Pitanje sadašnjega trenutka
Šri Lanka i Notre Dame:
testovi vjere
O
vogodišnji uskrsni dani ostat će upamćeni po dvama događajima koji su danima zaokupljali svjetsku javnost. Jedan je događaj veliki požar koji se dogodio na pariškoj katedrali Notre-Dame, drugi je pak tragični atentati na kršćane u Šri Lanki, gdje je poginulo oko 260 ljudi. Ova dva događaja nisu ni u kojem smislu povezana. Jedan se dogodio, navodno, slučajno, drugi je posljedica ljudske zloće. Nisu povezani ni zemljopisno ili povijesno. A ipak, nepristranom promatraču oba događaja, čak ako ih na neki način usporedimo, nameću neka pitanja i razmišljanja, pogotovo s obzirom na to kako su ljudi na njih reagirali. U Parizu se na licima ljudi vidjela nevjerica, tjeskoba, čak i strah. U Šri lanki na licima je bila gotovo i samo neopisiva bol. A da ne govorimo o različitim parametrima kako su o obama događajima izvješćivali mediji. Događaj u Parizu izazvao je opću mobilizaciju oko saniranja štete na katedrali, onaj u Šri Lanki kronički je zabilježen kao teroristički čin, kao da smo na takvo što već naviknuli. Što je Notre-Dame? Notre-Dame je jedna od najpoznatijih svjetskih crkava, dakle mjesto kulta, mjesto odavanja počasti Svevišnjem, mjesto molitve, sabranosti, kajanja, oprosta. Osim toga, ova građevina u sebi krije golemo sakralno blago, od riznice neprocjenjive vrijednosti do 4
relikvija svetaca. Konačno, ona je i simbol francuske nacije. Svojim vanjskim izgledom dominira Parizom. U njoj je okrunjen Napoleon kao francuski car. Tri su čimbenika spojena u jednoj zgradi: kultni i vjerski, povijesno-umjetnički i nacionalni. Bilo bi zanimljivo znati koji je od ovih aspekata prevladavao na licima i u dušama onih koji su požar promatrali sa strane, kod vodećih političara koji su se oglašavali na sve strane, kod bogatih poduzetnika koji su odmah obećali stotine milijuna za obnovu crkve, kod izvješća svih svjetskih medija. Svaki je od tih aspekata neprocjenjivo važan. Ali je ipak najvažniji onaj prvi: da je ta crkva dom Gospodnji. Taj aspekt nije bio prioritetan ni dok je crkva bila neoštećena, jer su se upravo na trgu ispred nje često odigravale predstave koje su miljama daleko od bilo kakvoga kršćanskog i vjerskog »štimunga«. Taj aspekt očito nije bio prioritetan ni godinama unatrag, kada je francuski predsjednik bio među najžešćim zagovarateljima da se u preambulama Statuta Europske unije ne spominju kršćanski korijeni na kojima je Europa nastala. Eto zašto se nameće dojam da je ova crkva više doživljavana kao nacionalni spomenik, simbol važnosti nacije, njezina jedinstva i snage. Ali je isto tako trebalo postati jasno kako se taj identitet nacije ogledava u jednoj crkvi, a ne na nekakvom stadionu ili trgovačkom centru. To se, nažalost, nije dogodilo. Dakle, taj identitet nacije počiva na kršćanskim korijenima kojih smo se odrekli. Nedvojbeno je da će
se crkva obnoviti. Sasvim je nevažno hoće li to biti u pet ili deset godina. Ali je pitanje hoće li ljudi to doživjeti kao obnovu doma Gospodnjeg ili samo kao obnovu nacionalnog simbola? Hoće li se kod Francuza i njihovih vlastodržaca obnoviti svijest da je njihov nacionalni identitet usko vezan za kršćanstvo i vjeru, koje ova crkva predočuje. Jednom riječju, ostaje pitanje: je li Francuzima postalo malo jasnije kako na krhkim nogama počiva nacionalni identitet ako je navezan samo na vanjske zidove, ako nije navezan na nešto čvrsto, na Nekoga tko
je vječan? Naime, jedna je stvar obnoviti zidove jedne crkve, pa zvala se ona i Notre‑Dame. Druga je stvar obnoviti svijest da identitet jedne nacije počiva na onome što ta crkva predočuje, a to su kršćanski korijeni. Mučenička Crkva u Šri Lanki Sasvim je drukčije prirode događaj koji se dogodio u Šri Lanki. Ondje su ljudi na Uskrs bili u crkvama, molili, pjevali… i poginuli. Kao što je prije dvije tisuće godina Pilat poubijao vjernike Židove dok Godina L br. 5/542
Piše: Josip Grbac
su molili u hramu i njihovu krv pomiješao s krvlju životinja koje su ti vjernici žrtvovali Svevišnjemu. Valjda ne postoji teži zločin od ubojstva ljudi na mjestu molitve u trenutku dok se mole. U jednoj većinski muslimanskoj zemlji vjernici katolici odvažno su krenuli u crkvu moliti i slaviti pobjedu nad smrću. Tamo nije bilo sakralnog blaga u crkvama, visokih tornjeva, a još manje su crkve bile simbol nacionalnog ponosa. Bile su više utočište pred učestalim progonima. Bila su mjesta na kojima je samo čovjek mogao osjetiti da je Bog njegova jedina istinska zaštita.
crkvi Notre-Dame, gdje nije poginuo nitko i gdje se sve može obnoviti, nego nad onima 260 kršćana koji su nedužni stradali u crkvi tijekom mise, čiji su životi neobnovljivi? U Šri Lanki se dogodila istinska mučenička Crkva. Krv onih vjernika jest krv mučenika in odium fidei, prolivena zbog mržnje prema vjeri. U Parizu, srećom, to se nije dogodilo. Živa vjera u Šri Lanki. A u Europi? No možemo li biti sigurni da se to neće dogoditi i nama u Europi jer se u više razvijenih europskih zemalja na
U slučajevima u Parizu i Šri Lanki možemo nazreti svojevrsne testove koliko je živa vjera prisutna u identitetu ljudi. U Europi često ta vjera postaje službenica ostalih interesa, pogotovo nacionalnih. U zemljama poput Šri Lanke ona je još živa i može prkositi svim opasnostima. Tako su svi ljudi, i oni koji su ostali živi i oni koji su umirali, taj napad shvatili kao napad na vjeru, crkvu i samoga Boga. Nije čudno da se nitko nije pojavio s vrećama milijuna dolara i obećao obnoviti crkve. Zašto bi to bilo »isplativo« u zemlji gdje kršćani čine manjinu? Pa i oni koji žele obnoviti Notre-Dame zacijelo ne misle prije svega na obnovu crkve kao doma Gospodnjeg, nego kao na spomenik kulture i nacionalni simbol. Zar nije čudno kako smo vjerojatno više suza prolili i tinte potrošili zbog požara na Svibanj
2019.
desetke i stotine crkava prodaje i sada služe kao prodajni centri ili muzeji. Kada se netko odrekne svojih dubokih »genetskih« korijena i vlastiti nacionalni ili civilizacijski identitet veže gotovo isključivo za neku građevinu i njezine zidove, pa bila to i crkva, taj je identitet lako salomljiv. Lako je shvatiti kako se napadom na crkvu i njezine tornjeve lako ugrozi same korijene identiteta. Mi u Europi već smo mnoge naše crkve »desakralizirali«, ogolili ih od onoga njihova temeljnog vjerskog smisla
i pretvorili ih u mjesta nadmetanja restauratora, konzervatora, arheologa… Mi u Europi gubimo osjećaj za crkve kao mjesta »drugog doma«, kao mjesta utočišta, gdje čovjek može ravnopravno komunicirati s Bogom. Zato smo mi u Europi razvodnili svoj kršćanski identitet. Nisu to učinili vjernici u Šri Lanki. Oni su drukčije osjećali. Zato njihova smrt na mjestu molitve u očima svih preživjelih vjernika nije uzaludna. Tu se zaista može izreći ona klasična istina kako »mučenička krv postaje uvijek sjeme novih kršćana«. Zato bi nas smrt tih vjernika, ali i smrt mnogih drugih diljem svijeta koji umiru zbog svoje vjere, Crkve i Boga, trebala mnogo više ražalostiti nego što to može požar u Parizu. Vjera i Crkva nisu vezane za zidove i tornjeve. U Japanu su vjera i Crkva tijekom 400 godina nakon istjerivanja misionara iz zemlje preživjele u obiteljskim kućama i podrumima. Crkva će zato u Šri Lanki preživjeti i ovaj tragični događaj i nastaviti živjeti. I Notre-Dame će, hvala Bogu, biti obnovljena i zasjati možda još većim sjajem. Hoće li Crkva preživjeti i nastaviti živjeti u Europi kojoj smo »odrezali« njezine kršćanske korijene? Eto zašto u ovim dvama slučajevima u Parizu i Šri Lanki možemo nazreti svojevrsne testove koliko je živa vjera prisutna u identitetu ljudi. U Europi često ta vjera postaje službenica ostalih interesa, pogotovo nacionalnih. U zemljama poput Šri Lanke ona je još živa i može prkositi svim opasnostima. Stoga, osim toga što žalimo za izgubljenim životima vjernika, moramo od njih mnogo toga i naučiti. 5
Majčin dan
M
ajka je prva osoba koju maleni, dječji čovjek osjeti i prije rođenja. Dok majčina krv kola krvotokom čeda u utrobi, ono najprije osjeća toplinu majčina tijela, otkucaje njezina srca, ritam disanja, glas, a potom i mnoge majčine osjećaje – ljubav, radost, zabrinutost, zadovoljstvo… Tijekom dojenja su dojenče i majka povezani predivnim osjećajem uzajamne ovisnosti. Iako se u daljnjem životu očituje sve veća očeva skrb za dijete, pa se očinstvo i majčinstvo dopunjuju, rano razdoblje velike bliskosti čeda i majke ostaje trajno zapisano u njihovoj svijesti. Ikonografija trudnice te majke koja drži dijete na prsima ili u krilu trajno je svjedočanstvo o poštovanju majčinstva u drevnim vremenima. Stari su narodi na višednevnim proljetnim festivalima veličali plemenitu, idealnu majku, majku svih bogova: Egipćani su slavili božicu Izidu, Grci Reu, Rimljani Kibelu. Rani su se kršćani, po uzoru na pretkršćansko slavljenje Izide, spominjali Isusove majke Marije. Prve misne proslave Majčine nedjelje pojavile su se u Engleskoj u 17. st. Liturgija posvećena Bo6
Foto: shelby deeter
gorodici slavila se u nedjelju koja je uslijedila 40 dana nakon Uskrsa. Ideju o proslavi Dana majki u zapadnome kršćanskom svijetu iznijele su Julia Ward Howe (1819.–1910.), želeći da se na taj dan okupe majke iz cijeloga svijeta i raspravljaju o njihovu doprinosu miru u svijetu, te Ann Maria Reeves Jarvis (1832.–1905.), koja se zalagala za smanjenje smrtnosti novorođenčadi i djece. Ideju svoje majke je 1914. ostvarila Anna Jarvis (1864.–1948.), na čiji je poticaj druga nedjelja u svibnju proglašena Majčinim danom. Ubrzo se slavljenje toga dana proširilo diljem Europe i svijeta, a u Hrvatskoj je proslavu nagovijestio Katolički list 1927. Prva misna slavlja na drugu svibanjsku nedjelju, posvećena majkama, organizirala je ženska udruga Hrvatska katolička sveza. Pozornim čitanjem Biblije može se zamijetiti da se majčinstvo promatra s nekoliko motrišta: govori se o biološkim majkama, o majkama koje su bile dugogodišnje nerotkinje, o duhovnim majkama i o Bogorodici – biološkoj majci Kristovoj i duhovnoj majci svega naroda Božjeg. Zasluga bioloških majki ne ogleda se samo u biološkom rastu Božjeg naroda
nego i u odgoju djece najmlađe dobi. S velikom pozornošću treba promatrati nerotkinje (npr. Sara, Rebeka, Rahela, Ana, Elizabeta), čije je usrdne molitve, odanost i vjeru Bog uslišio i doveo ih do majčinstva, jer Bogu ništa nije nemoguće. Da duhovne majke imaju posebno mjesto u povijesti spasenja, potvrđuju biblijski stihovi: Kliči, nerotkinjo, koja nisi rađala; podvikuj od radosti, ti što ne znaš za trudove! Jer osamljena više djece ima negoli udata (Iz 54, 1; Gal 4, 27). Njihova je zadaća da se brinu za nezaštićene (Mirjam), narod uče pravednosti (Debora), pomažu mu u najtežim trenutcima (Judita, Estera), da se brinu o pobožnosti naroda (proročica Ana). Biblijska misao o biološkom i duhovnom majčinstvu trajno je ucijepljena u judeokršćansku kulturu sve do naših dana. Majčin dan prilika je da zahvalimo svim majkama, biološkim i duhovnim, za dar života, za sva dobročinstva i putokaze u Božju slavu. Tu zahvalnost svakoj biološkoj i duhovnoj majci koja je obilježila naše živote izrecimo molitvenim stihom iz Knjige mudrih izreka: Plod joj dajte ruku njezinih i neka je na Vratima hvale djela njezina! Slavica Dodig Godina L br. 5/542
Kolumna Stjepana Balobana
»Crkva i skandal seksualnog zlostavljanja« Papa emeritus Benedikt XVI.
P
otaknut Susretom u Vatikanu pod nazivom »Zaštita maloljetnika u Crkvi« (21.–23. veljače 2019.) papa emeritus Benedikt XVI. napisao je tekst pod naslovom »Crkva i skandal seksualnog zlostavljanja« koji je, prema prvim reakcijama medija, civilnih i crkvenih, postao »kamenom smutnje« u ovim za Katoličku Crkvu iznimno izazovnim vremenima. Riječ je, naime, o seksualnom zlostavljanju maloljetnika koje su počinili svećenici i koje je uzdrmalo vjerodostojnost crkvenih službenika. Za razliku od prevladavajućeg pristupa toj problematici – prisutnog posljednjih godina u Crkvi – papa emeritus pokušava tražiti uzroke toj strašnoj pojavi i u Crkvi i u svijetu, kao i načine na koji bi Crkva trebala reagirati. Analiza mogućih uzroka (seksualna sloboda nakon revolucije 1968.), kao i upozoravanje na ‘krivce’ za takvo stanje u Crkvi (prozivanje postkoncilske moralne teologije), ali i način što bi trebalo učiniti u životu Crkve da se to promijeni (staviti iznova u središte govor o Bogu, obnova euharistije, ‘Crkva mučenika’) izazvalo je burne reakcije ‘protivnika’ i ‘pobornika’ teksta Pape emeritusa. Komu je namijenjen tekst? Iz samog teksta (argumentacija i želja gdje objaviti tekst) vidljivo je da je on namijenjen prije svega Crkvi u Njemačkoj, a za to ima dovoljno razloga. Papa emeritus Benedikt XVI. navodi da drži prikladnim taj tekst objaviti u »Klerusblattu« (mjesečniku za svećenike u većinski bavarskim biskupijama). Oni koji bolje poznaju prilike u Crkvi u Njemačkoj u postkoncilskom razdoblju složit će se da je ‘gotovo kompletna argumentacija’ u tekstu povezana s ‘iznimno kompliciranom postkoncilskom situacijom’ u njemačkoj Crkvi. Svibanj
2019.
Znači li to da se tekst ne odnosi na prilike u cijeloj Crkvi? Sasvim sigurno, ne. Tekst je, držim, iznimno važan za razumijevanje zločina pedofilije i drugih oblika seksualnog zlostavljanja u Crkvi i u svijetu općenito, ali su ‘ključ razumijevanja’ teksta i poruke povezani s njemačkom crkvenom i teološkom situacijom u razdoblju nakon Drugoga vatikanskoga koncila i s činjenicom da je Benedikt XVI. kao Nijemac bio dugogodišnji pročelnik Kongregacije za nauk vjere i prvi suradnik pape, svetoga Ivana Pavla II. ‘Zbrka’ oko mjesta objavljivanja i autora teksta! U suvremenom svijetu medija nije se jednostavno ‘snaći’, ne samo u civilnom društvu nego – sve više – i u Crkvi. Tekst je 11. travnja 2019. objavljen u »Klerusblattu«, ali su istodobno objavljeni i engleski prijevodi teksta. Talijanski su se mediji ‘trudili’ pokazati da su upravo oni imali pogodnost kao ‘prvi’ objaviti tekst na talijanskom jeziku. Istodobno se pojavilo pitanje: Je li papa emeritus Benedikt XVI. stvarni autor teksta ili je još netko u tome sudjelovao? Kardinal Gerhard Müller, bivši pročelnik Kongregacije za nauk vjere, ‘energično’ je odbacio teoriju da tekst nije napisao Papa emeritus naglašujući da je upravo to njegov stil te da on kao teološki div i profesor teologije ima što reći Crkvi svojim velikim iskustvom u vodstvu same Crkve. Tako, s jedne strane, imamo sadržaj teksta koji se do sada tek površno tumačio – uglavnom pod vidom ‘za’ ili ‘protiv’. S druge strane, društvenu i civilnu javnost ‘nabrzinu’ su preplavili različiti, najvećim dijelom, površni komentari teksta koji su se uglavnom usredotočili na suprotstavljanje pape Franje i pape emeritusa Benedikta XVI. u načinu vođenja Crkve.
Teološki pristup problematici Potrebno je pozabaviti se sadržajem teksta Pape emeritusa koji je pravi izazov za teologe i teologiju, pa tako i za hrvatsku teologiju. Riječ je o pitanjima poput: posvemašnje seksualne slobode nakon revolucije 1968.; utjecaja seksualne revolucije na razvoj pedofilije koja se nakon 1968. smatrala dopuštenom i prikladnom, a tek od druge polovice 80-ih godina počela shvaćati ozbiljno; nesnalaženja rimskih kanonista, kao i samoga kaznenoga kanonskog prava u odnosu prema optuženim svećenicima; kolapsa katoličke moralne teologije; pitanja poput ‘koncilijarnosti’ i ‘garantorizma’; problema svećeničkog života i posebno načina odgoja svećeničkih kandidata u bogoslovijama; razumijevanja Crkve; euharistije… Sve su to iznimno važna aktualna crkveno-teološka pitanja koja zadiru u bît Crkve i današnjega crkvenoga života. Bez obzira na stajališta Pape emeritusa o tim pitanjima, ona u ovome povijesnom trenutku Crkve traže temeljita teološka objašnjenja. Problemi postoje Problemi u Katoličkoj Crkvi postoje i pred njima ne treba zatvarati oči, bilo da je riječ o svećeničkom životu, odgoju svećeničkih kandidata, bilo o rješavanju različitih drugih problema u funkcioniranju Crkve poput odnosa prema seksualnom zlostavljanju maloljetnika, ili pak o odnosu prema tretiranju homoseksualnosti i u životu svećenika i u odgoju svećeničkih kandidata, o čemu također progovara papa emeritus Benedikt XVI. Problemi se neće riješiti svrstavanjem u umjetno stvorene ‘blokove’ pape Franje i pape emeritusa Benedikta XVI., nego približavanjem evanđelju koje jedino može obnoviti Crkvu »ad intra« i »ad extra« i tako je učiniti iznova ‘kvascem’ obnove svijeta u kojem živimo. 7
Relikt mračnoga Gori i izgori za Boga i duše. A .G .
1. 15. travnja
Petnaestog travnja 2019. planuo je požar u katedrali Naše Gospe u Parizu. Planuo, gorio, spalio i bio ugašen. Kako to već s požarima biva. Dakako, odmah su ljudi skočili i počeli taj požar tumačiti na kojekakve načine. I to treba. Treba promišljati o znakovima vremena, a zapaljena katedrala, koja je sama po sebi simbol, itekako je znak vremena. Meni je tog ponedjeljka bilo najvažnije ono što je napravio Jean-Marc Fournier. I da, vjerujem zagovorom naše Gospe, nije bilo ljudskih žrtava. A to što je neka zgrada gorjela, a Bože dragi!, takve se stvari događaju. Ni prva ni zadnja. Uostalom, neće proći ni tjedan dana, a na drugom će kraju svijeta neke druge crkve letjeti u zrak. Nažalost, i kršćanska mučenička krv je tada potekla.
8
2. Grob na bojni
Točno stotinu dvadeset dvije godine prije požara u katedrali Naše Gospe u Parizu, 15. travnja 1897. u Travniku je na glasu svetosti umro Petar Barbarić. Bio je pokopan najprije na groblju Bojna, a potom prenesen u sjemenišnu kapelicu u Travniku. Kad su puni mržnje zločinci ušli u Travnik, oskvrnuli su njegov grob i maknuli Petrovo tijelo misleći da će tako ljude spriječiti u okupljanju i molitvi. I doista, zato što nisu smjeli niti mogli, ljudi su prestali dolaziti u sjemenišnu kapelicu. Ali su se počeli okupljati na njegovu praznom grobu na Bojni. Na mjestu gdje je nekada Petar Barbarić bio pokopan. Svi mi koji smo bar jednom bili na Petrovu grobu na Bojni znamo da građevine nisu presudne. Da se Boga može slaviti svagdje. Da se njegovim ugodnicima možemo za zagovor moliti bilo gdje. Nek se slobodno sruše i spale sve crkve ovoga svijeta. Mi ćemo, baš kao Travničani, pronaći način kako ćemo se, kao istinski klanjatelji, klanjati Ocu u duhu i istini.
Nadam se samo da nitko neće reći da je forma važnija od sadržaja. Ako ima takvih, onda su to oni na koje upozorava Pavao Timoteja napominjući da ima ljudi koji imaju obličje pobožnosti, ali snage su se njezine odrekli. Pavao u nastavku opominje Timoteja da se takvih ljudi kloni. Mi koji smo sudjelovali na veličanstvenim misnim slavljima u Zagrebu sa sv. Ivanom Pavlom II., a potom i s Benediktom XVI. nismo se nimalo lošije osjećali zato što smo bili pod vedrim nebom i na konjskom trkalištu. Jer smo znali da je Crkva važnija od crkve. Godina L br. 5/542
srednjeg vijeka 3. Stepinčeve crkve Točno sedamdeset pet godina prije požara u katedrali Naše Gospe u Parizu, 15. travnja 1944., bl. Alojzije Stepinac slavio je prvu sv. misu u novoizgrađenom samostanu Karmela u Brezovici koji je blaženik i osnovao 1939. godine. Do tada su sestre bile u brezovičkom dvorcu, ali on se činio neprikladnim za njihov stil života pa im je sagrađen prikladniji samostan, skroman i jednostavan. Crkvi su potrebni prostori. Potrebne su nam crkve i samostani. Ali od bl. Alojzija i primjera njegova svetog života i tu možemo mnogo naučiti. Ne trebaju nam barokni dvorci. Potrebne su nam prikladne građevine. Sam Bog zna bi li iz brezovičkog Karmela nastalo toliko novih Karmela u Hrvatskoj i po svijetu da ga sveti Alojzije Stepinac nije preselio iz dvorca u skromniji samostan u kojemu je tog, 15. travnja slavljena prva sv. misa. Blaženi Alojzije Stepinac u Zagrebu je osnovao 14 župa i, tamo gdje nije postojala crkva, odredio je da se crkva sagradi. Te su Stepinčeve crkve blagoslov koji se i danas izlijeva na Zagreb. Skromne i funkcionalne. Četiri zida i krov. Prostrana euharistijska dvorana u kojoj se okuplja Crkva i mnoštvo manjih dvorana za okupljanje crkvenih zajednica. Pravi primjer onoga kakva bi crkva trebala biti. O da, potrebne su nam crkve, ali nam nisu potrebni dvorci. O da, potrebni su nam samostani, ali nam nisu potrebni dvorci. Nadam se da nitko dobronamjeran neće ove moje riječi shvatiti ikako drukčije nego kao poticaj da se saberemo i shvatimo prioritete.
4. Tip koji ima stotinu milijuna eura viška Točno stotinu trideset godina prije požara u katedrali Naše Gospe u Parizu, 15. travnja 1889., umro je sv. Damjan de Veuster. Misionar i apostol gubavaca posvetio je svoj život onima koji su bili odbačeni zbog svoje bolesti. Iz rodne Belgije otputovao je kako bi pomogao onima u potrebi. I nije im davao od svojeg suviška. Dao im je samoga sebe. Dok se još pariški dim nije razišao, pojavio se tip koji je obećao dati stotinu milijuna eura za obnovu katedrale. Dakako da svatko sa svojim novcem može činiti što god hoće i davati ga komu hoće i za što hoće, ali meni je neshvatljivo da se i jedna zgrada obnavlja dok na svijetu postoji i jedno dijete koje umire od gladi. Ne znam koliko bi se dobra tim novcem moglo napraviti, ali znam da ljudi u mojoj župi sa stotinu eura financiraju školovanje jednog afričkog djeteta, omogućujući mu uz dolazak u školu i knjige i jedan topli obrok na dan. Ako tko ima stotinu milijuna eura viška, može ih, na primjer, darovati Zakladi nazvanoj po sv. Damjanu de Veusteru, a ona se i danas brine za osobe koje su zbog svoje bolesti izolirane iz društva.
5. O naslovu
Zanimljivo je kako ljudi olako srednji vijek nazivaju mračnim i smatraju ga lošom epohom u povijesti čovječanstva. Tko zna je li itko od onih koji su suze lili za pariškom katedralom Naše Gospe svjestan da je i ona nastala u tzv. mračnom srednjem vijeku. Možda taj vijek i nije bio tako mračan?
Kad bi se za spas Davida od uništenja, pretpostavimo takav slučaj, tražio život jednog jedinog, evo tu ovog našeg Njutanjeg, biste li vi odobrili da se dade taj život?
Ante Jerković
R. M. Svibanj
2019.
9
Kršćani u svijetu
Piše: Bono Zvonimir Šagi
Z
a nas koji smo na ozbiljan način prošli korizmenu duhovnu obnovu ova je tema neizbježna. To je naš put s Kristom uskrsnulim u Duhu Svetome, koji nam je dan. Što i kako nam je činiti? Mi ljudi ne možemo doći do uistinu pravih i dobrih međusobnih odnosa, osim slušajući jedni druge, u Duhu Svetome koji nam je Branitelj i Učitelj na putu kroz vrijeme. On preko svih nas u Crkvi kao »znaku i oruđu najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskoga roda« govori svijetu (usp. LG, 1). Danomice biti otvoreni Duhu Božje Ljubavi u Crkvi, koja se gradi kroz vrijeme, jedino možemo doći do mira, dobrog i istinitog rješenja problema mnogoobličnoga ljudskoga svijeta. Ljudski je grijeh kroz povijest na različite načine ugrađen u društvene strukture svijeta. U Crkvi smo uvijek dužni slušati, vjerovati, živjeti i činiti ono što, Duhom Svetim nadahnuti, od Krista učimo. To smo dužni unositi u svijet. Kako? Biti živi znak Božje ljubavi u svijetu. Koje nam je oruđe dano za to? Riječ i sakramenti Znači Pismo, ali i Živa Riječ, koja oživljava u sakramentima. Sakramenti su vidljivi znakovi, i to učinkoviti, Božje prisutnosti. U sakramentima je ono Božje prisutno i stvarno. Ono što sakrament naznačuje, to doista Bog čini. Sakramenti se uvijek sastoje od određenoga vidljivoga znaka i riječi koje ih prate. U sakramentu Bog govori i čini. Riječ postaje živa. Doista je tada Bog nama podaruje kao svoj govor. Zato je važno naučiti slušati Boga, osobito u tim svetim znakovima, sakramentima. 10
Ono što je važno naglasiti jest ovo: svaki sakrament, da bi bio što djelotvorniji, ima za primatelja tri važna momenta: prije – u – poslije! Osobno se živom vjerom pripremiti, u samom činu sav se Bogu otvoriti i potom ostvarivati (živjeti) ono što si primio, što sakrament naznačuje. To se osobito traži da bismo na učinkovit način slušali Boga koji nam govori i djeluje u sakramentu, ovom ili onom. Središnji i najvažniji, svakodnevni sakrament jest upravo sakrament Kristova Tijela i Krvi, jer tu je srž same Crkve, koja je i sama sakrament, vidljivi znak Božje prisutnosti (usp. LG, 1). Ona je otajstveno Tijelo Kristovo. Krist je Duhom Svetim u njoj uvijek prisutan, u njoj i po njoj djeluje, govori svijetu (usp. Iv 14, 16-17. 26‑27). Riječ oživljava, upravo, kad postanemo svjesni da smo i mi zajedno Crkva, tijelo Kristovo, da smo na neki način i utjelovljenje riječi – slušati i činiti Riječ. Primiti riječ Božju, o njoj razmišljati i izvršavati je u kontekstu vremena i odnosa u kojima se naš život kreće. Oblikovati se u zajedništvu Crkve Važno nam je zato duhovno se oblikovati da bismo uvijek imali živi osjećaj Božje riječi. Svatko treba biti senzibiliziran za riječ Božju, ono što je moguće kratko izraziti: biti učenik, ali biti svjestan da smo i jedni s drugima učenici Božji. Isus je rekao na jednom mjestu: »Svi će biti učenici Božji« (Iv 6, 45)! To znači da se uvijek moramo međusobno osjetiti učenicima Božjim, i jedni s drugima, različitim darovima Duha Svetoga obdareni. To je naš poziv! Ni u jedno djelo, ni u jedan pothvat ne idimo a da se prije ne osjetimo Božjim učenicima.
Bio je običaj, a on ne bi smio ni sada biti zaboravljen, da vjernici prije posla, a pogotovo prije nekoga novog pothvata, i osobno i zajedno mole. Svjesni pred Bogom, pitamo se i molimo: »Bože, daj nam svoga Duha da nas pouči, što nam je i kako činiti«? To znači: biti osjetljiv na Božja nadahnuća. Misa – euharistijsko slavlje Misa je središnje mjesto. Zato je često označujemo i kao »živo vrelo«! Odatle struji sve ono što Bog podaruje nama ljudima, jer tu je Krist s nama živ. On je tu naš učitelj, naš vođa. On je tu za nas ono što je sâm izrekao prema Evanđelju po Ivanu: »Put, Istina i Život!« (Iv 14, 6). On je učitelj! Mi ga slušamo. On je sada nama nevidljiv, ali zato nam je poslao Duha Svetoga koji nas poučava, brani i vodi (usp. Iv 14, 26‑27). Nikad dakle nismo sami, mi smo s Bogom, jer smo Duhom Svetim zahvaćeni. Treba slušati nadahnuća toga Duha. A najveće i najjasnije mjesto slušanja onoga što Bog govori jest u Euharistijskom slavlju-misi. Tu je naše sjedinjenje s Kristom. Zato se moramo uvijek – to je onaj razdjel prije – kad idemo na misu disponirati tako da, doista, budemo slušatelji riječi Božje. Istinski smo u misi posve otvoreni Kristu s nama. Kad je riječ o slušanju, onda je važno shvatiti da ušima slušamo riječ, koja dopire k nama po ljudskom govoru, ali je umom i srcem moramo razumjeti kao Božju riječ. U misi bi nas zvuk pjevača ili način kako služitelji – biskupi, svećenici – govore, mogao zavarati da se koncentriramo samo na čovjeka i na njegov govor, ali smo dužni u srcu shvatiti da Duh Sveti u nama oživljava Riječ koju nam govori Krist ako smo svjesni njegove prisutnoGodina L br. 5/542
Foto: eric terrade
sti s nama, ako smo istinski u njegovo ime okupljeni. Propovjednik je samo sluga i instrument Riječi. I zato se sluša tako da srce bude otvoreno, da srcem možemo razumjeti. To je trenutak i nutarnjega prosvjetljenja. Duh tada govori meni, tebi, svakom pojedinome, ako smo mu otvoreni. Riječ općenito zvuči za sve, ali ja je razumijem, ti je razumiješ, svatko od nazočnih. Jako je važno raspoloženje za slušanje riječi Božje. Čuti, razumjeti i shvatiti svoj dio! Ono što se na mene odnosi i na one neposredne okolnosti u kojima se nalazim ili se nalazimo zajedno. Nažalost, dosta je izgubljen senzibilitet za slušanje riječi Božje u misi. Često ljudi šaljivo kažu o propovjedniku: »Dobro im je rekao!« Misle najčešće na neke druge, osobito političare ili sl. A i propovjednik je pokatkad dosadan, kao da ne može biti dosta jasan i kratak. Vole da u misi bude što manje govora. Više im se sviđa glazba i pjevanje. Doduše, ima u homilijama i mnogo pretjerivanja. Neki propovjednici imaju inflaciju riječi. Mnogo se tumači, uvijek se daje mnogo nekih uputa u vezi s onim što se odnosi na konkretna politička događanja, pa se to onda pretvori samo u ljudski govor i zasjeni unutrašnji Božji govor. Zato je važno da biskupi, svećenici, suradnici, čitači, svi budu svjesni da su samo instrument Božje riječi, da moraju sada na kontekstualno razumljiv i poticajan način prenijeti Božju riječ, ono što Krist, u Duhu Svetome s nama, govori svima u tom momentu. Mi smo usta Njegova u tom trenutku. Kad čitamo Božju riječ u liturgiji, ta riječ postaje živa, Krist govori, jer je to vidljivi znak Njega s nama (usp. Mt 18, 20). Sabrani u Kristovo ime, zajedno s njim smo u Duhu Svetome i živa Riječ Božja! Ali dužni smo je slušati, primiti i čuvati u srcu. Dati da ona u nama, našim društvenim Svibanj
2019.
odnosima nikne i raste tako da se i plodovi pokažu. Dužni smo biti i proročki element u danas pluriformnom ljudskom društvu. Svaki bi joj vjernik kao svjestan slušatelj i suživljen s riječi Božjom trebao dati tijelo, biti živi svjedok riječi Božje. A to znači da proročki nastupa u svijetu. To, doduše, zvuči čudno u ovom, informatički prepunom vremenu. Duhovni element kršćanstva u ljudskom društvu Slušati nam je Božju riječ kao djelotvornu tako da ona odjekuje i na one oko nas u društvenim odnosima. To propovjednik želi ili bi trebao nastojati pokazati, a i oni koji slušaju dalje načinom života i riječima prenositi kako bismo svi bili svjedoci onoga što smo po sakramentima primili. Pitajmo se zato, kroz vrijeme, uvijek samokritično, kako osobno primamo riječ Božju u Crkvi. Svake smo nedjelje dužni ići na misu. No, ako bismo, u sada prevladavajućem društvenom mentalitetu, proglasili misu dokraja dosadnom ili razigranom, onda ništa, onda moramo čekati dok se ne pojavi nekakav »poseban prorok« – karizmatik. A Isus je rekao: »Tko vas sluša, mene sluša!« Dakle nije rekao: »Čekajte nekakvog velikog proroka, koji će se sada pojaviti«, nego je rekao: »Sad idite, ja vas šaljem i sve učinite mojim učenicima« (usp. Mt 28, 19)! Svi će biti učenici Božji. Mi smo učenici Božji ako slušamo i ako nastojimo djelom svjedočiti Riječ i prenositi je dalje među ljude oko nas! Dakle, ne da misu doživljavamo kao dosadnu, jer onda se svatko od nas mora pitati na što sam ponajviše usmjeren, jesam li svjestan Krista s nama. Ne postoji tu samo dvojba ovaj ili onaj svećenik koji tebi odgovara ili ova ili ona pjesma, glazba, nego tu smo, makar različiti, zajedno pred Bogom
i Boga moramo slušati. Boga prije svega, a mi ljudi smo instrument onoga što od Boga dolazi i mora preko nas doći do ljudi oko nas, s kojima nas život u vremenu povezuje. Tu je sad i onaj upravo najvažniji dio: kako mi prenosimo, svjedočimo riječ Božju? Slušati, razumjeti i svjedočiti, izvršavati riječ Božju. Dakle, nije samo izvršavanje riječi Božje u tome da mi onda i drugima držimo nastavu, nego da se na našem životu to mora vidjeti, da svjedočimo prije samoga govora. U teološkom razmišljanju, kad je riječ o naviještanju – to je izričito napisao papa Pavao VI. u Evangelii nuntiandi: »Svjedočenje je prvo naviještanje« (usp. EN 21)! Ne treba ništa niti govoriti, nego ljudi moraju vidjeti kako mi živimo, pa kako kaže Petar: »Ako vas tko zapita, onda mu otkrijete nadu koja je u vama« (usp. 1 Pt 3, 15‑16). Kad vas netko pita kako vi možete biti tako dobri, onda mu rekneš: Zato što sam s Bogom povezan i stoga što od Boga primam snagu! »Sve mogu u Onome koji me krijepi« (usp. Fil 4, 13)! Budimo sluge i izvor Božje riječi Mi smo, primivši riječ Božju, Duhom Svetim povezani s onim koji je u Početku riječ i po kojoj je sve postalo i bez koje nije ništa (usp. Iv 1, 1‑4)! Mi smo s Bogom povezani u Isusu Kristu živoj Božjoj riječi i zato smo i mi Božja stvorenja i Božja riječ rečena. Ona neka odjekuje iz mene, tebe i svakoga od nas, da se posveti ovaj svijet. I svaka nedjeljna misa ili svaka misa na koju se sabiremo, morala bi nas potaknuti da se u nama otvori izvor žive vode, da poteku rijeke iz nas, kako je to Isus rekao: »Poteći će potoci žive vode Duha, koje će zahvatiti sve« (usp. Iv 7, 38‑39)! O tome razmišljajmo u ovom, uskrsnom vremenu, svjesni Krista uvijek s nama! 11
Putopis
Pogled na Iblu, najstariji dio Raguse
Piše: Ivana Ćepulić
Sicilija N eplanirane zgode često odvedu putovanje u boljemu smjeru nego najbolji planovi. Tako je bilo i toga ranog jutra, kada sam se sa svojom novom suputnicom automobilom zaputila prema rimskoj vili Casale u blizini gradića Piazze Armerine. Na odredište smo stigle rano, dok još nije nastala prevelika gužva. Villa del Casale iz 4. stoljeća pripadala je bogatim veleposjednicima poljoprivrednog imanja latifundija. Arheološkim iskapanjima tu je otkrivena jedna od najbogatijih i najvećih kolekcija rimskih mozaika na svijetu, koja pokriva ukupno 3500 m2 površine. Mozaici su iznimno dobro očuvani zahvaljujući poplavama i odronima koji su ih zatrpali u 12. stoljeću. Ništa nas nije moglo dovoljno pripremiti za prizore koji su nas dočekali u kompleksu rimske vile – pod našim se nogama otvorio nevjerojatan svijet likova izvedenih vrhunskom vještinom. A svaka od mnogobrojnih prostorija kojima smo prolazile 12
2
Detalji mozaika iz rimske vile u Casaleu
imala je svoju zasebnu temu. Tako smo u jednom času ušle u svijet lova na egzotične životinje, u sljedećem smo se već uživjele u žensko trkačko natjecanje, pa u dječju igru sa životinjama ili pak u neku mitološ-
ku scenu. Sve u svemu, dobile smo izvrstan uvid u život i običaje starorimske Sicilije. Heloise me potom odvezla i do Raguse na jugoistoku otoka, gdje smo se naposljetku rastale. Moj je posjet ovom gradu, naGodina L br. 5/542
žalost, bio potpuno neplaniran, pa sam u kratkome vremenu uspjela tek osjetiti njegov ugođaj i prošetati se među njegovim znamenitostima. Malu mi je smetnju pritom činila prtljaga koju sam bila prisiljena nositi po cijelom gradu, penjući se i silazeći strmim stubama na prijelazu iz novog u stari dio grada. Na ruku mi nije išla ni činjenica da sam u Ragusi bila upravo u vrijeme popodnevne sieste, kada su gotovo sve zanimljive građevine zatvorene. Bilo kako bilo, Ragusa mi je ostala u lijepom sjećanju, a pogotovo barokna arhitektura njezina najstarijeg dijela zvanog Ibla. Nakon nekoliko sati provedenih u Ragusi već sam sjedila u autobusu za istočnu obalu otoka i grad Cataniju, gdje me čekao Corrado, moj tamošnji couchsurferski domaćin. Budući da sam u Cataniju stigla kasno, Corrado me žurno odveo do mojega privremenog doma jer se žurio na posao u noćnoj smjeni. Ovoga sam puta imala cijeli stan samo za sebe. Naime, taj mu je stan služio za dnevni najam, a u dane kada nije bio iznajmljen, ondje je primao couchsurfere. Ujutro sam na autobusnom kolodvoru potražila autobus za Siracusu, kamo sam
Crkva Gospe od suza u Siracusi izgrađena je u obliku suze
Strme uličice i stube Ragusi daju poseban šarm
krenula na jednodnevni izlet i malo hodočašće u prvo od triju svetišta u koja sam na ovom putovanju nakanila hodočastiti. U Siracusi se, naime, nalazi crkva Gospe od Suza, na mjestu na kojemu je 1953. goSvibanj
2019.
dine u kući skromnih supružnika Iannuso čudesno proplakao mali reljef Majke Božje. Čudo se ponavljalo od 29. kolovoza do 1. rujna. Postoje čak i videosnimke plačuće Gospe, a ispitivanja su pokazala da je zaista
bila riječ o ljudskim suzama. Glas o čudesnom događaju brzo se pronio, a vjernicima koji su pristizali sa svih strana počela su se događati i čudotvorna ozdravljenja. Papa Pio XII. priznao je čudo 1954. godine te je proglasio blagdan Gospe od Suza koji se slavi 31. kolovoza. Godine 1957. počela je gradnja crkve i svetišta, koje je 1994. godine posvetio papa Ivan Pavao II. Neobična konusna građevina svetišta Gospe od Suza visoka 103 metra vidljiva je iz daljine, a oblikom podsjeća na suzu te tako odaje počast čudesnom događaju. U vrijeme gradnje ovdje su pronađeni ostatci kuće i ceste iz 6. stoljeća prije Krista. U kripti se mogu vidjeti i razni drugi arheološki nalazi, poput poganskog hipogeja. No, mnogo više od arheoloških nalaza zanimao me mali muzej posvećen čudu koje se ondje dogodio – u njemu su izloženi instrumenti rabljeni pri ispitivanju Gospinih suza, a mogu se pogledati i videosnimke plačućeg reljefa te brojni zavjetni darovi. Međutim, moj je posjet crkvi Gospe od Suza u Siracusi prije svega bio usmje13
Jednostavno čovjek
Egzistencijalni kaos ili dodir Božje ljubavi Iskustvo samoće od virtualnog prema mom realnom »ja«
Piše: Martina Vuk
36
sti. Internet, virtualna socijalna transparentnost, uključujući socijalne mreže poput Facebooka i Twittera, kao i svojevrsno medijsko nadmetanje, samo su mali rezultat onoga što cijeli globalni sustav vođen internetom omogućuje. I dok, s jedne strane, taj globalni sustav ima koristan cilj – bo-
lju međuljudsku povezanost i brzu izmjenu informacija, s druge strane, kao nuspojavu, ili pak možda i svojevrsni ijatrogeni učinak, globalna internetska komunikacija, osim virtualne kontrole, rezultirala je i određenom vrstom osobnog otuđenja ili pak zaboravom življenja međuljudskih odFoto: viktor nikolaienko
I
skustvo svakodnevice popraćeno brzim razvojem tehnologije omogućuje čovjeku da brzo i efikasno rješava svakodnevne obveze, dok brza on-line komunikacija istodobno povećava globalnu svijest o međusobnoj pripadno-
Godina L br. 5/542
m
ožda kao oblik moderne pustinje, iskustvo samoće omogućuje nam pronaći onaj tihi trenutak osobnog mira u kojemu nam Bog daje šansu da ga susretnemo.
nosa. To će reći da brzina i efikasnost odnosa, kao i njegova kvantiteta u smislu npr. velikog broja »Facebook fanova«, ne znači kvalitetu, ni prisnost međusobnih odnosa (susreta). Na primjer, pokatkad savršeno funkcioniramo preko on-line socijalnih mreža, no u realnosti, kada se nađemo licem u lice s drugom osobom, naše samodostatno »Ja« često ili ostane razočarano razinom osobne »neučinkovitosti« u stvaranju kvalitete odnosa, ili pak, našavši se u njezinoj neposrednoj blizini, postanemo svjesni vlastite ograničenosti življenja odnosa s drugom osobom. Iako je možda napredak suvreme-
uopće nemaju. Također iskustvo samoće i osamljenosti nije samo do onih koje društvo smatra socijalno isključenima, ili ih pejorativno naziva »samcima«. To je vrlo često prešutni problem i samih bračnih drugova, onih koji su u vezi, a i sve češći problem »slavnih«. No jesu li ta otuđenost, samoća i osjećaj osamljenosti uvijek tako negativni ili nam Bog po njima nešto želi poručiti? Je li iskustvo samoće i osamljenosti samo trenutačni egzistencijalni kaos ili je to pak i dodir Božje ljubavi? I dok se Isus povlačio u osamu da moli (Mt 14, 13; Mt 17, 1; Lk 5, 16), a crkveni
Sve veća potreba za internetom, mobitelom ili televizijom upravo bilježi sve veći porast slučajeva svjesnosti o vlastitoj otuđenosti, asocijalnosti, straha od napuštenosti i osjećaja osamljenosti.
ne komunikacijske tehnologije imao za cilj smanjenje otuđenosti i napuštenosti, gotovo paradoksalno, sve veća potreba za internetom, mobitelom ili televizijom upravo bilježi sve veći porast slučajeva svjesnosti o vlastitoj otuđenosti, asocijalnosti, straha od napuštenosti i osjećaja osamljenosti. Isto tako, dok danas gotovo svi postaju virtualni »facebook prijatelji«, pravo prijateljstvo gotovo da iščezava. Uzrok tomu sociolog Ray Pahl pripisuje strahu modernog čovjeka od spoznaje istine o sebi i, s druge strane, potrebe skrivanja. Povezano s time, nedavna istraživanja iz područja sociologije i psihologije na američkom Stanfordu pokazala su da unatoč virtualnomu socijalnom vrtlogu, u realnosti postoje ljudi koji ili nemaju mogućnost pronalaska prijatelja ili pak prijatelje Svibanj
2019.
oci u pustinju kako bi, živeći u šutnji i osami, bili bliže sebi i Bogu, suvremeni je se čovjek plaši. Osim toga što je se plaši, on bježi od nje, koliko zbog iskustva tog bolnog, dosadnog i neugodnog osjećaja, toliko još više od susreta s istinom o samome sebi. Jer iskustvo samoće ili, nazvala bih to iskustvom toga modernog oblika pustinje, jest mjesto gdje se čovjek bori sa suprotnim, s onim bolnim i pomalo destruktivnim u samom sebi, a od kojeg ga ovaj ubrzani način života akcije koliko prividno izvlači, toliko još više uvlači. No život bez iskustva samoće ili pak trenutaka tišine i sam može postati destruktivan i otuđujući. Stoga iskustvo samoće, šutnje ili pak osamljenosti ipak ne mora biti samo tragično. Možda kao oblik moderne pustinje, baš tu možemo pronaći onaj tihi trenu-
tak osobnog mira u kojemu nam Bog daje šansu da ga susretnemo. Možda je to mjesto u kojemu, unatoč strci modernog kaosa, sam Bog ne samo da nam se želi približiti nego samoinicijativno kreira to mjesto naše ljudske samoće kao svoj dar i mjesto susreta s Njime. Gledajući na iskustvo samoće ili pak napuštenosti iz moralno-egzistencijalne perspektive, možemo reći da samoća ili osjećaj napuštenosti, uistinu, nije nimalo ugodan, jer nas kroz transcendenciju vlastitog ega i zaokupljenosti sobom izvodi iz našega samodostatnog »Ja« do dublje i realnije spoznaje samih sebe. I sam proces uistinu plaši jer to je mjesto gdje moramo naučiti prezreti sve mehanizme vanjskih razonoda, poput sugovornika, televizije, knjige ili interneta, i prepustiti se osluškivanju vlastite nutrine. A ona (nutrina) odjednom postane mjesto suočavanja s tisuću potisnutih misli i osjećaja, prisilnih konflikata, ili pak duševnog kaosa. No istodobno, kao što sam već spomenula, to može biti mjesto susreta s Bogom i šansa za našu unutarnju pre obrazbu kroz koju nas Krist oslobađa ovozemaljskih prisila i preoblikuje na svoju sliku. Stoga je moderni oblik samoće ili osjećaj napuštenosti, kako ja shvaćam, više nalik na mjesto otkrivanja vrijednosti dostojanstva vlastitog postojanja, vrijednosti riječi i uviđanja prave vrijednosti drugoga, a na kraju i veličine samoga Boga. Naposljetku samoća ili osjećaj osamljenosti nije izgubljeno vrijeme, niti pak je to nečiji egzistencijalni promašaj. To je zapravo milost i tihi dodir Božje ljubavi koji nam otvara šansu da uzmognemo na nov način osjećati, ljubiti i vjerovati, te da umjesto pukog brbljanja i izloženosti medijskom kaosu, spasimo dostojanstvo riječi, stvaralačku snagu vlastite nutrine i veću solidarnosti s ljudima. 37
Laik u teologiji
Benediktov duhovni tweet o aktualnom stanju Crkve
P
ovijesna je činjenica da je papa Benedikt XVI. na općoj audijenciji 12. prosinca 2012. prvi papa koji je u povijesti Crkve odaslao prvi »pontifikalni« tweet, ali ta činjenica nije toliko povijesnoteološki relevantna kao što je nedavna bilješka ili notifikacija koju je kao umirovljeni biskup Rima uputio bavarskom listu za svećenike »Klerusblatt« naslovljujući ga »Crkva i skandal seksualnog zlostavljanja«. Stoga je posljednjih dana katolički svijet, a osobito stručnjaci, zaokupljen tom, posljednjom Benediktovom bilješkom, a koju bih nazvao njegovim posljednjim duhovnim tweetom na Ratzingerov način kojim bijeli mudri biskup duboke staračke dobi (bilješka je odjeknula katoličkim svijetom nešto prije njegova 92. rođendana) prosuđuje uzroke i posljedice sadašnje situacije Crkve, najvjerojatnije izravno odgovarajući na/zadovoljavajući čežnju onih koji se nazivaju njegovom entourageom (pratnjom). Upravo stoga tu Benediktovu bilješku mogu usporediti i opisati s tweetom ili cvrkutom čuđenja koje samozatajni i u kontemplaciju uronjeni Benedikt upućuje najvjerojatnije na izravno postavljeno pitanje zabrinutoga klera koji (vjerojatno) pripada njegovu entourageu. Traži se riječ mudrosti, teološke dubine, koja bi potvrdila da je zabrinutost zbog onoga što se događa s Crkvom napadnutom izvana opravdana i kako joj se nameću i preuveličavaju skandali želeći je još više oslabiti. O autentičnosti Benediktove misli u bilješci I Benedikt odgovara mudro, moglo bi se kazati, tako da prihvaća igru o »vanjskom neprijatelju«. I to čini do te mjere da zbunjuje one koji su iole upućeni u njegov život i teološki rad. Dok bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere kardinal G. L. Müller 38
uvjerava javnost neposredno nakon objave bilješke da je Benedikt još uvijek priseban i da je bilješka nastala njegovim dubokim promišljanjem i da je pisana u njegovu stilu (!), drugi su uvjereni kako je riječ o kompilaciji koja je puna previda stranih prijašnjim Ratzingerovim/Benediktovim promišljanjima i koja nedvojbeno pokazuju kako nije riječ o autentičnoj bilješci, nego o radionici njegova entouragea koja za primarni cilj ima poreći autoritet pape Franje stvarajući neku vrstu paralelne stvarnosti Crkve. Time, kako ističe crkveni povjesničar i teolog Massimo Faggioli, Ratzingerov entourage čini veću štetu samom Benediktovu teološkom ugledu nego samomu papi Franji i njegovoj sposobnosti upravljanja Crkvom koja se silovito želi osporavati. I kroz ta previranja ratzingerovaca i antiratzingerovaca (sukoba koji ima svoju dulju povijest) možemo vidjeti kamo se smjestio fokus stručnjaka, osobito se osjećaju sada prozvanima postkoncilski moralni teolozi, a službeno je i reagirala Deutsche Arbeitsgemeinschaft Moraltheologie (radna skupina njemačkih moralnih teologa), usredotočena uglavnom na reakciju i komentiranje prvih dvaju dijelova Benediktove autoreminiscentne bilješke kojom se žele kontekstualizirati uzroci aktualnog problema. I čini mi se da se time razotkriva primarna nakana koju je Benediktovo pismo svećenicima željelo postići. Ne smije se nikako ispustiti iz vida, ako ostajemo uvjereni da je riječ o autentičnom rukopisu, da je bilješka najvjerojatnije nastala na izravni upit – jer tako je barem do sada djelovao nakon svojega povlačenja umirovljeni i samozatajni papa emeritus Benedikt XVI. odgovarajući izravno i osobno na pojedina pisma i upite – i da je taj odgovor, prema mjestu originalnog objavljivanja, namijenjen prije svega svećenicima te
da nije (više) riječ o poruci urbi et orbi, što je za Crkvu privilegij koji ima samo aktualno i legitimno izabrani rimski prvosvećenik. Tako Benediktova bilješka o aktualnom stanju Crkve prije svega treba biti čitana ad intra, i to prije svega kao odgovor upućen bavarskim svećenicima. Druga je stvar što se time sada, zbog stanja života u globaliziranom komunikacijskom selu (i odatle toliki interes i užurbano prevođenje na mnoštvo jezika), mogu okoristiti i drugi svećenici promišljajući o ovome Benediktovu odgovoru bavarskim svećenicima. Ostaje činjenica da se Benedikt potpisuje pod bilješku i da ne trebamo dvojiti o autentičnosti te da se ističe kako se u suglasju s državnim tajnikom kardinalom Parolinom i samim Svetim Ocem ovom bilješkom želi pridonijeti rasuđivanju o stanju Crkve. Bilješku dakle treba čitati kao tweet koji pridonosi cjelokupnoj komunikaciji Crkve rasvjetljujući jedan poseban kut gledanja, onaj duhovni oca Benedikta XVI. Treći dio bilješke: ključ za razumijevanje I dok je umirovljeni biskup Rima Benedikt XVI. u jednom intervjuu njemačkom novinaru J. Bremeru za »Frankfurter Allgemeine Zeitung« (7. prosinca 2014.) i javnosti neposredno nakon odreknuća tumačio razloge da se ne sumnja u legitimnost njegove vlastite slobodne odluke da se povuče, istodobno izrazio i svoju, u tome trenutku duboko neostvarenu veliku želju – ističući kako se osjećao star, umoran i bez snage da to »nametne« – da nakon umirovljenja bude od voljene Crkve doživljen tek jednostavno kao otac Benedikt povlačeći se u kontemplaciju unutar samostanskih zidina; njegov entourage, koji se sada sve više okuplja oko tradicionalističkih (u mnogočemu šizmatičnih) tendencija unutar Crkve (što postaje Godina L br. 5/542
Piše: Branko Murić
zasebnim problemom na koji će naši pastiri morati kad-tad – nadam se što prije – dati jasan i nedvoznačan odgovor vjernicima kako takva držanja vode u raskol), neprekidno očekuje ključan Ratzingerov tweet kojim bi onda mogao mahati, lajkati ga poput ove bilješke i tvrditi da se njime poriče sve ono što radi papa Franjo. I odmah tu dobivamo stvarni ključ čitanja Benediktove bilješke: treba je razumjeti počevši je čitati od kraja! Zadnjim riječima Benedikt otklanja sjenu koja se nadvila nad njegova staračka leđa ponovno ga opterećujući: Benedikt izražava nedvosmislenu ljubav i privrženost papi Franji i zahvaljuje za sve što njegov nasljednik na Petrovoj stolici čini u ispravljanju i čišćenju skandalom zamrljane Crkve. To Ratzingerov, na papu Franju zlovoljan, entourage može čitati u nekom svom metalingvističkom smislu kao »parodiju«, Ratzingerov smisao za humor, poziv na još jaču ustrajnost da se odupru Franji. Ali riječ je o pogrešnom i potpuno neutemeljenom stajalištu! Ako se pomno pogleda, trećim dijelom bilješke ili, kako smo je nazvali, Benediktovim tweetom, jasno je i nedvosmisleno rečeno ono što se može sažeto izreći na sljedeći način: ne dijelite Kristovu Crkvu, nego tražite način kako riješiti skandal kojemu ste postali sami uzrok puštajući živjeti u njoj život bez Boga! I eto, djeluje kako ovdje umirovljeni biskup Rima nastupa upravo kao otac Benedikt, ostvarujući svoju duboku čežnju izrečenu pri povlačenju, i pri tome neodoljivo podsjeća na drevne oce pustinjake i na monaške starce koji iz svojega duboko duhovnog iskustva svetosti odgovaraju na upit onoga koji traži trenutačno rješenje za probleme s kojima se susreće u životu zajednice ili u vlastitu duhovnom životu. Ovom bilješkom, ako se tako promotri kao duhovni odgovor mudraca-starca, odSvibanj
2019.
zvanja ta paradoksalnost koja je istovjetna onima koje možemo iščitati iz izreka mudrih duhovnih staraca kršćanskog monaštva. Izostanak činjenica ili čak izvrtanje činjenica naglavačke ističući tek neke isječke iz života i vlastita zapažanja, nije toliko ključna danost u vrednovanju samoga odgovora, nego upravo to izostavljanje i izokretanje smjera prema onome što se nalazi u bîti duhovne poruke: moramo konačno poći od samih sebe u Crkvi! Žrtve su izraz Crkve mučenika U tome smislu duhovni je odgovor sav sažet i u bitnim elementima iznesen u trećem dijelu koji i Benedikt vidi kao perspektivu za ispravnu reakciju Crkve: usredotočenost na Boga ljubavi, istinsko slavljenje euharistije kao središnjeg života Crkve i kao stvarnu u tijelu posvećujuću prisutnost Isusa Krista u Crkvi te na otajstvo Crkve koja je svjedokinja, Crkva mučenika. Sada, iz ove perspektive čitanja, Benediktova duhovna poruka zvuči vrlo oštrom i radikalnom, udaljenom od svakog dijeljenja Crkve na čistu i nečistu, ističući kako je samo jedan uzrok zla: svijet, Crkva i teologija koji su zaboravili na Boga jesu svijet, Crkva i teologija koji ne slave živoga Krista i time više Crkva nije plodonosna donositeljica nade, ljubavi i slobode; ceremonijalnost u Crkvi nije bit slavljenja vjere u stvarnost Isusa Krista prisutnoj u Presvetom sakramentu; Crkva bez Boga postala je sama svojom mučiteljicom. Benedikt samo jednom izravno upozorava na žrtve pedofilije ističući svu devijantnost stanja čovjeka bez Boga koji djeluje uime Crkve, a koji je Boga zamijenio stvorenjem: riječi pretvorbe se izokreću i upotrebljavaju se kao mantra pedofilskog kulta! To je za Benedikta skandalozno! »Crkva mučenika«, kaže Benedikt, jest ona koja
svjedoči živoga Boga. I dok je s jedne strane kroz povijest i danas salijeću zla izvana, ono što postaje paradoksnim znakom današnje Crkve jest da su neki njezini članovi postali mučitelji – korov i zle ribe. Šteta što Benedikt tu nije izravniji, ali to je cijena duhovne poruke da sami proniknemo u ono što ostaje neizrečenim. Dok poziva da nam se pogled otrgne od privida koji nam se nameće, koji želi razdrijeti Crkvu, istodobno poziva da po novim mučenicima počinjemo iznova prepoznavati pravu Crkvu koja je ispunjena Božjom ljubavlju, vjerom i nadom u živoga Boga. Ako je točan tumačiteljski ključ čitanja koji smo zauzeli i ako imamo na pameti prvotne naslovnike Benediktova duhovnog tweeta, onda to zapravo znači da bi svećenici morali preuzeti odgovornost razotkrivajući djelo đavla koji iznutra razdire Crkvu i Kristovom milošću (obnovljenom vjerom u stvarnost Isusa Krista koji se daje u Presvetom sakramentu) obnavljati povjerenje u Boga i Crkvu kao sakrament spasenja. A to je ono što je istaknuo i Drugi vatikanski koncil, to je ono što papa Franjo kroz svoj nauk neprestano ističe. I na kraju, čini mi se da Benedikt tu ostavlja, kao što to biva i kod drugih odgovora velikih duhovnih mudraca, otvorenim ključno pitanje. Ključno pitanje nije ni kontekst seksualne revolucije ni stanje moralne teologije, ključnim pitanjem ostaje realan pogled na sada i prema naprijed koji poziva na svu dramatičnost i odgovornost: što učiniti da oni koji su doživjeli zlo u Crkvi, žrtve – baš, mučenici – ipak otkriju na njezinu licu iskonsku svetost i da je ona ipak nužno sredstvo Božjega spasenja? Drugim riječima, traži se cjelokupno teološko suočavanje i preispitivanje za koje Benedikt kao papa, kako je i sam kazao, više nije imao snage. 39
ISSN 0353-2828