Od akademske godine 1930./31. do danas na filozofsko-teološkom studiju i njegovim institutima diplomiralo je 5737 studenata i studentica. Tom broju treba pribrojiti poslijediplomske studije i neke druge oblike obrazovanja.

Znanjem i iskustvom drukčiji Uz svećeničke i redovničke kandidate velik broj diplomiranih teologa jesu vjernici laici, žene i muževi, koji posjeduju mogućnost da svojim znanjem i iskustvom budu drukčiji i u hrvatskom društvu putem dijaloga i zdrave kritike ponude sadržaje koji će otvarati i povezivati različite u traženju zajedničkoga puta prema općem dobru. Oni posjeduju ‘određeno bogatstvo’ koje proizlazi iz njihova odgoja i obrazovanja. No, pitanje je koliko su stvarno svjesni toga »bogatstva« i na koji način to unutarnje »bogatstvo« pretvaraju u konkretni život, na poslu, u susretima, inače u javnom životu? U tom je kontekstu potrebno postaviti pitanje: Koliko se prisutnost teologa stvarno vidi i opaža u hrvatskom društvu? Potrebno je prevladati stereotip, koji je prisutan i u Crkvi u Hrvatskoj, da se teolozi školuju isključivo za vjeroučitelje u školi i za određene službe u Crkvi. Naprotiv, teolozi su već sada prisutni u svim segmentima društva: među saborskim zastupnicima, u ministarstvima, uredima, naravno, na osobit način su prisutni kao vjeroučitelji u školama, ima ih u medijima i na raznim drugim područjima crkvenoga i društveOžujak 2018.

noga života. Valja pretpostaviti da će u širim segmentima hrvatskoga društva potražnja za teolozima biti još veća i to zbog njihova znanja i »onoga posebnog iskustva« koje drugi ne posjeduju.

Organizirana prisutnost u društvu Živimo u vremenu i društvu koje obiluje udrugama, pokretima i svime onime što nazivamo civilnim društvom. Ono uključuje različite organizacije civilnoga društva čija je zajednička osnova sloboda udruživanja i djelovanje za opće ili zajedničko dobro. Riječ je o organizacijama koje se nazivaju neovisnim, dobrovoljačkim, neprofitabilnim, nevladinim i trećim sektorom. Te organizacije imaju jaki utjecaj na zbivanja u društvu, više nego što običan čovjek misli. Doduše, u Hrvatskoj – a posebno među katolicima – još uvijek prevladava mišljenje da zbivanja u hrvatskom društvu uglavnom ovise o politici, državi, ali i vjerskim zajednicama, posebno Crkvi. Pritom se misli na one koji upravljaju politikom, državom i Crkvom. Jednom riječju, misli se na po funkcijama visoko pozicionirane ljude.

Stvarnost se pokazuje ipak nešto drukčijom.

Drugim riječima, zbivanja u društvu više ne ovise toliko ili ‘isključivo’ o tome što će biti ‘odlučeno i dogovoreno na vrhu’, nego o tome što će se prije toga dogoditi ‘u bazi’, u društvu, odnosno koliko će baza imati utjecaj na »vrh«. Mjesta i čimbenici odlučivanja sve više se pomiču prema javnom sektoru, tj. prema pojedinim dobro organiziranim skupinama u društvu. Javni prostor postaje ‘mjesto odlučivanja’ o svemu ili gotovo svemu, nažalost, i o vrijednosnom, etičko-moralnom, socijalnom…, ukratko, i o onom što za vjernike nije predmet dogovaranja kao što su zaštita života, dostojanstvo čovjeka…

Kršćani imaju danas sve manji utjecaj na zbivanja u životu, a time i sve manje mogućnosti širenja evanđelja, ‘radosne vijesti’ suvremenom čovjeku, koji je takav kakav jest, nesiguran i sklon manipuliranju i ‘površnosti’. Kršćani premalo izlaze i djeluju na razini javnih i od Crkve udaljenih areopaga.

Teolozi kao aktivni sudionici društvenih zbivanja Nakon što je 2016. (9. lipnja) osnovano, 17. veljače 2018. održan je prvi Dan »Društva bivših studenata« (DBS) Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu koje je za svojega zaštitnika izabralo blaženoga Alojzija Stepinca. Hrvatski teolozi u »Društvu bivših studenata« KBF-a u Zagrebu imaju prigodu postati aktivnim sudionicima oblikovanja hrvatskoga društva i onoga što nazivamo civilnim društvom i tako pridonositi transformaciji i vrijednosnoj obnovi društva. Katolička Crkva u svojemu socijalnom nauku poziva svoje članove da se aktivno uključe u društveni život. Zašto?

Prije svega zbog toga da se onemogući ideo­ loško i političko manipuliranje javnošću.

Zakonska rješenja u Španjolskoj, kao i rasprave o za kršćane neprihvatljivim zakonima primjerice u Italiji i u nekim drugim zemljama s katoličkom tradicijom velika su upozorenja i nama da je nužno uključiti se u javne rasprave. Tko je za to prikladniji i osposobljeniji od teologa, bivših studenata KBF-a Sveučilišta u Zagrebu. U budućnosti bi bilo previše ‘naivno’ očekivati da će sve probleme oko vjerskih pitanja u hrvatskom društvu moći riješiti »vrhovi« ‘crkvene i političke vlasti’. Teolozi posjeduju brojne sposobnosti kojima bi na organizirani način i jačim angažmanom u javnosti mogli više obogatiti i crkveni i društveni život u Hrvatskoj.

7

Teološki četvrtak

KS i Koncilska obnova u nas Pedeseta obljetnica Kršćanske sadašnjosti

P

edeset godina nakon utemeljenja, točnije, na sam dan 22. veljače kada je prije 50 godina zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Šeper potpisao dekret kojim ustanovljuje novu crkvenu ustanovu Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« dvoranom Nadbiskupijskog pastoralnog instituta više puta su odzvanjale riječi Josipa Turčinovića (uz Tomislava Janka Šagi-Bunića i Vjekoslava Bajsića, suutemeljitelja KS-a), da je »KS izrazito pokoncilska hrvatska, katolička i narodna ustanova«. Bilo je to na prvoj ovogodišnjoj tribini »Teološki četvrtak« koju već niz godina priređuje KS. U duhu Turčinovićevih riječi bila je i sama tema »KS i Koncilska obnova u nas«.

Uvodeći u temu, moderator ovih mjesečnih okupljanja, don Anton Šuljić, prof., uvodno je također naglasio vezu KS-a i Koncila, ustvrdivši: »Kršćanske sadašnjosti kakvu danas poznajemo ne bi bilo bez Drugog vatikanskog koncila.« Podsjetio je na povijesne datosti nakon smrti kardinala Alojzija Stepinca, te istaknuo kako se u zanosu Koncila u Crkvi, pa tako i u nas počinje raditi na novim projektima. »Skupina zagrebačkih teologa pod vodstvom prof.

Janka Šagi Bunića okupila se radi pokretanja časopisa ‘Svesci’ 1966. u okviru HKDa ‘Sv. Ćiril i Metod’.« Šuljić je podsjetio i na nit vodilju koju su imali pokretači »Svezaka«, a koja je pak poslije postala i nit vodilja života i djelovanja Kršćanske sadašnjosti. »Ovi bi ‘Svesci’ imali postati instrument dijaloga ovdje među nama sa živom sviješću da je uspješan i plodan dijalog moguć samo ako ne prezrevši, nego polazeći od konkretne ukorijenjenosti zadobije planetarne dimenzije. Vjerujemo da će čita10

oci nazrijeti prisutnost dijaloga na ovim stranicama već u prvom ‘Svesku’ i da će ju pozdraviti. Time želimo biti iskreni i angažirani ostvaritelji Drugog vatikanskog koncila. ‘Svesci’ žele saopćiti suvremenu kršćansku misao i djelo našoj sredini, ali žele također izazvati misao. Njihova je intimna tendencija ne samo da povećavaju kršćansku naobrazbu svojih čitalaca, ne-

go da svako misaono biće pozovu za ovaj okrugli stol misaonih napora današnjice.« Nakon te »pretpovijesti«, dolazimo i do datuma 22. veljače 1968. i utemeljenja Centra za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije Kršćanska sadašnjost.

KS-u Koncil kao takav daje mnoge odrednice, ustvrdio je direktor i glavni urednik KS-a dr. sc. Stjepan Brebrić, te naglasio kako »u naslovu kuće stoji bitna koncilska odrednica izrečena poznatim pojmom ‘aggiornamento’, a upravo to podanašnjenje ili posadašnjenje sadašnjost je KS-a. Stoga, želimo li govori o aktualnosti KS-a danas, mi je svjesno želimo mjeriti s aktualnošću Drugoga vatikanskog koncila.

Mi u Kršćanskoj sadašnjosti smatramo da Koncil ostaje aktualni model crkvene i kršćanske obnove. Koncil aktualno govori o tome kako bi trebala izgledati Crkva sadašnjosti. Ne samo Crkva kao institucija nego kršćanstvo, katoličanstvo, pa i ovo, naše

ako ga zaista želimo preispitivati u njegovoj povijesnoj pojavnosti i graditi u perspektivi Drugoga vatikanskog koncila, tj. prema njegovu slovu i duhu, rekao je Brebrić, te se posebno osvrnuo na »inicijativu razlikovanja između slova i duha Koncila«. »Ti pojmovi ‘slovo i duh’ doista podsjećaju na onaj prijepor oko Koncila koji započinje već na početku nakon njegove najave, u radu pripremnih tijela i na saborskim zasjedanjima koji se kroz razlikovanje i različito tumačenje tih pojmova intenzivira u desetljeću nakon Koncila, pa na neki način traje do danas«, rekao je Brebrić, te u tom kontekstu upozorio na drukčije pojmove kojima se koriste autori u riječi redakcije prvoga broja časopisa »Svesci«. Oni govore o Koncilu kao zbirci dekreta i Koncilu putu po kojem se krenulo. »Put je dakako neizvjestan, on označuje proces u kojem su neizbježni usponi i padovi, trvenja i sukobi, zastajanja i novo polaženje.« Koncilske dokumente možemo ispravno tumačiti i razumjeti samo onda ako se, osim dobroga poznavanja naše sadašnjosti, tj. čitanja znakova vremena, također ispravno tumače važnost i značenje samoga Koncila, ako nam je poznat sav njegov složeni kontekst, rekao je Brebrić te naglasio kako je potrebno čitati izvorne tekstove Koncilskih konstitucija, dekreta i deklaracija uzevši u obzir sve kriterije koje nam suvremena teologija u tom pogledu nudi.

Hoćemo li danas zaboraviti Koncil i o njemu govoriti kao događaju koji je prošli, kao i svaki drugi u Crkvi i koji je pomalo postao irelevantan za današnje vrijeme, vrlo je moguće jer društveno i duhovno ozračje našega vremena koje je općenito i crkveno, jer Crkva nije imuna na ono što se izvan nje, ujedno i kao dio nje događa, takvo je da živimo u kulturi zaborava. Relativizam je važnija oznaka našega vremena Godina XLIX br. 3/529

i utječe na naša stajališta, shvaćanja i razmišljanja. Kriteriji istinitosti zbilje sve manje su neki događaji iz prošlosti i tradicije, a odlučno je ono što je trenutačno. Drugi vatikanski koncil, iako najvažniji događaj za Katoličku Crkvu i kršćanstvo u prošlome stoljeću, posve je aktualan i danas i može biti predmetom svjesnoga ili nesvjesnoga zaborava. Njegovih sudionika ostalo među nama vrlo malo, nove generacije teo­loga poznaju ga posredno. Mlađi vjernici jedva da su čuli nešto o Koncilu, upozorio je Brebrić, te još jednom naglasio ulogu Kršćanske sadašnjosti kao mjesta susretanja poslijekoncilske generacije u društvu već zauzetih vjernika laika koji su za njezin razvoj od ključne važnosti. »Dakako da KS nije jednostavno okupljao, nego se dogodilo razumijevanje Koncila, tj. susretanje svih bez ikakvoga posebnoga razmišljanja o crkvenim i kršćanskim staležima zapravo je značilo prihvat i razumijevanje Koncila, probuđenu vjerničku svijest svih i osjećaj njihove zajedničke, pa makar i različiOžujak 2018.

te odgovornosti za Crkvu i društvo. Stoga, ako Koncil shvaćamo ne samo kao događaj nego i kao program i viziju, u tom pogledu vrijedi i danas. Odnosno barem mi u KS-u smatramo da je Koncil, ne samo kao događaj nego kao program i vizija također pun nadahnuća i smjerodavan za djelovanje KS-a danas.« U KS-u postoji velika jasnoća o važnosti i značaju i aktualnosti Drugoga vatikanskog koncila. Ono što je tijekom godina učinjeno u cjelokupnosti koncilske obnove u nas, a ostaje upravo opipljivim kroz plodove napornog i nadahnutog izdavačkoga rada, potpuno potvrđuje i danas riječi Josipa Turčinovića da je »KS prvenstveno pokoncilska, hrvatska, katolička i narodna ustanova«. Danas je pristiglo vrijeme za dublju i svestraniju prouku toga koji je

djelatnost. To je izazov trenutka koji je nastao posebice nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj.« Nadalje, Tanjić je upozorio na jedno važno obilježje KS-a, koje je bilo važno u poslijekoncilskom vremenu, ali je važno i danas, a to je povezanost s Europom. »Bili su povezani s gibanjima u Europi. Turčinović na jednom mjestu kaže da je ta povezanost s europskim tijekovima bila važna za KS, a slijedom toga i poslijekoncilsku obnovu u Hrvatskoj.« Također je naglasio kako je Turčinović isticao da je komunikacija s Europom bila dvosmjerna, »nisu samo učili od Europe, nego su joj nešto i davali«. »To je ono što nama danas možda nedostaje: svijest da imamo nešto originalno ponuditi. Tu originalnost Turčinović vidi na nekoliko područja, a posebice na području

stvaran udio KS-a u našoj pokoncilskoj obnovi, te koji su razmjeri te obnove, zaključio je Brebrić.

I drugi uvodničar, rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta i nekadašnji direktor KS-a prof. dr. sc. Željko Tanjić, polazeći od teksta Josipa Turčinovića »Kršćanska sadašnjost u pokoncilskoj obnovi« (Izlaganje na bogoslovskoj tribini, 23. ožujka 1983.), progovorio je o ulozi Kršćanske sadašnjosti u koncilskoj obnovi u nas.

Najvažnija djelatnost po kojoj mi percipiramo KS jest izdavačka djelatnost. No, Tanjić je upozorio kako je KS mnogo više od izdavačke djelatnosti. »KS je izniknula iz duha, kojemu je jedna dimenzija koncilski duh, a onda je iz tog duha izniknula izdavačka djelatnost koja je bila u službi toga duha. KS je želio da po izdavačkoj djelatnosti taj duh bude prisutan u Crkvi i društvu, te da oblikuje novi crkveni duh. Danas je najveći izazov KS-u da živi od tog duha, te ga želi i kroz izdavačku djelatnost uprisutniti, no ne smije se KS suziti samo na tu

kateheze«, rekao je Tanjić, te to potkrijepio Turčinovićevim riječima: »Mi smo se odlučivali koje bismo priručnike ili katehetske udžbenike preveli. Najbliži su nam bili austrijski i njemački modeli, ali smo mi s vremenom razvijali vlastite modele.« Osim kateheze, KS je dao doprinos na području liturgije, pastoralnog djelovanja, te je posebno istaknuo biblijski pastoral.

Tanjić je podsjetio na 50 godina objavljivanja Zagrebačke biblije, ali i na Ilustriranu Bibliju mladih koja se u ono doba prodavala u nakladama od 300 000 primjeraka. »Ta je Biblija odigrala važnu ulogu ne samo u Hrvatskoj nego diljem Europe. A ona je i danas jedna od najprodavanijih knjiga.

To je ušlo u svijest: roditelji je kupuju djeci jer su njima tu Bibliju kupovali njihovi roditelji.« Kršćanska sadašnjost nije bila jedina ni sama institucija, ali sigurno je bila temeljna, najvažnija, usmjerujuća i oblikujuća, čak i pred onima ili s onima koji su bili suprotstavljeni KS-u, naglasio je Tanjić.

11

Kratko se osvrnuo i na područje djelovanja KS-a na području ekumenizma i dijaloga s drugim religijama i onima koji ne vjeruju, sa suvremenim svijetom i kulturom uopće.

Također je podsjetio na temu kojoj KS daje veliku pozornost, a to je tema Crkve, čime je na svojevrstan način mijenjala i oblikovala ekleziološku svijest.

Riječi koje obilježavaju pontifikat pape Franje

I

staknuti austrijski pastoralni teolog dr. Paul Michael Zulehner u svojoj je knjizi Sanjam o Crkvi kao majci i pastirici govorio o pontifikatu pape Franje. U knjizi je objavio i riječi koje je papa Franjo, prema istraživanju koje je teolog proveo, najviše upotrebljava. To su: Bog, život, ljudi i ljubav. U svojim katehezama i govorima papa Franjo često upotrebljava također riječi: milosrđe, obitelj, siromasi i djeca. Takav izbor riječi, smatra Zulehner, u skladu je sa zauzetošću pape Franje u duhu milosrdnog pastira duša.

Svoju potporu usmjerenju Crkve koje daje papa Franjo austrijski pastoralni teolog iskazao je i pokretanjem mrežne stranice pro-pope-francis.com kojoj se potporom i potpisima priključilo više od 70 tisuća osoba iz crkvenoga, političkoga, znanstvenog, kulturnog i javnog života.

12

Danas su se uloga i mjesto KS-a neminovno promijenili. No, ne treba za tim žaliti: u svakom se vremenu odgovara na način na koji se može, rekao je i u zaključnim se mislima osvrnuo na utemeljitelje KS-a koji i danas mogu biti model. »Imali su proročki duh, bili su osobe zrele u vjeri i svjesne svog poslanja, otvorene suradničkom duhu i duhu služenja, te spremni žrtvovati se.

Bili su mudri i razboriti, otporni, te unatoč udarcima nisu bili ljudi gorčine, a u konačnici: bili su spremni na promjene.« U plodonosnoj raspravi prof. dr. sc. Stjepan Baloban upozorio je na ustanovu bez koje bi bilo teško zamisliti KS, a to je Katolički bogoslovni fakultet. »Utemeljitelji KSa bili su prije svega profesori KBF-a« naglasio je te se osvrnuo i na ime kardinala Franje Šepera, čija uloga, prema njegovu mišljenju, još uvijek nije dovoljno vrednovana, i to ne samo u KS-u nego i s obzirom na KBF. U tom je vidu posebno spome-

nuo osnivanje Instituta za teološku kulturu laika, 1969., čime je omogućena teološka izobrazba laicima koji se angažiraju i oko KS-a. Govoreći pak o samome Koncilu, naglasio je kako su tu bili i drugi profesori, »jedan kojeg se zaboravlja jest Marijan Valković, teolog u čijemu teološkom razvoju vidimo da je u sebi razvijao Drugi vatikan-

ski koncil«. Govoreći pak o »vezi« KBF-a i KS-a, Baloban je podsjetio kako, osobito kad je riječ o izdavaštvu, veliko mjesto imaju profesori KBF-a. »Domaća teologija u izdavaštvu KS-a bez doprinosa profesora KBF-a bila bi u smanjenom obujmu.« Osvrćući se na doprinos KS-a, prof. dr. sc. Stjepan Kušar naglasio je kako u toj retrospektivi vidimo »da tu ima svjedočenja, intelektualne odvažnosti, intelektualne tradicije i proživljene duhovnosti, pretrpljenih stvari koje ulaze u duhovni kapital na koji se možemo danas osloniti. Pitamo li se kako danas, u našim je okolnostima poželjno da možda KS da prilog u tom smjeru ne samo kao izdavačka kuća nego i kao prostor okupljanja slobodnoga kršćanskog razmišljanja. I Teološki četvrtci mogu biti jedno takvo mjesto, ali moguća su možda i drukčija mjesta i drukčiji načini. Izazov da se o tom razmišlja i pokušaju promisliti prostori djelovanja gdje se vrijednost evanđelja, nezaobilazna važnost Isusa Krista za čovjeka, za društvo, za čovječanstvo može iznova pokazati i posvjedočiti uvjerljivo, intelektualno, duhovno, osjećajno, kulturalno, teološki i kako god hoćete na ljudski način.« Središnja proslava zlatnoga jubileja Kršćanske sadašnjosti bit će 12. lipnja 2018.

Marija Belošević

Godina XLIX br. 3/529

Sinoda – novi početak

P

otičem vas da u događaju Sinode vidite novi početak, novi zamah pastoralnog djelovanja, posebno u našim župnim zajednicama, u njima prisutnim molitvenim zajednicama, vjerničkim udrugama i pokretima te župnim tijelima sudjelovanja.

Kršćanstvo uvijek počinje iznova. Sinoda nam daje sigurnost, učvršćuje korake, izo­ štrava pogled, osobito u novim ozračjima, u kojima se jedan naraštaj pokušavao nositi s izazovima na svoj način, a sada je to pozvan činiti novi naraštaj. Naša je Sinoda, od samoga pripremnog razdoblja, pokazala tu generacijsku razmjenu prisutnošću mladih, koji na razne načine pokazuju da su izrasli u odgovorne vjernike, rekao je, predvodeći euharistijsko slavlje na završetku Druge Sinode Zagrebačke nadbiskupije, zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić.

Nakon opsežne, dugogodišnje priprave, Sinoda je otvorena euharistijskim slavljem u zagrebačkoj prvostolnici 8. prosinca 2016., a zatvorena na Stepinčevo 2018. Kako je na posljednjem, petom zasjedanju podsjetio kardinal Bozanić, »prvi put u povijesti drevne Crkve zagrebačke našli su se zajedno predstavnici čitavoga svetog Naroda Božjega ove partikularne Crkve, okupljeni na Sinodi u jednakom kršćanskom dostojanstvu, što znakovito očituje i raspored mjesta u sinodskoj dvorani. Ovdje su na zajedničkom zadatku članovi Sinode: biskupi, prezbiteri i đakoni, predstavnici osoba posvećena života naše nadbiskupije, te predstavnici Kristovih vjernika laika, tog najbrojnijeg dijela Crkve zagrebačke.« Na povijesnu važnost Sinode upozoreno je i u poruci pape Franje koju je na zaključnom euharistijskom slavlju pročitao tajnik Apostolske nuncijature mons. Janusz Stanislaw Blachowiak. »Ova je časna mjesna Crkva u svojoj devetstoljetnoj povijesti sve do naših dana doživjela nebrojeno puta miOžujak 2018.

lost i djelovanje Duha Svetoga preko njezinih svetih pastira i vjernika. Okupljeni danas u vjeri i zahvalnosti za sve Božje darove tijekom Sinode, Papa vas poziva da budete svjedocima obnovljene Pedesetnice vaše nadbiskupije. Prosvijetljeni istinskim svjetlom evanđelja, koje je nit, vodilja svih vaših napora Rimski vas biskup ohrabruje i poziva da idemo ususret svakom vjerniku, svakoj obitelji i, konačno, svim ljudima dobre volje vašega grada i nadbiskupije. Samo tako će svi moći osjetiti zagrljaj Crkve, hodočasnice na zemlji koja pronosi milosrđe Božje, te se tako sama čisti, posvećuje, te hrabro hodi u novosti života u današnjemu društvu koje više nego ikada treba svetih i poniznih svjedoka Kristove ljubavi.« U osvrtu na samu Sinodu kardinal je na misi naglasio kako je ona posvijestila pripadnost konkretnoj Crkvi zagrebačkoj u zajedničkom hodu svetoga Naroda Božjega. »Ona nas je još više međusobno zbližila, kako vjernike sa svećenicima i drugim službenicima, tako i vjernike međusobno.

Tu smo blizinu pozvani jačati i unositi je u sva područja života naše Nadbiskupije, posebno moleći jedni za druge. Osjetili smo da ima mnogo vjernika koji žive svoju vjeru, dobro su ugrađeni u župne zajednice, uključeni su i pomažu u raznim poslovima, žive redovitost u ritmu života obitelji i zajednice kojoj pripadaju. Imali smo prigodu bolje upoznati narav i djelovanje crkvenih institucija, tijela, službi; susretati pozitivne crkvene propise, opće odredbe i tolike prilike što ih Božji Duh potiče u našoj sredini, dajući nam svoje darove i otvarajući nove

mogućnosti, nošene ljubavlju i služenjem.

U postavljanim pitanjima i iznošenim prijedlozima očitovalo se iskreno htijenje, uočena ostvarenja i izražena očekivanja.

Naznačeni su i novi putovi, ali su predočene i stvarne teškoće koje ne moraju biti nepremostive.« Upozoravajući na činjenicu da »Crkvu istinski upoznaje onaj tko je voli«, propovjednik je istaknuo kako je blaženi Alojzije ostavio obilatu baštinu ljubavi prema Crkvi koja struji iz njegovih riječi, a najviše iz stava koji je svjedočio iz dana u dan, do zadnjega zemaljskog izdaha. »Sinoda je ponovno pred nas stavila radosnu istinu da Crkva zagrebačka živi upravo od ljubavi koju svjedoče vjernici u svojim obiteljima, na radnim mjestima, u društvu, često izloženi pitanjima i neugodnostima, nalazeći se pred kušnjom da zaniječu obranu i svjedočenje vjerskih istina. Ali, Sinoda pokazuje da je ljubav jača i od tih kušnji.« Kardinal je posvijestio i važnost crkvenosti, jer »djelovati crkveno znači djelovati kristovski. U tom djelovanju uvijek se osjeća duh sinodalnosti, počevši od molitve koja pogled usmjerava prema Božjem kraljevstvu, pri čemu u Crkvi dolazi do izražaja: zajedništvo, supsidijarnost, sloboda iznošenja mišljenja, slušanje drugoga, raspravljanje i provjeravanje, traženje dobra, preuzimanje odgovornosti.« Na Sinodu kao novi početak kardinal Bozanić je upozorio i na kraju mise: »Zaključili smo jedan dio, počinje novi: provedba Sinode, priprema završnog dokumenta, a sve je u cilju samo jednoga. Da mi budemo, svatko od nas, i svi zajedno više Crkva. To će reći, da budemo više Božji, i međusobno više braća i sestre. I nemojmo se bojati, imamo zaštitnika, svetost blaženog Alojzija Stepinca. Njemu smo preporučili ovo djelo na početku, on će nas voditi, i ovime mi svjedočimo da želimo biti i ostajemo Stepinčeva Crkva.« Marija Belošević

13

Političke teme

Hrvatski

diletanti i srpski

Piše: Tonči Tadić

profesionalac

M

edije i javnost u Hrvatskoj i Srbiji zaokupio je dolazak srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića u Hrvatsku na poziv hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Vučićev dolazak i odlazak zbili su se u ponedjeljak i utorak 13.–14. veljače 2018., na Fašnik ili Mesopust, što je dalo povod šaljivim komentarima među našim građanima da je »to ruglo od političara izabralo pravi dan«.

Vučićev dolazak, međutim, bio je sve prije nego šaljiv i izazvao je nelagodu i negativne komentare s cijeloga hrvatskog političkog spektra. Lijeva i desna oporba negativno su ocijenile poziv hrvatske predsjednice Vučiću, dok je HDZ poziv Vučiću da posjeti Hrvatsku potrčao opravdati kao Predsjedničin mirotvorni čin »okrenut budućnosti«, što je, doduše, posve na tragu Vučićevih izjava o »okretanju budućnosti«. Usto, iz vladajućih krugova ističu kako je ovo prvi posjet »pa se i ne treba nešto posebno očekivati od njega«. Još kad se na to nadoda bijesna izjava naše predsjednice da »nam neće marginalci krojiti politiku«, izjava upućena udrugama branitelja i ratnih stradalnika, kojima je naprasno zabranjen inače uredno odobren prosvjed na Markovu trgu, a koji inače čine Predsjedničinu izbornu bazu, onda je jasno da je posrijedi tipični hrvatski šlamperaj i diletantizam na svim razinama ovog međudržavnog događaja.

Pokušajmo zato hladne glave sagledati što se dogodilo, zašto se dogodilo i koje su posljedice. Svaki međudržavni posjet 20

može se ocijeniti kroz tri ključna obilježja.

Prvo, koje su političke poruke, bolje reći, propagandne poruke, poslane ovim činom dolaska hrvatskoj javnosti, srpskoj javnosti i međunarodnim krugovima, posebno onima u Bruxellesu, Washingtonu i Berlinu? Drugo, koji su dokumenti potpisani tijekom boravka, odnosno koji su posebni forumi organizirani u toj prigodi? I treće, koji potezi su dogovoreni, što slijedi sada ili, diplomatskim rječnikom rečeno: koji je follow-up?

Političke poruke su brojne, a evo nekih. Prva je da je hrvatskoj vlasti jako bitno što je Vučić uopće došao, i to baš sada, te su spremni radi tog dolaska staviti pod tepih pitanje ratne štete i sve druge sporove sa Srbijom. Druga je da Hrvatska i Srbija ipak mogu razgovarati, iako posve drukčije gledaju na ratne događaje 1991.–1995., te će (ako se Srbe pita) to zauvijek tako ostati.

Treća je da se Vučić ne želi ispričati za svoje djelovanje i izjave tijekom srpske agresije na Hrvatsku i BiH, ali to hrvatsku vlast ne zanima niti zabrinjava. Četvrta je da se Srbija navodno okreće EU-u i zna da treba pregovarati s Hrvatskom o granicama, o nestalima i drugim temama, makar glumeći želju za razgovorom. Opravdavati izostanak otvaranja bilo kojih ključnih tema čistom željom da se sastanak u Zagrebu uopće dogodi vrhunski je hrvatski politički diletantizam. To posebno treba gledati u kontekstu zajedničke izjave dvoje predsjednika o »izbjegavanju sukoba idućih pola godine«. Drugim riječima, ako itko iz Hrvatske konstatira kako Vučić ne radi ni-

šta od onog što je obećao, ili ako itko iz Hrvatske postavi pitanje ratne štete za razorenu imovinu ili odštete za vrijeme u srpskim konclogorima, to će u Srbiji i u EU-u biti protumačeno kao »izazivanje sukoba«.

Predsjednica K. Grabar-Kitarović pri tome je kontradiktorna do krajnosti: s jedne strane, sastanak je dugo i pažljivo pripreman, a s druge strane, željela je »zaustaviti eskalirajući verbalni rat Hrvatske i Srbije u ova tri mjeseca«?! Dugo i pažljivo pripremanje znači treba procijeniti svaki mogući ishod i pripremiti za svaki ishod pažljivo sročene političke poruke te predvidjeti učinke svakog ishoda na poziciju Hrvatske u našem susjedstvu i u EU-u. Teško da je išta od toga pripremljeno, odnosno teško da se susret pripremao duže od dvatri tjedna. U Hrvatskoj su se, naravno, odmah počele rojiti teorije o tome kako je ovaj susret odrađen »pod pritiskom naših sponzora sa Zapada«. Takvo što je malo vjerojatno, jer u ozbiljnim državama znaju da se takvi susreti pažljivo pripremaju i da se s time ne brza. Prije će biti da su u krugovima savjetnika naše predsjednice procijenili kako bi takav zbrzani posjet bio »jako konstruktivan«, tj. kako bi dobro odjeknuo na Zapadu kojeg brine kamo će Srbija – prema Rusiji kao njezina balkanska kolonija ili prema EU-u kao nova članica. No zašto bi taj izbor bila hrvatska briga?

Uostalom, koji je to »verbalni rat« vođen?

Bili smo zapravo svjedoci lavine neodmjerenih izjava srpskog ministra vanjskih poslova Ivice Dačića na račun Hrvatske, notornog ministra (dez)informiranja u vrijeme Godina XLIX br. 3/529

Slobodana Miloševića, te od srpskog ministra obrane Aleksandra Vulina. Ništa slično iz Hrvatske na račun Srbije nije izricano već desetljećima. Štoviše, nakon pamfletističke »izložbe« o Logoru Jasenovac koju su Dačić i njegovi prijatelji organizirali u sjedištu UN-a u New Yorku sa svrhom izjednačivanja svake hrvatske države s najcrnjim nacizmom, sve što je u tom tzv. verbalnom ratu rečeno s hrvatske strane bio je bojažljivi prijekor koji je Srbiji uputila hrvatska ministrica vanjskih poslova Marija Pejčinović Burić. Koji je dakle zaključak? Ako Hrvate mjesecima vrijeđaš na međunarodnim forumima, ako im državu ocrniš kao nacističku tvorevinu, oni će te već sutra smjerno pozvati u goste i omogućiti ti sve što želiš!

A to što Vučić želi jest »peglanje imagea« u očima Zapada, točnije, u očima hrvatskih sponzora u Bruxellesu, Washingtonu i Berlinu. Dakle, ako je Vučić sa svom tom bagažom dobar Hrvatskoj, bez isprike za ijednu svoju izjavu iz 90-ih godina prošloga stoljeća, bez isprike za sve zlo koje je Srbija nanijela Hrvatskoj, onda je dobar i za Njemačku, EU i SAD! To je konkretan politički učinak, ali nimalo pozitivan za Hrvatsku. Politički je učinak i pojačana Vučićeva pozicija u Srbiji, jer je ušao u »ustaško gnezdo« i tamo hrabro svjedočio svoje četničko poslanje iz 90-ih 20. st., pri čemu se baš nitko od domaćih nije našao pozvan da ga o tome išta pita. Ali zašto bi nama bio bitan Vučićev image? Vučić je, naime, profesionalni srpski političar, koji gradi svoju poziciju u Srbiji već 25 godina, nije se kao naši diletanti slučajno zatekao na poziciji u državi sretnim ishodom izbora – zbog gluposti SDP-a ili rasula u HDZ-u. On je sposoban biti autohtoni četnik na braniku ‘velike Srbije’ i euroliberal koji Srbiju vodi u EU, rehabilitirati Milana Nedića i govoriti o antifašizmu, dakle može biti sve što od njega očekuje svaka pojedina skupina birača u Srbiji. Slično Stipi Mesiću koji je 1991. pjevao ustaške pjesme i bio tvrdi desni nacionalist, a danas je počasni predsjednik hrvatskih antifašista i u duši ljevičar.

Drugo obilježje – potpisane sporazume i održane događaje tijekom Vučićeva posjeta Zagrebu možemo sažeti ovako: nije potpisano ništa, a dogovoreno je samo to da ćemo se nastaviti dogovarati – recimo, o sudbini nestalih Hrvata i o granicama. To je ujedno najbolji dokaz nepripremljenosti Ožujak 2018.

Vučićeva dolaska. U vezi s tim, danima je iskrilo na relaciji Ured Predsjednice – Ured Premijera, iz čega je očito da nitko u Vladi RH nije bio konzultiran. Naime, da jest, sigurno bi Vučićev dolazak bio bolje pripremljen uz pomoć vladinih službi, s nizom tema koje treba otvoriti i o njima nešto dogovoriti i potpisati. Kad je premijer Andrej Plenković podsjetio kako treba riješiti pitanje naknade ratne štete Hrvatskoj, srpski je predsjednik istaknuo kako ima »15 hiljada primera za štetu nanesenu Srbima u Hrvatskoj«, a da ga nitko ni od naših novinara, a pogotovo ne na Pantovčaku nije upitao da navede bar jedan primjer. Od svih otetih hrvatskih matičnih knjiga s okupiranih područja, koje su ovdje očekivane kao kakavtakav dokaz uspješnosti ovog predsjedničkog susreta, Vučić je donio samo tri knjige, ali ne iz Vukovara nego iz Dvora na Uni, da dokaže kako je puno Srba prije tamo živjelo. Održani su, doduše, i protokolarni susreti s premijerom Plenkovićem i s kardinalnom Josipom Bozanićem, na kojima, međutim, nije ništa dogovoreno – tj. dogovorili smo se da se ni o čemu ne slažemo.

No tijekom Vučićeva boravka održana je Velika skupština Srpskog narodnog vijeća (SNV) u dvorani »Lisinski« u Zagrebu. Taj događaj i »peglanje imagea« u očima EU-a zasigurno su jedini stvarni razlozi Vučićeva dolaska u Hrvatsku. Na toj skupštini, na kojoj je kao gost sudjelovao i Vučić, usvojena je Izjava o pravima Srba u Hrvatskoj koja je, kao svojevrsni popis političkih zahtjeva, upućena Vladi premijera Andreja Plenkovića, s kojom je SDSS u koaliciji. Od ukupno trinaest točaka Izjave dio je ekonomsko-socijalne naravi poput, primjerice, elektrifikacija sela u kojima živi srpsko stanovništvo, osiguranje nesmetanog povratka izbjeglica, prava na obnovu uništenih kuća, utvrđivanje sudbine nestalih te suđenje za zločine počinjene nad Srbima. No u 13. točki Izjave SNV od Vlade ultimativno traži sljedeće: »Institucije srpske zajednice, posebno SNV i Zajedničko vijeće općina (ZVO), moraju dobiti status manjinskih samouprava, u skladu s njihovim posebnim osnivačkim izvorištima – dokumentima s međunarodnim karakterom, Erdutskim sporazumom i Pismom namjera.« Drugim riječima, to bi značilo »formiranje zasebne teritorijalne jedinice po jednonacionalnom ključu«. Komentiraju-

ći nedavno u Beogradu tu skupštinu, Vučić je izjavio da se »u Lisinskom naježio od ponosa«, što je logično, jer to je reciklaža zahtjeva SDS-a iz 1990. No kaže i kako je osjetio »strah među srpskom zajednicom u Hrvatskoj, strah veći nego među Srbima na Kosovu«. Takve izjave daju potpunu sliku stanja duha Vučića i njegovih sljedbenika u Hrvatskoj. Naime, sve zlo koje se Hrvatima dogodilo nakon 1918., a uzrokovali su ga Srbi, bilo je posljedica »osjećaja straha« među Srbima u Hrvatskoj. Umjesto da ih u »Lisinskom« i izvan njega potakne da vole Hrvatsku, budu njezini lojalni građani, integrirani u njen politički život, jer tu žive, a ne u Srbiji, Vučić ih je potaknuo na getoizaciju u »zasebne teritorijalne jedinice po jednonacionalnom ključu«, kao što je potaknuo njihove (neutemeljene!) strahove, pozvavši ih da »vole Srbiju«. Što se tiče trećeg obilježja, odnosno ­follow‑up događanja, prvi se dio već počeo odigravati. Vučić je nastavio u svojim izjavama objašnjavati zašto se nije ispričao i neće se ispričati, ističući strah Srba u Hrvatskoj, dok je naša predsjednica nastavila objašnjavati kako je jako pametno što ga je pozvala u Zagreb. Usto, u Beogradu je predsjednik Vučić primio predstavnike hrvatskih udruga nestalih, a u Zagrebu je naša predsjednica primila predstavnike srpskih udruga nestalih. Na sastanku su se Vučić i srpski generali i ministri iznenadili nad hrvatskim zahtjevima, kao da se rat zbivao na Novoj Gvineji i kao da s njim nisu imali nikakve veze. Recimo, iznenadilo ih je da se može doći do osobe koja je počinila ratni zločin nad Hrvatima tako da se pogledaju snimke RTV-a Beograd iz 1991.

Najbolji komentar svojeg susreta s Vučićem dala je jedna od predstavnica udruga nestalih Hrvata, koja veli da »od sada samo čeka« na konkretan potez iz Srbije. I čekat će, jer Aleksandar Vučić je tipični balkanski blefer, koji je sposoban sve obećati i svašta izjaviti ako mu to diže popularnost.

Dovoljno je spomenuti najave iz 2016. da će Srbiji Rusija darovati oružja u vrijednosti 5 milijardi eura, od čega nije bilo ništa. Dakle, Vučić je sposoban u Beogradu, Zagrebu, Berlinu ili Bruxellesu obećati sve što se od njega očekuje – i nastaviti po svome. S takvima je sjajno pregovarati i sve dogovoriti, samo se na rezultate čeka – dok oni koji čekaju ne izgube nadu.

21

BIBLIOTEKA: FORMAT: CIJENA:

Liturgijska izdanja; 19,5 x 27,5 cm; tvrdi uvez; 179 str.; 170,00 kn

 Novi priručnik Molitve vjernika koji nam je nedostajao za sve najvažnije svetkovine, blagdane, spomendane, zajedničke i prigodne mise i posebne dane donosi obrasce koji za pojedina slavlja nudi izbor od pet do osam molitvenih zaziva, ali i veći izbor molitava u pojedinačnim slavljima kao što je primjerice blagdan bl. Alojzija Stepinca. Priručnik je struk‑ turiran tako da se ravna po građanskoj godini: svetkovine, blagdani i spomendani nižu se sukladno njihovim mjestima u kalendarskoj godini. Drugi dio Molitava vjernika posvećen je zajedničkim misama kao što su primjerice slavlje posvete crkve, zatim slavlje Blažene Djevice Marije, slavlje mučenika i tako redom. Treći dio donosi molitve vjernika u prigodnim misama kao što su mise za Crkvu, zatim za evangelizaciju naroda, za progonjene kršćane, za narode i države, za napredak naroda i tako redom sve do molitava vjernika za posebne dane.

BENITO MARCONCINI, ANGELO AMATO, CARLO ROCCHETTA, MORENO FIORI

ANĐELI I DEMONI Povijesna drama između dobra i zla BIBLIOTEKA: FORMAT: CIJENA:

Teološki radovi; 17 x 24 cm; meki uvez; 440 str.; 220,00 kn

 Kako zamišljati Sotonu i njegov zlobni utjecaj u ekonomiji spa‑ senjske povijesti? Da bi pružili cjeloviti pogled blizak danostima vjere, neki stručnjaci cijeli taj problem analiziraju na različitim razinama: u prvom dijelu sveska osvrćući se na anđele, u drugom na demone. Na‑ kon opširnoga uvoda Carla Rocchette, koji sabire i suprotstavlja razna pitanja i pokušaje rješenja što proizlaze iz najnovije teologije, poznati bibličar Benito Marconcini iznosi danosti o anđelima i demonima koji su, više‑manje istaknuto, prisutni u biblijskoj literaturi. Slijedi dugo i detaljno povijesno istraživanje o liku i ulozi anđela i demona u crkvenoj tradiciji, o čemu piše o. Angelo Amato, dok je sustavnome teologu Carlu Rocchetti povjerena teška zadaća predlaganja sveobuhvatne teološke vizije, koja je biblijski utemeljena i koherentna. On anđele opisuje kao »klanjatelje Bogu živom« i sluge Kristova djela i poslanja Crkve. Ova vrijedna knjiga, koja je nedostajala na hrvatskome teo‑ loškom podneblju, završava radom teologa i stručnjaka u psihijatriji i parapsihologiji Morena Fiorija, koji predlaže razmišljanje o Sotoni i njegovu djelovanju u svijetu (napasti, mjesno uznemirivanje, đavolsko opsjednuće i s njima vezana fenomenologija) napose ističući vjeru Crkve u konačnu Kristovu pobjedu. w w w.k s.h r

220 kn

9 789531 110167

9 770353 282002

ISSN 0353–2828

0 3 0 1 8

Knjižare – ZAGREB – Kaptol 1, Kaptol 29; RIJEKA – Fiorello La Guardia 10c; SPLIT – Kralja Zvonimira 16; OSIJEK – Trg slobode bb; KARLOVAC – Radićeva 4; MARIJA BISTRICA – Trg Ivana Pavla II. 32

SVEOPĆE MOLITVE VJERNIKA ZA SVETKOVINE, BLAGDANE, SPOMENDANE, ZAJEDNIČKE I PRIGODNE MISE I POSEBNE DANE