Iz izloga »Kršćanske sadašnjosti«
STJEPAN BREBRIĆ
BIBLIOTEKA: FORMAT:
TEOLOŠKA PUBLICISTIKA STJEPANA BAKŠIĆA
CIJENA:
Teološki radovi; 17 x 24 cm; meki uvez; 518 str.;
150,00 kn .
S t j e p a n B r e B r i ć
Stjepan Bakšić jedan je od najznačajnijih hrvatskih teologa prve polovice 20. stoljeća. O njemu je opravdano govoriti i kao o Teološka publicistika jednome od najoriginalnijih katoličkih mislioca i teoloških pisaca u hrvatskoj povijesti. Svjedokom je iznimno burnoga povijesnog Stjepana razdoblja, obilježena velikim i značajnim događanjima na crkvenom, teološkom, znanstvenom, kulturnom, političkom i društvenom Bakšića području. Odjeci tih događanja u izgovorenoj i zapisanoj Bakšićevoj riječi otkrivaju suvremenost njegova kršćanskog i teološkog izričaja. Ivan Golub o ovoj je knjizi, među ostalim, napisao: »Odlika rada je tekstualnost, kontekstualnost i prosudba. Tekstualnost pruža temeljit uvid u Bakšićev tekst. Odatle se vidi ne samo što Bakšić kaže nego i kako obrazlaže. Kontekst, vremenski i idejni, za ovu je vrstu rada ključan. Radi se naime o teološkoj publicistici. O časopisima. A časopis je pisanje časa. Zato je potreban temeljit uvid u čas, povijesni i idejni (…) Prosudba autorova Bakšićeve teološke publicistike je iz Bakšićevog i iz našega vremena. Samo u poveza‑ nosti toga dvojega biva prava i pravedna. Autor prosuđuje djelo Stjepana Bakšića iz njegovoga vremena, ali ga uspoređuje i s našim vremenom. Ukazuje na ono novo i trajno u Bakšićevoj misli i na ono vremensko. Rad se temelji na cjelovitosti izvora i na obilnosti literature, kako domaće tako i strane. Rad pokazuje obilnost, obimnost, dubinu i ljepotu (Bakšić je bio u mladosti i pjesnik) Bakšićeve teološke publicistike. Bakšić je budno osluškivao crkvena i društvena zbivanja i dizao svoj duboko bogoslovni glas u pravi čas«. Ova je knjiga prema sudu teologa iznimne znanstvene vrsnoće, metodološki čista i dosljedna, s primjerenim jezikom i stilom, stručnim a opet pitkim i protočnim. K r š ć a n S K a S a d a š n j o S t
BIBLIOTEKA:
DANIEL PATAFTA
FORMAT:
FRANJEVAČKO 13. STOLJEĆE
CIJENA:
Analecta croatica christiana; 17 x 24 cm; meki uvez; 465 str;
REMIGIO BATTEL I GIOVANNI LAZZARA PRIR.
220,00 kn .
Povijest, teologija, duhovnost
Knjiga se bavi temom koja nam na hrvatskome jezičnome području nedostaje. Bavi se, naime, franjevačkim 13. stoljećem i kao takva je velik prinos kulturnoj, znanstvenoj, napose teološkoj i filozof‑ skoj kao i historiografskoj i općenito humanističkoj problematici toga doba. Autor je u knjizi pokazao rezultate svojega detaljnog iščitavanja povijesnih i teoloških izvora kao i stručne literature, i onda plodove tih iscrpnih analiza predstavio na strukturiran, jasan i koncizan način. Osim spomenutih disciplina i područja ova će knjiga obogatiti i širu javnost jer će u njoj uvijek moći pronaći obrazloženja o temeljima na kojima se izgradio i razvio franjevački red, kao i o utjecaju sv. Franje Asiškoga na društvo, religiju i čovjekovu duhovnost. Razmatrajući cijeli niz temeljnih pitanja o početcima franjevačkoga reda, autor nam predstavlja kako se i u kojim uvjetima karizma svetoga Franje ucjepljuje u europsko društvo, te na koji se način ta prva mala zajednica širi do neslućenih razmjera i mijenja iz temelja duhovno i civilizacijsko lice Europe. ANDREA FILIĆ I TOMISLAV FILIĆ, UR.
BIBLIOTEKA:
MARIOLOGIJA NAKON DRUGOGA VATIKANSKOG KONCILA: PRIHVAĆANJE, REZULTATI I PERSPEKTIVE
FORMAT: CIJENA:
Izvan nizova; 17,5 x 24,5 cm; tvrdi uvez; 448 str.;
220,00 kn .
Zbornik radova XXIII. međunarodnoga mariološko‑marijanskog kongresa, Rim, 4. – 9. rujna 2012.
Zbornik radova XXIII. međunarodnoga mariološko‑marijanskog kongresa održanog u Rimu od 4. do 9. rujna 2012. godine o temi Mariologija nakon Drugoga vatikanskog koncila: prihvaćanje, rezultati i perspektive, još je jedan u nizu znan‑ stvenih zbornika Hrvatskoga mariološkog instituta Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U njemu je objavljeno dvanaest znanstvenih članaka koje potpisuje petnaest autora. Poslijekoncilska mariologija, glavna tema Kongresa i Zbornika, obrađena je u doista širokom spektru. Čitatelj će tako imati priliku dublje upoznati opće mariološke teme i rasprave koje su se u čitavoj Crkvi vodile za vrijeme i nakon Drugoga vatikanskog koncila, potom nauk o Blaženoj Djevici Mariji kod pojedinih hrvatskih autora, mariološko‑marijansko nagnuće u pastoralnoj i liturgijskoj praksi, ali i aktualno pitanje marijanskih ukazanja. Na koncu Zbornika nalazi se opširan pregled hrvatske mariološke bibliografije od 2008. do 2011. godine. Zbornik su kao suizdavači objavili Kastolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Kršćanska sadašnjost.
POSLANICA RIMLJANIMA
FORMAT:
CIJENA:
BIBLIOTEKA: FORMAT: CIJENA:
Izvan nizova; 14 x 21,6 cm; tvrdi uvez; 472. str.;
190,00 kn .
Pisma i drugi spisi svetog Leopolda Bogdana Mandića otkrivaju nam svu dubinu njegova unutarnjeg života, ali i aktualnost njegova apostolskog posla‑ nja. Ovi nam tekstovi pokazuju da je sv. Leopold itekako suosjećao s ljudima, s njihovim patnjama i problemima, ali i to da je znao teološki i vjerski obraditi njihova pitanja i probleme. Prvo izdanje Spisa sv. Leopoloda Bogdana Mandića priredio je fra Hadrijan Borak, a objavila ga je 1992. godine Kršćanska sadašnjost. U međuvremenu su pronađeni još mno‑ gi drugi svečevi spisi i bilješke, koji su sabrani u ovo novo kritičko izdanje.
Biblica; 17 x 24 cm; meki uvez; 253 str.;
140,00 kn .
Ivan Dugandžić
*
Uvodna pitanja, prijevod i komentar Poslanice Rimljanima
BIBLIOTEKA:
Pisma i drugi spisi svetog Leopolda Bogdana Mandića
Poslanica Rimljanima
IVAN DUGANDŽIĆ
IZ DUBINE SVOGA SIROMAŠNOG SRCA
Ivan Dugandžić
Poslanica Rimljanima U detaljnom i jasnom uvodnom dijelu autor raspravlja o povodu i okolnostima nastanka Poslanice, o odnosu Jeruzalema i Rima kao različitih središta prema kojima se Pavao trebao odnositi, o iznimno zanimljivom i složenom pitanju početka kršćanske zajednice u Rimu, o odnosu tzv. slabih i jakih u rimskoj kršćanskoj zajednici. Osobito je vrijedno poglavlje koje se bavi teološkom naravi i značenjem Poslanice Rimljanima s prosudbama povijesti tumačenja Poslanice, ali i autorovim vlastitim promišljanjem i zaključivanjem, koji ovo Pavlovo djelo smještaju u njegov povijesno‑teološki kontekst. Važan je i autorov novi hrvatski prijevod Poslanice Rimljanima. No posebnu i dosad nedostignutu vrijednost ima komentar koji se zaustavlja uz svaki redak i daje mu lingvističko, povijesno, stilsko i teološko tumačenje. Knjiga ima i svoju važnost na širem kulturološkom planu. Naime, već tijekom nekoliko stoljeća prisutna negativna društvena stvarnost antisemitizma, kao i nerazumijevanje odnosa Crkve i Izraela u vrijeme nastanka i oblikovanja kršćanstva, kroz pero bibličara sada dobivaju nove odgovore. Uvodna pitanja, prijevod i komentar Poslanice Rimljanima
Kršćanska sadašnjost
KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA
Godina Broj Siječanj Cijena
L 1/538 2019. 13 kn
Osnivač: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« Glavna urednica: Maja Petranović Izvršni urednik: Tomislav Alajbeg Uređuje: uredničko vijeće Izdavač: Kršćanska sadašnjost d.o.o. 10 001 Zagreb, p.p. 434, Marulićev trg 14 Za izdavača: Stjepan Brebrić Kontakti: E-mail: ks.kana@gmail.com urednistvo@ks.hr pretplata@ks.hr Tel: 63 49 060; Fax: 48 28 227 www.ks.hr Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj. Adresa uredništva: KANA, »Kršćanska sadašnjost« d.o.o., 10 001 Zagreb, Marulićev trg 14, p.p. 434 Rukopise i slike ne vraćamo. Tisak: Denona d.o.o. Naziv računa: KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o. Broj računa: 2340009-1100047241 Devizni račun: Privredna banka Zagreb 070000-70010-284337 IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1 SWIFT PBZ GHR 2X Godišnja pretplata: 143 kn Inozemstvo: Članice EMU: 44 €; Australija 55 AUD; Kanada 55 CAD; Švicarska 55 CHF; SAD 55 USD; Velika Britanija 33 GBP; Švedska 330 SEK. Cijena za zemlje koje nisu navedene u ovom popisu obračunava se prema USD. Avionsku poštarinu za prekomorske zemlje obračunavamo posebno.
Stare novine – novi papir Odvojenim prikupljanjem smanjujemo količinu otpada na odlagalištima,
Dragi čitatelji,
prije svega, želim vam istinsku sreću i blagoslov u novoj, 2019. godini! Kao i na početku svake godine, ovih dana usmjereni smo prema novome, iskazujemo dobre želje za buduće zadaće, ali i sagledavamo ono postignuto. Ulaskom u 2019. godinu, naša je Kana kročila u svoje 50. godište. Vjerni čitatelji, koji su ju pratili tijekom svih tih godina, potvrđuju kako joj puno toga može služiti na ponos. No pred nama je i novost: Kana ima novo uredništvo. Ponajprije, u ime tog uredništva i svoje osobno, zahvaljujem svima onima koji su nam otvorena srca povjerili Kanu, što prihvaćamo kao čast, izazov i zadovoljstvo. Ovo mlado uredništvo nastojat će ju dostojno i ponosno nositi. Za današnji izgled i sadržaj Kane možemo umnogome biti zahvalni dosadašnjemu dugogodišnjem uredniku Albertu Turčinoviću. Upravo ovdje držim primjerenim, iako možda ne i dostatnim, izreći mu zahvalu za gotovo 40 godina požrtvovnog uređivanja Kane! Ona je za njega uistinu bila poslanje. Tomu svjedoči i nagrada Hrvatskog društva katoličkih novinara za životno djelo, koja mu je dodijeljena 2008. godine. Štoviše, mislim da bi se svi koji poznaju Alberta Turčinovića složili s tim da se istinska odanost i ljubav prema Kani mogla iščitati iz svakog broja koji je uredio. Njegova osoba i urednički rad vrijedan su izvor znanja i iskustva, iz kojega ću kao nova urednica i sama nastojati neprestano učiti. Zasigurno tako razmišljaju i svi dosadašnji brojni suradnici koje je neumorno poticao da tijekom mnogih godina, u raznim prilikama i neprilikama, zajednički izgrađuju ovu reviju. Na posljetku, svaka godina, svako vrijeme nosi svoje osobitosti. Moja je želja da se ovo uredništvo dobro nosi sa svojim vremenom. To svakako može biti poticaj i za nešto novo, stoga se, dragi čitatelji, radujemo vašim sugestijama i prijedlozima. Vjerujem da ćete i u novim brojevima sa zadovoljstvom otkrivati aktualnost i originalnost Kane, kršćanske obiteljske revije, i u izgledu i u sadržaju. Takvom ju posebice čine naši vrijedni suradnici, autori, te vrsni kolumnisti, a mi ju uređujemo za svakog člana obitelji. Čitajte Kanu, preporučite ju drugima, pišite nam o svojim dojmovima! Vaša urednica
čuvamo šume, štedimo vodu i energiju. Siječanj 2019.
3
Pitanje sadašnjeg trenutka
Bog – strateški partner čovjeka
N
aslušali smo se u proteklome vremenu govora o strateškim partnerima Uljanika, 3. maja i nekih ostalih hrvatskih donedavna uspješnih poduzeća. Radnici na ulicama štrajkaju, mnogi od njih odlaze trbuhom za kruhom, većini je rad u tim poduzećima jedini prihod u obitelji, ne dobivaju zasluženu plaću. S druge strane, lokalni čelnici nastoje na tome zaraditi koji politički bod, državni službenici pozivaju se na odredbe Europske unije. A božićno je vrijeme bilo pred nama. Temeljna poruka Božića jest da se nitko ne bi smio osjećati kao Bog u štali, napušten od politike i biznisa. A čini se da se događa suprotno. I ja želim postati strateški partner! Razmišljam ja tako ovih dana: kako bi to bilo da ja postanem strateški partner, recimo, jednog poduzeća u kojemu radi stotinjak ljudi, gdje postoje dugovi prema dobavljačima, partnerima, radnicima. Vjerojatno imam uvjete da to postanem. Nemam velikih minusa na računu, nisam kažnjavan, imam dobru volju da postanem »netko«. Kada sam katkada od nekoga pozajmio tisuću kuna, vratio sam ih i time dokazao svoje poštenje. Mogu čak na nekoliko stranica napisati jedan atraktivan program: obećavam redovitu isplatu plaće radnicima, eventualno nekakvu prenamjenu proizvodnje koja će navodno biti mnogo profitabilnija, obećavam čak i smanje4
nje dugova poduzeća, naravno, ne odmah, nego kada se za to stvore prilike. Naravno, ne zaboravljam obećati velika ulaganja, dakako ne odmah, nego »jednoga dana«. Problem je samo u tome što nemam novca. Ali i taj »neznatni« problem dadne se riješiti. Samo se moram potruditi pronaći nekoga tko je na visokoj političkoj poziciji, najbolje na lokalnoj političkoj sceni, koji će jamčiti, naravno, samo usmeno, da sam ja idealan strateški partner i da je sve to u isključivom interesu lokalne zajednice i ljudi koji
jednog dana morati vraćati dugove, početi isplaćivati plaće, zapošljavati nove ljude. Zato mi je potreban novac. Ah, da, zaboravio sam, kao strateški partner sasvim je razumljivo da moram sebi i svojim bliskim ortacima izgraditi primjerene vile, osigurati svima najnužnije što je potrebno, npr. jahte, »mercedese«, građevinska zemljišta, bogate nagrade za utrošeni trud i brigu za opće dobro. Čak ne bi bilo loše da tu svoju dobrotu pokažem tako što ću neki sitniš dati i u humanitarne svrhe ili se pojavi-
Radnici na ulicama štrajkaju, većini je rad u tim poduzećima jedini prihod u obitelji, a ne dobivaju zasluženu plaću; mnogi od njih emigriraju. S druge strane, lokalni političari nastoje na tome zaraditi koji politički bod, a državni službenici se pozivaju na odredbe Europske unije.
upravo tu žive i rade. Njemu ću, ako uspijem nešto zaraditi u poduzeću, dati dio zarade. Zahvaljujući njegovoj garanciji nitko me neće niti pitati imam li ja novca za taj pothvat. Ako ih i nemam, uvijek mogu navesti neke svoje »strateške« partnere koji će me financirati. Imunitet strateških partnera Naravno, što je sasvim »razumljivo«, u prvih nekoliko godina mojeg partnerstva prvo ću sve što se zaradi usmjeriti u vlastiti džep. To svi moraju razumjeti jer ja ću ipak
ti jedanput ili dva puta na godinu u prvim klupama crkve, naravno, tako da me svi vide kao primjer domoljubnog, bogoljubnog i čovjekoljubnog čovjeka. Što će biti ako sve to što sam obećao ne ostvarim? Nikomu ništa. Ja sam imao dobru namjeru, ali sveopće stanje u svijetu nije mi omogućilo ostvariti ove plemenite pothvate. Povući ću se u sjenu, punih džepova, pa neka država, tj. građani svojim porezima, nastoje spasiti što se spasiti dadne. Ako radnici izađu na ulice, ja ću ionako biti daleko, a uvijek postoje pravila Europske unije koja neće doGodina L br. 1/538
Piše: Josip Grbac
pustiti da država ispravi pogreške novcem građana. Što se radnika na ulicama tiče, pa ja im nisam nikada zabranio otići na ulice, zar ne? Dakle, kao strateški partner u Hrvatskoj ja sam imun na svaki rizik. Tko je odgovoran? To je ironična i karikirana slika stanja u Hrvatskoj i pitanja pronalaska tzv. strateških partnera za poduzeća koja se nađu u krizi. Ono što je zapanjujuće, nitko za takvo stanje, čini se, nije kriv. Uprava se izvlači na svakojake načine, sindikalni čelnici, od kojih su neki bili i u nadzornim odborima tvrtki koje su u pitanju, kao da su se sada probudili iz zimskoga sna. Strateški partner utonuo je nekamo u maglu, niti se vidi niti čuje. Lokalni politički moćnici koji su pronašli tog strateškog partnera i iza njega stajali sada samo znaju prozivati državu jer nije spremna novac građana potrošiti u ispravljanje propusta tzv. strateškog partnera. U tome je sprječava Europska unija i, kada ne bi bilo osiromašenih radnika na ulicama, hrvatskom građaninu koji plaća porez nameće se uzrečica: hvala Bogu da je tako! Jer je hrvatski građanin umoran od plaćanja tuđih strateških grijeha promašenih strateških partnera. Naravno da ni Crkva nije imuna na izazove tzv. strateških partnera. Kada god je posegnula za pokušajem oplođivanja svoje imovine, pronalaskom nekih strateških partnera uvijek je to završilo loše. Kako u Hrvatskoj, tako i u drugim zemljama, npr. u Njemačkoj ili Sloveniji. Postavlja se načelno pitanje: kako je moguće da netko, bez duboSiječanj 2019.
ke i stručne provjere njegovih sposobnosti i stručnosti, stavi ruke na neka poduzeća u Hrvatskoj koja su desetljećima hranila na tisuće obitelji, držala na nogama cijele gradove, uživala povjerenje svojih zaposlenika? Ja vjerujem da nijedan hrvatski građanin nije na izborima bilo kojeg političara ovlastio da mu u poduzeće koje ga hrani dovede nekoga kome je jedino stalo do imovine tog poduzeća, a za radnike ga nije nimalo briga. Bog kao strateški partner Da budem iskren, ova tema o tzv. strateškim partnerima pala mi je na pamet dok sam promatrao božićne jaslice. Pomislio sam: nakon svih razočaranja u ovosvjetske »strateške« partnere, tko ostaje hrvatskom građaninu jedini pouzdani strateški partner? Samo Bog. Jedino je Bog sišao s neba i stavio se u stanje običnih ljudi, radnika i pastira, čime je dokazao da je vjerodostojan. Bez jahti, vila i političkog zaleđa, odlučio je pomoći ljudima, i to počevši od onih najmanjih. Kada se on rodio u betlehemskoj štali, nije postojala čak ni mogućnost štrajka. Jedino je on, Bog u štali, postao istinski zagovornik obespravljenog čovjeka. Zato su mu ljudi povjerovali. Zato Njegovo strateško partnerstvo traje milenijima. Ako bismo mi, u izboru strateških partnera, slijedili ovaj primjer, onda bismo od svakoga tko ima namjeru postati strateškim partnerom bilo koje tvrtke od njega najprije zahtijevali da godinu dana u njoj radi kao običan radnik. Da siđe na onu najnižu stepenicu na kojoj stoji većina radni-
ka te tvrtke. Tada ni Herod kao politička vlast, niti betlehemski hotelijeri kao biznis, nisu se udostojali sići s prijestolja. To je učinio Bog na Božić i tako se ponašao tijekom tridesettrogodišnjeg boravka na zemlji. Da nije tako postupio, vjerojatno bi cijeli projekt spasenja čovjeka bio doživio fijasko. Ja vjerujem da su mnogi od onih ljudi koji su proteklih mjeseci svoja prava tražili na ulicama jer su ostali i bez posla i bez zarade za učinjeni posao, takav nekakav osjećaj mogli dobiti ako su pogledali neke jaslice. Ako ništa drugo, tako su mogli osjetiti dašak duševnog mira. Osobno sve teže podnosim frazeologiju sveznajućih političara, lokalnih i europskih, a još manje vjerujem opet sveznajućim ekonomskim stručnjacima koji su mahom postali »generali poslije bitke«. Jave se za riječ svojim vrlim savjetima kada je stvar već propala. A možda se tako, poput mene, osjećaju i mnogi drugi hrvatski građani. I, nemojmo zaboraviti, najbolji strateški partneri bilo kojeg poduzeća jesu radnici koji od njega žive. Hrvatska bira svoje strateške partnere po nekakvom drukčijem ključu. Zato je stanje takvo kakvo jest. Naši, hrvatski strateški partneri više mi nalikuju na francusku kraljicu, Mariju Antoanetu, koja je, navodno, kada su joj došli poručiti kako njezini podanici gladuju jer nemaju kruha, odgovorila: »Ako nemaju kruha, neka jedu kolače!«. Ona se barem, iako ironično i na neprihvatljivi način, oglasila na zahtjeve svojih podanika. Naši tzv. strateški partneri skrivaju se u svojim dvorima. 5
Vlč. Željko Zec i gđa. Ana Hek s prvim brojem »Kane«
Gospođa Ana i »Kana« Mnogo puta čuli smo kako život piše romane. A zacijelo bi se mogla napisati podeblja knjiga i o životu gospođe Ane Hek koja živi u malom mjestu Trošti u Istri u Župi sv. Jurja – Stari Pazin.
S
toga je i župnik Željko Zec želio ovog došašća malo više popričati s našom sugovornicom koja vrlo rado čita i prati vjerski tisak: Glas Koncila, Ladonju, a posebno voli čitati Kanu koju prati od prvoga broja. Tako je i povod našeg posjeta bio da vidimo taj, prvi broj Kane iz 1970. godine, koji gospođa Ana ponosno čuva poput relikvije. Da su vjera u Boga, molitva i vjersko štivo bili duhovna hrana i podrška u životu gđe Ane, ne treba niti napominjati, jer su je kroz život pratile razne poteškoće. Rođena je 1939. god. u Velom Ježenju – rodnom mjestu biskupa dr. Jurja Dobrile, u mnogobrojnoj obitelji Turković. Tu je od najranijega djetinjstva upila vjeru u Boga, gdje su se poštovali nedjelje i blagdani te njegovala svakodnevna molitva. Međutim, ubrzo počinje Drugi svjetski rat, a s njime i sve nedaće koje on donosi. Tako su godine 1944. Nijemci u istome danu odveli u zarobljeništvo u Njemačku oca Slavka, majku Danicu, najstariju sestru Ljiljanu, a djeda Ivana odveli u zatvor u Pazin. Usto, iz kuće 6
su im uzeli sve što se moglo uzeti: pšenicu, krumpir, vino; odvezli su i svu stoku: volove, krave, svinje, kokoši pa čak i golubove. U kući je bez ičega ostala samo baka Katarina s četvero malodobne unučadi među kojima je bila i Ana. Tada su priskočili svi susjedi i pomagali koliko su mogli. Na svršetku rata mnoge su obitelji bile zavijene u crno jer se njihovi najmiliji nisu vratili, zato je bilo pravo čudo kad su se njih troje živi vratili iz zarobljeništva. Sjeća se, kad se otac vratio, da ga nitko nije prepoznao koliko je bio izgladnio, pa ni vlastita majka. Godine koje su uslijedile također nisu bile previše mirne. Ana se trebala krizmati u župnoj crkvi u Tinjanu, kamo je tada Veli Ježenj pripadao, međutim, zbog velikih nereda krizmana je kasnije u susjednom Svetom Petru u Šumi. Ta su vremena obilježena velikom mržnjom prema Crkvi i svećenicima, što je rezultiralo »krvavom krizmom« u Lanišću, kada je ubijen mladi svećenik Miroslav Bulešić. Život se polako normalizirao te se Ana 1964. god. udaje u Trošte za Josipa Heka. Postala je majkom petero djece: sinova
Maura, Alfreda i Sandija te kćeri Adrijane i Laure. Kad joj je najmlađe dijete bilo u dobi od 14 godina, preminuo joj je suprug. Da je bila velika radnica i borac u životu, ne treba niti spominjati. Trebalo je toliko toga priskrbiti za veliku obitelj, odgajati djecu i polako ih upućivati u život. Tu je uz smiješak nadodala: »Nič mi ni bilo teško, ač san verovala da je Bog s manun i da će mi pomoć.« Danas, na pragu 80. godine života, uživa s obiteljima svoje djece i ponosi se sa svojih osmero unučadi. Svake nedjelje prisustvuje sv. misi u crkvi sv. Lucije u istoimenoj župi, gdje svojim prekrasnim pjevanjem obogaćuje euharistijska slavlja. S velikom smo pažnjom prolistali prvi broj »Kane«, koji je tada stajao 2 dinara, a u uredništvu su bili Josip Turčinović, Luka Depolo, Živko Kustić i ostali suradnici. Odgovorni urednik bio je Vjekoslav Bajsić. Oprostili smo se od naše tete Ane uz želju da još dugo čita »Kanu« i ostali vjerski tisak te nedjeljom bude s nama kod Sv. Lucije. Mirjana Ferenčić
Godina L br. 1/538
Kolumna Stjepana Balobana
Politika u službi mira
S
vake godine prvoga siječnja Katolička Crkva slavi Svjetski dan mira u čijoj prigodi rimski biskupi objavljuju poruke. Svjetski dan mira ustanovio je papa Pavao VI. naglasivši u poruci za prvi Svjetski dan mira (1. siječnja 1968.) kako je poziv da se prvi dan u građanskoj godini posveti miru upućen ne samo katolicima nego svim ljudima dobre volje da bi se zajednički zauzimali za mir u svijetu i branili mir od sve većih opasnosti koje mu prijete. Iznimno aktualan sadržaj poruka za pojedini Svjetski dan mira oslikava, s jedne strane, čimbenike koji u određenome povijesnom času ugrožavaju mir u svijetu i upućuje na putove koji vode uspostavi mira. S druge strane, pokazuje konkretnu brigu i pozive Crkve za odgoj i izgradnju mira u svijetu. Dobra je politika u službi mira Tema 52. Svjetskog dana mira (1. siječnja 2019.) stavila je u središte odgovornost politike i političara za izgradnju mira. U poruci pod naslovom »Dobra politika je u službi mira« papa Franjo ističe da bavljenje politikom može postati izvanredan oblik ljubavi, »ako se ostvaruje u temeljnom poštivanju života, slobode i dostojanstva osoba« (Poruka pape Franje za 52. Svjetski dan mira, 1. siječnja 2019., u: IKA, 20. 12. 2018., br. 2). Riječ je o dobroj politici čiji se program temelji na ljubavi i na ljudskim vrlinama. To »je program oko kojeg se mogu složiti svi političari, bez obzira na njihovu kulturnu ili religioznu pripadnost, koji žele zajedno raditi na dobrobit ljudske obitelji odjelotvorujući one ljudske vrline na kojima počiva zdravo političko djelovanje, a to su pravda, jednakost, uzajamno poštivanje, iskrenost, poštenje, vjernost« (Isto, br. 3.). Siječanj 2019.
Kako postati dobar političar? Blaženstva političara Dobru politiku mogu voditi samo dobri političari koji se nadahnjuju na spomenutim ljudskim vrlinama kao i na evanđelju. Znakovito je da papa Franjo u svojoj poruci navodi osam blaženstava političara koje je predložio vijetnamski kardinal François-Xavier Nguyên Van Thuán koji je kao biskup u Vijetnamu (Saigon) proveo 13 godina u zatvoru (1975.–1988.), a poslije je u Rimu kao biskup i kardinal ostavio neizbrisiv trag, posebno u primjeni socijalnog nauka Crkve u društvenom životu. Umro je 2002. godine, a za njega se vodi proces za proglašenje blaženim. Blažen ili dobar jest onaj političar: »kojega resi uzvišeni osjećaj i duboka svijest o vlastitoj ulozi; koji je oličenje vjerodostojnosti; koji radi za opće dobro, a ne za vlastiti interes; koji je vjeran i dosljedan; koji se zalaže za jedinstvo; koji se zalaže za radikalnu promjenu; koji zna slušati; koji nema straha« (Isto, br. 3). Uistinu respektabilni kriteriji, koji nemaju alternative, što vrijedi također za hrvatske političare. Poroci politike Koliko je ovakav pozitivan i poticajni govor o političarima uopće prihvatljiv u Hrvatskoj kada posvuda – ne samo u medijima – prevladava potpuno negativni odnos prema političarima, ali i prema politici? Kao da su se svi poroci politike ‘sručili’ na hrvatski politički život, posebno u posljednjih nekoliko godina, a ‘sva bijeda i jad’ hrvatske politike vidi se u reakcijama manjeg, a pokatkad i većeg dijela narodnih zastupnika u Hrvatskom saboru. Papa Franjo u svojoj poruci upozorava na poroke politike koji su uvjetovani »bilo osobnom nesposobnošću bilo nepravilnostima u sustavu i njegovim institucijama … Ti poro-
ci, koji potkopavaju ideal autentične demokracije, sramota su javnog života i dovode u opasnost društveni mir« (Isto, br. 4). Riječ je o sljedećim porocima: korupcija, zloupotreba javnih dobara i instrumentalizacija pojedinaca, nepoštovanje društvenih pravila, nezakonito bogaćenje, opravdanje sile uz izgovor da je to u državnom interesu, težnja da se trajno zadrži vlast u rukama. Osim toga, u poroke politike ubrajaju se i ksenofobija, rasizam, nebriga za prirodni okoliš, prijezir onih koji su prisiljeni na progonstvo … (usp. Isto, br. 4). Politika i političari koji su obilježeni ovim porocima ne mogu biti u službi mira. Oni stvaraju ‘trajni nemir’ kako bi mogli po mogućnosti što dulje, a neki i trajno držati svoje pozicije bilo da je riječ o političkoj stranci ili o Hrvatskom saboru. Kako mijenjati poroke u vrline? Prvi je korak ‘stati pred vlastito ogledalo’ i dopustiti iskreni susret sa samim sobom. Za kršćane političare, a velik broj hrvatskih političara želi javno pokazati da su vjernici, to znači na temelju svoje vjere propitati svoje političko ponašanje. Jedino mjerilo za to jest evanđelje koje ne gubi nikada na svojoj aktualnosti, radikalnosti i napose svojoj posebnosti. A evanđelje i danas govori da je u središtu poslanja Kristovih učenika donošenje mira. To vrijedi za sve Kristove učenike, službene predstavnike Crkve i vjernike laike. Na osobit pak način to vrijedi za kršćane političare, pa onda i za hrvatske političare koji su vjernici. Dobar političar i dobra politika trajno su u službi mira. Riječ o životu po vlastitoj savjesti koja je za kršćanina političara »glas Božji« u dubini njegova srca, glas koji je nužno osluškivati i u skladu s njim privatno i javno djelovati. Stjepan Baloban 7
Samo pet stvari
Učenici dočekali Sve se sprema da podivlja, a mi, kao stara bova, lutamo bez pravog cilja. Nista nova... Nista nova...
J.F.
1.
O tome kakva je skola danas
I
ma ih koji još uvijek smatraju da je škola odgojna i obrazovna ustanova. Ustanova koja je nekada davno bila namijenjena za odgoj i obrazovanje odavno je postala lovište odličnih ocjena, trkalište u kojemu se naganja bolji prosjek, splet tuge, razočaranja, bijesa, napetosti, neočekivanih radosti, neugoda, nepravdi i neiskorištenih mogućnosti. Učitelji su zatrpani administracijom, a, ako se ispod papirologije iskrade koja iskrica kreativnosti, ugasi se brzo forsiranjem učeničkih prava i toleriranjem učeničkih nepravdi. Suradnja s roditeljima svodi se na podnošenje roditeljskih prijetnji i nebuloznih zahtjeva ili se učitelji pretvaraju u bes platnoga obiteljskog terapeuta. Strukture jasno daju na znanje da im nije stalo ni do školskog sustava, ni do djece, a ponajmanje do učitelja. Najvažnije im je forsirati nepromišljene i neučinkovite reforme koje se beskrupulozno nameću. I baš svatko komu se prohtije, bez imalo ustručavanja, proziva škole i učitelje ili očekuje da se u školama provode ove i one akcije kao da baš ništa ne radimo, nego samo čekamo kad će tko doći na ideju afirmirati se preko nas učitelja i školske djece. A djeca? Gdje su djeca u svemu tome? Gdje su oni koje treba obrazovati? Gdje su oni koje treba odgajati? Odakle nam pravo uskratiti im odgoj i obrazovanja lažući im da je njihova spontanost vrhunac kreativnosti i znanja, a da su njihovi prohtjevi i nedodirljiva sloboda kriterij prikladnog i poželjnog ponašanja? Odakle nam pravo prestati govoriti o razlici između dobra i zla te prihvatljivog i neprihvatljivog? Zar se odgaja relativiziranjem? Zar se obrazuje nezahtjevnošću?
8
2. P
O disciplini
okatkad me novi poznanici, kada doznaju da radim u školi, pitaju imam li problema s disciplinom. A ja onda važem ima li smisla započinjati, pa onda ipak učitelj u meni prevagne i počnem im objašnjavati da posao učitelja nije održavati disciplinu, nego stvoriti ozračje pogodno za rad. Ako se govori o držanju discipline, učenici se doživljavaju kao »hahari« koje treba krotiti, a govor o ozračju pogodnom za rad pretpostavlja kreativne i kooperativne osobe koje hoće i mogu ako ih se kvalitetno motivira. A to već nije samo igra riječima. To je pitanje međusobnog poštovanja u školi. Još jedne dimenzije suvremenoga hrvatskoga školstva o kojemu se premalo govori, a ostavlja toliko ožiljaka. I na učenicima i na njihovim učiteljima. Možda bi sve bilo ljepše i bolje da se prestanemo doživljavati kao uloge, a počnemo prihvaćati kao osobe. Možda bi sve bilo ljepše i bolje da manje žigošemo i trpamo u ladice, a više pristupamo otvorenošću. Možda bi sve bilo ljepše i bolje da je manje ponosa ili obijesti, a više zajedništva.
Godina L br. 1/538
učitelja šipkom O odnosu prema ucenicima
B
og je iskazao svoju ljubav prema meni dopustivši mi da imam vlastitu djecu i znam koliki je blagoslov biti otac. Istodobno me stavlja na kušnju povjeravajući mi službu učitelja pa znam koliko je naporno i zahtjevno odgajati tuđu djecu. Zato mogu razumjeti svetost sv. Josipa koji se priklonio Božjoj volji odrekavši se očinstva, istodobno prihvaćajući službu Spasiteljeva vjerna hranitelja. Smatram da svi mi koji radimo u školi možemo od sv. Josipa naučiti potrebu korigiranja vlastitih stajališta. Druga bitna stvar koju možemo naučiti od sv. Josipa jest odnos poštovanja prema djeci te onome što ona jesu i što mogu biti. Treća bitna stvar koju možemo od sv. Josipa naučiti jest potreba prepoznavanja važnosti svakodnevnosti i običnosti. Četvrta bitna stvar na koju nas može potaknuti sv. Josip potreba je molitve za svoje učenike. Valja nam učiti od sv. Josipa i činiti poput njega. Valja nam trajati u nenametljivoj prisutnosti.
4.
O djeci koja prave probleme
O
tkako radim u školi, susreo sam svakakvu djecu. No još nisam susreo nijedno dijete koje je bilo sretno i da je pritom pravilo probleme ometanjem ili nasiljem. Sretna djeca nemaju potrebu maltretirati druge. Samo oni koji su ranjeni imaju potrebu i druge ranjavati. Svaki je nasilnik ujedno i žrtva. Zato treba jasno razlikovati dijete od njegovih čina. Dijete uvijek treba voljeti, prihvaćati i pomagati mu, a djetetove postupke prosuđivati te onemogućivati one koji su neprihvatljivi, a poticati one koji su prihvatljivi. Ne smijemo si dopustiti da bilo koje dijete žigošemo i odbacimo zbog njegova ponašanja. Ali ne smije se otići ni u drugu krajnost da neprikladno ponašanje toleriramo prihvaćajući osobu. Nasilje u školi uvijek je posljedica. A mudar čovjek ne rješava posljedice, nego uzroke. Jedan od uzroka jest i činjenica da učenici u hrvatskoj školi trenutačno najčešće osjećaju strah i dosadu. Stvorimo školu u kojoj se učenici neće dosađivati i u kojoj se neće bojati pa će i nasilje nestati samo od sebe. Jer sretni ljudi nemaju potrebu maltretirati druge.
5. N
O naslovu
aslov ovoga našeg mozaika može se pročitati na dva načina, ovisno o tome kako naglasimo posljednju riječ. Možda su učitelju pripremili šipak, a možda za njega imaju spremnu šipku. Kao i inače u životu bitne su dvije stvari. Jedna je od njih percipiranje stvarnosti, a druga je izbor onoga što ćemo naglasiti.
Foto: plush design studio
3.
Ante Jerković Siječanj 2019.
9
Piše: Ivana Ćepulić
10
U šetnji selom – s djecom je najlakše uspostaviti kontakt. Seoskoj je djeci »mzungu«, bjelkinja, uvijek atrakcija
Ruanda
1 Godina L br. 1/538
K
ada sam se 2011. godine vratila s putovanja u Ugandu, gdje sam, volontirajući, provela mjesec dana, nisam ni slutila da ću se samo 6 godina poslije vratiti u istu »četvrt«. No, ovoga puta sam odlučila otići u Ruandu, ‘zemlju tisuću brežuljaka’. Ova je odluka došla neočekivano, potaknuta otkrićem koje me iznenada toliko privuklo da mi nije preostalo drugo nego početi planirati putovanje.
Fra Victor, tadašnji bogoslov, sada je zaređeni svećenik
R
iječ je, naime, o ukazanjima Blažene Djevice Marije u ruandskom selu Kibehu, koja su se događala od 1981. do 1989. godine. Marija se ondje ukazivala trima mladim djevojkama koje su u vrijeme prvih ukazanja pohađale srednju školu za djevojke, Kibeho College. Autentičnost ukazanja 2001. godine potvrdio je Augustin Misago, biskup Gikongora. Lutajući internetom, došla sam na ideju da u Ruandi potražim nekoga od naših misionara i istražim mogućnosti volontiranja. Ubrzo sam pronašla potreban kontakt i javila se fra Ivici Periću iz Bosne, misionaru s gotovo tridesetogodišnjim stažem – najprije u Ugandi, a potom i u Ruandi, gdje djeluje već petnaestak godina. Dogovorili smo se brzo i lako, a dobila sam i sve potrebne upute za dobivanje vize, kao i ostale savjete. Afrički Schindler Tako sam stigla u selo Kivumu, u centar »Otac Vjeko«, nazvan po jednome iznimnom misionaru, kojeg nazivaju i »afričSiječanj 2019.
Fra Victor vraća odbjeglu ovcu
kim Schindlerom«. Otac Vjeko rođen je 1957. godine u bosanskom selu Lupoglavu kod Žepča, a već kao mladić od 26 godina, nakon ulaska u Franjevački red i svećeničkog ređenja, otišao je u misije u Ruandu, gdje je 15 godina požrtvovno radio na evangelizaciji i unaprjeđenju životnih uvjeta tamošnjih ljudi. Godine 1994. zahuktao se sukob plemena Hutua i Tutsija, u kojemu je u samo tri mjeseca ubijeno gotovo milijun ljudi. Otac Vjeko spasio je desetke tisuća ljudi – neki govore i o 100 i više tisuća. Koristio se svim raspoloživim sredstvima kako bi ih krijumčario preko brojnih barikada i kontrolnih točaka: podmićivao je pobunjenike i skrivao ljude na razne načine u vozilima. Riskirajući pritom vlastiti život, prevozio ih je preko granice u Kongo i Burundi, a iz Burundija je dovozio hranu. Valja naglasiti da su svi ostali bijeli misionari, osim oca Vjeke i jednog Poljaka, u tom razdoblju napustili Ruandu. No, otac Vjeko na to nije niti pomišljao – nije bilo šanse da ostavi svoje »garonje«, kako je od-
Fra Aphrodis se priprema za misu
Odlazak po vodu obično je zadatak djece
11
Ovakav motocikl nema baš svatko – poslijepodne je najbolje provesti u vožnji s prijateljima
Vrtićka djeca jednom dnevno dobiju topli obrok Volonterka Sonja djeci pere ruke prije jela
milja nazivao Ruanđane. Nakon pokolja je dao obnoviti 14000 kuća, a terase za sadnju, koje je prije početka sukoba načinio na brdovitom terenu, dao je na uporabu udovicama. Međutim, napetosti su se nastavile i nakon završetka velikog pokolja pa je u sljedeće dvije godine ubijeno još 2 milijuna ljudi, a Vjeko je i dalje činio sve da bi taj broj bio što manji. I samog oca Vjeku dvaput su pokušali ubiti, a, nažalost, to im 12
je pošlo za rukom 31. siječnja 1998. Otac je Vjeko, naime, bez razlike spašavao pripadnike obaju plemena te se tako mnogima zamjerio. Ubijen je u svojem automobilu, u centru glavnoga ruandskog grada Kigalija. Ondje mu se danas nalazi spomen-ploča, a pokopan je u Kivumuu, u crkvi koju je sâm dao izgraditi. Ovdje valja napomenuti i to da su za vrijeme jednog ukazanja u Kibehu, 13 godina
Djeca rado poziraju za fotografije
prije strašnog pokolja, vidjelicama bile pokazane scene koje su se imale dogoditi: gomile tijela odsječenih glava i udova koje su prekrivale polja i plutale rijekama u krvi. Kada su djevojke u šoku i sa suzama u očima upitale Djevicu Mariju o čemu je riječ, dobile su odgovor da će se to sve dogoditi ako se ljudi ne obrate i ne promijene život. U Kivumuu sam provela tri nezaboravna tjedna. Boravila sam u malom samostaGodina L br. 1/538
Veća djeca u vrtiću pripremaju se za školu
Prodavačica banana na tržnici
Bez dječjih kolica – majke djecu nose na leđima
nu u kojemu su u to vrijeme, osim fra Ivice, stanovala još petorica franjevaca Ruanđana: trojica svećenika i dva bogoslova. Povremeno su dolazila i neka druga braća, a znalo se dogoditi da ondje nakratko proborave i franjevci iz susjednog Burundija – pogotovo ako su bili na proputovanju prema Ugandi. Boravak među ruandskim fratrima bio je vrlo ugodan i brzo sam s njima uspostavila srdačan odnos. Osim mene, Siječanj 2019.
bilo je još volontera – neki su od njih ubrzo otišli, a drugi su stigli kasnije i ostali nakon mojeg odlaska. Od volontera koji dolaze u Kivumu očekuje se da se prilagode samostanskom ritmu života. To znači da se na obroke dolazi u točno određeno vrijeme te da je moguće prisustvovati svetoj misi i molitvi časoslova u maloj samostanskoj kapelici. Meni je bilo posebno drago sudjelovati u
molitvi Večernje, koja je prethodila zajedničkoj večeri. Hrana je bila obilna, ukusna i zdrava – većinom iz samostanskog vrta. Za jaja su bile zadužene kokoši u malom kokošinjcu pokraj povrtnjaka, a susjedi su im bili krava, ovca i zečevi. Često je na jelovniku bio grah, ali i razno drugo povrće – nekim vrstama ne znam ni ime. Posebno sam uživala u svježe ubranom avokadu iz vrta, a naš vrsni kuhar Oswaldi sâm je pekao i kruščiće na koje smo avokado mazali razrezavši ga napola. Teško mi je bilo zamisliti da su, ne tako davno, i unutar toga idiličnog samostana ležale gomi13
je je raspoređeno stotinjak djece – u većoj prostoriji nastavu pohađaju oni najmanji, a u manjoj predškolci, koji uče pisati slova i govoriti engleski. Svakoga dana u vrijeme stanke za ručak djeca u pratnji učiteljica odlaze na šetnju kroz šumarak do kućice u kojoj se nalazi blagovaonica. Ispred ulaza strpljivo čekaju u redu za pranje ruku, a onda posjedaju za stolove. Kada se svima podijeli topla kaša u raznobojne plastične šalice, slijedi kratka molitva, a tek tada počinje objed. Nakon povratka u vrtić slijedi rekreacija na obližnjoj čistini, a potom nastavak nastave.
Srednjoškolci iz centra »Otac Vijeko« grade novu zgradu u okviru praktične nastave
Maramuce, amakuru Naučila sam neke osnovne riječi i izraze na jeziku kinyarwanda pa sam brzo probila led u komunikaciji s lokalnim stanovništvom. Prolaznici na prašnjavoj cesti, koji su
Samostanski kuhar Oswaldi pripremao je vrhunska jela
le mrtvih tijela te da je otac Vjeko ubijen baš u terencu kojim me fra Ivica dovezao u Kivumu iz zračne luke. Vrijeme je uglavnom bilo vrlo toplo i sunčano, a kapi kiše gotovo da su se mogle izbrojiti. Međutim, ono na što nisam bila pripravna bile su niske večernje i jutarnje temperature. Noću su mi uz blago odškrinuti prozor bile potrebne čak dvije deke za pokrivanje. Stoga mi je tuširanje hladnom vodom bilo još jedna mala žrtva koju je valjalo podnositi. Naime, bojler u kućici u kojoj smo mi volonteri imali svoje sobe, bio je pokvaren. Tek pred kraj mojeg boravka na krov su postavljeni solarni kolektori pa sam samo zadnjih nekoliko dana mogla uživati u vrućoj vodi. Inače baš i ne mogu reći da mi je nešto nedostajalo. Struje je nestalo sa14
Opuštanje u lokalnom kafiću
mo u nekoliko navrata, a čak je i Wi-Fi relativno dobro funkcionirao. Život u selu pomalo me podsjećao na Ugandu. Viđala sam žene koje su na leđima nosile malu djecu, a na glavama ostale terete. Haljine na njima bile su šarenih, živih boja, a školska su djeca na sebi imala uniforme. Srednjoškolci koje sam susretala putem do svojega radnog mjesta bili su učenici škole u sklopu centra »Otac Vjeko«, u kojoj su se usavršavali u jednom od ponuđenih obrtničkih programa kako bi postali krojači, zidari, stolari, električari i slično. Centru pripada i vrtić, koji se nalazi u kućici sa samo dvjema prostorijama, u ko-
mi u početku upućivali ozbiljne, čak pomalo mrke poglede, na moj pozdrav maramuce, to jest ‘dobro jutro’, u trenu bi se razvedrili, a usne bi im se razvukle u širok osmijeh. To me toliko veselilo da sam počela pozdravljati baš svakog prolaznika. S vremenom sam naučila i druge izraze pa bih dodala npr. amakuru (kako si?) ili omunsi mwiza (ugodan dan). Međutim, mojih nekoliko naučenih riječi nije mi baš puno pomagalo u razumijevanju nedjeljne svete mise, koja je bila na ruandskom jeziku i trajala čak dva sata. Velika, prostrana crkva svake je nedjelje bila ispunjena do posljednjega mjesta. Jedne Godina L br. 1/538
Oslikani vrtić djeci je još draži
Nedjeljna sv. misa u župnoj crkvu u Kivumuu
Zbor crkve u Kivumuu na nedjeljnoj sv. misi
Teret se često nosi na glavi Siječanj 2019.
sam nedjelje imala jaku migrenu pa sam otišla s mise prije kraja – odmah nakon svete pričesti. Misa je nakon toga potrajala još pola sata! Na svetoj misi se često i dugo pjeva, a pjesmu predvodi dobro uvježban zbor, koji se sastaje za probe gotovo svakoga dana. Tomu mogu posvjedočiti jer se njihovo pjevanje dobro čulo iz moje sobe. Pjesma je pokatkad popraćena pljeskanjem ili njihanjem ruku u zraku. Za vrijeme pretvorbe također se plješće. Za prinos darova desetak vjernika prilazi oltaru u redu, jedan za drugim, donoseći svoje darove u pletenim posudama s poklopcima. Milodari se ne skupljaju kroz klupe, nego mi-
nistranti stanu na nekoliko mjesta u crkvi s drvenim kutijicama u koje se može ubaciti novac. Tako je jednostavnije jer su redovi dugački, a klupe gusto poredane pa je gotovo nemoguće kroz njih prolaziti. Klupe su prilično niske, a, osim za sjedenje, služe i za klečanje – kada želite kleknuti, to možete učiniti samo ako osoba ispred vas ne sjedi, jer ćete kleknuti na klupu ispred sebe. Moj je volonterski zadatak i ovoga puta bio slikanje murala, ali, za razliku od Ugande, gdje sam oslikavala unutrašnje zidove jedne bolnice, ovdje sam slikala po vanjskima – ukrašavala sam kućicu u kojoj se održavala predškolska nastava. Svakoga jutra, odmah nakon doručka, nosila sam svoje kantice s bojom uskim putem kroz šumarak s pogledom na brežuljke. Potom bih se zemljanom cestom uspela do vrtića, gdje je upravo počinjao još jedan dan učenja i igre. 15
Volonteri i prodavači »Uličnih svjetiljki« tijekom jedne volonterske akcije u Zagrebu
Svaki dan je prilika Razgovor s volonterkom Vlatkom Bakran Burić, organizatoricom volonterskih akcija časopisa za beskućnike »Ulične svjetiljke« ? Kako ste počeli volontirati?
Prva velika akcija bila je prije 10 godina, kada smo brat, sestra i ja organizirali humanitarnu akciju za pomoć jednom dje čjem domu. Uključilo se vrlo mnogo ljudi pa smo na kraju, umjesto jednog, tri dječja doma opskrbili potrebnim stvarima. To je bilo nevjerojatno iskustvo i svaki put kad se sjetim, oduševi me dobrota ljudi koji su sudjelovali. Posložile su se u mojem životu i neke situacije koje su me oblikovale jer sam život počela živjeti i osjećati na drukčiji način. Odgajana sam na način da pomognem uvijek kada mogu tako da je to jednostavno u meni i prirodno mi je pomoći drugomu. 16
Volontiranje je poseban »gušt« i smatram da znanje i talente koje imam tek dobivaju na vrijednosti kad su iskorišteni za pomoć drugomu. Tijekom svih ovih godina kako sam volonterski uključena u različite aktivnosti i projekte mogu reći da nemoguće zaista ne postoji, samo opravdanja. Tko želi nešto napraviti, taj će uvijek naći načina da to napravi. Možda je to nekomu čudno, ali ja smatram da upravo volontiranje izvlači najbolje iz svakog čovjeka i čini upravo to da stvarnost oko nas postane čudesna.
Dječji radovi nakon kreativne radionice župnog Caritasa u župi u Soblincu
? Mnogo svojega privatnog vremena
ulažete u humanitarni rad, posebice s Godina L br. 1/538
Mala Ana u 3. razredu organizirala je s prijateljima akciju prikupljanja čarapa za pomoć beskućnicima. Ovo je plakat kojeg je izradila s prijateljicom za najavu akcije.
beskućnicima. Ne bojite se hladnoće, ne bojite se ružnih pogleda prolazni‑ ka, dok imate akcije subotom i proda‑ jete »Ulične svjetiljke«? Ne znam koliko vremena zapravo imam tako da ovo vrijeme koje mi je darovano želim (is)koristiti aktivno, među ljudima. Od djetinjstva se»borim« s govornom manom jer mucam i to je godinama bio moj kamen spoticanja i nešto što me tjeralo u kut i ograničavalo jer sam se sramila sama sebe i bojala se što će tko misliti kada čuje kako govorim. Sama sebe sam ograničavala tuđim nestrpljenjem i nera-
Ana volontira u pučkoj kuhinji i briše suđe nakon posluživanja ručka beskućnicima, u Jukićevoj 24., kod sestara Majke Terezije
Siječanj 2019.
zumijevanjem, svojim strahovima. Osim toga, različite životne situacije potaknule su me na razmišljanje i da otvorim oči malo jače pa život doživljavam drukčije. Problemima pristupam kao izazovima i ne dopuštam da me sputavaju već su prilika da rastem, u vjeri, u suosjećanju, boljem razumijevanju života i ljudi oko sebe. Tako sam se prije pet godina uključila u projekt Ulične svjetiljke, slučajno. Iako nema slučajnosti u životu, ali, reći ćemo, »slučajno« sam dobila priliku saznati više o problemima beskućnika i beskućništvu općenito. Shvatila sam koliko malo znam o toj temi. Najveće siromaštvo jest osjećaj neželjenosti i odbačenosti, a bes kućništvo je ekstreman oblik takvog siromaštva. Najgore što možemo napraviti jest osuđivati i dignuti ruke od čovjeka jer, želimo li društvo koje napreduje u pozitivnom smjeru, nužne su pozitivne promjene kojih je svatko od nas dio, i to možemo ostvariti samo zalaganjem svakoga od nas posebno. To što će tko misliti ili reći, odavno me ne brine. Živim prema savjesti i volim dobiti kritiku jer to mi je poticaj da promislim i činim bolje. Hladnoće se ne plašim kao ni ružnih pogleda prolaznika jer to su tužni pogledi. Treba se sjetiti činjenice, a to je da onaj tko ne zna bo-
Vlatka Bakran Burić:
» Svaki
dan možemo napraviti nešto za potrebite.« 17
lje – taj će uvijek samo kritizirati, dok onaj tko zna bolje, taj će dati sve od sebe kako bi i napravio da bude bolje!
pozvan je dati najbolje od sebe! Zaboravljamo da je pomoći drugomu najuzvišenija molitva!
? Koliko
? Može
se naši sugrađani rado odazivaju na humanitarne akcije i volontiranje? Odazivaju se na akcije i vole pomoći. Međutim, prema onome što vidim u konkretnim situacijama, rekla bih da vlada poprilična komocija. Ljudi će se nekako lak-
li svaki dan i svaki trenu‑ tak biti prilika za pomaganje potre‑ bitima? Vi primjerice nađete na ce‑ sti 20 kuna i za taj novac kupite voće i dijelite ga na ulici. Kako to lju‑ di prihvaćaju? Kada smo otvoreni čovjeku i životu oko
? Nerijetko i Vaša jedanaestogodiš‑
nja kći sudjeluje u pomaganju, primje‑ rice u pučkoj kuhinji u Jukićevoj ulici. Kako je to ona prihvatila i kako na nje‑ zino volontiranje gledaju vršnjaci? Dijete uči iz okruženja u kojemu živi. Naša Ana imat će uskoro 12 godina i do sada je napravila mnoge stvari koje nama u toj dobi nisu bile ni na kraju pameti. Od pokretanja raznih akcija za pomoć beskućnicima do akcija za djecu u dječjim domo-
Vlatka je oslikala zid u OŠ »Soblinec« u povodu Dana škole
še odlučiti darovati npr. 20 kn, iako su u financijskoj stisci, nego 60 minuta svojega vremena. Pitanje je koliko smo spremni izaći iz zone ugode i izložiti se za nekoga drugog, dati dio sebe kroz vrijeme koje ćemo kao volonteri nešto raditi. Pitanje je u što ulažemo svoje vrijeme jer upravo to vrijeme je naš život. Sve što činimo i što plaćamo, plaćamo upravo svojim vremenom. Kupimo li pola kruha ili umjetne nokte, nismo to platili novcem, nego vremenom. Razni su načini kako i gdje možemo volontirati, svatko će se u nečemu prepoznati jer nismo svi pozvani na isto, ali svatko od nas 18
sebe, život će nas staviti u različite situacije i iskušenja. Svaki dan pred nama je bezbroj situacija u kojima možemo napraviti nešto za drugog čovjeka. Sretna sam jer sam upoznala život od jedne do druge krajnosti. Od one hiperradosti, kad nisam znala što bih od veselja, do krajnosti kad bih pogledala prema Nebu i ne bih imala snage ni sklopiti ruke od žalosti. Uvijek odabirem biti poslušna svojoj savjesti jer tu su i moja hrabrost i sloboda. Mislim da nama nedostaje zanosa i zato nam se mnogo toga čini beznačajnim pa propuštamo previše toga u životu.
Volonteri pripremaju ručak te brišu suđe nakon ručka u pučkoj kuhinji u Jukićevoj 24, kod sestara Majke Terezije Godina L br. 1/538
Zajednička fotogafija volontera i beskućnika u Rimu na susretu s papom Franjom na završetku Godine milosrđa, 2016.
podsmijehe, prozivanja, kritike »publike« koja je promatra. Kada kao roditelj razmišljaš tako u ovom društvu koje je mnoge vrijednosti iskrivilo, nije lako ni roditelju, a ni djetetu. Dugoročno to je jedino ispravno, ali sada je teško. Voljela bih samo kada bismo mi kao roditelji bili više svjesni da odgoj zaista mijenja svijet …
? Koje su u ovome trenutke potrebe
Čokoladni muffini koje su Vlatkini prijatelji zajedno s Vlatkom ispekli za korisnike pučke kuhinje u Jukićevoj i korisnike prenoćišta. Ukupno 828 čokoladnih podijeljeno je u akciji »Svi za muffin, muffin za sve!«
vima, volontiranja u pučkoj kuhinji … Kao obitelj funkcioniramo na svoj način i imala je 5 godina kada je prvi put bila u prihvatilištu za beskućnike i pomagala istovarivati zimske jakne koje smo nabavili za beskućnike. Ne odgajamo je da se stopi s gomilom i da se boji neistomišljenika, već da bude svoja. Ne odgajamo je da bude potrošač i želimo da shvati kako na ovom svijetu ima mnogo krasnih stvari koje njoj (nama) ne trebaju. Nije lako na taj način odgajati dijete. Neke njezine vršnjakinje već se šminkaju i to je ono što je meni kao mami djevojčice najtužnije. Zar smatramo da je u redu djevojčici od 11 ili 12 godina kupiti šminku i dopustiti da se šminka kako bi bila »lijeSiječanj 2019.
Vlatka u kostimu lika iz crtića pleše s djecom iz dječjeg doma »Kuća ljubavi«
pa« ili »ljepša«? Ne želim da se odmalena uči skrivati iza šminke i poklekne pred očekivanjima »gomile« i atmosfere u društvu, već želim da bude svoja i poslušna svojoj savjesti. Željela bih da nauči da, kada joj je teško, ne odustane, već da se odmori i nastavi dalje i ide za onime u što vjeruje, bez obzira na sve poteškoće i glasove gomile,
beskućnika i potrebitih? Potrebe su velike. Ta određena izgubljenost, kada se osoba nađe u teškoj situaciji, a nema podršku obitelji, a niti sposobnost da se bori i nosi s određenom situacijom koja ju je snašla, osobu vuče na dno i vrlo brzo se nađe na ulici. Svatko je beskućnik zbog drukčijeg razloga, jer svatko nosi taj teret života na drugi način. Ako se kvalitetno ne pozabavimo rješavanjem uzroka koji su čovjeka odveli u beskućništvo, neće biti pomaka prema naprijed, jer isključiva briga kako bi se osigurao smještaj i hrana, nije dovoljna. Problemom beskućništva treba se aktivno baviti i potreban je cjelovit pristup problemu i to zajednički od svih organizacija u zajednici uz povećanu komunikaciju sa samim beskućnicima. Beskućništvo je problem čije je rješavanje zahtjevan proces, upravo zato što je riječ o osobi koja je svijet za sebe. Beskućništvo je podsjetnik na sve ono trulo u našem društvu. Antonia Hrvatin Roth 19
BIBLIOTEKA: FORMAT: CIJENA:
Izvan nizova; 17 x 24 cm; meki uvez; 345 str.;
150,00 kn.
Darko Gašparović, jedan od ponajboljih hrvatskih teatrologa, kroatist i komparatist, doktor humanističkih znanosti, dramaturg, pisac i kolumnist punih je deset godina, sve do svoje smrti u siječnju 2017. godine, objavljivao svoje kolumne u Kršćanskoj obiteljskoj reviji »Kana« u rubrici »Promisao«. Prije svoje smrti sam je od tih kolumni izabrao one koje govore o odnosu vjere i kulture, duhovnosti i znanosti, o ljudima vjere, kulture i duha – o onima čije je djelovanje smatrao važnim istaknuti, ali je bilježio i hodočašća, vlastita putovanja i susrete s drugim kulturama. Iz svega toga nastala je ova jedinstvena knjiga koja ponajviše govori o svome autoru. Manirom erudita ulazio je u područja vjere i kulture kao rijetko tko u nas ne libeći se iznositi svoja promišljanja i o popularnoj kulturi. Svoja znanja iz teologije – a bio je jedan od onih koji su aktivno sudjelovali u riječkoj crkveno‑kulturnoj sredini koja se okupljala kod otaca dominikanaca i posebice oko o. Marijana Jurčevića – znalački je povezivao s književnim, teatrološkim, društvenim i temama od javnog interesa. Pišući o ovoj knjizi dr. Danijela Bačić‑Karković upućuje:»Kome je knjiga namijenjena? Znatiželjnome čitatelju, onom koji je pratio kroz minule godine izlaženja autorove podlistke pa će im ukoričenjem moći ponovno navraćati, prelistavati ih. Nadasve kulturolozima najšire mišljeno, komunikologiji i novinarstvu, filmologiji, teatrologiji, uopće izvedbenim umjetnostima i praksama, muzikologiji, filozofiji, teologiji, sociologiji i psihologiji usmjerenim čitateljskim interesima. Sumnji i nevjerici sklonima. Uvjerenima«. Knjiga je izišla kao suizdanje Riječke nadbiskupije i Kršćanske sadašnjosti o drugoj obljetnici autorove smrti. NELA VERONIKA GAŠPAR
MARIJANSKA UKAZANJA »proročka karizma« za naše vrijeme Podno križa započinje osobna povjera svakog čovjeka Majci Kristovoj BIBLIOTEKA: FORMAT: CIJENA:
Ova sjajna knjiga, koja je bez sumnje proizvod autoričina iskustva dugogodišnjega sudjelovanja u radu Međunarodne teološke komisije za događanja u Međugorju, na najbolji način odgovara vremenu u kojem mnogi vjernici postavljaju utemeljena pi‑ tanja o marijanskim ukazanjima, a posebno u vezi Međugorja. U njoj se, međutim, neće naći nikakav senzacionalistički sadržaj. Prije svega u njoj je riječ o odmjerenom, trezvenom, ali i obazrivom teološko‑ ‑znanstvenom vrednovanju tematike marijanskih ukazanja. Na hrvatskome ozemlju nemamo djelo koje bi na ovako sveobuhvatan i znanstveno utemeljen način govorilo o načelima za prosudbu ukazanja te o samim ukazanjima Blažene Djevice Marije u XX. sto‑ ljeću. »Autorica nam je na primjeru crkveno priznatih ukazanja podastrla crkveno i teološko promišljanje o takvim događanjima, utemeljeno na jasnim i preciznim temeljima crkvenoga učiteljstva i teologije«, piše o knjizi teologinja Marija Pehar. »Ovo djelo predstavlja vrlo važan, za naše okružje i originalan znanstveni doprinos. Autorica vrlo kompetentno i argumentirano iznosi vjerodostojne činjenice oko samih događaja ukazanja, okolnostima u kojima su se zbivali te o od‑ nosu crkvenih autoriteta prema tim događajima«, piše o knjizi Ivan Karlić.
Teološki radovi; 17 x 24 cm; meki uvez; 267 str.;
130,00 kn.
Knjižare – ZAGREB – Kaptol 1, Kaptol 29; RIJEKA – Fiorello La Guardia 10c; SPLIT – Kralja Zvonimira 16; OSIJEK – Trg slobode bb; KARLOVAC – Radićeva 4; MARIJA BISTRICA – Trg Ivana Pavla II. 32
Izbor kolumni objavljenih u Kršćanskoj obiteljskoj reviji Kana od 2007. do 2016.
ISSN 0353–2828
U DUHOVNO ZAGLEDAN
9 770353 282002
0 0 1 1 9
DARKO GAŠPAROVIĆ