Iz izloga »Kršćanske sadašnjosti«
Josip Šimić
´ PUČKA POBOŽNOST
Marijan Mandac
´ SVETI AUGUSTIN
Blaženka Valentina Mandarić, Ružica Razum, Denis Barić ur.
´ NASTAVNIČKE KOMPETENCIJE
Z
Zbornik radova
bornik radova predstavlja doprinos zauzetom promišljanju i promicanju nastavničkih kompetencija, aktualnoj temi kao i temi od ključne važnosti za život ljudi danas, napose odgoja djece i mladih, odnosno cjelokupnog sustava odgoja i obrazovanja. Vrijednost se Zbornika očituje i u tome što potvrđuje značajan doprinos teološke struke tome području. Pod tim vidom predstavlja i svojevrsni primjer kako tražiti načine prisutnosti u području javnih rasprava o temama od zajedničke odgovornosti. Riječ je o zborniku koji je ishod održanog Simpozija Katoličkoga bogoslovnog fakulteta koji pruža tematski vrlo aktualne i vrijedne priloge o samoj strukturi nastavničkih kompeten‑ cija, kao što pruža iscrpne i vrijedne preglede europskih i hrvatskih iskustava u pristupima i načinima formiranja tih kompetencija kroz formalno obrazovanje, ali i kroz nastavničko cjeloživotno osposo‑ bljavanje, usavršavanja odnosno obrazovanje. Zbornik je izišao kao suizdanje Kršćanske sadašnjosti i KBF‑a Sveučilišta u Zagrebu.
Josip Sanko Rabar
120 kn
´
RJEČNIK ETIKETA
Josip Sanko Rabar 14,8 x 24 cm; meki uvez; 336 str.
ada govorimo o svetom Augustinu, lako upotrebljavamo brojne superlative. Pri tome najčešće ne griješimo. Tako kažemo da je Augustin među kršćanima najveći filozof. On to bez dvojbe jest. Teško mu je u tome pogledu pronaći premca. Augustin je u duši i po krvi bio čovjek koji je razumom želio dokučiti i shvatiti sve o čemu je razmišljao. Augustina držimo za najvećega teologa u Crkvi do danas. Prije svega, napisao je kudikamo veći broj teoloških djela od bilo koga drugoga. Čak se smije kazati da mu po brojnosti spisa, općenito, od lju‑ di nitko nije ravan«, piše autor, poznati patrolog, latinist i prevoditelj o svojoj knjizi. Ona je osobito vrijedna jer predstavlja sintezu nepreglednoga Au‑ gustinova pisanog opusa. Osim prikaza Augustino‑ va života i njegovih borbi s krivovjerjima, u 3. i 4. poglavlju autor upoznaje čitatelja s Augustinovim djelom tako da donosi tridesetak najvažnijih tema njegove teologije te analizira 64 Augustinova spisa, koristeći se prikladnim ulomcima preuzetima iz Enchiridion patristicum.
FORMAT:
K
»
FORMAT:
FORMAT:
14 x 20 cm; meki uvez; 283 str.
17 x 24,5 cm; tvrdi uvez; 198 str.
140 kn
140 kn
Život i djelo
17 x 24 cm; meki uvez; 305 str.
učka pobožnost, posebno ona marijanska, doživjela je procvat u dva prethodna koncilska desetljeća, koja su bila označena različitim slavljima i događanjima, naročito obnovom marijanskih i uvođenjem marioloških kongresa, a sve je kulminiralo proglašenjem dogme Marijina uznesenja 1950. i Marijanskom godinom 1954. U vrijeme održavanja Koncila i neposredno nakon njega nekima je ovaj procvat pučke pobož‑ nosti općenito, a posebno one marijanske, izgledao previše trijumfalistički, neutemeljen i posve pretjeran. Ova knjiga sustavno prikazuje koncilski pristup temi pučke pobožnosti, početno nesnalaženje teološke misli s njom u razdoblju neposredno nakon Koncila, stanoviti otklon pastorala od pučke pobožnosti, te ponovno otkriće pobožnosti kao teološkoga mjesta i jednoga od dragocjenih oblika življenja vjere. Knjiga zaokružuje koncilsko razdoblje i desetljeće do kraja 20. st., oslanjajući se poglavito na crkvene dokumente i govor Učiteljstva, na rasprave u okviru zasjedanja Biskupske sinode te na tijekove unutar teološke misli. Iako se na našem području pisalo o fenomenu pučke pobožnosti i religioznosti, ova je knjiga ipak novost i osvježenje te obogaćenje naše teološke misli na tome području.
FORMAT:
P
120 kn
U kršćanskoj misli i nauku nakon Drugoga vatikanskog koncila
Kršćanska sadašnjost
A
utor se već duži niz godina bavi »etiketama«, dotično onim pojmom koji označava negativni i neargumentirani sud, o čemu piše u Kršćanskoj obitelj‑ skoj reviji »Kana«. »Najveća je predrasuda kad misliš da nemaš predrasuda. Najmanje predrasuda imaju oni koji znaju da imaju predrasuda, računaju s tim i čitavoga života nastoje da, upoznavajući druge ljude, smanje svoje predrasude na minimum. Nažalost, to nije sasvim moguće pa nas povijest uči da su predrasude imali svi, čak i najmudriji filozofi, i najlucidniji kritičari društva. Paradoksalno, manje predrasuda od njih imaju samo oni sveti, naivni, čista srca, koji baš i nisu mnogo ’informirani’, pa samim tim imaju i manje predrasuda, dakle, oni dobrodušni i sveti, koji čovjeku pristupaju bez preduvjerenja, jer su ionako sve odbacili od sebe. No, ovo nije priča o tome kako predrasude unaprijed izbjeći, nego kako ih naučiti i upoznati, te, post festum, smanjiti«, piše autor u uvodu. Josip Sanko Rabar je diplomirao filozofiju i sociologiju, pjesnik je, prozaist, esejist, kritičar, scenarist i publicist.
KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA
Godina Broj Travanj Cijena
L 4/541 2019. 13 kn
Osnivač: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« Glavna urednica: Maja Petranović Izvršni urednik: Tomislav Alajbeg Uređuje: uredničko vijeće Izdavač: Kršćanska sadašnjost d.o.o. 10 001 Zagreb, p.p. 434, Marulićev trg 14 Za izdavača: Stjepan Brebrić Kontakti: E-mail: ks.kana@gmail.com urednistvo@ks.hr pretplata@ks.hr Tel: 63 49 060; Fax: 48 28 227 www.ks.hr Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj. Adresa uredništva: KANA, »Kršćanska sadašnjost« d.o.o., 10 001 Zagreb, Marulićev trg 14, p.p. 434 Rukopise i slike ne vraćamo. Tisak: Denona d.o.o. Račun: KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o. IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1 SWIFT PBZ GHR 2X Godišnja pretplata: 143 kn Inozemstvo: Članice EMU: 44 €; Australija 55 AUD; Kanada 55 CAD; Švicarska 55 CHF; SAD 55 USD; Velika Britanija 33 GBP; Švedska 330 SEK. Cijena za zemlje koje nisu navedene u ovom popisu obračunava se prema USD. Avionsku poštarinu za prekomorske zemlje obračunavamo posebno.
asopis je objavljen uz potporu Č Grada Zagreba
Stare novine – novi papir Odvojenim prikupljanjem
Dragi čitatelji,
pred vama je uskrsni broj Kane. Svojim sadržajem poziva nas na nadu i radost uskrsne pobjede. Sestra Veronika dijeli s nama predivno razmišljanje kako radosna vijest uskrsnuća upućuje na izlazak. Taj je izlazak oslobođenje od patnje, mraka i besmisla, na svim razinama ljudske stvarnosti. Kao odgovor na izazov moralnog i egzistencijalnog očaja, Martina Vuk stavlja u središte nadu. Ta uskrsna, aktivna nada dar je, put i pokazatelj kršćaninove zrelosti. I onda kada sve izgleda beznadno i bezizlazno, ta uskrsna nada daje nam hrabrost i odvažnost nositi se s teretom ovozemaljskog života. Tako Stjepan Baloban u svojoj kolumni poziva suočiti se s problemima u Crkvi. U ovom broju podsjećamo da se ne smiju zanemarivati ni neki važni društveni problemi, poput zabrinjavajućeg vala iseljavanja Hrvata. Pročitajte što o tome piše Tado Jurić pozivajući se na svoje nedavno istraživanje. Postoje i razni suvremeni tehnološki izazovi u svijetu, koji otvaraju ozbiljna bioetička pitanja. Preporučamo da pročitate zanimljiv članak Odilona Singboa o transhumanizmu. Konačno, zapitajmo se imamo li vremena nositi se s problemima, ili nam ono neprestano izmiče? Upravo o tom sve većem problemu današnjeg čovjeka koji se nalazi u utrci s vremenom ili sa samim sobom piše psihologinja Lana Batinić u našoj rubrici Obiteljski savjetnik. Uz korisne savjete, poziva nas da nađemo vrijeme za duhovnu pripremu za Uskrs i tako nađemo sami sebe. Donosimo i razne druge tekstove u našim rubrikama, čitajte ih sve u svjetlu Uskrsloga, koji nam daje snagu da se sa svakodnevnim stvarnostima nosimo s većim pouzdanjem, hrabro i zauzeto. Na kraju, obratite pozornost na poruku dr. Ive Belana u rubrici Zdravlje, možda će nekoga razveseliti. Uvjerite se sami! U ovoj nadi, vjeri i radosti, sretan i blagoslovljen Uskrs, želi vam od srca vaše Uredništvo!
Iz sadržaja Uskrsnuće od mrtvih kod Pavla Darko Tepert str. 28
Putopis: Sicilija Ivana Ćepulić str. 12
smanjujemo količinu otpada na odlagalištima, čuvamo šume, štedimo vodu i
U utrci s vremenom ili sa samim sobom? Lana Batinić str. 36
energiju. Travanj 2019.
3
Nježnost sama Da te samo dotaknem i dodirnem ti haljine. Moje srce bilo bi cijelo. Sve rane bi nestale. D. S. M.
1. Nježnost
Muka, smrt i uskrsnuće Isusa iz Nazareta, koji je Krist, može se promatrati kroz razne vidike. Jedan od manje spominjanih segmenata vazmenoga trodnevlja jest iznimna količina nježnosti koja se pojavljuje u tom surovom događaju. Prepuna dirljive nježnosti i ljudske topline jest Isusova velikosvećenička molitva, njegov govor na posljednjoj večeri u kojoj pokazuje svu ljubav prema Ocu i onima koje mu je Otac darovao. Na poseban je način nježan zapis o Isusovim riječima upućenima Petru kada mu govori da se molio za njega i za one koje će Petar, kada dođe k sebi, učvrstiti u vjeri. Pranje nogu učenicima osobiti je znak ljubavi. Evanđelist opis te zgode počinje riječima: Jer je ljubio svoje koji bijahu u svijetu – ljubio ih je do kraja. Žrtva Šimuna iz Cirene trenutak je u kojemu čovjek odlučuje pomoći bratu čovjeku nositi njegovu muku. Pa čak i onda kada smo prisiljeni učiniti nešto, o našem srcu ovisi hoće li nam to biti blagoslov i sredstvo spasenja. Premda to nije zapisano u Objavi, pobožna je predaja upamtila još nježniju gestu žene nazvane Veronika koja se usudila istrčati pred razularenu masu i vojnike izvršitelje smaknuća 8
da bi Isusu otrla lice i omogućila mu da izdrži do kraja. Izričito suprotstavljanje razbojnika koji je osjetio potrebu zaštititi Isusa od pogrda i psovki svoga sudruga u stravičnoj smrti pokazuje nam da je moguće pronaći nježnost i ondje gdje je najmanje očekujemo. Briga raspetoga Krista za svoju majku, majku udovicu kojoj umire sin jedinac, za ženu koja, prema propisima onoga vremena, gubi sva prava i osuđena je na milost i nemilost ljudsku, izvanredan je primjer nježnosti i brige za konkretnoga čovjeka. Još više boli i ljubavi skupilo se u trenutku kada prima u svoje krilo mrtvo sinovo tijelo. Sva nježnost beskonačne majčinske ljubavi pretočena je u posljednji zagrljaj i posljednji poljubac. Isusov susret sa ženama u uskrsno jutro, a još više njegov susret s apostolima koji su se u strahu zatvorili, mjera je osjećaja prema ljudima. Isus, susrećući se s apostolima koji su ga ostavili i razbježali se, ne poziva ih na red, ne opominje ih i ne zahtijeva od njih dokaze buduće vjernosti, nego im upućuje riječi: Mir vama! i: Ne bojte se! Osjećaj za mjeru, nenametljivu jasnoću i neodoljivu novost pokazuje Isus prema dvojici učenika koji su ga prepoznali u lomljenju kruha.
2. Njega
Nježan je onaj koji njeguje. A njega je briga za nekoga ili nešto. A brinemo se zato što nam je stalo i želimo da bude kvalitetno to o čemu se brinemo, odnosno da budu dobro oni o kojima se brinemo. Promatrajući svijet iz te perspektive, samorazumljiva je Božja nježnost. Kao što je samorazumljiv i Božji poziv da mi budemo nježni jedni prema drugima. Preduvjet nježnosti jest da imamo srce, pamet i oči širom otvorene kako bismo primijetili čovjeka pokraj sebe potrebnog nježnosti. Stvarnost nije drukčija ako je mi ne vidimo onakvu kakva jest. Problemi neće nestati samo zato ako se mi pravimo da ih ne vidimo ili ako ih doista ne vidimo jer smo zagledani na drugu stranu ili opijeno gledamo samo u jednu točku. Drugi preduvjet nježnosti jest blizina. Ne može se biti virtualno nježan. Ne može se biti načelno i apstraktno nježan. Nježnost je uvijek konkretna. Baš kao i ljubav. Baš kao i dodir. Baš kao i zagrljaj.
Godina L br. 4/541
i milosrÐe 3. Kip iz XV. stoljeća
Bio sam u Varaždinu. U uršulinskom samostanu privukao mi je pozornost neobični kip na lijevoj strani crkve. Kip Blažene Djevice Marije, Majke Milosti. Rečeno mi je da je riječ o kipu iz XV. stoljeća koji je neki zemljoradnik pronašao zakopanog u zemlji. Kip je poslije povjeren redovnicama koje su ga najprije smjestile u samostan, a potom u crkvu. Ljudi su se s pouzdanjem počeli na tom mjestu moliti Bogu i utjecati u zagovor Majke Milosti pa su se događala i uslišenja o kojima svjedoče pod kipom postavljene zahvalnice. Odmah se uočava da je kip oštećen. Majci Milosti nedostaje desna ruka od lakta, a Isusu, tako zaigranom i blagom, nedostaju obje noge. Kao da se hoće simbolički reći ono što je poznata istina u kršćanstvu: kad se, hodočasniče, nadahneš milošću Duha Svetoga u ovoj crkvi, nastavi svoj hod na zemlji. Budi Isusove noge i dopusti mu da po tebi prođe zemljom čineći dobro. Budi Majčina ruka i dopusti joj da tvojim zagrljajem s ljubavlju prima svakoga čovjeka i tvojom prisutnošću obriše svaku suzu tuge i neprihvaćanja. Budi Božji glas, budi glasnik Velikoga Kralja koji nas poziva da živimo u ljubavi i sreći i koji nas ne ostavlja napuštene, nego nam neprestano dariva Duha Svetoga da usmjeri naše ruke djelotvornom ljubavi, a noge naše na put mira.
4. Domaća zadaća
Kad je prošli mjesec bila svetkovina sv. Josipa, ujedno i Dan očeva, dao sam učenicima domaću zadaću. Rekao sam svojim gimnazijalcima da, kada dođu doma, zagrle svoje očeve. Čvrsto i s puno zahvalne nježnosti. Grljenje, odnosno zagrljaj, znak je ljubavi i zaštite. Znak je utjehe i blizine. Znak je sigurnosti i mira. U svijetu koji neki vole nazivati nepravednim, nesigurnim i opasnim, mnoštvo nas zagrljaja uvjerava da nisu u pravu. Svijet je mjesto u kojemu prevladavaju ljubav i ljudsko zajedništvo. Boga Isusa Krista možemo s punim pravom smatrati Bogom koji nas grli. Bog je zagrlio čovjeka i sve stvoreno. Zato čovjek po zagrljaju postaje sličan Bogu. Postaje onaj koji donosi ljubav i dariva je drugomu.
5. O naslovu
Fo
to
:p
ri
sc
il
la
du
pr
ee
z
Živimo u vremenu očitih grubosti. Živimo u vremenu u kojemu se nježnost smatra nečim što je osobno i što se ne preporučuje za javnu upotrebu. Živimo u vremenu u kojemu se blagost smatra slabošću, a sućut i razumijevanje nerazboritošću. Živimo u vremenu koje je tako daleko od Isusove poruke: Ne bojte se! Živimo u vremenu koje zanemaruje riječi Isusove molitve: Oče, oprosti im jer ne znaju što čine! Živimo u vremenu koje zazire od Isusova pozdrava: Mir vama! Na nama je kršćanima da u ovaj surovi svijet unesemo ljepotu, da unesemo nježnost. Dakako, ako vjerujemo u Boga Isusa Krista. Ako vjerujemo u onoga za kojega je u Knjizi proroka Joela napisano da je nježnost sama i milosrđe. I kada bi trebalo nešto posebno zaželjeti o godišnjoj proslavi Isusove muke, smrti i uskrsnuća, bilo bi najbolje zaželjeti svakomu od nas da postanemo nježni, posebno prema onima koji su nam životom bliski i prema onima koji su nježnosti potrebni. Ne bojmo se pokazivati ljubav i nježnost. Jer vremena je premalo i možda neće biti druge prigode.
Travanj 2019.
Bog me razumije, ljulja me u svojoj nježnosti kao majka svog sina u slatkom dahu majčinstva. V. V.
Ante Jerković 9
Kršćani u svijetu
Osjećaj i pravilo našeg zajedništva Piše: Bono Zvonimir Šagi
T
reba li neko pravilo i koje? To je pitanje koje se ponovno živo postavlja i nama u ovom vremenu informatički otvorenoga svijeta. Ne samo nama nego i svemu svijetu, svakom čovjeku! Danas više nego ikad. Za nas kršćane korizma je vrijeme da što dublje promišljamo odnose kroz koje se naš osobni i zajednički život kreće. Potrebno nam je proći kroz put pročišćenja, put prosvjetljenja i put sjedinjenja u ljubavi Božjoj, razlivenoj srcima našim po Duhu Svetome, koji nam je dan (usp. Rim 5, 5). Uskrs bi morao biti osvježenje te ljubavi Božje u nama. Uvijek postoje neke ideje, neke vizije, neke podjele po svjetonazorima… Uzmimo danas različite znanosti, tehnologije, različite programe, planove, političke sustave… Pluralni svijet, informatički otvoren – različite religije, civilizacije, kulture…! Tolike ideologije, vizije, obećanja, društveno-politički sustavi…! Ali uvijek se postavlja sve zamršenije pitanje što i kako da se izbjegnu sukobi. Kako sve to urediti, uskladiti? Neprestano smo u traganju za onim nužnim konsenzusom. Tu je najteža naša kršćanska uloga! Primjer apostola Pavla Pavao u svojim pismima poučava i opominje crkvene zajednice što ih je svojim naviještanjem Isusa Krista organizirao, upozorava na ono bitno kao pravilo zajedništva. Pavao je kao apostol većim dijelom na putu, svjestan da je Kristovo »izabrano oruđe (instrument) da njegovo ime pronese među narode« (usp. Dj 9, 15-16), da 10
mora dakle ići među narode širom svijeta. Nailazio je i na protivljenje u samoj kršćanskoj zajednici u Jeruzalemu. Spomenimo, kad je došao u Jeruzalem s nakanom da ondje apostolima i jeruzalemskoj crkvenoj zajednici obrazloži zašto smatra da ne treba nametati židovska obredna pravila (obrezanje, izbor jela…) onima koji pristupaju Kristu iz poganstva, da ne treba sve tjerati na židovstvo, nego da je tu sada sloboda raznolikosti u Kristu, doživio je protivljenja. Sjetimo se, apostoli su se sastali, raspravili i odobrili Pavlov pristup drugim narodima. Ali bilo je i mnogo otpora i kod samih krš ćana, tzv. judaista. I sam Petar, iako je stao na Pavlovu stranu, bio je ipak pun opreza. Nije ga tako jako podupro kako je Pavao očekivao. Pavao, prema tome, trpi i od samih kršćana. Židovi pak, iz one sljedbe kojoj je prije obraćenja i sam pripadao, kad su vidjeli da on sada propovijeda Krista i širi njegov nauk, urotiše se protiv njega i hoće ga ubiti. Tuže ga, uhićuju i vode rimskom upravitelju u Cezareju … Pavao sada u svemu tome nastupa vješto kao izobražen zakonoznanac i poziva se na rimsko pravo. On je rođen u Tarzu i po ocu ima rimsko građansko pravo, ima se pravo pozvati na Cara. Ne mogu mu suditi po židovskom zakonu. Židovi za njega traže smrt jer ne poštuje njihov zakon, a Pavao se poziva na svoje rimsko građansko pravo, nemaju mu pravo suditi po židovskom, nego po rimskom zakonu. Moraju ga dakle poslati u Rim. Zato je kao uznik na putu u Rim. Na tom putu saznaje kako se kršćani po zajednicama u Galaciji, Efezu, Korintu, Solunu prepiru, jedni po ovom, drugi po onom. Zato im pi-
še pisma. Zbog toga se neka njegova pisma i zovu Pisma iz sužanjstva. Piše im poticajno, želi ih odvratiti od svađa, razilaženja, i potaknuti ih na mirno izgrađivanje međusobna zajedništva u Duhu ljubavi, da žive istinito po Duhu. Jedna pisma možemo uzeti kao praktične upute društvenog života, ili kao socijalna pravila, tj. kako se ljudi moraju ponašati jedni prema drugima i kako izgrađivati društvene odnose. Možemo ta pravila, što ih daje Pavao, i danas uzeti i nazvati kao Mali socijalni kodeks. To su: Kol 3, 17 – 4, 1; 2 Sol 3, 7-13; Ef 5, 15 – 6, 9. Posebno je za nas sada važno ono što je pisao Efežanima: Razmotrite pomno kako živite! Ne kao ludi nego kao mudri! Iskupljujte vrijeme jer dani su zli! Zato ne budite nerazumni, nego shvatite što je volja Gospodnja! I ne opijajte se vinom u kojem je razuzdanost, nego – punite se Duhom! Razgovarajte među sobom psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama! Pjevajte i slavite Gospodina u svom srcu! Svagda i za sve zahvaljujte Bogu i Ocu u Imenu Gospodina našega Isusa Krista! Podložni budite jedni drugima u strahu Kristovu! … (usp. Ef 5,13-21). Tu sada Pavao daje pravila (upute) s obzirom na ženidbu i ponašanje u obitelji, u obiteljskom zajedništvu. Odnos žene prema mužu, odnosno muža prema ženi, uspoređuje s odnosom Crkve prema Kristu, Krista prema Crkvi. Ljubav po uzoru Kristove ljubavi prema Crkvi. Crkva se, prema tome, izgrađuje samo ljubavlju Kristovom prema nama svima i našom prema njemu. I s tim u vezi: »Djeco, slušajte svoje roditelje u Gospodinu, jer to je pravedno« (Ef 6, 1). Pavao dakle ženidbenu zajednicu uziGodina L br. 4/541
Foto: ryoji iwata
ma kao temeljnu u Crkvi. Zato kaže: muž i žena kao Krist i Crkva. Obitelj je, s pravom kažemo, kao Crkva u malom. Tu se početno izgrađuju međuljudski odnosi, tu je osnova zajedništva. Zato Bog u Kristu posvećuje bračnu zajednicu, obitelj, kao osnovnu ćeliju Crkve. Počevši od obitelji, ljudsko zajedništvo ima biti i stvaralačko. Solunjanima zato Pavao piše o zadaći rada: Sami znate kako nas treba nasljedovati. Jer, dok bijasmo među vama, nismo živjeli neuredno: ničiji kruh nismo badava jeli, nego smo u trudu i naporu noću i danju radili da ne bismo opteretili koga od vas (on i njegovi pratitelji). Ne što ne bismo imali prava, nego da vam sebe damo za uzor koji ćete nasljedovati. Doista, dok bijasmo u vas, ovo vam zapovijedasmo: »Tko neće raditi, neka i ne jede!« A čujemo da neki od vas žive neuredno: ništa ne rade, nego dangube Takvima zapovijedamo i zaklinjemo ih u Gospodinu Isusu Kristu: neka s mirom rade i svoj kruh jedu. Vama pak, braćo, neka ne dodija činiti dobro (2 Sol 3, 7-13). Dakle, vidite, tu on sebe i svoje neposredne suradnike daje za primjer. On je imao pravo da ga uzdržavaju, ali sam je radio da pokaže kako je rad dio čovjeka kao stvaralačkog bića. Svatko mora raditi. To što je on govorio bilo je u kontekstu tada robovlasničkog sustava, itekako izazovno. Na taj način kršćanstvo počinje mijenjati i društveni sustav. Tada se smatralo da je rad, pogotovo onaj fizički, samo za robove. Otium – dokolica bila je riječ za one iz više klase, ti su se mogli baviti zabavom, no neki su se bavili i filozofijom, umjetnošću, već prema svome, rekli bismo današnjim jezikom, hobiju. Pavao upozorava čovjeka da mu je rad dio svekolike životne zadaće. Evo, to bi bio taj mali socijalni kodeks. Tu još svakako mora doći kao sažeto duhovno pravilo ono što piše Kološanima: Sve što god riječju ili djelom činite, Travanj 2019.
sve činite u Imenu Gospodina Isusa, zahvaljujući Bogu Ocu po njemu! … Što god radite, zdušno činite, kao Gospodinu, a ne ljudima, znajući da ćete od Gospodina primiti nagradu, baštinu. Gospodinu Kristu služite. … Gospodari, pružajte svojim robovima što je pravo, znajući da i vi imate Gospodina na nebu (Kol 3, 17. 23-24; 4, 1). U tom kontekstu spominje odnose žena prema muževima, muževa prema ženama, djece prema roditeljima, robova prema gospodarima, gospodara prema robovima. Svi odnosi moraju biti u pravednosti i ljubavi po uzoru Krista i u poslušnosti Kristu. Krist sve povezuje u ljubavi. Zanimljivo, Pavao koji nije bio oženjen daje uvijek obitelj kao sliku odnosa Krista prema Crkvi, Crkve prema Kristu, pa onda i odnosa u samoj Crkvi, kao obitelji Oca nebeskoga u Kristu. Odakle podjele u crkvenim zajednicama? Vidimo, međutim, da i u tim, Pavlovim zajednicama ima unutarnjih napetosti, svađaju se i dijele po različitim svojim kriterijima. Osobito je dobro u tom kontekstu uzeti ono što se događalo u Korintu. Pavao im o tome piše kao opomenu: … čujem, djelomično i vjerujem, da su među vama razdori. Treba, doista, da i podjela bude… da se tako očituju prokušani među vama… Ali usto kritizira njihov način održavanja sastanaka, osobito sastajanja (druženja) uz euharistiju. Piše im: Kad već dajem upozorenja, ne mogu pohvaliti što se ne sastajete na bolje nego na gore… Kad se tako sastajete, to nije blagovanje Gospodnje večere: ta svatko se pri blagovanju prihvati svoje večere … Zar nemate kuća da jedete i pijete? Ili Crkvu Božju prezirete i postiđujete one koji nemaju? (usp. 1 Kor 11, 17-22). Bila je uvedena neka praksa druženja uz euharistijsko slavlje, neko »ugodno druženje«. To što i danas često čujemo kako da se uz misu (euharistiju) što ljepše osjećamo, da misa
ne bude dosadna itd. Pavao upozorava: To nije Večera Gospodnja… U takvom druženju dijelili su se, međusobno svrstavali po svojim kriterijima, najčešće su oni siromašni bili diskriminirani. I danas je uz takva druženja slično. I danas, ako bi se sve svodilo na druženje, ili ako bi se tomu pridavala sve veća važnost, onda misa gubi onaj mistični karakter živog znaka, otajstvenog susreta s Gospodinom. Pravilo zajedništva Imajući u vidiku sve to ljudsko: udruživanja, podjele među ljudskim skupinama, traganje za onim ugodnim, zabavnim, Pavao uviđa kako je važno ispravno pravilo međusobnih odnosa. Jer, ako smo se oslobodili Zakona, onog koji je sve svodio na izvanjsko, obredno, ono što se moglo kontrolirati i to tako strogo da su prekršitelje često i smrću kažnjavali (kod nekih muslimana još i danas postoji takav zakon), onda ipak treba dobro shvatiti slobodu za koju nas je Krist oslobodio. Ta sloboda ima svoje pravilo, zakon slobode. Ako nas je Krist oslobodio Zakona Mojsijeva, onda on (Krist) postaje naš zakon. Krist, dakle, naš Zakon. On je naš Put i mi živimo ne po svome, po svojim prohtjevima, ugodnostima, po svojim mislima, nego po Kristovu primjeru i riječi, onako kako bi Krist živio na našemu mjestu, kako bi nas on sada uputio u okolnostima našega života. O svemu tome nas u vremenu poučava Duh Sveti. Pravilo morala nas Kristovih vjernika jest ovo: činim i djelujem onako kako proizlazi iz Kristove riječi i primjera, kako bi Krist živio i činio na mojemu mjestu. Mi smo nasljedovatelji Kristovi u cijelosti našega života, jer smo udovi njegova Otajstvenoga tijela, kao loze na trsu (usp. Iv 15, 5). On Božji Sin, a mi s njime djeca Božja. Toga svjesni, uvijek smo u svjetlu Božjemu. U tom svjetlu promišljamo svoj život u vremenu i kroz vrijeme. 11
Vrijeme i riječ
Uskrsnuće od mrtvih kod Pavla
K
ao i kod drugih novozavjetnih pisaca, Kristovo se uskrsnuće nalazi u središtu Pavlova vjerovanja. Stoga se u Poslanici Rimljanima i može pročitati rečenica: »Ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin, i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen« (Rim 10, 9).
Pavlova vjera u uskrsnuće Pritom Pavao, kad kaže »uskrisio«, rabi grčki glagol koji znači »podignuti«, »učiniti da ustane«. To je isti glagol koji se može naći i u židovskoj apokaliptičkoj književnosti u razdoblju koje je prethodilo prvom stoljeću. U toj književnosti uskrsnuće predočuje početak posljednjih događaja, početak konačnog otkupljenja i spasenja, pa bi na taj način i Kristovo uskrsnuće valjalo shvatiti kao početak posljednjih vremena. Ono što je osobitost kršćanske, a tako i Pavlove ispovijesti vjere, izričaj je »od mrtvih«. Riječ je ponajprije o osobama koje su umrle, ali u isto vrijeme, u svjetlu apokaliptičke književnosti, i o mjestu gdje se te osobe nalaze. Tako da Pavao, kad govori o Kristovu uskrsnuću od mrtvih, pred očima ima vrlo živ, dinamičan događaj. Osim toga, u apostolovu poimanju uskrsnuća Isusova ne može se zanemariti uska povezanost s njegovom smrću. Već u Prvoj poslanici Solunjanima, koja je i prva poslanica uopće koju on piše, Pavao kaže: »Vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo« (1 Sol 4, 14). Slično ponavlja i kad piše Korinćanima: »Istina, razapet bî zbog slabosti, ali živi snagom Božjom« (2 Kor 13, 4), ili pak Rimljanima: »On bî predan zbog naših grijeha i uskrsnu radi našega opravdanja« (Rim 4, 25). Po Pismima Potpuna Pavlova ispovijest vjere prisutna je u Prvoj poslanici Korinćanima, 28
gdje on piše: »Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bî pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici. Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina ih još i sada živi, a neki usnuše. Zatim se ukaza Jakovu, onda svim apostolima. Najposlije, kao nedonoščetu ukaza se i meni« (1 Kor 15, 3-8). U tom tekstu valja prije svega prepoznati da je riječ o predaji. Pavao je tu vjeru primio i sada je predaje drugima. Potom, ta je vjera u skladu s »Pismima«, to jest s naukom Starog zavjeta. Konačno sadržaj je te vjere Kristova smrt za grijehe, njegov ukop i uskrsnuće treći dan, te njegova ukazanja apostolima i ostaloj braći. Nažalost, u ovom tekstu apostol ne razjašnjava na koje tekstove Staroga zavjeta misli kad govori o uskrsnuću treći dan. Moguće je neki navještaj naći kod proroka Hošeje koji kaže: »Hajde, vratimo se Gospodinu! On je razderao, on će nas iscijeliti: on je udario, on će nam poviti rane; poslije dva dana oživit će nas, trećeg će nas dana podignuti i mi ćemo živjeti pred njim« (Hoš 6, 2). Riječ je o općenitom pozivu narodu na obraćenje, pa bi tek sličnost riječi mogla potaknuti poistovjećivanje s Kristovim uskrsnućem trećega dana. Druga je mogućnost da Pavao svojim izričajem »po Pismima« želi upozoriti na cjelinu Svetoga pisma Starog zavjeta, koje svjedoči o Kristu. Ukazanja Uskrsloga Ukazanja, kao drugi važan svjedok u korist Kristova uskrsnuća, utemeljena su na svjedočanstvu apostolâ i ostalih učenika, no Pavao ovdje naglašava i svoj osobni doživljaj. Jer njemu se uskrsli Krist uka-
zao »kao nedonoščetu«, čime podsjeća na svoj susret s Gospodinom na putu prema Damasku. Pavao se naziva nedonoščetom, jer on sâm nije bio među učenicima koji su pratili Isusa od njegova krštenja na Jordanu, pa do smrti na križu, te tako nije bio uključen u uži krug apostola. Njega je sâm Gospodin na osobiti način odabrao, pa uskrsna vjera za Pavla ima i duboko osobno značenje. Uskrs i krštenje Takvo značenje Kristova uskrsnuća ovaj apostol narodâ primjenjuje na sve koji su kršteni, pa Rimljanima piše: »Zar ne znate: koji smo kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bî uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života« (Rim 6, 3-4). Kršćani su tako bitno združeni s Kristovom smrću, a onda i s njegovim uskrsnućem, što se očituje već u ovom životu, jer su postali nova stvorenja, opravdani su od grijeha i »žive Bogu«, te se moraju smatrati »mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu« (Rim 6, 1011). Punina toga života u Kristu dogodit će se o »uskrsnuću mrtvih«. Naime, problem prve kršćanske zajednice, pa i Pavlovih Crkava, bio je u njihovu prvotnom uvjerenju da će Gospodin brzo ponovno doći i donijeti konačnu pobjedu krštenicima. Kako se ta očekivanja nisu ispunila, a neki od vjernika počeli su umirati, valjalo je jasnije definirati vjeru o tom pitanju. Stoga Pavao kaže: »Odjednom, u tren oka, na posljednju trublju – jer zatrubit će – i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi i mi ćemo se izmijeniti« (1 Kor 15, 52). Kad spominje trublju, Pavao misli na simbol Božjeg očitovanja, koji je često prisutan u Starom zaGodina L br. 4/541
Piše: Darko Tepert
vjetu, ali i u apokaliptičkoj književnosti. Bog će dakle označiti kraj vremena i početak uskrsnuća mrtvih. Usto, apostol razlikuje uskrsnuće onih koji su umrli, od promjene koja će nastupiti na onima koji taj trenutak dočekaju živi. Mrtvi će uskrsnuti u svome neraspadljivu tijelu, a živima će raspadljivo tijelo biti izmijenjeno i postati neraspadljivo.
umrli. Pavao dalje nastavlja: »Jer sam će Gospodin – na zapovijed, na glas arkanđelov, na zov trublje Božje – sići s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu, a zatim ćemo mi živi, preostali, zajedno s njima biti poneseni na oblacima ususret Gospodinu, u zrak. I tako ćemo uvijek biti s Gospodinom« (1 Sol 4, 16‑17). U ovome je tekstu jasna Kristova aktivna uloga
stale«, »žive«. Ono što je bitno u Pavlovoj ideji o uskrsnuću mrtvih izrečeno je u posljednjoj rečenici: »I tako ćemo uvijek biti s Gospodinom« (1 Sol 4, 17). Život uskrslih život je s Gospodinom zauvijek. Riječ je o punom zajedništvu s Kristom. To su spasenje, slava i kraljevstvo kojima Isus dariva svoje vjernike. To je i bit Božjega poziva ljudima. Stoga apostol i tumači: »Kao što
Život u punini Kršćanska je vjera usredotočena na Krista, ona je ispovijedanje da je Isus Gospodin i da ga je Bog uskrsnuo od mrtvih (usp. Rim 10, 9). Sve se niti Staroga zavjeta stječu u Kristu, on postaje definitivni ‘da’ na sva obećanja, temelj našega konačnog ‘da’ Bogu (usp. 2 Kor 1, 20). Isusova je povijest puno očitovanje Božje pouzdanosti. Ako se Izrael spominjao velikih djela Božje ljubavi, koja su tvorila srž njegove ispovijesti vjere i širila pogled njegove vjere, sada je Isusov život mjesto konačnoga Božjeg zahvata, najviše očitovanje njegove ljubavi prema nama papa Franjo, Svjetlo vjere, 15.
Da Očeva ljubav nije uskrsnula Isusa od mrtvih, da nije mogla ponovno oživjeti njegovo tijelo, tada to ne bi bila pouzdana ljubav, sposobna obasjati i tmine smrti. Kada sveti Pavao govori o svome novom životu u Kristu, kaže sljedeće: ’U vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene’ (Gal 2,20). Ta ’vjera u Sina Božjega’ zasigurno je vjera Apostola narodâ u Isusa, ali pretpostavlja također Isusovu pouzdanost, koja se, istina, temelji na njegovoj ljubavi sve do smrti, ali i na njegovu bogosinovstvu. Upravo zato što je Isus Sin, jer se potpuno pouzdaje u Oca, mogao je pobijediti smrt i učiniti da život zablista u punini« (Isto, 17).
Uskrsli Krist i uskrsli kršćanin To, konačno uskrsnuće mrtvih bitno je povezano s Kristovim uskrsnućem od mrtvih. U Prvoj poslanici Solunjanima ovako se čita: »Doista, ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime« (1 Sol 4, 14). Oni koji »usnuše u Isusu«, ljudi su koji su kao kršćani
u uskrsnuću mrtvih, jer on je taj »Gospodin« koji će »sići s neba«. Dobro je znati da je Pavao ovdje uvjetovan i slikom svijeta svoga vremena, te zamišlja da je Bog gore na nebu, negdje u zraku, pa i o uskrsnuću mrtvih razmišlja kao o putovanju prema gore. Jasno je također da on još uvijek misli da će dočekati dan Gospodinova drugog dolaska, jer sebe ubraja među »preo-
Travanj 2019.
znate, svakoga smo od vas kao otac svoju djecu, poticali, sokolili i zaklinjali da živite dostojno Boga koji vas pozva u svoje kraljevstvo i slavu« (1 Sol 2, 11‑12). Dok nastoje u ovome životu odgovoriti tome pozivu, i svi se kršćani mogu međusobno poticati i sokoliti uskrsnom vjerom, pa zato Pavao i zaključuje: »Tješite se uzajamno ovim riječima!« (1 Sol 4, 18). 29