Kana, ožujak 2019. by Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Kršćani u svijetu

Kako izaći iz

individualizma? Piše: Bono Zvonimir Šagi

pokazuje da ni u samom početku kršćanstva to nije bilo lako. Možda ćete se zapitati zašto ovo razmišljanje počinjemo od Ivana, a ne od Pavla? Pavao se svakako u tom kontekstu ne može zaobići, kad je riječ, da tako kažemo, o teologiji zajedništva, osobito unutar same Crkve kao zajednice. No, upravo nas to razlikovanje pojma

zajedništvo i zajednica navodi da počnemo razmišljati od ovoga što je napisano u toj, Prvoj Ivanovoj poslanici. Tri Ivanove poslanice više su mističnokontemplativno usmjerene na ljubav. Sama riječ ljubav upotrijebljena je u tim trima kratkim poslanicama 21 put, a glagol ljubiti 31 put. Zajedništvo na koje smo pozvani

Foto: dane deaner

ndividualizam je danas osobito nazočan u načinu života postmodernog, moralno relativističkog liberalizma? Kako graditi zajedništvo, a ostati svoj? »Imajmo zajedništvo jedni s drugima« (1 Iv 1, 7)! Taj redak iz Prve Ivanove poslanice

Godina L br. 3/540

a ljubav Božja, koju u nama žari Duh Sveti, vodi nas u svakodnevnom životu jedne drugima. Kao što je Krist nama poslan, tako smo mi, kao udovi njegova otajstvenog tijela, poslani jedni drugima. U Duhu ljubavi Božje možemo se međusobno razumjeti i prihvatiti.

zajedništvo je u Kristu, u Duhu Svetome koji se od Krista izlijeva i nas zahvaća. Duh nas povezuje, svakoga pojedinog i sve zajedno, s njime. Samo u tom zajedništvu više razine, koje Duh Sveti sabire i u nama žari ljubav, možemo imati, i u vremenu, zajedništvo prave ljubavi. Na toj nam se crti valja mnogo oslanjati i na Pavlove poslanice. Zajedništvo kao uzdignuće k Bogu O tom zajedništvu, koje je ujedno naše uzdignuće k Bogu, razmišljati nam je i u sadašnjemu vremenskom kontekstu. Kako to otajstveno zajedništvo, u koje nas Duh Sveti sabire i međusobno povezuje s Kristom, živjeti u konkretnoj zajednici u kojoj se naš život kreće? Kako to živjeti neposrednom komunikacijom, u svim našim odnosima? Zbog svega toga važno je i razlikovanje riječi zajedništvo i zajednica. Potaknuti upravo tom, Prvom Ivanovom poslanicom, naš um i srce, cjelinu našega bića, valja uzdignuti prema Bogu da shvatimo kako nas Isus svojim primjerom i životom s nama poučava i potiče na izgradnju zajedništva. On je put našeg uzdignuća! On nas okuplja, od grijeha oslobađa, sa sobom povezuje, poučava i vodi svojemu nebeskome Ocu. To je dakle ono mistično što je Pavao izrazio ovako: »Ne živim više ja, nego Krist u meni« (usp. Gal 2, 20) ili »život je naš skriven s Kristom u Bogu« (usp. Kol 3, 2). Sve se to ne može potpuno izraziti našim riječima, nego se vjerom, Ožujak 2019.

kao našim predanjem Kristu, duhovno doživljava. Vjerom pristupamo Isusu; Sinu Božjemu i u njemu nalazimo ljubav Božju, nama očitovanu na neposredan način, jer on se i kao čovjek sav nama i za nas predaje. Jer On, s Ocem jedno, i nas poučava i vodi da budemo međusobno u njemu jedno (usp. Iv 17, 20-23). Od Oca nam šalje Duha Svetoga, koji nas sabire i poučava o svemu što nam je on govorio i o onome što je nama zacrtano kao put onamo gdje nam on priprema mjesto (usp. Iv 14, 2 – 6. 26). Pavao je poslije to izrazio ovako: »Ljubav je Božja razlivena srcima našim po Duhu Svetome koji nam je dan« (usp. Rim 5, 5). Ta ljubav Božja, koju u nama žari Duh Sveti, vodi nas u svakodnevnom životu jedne k drugima. Kao što je Krist nama poslan, tako smo mi, kao udovi njegova otajstvenog tijela, poslani jedni drugima. U Duhu ljubavi Božje možemo se međusobno razumjeti i prihvatiti u različitosti darova i službi u konkretnim okolnostima vremena. Crkva – zajedništvo Crkva je upravo to zajedništvo, ovako kako smo ga označili. Važno je da Crkvu dobro razumijemo, jer od otajstva Crkve i života u Crkvi doživljava se i taj vertikalno usmjereni naš duhovnoživotni put, možemo čak reći, vertikalno usmjereni životni stil života. Naša je prava domovina na nebu. Zajedništvo je sada horizontalno – jedni prema drugima, ali i vertikalno – zajedno prema Bogu. Punina je u Bogu!

U ovome, sada vidljivome, što nazivamo Crkvom Kristovom, možemo razlikovati tri razine. Institucionalnost – to je ono što je Krist ustanovio, odabravši Dvanestoricu i povjerio im da na čelu s Petrom Crkvu grade u vremenu. Tu je uključen onaj organizacijski, strukturni vid, kako da se Crkva kao vidljiva zajednica organizira, primjereno vremenu i okolnostima pojedinih naroda, kultura itd. Zatim, zajedništvo koje je vertikalno, u vječno usmjereno, neprestano se sabire i u Duhu Svetome gradi. To izričemo kad kažemo zajedništvo svetih. Sloboda se ostvaruje u zajedništvu s Kristom u Duhu Svetome »Na slobodu nas je Krist oslobodio« (Gal 5, 1). Ta se sloboda ostvaruje upravo u tom zajedništvu s Kristom u Duhu Svetome. U Kristu smo svi kao jedno tijelo. Na neki način kao da nosimo jedni druge, jer smo na krilima istoga Duha. Mi smo svi istim Duhom zahvaćeni. Jedan je Duh koji čini sve u svima, pa makar smo mi različiti, pa makar su i darovi Duha različiti: apostol Pavao je pisao: »Različiti su dari, a isti Duh; i različite službe, a isti Gospodin; i različita djelovanja, a isti Bog, koji čini sve u svima« (usp. 1 Kor 12, 4-6). Jedan, isti Duh nosi nas na usponu k Bogu. To znači ne svoditi Crkvu kao zajedništvo samo na horizontalna druženja – »zajednica prijatelja«, da 11

se lijepo osjećamo da uvijek nekim znakovima iskazujemo kako nam je ugodno (razni susreti, glazbe i sl.), nego i to naše horizontalno druženje mora biti vertikalno usmjereno u puninu zajedništva, uvijek svjesni da smo u Duhu Svetome! Duh Sveti nas povezuje kao braću i sestre u Kristu i onda kad se međusobno ne poznajemo, kad pripadamo raznim ljudskim skupinama.

strankama, nego liberalizam povezan s individualizmom, koji želi proglasiti apsolutnu slobodu pojedinca, bez obzira na druge, po onom – što me briga, neka se svatko snalazi kako zna, glavno je da ja sebe zadovoljim. Sam sebi zakon. Taj moderni liberalistički individualizam uči kao da je čovjek sam sebi sve, sam sebi cilj. Užitak, bogatstvo, moć postaju najvažnije vrednote. Prema njihovu načinu mišljenja, nema nekog općega

Zato mi hodimo u novosti života. To je ta naša životna orijentacija. Ako smo u tijelu, ipak ne robujemo tijelu. Živimo po Duhu! Duh nam je dan da nas vodi, da i tijelo iskoristimo u službi Duha, da i tijelo usmjerimo prema preobraženju koje će se dogoditi u uskrsnuću.

cilja na koji su pozvane participirati pojedine osobe kao bića odnosa. Čovjek je doista dobio slobodu da se opredjeljuje, ali mora stvoriti neki svoj okvir orijentacije, mora imati svoje životno usmjerenje, koje nadilazi i njega samog u vremenu, da bi mogao slobodu, koja mu je dana kao stvaralačka moć, na pravo dobro upotrijebiti. Čovjek sam sebe može, a onda i mora, usmjeriti k onomu trajnomu, vječnomu dobru. Ne k onomu što ga izvana privlači jer, iako smo u tijelu, ipak ne živimo za tijelo, jer se onda zajedno s tijelom raspadamo, nego živimo za ono duhovno što nadilazi raspadljivost tijela (usp. Rim 8, 5-12). Tijelo treba usmjeriti prema duhu. To znači neka tijelo živi i u duhu, produhoviti i ono što je tjelesno, uzdignuti to na višu razinu, iznad raspadljivosti – k onomu Božjemu u nama. I tijelo je određeno za uskrsnuće, neraspadljivost. Apostol Pavao je rekao: »Koji smo kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo zajedno s Kristom ukopani u smrt, da kao što je Krist slavom Očevom uskrišen od mrtvih, i mi hodimo u novosti života. Ako smo s njime srasli po sličnosti smrti njegovoj, očito ćemo srasti i po sličnosti njegovu uskrsnuću« (usp. Rim 6, 3-5). Stari čovjek u Kristu umire, a novi u Kristu uskrsnulome živi.

način života, da ne robujemo tijelu. Permisizam, hedonizam i suvremeni moralni relativizam danas najviše degradiraju samoga čovjeka, pa i ponižavaju, razaraju miran čovjekov tjelesni i društveni život u vremenu. Pravilo je našeg životnoga usmjerenja i u odricanju, koliko god ta riječ danas nije popularna. Samo tako se izlazi iz pretjeranog individualizma i živi, ne samomu sebi, nego – jedni drugima. Pavao je rekao: »Ne živim više ja nego Krist u meni« (usp. Gal 2, 20). Sav se Kristu predao, a to znači svima za koje je Krist predao samoga sebe. Jer, ako je Krist nama sebe dao i mi dajmo sebe njemu, a on je za sve. Na taj smo način jedni za druge. Onda se kroz vrijeme uspinjemo, letimo prema onom Domu Božjemu, gdje nam Krist pripravlja mjesto. Naše zajedništvo ovdje na svijetu nije dovršeno. Ni Crkva zato nije dovršeno zajedništvo, ona je gradnja kroz vrijeme, isto tako nijedna ljudska zajednica nije u tome smislu dovršena, pa ni ljudsko društvo. Nema savršena društva. Neprestano se mora težiti prema boljemu! A ono, doista, bolje uvijek se spoznaje samo u svjetlu Kristovu, u svjetlu njegove riječi, Evanđelja. Kad kažemo u svjetlu Kristovu, to znači sebedarno, po pravilu: Čovjek čovjeku dar!

Potrebni asketski elementi Zato su važni asketski elementi da se može svladati hedonizam, uživalački

Euharistija, otajstvo zajedništva živo je vrelo, kako upozorava Konstitucija o liturgiji Drugoga vatikanskog koncila, iz kojeg izvire, na kojemu se napaja i neprestano osvježuje misao kako da i u svojim neposrednim odnosima uspostavljamo zajedništvo. No, tu je sada naš zemaljski problem u vremenu. Kako da i na vidljiv način budemo zajedništvo, kako da budemo primjer drugima, svjedoci Kristove riječi koja nas okuplja u zajedništvo ljubavi Božje. Stari je apologet za kršćane napisao da su pogani, gledajući ih kako žive, govorili: »Gledajte kako se ljube.« Promatrali su kršćane kako se sastaju i kako međusobno komuniciraju. To je za njih bila zadivljujuća novost. Takav bismo primjer mi morali pokazati i u ovom, suvremenom svijetu. Ali, kako? Koji su sada najvažniji problemi? Izaći iz individualizma Suvremeni je individualizam povezan s onim što nazivamo permisizmom, hedonizmom itd. Prevedeno znači: sve mi je dopušteno. Pavao kaže: »Da, sve mi je dopušteno, ali sve mi nije na dobro« (usp. 1 Kor 6, 12). Zato moram znati izabrati ono što mi je uistinu dobro. Liberalizam, ne samo onaj kakav se iskazuje u političkim 12

Foto: priscilla du preez

U starini su promatrali kršćane kako se sastaju i kako međusobno komuniciraju. To je za njih bila zadivljujuća novost..

Godina L br. 3/540

Bog Duhovni poticaj

eć je rimski filozof Seneka rekao: »nemo bonus sine Deo: bez Boga se ne može biti dobar čovjek«. Na istoj se liniji nalazi i sv. Augustin koji kaže: »Mi trebamo Boga da bismo bili dobri; a Bog nas ne treba da bi bio dobar.« Razumljivo je stoga da je Albert Camus, koji je želio biti svetac, ali bez Boga, naišao na neprevladivi problem. On izjavljuje: »Biti svetac bez Boga, to je jedini pravi problem koji ja poznajem.« Temeljni problem današnjice ogleda se u izbjegavanju procesa postojanja čovjekom. Vječno napregnuti zaboravljamo sami sebe. Bît nas samih ostaje izvan nas samih. Razoružani od samih sebe, svoje otajstvene jezgre: osobnosti. Pitamo se: Što je trunka spasa? Što nas može izvaditi od gubljenja samih sebe? Gdje naći put otkupljenja? Ima li ga uopće više? Čovjek današnjice zapostavlja samog sebe. Prezire Riječ. Upravo se tu otvaraju najbolniji procijepi današnjice. Čovjek gubi svoju povijesnost postajući bespovijestan. Ne sjeća se. Ne prepoznaje. Ne nalazi. Ne prihvaća. Prema Aristotelu, predložiti čovjeku samo ljudsko, značilo bi izdati čovjeka i željeti mu njegovu nesreću, jer od glavnoga dijela sebe samoga, koji je duh, čovjek je pozvan na nešto bolje od jednog čisto ljudskog života. To isto, iako pod jednim drugim vidikom, naglašava i papa Pavao VI. kad kaže: »Čovjek nije ni izdaleka posljednje mjerilo vrijednosti: on realizira samoga sebe jedino ukoliko nadilazi samog sebe, prema onoj tako točnoj Pascalovoj misli: čovjek beskrajno nadilazi čovjeka.« U svjetlu biblijske antropologije, napose one novozavjetne, mi koji smo Kristom zahvaćeni ako to doista jesmo; čovjekov put spasenja i ono što zaista

Ožujak 2019.

izvor čovjekove dobrote i svetosti

znači biti čovjek u svojem čovještvu, ne iznalazimo, nego nalazimo, nismo mi to domislili, smislili i osmislili, nego smo mi sami osmišljeni i smisleni mišljenjem samoga Boga, i to već prije postanka svijeta (usp. Ef 1, 4). Svoj čin ozdravljenja subotom Isus opravdava pomalo zagonetnim pozivanjem na Oca i njegovo djelovanje: Otac moj i sve do sada radi, pa i ja radim (usp. Iv 5, 17). Dok, prema sinoptičkoj predaji, Isus svoje djelovanje u subotu opravdava čovjekovom potrebom i nevoljom da mu priskoči u pomoć u nevolji, ovdje se izravno poziva na Oca. Time on otkriva dobro poznavanje rabinske teologije koja zastupa mišljenje kako Božje djelovanje nije prestalo završetkom stvaranja, nego se nastavlja tako što je ono temelj svakoga drugog djelovanja. Odsada će Isusovo kršenje subote i izjednačivanje sebe s Bogom u očima farizeja biti dva neoprostiva grijeha. Dok Isus u svome djelovanju gleda Božje djelovanje u službi čovjekova spasenja, farizeji i pismoznanci vide samo kršenje subote i hulu na Boga. Temelj jedinstva između Oca i Sina jest ljubav kojom Otac ljubi Sina. Iz ljubavi prema Sinu Otac mu pokazuje sve što sam čini, a iz ljubavi prema Ocu Sin čini samo ono što vidi da i Otac čini. U izrazu »pokazat će mu i veća djela od ovih« uključena je vlast, odnosno Sinova moć da činiti ta djela u Očevo ime. Najavljena veća djela koja će Sin u Očevo ime činiti konkretiziraju se kao slušanje Isusove riječi i vjera u onoga tko ga je poslao. Već sad u slušanju, odnosno odbacivanju njegove riječi čovjek bira između života i smrti, spasenja i suda. Isusovim opetovanim: »zaista, zaista, kažem vam« slušanje njegove riječi sad

se tumači kao eshatološki čas odluke. I ovdje se očituje kako je Isusova riječ važnija od njegovih djela (čudesa), koja zapravo čovjeka samo pripravljaju na slušanje njegove riječi. A da je to slušanje vjere, jasno proizlazi iz nastavka govora o Sinu koji dolazi u Očevo ime i za kojega sam Otac svjedoči. Time se želi istaknuti kako onomu tko povjeruje slušanjem njegove riječi život nije obećan tek za kasnije, nego mu je već sada darovan. Za čitatelje Ivanova evanđelja to nije potpuna novost. On je već u Isusovu razgovoru s Nikodemom čuo o potrebi duhovnoga rađanja iz vode i Duha Svetoga. Slušanje Isusove riječi može odlučivati o životu i smrti zato što mu je to dano od Oca. Iz Isusova jedinstva s Ocem koji ima život u sebi logično proizlazi da i on sam ima život u sebi. Ivanovska teologija naglašavanjem sadašnje eshatologije želi izbjeći bilo kakvo nagađanje oko scenarija budućeg suda. Evanđelistu je mnogo važnije ono što se događa sada u čovjekovu susretu s riječima Nebeskoga objavitelja Isusa Krista. Oni koji su njegovu riječ prihvatili trebaju ostati u njoj, što znači sačuvati život koji im ona posreduje. Čovjek je stvoren za Boga i Bog mu je najviši cilj. On mu je posljednja svrha. Čovjek će dakle toliko napredovati u ostvarivanju svetosti i dobrote koliko se približi Bogu. A, postigavši taj, najviši cilj savršenim sjedinjenjem s Bogom, postigao je vrhunac svoje savršenosti. Kršćanin dakle ne može ništa drugo reći nego da bez Boga Isusa Krista ne može biti dobar i svet. Ostvarivati dobrotu i svetost svakodnevnog života moguće je samo slušanjem i nasljedovanjem Evanđelja Gospodina našega Isusa Krista.

fra Tomislav Smiljanić 13

Putopis Impozantna kirenijska tvrđava iz bizantskog razdoblja

Cipar

Piše: Ivana Ćepulić

ražeći toplo i ne odveć udaljeno odredište za kraći odmor, suprug i ja izabrali smo Cipar jer je njemu već duže vrijeme bila želja posjetiti taj mediteranski otok. Imali smo na raspolaganju šest dana, a odlučili smo početi od glavnoga grada, Nikozije. Međutim, sletjeli smo u Larnaki, 40 km udaljenom obalnom gradu, i to usred noći, i nismo bili sigurni gdje dočekati jutro. Zaključili smo da bi bilo najbolje odspavati nekoliko sati u zračnoj luci. No, igrom slučaja, jedan je par naših znanaca iz Zagreba dan prije stigao na Cipar zbog nekog posla pa su nam velikodušno ponudili prijevoz od Larnake do Nikozije. Stoga smo se ondje našli već oko 3 sata ujutro. Budući da za tu noć nismo imali smještaj, odlučili smo se na noćni razgled pustih ulica, pri kojemu smo susreli tek pokojeg prolaznika. Doduše, u gluho doba noći naišli smo i na skupinu od dvadesetak mačaka u napetom iščekivanju, a ubrzo smo shvatili i što čekaju – neka je žena izišla iz kuhinje obližnjeg restorana i pogostila ih mesnim ostatcima. Pred jutro smo bili 14

toliko umorni da smo zadrijemali na jednoj klupi uz samu granicu između grčkog i turskog dijela grada. Ondje smo se osjećali prilično sigurno pod budnim okom granične policije. Cipar je naseljen još od neolitika pa se na njemu nalaze neka od najstarijih naselja na svijetu. U 2. tisućljeću prije Krista Cipar je bio pod Egipćanima, a od 15. st. prije Krista počinje se sve više vezati za Grčku.

U kasnijim razdobljima otokom su vladali Feničani, Asirci, Egipćani i Perzijanci, da bi ga 333. g. pr. Krista zauzeo Aleksandar Makedonski, a 58. g. pr. Krista Rimljani. Od kraja 4. do kraja 12. stoljeća bio je pod bizantskom upravom, a 1191. godine zauzeo ga je Rikard Lavljeg Srca. Nakon toga je nastavio prelaziti iz ruke u ruku – prodan je templarima, a potom francuskoj dinastiji Lusignan. Godine 1489. zauzimaGodina L br. 3/540

mačićem Kuzuom. Fikret je bio zaposlen u sveučilišnoj bolnici u sjevernom dijelu Nikozije kao liječnik patolog. Međutim, na drugu stranu granice nije imao pristup pa je sa zanimanjem i tugom pregledavao moje fotografije. Naime, na Turke koji su se na Cipar doselili iz Turske, u grčkom se dijelu Cipra gleda kao na ilegalce i okupatore pa je za njih granica zatvorena.

Granica između grčke i turske strane Cipra prolazi kroz središte Nikozije

Armenska crkva u sjevernoj Nikoziji.

vernu. Od 1975. godine Cipar je podijeljen na grčki i turski dio. Grčka vlada međunarodno je priznata, dok su Tursku Republiku Sjeverni Cipar priznale samo Turska i Pakistan. Budući da UN-ov plan o ujedinjenju Cipra nije prošao na referendumu 2004. godine, u Europsku je uniju iste godine de facto ušla samo južna strana otoka. Komplicirana povijest ove otočne zemlje osjeća se na svakom koraku. Tako je i sâm glavni grad Nikozija, koji se nalazi u unutrašnjosti otoka, podijeljen na dva dijela. Povijesno središte grada granica siječe otprilike napola, a može se prijeći pješi-

Duhoviti prodavač sladoleda u sjevernoj Nikoziji prava je atrakcija

Stara Nikozija opasana je zidinama

ju ga Mlečani, a 1570. Turci. Godine 1878., nakon Rusko-turskog rata, Cipar je došao pod britansku upravu, a 1914. godine postao je anektiranim dijelom Velike Britanije. U drugoj polovici 20. stoljeća sve su izraženije težnje prema odcjepljenju za koje se bori Turski pokret otpora, odnosno prema ujedinjenju s Grčkom za koje se zauzimaju ciparski Grci. Godine 1970. pristaše ujedinjenja s Grčkom izveli su državni udar. Turska je odgovorila 1974. invazijom na sjeverni dio otoka, pri čemu je okupirala 37 % njegova teritorija, što je rezultiralo izbjeglištvom 170 tisuća ciparskih Grka na južnu stranu otoka i 50 tisuća Turaka na sjeOžujak 2019.

U kući dragomana Hadžigeorgiakisa

ce. Staru gradsku jezgru okružuju kružne zidine opsega 5 km, koje su na mjestu ranijih srednjovjekovnih zidina iz luzinjanskog razdoblja izgradili Mlečani, a dovršili Turci. Izvrsno su očuvane, zajedno sa svojim bastionima i gradskim vratima. Naš je prvi domaćin couchsurfer bio Fikret, gostoljubivi Turčin iz Izmira. On je svoj mali stan u sklopu kampusa Bliskoistočnog sveučilišta dijelio s razigranim

Nakon neprospavane noći, naš je prvi ciparski dan bio pomalo naporan, ali svejedno smo ga proveli u otkrivanju Nikozije. Za početak smo se usredotočili na južni, grčki dio grada. Razgledali smo crkvu Agios Tripiotis iz 17. stoljeća posvećenu arkanđelu Mihaelu, izgrađenu u franačko-bizantskom stilu. Potom smo se prošetali uz gradske zidine, posjetili neke od njihovih bastiona te gradska vrata Pafos i Famagu15

Othellova kula u Famagusti jedna je od najpoznatijih gradskih znamenitosti

došli smo do grada Famaguste na istočnoj ciparskoj obali. Famagusta je osnovana u 3. stoljeću kao zamjena za obližnju potresom razrušenu Salaminu. Procvat je doživjela u 13. stoljeću pod Luzinjancima, a za mletačke je vladavine postala bogato trgovačko središte. To se bogatstvo odrazilo i na gradnju pa su u tom razdoblju nastale mnogobrojne veličanstvene crkve. One su nakon osmanlijskog osvajanja mahom napuštene ili pretvorene u džamije, poput gotičke katoličke katedrale sv. Nikole iz 14. stoljeća, koja do današnjeg dana služi kao džamija te nosi naziv Lala Mustafa Paša. Najpoznatija znamenitost Famaguste nedvojbeno je citadela iz 14. stoljeća koju su izgradili Luzinjanci, a dodatno utvrdili i proširili Mlečani. U suradnji sa Shakes-

Ugodno ozračje malog khana

Kiparica u velikom khanu jedna je od brojnih turskih izbjeglica iz južnog u sjeverni Cipar

sta. Prošavši pokraj Arhiepiskopske palače, predahnuli smo u parku pokraj bastiona Podokataro uz Spomenik slobodi iz 1970. godine, koji je podignut u čast neovisnosti o Velikoj Britaniji. Jedno od najzanimljivijih mjesta bila je kuća dragomana Hadžigeorgiakisa, posrednika između Grka i osmanlijskih Turaka, u kojoj smo se nakratko vratili u 18. stoljeće. Izašavši iz kruga zidina, razgledali smo i izvrstan Ciparski muzej s impresivnim arheološkim izlošcima, koji prate sva razdoblja ciparske povijesti. Za idući smo dan sa znancima iz Zagreba dogovorili izlet automobilom po sjevernoj, turskoj strani Cipra jer im je taj dan bio slobodan od poslovnih obveza. Nakon 16

kratke vožnje prema obali na sjever, stigli smo u Laptu. Ondje smo, prema Fikretovoj preporuci, doručkovali u restorančiću okruženu krasnim botaničkim vrtom. Nastavili smo put uz obalu prema Kyreniji, gradu kojim dominira impozantna tvrđava na obali. Iako potječe iz bizantskog razdoblja, svoj današnji izgled duguje Mlečanima. Najbolji pogled na nju imali smo u šetnji starom kirenijskom lukom i njezinim dugačkim molom. Popevši se prema unutrašnjosti grada, našli smo crkvu arkanđela Mihaela s muzejom ikona, džamiju Aga Kafer Paša s ljupkom fontanom, luzinjansku kulu i druge znamenitosti iz raznih povijesnih razdoblja. Prešavši potom 80 km prema istoku,

Četvrt Samanbahce izgrađena je kao socijalno naselje

peareom, koji je u nju smjestio svojeg Othella, lik koji je vjerojatno nastao po uzoru na stvarnog venecijanskog guvernera iz 16. stoljeća, nastala je turistička atrakcija koja se danas naziva »Othellovim dvorcem«. Jedan smo dan posvetili i turskoj strani glavnoga grada. Prošetali smo naseljem Samanbahçe koje se sastoji od nekoliko uličica s prizemnicama. Ova je četvrt, koja kao da uopće ne pripada u veliki grad, nastala 20-ih godina prošlog stoljeća i bila je namijenjena siromašnijim građanima. Šetnju smo nastavili na bazaru, prošli uz hamam te posjetili nekoliko bivših crkava prenamijenjenih u džamije. No, nekako su nam se najviše svidjeli karavan-saraji, koji se ovdje nazivaju khanovima. U malim galeriGodina L br. 3/540

jama i trgovinama »Velikoga khana« zadržali smo se u razgovoru s prodavačima, a u dvorištu »Maloga khana« popili smo pivo i prezalogajili. Drugi dio našega ciparskog putovanja bio je ponajviše u znaku antičkih arheoloških lokaliteta. Baza nam je ovoga puta bio Limassol, drugi grad po veličini na Cipru, smješten na južnoj obali. U sâmom gradu dojmila me se pravoslavna katedrala Aya Napa iz 19. stoljeća, ali i tisućljetna bizantska tvrđava u kojoj se nalazi muzej srednjeg vijeka. Prvi od triju arheoloških izleta iz Limassola bio je Kurion udaljen samo 15 km prema zapadu, smješten na uzvisini s pogledom na morsku obalu. Do njega smo lako stigli prigradskim autobusom. Ostatci rim-

Ostaci nekadašnje peterobrodne bazilike u Pafosu i crkvica Agia Kyriaki iz 1500. godine

Arheološki lokalitet Kurion

Stup za koji je, prema predaji, bio vezan sv. Pavao dok je primao 39 udaraca bičem zbog propovijedanja kršćanstva 45. godine Ožujak 2019.

skog Kuriona razasuti su po brežuljkastom terenu: ondje su, među ostalim, teatar, terme s ranokršćanskim mozaicima, agora, Apolonov hram te rimska vila prozvana »Kućom gladijatora« zbog podnog mozaika s prikazom gladijatora u borbi. Kurionu je presudio potres 365. godine. Do našega sljedećeg odredišta, Pafosa, vožnja je bila nešto dulja jer se on nalazi na krajnjem jugozapadu otoka Cipra. I tu su nas dočekali nevjerojatni mozaici u vilama bogataša, ostatci rimskog odeona i helenističkog teatra, agore i rimskih zidina, otkriveni prije samo pedesetak godina. Nakon dugog tumaranja među ruševinama na vrućemu lipanjskom suncu, odšetali smo do crkve Agia Kyriaki iz 1500. godine, ko-

ja stoji na mjestu nekadašnje velike ranokršćanske bazilike. Povijest te crkve seže do 45. godine, kada su ovamo stigli sveti Pavao i Barnaba. U šumi kamenih fragmenata koji okružuju današnju crkvicu, pozornost mi je privukao stup za koji je sv. Pavao bio vezan dok je primao 39 udaraca bičem zbog propovijedanja kršćanstva. Posljednjega dana, na putu prema zračnoj luci, nakratko smo se zaustavili kako bismo razgledali ruševine antičkog Amathusa. Potom smo nastavili put prema Laranki i tako priveli kraju ovo šaroliko putovanje. Zrakoplov je poletio, a mi smo za sobom ostavili Cipar – otok prelomljen na dva dijela, čije zacjeljenje za sada nije na vidiku. 17

Ženska strana medalje

Očinstvo u vrijeme kada i majke odlaze u »lov« Piše: Irena Sever Globan

iti otac i majka posljednjih je desetljeća doživjelo značajne promjene. Ako promislimo koliko su naši očevi bili angažirani oko djece i kućanskih poslova i koliko su oko toga angažirani današnji tate, ustvrdit ćemo kako je napokon došlo vrijeme pravilnoga vrednovanja figure oca. Vidjeti tatu kako odvodi dijete liječniku, suvereno mijenja pelene svojega novorođenčeta ili ga hrani na bočicu,

više nije iznimka koja potvrđuje pravilo. Sudeći prema nekim istraživanjima i objavama na društvenim mrežama, u tome prednjače švedski očevi koji se nerijetko koriste povlasticom odlaska na rodiljne dopuste (tzv. latte dads). Mogućnost da se samostalno brinu o dojenčetu i ponašaju se kao »prave mame« dok su prave majke na poslu, opisuju kao neprocjenjivo iskustvo. Jedno američko istraživanje pokazalo je da očevi provedu

oko osam sati tjedno u brizi oko djece ili triput više negoli su to činili očevi 1965. godine. Nedavno sam čitala članak jednoga hrvatskog psihijatra u kojemu promišlja o svojevrsnoj reviziji očinstva nazivajući suvremenog oca »otac‑majka«, a majku »majka‑otac«. To bi u prijevodu značilo da su majka i otac potpuno ravnopravni, emancipirani i suodgovorni roditelji, što je golem plus za zdrav psihofizički razvoj

Godina L br. 3/540

majki se i dalje očekuje da budu glavni organizatori svih aktivnosti, raspodjele poslova, da daju upute i lijepo zamole za »pomoć« – jednom riječju one mentalno i emotivno brinu za gotovo sve sfere koje se tiču obitelji.

djece, ali i emotivnu stabilnost bračnih drugova. To što muškarci danas čine više u usporedbi s prijašnjim razdobljima znači li i da čine dovoljno? Jesu li zadaće očeva i majki u vremenu kada oboje idu u »lov«, tj. ekonomski se skrbe za obitelj, ravnopravno raspoređene i bez spolnih ograničenja? Prije spomenuto američko istraživanje pokazalo je da majke i dalje provode gotovo dvostruko više vremena u

izglačano, jesu li djeca prerasla obuću, gdje će se organizirati dječji rođendani, jesu li kupljeni darovi, kada je roditeljski sastanak, tko će pokupiti djecu iz vrtića, kada treba dogovoriti odlazak pedijatru itd., ali i brinuti se o emocijama ukućana i o radu na partnerskom odnosu. Koliko očeva poznajete koji znaju konfekcijski broj odjeće svoje djece? Nerijetko od mladih majki čujem priče poput ove: »Kada se vratim kući trčeći s posla, ne

Ravnomjerna raspodjela obiteljskih obveza, zajednička briga oko djece i domaćinstva u današnje vrijeme užurbanosti i stresa nije privilegij određenih već nužnost u svim obiteljima u kojima i otac i majka odlaze u »lov«.

skrbi oko doma i djece od svojih partnera. Često razgovaram s mladim poslovno uspješnim mamama o tome kako usklađuju obiteljske i poslovne obveze te jednako tako često čujem da se osjećaju fizički i emocionalno iscrpljenima i da im je teško zadovoljiti očekivanja koja se pred njih stavljaju na radnome mjestu i kod kuće. To ne znači da očevi nisu aktivno uključeni u brigu oko djece, da neće otići u trgovinu s popisom namirnica koji je supruga pripremila ili objesiti rublje, međutim, od majki se i dalje očekuje da budu glavni organizator obiteljskih aktivnosti, daju upute i zamole za »pomoć« – jednom riječju, one se mentalno i emotivno brinu za gotovo sve sfere obiteljskog života. To se odnosi na niz nevidljivih poslova od toga što će se kuhati, imaju li djeca čistu odjeću, jesu li im podrezani noktići, je li rublje Ožujak 2019.

stignem se pravo niti izuti, a već krenem kuhati, prati, igrati se s djecom i obavljati niz drugih kućanskih poslova. Kada djeca zaspe, pospremim stan, pripremim im sve za sljedeći dan i, ako mi ostane koji atom snage, nastavljam s pisanjem disertacije ili ustanem u 4 ujutro kako bih se posvetila znanstvenom radu. Moj partner, brižan otac i dobar suprug, ležerno dođe kući (možda je usput stao i na koje pivo s prijateljem), posjeti kupaonicu u kojoj se zadrži toliko da pokatkad pokucam provjeriti nije li se pokliznuo na mokru pločicu, odmori se ako je iscrpljen ili sjedne za računalo kako bi završio ono što nije uspio završiti u uredu, nakon toga se poigra s djecom i da, ako ga nešto zamolim, to i učini: napravi večeru, napiše zadaću s kćeri, usisa… No potrebno ga je na to podsjetiti i zamoliti, što je često iscrpljujuće. Kada

Irena Sever Globan, docentica na Odjelu za komunikologiju na Hrvatskom katoličkom sveučilištu; majka dvoje djece djeca zaspe i on je poput malog djeteta spreman za spavanje. Osjećam da se ono što radim uzima zdravo za gotovo i da se od mene kao žene očekuje da na sve mislim.« O tom raširenom fenomenu nevidljivog emotivno-mentalnog ženskog rada nedavno je objavljeno istraživanje u prestižnome znanstvenom časopisu Sex Roles. Koautorica članka Suniya S. Luthar provela je istraživanje s 393 američke visokoobrazovane majki, od kojih je 90 % izjavilo da su glavne i odgovorne za organiziranje obiteljskih zadataka te se kao majke osjećaju kao da »brodom« upravljaju same. Luthar tvrdi da svi oni nevidljivi kućanski zadatci koji se ženi konstantno roje i vrte po glavi (čak i kada nije kod kuće) pridonose smanjenju zadovoljstva bračnim partnerom, vlastitim životom, povećanju depresivnih faza i osjećaju praznine. I ako netko još 19

Istraživanja su potvrdila da očevi s dolaskom djeteta nastavljaju imati značajno više slobodnog vremena od majki, a uz to dok ga majke koriste za brigu oko djece i kućanskih obveza, očevi ga koriste za hobije i opuštanje.

prijateljicama na kavu dvaput mjesečno ili posjetiti frizera jednom u tri mjeseca. Do sada još nisam čula da se i tate žale kako to isto ne stignu (doduše, njihov san možda nije otići frizeru). Istraživanja su potvrdila da očevi s djetetovim dolaskom nastavljaju imati mnogo više slobodnog vremena od majki te, dok se majke njime koriste za bavljenje djecom i kućanskim obvezama, očevi ga provode u hobijima i opuštanju. Svakako da i to utječe na poslovni uspjeh jer tko ima 20

Foto: ferenc horvath

uvijek misli da žene po svojoj prirodi uživaju u svim fizičkim i mentalnim aktivnostima koje svakodnevno obavljaju ne bi li obitelj normalno funkcionirala ili da su ženski mozgovi na to programirani po svojoj naravi jer »biti žena, majka, kraljica znači brinuti se za druge 24 sata na dan«, iznenadit će se rezultatima istraživanja Daphne Joel i Cordelie Fine koje je pokazalo da se muški i ženski mozgovi i ne razlikuju toliko koliko smo mislili. Naime, ne postoje ljudi koji bi imali mozak s tipično ženskim ili tipično muškim osobinama, što je često bio temelj tvrdnji o muško-ženskim razlikama i stereotipnim uvjerenjima da su muškarci po svojoj naravi i moždanoj strukturi okrenuti dominaciji, agresiji, ambicioznosti, kompetitivnosti pa u tom smislu skloniji baviti se »važnim poslovima« izvan kuće, a žene nenasilju, empatiji, poštovanju, emotivnosti pa im je primarna zadaća skrbiti se za dom. U vremenu zajedničkog »lova«, za mlade majke ne bi trebao biti luksuz istuširati se jednom na dan, otići s više slobodnog vremena za kreativnost efikasnije obavlja poslovne zadatke. Tu onda u pitanje možemo staviti i moderan mit o majčinstvu, točnije da će djeca usporiti ženinu karijeru ili da joj je potrebno izabrati između posla i djece jer će inače biti isfrustrirana bilo kao majka bilo kao poslovna žena. No, ono što mudro piše kolumnistica lista Medium Jessica Valenti, »nije problem u djeci već što sve dok postoji neravnopravnost kod kuće ne postoji šansa za ravnopravnost na poslu. Nije majčinstvo ono što žene koči u karijeri – to su muškarci koji odbijaju učiniti svoj fair share. Kada bi očevi radili kod kuće sve ono što su majke oduvijek činile, ženske bi karijere cvjetale na način na koji si to ne možemo ni zamisliti.« Otkako sam postala majkom, često pitanje koje mi ljudi postavljaju jest »pomaže li ti suprug oko djeteta i kuće?«. I dok njihovo pitanje odražava svijest o važnosti sudjelovanja oca oko djeteta i doma, ono suptilno sugerira da, kada se muškarci i bave kućanskim poslovima, time zapravo »pomažu« ženi koja mora držati »sva četiri« zida kuće. Pomažemo nekomu kada umjesto njega nešto činimo,

kada mu zbog naše plemenitosti želimo olakšati u nečemu što je primarno njegova zadaća i za to pokatkad očekujemo zahvalnost. Nikada nisam čula da se muškarcu postavlja isto pitanje: »Pomaže li ti supruga oko djece i rublja?« Stoga je moj odgovor znatiželjnicima taj da mi moj suprug ne pomaže jer, kada se bavi djecom i kućanskim poslovima, time ne čini uslugu meni već na sebe preuzima svoj dio na koji se obvezao odlukom za brak i obitelj. Bog je na svoju sliku stvorio i ženu i muškarca, na sliku sebe koji je u isto vrijeme i kao otac i kao majka, što je Rembrandt savršeno naslikao u svom »Povratku razmetnoga sina« prikazujući jednu ruku milosrdnog Boga kao žensku, a drugu kao mušku. Osim toga što je ekskluziva žena da rađaju i doje, sve ostale poslove moguće je ravnopravno raspodijeliti između oca i majke kako bi oboje moglo uživati u daru roditeljstva i poslovnoj karijeri te bilo jedno drugome na pomoć, što će dugoročno voditi do sretnijeg i ispunjenijeg života svih članova obitelji, s manje zamjeranja i prigovaranja, a više bliskosti i intimnosti Godina L br. 3/540

Foto: elisey vavulin

Obiteljski savjetnik

Adolescenti i fizička aktivnost

ad bismo adolescenta potaknuli da se »pokrene«, presudno je u njemu pobuditi volju za životom, i to izvan obitelji, aktivnostima koje u sebi nose dašak pustolovine. Za katolički časopis La Croix o tome je progovorio pedopsihijatar Xavier Pommereau ističući kako se roditelji trebaju zabrinuti ako se njihovo dijete u adolescentskoj dobi ne bavi nikakvom tjelesnom aktivnošću. Opće je poznato da pretjerano sjedilački način života može dovesti do prekomjerne težine i pretilosti, a to je posebno izraženo u adolescentskoj dobi, u kojoj se događa tzv. hormonalna revolucija. Pod utjecajem testosterona, dječak između četrnaeste i sedamnaeste godine »proizvede« prosječno osam kilograma mišića. Ako se ne kreće, sve će se to pretvoriti u masno tkivo. Ista je stvar kod djevojčica: između trinaeste i šesnaeste godine u njihovu tijelu proizvodi se mnogo masnoća. Nadalje, u adolescenciji je možda više nego ikad u životu najvažnije ne biti sam. Koliko god je danas moguće komunicirati i putem društvenih mreža, adolescenti se ne mogu zadovoljiti samo virtualnim

Ožujak 2019.

odnosima, a tjelesne aktivnosti pružaju mnoštvo mogućnosti za druženje s drugima. Važno je shvatiti da bavljenje sportom u velikoj mjeri pridonosi i psihičkoj stabilnosti adolescenata, naglašava dr. Pommereau. Latinska izreka Mens sana in corpore sano (Zdrav duh u zdravom tijelu) vrijedi tijekom cijelog života. No, ono što je svojstveno adolescentskom dobu jest to da se pod utjecajem hormona javljaju nove žudnje, novi nagoni. Dolazi do jačanja spolnog nagona, kao i do porasta razine napetosti. Dr. Pommereau naglašava da bi bez tjelesne aktivnosti adolescent mogao postati nasilniji, napetiji, tjeskobniji. Neki misle da se od tih unutarnjih napetosti može pobjeći igranjem videoigrica, ali nije dovoljno »ispucati se« samo u psihičkom smislu. Adolescent se mora i fizički osloboditi svojih nagona. To se potvrđuje kod sportaša kada nakon odigrane utakmice kažu da se osjećaju »prazno«. Time žele reći da osjećaju mješavinu ispunjenosti i zdravog umora. Iako je pohvalno poticati zajedničku obiteljsku tjelesnu aktivnost,

pedopsihijatar ističe kako nije nužno forsirati adolescenta na takvo zajedničko treniranje. Postoje, naravno, adolescenti koji dijele neku strast s jednim od roditelja i žele se upisati u isti sportski klub. No, oni koji ne vole tjelesne aktivnosti rijetko kada prihvaćaju poziv na igru loptom ili šetnju s roditeljima. To bi iz njihova kuta bilo gotovo »neprirodno« jer adolescenciju obilježuje faza odvajanja, zauzimanje odmaka od obiteljskog modela života. Umjesto toga, možemo se osloniti na druge odrasle osobe od povjerenja – na sportskog trenera, prijatelja ili bliskog rođaka – kako bi našu djecu potaknule na tjelesnu i sportsku aktivnost. Pritom treba imati na umu da će mladi lakše prihvatiti aktivnosti u kojima će – u kontroliranim uvjetima – pronaći dašak pustolovine i nova osjetilna iskustva. Primjerice, može im se ponuditi da se okušaju u dvoranskom penjanju, trekingu, orijentacijskom trčanju… Ne treba zaboraviti da adolescenti imaju potrebu suočiti se s opasnošću, da osjećaju potrebu za snažnim osjetilnim iskustvima kako bi imali osjećaj da zaista žive. 21

170

Alojzije Stepinac

Pillarof human

rights Kršćanska sadašnjost Hrvatsko katoličko sveučilište

format: 15,2 x 22,8 cm; meki uvez; 342. str.

ESTHER

 Knjiga Alojzije Stepinac – Pillar of Human Rights istražuje kako je mladi svećenik iz ruralnog dijela Hrvatske postao junak svojega naroda, Katoličke crkve i mnogih drugih diljem svijeta. Poput starozavjetnog proroka, nadbiskup Stepinac ostao je nepokolebljivo vjeran svojoj Crkvi i prirodnim zakonima tako što je bio glas savjesti tijekom triju totalitarnih režima. Branio je učenje Crkve i na taj način pokazao kako religiozan čovjek u skladu sa univerzalnim vrijednostima može pojmiti jedinstvo svijeta u njegovoj različitosti – stoji u sažetku knjige. Esther Gitman doktorirala je na Odsjeku za povijest City University of New York, a spoznaje svojeg istraživanja sažela je u knjizi Kad hrabrost prevlada (When Courage Prevailed) koju je na hrvatskom jeziku objavila Kršćanska sadašnjost 2012. godine, a obrađuje temu spašavanja i preživljavanja Židova u NDH te ulogu zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca u tom razdoblju. Autorica potom nastavlja sustavno istraživanje problematike Židova u Hrvatskoj tijekom Drugoga svjetskog rata i pitanja o nedužnosti kardinala Alojzija Stepinca. Rezultat tih nastojanja je i knjiga Alojzije Stepinac – Pillar of human rights, objavljena po prvi put na engleskom jeziku u suizdanju Kršćanske sadašnjosti i Hrvatskoga katoličkog sveučilišta.

GITMAN 150

 Kad hrabrost prevlada knjiga je o Židovima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i o hrabrim ljudima koji su ih, ponekad i pod cijenu života, spašavali. Teza je ove knjige da su tisuće građana NDH, unatoč upozorenjima vlasti da će biti oštro kažnjeni, riskirali svoje živote i živote članova svojih obitelji odlučivši se za spašavanje Židova. Istaknuto mjesto u tome nizu zauzima zagrebački nadbiskup, danas bl. kardinal Alojzije Stepinac. Esther Gitman uložila je mnogo napora u istraživanje arhivskoga gradiva, u razgovore s preživjelima ili njihovim potomcima te u otvoreno propitivanje literature kako bi saznala koji su sve ljudi, s kakvim moralnim predispozicijama i s kakvom maštovitošću spašavali Židove od sigurne propasti. Pronašla je da je bilo cijelih sela, tvorničkih kolektiva, ustaških časnika, seoskih župnika, časnih sestara i pojedinaca koji su riskirali svoje živote kako bi spasili tuđe.

0 0 3 1 9

9 770353 282002

Knjižare – ZAGREB – Kaptol 1, Kaptol 29; RIJEKA – Fiorello La Guardia 10c; SPLIT – Kralja Zvonimira 16; OSIJEK – Trg slobode bb; KARLOVAC – Radićeva 4; MARIJA BISTRICA – Trg Ivana Pavla II. 32

Gitman

ISSN 0353–2828

format: 15,5 x 22,5 cm; meki uvez s klapnama; 363 str.

Esther