Kršćanska obiteljska revija ŽENSKA STRANA MEDALJE
SVE IMA SVOJE DOBA ILI O KRIZI SREDNJIH GODINA Godina LII
Veljača 2021.
2 | 560
Cijena 13 kn
Jerko Valković
Oni su nam vratili nadu! Slavica Dodig
Strah, strahopoštovanje, ljubav Đurica Pardon
Hrana i ljudsko dostojanstvo RAZGOVOR: prof. dr. sc. Anton Tamarut
Današnjem je svijetu potrebna Crkva s obiteljskim licem Josip Grbac
Krepost samoodricanja
Tonči Tadić
Potres u zaboravljenoj županiji
Nediljko Ante Ančić
TEOLOŠKA POLAZIŠTA I ORIJENTACIJE U SVJETLU DRUGOGA VATIKANSKOG KONCILA FORMAT: 13 × 20,6 cm; tvrdi uvez; 516 str.; BIBLIOTEKA: Polazišta
150 kn
Knjiga sabire autorova teološka promišljanja kojima nastoji dati konstruktivan prinos boljem razumijevanju sadašnjega crkvenog hoda kroz naše zamršeno vrijeme i biti korisna pomoć osobito teološki zainteresiranim vjernicima. Tekstovi informiraju o pripremi i održavanju Koncila, o njegovoj viziji obnove Crkve, glavnim značajkama crkvenoga otvaranja i dijaloga sa suvremenim svijetom, drugim kršćanima i nekršćanskim religijama te o dosadašnjim fazama u provedbi i recepciji koncilskih dokumenata. Jednako tako čitatelju se otvaraju pogledi na dosadašnje postkoncilsko razdoblje tijekom kojega su se mukotrpno probijale temeljne linije teološkog razvitka i načina razmišljanja te glavni obrisi novoga lica Crkve.
“ Drugi vatikanski koncil zacijelo je dar Duha Svetoga i epohalna orijentacija Crkvi našega vremena.” Odilon-Gbènoukpo Singbo
TEOLOŠKO-BIOETIČKO VRJEDNOVANJE TRANSHUMANISTIČKE ANTROPOLOGIJE FORMAT: 17 × 24 cm; tvrdi uvez; 404 str.; BIBLIOTEKA: Izvan nizova
Ova knjiga plod je sustavnoga znanstvenog istraživanja dr. sc. Odilona-Gbènoukpa Singboa koje pokazuje da transhumanistički pokret nije samo pokret slijepoga i banalnog povjerenja u tehnološki napredak, već nosi utopijsku čežnju za nadilaženjem onoga ljudskog u ljudskoj vrsti, kako bi došao do nove vrste »čovjeka«.
“ Čovjek je izložen opasnosti gubitka smisla i slobode.” 150 kn
KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA
Godina Broj Veljača Cijena
LII 2/560 2021. 13 kn
Osnivač: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« Glavna urednica: Maja Petranović Uređuje: uredničko vijeće Grafičko oblikovanje: Tihomir Turčinović Izdavač: Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, p.p. 434, Marulićev trg 14 Za izdavača: Stjepan Brebrić Kontakti: E-mail: ks.kana@gmail.com urednistvo@ks.hr pretplata@ks.hr Tel: 6 3 49 060; Fax: 48 28 227 www.ks.hr Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj. Adresa uredništva: KANA, Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, Marulićev trg 14, p.p. 434 Rukopise i slike ne vraćamo. Za iznesena mišljenja u pojedinim člancima i točnost podataka odgovorni su autori te njihovi stavovi ne predstavljaju nužno stav uredništva. Tisak: Mediaprint – tiskara Hrastić Račun: KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o. IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1 SWIFT PBZ GHR 2X Godišnja pretplata: 143 kn Inozemstvo: Članice EMU: 44 €; Australija 55 AUD; Kanada 55 CAD; Švicarska 55 CHF; SAD 55 USD; Velika Britanija 33 GBP; Švedska 330 SEK. Cijena za zemlje koje nisu navedene u ovom popisu obračunava se prema USD. Avionsku poštarinu za prekomorske zemlje obračunavamo posebno. asopis je objavljen uz potporu Č Grada Zagreba
Dragi čitatelji, suočeni s patnjom, strahom i nesigurnostima razotkrili smo svoju ranjivost, lažne i beskorisne sigurnosti na kojima smo gradili svoje planove. Na vidjelo je došlo ono bitno. O tome pišu naši autori ohrabrujući nas na kršćansku odvažnost, odgovornost, solidarnost. Na početku ovoga broja želimo vas, riječima Pape Franje, pozvati »na nadu koja nam govori o jednoj stvarnosti koja je duboko usađena u ljudsko srce, neovisno o konkretnim okolnostima i povijesnim uvjetovanostima u kojima živi. Govori nam o žeđi, težnji, čežnji za puninom, za uspješnim životom; o želji za postizanjem velikih stvari, za onime što nam ispunjava srce i uzdiže duh do uzvišenih stvarnosti kao što su istina, dobrota i ljepota, pravda i ljubav. Nada je odvažna, zna izdići pogled iznad osobne udobnosti, onkraj malih sigurnosti i sitnih zadovoljstava koji sužavaju vidokrug kako bismo se otvorili velikim idealima koji život čine ljepšim i dostojanstvenijim. Hodajmo u nadi.« Fratelli tutti, br. 55
Iz sadržaja Potres – poziv na solidarnost pred slikom patnje Martin Svilanović.
Stare novine – novi papir
str. 13
Odvojenim prikupljanjem
Putopis: Singapur (3)
smanjujemo količinu otpada na odlagalištima, čuvamo šume, štedimo
Antonija Putić str. 16
vodu i energiju.
Veljača
2021.
3
Pitanje sadašnjega trenutka
KREPOST SAMO
Hrvatski narod u protekloj je godini zorno pokazao kako u glo i za samoodricanje, za ljudskost i altruizam.
U
protekloj smo godini bili prisiljeni naučiti što je to krepost samoodricanja. Na prvi pogled samoodricanje znači odreći se nečega radi vlastita ili tuđeg dobra. I prije smo bili suočeni s potrebom te kreposti, ali je ona često bila shvaćena u individualističkom smislu riječi. Sva je pozornost bila usmjerena na to kako ja samoga sebe zakidam, okrnjujem, oštećujem samo zato da bi meni bilo bolje. Odričem se npr. nekakve hrane koju volim, ali mi dugoročno može štetiti. Odričem se masovnih druženja jer ona od mene zahtijevaju znatna novčana ulaganja. Odričem se izlaganja javnosti kako ne bih bio eventualno izvrgnut ruglu. Onaj drugi, društveni aspekt samoodricanja radi dobra drugoga uglavnom se svodio na obiteljsko okruženje. Roditelji se u mnogome odriču radi dobra vlastite djece. Mlađi članovi odriču se nečega radi dobra starijih članova obitelji. Jednostavno, krepost samoodricanja rijetko je izlazila izvan zidova vlastita doma. U tom smislu teško je bilo uvidjeti sve pozitivne elemente ove često zaboravljene kreposti. I što je još važnije, krepost samoodricanja ipak je sa sobom nosila nekakav negativan naboj jer je nužno značila samoga sebe zakinuti za nešto, bilo to »nešto« duhovne ili materijale naravi. Samoodricanje u takvom negativnom naboju postaje nekakvo »nužno zlo« koje nastupa samo onda kada nema nikakve alternative na drukčiji način postići nešto bez potrebe odricanja. 1. Solidarnost među nepoznatima: korona Pandemija korone i dva potresa u Hrvatskoj uvelike su promijenili shvaćanje ove 4
kreposti. Sve nametnute epidemiološke mjere, pojačana higijena osoba i prostora, zaštitne maske, zabrana masovnijih druženja, samoizolacije i karantene, nametnule su nam potrebu samoodricanja od ustaljenih načina života. I, što je još važnije, takvo odricanje zadobilo je društvenu relevantnost. Takvo je samoodricanje dobilo pozitivnu konotaciju i pretvorilo se u
U sveopćoj učmalosti društva spremnost na samoodricanje radi bližnjih koji pate zaista je svijetla točka u moru jada. Takvim oblikom solidarnosti društvo postaje obogaćeno. svojevrsnu »solidarnost među nepoznatima«, koja je najuzvišeniji oblik solidarnosti, u ljudskom i kršćanskom smislu riječi. Odričem se nečega zato da zaštitim druge, meni uglavnom nepoznate ljude. Naravno da postoje ljudi koji još uvijek ne vjeruju u opasnost od COVID-a 19, koji smatraju da iza svega stoji nekakva nejasna »politika«, da nam nova cjepiva mogu naškoditi. Iza takvog poimanja stoji osobno uvjerenje da nisu potrebne maske, ograničenja, pojačana higijena. Ali, i u tome je novost, takva osobna uvjerenja ne mogu biti opravdana jednostavno stoga što drugi ljudi od te bolesti umiru. Ovdje dakle ne vrijedi stajalište kako sam ja slobodan činiti što me volja, s obzirom na to da u taj nesretni virus ne vjerujem. Jer o mojem ponašanju ovi-
si život ili zdravlje drugih. U kršćanskome smislu riječi ispravnost mojega osobnog moralnog razmišljanja i djelovanja ne ograničava se na mene, nego uvijek ima i društvenu važnost i usmjerenje na drugoga. To, naravno, vrijedi i za odluku o cijepljenju protiv zaraze: samoodricanje od vlastite apsolutne sigurnosti u ispravnost lijeka radi zdravlja drugih. Da je Krist mislio samo na vlastito dobro, bio bi umro u dubokoj starosti, ali se mnogo toga odrekao radi dobra drugih ljudi. 2. Solidarnost među nepoznatima: potres Još bolji primjer cvjetanja kreposti samoodricanja nastupio je nakon potresa u Banovini. Jer tu samoodricanje nije bilo nametnuto. Mogli smo svi koje potres nije pogodio sjediti doma i čekati da netko drugi pritekne u pomoć. I ništa nam se ne bi bilo dogodilo. No dogodilo se nešto sasvim suprotno. Krepost samoodricanja doživjela je svoj procvat. Spontano. Čak i prije raznih apela za pomoć. Pojedinačne i samoorganizirane skupine ljudi, koji možda nikada nisu bili u Banovini, odrekli su se nečega, od vlastitog bungalova do nekoliko kilograma tjestenine, i masovno se uključili u ublaživanje posljedica potresa u ljudi koje ne poznaju. Potres se ne može predvidjeti. Nemoguće je dugoročno se pripremiti na takvu elementarnu nepogodu. Sve pozitivne reakcije na potrebe ljudi u takvoj situaciji sasvim su spontane. Odaju stanje nečije duše. Na površinu ispliva ono kakav čovjek jest, što osjeća, kako gleda na svoga bližnjega. Nema tu ni trunka glume ili proračunatosti. Zato je to za sve nas iznimno dragocjeno iskustvo. Dok u većini slučajeva očekujemo da nešto dobro učini netko drugi, pogotovo država i njezini dužnosniGodina LII br. 2/560
OODRICANJA
obalizaciji itekako ima mjesta
Piše: Josip Grbac vo ona dala najviše od svih ostalih. Raznorazni širitelji podjela na društvenim mrežama i u drugim medijima to ne vide. Oni samo stoje iznad kase i gledaju koliko je tko u nju ubacio, a ne vide onoga čovjeka koji stoji iza toga svojeg dara. Šeću ugroženim područjima na pristojnoj udaljenosti i bave se »ključnim« pitanjem je li pravilno reći »Banija« ili »Banovina« i daju svoje ocjene samo na temelju onoga što oni vide, ne razmišljajući o tome kako u Hrvatskoj ima mnogo ljudi koji svoju pomoć ne žele popularizirati niti pompozno dijeliti ugroženim ljudima, nego to čine na diskretan način. Svoje samoodricanje ne stavljaju na pozornicu. I zato su veći od onih koji teatralno rade »selfije« ispred razrušenih kuća i naokolo dijele lekcije.
ci ili općenito neke institucije, ovdje su pojedinci i spontano samoorganizirane grupe ljudi zorno pokazali što znači onaj pojam »briga za opće dobro« ili, u kršćanskom smislu riječi, »ljubi bližnjega kao sebe samoga«. Dok smo npr. u crkvama skupljali novčanu pomoć, hranu i higijenske potrepštine namijenjene ranjenoj Banovini, solidarnost među nepoznatima udomaćila se u našim domovima. Samoodricanje u najpozitivnijem smislu riječi. 3. Samoodricanje iza kulisa U svijetu u kojemu živimo teško je samoodricanje shvatiti kao pozitivnu vrijednost. Globalizacija promiče komunikaciju među ljudima, ali jednako tako, ako ne i više, egoizam i individualizam. Hrvatski narod Veljača
2021.
u protekloj je godini zorno pokazao kako u globalizaciji itekako ima mjesta i za samoodricanje, za ljudskost i altruizam. I to u vrijeme kada je svaki kontakt s drugima, pogotovo nepoznatim ljudima, mogao izazvati zarazu. Prema tome, svaki izričaj solidarnosti prema potrebitima bio je istodobno čin samoodricanja od svoga vlastitog »imuniteta«. Ljudi nisu poklanjali samo kućice, hranu i higijenske potrepštine, nego su sve to činili pod rizikom da se zaraze. To još više vrijedi za volontere koji su prvi pohitali na ugrožena područja. Ali ne valja zaboraviti ljude koji su tiho i zatajno dali svoj doprinos u ublaživanju posljedica potresa. Poput one udovice koja je u jeruzalemskom hranu u kasu ubacila svoja dva novčića, a Krist ustvrdio kako je upra-
4. Obogaćenje hrvatskog društva U sveopćoj nekakvoj učmalosti društva takva spremnost na samoodricanje radi bližnjih koji pate zaista je svijetla točka u moru jada. Takvim oblikom solidarnosti društvo postaje obogaćeno. Pitanje je samo hoćemo li to prepoznati i dovoljno vrednovati. Valja se nadati da hoćemo. Jer, htjeli mi to uvidjeti ili ne, duhovno smo postali bogatiji, i zbog pandemije i zbog potresa. Takvu spremnost na samoodricanje među tisućama ljudi zbog patnje drugoga i nepoznatoga ne može potaknuti nikakva dobra propovijed, naredba ili kakva politička odluka. Dušu i ljudskost čovjekovu može na djelovanje najviše i najbrže potaknuti samo patnja drugoga čovjeka. Ako se to do sada činilo nemogućim, sada imamo dokaz da je to istinito. I to je svakako duhovno i moralno obogaćenje hrvatskog društva. Što, sigurno, neće razveseliti dežurne širitelje podjela među ljudima. 5
Zdravlje i duša
Strah – obilježje života i vremena Piše: prim. mr. sc. Tereza Salajpal
S
va događanja u svijetu, pogotovo ona u našoj domovini (koronavirus, potresi) zapljuskuju nas strahovima, brigom za budućnost i prijetnja su našim malim životima, čemu pridonosi i brzo širenje informacija. Strah je odvajkada prisutan u čovjeku i društvu, u povezanosti s vanjskim događajima (nasilje, terorizam, ratovi, totalitarni sustavi, ekonomske krize, klimatske katastrofe, pandemije, infodemije i sl.) – koji stavljaju velika i raznovrsna opterećenja na pojedince svih životnih dobi. Stoga su i strahovi neminovni pratitelji na životnom putu. Sa strahom se rađamo i sa strahom umiremo. Strah je povezan s našim duševnim životom, s onime što se događalo prije i što se događa sada u dubinama naše duše. Nema osobe koja u nekoj prigodi nije osjetila strah; npr. od ispita, novog radnog mjesta, odlaska liječniku, bolesti (rak, koronavirus), nesreće (»saobraćajka«, potresi). Svi poznajemo strah kao neugodno iskustvo. Osoba osjeća veliku nelagodu, napetost, pokatkad uznemirenost, osjeća se pritiješnjena i nesposobna da ovlada svojim stanjem koje je pokatkad praćeno paralizirajućom panikom. Panika je pak napadaj iznenadnog i neprotumačivoga straha kojemu se osoba ne može oduprijeti, niti njime zagospodariti. Strah prate i tjelesni simptomi: lupanje srca, preznojavanje, bljedilo, vrtoglavica i sl. U strahu ostanemo kao ukopani na mjestu, mišljenje nam je blokirano, 12
nismo sposobni donositi odluke i ponašati se u skladu s okolnostima – na dulji rok, strah nas onemogućuje u djelovanju i doživljaju punine života. Neodvojivost straha od života narod je prepoznao i mudro izrazio riječima: Dober je strah komu ga je Bog dal, ističući tako pozitivnu stranu straha i
Milost valja sakriti u zaklon poniznosti. Toma Kempenac strahovanja. Bez straha bi naš život bio doista neobranjiv i neodrživ, pogotovo u vremenu osobnih i društvenih kriza. Strah nam signalizira opasnost za život i priprema nas na obranu - borbu ili bijeg (ako je opasnost prevelika). Upozorava nas i opominje da ne prevršimo mjeru, ne prijeđemo granicu. To je dobra strana straha kojom štitimo život. (Zbog straha od korone nosimo maske, držimo razmak, izbjegavamo skupove.) Svaki čovjek osjeća strah, no ne mora ga biti svjestan, negó ga niječe: Ja se ne bojim ničega, ni smrti. Strah trebamo posvijestiti i priznati ga, jer se s njim lakše nosimo. Iza svih naših strahova skriva se strah od smrti - upleće se u sva naša odvajanja, izranja pri našim gubitcima, prijetnjama zdravlju i prijetnjama opstanku. Općenito bih strahove svrstala u one izazvane prijetnjom iz vanjskog svijeta i tegobama življenja, te u strahove koji izviru
iz naše nutrine, naših neriješenih sukoba i nerazriješenih čvorova u našemu nesvjesnom. Ipak, oni su međusobno isprepleteni i međuovisni. Tako će se osobe oboljele od teške tjelesne bolesti i/ili one sa psihičkim poteškoćama, te stare i nemoćne - teže nositi s prijetnjom koronavirusa i potresom. Osobe koje su doživjele životnu ugrozu izolacijom i nasiljem (zatvor, terorizam, rat) teže će podnijeti prijetnju izolacije, izolaciju i samoizolaciju, makar bile u interesu zdravlja. Stoga strahovi povezani s konfliktima i traumatskim iskustvima, iz vremena odrastanja i tijekom života – utječu na pojavu i jačinu strahova u situacijama životne ugroze i prijetnje smrti. Vrlo su neugodna tjeskobna stanja praćena tjelesnim simptomima i/ili paničnim napadajima te simptomi iz depresivnog kruga, koja zahtijevaju pomoć stručne osobe i liječenje (lijekovi, psihoterapija). Probijanjem pak brane između nesvjesnih procesa i svjesnog, strah preplavi ego koji ne može izići na kraj sa strahovima te je potrebno bolničko liječenje. U Svetom pismu, ne bez razloga, u tekstu se 365 puta ističe ohrabrenje: Ne bojte se! To upućuje na nezaobilaznu prisutnost straha u životu od najstarijih vremena. Jako je važno da naučimo prepoznati naše strahove i s njima se nositi. U tome nam može pomoći molitva, kao lijek – ublažuje strahove, daje nam neki oblik samopouzdanja te budi nadu. Godina LII br. 2/560
Izazov trenutka
Potres – poziv na solidarnost pred slikom patnje Piše: Martin Svilanović, mag. theol.
N
imalo ne čudi što je fenomen potresa u raznim kulturama od pamtivijeka arhetipski prikaz kaosa i nereda u svijetu. Sveto nam pismo također donosi brojne slike potresa (Lk 21, 11; Otk 11, 13; Dj 16, 26; Mk 13, 8…), pri čemu je referentni okvir za razumijevanje slike potresa gubitak temelja i čovjekova doslovna dislociranost od vlastita fizičkog središta egzistencije, dok se istinsko središte nanovo locira u božanskoj transcedentnoj stvarnosti. Prošle smo godine i sami iskusili razornu silu dvaju snažnih potresa. Teško je reći koji nas je više protresao. Onaj prvi koji nas je, u isprepletenosti s kolektivnim strahom od prvog vala pošasti koronavirusa, protjerao iz epidemiološke sigurnosti vlastita doma ili ovaj zadnji, koji je na samome kraju prosinca dokinuo našu racionalizaciju zla koje smo bili spremni ostaviti u analima 2020. godine. Dokinuo ju je putem medijskih slika razrušenog središta Petrinje, grada koji je postao simbol za sva stradanja koje je pretrpjela cijela Sisačko-moslavačka županija. Pitanje zla Slike patnje koje su neki gledali na TV ekranima, a koje su za neke postale tužna stvarnost, stavile su pred ljude opravdanu dilemu koja glasi: možda ipak ne živimo u Leibnizovu »najboljem od svih mogućih svjetova«, već u Voltaireovu »najgorem od svih mogućih svjetova?« Zbog te turobne dvojbe ne možemo ih kriviti. Iako su problemi zla i ljudske patnje prisutni u kršćanskoj misli od samih početaka Crkve, u kontekstu govora o potresu kao izvoru ljudske patnje korisno je osvrnuti se Veljača
2021.
na diferencijaciju zla spomenutoga njemačkog filozofa G. W. Leibniza. On razlikuje metafizičko zlo koje se odnosi na nesavršenstvo naravi stvorenih bića, moralno zlo koje je povezano s čovjekovom slobodnom voljom i fizičko zlo. Upravo je potonje, fizičko zlo, ono koje nerijetko pred nas stavlja veo apsurda pri pokušaju osmišljavanja
egzistencijalnoga smisla u trenutcima kada nas zadesi neka prirodna nesreća kojoj ne možemo pronaći racionalan uzrok – kao u slučaju nedavnih stradavanja u potresu. U pogledu fizičkoga zla KKC (310.) govori nam kako je Bog slobodno stvorio svijet u stanju putovanja prema konačnom usavršenju, pri čemu nastajanje jednih bića uključuje nestajanje drugih. Dakle, prirodni zakoni koje je stvorio Bog nužno uključuju i ono što mi tumačimo kao fizičko zlo – sve u obliku budućeg dostizanja savršenstva. Ipak, često krajnjim produktima zla koje zahvaća čovjeka, trpljenju i patnji, metafizički odgovor nije dostatna utjeha nasuprot onomu što djeluje kao Božja šutnja.
No nije li nam nedavni potres posvjedočio kako Bog pokatkad progovara na ponešto suptilniji način – preko bratskog zajedništva i uzajamnog djelovanja na koje smo svi pozvani. Slika kršćanske solidarnosti Nedugo nakon prvih medijskih izvješća o stradanjima u potresu imali smo priliku vidjeti slike nešto drukčije naravi, slike jedinstva i karitativnoga djelovanja ljudi koji pomažu pogođenima – sasvim u maniri Isusova poziva na nasljedovanje i izgradnju kraljevstva Božjeg na Zemlji. Nisu li te slike ljudske međuovisnosti savršeni prikaz unutarnje uzajamnosti Trojedinoga Boga, na čiju smo sliku stvoreni? Upravo po našoj stvorenosti na sliku Božju mi smo dionici kreposne egzistencije koja nam je dana kao milosni Božji dar. No, kao što papa Franjo kaže, moralne vrline moraju stajati u službi milosrđa jer bez »(...) djela milosrđa posjedovali bismo samo prividne vrline, nesposobne za održavanje zajedničkog života (...)« (Fratelli Tutti, br. 91.). Tek po njima Bog u suradnji s nama prekida svoju prividnu šutnju. Enciklika Fratelli Tutti također nam govori kako opredjeljenje za put solidarnosti znači mnogo više od sudjelovanja u povremenim velikodušnostima. To znači razmišljati i djelovati za dobrobit zajednice. To također znači borbu protiv strukturnih uzroka siromaštva (Fratelli Tutti, br. 116.). Da je takvo stajalište ranije primijenjeno na poslijeratnu obnovu Sisačko-moslavačke županije, sadašnja obnova njezine infrastrukture zacijelo bi tekla brže. Put kršćanske solidarnosti nije plod puke afektivnosti, on mora biti temeljan i trajan životni stav. 13
Putovima cjelovite ekologije
Hrana i ljudsko dostojanstvo U hrani koju su od prvog dana nakon potresa kuhali kuharski volonteri unesrećeni su mogli osjetiti da im ne nedostaje prijatelja, da je cijela domovina ljudi uz njih, da ih Bog nije kaznio niti napustio...
N
a potresom razorenom području može se odmah nakon katastrofe očekivati niz službenih osoba, profesionalnih i volonterskih postrojbi: medicinare, policajce, vatrogasce, vojsku... Međutim, pojavljivanje profesionalnih kuhara na području pogođenom potresom pravo je iznenađenje i vrlo neobična, ali toliko ljudska i topla gesta kršćanske ljubavi. Svoje iskustvo i organizacijske sposobnosti, svoje umijeće koje su stjecali tijekom godina pripreme hrane u vrhunskim restoranima stavili su na raspolaganje onima koji su ostali bez doma, bez vlastita ognjišta, bez kuće i kuhinje u kojoj bi mogli pripremiti topli obrok.
no bio i njegova najveća imovina, stradalnik često doživljava kao nestajanje vlastite vrijednosti, vlastita dostojanstva. Onaj tko je posjedovao dovoljno dobara za dostojanstven život, tko je zarađivao dovoljno svojim rukama i umijećem, u nekoliko trenutaka postaje korisnikom humanitarne pomoći, jadnik kojemu je potrebna po-
Skršeni osjećajem nemoći Kad se zemlja potrese toliko da zidovi i krovovi kuća popuste i sruše se, u ljudi koji su u njima živjeli u nekoliko minuta ponestane osjećaj zaštićenosti i doživljaj sigurnosti. Uobičajene svakodnevne navike i običaji, koji su do tada činili dane normalnima, u tili čas prestaju, a to samo po sebi u njima izaziva osjećaj straha. Doživljaj nemoći pred razornim djelovanjem potresa oduzima mogućnost kontrole situacijom, a nemoć i neizvjesnost također su izvor osjećaja straha. Kad čovjek stoji pred svojim srušenom i raspuknulom kućom u kojoj je godinama živio, u koju je uložio gotovo sav svoj život, osjeća bezvrijednost svoga rada, a i života. Gubitak doma, koji je donedav-
moć da bi preživio. Do prije neki čas osjećao se dostojanstvenim čovjekom, svojim na svome, gospodarom u vlastitoj kući, poštovanim i cijenjenim zbog marljivosti koja se očitovala u uzornom održavanju kućanstva, sad je bez igdje ičega – skršen osjećajem nevrijednosti. Dok je prije nekoliko dana u miru jeo kruh svoj, sad mu ne preostaje drugo nego pružiti ruku da bi zatražio koru kruha i zdjelicu tople juhe. U takvoj situaciji često ne pomaže ni bespogovorno prihvaćanje situacije i pomirivanje s činjenicom da se ništa drugo ne može i da je nevolja koja ga je snašla »Božja volja«. Takav doživljaj u situaciji nemoći još više naglašava stanje poniženosti i potkopava doživljaj dostojanstva čovjeka u nevolji.
26
A ko drugomu ponudimo hranu koju i sami jedemo, pokazujemo da je naš sustolnik istog dostojanstva kao i mi.
Piše: Đurica Pardon Ugodnost doma i ognjišta Negdje u dubini ljudskoga bića, još od davnih vremena ovladavanja umijećem održavanja vatre, stoji iskustvo ognjišta, mjesta oko kojega se okuplja i grije obitelj. To je iskustvo ucijepljeno u ljudski doživljaj doma i obiteljskog zajedništva. Iako je čovjek tisućama godina prihranjivao sebe i svoju obitelj onime što je našao u prirodi, ne birajući što jede, ovladavanje vatrom iznjedrilo je još jednu, izričito ljudsku oznaku prapovijesnog čovjeka: pripremu hrane kuhanjem. Ovladavanje umijećem kuhanja u procesu pripreme hrane čini čovjeka čovjekom. Kuhanje hrane čovjeka je učinilo različitim od životinja. U kuhinji se razvijala inteligencija. Zbog razvoja kuhanja došlo je do usavršavanja osjeta okusa, kao i doživljaja ugode i neugode. Ugoda i neugoda temeljni su doživljaji koji još i danas vrlo često upravljaju ljudskim odlukama i ponašanjem. Dobar ili loš okus hrane činio je razlike među ljudskim društvima i obiteljima. Kulinarska su umijeća označivala identitet neke grupe ljudi ili naroda, pa čak i cijelih civilizacija. Razmjenom ideja i dobara dolazilo je i do razvoja kulinarskih vještina, a kuhinje su postale važan razlikovni čimbenik društvenog identiteta. Hrana i začini povezivali su ili odvajali kontinente i civilizacije, oblikovali društva i politike. Hranom se iskazivala pripadnost obitelji, narodu i božanstvima. Njome se pokazivala odanost Bogu, vjernost naGodina LII br. 2/560
Čovjeka dostojno jelo Među mnogim volonterima koji su požurili u Banovinu ističe se primjer profesionalnih kuhara koji su već prvi dan nakon potresa organizirali pripremu toplih obroka za potrebite. Mnogi unesrećeni bili bi sretni da im je tada pružena samo zdjelica tople juhe, a hrana koju su kuhali profesionalni kuhari bila je mnogo više od toga. Hrana, topli i svjež obrok, što su ga ti profesionalni kuhari volonteri spremali tijekom nekoliko tjedana nakon glavnog potresa, ublažila je onu prvu navalu osjećaja skršenosti i nemoći. Obroci koji su kuhari volonteri pripremali u na brzinu improviziranoj kuhinji bili su čovjeka dostojna hrana. Pripremom toplih jela kuhari su grijali srca stradalih ljudi. Kad se sruši rodu, povezanost sa zemljom na kojoj netko živi. Često se događalo da su zbog hrane i začina pokretani ratovi, a mnogi su bili spremni žrtvovati i svoj život zbog toga što su smatrali da im uzimanje i blagovanje hrane svojstvene tuđoj kulturi i religiji ljudi oduzima njihovu slobodu i ruši njihovo ljudsko dostojanstvo. Dostojanstvo i hrana Gotovo svi oblici ljudskog postojanja vezani su za hranu i kuhinju. Na temelju običaja vezanih uz pripremu hrane i uz blagovanje određenih vrsta hrane razlikuju se socijalne skupine ljudi. Hranom se pokazuju razlike između bogatih i siromašnih, između onih koji su na vlasti i njihovih podanika. Hrana je duboko vezana s doživljavanjem vlastitih i tuđih zasluga, časti, moći, ugleda, (samo)poštovanja i dostojanstva. Kuhanje i pečenje hrane tijekom dugoga vremena postojanja ljudskog roda povezano je s doživljajem ljudskog dostojanstva. Hranom pokazujemo poštovanje dostojanstvu drugih ljudi. Ako drugomu ponudimo hranu koju i sami jedemo, pokazujemo da je naš sustolnik istog dostojanstva kao i mi. Pripremom hrane za drugoga izričemo priznanje dostojanstvu čovjeka koji će je blagovati. Hrana i ljudsko dostojanstvo idu rukom pod ruku. Dar kršćanske ljubavi za život dostojan čovjeka U središtu kršćanske vjere nalazi se hrana. Isus Krist ostavio je onima koji se okuVeljača
2021.
pljaju u njegovo ime sama sebe pod prilikama hrane, kruha i vina. Najveći izričaj kršćanske ljubavi jest podijeliti kruh svoj s gladnima, a lomljenje i dijeljenje kruha međusobno znak je zajedništva onih koji uprisutnjuju Krista u današnjemu svijetu. Podijeliti kruh s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnika, odjenuti gola i ne sustezati se u pomoći svojem sunarodnjaku putovi su kojim i danas dolazi svijetlo u mračni svijet. Onima koji primaju ovakve znakove Božje prisutnosti i pomoći svoje braće kršćana i drugih ljudi pruža se ruka koja ih podiže iz tame poniženosti i uspravlja ih ponovno na vlastite noge (usp. Iz 58, 6 – 8; 60, 1 – 22). Kršćanska pomoć u ljubavi (Caritas) nema samo cilj utažiti glad i žeđ, pokriti golotinju i pružiti krov nad glavom, nego vratiti dostojanstvo. Nebrojeni paketi pomoći koji su upućeni iz brige i ljubavi stizali na potresom pogođena područja primani su kao znak solidarnosti, znak priznanja dostojanstva. Poslana i primljena odjeća, higijenske potrepštine i novac podijeljeni su i još se dijele potrebnima s ljubavlju, jer su vrijedni i dostojni živjeti kao i drugi ljudi. Stambeni kontejneri, kakav-takav krov nad glavom, nisu samo zaštita od vremenskih nepogoda i hladnoće, nego su darovani i prihvaćeni kao zaštita ljudskog dostojanstva. Čitava vojska volontera koji su svojom dobrovoljnošću i radom na potresom pogođenom području izraz su ponajprije brige za očuvanje dostojanstva unesrećenih i obezdomljenih ljudi.
Onima koji primaju ovakve znakove Božje prisutnosti i pomoći svoje braće kršćana i drugih ljudi pruža se ruka koja ih podiže iz tame poniženosti i uspravlja ih ponovno na vlastite noge (usp. Iz 58, 6 – 8; 60, 1 – 22). kuća i kad čovjek ostane bez svega, kad se smrzneš čekajući hoće li biti još podrhtavanja tla, topao i kvalitetan ručak vrhunski je dar kojim te netko može obdariti. Svojim kvalitetnim jelima, pripremljenima od svježih namirnica, unesrećenima su dizali nadu u dobrotu drugih ljudi, nadu u bolje sutra, nadu u obnovu razrušenih domova, nadu da će preživjeti. Ovo djelo kuhara profesionalaca volontera u Banovini neka je na čast, a nama njihovo svjedočanstvo ljubavi izraženo pripremom hrane neka bude na poticaj. U hrani koju su od prvog dana nakon potresa kuhali kuharski volonteri unesrećeni su mogli osjetiti da im ne nedostaje prijatelja, da je cijela domovina ljudi uz njih, da su voljeni i cijenjeni, da ih Bog nije kaznio niti napustio, da su u očima ljudi i u Božjim očima još uvijek vrijedni i poštovani, da im je dostojanstvo vraćeno. 27
Vrijeme i riječ
Sv. Josip – muž
U
Evanđelju po Mateju sveti je Josip više puta označen kao »muž«. Tako se već u uvodnome rodoslovlju kaže: »Jakovu se rodi Josip, muž Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist« (Mt 1, 16). Potom, već nekoliko redaka dalje: »A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti« (1, 19). Anđeo Gospodnji koji mu se objavio u snu, kaže mu: »Ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju« (1,20), a na kraju se kaže da Josip »uze k sebi svoju ženu« (1, 24). U Evanđelju po Luki Marija je predstavljena kao djevica zaručena s »mužem koji se zvao Josip« (Lk 1, 27). Sama Marija kaže da ona »muža« ne poznaje (1, 34). U svim slučajevima, grčka riječ koja stoji iza imenice »muž« jest aner, a ona može označivati i muškarca općenito, ali i muža. Budući da je ovdje uvijek riječ u odnosu na Mariju, treba razumjeti da ova imenica označuje muža uz Mariju koja je njegova »žena« (grč. gyne). 32
Bračni odnosi u židovstvu prvoga stoljeća Dobro je stoga vidjeti kakvi su bili odnosi između muža i žene u židovskoj obitelji prvoga stoljeća. To nije lagan zadatak jer o tome možemo prosuđivati najčešće na temelju nešto kasnijih izvora, a i odnosi su se mogli razlikovati u različitim dijelovima Judeje i Galileje. Tako je poznato da su u gradovima Donje Galileje, kao što je bio Seforis, grad nedaleko od Nazareta, ili u priobalnim gradovima poput Cezareje, bili i među Židovima prihvaćeni brojni običaji grčko-rimskoga svijeta, dok su u brdima Gornje Galileje takvi običaji bili vrlo slabo prihvaćeni. Židovski mudraci poznati kao tanaiti, a koji su djelovali od 70. do 200. godine, propisuju da muž ne može zahtijevati od žene da obavlja kućanske poslove koji u području gdje žive nisu uobičajeni da ih obavljaju žene. Treba pretpostaviti da je Nazaret kao maleno naselje u brdu, prometno prilično izolirano, nastojao zadržati svoje običaje i u obiteljskom životu,
Piše: Darko Tepert bez prevelikog utjecaja okolnih gradova i grčko-rimskoga stila života. Prema arheološkim nalazima u različitim krajevima Galileje, može se zaključiti da su obitelji mogle biti malene, sastavljene od roditelja i djece, ili pak velika gospodarstva sastavljena od više međusobno povezanih obitelji. Čini se da je u Nazaretu bio češći prvi oblik obiteljskoga života. U svakom slučaju, nalazi svjedoče da su uz mjesto gdje su obitavali ljudi bile i radionice koje svjedoče o poslovima kojima su se bavili. Iz ovoga se zaključuje da je obitelj bila shvaćena i kao radna skupina, te su u poslovima uz muža sudjelovali i žena i djeca. Bilo je čak određeno i kolika je zarada žena u takvim poslovima, o čemu Godina LII br. 2/560
su muževi morali voditi brigu. Muževi su se obično bavili zemljoradnjom i drugom proizvodnjom, dok su se žene bavile trgovinom, proizvodnjom platna i hrane, te poslovima poput šišanja, njegovanja, poučavanja, no radile su i lakše poslove na po-
mima. Svaki oblik nasilja nad ženom bio je zabranjen. Brak je u židovstvu posvećenje dviju osoba pred Bogom, a muž i žena priznaju jedno drugo kao stvorenja na sliku Božju te se tako moraju i međusobno odnositi.
Nazaretska je kuća škola u kojoj se počinje upoznavati život Kristov. To je zapravo škola evanđelja.
Osobine muža Iako iz doba svetoga Josipa nemamo svjedočanstva o pisanim tekstovima bračnih ugovora, sadržaj takvih ugovora, kao i nauk Talmuda, pokazuju što se očekivalo od muža već u prvom stoljeću. Njegova je dužnost bila da ženu ljubi i poštuje, te da se o njoj brine, što daleko nadilazi pravni ugovorni odnos kojim se želi jamčiti sigurnost žene u slučaju smrti muža ili otpusta žene koji je bio moguć prema Mojsijevu zakonu. Osobine muža navedene u tom ugovoru možemo prepoznati i u svetom Josipu. Njegova ljubav i poštovanje prema Mariji očiti su i iz želje da je potajno otpusti, ne bi li je tako očuvao od sramote kad se saznalo da je začela dok su bili tek zaručeni. Usto, nakon Isusova rođenja, on pazi i na nju i na novorođeno dijete, pa ga ova briga vodi sve do izbjeglištva u Egiptu. U Nazaretu Josip nalazi dom za svoju ženu i obitelj. On se brine i o obdržavanju Zakona i predaja, kad zajedno s Marijom i Isusom dolazi u Jeruzalem kako bi ondje prikazali Isusa u Hramu i prinijeli propisanu žrtvu za očišćenje. Tako sveti Josip može poslužiti kao uzor dobra i pobožna muža.
Papa sv. Pavao VI. ljima. S druge strane, u zanatima i trgovini muževi i žene dijelili su odgovornost, pa bi se moglo zaključiti da je Marija sudjelovala i u Josipovu drvodjelskom poslu. U židovskoj je obitelji dužnost muža bila da se brine o obdržavanju Božjeg Zakona i da bude predvodnik molitve u obitelji. Jedinstvo muža i žene doživljeni su kao mjesto darivanja Tore, a obitelj povezuje prošlost i budućnost Izraelove vjere. Ona zapravo omogućuje kontinuitet vjere. Zaručništvo Prije braka u židovstvu je bilo obvezno razdoblje zaručništva. Muškarac i žena najprije su bili čvrsto obećani jedno drugomu, pri čemu je već bilo određeno i vrijeme kad će se dogoditi vjenčanje. Godinu dana prije vjenčanja događalo se i formalno sklapanje zaruka. Od toga trenutka njih su dvoje zaručnici koji su međusobno čvrsto vezani, ali zaručnica i dalje živi u svojoj obitelji. Čini se da u takvu stanju anđeo Gabrijel nalazi Mariju u Nazaretu pri Navještenju. Takvo je zaručništvo završavalo sklapanjem bračnog ugovora koji se zove ketubah i brakom. U bračnom ugovoru, kakav je poznat iz nešto kasnijeg razdoblja, muž izjavljuje svojoj ženi: »Budi mi posvećena kao žena prema zakonima i predajama Mojsija i Izraela. Ja ću te ljubiti, poštovati i paziti. Branit ću te i podržavati te, te ću se vjerno brinuti za tvoje potrebe, kako je to propisano židovskim zakonom i predajom.« Usto, Talmud određuje da muž ljubi svoju ženu kao sebe samoga, da je poštuje više nego što poštuje sebe samog, te da se s njome savjetuje u vođenju domaćinstva i u svim vremenitim probleVeljača
2021.
Nazaretska obitelj Nazaretska obitelj progovara nam i samim mjestom gdje je živjela. U Nazaretu se i danas nalazi špilja koja je bila dio Marijine kuće. Ondje je i svetište Isusova othranjivanja u domu i obitelji Josipovoj. Ondje su i ostatci ostalih kuća, prvih susjeda Isusove obitelji. To su mjesta koja obilaze brojni hodočasnici, a među njima bio je i sveti papa Pavao VI. Papa sv. Pavao VI. bio je u Nazaretu 5. siječnja 1964., uoči svetkovine Bogojavljenja. Ondje, u Isusovu mjestu odrastanja, on je rekao: »Nazaretska je kuća škola u kojoj se počinje upoznavati život Kristov. To je zapravo škola evanđelja. Ovdje najprije učimo gledati, slušati, misliti i potpuno upoznavati koja se velika i tajna snaga nalazi u ovoj vrlo jednostavnoj, poniznoj i divnoj objavi Sina Božjega. Ujedno mož-
Šutljivi Josip »Ovdje zapravo shvaćamo način i put kojim lako možemo upoznati tko je Krist. Ovdje osobito razumijemo koliko treba cijeniti ono što se odnosi na njegov boravak među nama a to nekako uključuju: mjesta, vremena, običaji, govor, sveti obredi, napokon sve čime se Isus služio da se očituje svijetu. Ovdje sve ima glas, sve ima značenje. Doista, ovdje u ovoj školi uviđamo zašto se mora obdržavati duhovna stega ako netko želi slijediti nauk evanđelja i biti Kristov učenik. O kako bismo se rado htjeli povratiti na svoje djetinjstvo i ponovno se povjeriti ovoj poniznoj a ujedno tako uzvišenoj nazaretskoj školi. O kako bismo žarko željeli obnoviti svoje nastojanje da stječemo pravo životno znanje, uz Mariju, i razumijevanje božanskih istina... Nazaret nas najprije uči šutjeti. O kad bi u nama ojačala cijena šutnje, toga divnog i tako potrebnog svojstva duše, u vrijeme kad na nas u ovome uzburkanom i odveć uznemirenom životu, u ovo naše doba, juriša toliko povika, galame i vike. O nazaretska šutnjo, uči nas da budemo učvršćeni u dobrim mislima, zaokupljeni nutarnjim nadahnućima, da budemo dobro pripravni slušati tajne Božje savjete i upute istinskih učitelja. Uči nas koliko je potrebno i koliko vrijedi, spremanje, nauk, razmatranje, osobni i skroviti način života, molitva koju u tajnosti vidi samo Bog« (Papa Pavao VI., Homilija u Nazaretu).
da i naučimo pomalo ga nasljedovati.« Ove, posljednje riječi zasigurno su izvor svekolike utjehe. Sâm papa svjestan je da čovjek nije savršen, da to ne može niti biti, ali je pozvan na nasljedovanje. Primjer Svete obitelji može pomoći da jednostavnost i poniznost Sina Božjega »možda« i »pomalo« počnemo nasljedovati. Ovo »možda« i »pomalo« neka odzvanjaju u ušima kad god poželimo nekoga osuditi jer ne živi onako kako bismo mi od njega to očekivali, kad god pomislimo da sami nismo dostojni svoje vjere ili Gospodina. Sveti Josip, koji je na početku prikazan kao pravednik, ali i sanjar koji je spreman poslušati Božji poticaj, koliko god on nerazumljiv i zahtjevan bio, do kraja života ostaje šutljivi pratitelj utjelovljene Božje riječi. I u tome nam može biti uzor. Poslušnost podrazumijeva promatranje, uočavanje, nasljedovanje. 33
Boga
služiti
Piše: s. Veronika Mila Popić Mudrosnim knjigama starozavjetnog kršćanskog kanona nalazi se Knjiga Sirahova. Njezin pisac, Ben Sirah, živio je u 2. stoljeću prije Krista te je bio vrstan pismoznanac i pripadnik hasida, židovske sljedbe koja je naglašavala osobnu pobožnost, djela milosrđa i siromaštvo. Knjiga Sirahova donosi obilje mudrih izreka i savjeta vezanih za svakodnevlje. A dio našeg svagdana, kako u ono vrijeme, tako i danas, jesu susreti sa siromasima. U jednom odlomku, u kontekstu govora o Božjoj pravdi, Sirah upravo njih spominje te ističe Božju nepristranost, bezuvjetnost u primanju siromahove potrebe, molitve i boli. A navodi i sljedeće: »Tko Boga služi svim srcem svojim, bit će uslišan, jer njegove se molbe dižu do oblaka.« Možemo reći, upravo je ova rečenica od velike važnosti. Jer činjenica da postoje siromasi uključuje, s druge strane, i iskazano milosrđe, i to po onima koji »Boga služe«. Iščitavamo da se upravo stav prema onima koji su nezaštićeni ili obespravljeni isprepleće s uslišanim molitvama. Služenje čovjeku isprepleteno je s prohodnošću misli, riječi i djela usmjerenih prema Bogu. Nesebičnost otvara putove prema Bogu, dakle i prema uslišanim molitvama. Zamijetimo još i ovo. Dvije su pozicije služenja sadržane u ovoj rečenici. Čovjek može Bogu služiti i Boga služiti, kako kaže Sirah. Ponajprije, što bi značilo - Bogu služiti? U ovom obliku riječi Bog ipak se može nazrijeti značenjska nijansa koja Boga postavlja nekamo daleko. Bog nam može nalaga-
50
ti, savjetovati i poticati nas svojom riječju. Slušamo ga, ali u isto vrijeme doživljavamo ga kao udaljenog. Nekoga tko je izvan našeg čina. A Boga služiti? Boga služimo ako prepoznajemo njegovu blizinu i nazočnost. Da je uvijek tu, pred nama i s nama, u našem služenju. Prepoznajemo ga, slušamo i služimo mu. Bog je tada u našem činu. Tiče se to naše vjere u utjelovljenje. Spoznaje da je on »pravi Bog i pravi čovjek« - Isus Krist - utjelovljenjem postao jedan od nas, za nas i s nama. Služiti Boga - u čovjeku, a osobito u siromasima - znak je stoga naše vjere u utjelovljenog Boga. Bog hodi s čovjekom, ne napušta ga. On, nadalje, čovjeku dopušta rast - od služenja Bogu do služenja Boga. Od promatranja Boga dalekog do prepoznavanja Boga blizog. Od određene slijepe, automatizirane poslušnosti do čovjekove aktivne uključenosti u ostvarivanje Božje pravde na zemlji. Ali, kako to ostvariti? Jedino u poslušnosti stvaralačkoj snazi Duha Svetoga koja je u biti jednostavna. Božje ime je milosrđe i snaga je Duha upravo sućut i milosrđe. Koje je i konkretno, kako je to naglašavao veliki svetac Vinko Paulski: potrebno je raditi za Boga, »trpjeti, žrtvovati se, poučavati siromahe, tražiti izgubljene ovce«. A to znači, za Vinka, i preuzeti odgovornost za služenje siromasima. »Siromasi su moja žalost i briga«, govorio je on potresen bijedom koju je susretao. Stoga, znak je Duhom vođenog služenja Boga i preuzeta odgovornost milosrdnoga djelovanja. Služiti Boga u odgovornosti milosrđa.
Godina LII br. 2/560
Zacharias Heyes
Zabavne epizode malog redovnika popraćene su oštroumnim tekstovima autora u kojima, između ostalog, tumači benediktinsku tradiciju i kako je ona danas življena u samostanu. Ovo je topla knjiga prepuna humora koja pričama, mnogim praktičnim vježbama i poticajima na razmišljanje donosi mir u naš život. Uz knjigu, tu je i »Mali rokovnik za 2021.« s kalendarom za 2021. FORMAT: 11,9 × 19,5 cm; tvrdi uvez; 128 str.; BIBLIOTEKA: Izvan nizova
60 kn
48 kn
80 kn
+ popust na količinu
POPUST NA KOLIČINU NARUČENIH ROKOVNIKA:
■ 10 kom. i više – 25%
■ 50 kom. i više – 30%
■ 100 kom. i više – 35%
Josip Grbac
HRVATSKI VREMEPLOV Teološko-etička promišljanja o hrvatskoj zbilji FORMAT: 17 × 24 cm; tvrdi uvez; 603 str.; BIBLIOTEKA: Izvan nizova Knjiga sabire kolumne koje je autor pisao kroz više od jednog desetljeća u Kani i u glasilu Porečkopulske biskupije »Ladonja«. Sam naslov knjige »Hrvatski vremenoplov« u prenesenom smislu označava »plivanje kroz vrijeme hrvatske zbilje«. Sadržaj kolumni nije isključivo teorijsko teološko i etičko promišljanje, neovisno o vremenu u kojem se događa, nego pokušaj primjene teoloških i etičkih sadržaja i naputaka u konkretnom trenutku i na pitanja i probleme koji se u tim trenucima događaju u Hrvatskoj, Europi i svijetu, kako u društvu tako i u Crkvi. Riječ Božja i kršćanska etika ključ su kritičkog pristupa. Cilj je ove knjige da olakša kršćaninu odluku kako se, kao kršćanin, postaviti u odnosu na mnoga zbivanja u hrvatskom društvu.
180 kn
www.ks.hr
ZAGREB – Kaptol 1, Kaptol 29; ZADAR – Poljana Natka Nodila 7; SPLIT – Kralja Zvonimira 16; OSIJEK – Trg slobode bb; KARLOVAC – Radićeva 4; MARIJA BISTRICA – Trg Ivana Pavla II. 32
ISSN 0353-2828
“ Kršćanin nije i ne smije biti pasivni promatrač zbivanja oko sebe.”