Kana, kršćanska obiteljska revija, studeni 2020. by Kršćanska sadašnjost d.o.o.

KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA

Godina LI Broj 11/557 Studeni 2020. Cijena 13 kn

Osnivač: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« Glavna urednica: Maja Petranović Uređuje: uredničko vijeće Grafičko oblikovanje: Tihomir Turčinović Izdavač: Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, p.p. 434, Marulićev trg 14 Za izdavača: Stjepan Brebrić Kontakti: E-mail: ks.kana@gmail.com urednistvo@ks.hr pretplata@ks.hr Tel: 63 49 060; Fax: 48 28 227 www.ks.hr Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj. Adresa uredništva: KANA, Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, Marulićev trg 14, p.p. 434 Rukopise i slike ne vraćamo. Za iznesena mišljenja u pojedinim člancima i točnost podataka odgovorni su autori te njihovi stavovi ne predstavljaju nužno stav uredništva. Tisak: Mediaprint – tiskara Hrastić Račun: KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o. IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1 SWIFT PBZ GHR 2X Godišnja pretplata: 143 kn Inozemstvo: Članice EMU: 44 €; Australija 55 AUD; Kanada 55 CAD; Švicarska 55 CHF; SAD 55 USD; Velika Britanija 33 GBP; Švedska 330 SEK. Cijena za zemlje koje nisu navedene u ovom popisu obračunava se prema USD. Avionsku poštarinu za prekomorske zemlje obračunavamo posebno. asopis je objavljen uz potporu Č Grada Zagreba

Dragi čitatelji, zavirite u novi broj Kane u koji Vas uvodimo riječima dragog profesora Alde Starića kojeg se ovoga mjeseca posebno prisjećamo prigodom obljetnice njegove smrti. Često je u pozadini njegovih razmišljanja bilo pitanje: Što je to biti kršćanin? Moramo li si upravo to pitanje i mi iznova postavljati, suočeni s novim izazovima i znakovima vremena? U svim neizvjesnostima i pod težinom pitanja sadašnjega trenutka, ovaj kratki odlomak iz knjige Kršćanska vjera prof. Alde Starića mogao bi sažeti misao i poruku koja prožima aktualne teme naših autora i ujedno biti odgovor na pitanja koja nam se nameću: Nije sada pitanje kako ću ja doći u Nebo, nego je prvi zadatak kako ću ja kršćanin malo Neba, malo Božje inicijative i želje da on bude prisutan ljudima u njihovoj povijesti, svojim životom uprisutniti na zemlji, tj. u tom smislu unijeti malo Neba u zemaljsku povijest. Uza sve naše lomnosti, nedorečenosti, prolaznosti mi smo – Bogu hvala! – u stanju ovdje posaditi malo tog Božjeg kraljevstva ili Neba te ga proširiti diljem sve zemlje. Mi čekamo još dovršenje i ne mislimo da će se unutar ovog vremena u kojem mi živimo dogoditi punina Božjeg spasenja. Čekamo dovršenje nakon ljudske povijesti, ali s time da budemo svjesni kako nije kršćanstvo jurišanje na Nebo, tj. kako ćemo se popeti na Nebo, nego je kršćanstvo usvajanje, upijanje Božjeg života, Božjeg gledanja, Božjih postupaka – da Bog bude prisutan, da podrži ovaj svijet, razvedri ga, da dadne smisao životu, posvijetli ga te imamo snage koračati prema dovršenju. U tim nastojanjima neka Vam Kana i ovog mjeseca bude nadahnuće i smjerokaz!

Iz sadržaja Putovi do novog susreta Slađana Lovrić str. 20

Stare novine – novi papir Odvojenim prikupljanjem smanjujemo količinu otpada na odlagalištima, čuvamo šume, štedimo vodu i energiju.

Studeni

2020.

Vjeroučitelji – (ne)vidljiva, snažna spona Crkve i društva Suzana Mravunac str. 52

NEMA ČEGA NEMA

Jema li koga…? Neka se jovi! Nima nigdi nikoga. Nikoga nima nigdi. B. D. / J. R.

1. Nema alternative

ostoje tvrdnje kojima se ljudi često koriste ne zato da bi izrekli ono što misle, nego da bi sakrili svoje prave misli ili da bi sugovornika nagnali na pogrešan zaključak. Pozabavit ćemo se u ovim kratkim razmišljanjima samo s pet takvih fraza koje započinju konstatacijom da nečega nema. A nema čega nema. Jedna od takvih fraza, koja se često čuje u javnosti, nažalost, i ovih dana, konstatacija je da nekoj odluci ili nekom postupku nema alternative. Ili da se, bez izricanja te fraze, izbjegava i spominjanje alternativnih mogućnosti. Smisao je demokracije upravo u alternativi. Mogućnost izbora, nužna da bi postojala demokracija, u sebi uključuje postojanje alternativa. Ako tko tvrdi da nema alternative, zapravo dovodi u pitanje postojanje demokracije i slobode. I odvodi nas u diktaturu i jednoobrazno jednoumlje.

2. Nema vremena

raza po kojoj nema alternative najčešće se uporabljuje u političkom diskursu, dok svatko od nas u osobnom životu najradije pribjegava nemanju vremena. Nemam vremena tek je prvi dio malo duže fraze koja bi se trebala popuniti i neizgovorenim dijelom da bi postala istinita. Nemam vremena zapravo je kratica od: Nemam vremena za tebe, Nemam vremena za to, Nemam vremena za takve stvari… Činjenica je da svatko od nas ima vremena. I, zapravo, ako išta u svom životu imamo, to je upravo vrijeme. Jednog dana, kada ne budemo više imali vremena, nećemo biti živi na zemlji. Smrt nije ništa drugo nego prelazak iz vremena u vječnost. U vječnost koju smo zaslužili upravo načinom na koji smo se koristili vremenom. Zato bi važan dio svačijeg ispita savjesti trebalo biti promišljanje o tome za što se koristimo svojim vremenom te za što ili za koga ga redovito imamo ili, još redovitije, nemamo. Način na koji se koristimo vremenom upućuje na naše životne prioritete i vrijednosti koje živimo. Upućuje na našu zrelost i kvalitetu uspostavljenih odnosa. A kad naiđe bolest, tragedija ili smrt, odjednom razumijemo kako se vrijeme može i drukčije posložiti te da se možemo izvući iz žrvnja rutine i nametnutih obrazaca ponašanja.

Godina LI br. 11/557

3. Nema novca

reća neistinita fraza odnosi se na materijalna dobra općenito, ali se izriče konstatacijom da nema novca. Ona se podjednako čuje i u privatnom i u javnom životu. Kuknjava o nedostatku novca po mnogočemu je jednaka kuknjavi o nedostatku vremena. Novca uvijek ima, samo je pitanje za što se on troši. I onaj osobni i onaj državni. Meni je jedna od dražih stvari do koje su ljudi došli ideja plaćanja poreza. Ideja da svatko tko može zarađivati dio zarade daje u zajedničku blagajnu iz koje će se pomagati one koji sami ne mogu zarađivati. I zato je predivno plaćati porez. Još kad čovjek ima blagoslov pa da porez daje vlastitoj domovini, sreći nema kraja. No onim što se daje domovini upravljaju sasvim konkretni ljudi. I u tome je važnost izbora u demokraciji. Jer se biraju ljudi koji će raspolagati zajedničkim novcem. Zato, birajući na izborima, odlučujemo hoćemo li podržati one koji financiraju neke ljude, neke ustanove, neke akcije i neke stvari ili pak neke druge. Odlučujemo o tome za koga ili za što će biti novca, a komu ili čemu će se odgovarati da nema novca.

4. Nema hrane

ok loše raspoređeno vrijeme ili loše raspoložena materijalna dobra utječu na kvalitetu života, loše raspoređena hrana utječe na sam život. Ljudi i u ovom trenutku umiru od gladi. Ne zato što nema hrane, nego stoga što je loše raspodijeljena. Zato što siti radije bacaju hranu nego da je daju gladnima. Toliko namirnica i toliko pripremljene hrane svakodnevno se obijesno baca ne dopuštajući da se čuje vapaj gladnih. Tvrdnja da nema hrane, odnosno da nema niti može biti dovoljno hrane za sve, zapravo nas želi dovesti do drugog zaključka. Do zaključka da ima previše ljudi. I da se broj ljudi mora smanjiti. Doduše, nećemo ubijati one koji već žive, osim tu i tamo ponekim ratom ili bolešću, ali se može u velikoj kampanji promicati ubijanje nerođene djece. Koje odjednom prestaje biti gnjusan zločin čedomorstva, a postaje junačko djelo. U ovom mjesecu, na svetkovinu Krista, Kralja svega stvorenoga, slušat ćemo u misi evanđeoski odlomak o posljednjem sudu (v. Mt 25, 31 – 46). Prvi kriterij za razlučivanje jednih od drugih jest pitanje jesmo li ili nismo gladnima dali jesti. I opet se pokazuje da, spašavajući drugoga, spašavamo sebe.

5. Nema Boga

ebična pohlepa, bešćutna obijest, rasipnost bez kriterija, dezinformirajuće manipuliranje, likvidacija nepoželjnih i sve drugo zlo ovoga svijeta lakše je provesti u djelo ako nema Boga. Ne samo kršćanskoga Boga, koji je Bog ljubavi i uči nas da i mi budemo poput njega puni ljubavi, nježnosti i milosrđa, nego bilo kojeg boga kojega se može doživljavati kao kozmičkog policajca i jamca reda. Ako nema Boga, onda nema ni trajnih vrijednosti ni nedokučivih kriterija. Bez Boga je i moral tek ljudska tvorevina o kojoj se može raspravljati i prilagođavati je po vlastitoj volji. Bilo da je zakoni uobličuju ili svaki čovjek relativiziranjem izobličuje. Ako li se pak Boga ne može potpuno maknuti iz ljudskih srdaca, onda mu se trebaju staviti ograničenja i zabraniti mu pristup u javni prostor. Mi kršćani pozvani smo životom svjedočiti da Boga ima i da naša vjera nije privatna stvar. Jer bez toga ni nas nema.

Ante Jerković

Može li se itko sjetiti kada to vremena nisu bila teška i kada nije bilo malo novca? R. W. E. Studeni

2020.

Aktualno

Putovi do novog susreta Enciklika Fratelli tutti savršeno se nastavlja na prethodnu koja je pružila osnove novog liderstva

bjavljena na blagdan svetog Franje Asiškog, treća enciklika pape Franje pod nazivom Fratelli tutti nadahnuta je sv. Franjom jednako kao i prethodna, što se čini sve samo ne slučajnim zbog više razloga. Prije svega, enciklika se savršeno nastavlja na prethodnu koja je pružila osnove novog liderstva kakvo čovječanstvo suočeno s različitim krizama zaslužuje i što žurnije treba. Sve razine razumijevanja i mogućeg utjecanja na izvanjske krize čovječanstva trenutačne paradigme, samo su obris onoga što čovjeku prijeti, a to je njegova

propast. Naziv enciklike izravan je citat iz Opomena sv. Franje, a koje glase: »Svi, braćo, gledajmo dobrog pastira, koji podnese muku križa da spasi ovce svoje (usp. Iv 10; 11).« (Opomene 6; 1). Sjene zatvorenog svijeta (1. poglavlje) raširile su se svijetom te sprječavaju razvoj univerzalnoga bratstva, ostavljajući ozlijeđene kraj ceste isključenima i odbačenima. Te sjene bacaju čovječanstvo u zbunjenost, samoću i prazninu u svijetu gdje su ljudi potrošači i promatrači s manjkom socijalne osjetljivosti i nesebičnosti, koji zanemaruju povijesne spoznaje, vlastitu tradiciju,

Piše: Slađana Lovrić duhovnu fizionomiju i moralnu dosljednost (FT 14). Sveti Otac jasno podsjeća čovjeka da se dobrota, ljubav, pravda i solidarnost ne ostvaruju jednom za svagda, nego se moraju stvarati svakodnevno (FT 11). Čovjek je željan punine i zato ga Papa poziva na nadu kroz koju je sposoban gledati dalje od svoje udobnosti, sigurnosti i kompenzacija, ali, rekla bih, i međusobnih udaljenosti koje smo sami stvorili. Susrećući stranca na cesti (2. poglavlje) koji je ozlijeđen i time isključen iz zadanih društvenih okvira, mi biramo između sta-

Godina LI br. 11/557

va da neosjetljivo prođemo nastavljajući za svojim ciljevima ili da se zaustavimo te izaberemo uključiti stranca, čime definiramo kakva smo osoba, tj. kakav je naš politički, socijalni i vjerski projekt. S Bogom i u Bogu koji je sveopća ljubav, čovjek želi otvoreni svijet (3. poglavlje) bez granica, isključenih i bez stranaca, za što imamo i želimo otvoreno srce (4. poglavlje) koje teži sveopćemu bratstvu kojim se može stvoriti najbolja politika (5. poglavlje). Njezina je osnova socijalno prijateljstvo (6. poglavlje) koje se postiže umijećem dijalogiziranja koje poštuje, dopušta i traži istinu, a time stvara kulturu susreta. To ne znači da neslaganja ne postoje, što zahtijeva suočavanje sa stvarnošću te uspostavljanje i slijeđenje puteva obnovljenog susreta (7. poglavlje). Povijesne se istine postavljaju kao odličan temelj za ostvarivanje pravde i milosrđa na putu prema miru i opraštanju koje ne podrazumijeva zaborav. Pokatkad je put prema miru popločen neizbježnim sukobima koji ipak ne smiju sadržavati nasilje i rat, a smrtna je kazna neprihvatljiva. S obzirom na to da različite svjetske religije gledaju na čovjeka kao Božje stvorenje koje je u bratskom odnosu s ostalima., Sveti Otac je pozvao religije na služenje bratstvu u svijetu (8. poglavlje). Vidjeli smo u enciklici Laudato Si’ kako čovjek bez moralnih utemeljenja u svome djelovanju okoliš i cjelokupni političko-ekonomski te, u konačnici, i socijalni sustav dovodi u duboku krizu koja zove na buđenje te sveobuhvatno građenje svijeta po mjeri čovjeka. Nova enciklika ide dalje,

Studeni

2020.

daje smjernice za život protkan evanđeoskim vrijednostima ljubavi čovjeka prema drugome kao bratu, unatoč udaljenostima koje često narušavaju odnose (FT 3). Poziv na otvoreno bratstvo temelji se na inzistiranju na univerzalnoj dimenziji bratske ljubavi i univerzalnog prijateljstva (FT 6).

Papa nas ovim pismom očinski poziva na život u zajedništvu gdje prepoznajemo dostojanstvo svake osobe unatoč razlikama. Kriza zbog COVID-a 19 stavila je na vidjelo ljudske lažne sigurnosti te posvjedočila s kakvim se ozbiljnim problemima svijet suočava zbog podijeljenosti i nesposobnosti za zajedničko djelovanje, a sve to u trenutku sve više rastućeg globalizma, povezanosti i tehnoloških iskoraka. Čovjek pak koji je društveno biće, koji ljubi svoga brata i kroz njega još više spoznaje Boga, jest onaj koji ima potencijala za izgradnju zdravoga društva i ekonomije. Papa nas ovim pismom očinski poziva na život u zajedništvu gdje prepoznajemo dostojanstvo svake ljudske osobe unatoč razlikama među nama, kako bi se rađala težnja za bratstvom u cijelome svijetu (FT 8). Samo čovjek koji je srcem blizak Bogu može svoga bližnjega gledati i cijeniti ona-

ko kako ga On cijeni i voli. Smatram kako probuđena savjest, duhovnost i oči pune ljubavi služe kao temelj pojedinačnih, a u konačnici i združenih nastojanja prema ljudskom dobru te pravednom i plodonosnom stvaranju svijeta. Sveti Otac posebno ističe kako ljudsko bratstvo treba hraniti ponovnim otkrićem ljubavi koja znači čovjekov izlazak iz vlastitog »ja« i koja daje okus punine života. Upravo smo se kroz takvu ljubav sposobni usmjerivati na zajedništvo s fokusom na druge, smatrajući ih dostojnima, vrijednima, ugodnima i lijepima, neovisno o njihovu fizičkom ili moralnom izgledu (FT 94). S tim usko povezana jest i dobra politika koja se zalaže za opće dobro naroda, a koju provode muškarci i žene spremni na žrtvu društvenom djelotvornom ljubavi koja traži ljudsko dostojanstvo, integrirajući ekonomiju u društveni, kulturni i narodni projekt. Podnaslov enciklike o bratstvu i socijalnom prijateljstvu jasno upućuje na Dokument o ljudskom bratstvu za svjetski mir i zajednički život, koji su Sveti Otac i veliki imam Al-Azhara Ahmad Al-Tayyib potpisali u Abu Dhabiju 4. veljače 2019. Nadahnuće za encikliku došlo je od sv. Franje koji je mogao primiti istinski mir i osloboditi se želje za nadmoći nad drugima te postao jedan od siromašne braće, a Papa je također dovršio praktičnim pohvalnim primjerom svakog kršćanina. Za blaženog Charlesa de Foucaulda kazao je kako je, poistovjećujući se s najmanjima, postao brat svima nama.

Putovi cjelovite ekologije

Ako idemo u nebo, zašto se brinuti za zemlju? Zemlja – goruće vjerničko pitanje

edan od gorućih problema suvremenoga praktičnoga vjerničkog života i teološkog obrazlaganja vjerskih istina jest zemlja. Nije potrebno kopati duboko ni u povijest ni u dubine ljudske misli da bismo otkrili istinitost ove činjenice. Dovoljno je samo zagrepsti po površini gotovo svih svjetskih i lokalnih problema ljudskog društva da bi se otkrilo kako je ispod svih njih, dublje ili pliće, stoji zemlja kao njihov zajednički nazivnik. Kao jedno od najvažnijih i neodgodivih pitanja postavlja se vjernički odnos i prema vlastitoj domovini i prema planetu Zemlji. Ovo je pitanje bilo neizmjerno važno tijekom Domovinskog rata i utjecalo je na praktično življenje vjere tijekom stradanja što ih je prouzročila agresija na teritorij i narod Republike Hrvatske. Težina pitanja vjerničkog odnosa prema zemlji i domovini još je uvijek živa rana, napose u gradu Vukovaru i u srcima mnogih vjernika koji su doživjeli pogibije svojih najmilijih i ratna razaranja svojih domova. Ratna razaranja, iako ne tako očita i bolna, bez imalo pretjerivanja mogu se usporediti s opasnostima koje prijete čitavom planetu Zemlji. Razaranja, uništavanja, ubijanja i usmrćivanja, zarobljavanja i progoni koji su se događali u ratnom vremenu i današnji oblici nasilja nad ljudima, životinjama, biljkama, domovima mnogih obitelji i domovinama naroda nastavljaju se – štoviše, poprimaju svjetske razmjere – na čitavoj Zemlji. Naravna potreba obrane teritorija i čežnja za mirnim posjedom vlastita ovozemaljskog doma izgledaju suprotstavljena i 38

Piše: Đurica Pardon

protivna zahtjevu kršćanskoga vjerovanja u nebesku budućnost. Ako mi kršćani vjerujemo u nebo i nebesku domovinu, zašto ginemo za ovozemaljsku domovinu? Ako se svim silama trudimo osvojiti mjesto u nebeskom domu, zbog čega bismo se trebali skrbiti o Zemlji, o ovozemaljskom domu i domovini? Je li naša vjernička dužnost čuvati i braniti zemlju od neprijatelja, paziti na

Bog nas je pozvao u život dajući svoj dah onoj zemlji iz koje nas je uzeo i u koju nas je postavio da je čuvamo i da se za nju brinemo (Post 2, 15). granice teritorija domovine, štititi imovinu od razaranja i uništenja? Može li se domoljublje i ljubav prema vlastitoj zemlji smatrati dijelom naših kršćanskih vjerovanja? Je li ekologija i djelovanje u korist Zemlje i zemaljskih bića uopće vjernički opravdana? Ima li papa Franjo pravo kad nas poziva da svoje ekološke dužnosti i svoju brigu za zemlju shvatimo kao svoje vjerničko poslanje? Putovanje dolinom suza Ne možemo se oteti općem dojmu kako je naša kršćanska vjera, vrlo često neopravdano i »previše«, usmjerena prema nebeskim i nadzemaljskim stvarnostima, pokatkad toliko da se s uma smeću realnost života i zemaljska stvarnost. Pretjerano isticanje

života na drugom svijetu utjecalo je na zaborav važnosti zemlje, na shvaćanje važnosti ovozemaljskoga praktičnog izražavanja vjere i na doživljaj svrhe i cilja ovozemaljskog života. Uobičajeno je kršćansko stajalište da se ovaj svijet smatra samo prolaznim mjestom kroz koje putuje vjernički narod te u muci i boli s nadom iščekuje spasenje u nebeskim prostranstvima koja ga iščekuju. Zemlja je »dolina suza« kroz koju se putuje u nebo nakon teškog i kukavnog, grijehom opterećenog života. Takvo gledanje na zemlju i zemaljsku stvarnost postalo je dio naših svakodnevnih molitava koje izgovaramo sa željom da se što prije oslobodimo muka ovoga svijeta, da se iz stanja prognanosti, tuge i plača u ovoj suznoj dolini izbavimo iz neugodnih situacija na zemaljskom proputovanju prema nebu. U takvom stajalištu zemlja i zemaljski život mjesto su prokletstva u kojem čovjek živi s neprestanim osjećajem prognanosti, kao u ropstvu i u tuđini. Takvo stanje svijes ti i savjesti često je odgovorno za kršćansku ravnodušnost, a pokatkad i za neprijateljske osjećaje prema zemlji i domovini, a očituje se u raznim oblicima neaktivnosti kršćana na području ekonomije, politike, ekologije i brige za zemaljsku stvarnost. Čovjek je stvoren od zemlje i za zemlju Biblijski nauk o zemlji, kako je izražen na prvim stranicama Knjige Postanka, govori da je Bog čovjeka stvorio od praha zemaljskog (Post 2, 7). Prah zemaljski nije tek neki simboličan izraz, nego upućuje na razmiGodina LI br. 11/557

šljanje da je čovjek stvoren od onoga konkretnog praha, od one realne zemlje, na kojoj se rodio i došao na svijet. Bog nas je pozvao u život dajući svoj dah onoj zemlji iz koje nas je uzeo i u koju nas je postavio da je čuvamo i da se za nju brinemo (Post 2, 15). Čovjek je, iako pokretan Duhom Božjim, ipak svim svojim bićem ukorijenjen u zemlju u kojoj se kao konkretno biće nalazi. Čovjek je stvoren od one zemlje i za onu zemlju u kojoj živi i na kojoj čvrsto stoji svojim nogama, od tla s kojim ga vežu ne samo materijalne, nego i duhovne veze ljubavi prema zemlji koju naziva svojom domovinom, zavičajem i svojom rodnom grudom. Zemlja je toliko duboko ucijepljena u ljudsku dušu da čini središnje mjesto našeg života, naše brige i vjerničkoga djelovanja. Briga za zemlju, za plodno tlo, za teritorij države, za ekonomiju i politiku, briga za sudbinu i stanje domovine naša je osnovna zadaća i vjernička dužnost. Zemlja je sastavni je dio našeg bića, nužni element naše ljudskosti. Brigom za zemlju izvršavamo Božju volju i stječemo vječno spasenje. Ako zbog našeg nemara zemlja trpi, ako vladaju ekonomski i politički nepravedni sustavi, ako pati domovina i izbljeđuju nacionalne vrijednosti, ako kopni osjećaj pripadnosti domovini, ako dovodimo u opasnost vlasništvo nad svojim i tuđim teritorijem, dužni smo reagirati, dužni smo ustati u obranu obespravljenih, nasilno iseljenih, iskorijenjenih i obezemljenih. Put našeg spasenja uvijek je povezan sa brigom za našu zemlji, našu domovinu i cijeli planet. Studeni

2020.

Ovozemaljska i nebeska domovina Iako je kršćanska tradicija radije usmjerivala svoj pogled prema nebu, a zanemarivala zemlju i zemaljsku stvarnost, biblijska vjera svjedoči da se traženje mjesta pripadanja, traženje vlastita doma, mjesta gdje narod kao cjelina i pojedinci mogu biti sigurni, gdje mogu uživati u blagostanju bez pritiska i prisile, gdje mogu doživjeti smisao svog života predočuje kao temeljna potka povijesti spasenja koja je zapisana u Svetom pismu. Susret s Bogom i vjernički život s njime redovito se ne događaju u nekim mističnim prostorima duhovnih uzdignuća i viđenja, nego unutar aktualne povijesti i unutar aktualne geografije. Biblijska vjera podrazumijeva i zahtijeva doživljaj smještenosti, uprostorenosti, ukorijenjenosti, uzemljenosti. Biblijska vjera zahtijeva zemlju kao konkretno mjesto susreta s Bogom. Sva iskustva vjere i događaji važni za naše spasenje nisu se dogodili u nebu, nego na zemlji. Bog se radi nas i našega spasenja, konačno, utjelovio i postao čovjekom upravo na zemlji i ušao u zemaljsku stvarnost. Kršćansko domoljublje – odgovor na Božju ljubav prema svijetu Iskustvo Domovinskog rata, nosi snažnu teološku poruku. Mnogi od nas iskusili smo tu snažnu i naravnu potrebu koja se nalazi u svakom čovjeku sačuvati svoj dom i svoju Domovinu pa i pod cijenu vlastita života. Naše domoljublje prema vlastitoj ovozemnoj domovini nije bilo samo vježbanje u idealima kršćanske ljubavi i

predokus one »prave domovine«. Naša naravna potreba i dužnost sačuvati živote ljudi, obraniti zemlju od neprijatelja, stati na granice teritorija, zaštititi imovinu od razaranja i uništenja konkretan je i realan čin ljubavi prema Bogu, izvršenje vlastita poslanja što nam ga je Bog dao kad nas je stvorio od praha zemaljskog ove naše domovine i u nju nas postavio da nam bude dom. Zemlja je prostor utjelovljenja Isusa Krista, druge Božanske osobe, mjesto očitovanja i stanovanja Boga s nama ljudima. »Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni« (Iv 3, 16). Svojim utjelovljenjem Bog je učinio Zemlju svojom i našom domovinom. Bog je našem djelovanju na dobrobit Zemlji, na dobrobit našoj domovini, dao dimenziju spasenjskoga djelovanja, da se i mi, dajući svoj život za ljude i svoju domovinu, možemo nadati vječnom životu. Bogu ponajbolje služimo kad se brinemo za svoj dom i za svoju domovinu. Potaknuti primjerom onih koji nisu štedjeli svoga života do smrti u brizi i obrani svoje i naše domovine u Domovinskom ratu i mi upotrijebimo sva svoja znanja i umijeća, svu svoju snagu i svoje umove kako bismo konkretno pokazali svoju ljubav prema Bogu, bližnjima i svojoj zemlji. Isti osjećaji i doživljaji trebaju oblikovati i našu ekološku svijest. U brizi za čitav planet Zemlju treba nam prije svega biti na umu briga za našu zemlju, za našu domovinu, za našu rodnu grudu. 39

Obiteljski savjetnik

Blago malen Dijete koje je zaustavilo i promijenilo svijet

vogodišnji Međunarodni dan djeteta, koji se prema UN-ovoj Konvenciji o pravima djeteta održava 20. studenoga svake godine, posebniji je nego ikada prije. Nikako ne zbog krize, nikako ne zbog posebnih uvjeta i mjera i nikako ne zbog distance i maski, nego zbog

Svaka duhovna poruka bl. Carla Acutisa može imati posebice snažan odjek u životu djece i mladih. Njega, djeteta, tinejdžera, koje je u svojoj krizi, u potresu svoga srca i bolesti koja ga je zadesila, odlučio širiti mir, Božju riječ i cijeloga sebe, s mnogo vjere, dati malenima. Počevši od njegova Asiza, a danas i do cijeloga svijeta. Često u kriznim situacijama čujemo kako nakon svake nesreće, nepogode, lošega stanja, onomu koji vjeruje čeka put višestrukih milosti. No u najtežim danima teško je vjerovati dok ne vidimo, ne osjetimo, ne doživimo. Uoči Međunarodnog dana djeteta svijet je zastao. Jer je došao trenutak da vidimo, osjetimo i doživimo dijete – blaženoga Carla Acutisa, rekli bismo, prosječnoga tinejdžera digitalne ere. Mnogo je toga na što nas ovaj mladi blaženik može asocirati – od leukemije do interneta i svih novih tehnologija. Čak i onih od kojih često bježimo jer su »negativne«, prepune lažnih vijesti, štetnih sadržaja, izolacije… Ali bl. Carlo vidio je nešto više, nešto snažnije, nešto čistije. Vidio je živoga Boga i živu Riječ koja je, nastanivši se u 40

njegovu srcu, ostala s njime do kraja i nastavila nam davati milost od kada je otišao u vječni život. Trebamo li veću potvrdu za sve one milosti koje uslijede nakon teških kriza i čvorova u našim životima od ove? Svi mi maleni, maleni jer smo djeca Božja, dobili smo potvrdu da pogled, srce i djela koji su usmjereni prema nebu mogu promijeniti svijet. Ali tu priliku dobili su i mali, svi oni koji još nisu spoznali da su djeca Božja, dobili su priliku spoznati, vjerovati i pogledati gore. Svaka duhovna poruka bl. Carla Acutisa može imati posebice snažan odjek u životu djece i mladih. U životima onih koji su rođenjem uronjeni u sredstva društvene i masovne komunikacije i pokatkad

Piše: Leali Osmančević

se sami u tome snalaze. I u životima svih nas, odraslih, kojima je još jedno dijete dalo primjer da trebamo učiti od njih, a svoju zrelost i iskustvo dopuniti čistoćom kojima su djeca blagoslovljena. Kratkoća života bl. Carla nije značila nedostatak iskustva i zrelosti, već je bila jasan pokazatelj da, vjerujući, možemo biti uronjeni u digitalni svijet, možemo prepoznati njegove vrednote i možemo bez straha kročiti njime. Kratkoća života i vjera neraskidiv su spoj u svjedočanstvu koje nam je dalo jedno dijete. Dijete, koje je nekada hodalo ulicama svoga grada, s naprtnjačom, u trenirci. A sada nas gleda, čuva i usred krize govori da se ne bojimo. I da svatko od nas na zemlji nađe jednu osobu koju će čuva-

Što možemo naučiti o digitalnoj eri od bl. Carla Acutisa?

nisu svi internetski sadržaji loši, učenjem i proučavanjem korištenja medijima otkrivamo pozitivne i znamo prepoznati štetne sadržaje u trenutcima izolacije (zbog bolesti, krize, nepovoljnih okolnosti…) »ekrani« nas spajaju, nikako ne razdvajaju

z poznavanje digitalne tehnologije i u brojnih alata možemo u 21. stoljeću biti i sami autori pravih umjetničkih djela – podsjetimo da je bl. Carlo organizirao i digitalnu izložbu – te na taj način umjetnost približiti onima koji nisu u mogućnosti doživjeti je uživo digitalni sadržaji mogu biti edukativni i pomoći nam u unapređivanju, nikako ne u nazadovanju, obrazovanja djecu digitalne ere ne možemo vratiti u doba svojega odrastanja, ali ih možemo voditi kroz doba njihova digitalnog odrastanja »ekrani« i digitalni sadržaji nisu sinonim za laž, obmanu, manipulaciju i ne umanjuju živu Riječ, već, naprotiv, mogu postati sredstvom nove evangelizacije. Godina LI br. 11/557

enima! ti – riječju, molitvom, savjetom, odgovornim ponašanjem, s jednako jakom vjerom da i nas netko čuva, došli bismo do barem djelića Carlova mira. Ipak, djeca, a i poneki odrasli, i dalje mogu opravdano pitati kako netko tako mlad može postati blaženim, što je učinio, po čemu je ostao zapamćen, po čemu se razlikovao od vršnjaka, kako baš sad usred svjetske krize (…)? U nastavku je nekoliko mogućih odgovora i sigurna sam da će svatko od vas koji čita ovaj tekst moći prepoznati i dodati još pokoji. Jednostavnost. Jednostavnost razumijevanja osobnih slabosti i mogućnosti kroz koje može djelovati. Svjesnost. Svje-

snost svojih slabosti, svoje snage, svoga poslanja i svoje vjere. I svjesnost da je na pravome mjestu i da je sve što je imao, od bolesti do sposobnosti u informatici, došlo od Boga i da nije bezrazložno. Preko Riječi kroz djela . Od malenih, naj-

manjih sitnica kada je nekoga pogledao i u sebi se pomolio za njega, do savjeta, prisutnosti i pomoći osobama u potrebi – duhovnoj i fizičkoj. Odgovornost. Zbog

vjere da je pozvan širiti Riječ kroz milosrđe koje mu je uistinu, kako smo i sami učili, bilo milo. Studeni

2020.

Ljubav. Da nije ljubio sebe, ne bi mogao ljubiti druge. Slijedeći Zapovijed ljubavi, uspio je u tome i služio. Disciplina. Možda, s obzi-

rom na ostale, nešto teža riječ. No imao je trajnu i kontinuiranu disciplinu za svako svoje djelovanje, ali i za ono što slijedi. Molitva . Stalna, kontinuirana, potpuna. Sa svjesnošću da, moleći za druge, moli i za sebe i da, moleći za spas, misli na sve nas i na vječnost, ali jednako i na sadašnji trenutak. Padovi. Blaženi Carlo Acutis nije bio mladić bez padova. Ali je svaki put ustao i ostao je dosljedan tomu. Jer je znao što ga čeka nakon svakoga pada – milost u svemu što čini. Pogled u nebo izjednačen s pogledom u ljudsko srce . Gle-

dajući Drugoga i druge, spoznavši njihove muke, nije gledao što nemaju, nego je vidio srce. Gledao je, ali je vidio. I slušao je, ali je čuo. Osjetio je i odlučio se brinuti. I pobrinuo se. O ovome blaženiku može se još mnogo toga reći, pisat će se knjige, molit će se, zagovarati, vjerovati. No zatvorimo nakratko oči, otvorimo srce, ispužimo ruku, predajmo je blaženom Carlu i dopustimo da nas vodi. 41

Školsko zvono

Vjeroučitelji – (ne)v snažna spona Crkv

J esmo li mi vjeroučitelji 21. stoljeća spremni osjetiti vrijeme, ponuditi svijetu svoj dop kroz koje se isprepleće i profano i crkveno? Snovi i buđenja

usrela se trojica prijatelja u drugoj polovici 60-ih godina 20. stoljeća. Tomislav, Vjekoslav i Josip. I zajedno sanjali otvorenu Crkvu, Crkvu dijaloga, Crkvu laika, Crkvu otvorenu svijetu, Crkvu nakon Drugoga vatikanskog koncila… Odvažili su se sanjati u prostoru i vremenu nesklonima takvim snovima, čak i više – sklonima da se takvi snovi uguše. Odvažili su se sanjati, iako nisu imali materijalnih sredstava, iako je društvo oko njih neprijateljski disalo, iako su se i mnogi njihovi kolege pitali kakvi su to oni čudaci… Odvažili su se sanjati i ostvarili dio svojih snova. Bili su prijatelji i našli su nove prijatelje koji su isto tako disali. Iščitavali potrebe, osluškivali znakove vremena. Ostvarili su para-

ronauk vratio u škole. Tri desetljeća katoličkih vjeroučitelja prisutnih u sekularnim školama, jednom nogom kanonskim mandatom uronjenih u Crkvu, drugom nogom zakoračenih u pluralno društvo. I žongliraju. I traže prijatelje među sobom koji bi isto disali. Našla se skupina prijatelja 90-ih godina prošloga stoljeća, želeći se udružiti i tako zajedno promicati vrijednosti Crkve u društvu kao katolički vjeroučitelji. Pa se potom našla druga skupina prijatelja 00-ih godina, želeći udruženo širiti pisanu riječ o djelovanju vjeroučitelja u školi. I onda su prošle 10-e ovoga stoljeća i zatekle nas na samom svome kraju štrajkom.

Novi susret U jesen 2019. našli smo se i mi školski vjeroučitelji u iscrpljujućem štrajku, najduljemu dosad. Većina nas je štrajkala. Neki

Iduće jeseni, 2021., bit će 30 godina otkako se vjeronauk vratio u škole. Tri desetljeća katoličkih vjeroučitelja prisutnih u sekularnim školama, jednom nogom kanonskim mandatom uronjenih u Crkvu, drugom nogom zakoračenih u pluralno društvo. doks evanđelja koji ne nudi logiku svijeta. Ako vjeruješ, nestvarno i nemoguće postaje nova stvarnost, postaje moguće. Iduće jeseni, 2021., bit će 30 godina otkako se vje52

vrlo aktivno kroz svoje uloge vjeroučitelja sindikalnih povjerenika, neki drugi od nas kroz razne sindikalne akcije jer mnogi smo članovi sindikata, neki opet potiho u svo-

jim zbornicama. Trudili smo se ostaviti pozitivan trag, slušajući glas svoje savjesti, i promicati socijalni nauk Crkve na terenu, boriti se i moliti za dostojanstvo i posvećenje ljudskog rada, ali i svake osobe, bila to teta spremačica ili političar koji pregovara u štrajku. Pritom smo se osjećali stisnuti i nesigurni s obiju strana: i od države, jer nam ona može uskratiti plaću, i od institucionalne Crkve, jer ovisimo u svom poslu o kanonskom mandatu. Bilo je trenutaka kad se jedva dalo disati. U toj krizi rodila se potreba za susretom. Da sjednemo zajedno mi vjeroučitelji za isti Godina LI br. 11/557

e)vidljiva, kve i društva

Piše: Suzana Mravunac

voj doprinos, uistinu postati vidljiva i snažna spona Crkve i društva kao aktivni laici, tualnih platformi te i dalje ostali zajedno. Nakon ublaživanja epidemioloških mjera tijekom ljeta, nastavili smo se ponovno susretati na živim susretima kojih smo sada bili posebno gladni, sa željom da u većoj mjeri ponudimo svoje stručne sposobnosti u izradi virtualnih priručnika, da se zalažemo za dignitet struke u javnosti, sa željom za aktivnijom duhovnom izgradnjom, da u društvu više i glasnije progovorimo o svojemu djelovanju i da ne budemo vječita tema predizbornih kampanja i zlonamjernih novinarskih članaka i još otrovnijih komentara ispod njih.

Kršćanski osjećaj za vrijeme

stol i da osjetimo kako isprekidano i zabrinuto dišemo, da to jedni drugima iskažemo i da se olakšamo. Da se zajedno pomolimo i osnažimo, da vidimo da nismo sami, da se brinemo jedni o drugima. Ostala je želja da se sastajemo i dalje. Da pokrenemo aktivniji unutarcrkveni dijalog s našim krovnim institucijama, da izoštravamo teme između sebe samih, da se ohrabrujemo, ali i opominjemo. U tome nas je zatekla karantena sa svim opterećenjima virtualne nastave, potres u Zagrebu i daljnja nemogućnost susretanja uživo, no nastavili smo vrlo živahnu komunikaciju preko virStudeni

2020.

Još jedan prijatelj trolista s početka priče, prof. Aldo iz Male Terezije na zagrebačkom Trnju, napisao je: »Mislim da treba imati dobro na pameti upravo osjećaj za vrijeme. Mnogi kažu da je karakteristika kršćanstva što ima osjećaj za vrijeme, tj. kršćani su ga imali, znali su da nije ovo vrijeme samo da se otrpi, da se preživi, nego su bili zainteresirani da se u tom vremenu nešto događa i nešto ostvari« (Kršćanska vjera). Pitam se: jesmo li mi vjeroučitelji 21. stoljeća spremni osjetiti vrijeme, ponuditi svijetu svoj doprinos, uistinu postati vidljiva i snažna spona Crkve i društva kao aktivni laici, kroz koje se isprepleće i profano i crkveno? Iskustvo se nataložilo, dobre volje ima. Hoćemo li se znati prepoznati kao prijatelji, naučiti disati zajedno, probuditi se i djelovati?

Sanjam Crkvu u kojoj… Jedna vjeroučiteljica na Facebook stranici, koja okuplja trećinu vjeroučitelja u Hrvatskoj, napisala je: »Sanjam Crkvu … u kojoj mi vjeroučitelji poštujemo jedni druge, podržavamo se u svojim različitostima, ohrabrujemo se u inicijativama. Sanjam Crkvu u kojoj smo ponovno prisutni već 30 godina i u kojoj tražimo dobro jedni u drugima, a, ako imamo kakvu kritiku na rad drugog kolege vjeroučitelja, da to činimo obazrivo i blago, baš kao što bismo i mi sami htjeli da nas se opomene. Sanjam Crkvu u kojoj ćemo si mi vjeroučitelji biti prijatelji, braća i sestre u kojoj se nećemo prozivati, u kojoj ćemo sa svima htjeti surađivati, ali i sve podnašati, ali ne i šutjeti. Sanjam Crkvu u kojoj mi vjeroučitelji nećemo jedni druge osuđivati, nego ćemo jedni s drugima suosjećati. Sanjam Crkvu u kojoj ćemo zbiti naše glave i naša srca, a naše ruke skupiti na molitvu i gledati kamo će nas to odvesti. Sanjam zajedništvo braće i sestara. Sanjam da konačno i mi sami progledamo i shvatimo koliko smo važni, i u Crkvi, i u školi, i u razredu, i u kafiću, i u druženju s onima koji ne vjeruju, koliko smo ljepilo, koliko je u nama zapretene snage koju možemo zajedničkim snagama probuditi. Sanjam da ljubimo jedni druge kao što je Gospodin nas ljubio. Samo on može nam dati snage u našim slabostima. Čuda su moguća, vjerujmo u njih…« ovskom, vjeroučitelju Posvećeno kolegi Leonu Ars koji se usudio u, reb Zag u li u Trgovačkoj ško svibnja 2020.) 14. – 5. 201 nja svib (14. sanjati

Obljetnica

U spomen na prof. dr. sc. Aldu Starića

Još jednom o ljubavi I sprike nema što se tiče sposobnosti za altruizam; a ako se čovjek ne odazove, onda rečeni dar i obilježenje Božjom ljubavlju postaje u njemu uznemirenje, pretvara se u izazivanje, postaje trajna provokacija koja ga u njegovim dubinama neprestano čini nespokojnim jer svojim ponašanjem, tj. neodazivom na ljubav, izdaje bitnu svoju odrednicu, izdaje sebe samoga. Nije čovjekov egzistencijalni nemir – ni onaj današnji – prouzročen samo vanjskim neprilikama i nutarnjim stresovima, nego je redovito i odraz još dubljeg nesklada koji ima svoj temelj i u neodgovaranju poziva na ljubav, a koja uporno »draška« samu jezgru njegovog najosobnijeg svijeta. U svemu tome čini se da je čovjeka strah prepustiti se toj ljubavi, tom altruizmu: izgleda mu da se, navodno, gubi – da gubi sebe ili bar nešto tako drago i priraslo srcu. Čo-

vjeku se čini da gubi svoju volju, pa i svoju slobodu, a što su redovito samo sitni egoistički hirevi, mali sebični svijet! Biblija ni u tom pogledu nije ništa blaža: »Tko izgubi svoj život…, taj će ga naći«. Kako tomu vjerovati? Da, baš je ključno pitanje: kako se naći, u čemu sebe naći? Biblija će opetovano odgovarati: u ljubavi, u altruizmu… (…) Ako se danas – i na našim prostorima – sve više govori o »civilizaciji ljubavi«, onda je to zbog toga što nam izgleda da su stvari nekako došle do samog dna; baš u tzv. zapadnoj civilizaciji. Doduše, samo zbog takvog stanja kršćani ne smiju postati navjestitelji katastrofe jer nas čak i ljudsko iskustvo uči da nekada treba doći do samoga

dna kako bi se dogodili novi uzleti; no kršćane će posebno od katastrofičnog gledanja na budućnost priječiti njihova vjera da ljubav ipak postoji, jer je Bog ljubav, i da se počesto baš u najsuženijim horizontima pojavljuje On kao ljubav. Sasvim analogno, kršćani će gledati i na slične situacije i u manjim razmjerima kao što su osobne, obiteljske ili narodne »pomrčine«; naime, baš vjera u Boga koji je ljubav podsjećat će kršćane trajno da svaka prilika i neprilika može biti šansa. Tako zaobljujemo svoj put razmišljanja: kao što je ljubav upravo potrebna da bi se došlo do istinskog Boga, tako je i vjera u Boga (bar kao vjera u apsolutum) potrebna da ljubav ne posustane do te mjere da se u nju i ne vjeruje više u onim trenutcima kad nam izgleda da je uopće nema; najpogubnije će biti i za nas i za međuljudske odnose ako se počne tvrditi da je ona nemoguća, da je altruizam nemoguć!

Aldo Starić, Kršćanska vjera. Mali biblijski uvod; KS, Zagreb, 2019.

Godina LI br. 11/557