Kana, kršćanska obiteljska revija, ožujak 2021. by Kršćanska sadašnjost d.o.o.

KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA

Godina Broj Ožujak Cijena

LII 3/561 2021. 13 kn

Osnivač: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« Glavna urednica: Maja Petranović Uređuje: uredničko vijeće Grafičko oblikovanje: Tihomir Turčinović Izdavač: Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, p.p. 434, Marulićev trg 14 Za izdavača: Stjepan Brebrić Kontakti: E-mail: ks.kana@gmail.com urednistvo@ks.hr pretplata@ks.hr Tel: 6 3 49 060; Fax: 48 28 227 www.ks.hr Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj. Adresa uredništva: KANA, Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, Marulićev trg 14, p.p. 434 Rukopise i slike ne vraćamo. Za iznesena mišljenja u pojedinim člancima i točnost podataka odgovorni su autori te njihovi stavovi ne predstavljaju nužno stav uredništva. Tisak: Mediaprint – tiskara Hrastić Račun: KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o. IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1 SWIFT PBZ GHR 2X Godišnja pretplata: 143 kn Inozemstvo: Članice EMU: 44 €; Australija 55 AUD; Kanada 55 CAD; Švicarska 55 CHF; SAD 55 USD; Velika Britanija 33 GBP; Švedska 330 SEK. Cijena za zemlje koje nisu navedene u ovom popisu obračunava se prema USD. Avionsku poštarinu za prekomorske zemlje obračunavamo posebno. asopis je objavljen uz potporu Č Grada Zagreba

Ma kako maleni bili, posjedujemo dovoljno sposobnosti i unutarnje snage da snatrimo o velikim stvarima i zamišljamo savršenstva. Sveti Josip, kojega liturgija svake godine smješta usred naših korizmenih dana, čovjek je odricanja. Prvi korak, i sigurno ne najveći, ali svakako najvažniji jest odricanje od umišljenosti o veličini. Josip se nikada, ni u čemu, i ni na koji način, nije pokušavao nametnuti kao istaknuta osoba. Ali baš zato nije se bojao uzeti k sebi ženu svoju, prepuštajući Mariji svu iznimnost, a po njoj prepuštajući se i samome Bogu. (Dominique Joseph, Sveti Josip. Biblijske misli o njemu, KS, Zagreb 2021., str. 30)

Iz sadržaja Kako su građene srednjovjekovne katedrale… I zašto su se rušile Tomislav Matić str. 10

Putopis: Kambodža (1) Antonija Putić str. 14

Stare novine – novi papir Odvojenim prikupljanjem smanjujemo količinu otpada na odlagalištima, čuvamo šume, štedimo

Ekologija dječje duše Zrinka Hržić str. 22

vodu i energiju.

Ožujak

2021.

Pitanje sadašnjega trenutka

CJEPIVO I MEDICI Nekako sve zajedno podsjeća na odredbe Mojsijeva zakona koji točno propisuje kako se društvo mora ponašati u odnosu prema zaraženima od kuge. Tamo piše kako bolesni od kuge moraju nositi poderanu odjeću, raščupanu kosu te uporno ponavljati drugima »Nečist sam«.

e možemo niti zamisliti kako bi izgledao naš vjerski život kada bismo s toliko oduševljenja prihvatili neka osnovna načela korizme kao što se sada s tolikim zanosom nastojimo cijepiti protiv korone. Kao da se svi zajedno nalazimo u nekoj vrsti životne utrke gdje vrijedi onaj poznati slogan »biti ili ne biti, pitanje je sad«. Nekako me sve to zajedno podsjeća na odredbe Mojsijeva zakona koji točno propisuje kako se društvo mora ponašati u odnosu prema zaraženima od kuge. Tamo piše kako bolesni od kuge moraju nositi poderanu odjeću, raščupanu kosu te uporno ponavljati drugima »Nečist sam«. Cjepivo nas oslobađa straha, daje nam još jednu novu iskaznicu da smo imuni na COVID-19. Možda ćemo tu iskaznicu morati pokazivati kamo god krenemo, ako idemo preko granice, želimo putovati avionom, autobusom ili vlakom. Samo čekam kada će se po društvenim mrežama početi pojavljivati zahtjev da svatko tko želi ući u crkvu mora pokazati iskaznicu da je cijepljen. Možda ćemo morati nositi iskaznicu na vidljivu mjestu, kao što su svojedobno Židovi morali vidljivo na odjeći nositi žutu Davidovu zvijezdu kao znak raspoznavanja sa svrhom njihove diskriminacije. 1. Opasnost od diskriminacije Pitam se kako ću u takvom svijetu živjeti ja koji se gotovo vjerojatno neću cijepiti jer sam alergičan na većinu lijekova, a sumnjam da mi itko od liječnika može reći kakav sastav ima pojedini lijek, ima li nešto u njemu što kod mene može izazvati alergiju koja može biti opasna za život. Hoću li biti građanin »drugog reda«, zakinut za slobo4

du kretanja i komuniciranja s drugim ljudima, hoću li smjeti organizirati hodočašća u inozemstvo, hoću li doživotno morati boraviti u nekakvoj prisilnoj samoizolaciji, hoće li se itko htjeti sa mnom družiti? Hoće li moje necijepljenje značiti da ja dovoljno ne »mislim na druge«, kao što čitamo na bedževima koje sada nose svi javni djelatnici? To su logična pitanja kod svih koji se ili ne mogu ili ne žele cijepiti, a usmjerena su onima koji zagovaraju uvođenje iskazni-

ca za one koji su uspjeli cijepiti se. Mnogočemu nas je ova pandemija naučila, a sada jasno pokazuje kako je tanka granica između nastojanja da se svi cijepe, s jedne strane, i opasnosti od diskriminacije, s druge strane. Ispada kao da se »misliti na druge« i »misliti na sebe« potpuno suprotstavljaju. A zapravo ove dvije izreke imaju jednako značenje. Jer, ako se ne cijepim iz opravdanih razloga, ja mogu zaraziti druge, ali i drugi mogu zaraziti mene. Jesam li onGodina LII br. 3/561

NSKA ETIKA Piše: Josip Grbac da ja, koji se ne usudim cijepiti, osuđen na trajnu izolaciju? 2. Opasnost od podjela Staro je pravilo medicinske struke da nečija bolest potpada pod tzv. profesionalnu tajnu. Liječnik ne smije odavati drugima istinu o mojoj bolesti. Osim ako se onaj koji je bolestan, npr. od neke zarazne bolesti, neodgovorno ponaša i time znači direktnu i neposrednu opasnost da će zaraziti druge. Imam dojam da je ta profesionalna tajna u posljednje vrijeme postala gotovo bezvrijedna. Ljude koji se cijepe stavljamo u izloge da posluže kao primjer drugima. Štoviše, doznajemo točno je li se netko cijepio, a nije bio na listama prioriteta. Još će više ova profesionalna tajna doći u pitanje ako uvedemo bilo kakve javne iskaznice koje će nositi oni koji su se cijepili. Možda bi mogla nekomu sinuti ideja da posebne iskaznice nose i oni koji se nisu cijepili. Tako će cjelokupna javnost znati da takav pojedinac nosi u sebi neke opasne bolesti i da ga ljudi trebaju izbjegavati. Stoga bismo se trebali držati pravila poštovanja profesionalne tajne u vezi s tim tko se cijepio i tko se nije cijepio. Inače počinjemo stvarati dodatne i nepotrebne podjele među ljudima. A takvih podjela, po raznim osnovama, ima u Hrvatskoj već dovoljno. Nikakva opasnost od bolesti, pa zvala se ona i COVID-19, ne može postati razlogom da se u ljude počne uvlačiti »strah od drugoga«. A to će se dogoditi ako počnemo na bilo kakav način javno obilježavati one koji su se cijepili i, eventualno, one koji to nisu učinili. 3. Držati se načela medicinske etike Pogotovo se u ovo vrijeme neka osnovna načela medicinske etike moraju strikOžujak

2021.

tno poštovati. I onaj koji se cijepi i onaj koji se, zbog opravdanih razloga, ne cijepi, ima pravo na svoje dostojanstvo. Svi imaju pravo da se, glede njihova stanja, poštuje profesionalna tajna. Čini se da mnogi novinari, a možda i neki zdravstveni djelatnici, to nisu shvatili. Olako se, zbog nekih senzacionalističkih razloga, javnosti iznose imena onih koji su cijepljeni, podatci o nekim

I onaj koji se cijepi i onaj koji se, zbog opravdanih razloga, ne cijepi, ima pravo na svoje dostojanstvo. Svi imaju pravo da se, glede njihova stanja, poštuje profesionalna tajna. popratnim bolestima od kojih netko boluje, osobni podatci o pojedincima i tomu slično. Ne može opasnost od zaraze zaobići baš sva osnovna načela jedne elementarne medicinske etike. Ta načela ne vrijede samo za zdravstvene djelatnike, nego i za sve one koji su došli do podataka o nečijemu zdravstvenom stanju, pa i o tome je li se cijepio ili nije. Olako su u javnost prodirali i podatci o tome je li netko umro od zaraze koronom. Vjerujem da obitelji umrloga nije svejedno kada cjelokupna javnost dozna kako je jedan njihov član umro od izravnih posljedica COVID-a 19. Tako cije la obitelj dođe pod povećalo javnosti. Totalno nepotrebno. Onaj koji je umro i njegova obitelj imaju pravo na diskreciju. Ako struka neke podatke mora znati radi kon-

trole širenja pandemije, nije rečeno da to mora znati svatko i te podatke podastrijeti cjelokupnoj javnosti. Nikakva pandemija ne može odobriti neovlašteni ulaz u nečije najosobnije podatke. 4. Ograničenja slobode u medicinskoj etici? Logično je dakle da cijepljenje može biti samo na dobrovoljnoj osnovi. No, ne smijemo zaboraviti da će »slobodan« izbor često biti uvjetovan i motiviran određenom »društvenom stigmom« koju društvo gaji u odnosu prema potencijalnom bolesniku, njegovim strahom ili sramom da drugi na njega gledaju samo kao na »opasnu« osobu. Onaj koji pristupi cijepljenju pri donošenju svoje odluke lako može biti pod utjecajem društvene klime straha od zaraze. Medicinska etika, čak i u kršćanskom smislu riječi, ne može olako opravdati svojevrsnu kulturu indiferentizma kojoj će biti sasvim svejedno odbija li neki pacijent određeni terapijski tretman ili ga prihvaća. Bila bi to apsolutizacija autonomije pacijenta na štetu konkretnog sadržaja koji se zove »zdravlje«. Bilo bi tako apsurdno govoriti o apsolutnoj dužnosti zdravstvenog osoblja da uvijek poštuje slobodan izbor, čak i kada taj izbor znači odbijanje tretmana koji bi dotičnu osobu spasio od teških posljedica za njegovo zdravlje ili eventualno od smrti. Govor o pravima, pa tako i o pravu na slobodan izbor, uvijek pretpostavlja govor o zaštiti života, o kvaliteti života, dakle, govor o boljitku bolesnika, nikako govor o pogoršanju njegova stanja. Ni život ni zdravlje ne mogu biti prepušteni apsolutnoj samovolji pojedinca ili nekih trećih osoba ili pak institucija, osim ako je sigurno da će cjepivo bitno štetiti dotičnoj osobi. Ophoditi se površno s nečijim zdravljem, eventualno pod krinkom poštovanja njegova prava na slobodan izbor, isto je što i površno se ophoditi s njegovim životom i njegovim dostojanstvom. Iz ovog osnovnog načela proizlaze svi ostali etički principi u medicini, pa tako i na planu brige o nadvladavanju pandemije COVID-a 19. Slobodan izbor mora uzeti u obzir razliku između onoga tko se ne »želi« cijepiti od onoga tko se ne »smije« cijepiti. I jedan i drugi zaslužuju isto poštovanje. 5

Vrijeme odluka Moram priznati da s odlukama u životu nisam uvijek baš spretan, a kadšto ni sretan. Od onih sitnih svagdašnjih, gotovo nevažnih za tijek postojanja, do onih krucijalnih, sudbinskih, koje neminovno usmjeruju moj životni put i bitno određuju živote mojih bližnjih. Zasigurno sam u životu donio i previše brzopletih, nepromišljenih, pogrešnih i, nadasve, štetnih odluka. I danas, kad se sjetim neke od njih, zazebe me u duši i duboko se postidim zbog svoje ludosti i kolebljivosti što u danome trenutku nisam postupio sasvim drukčije, što, prije svakoga svojeg čina i postupka, nisam poslušao svoj unutrašnji glas koji bi mi, jamačno, pokazao što je dobro i pravilno ili me opomenuo, šapnuo mi kako kako je bolje da se u tom času ne opredjeljujem i ne odaberem nijednu mogućnost. Mnogo je puta možda bolje ustuknuti i povući se!? Mnogi će s pravom tomu prigovoriti da tako rade smutljivci, kolebljivci, smušenjaci i kukavice i da to nije odlika hrabra, staložena i karakterna čovjeka te, napose, vjernika. Je li opravdano – radi svoje sigurnosti i zbog vlastite nesigurnosti – ne podignuti glas, ne pobuniti se, ne prosvjedovati protiv nepravde koja je uperena protiv naših bližnjih, koja ih materijalno i duhovno ugnjetava, koja gazi i vrijeđa njihovo dostojanstvo? Zbog takvih sam, eto, odluka i ne-djela neopisivo postiđen i dandanas. Vrijeme je donošenja kojekakvih odluka i mnoge će od njih usahnuti na isušenu tlu ili se ugušiti u trnju svakodnevice. A mnoge su uminule i prije nego su oživjele. O koliko je takvih prosuto po mojoj životnoj stazi! No ima jedna odluka koje se nikada nisam postidio i nastojim je usput ne izgubiti. Zapravo, i ne znam kada sam je donio jer ona je u meni otkad znam za sebe (Valjda si Ti, Gospodine, tu nježnu biljčicu zasadio u moje srce kad sam kretao na dalek put iz naše zajedničke domovine.): biti okrenut dobru i svjetlosti. I svim posrtanjima, lomovima, izdajama i grešnosti unatoč, ona me vazda usrećuje.

Tomislav Salopek

Godina LII br. 3/561

Kolumna Stjepana Balobana

Ekumenizam je isključivo vjersko pitanje

akon što je 18. veljače bio izabran, a 19. veljače 2021. ustoličen, novi patrijarh Srpske pravoslavne Crkve Porfirije Perić u svojem je nastupnom govoru uputio znakovite poruke koje su izazvale veliko zanimanje u hrvatskoj civilnoj i crkvenoj javnosti. Budući da je kao mitropolit zagrebačko-ljubljanski više od šest godina proveo u Zagrebu (svibanj 2014. – veljača 2021.), njegov izbor za patrijarha Srpske pravoslavne Crkve postaje zanimljiv za odnose između Katoličke Crkve u Hrvatskoj te u Bosni i Hercegovini i Srpske pravoslavne Crkve, ali i općenito za odnose između hrvatskoga i srpskoga naroda, odnosno država Hrvatske i Srbije. Pozitivna zagrebačka iskustva S posebnom su pozornošću prihvaćene rije či iz njegova nastupnog govora: »Nastavit ću služiti svom narodu u meni dragoj Hrvatskoj, koja je postala moja druga otadžbina. U Zagrebu sam vodio dijalog i stekao sam mnoge prijatelje koji su nas branili ako je nekad to trebalo. Nastojat ću da tamo gdje su Srbi većina budem drugima takav prijatelj kakve sam stekao u Hrvatskoj i Sloveniji.« Iz tih riječi, kao i iz različitih komentara u hrvatskim medijima neposredno nakon izbora, proizlazi da se episkop zagrebačkoljubljanski Porfirije u Zagrebu osjećao prihvaćen i da kao patrijarh u svoju najodgovorniju službu u Srpskoj pravoslavnoj Crkvi unosi pozitivna zagrebačka iskustva. Među ta pozitivna iskustva ubrajaju se ona koja se odnose na društveni život, primjerice tzv. Porfirijevi kružoci na kojima su se okupljali ljudi različita svjetonazora, kao i, vjerujem, pozitivna iskustva s obzirom na crkveni, vjerski i uopće međureligijski život. Ovdje spominjem tek sudjelovanje i predavanje episkopa Porfirija Perića na X. Dies Theologicusu Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (13. svibnja 2015.) na kojem se obrađivala tematika »Sinodalnost Crkve«. Episkop i profesor Porfirije održao

Ožujak

2021.

je predavanje »Pravoslavno poimanje sinodalnosti Crkve« koje je također objavljeno u znanstvenom časopisu »Bogoslovska smotra« (2016., br. 2). Kakva će biti beogradska iskustva! Onima koji pokušavaju biti realni jasno je da se izborom za patrijarha i odlaskom u Beograd patrijarh Porfirije našao u potpuno novoj i nadasve zahtjevnoj crkvenoj, ali i političkoj situaciji zbog specifične uloge koju Srpska pravoslavna Crkva ima u srpskom narodu i državi. Svi oni problemi, koje sa sobom nosi ta sestrinska Crkva, nisu nestali izborom novoga patrijarha Porfirija. Štoviše, sada će očekivanja biti još i veća, i to s obiju strana. Sa strane Katoličke Crkve u Hrvatskoj, jer patrijarh Porfirije poznaje situaciju u Hrvatskoj, a posebno onu povezanu s ulogom koju su njegov prethodnik patrijarh Irinej i Srpska pravoslavna Crkva odigrali u vezi s osporavanjem proglašenja svetim blaženoga Alojzija Stepinca. Patrijarh Porfirije jako dobro zna što za hrvatske katolike znači svetački lik blaženoga Alojzija Stepinca. Sa strane Srpske pravoslavne crkve očekivanja će ići vjerojatno u smjeru da on kao »dobar poznavatelj hrvatskih prilika« može još efikasnije provoditi dosadašnju politiku Crkve kojoj je sada na čelu. Što će biti s ekumenizmom? Što se u takvoj situaciju može očekivati od novoga patrijarha Srpske pravoslavne Crkve s obzirom na ekumenizam između dviju sestrinskih Crkava koji se od sredine 2014. go-

dine, kada se Srpska pravoslavna Crkva aktivno uključila u sprečavanje proglašenja svetim blaženoga Alojzija Stepinca, pretvorio u samo povremene »vanjske forme« bez iskrenog i istinskog nastojanja oko pomaka u konkretnom životu. Ekumenizam je prije svega pitanje vjere koja se temelji na Isusovim riječima »da svi budu jedno kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao« (Iv 17, 21). Može li patrijarh Porfirije svojim, sada najvažnijim, položajem u Srpskoj pravoslavnoj Crkvi učiniti da ekumenizam postane isključivo vjersko pitanje, pa tako i proglašenje svetaca isključivo vjersko pitanje svake pojedine sestrinske Crkve? Zagrebačko iskustvo episkopa Porfirija otvara horizonte nade. Ipak, odgovor na to pitanje može dati samo budućnost koja će najvećim dijelom ovisiti o njemu osobno kao patrijarhu i o njegovu beogradskom iskustvu. Usudio bih se reći da će uloga i djelovanje sadašnjega patrijarha Porfirija pokazati kolika je bila stvarna otvorenost i spremnost za istinski dijalog s drugima i drukčijima nekadašnjeg episkopa Porfirija. Ekumenizam naroda Božjega Možda bi na putu prema istinskom ekumenizmu između dviju sestrinskih Crkava moglo pomoći iskustvo naroda Božjega u jednoj i u drugoj Crkvi. Obični ljudi, vjernici, žive jedni pokraj drugih u miru, a svoje kršćanstvo žive već prema stupnju svoje vjere. Nažalost, sve je manje vjere, što je vidljivo i u privatnom i u javnom životu. Ako je ekumenizam isključivo vjersko pitanje, a jest, tada bi i službeni predstavnici Crkve trebali sve svoje snage i znanje usmjeriti prema evangelizaciji, to jest širenju radosne vijesti evanđelja. Ako na prvom mjestu bude samo evanđelje, tada sve ono što šteti ekumenizmu (politika, skriveni interesi, obmane, odnosno jednostrano, a pokatkad i neobjektivno tumačenje prošlosti…) slabi, a u prvi plan dolazi mogućnost suradnje u izgradnji boljega svijeta u kojem živimo. 9

Obiteljski savjetnik

Ekologija dje Nije dovoljno djetetu samo pričati i teoretizirati o prirodi već je potrebno s njim raditi i sudjelovati u radu s prirodom jer to odgovara dječjim potrebama.

bitelj je prva škola ljubavi i poštovanja prema životu; u njoj učimo o pravilnom korištenju stvari, redu i čistoći, poštovanju prirode, skrbi za sva stvorenja; obitelj je škola lijepih riječi – zajedno se uči govoriti hvala, izvoli, molim i oprosti. Nije važno jesmo li bogati ili siromašni, jer i kada čovjek ima malo, može živjeti punim životom. Nije ni važno koliko ima godina, važnije je koliko ima života u tim godinama, kako kaže jedna reklama. Novi život novoga djeteta ima čistu i nevinu dušu, poput onoga dana kada je svijet stvoren. Iako znanstvenici kažu da je svijet stvoren iz kaosa, big banga, velikog praska, možemo povući usporedbu sa stvaranjem novog bića. Novi bum stanica stvara nešto novo, posve novo, čisto i nevino. To novo lijepo biće dolazi u svijet kaosa, posve novoga okoliša koji nije do sada srelo. I dok je bilo smireno, zaštićeno u utrobi majke, potiho osluškivalo glasove izvana, uživalo je blaženstvo postojanja, potom ono prelazi u novi način postojanja. Zar nam sada ne pada na pamet govoriti o ekologiji dječje duše? Zdrav pogled na život Kao što znamo, riječ ekologija dolazi iz grčke riječi oikos koja znači: okućnica, dom, mjesto za život. Zar utroba majke nije dom? Mjesto života? Kako bi bilo dobro diviti se takvom domu, a još bi bolje bilo kada bi preslikali onakvu atmosferu utrobe na zemaljski život. Kako bi bilo dobro zatvorenih očiju prepoznati istu onu okolinu koja nas je grlila cijelo vrijeme u utrobi majke?! 22

Ljepota života na zemlji može se doživjeti zdravim pogledom na život koji uključuje divljenje i čuđenje svekolikih stvorenja stvorenih na zemlji. Jer sve dok se mi odgovorno odnosimo prema živim stvorenjima, pa i neživim, shvatit ćemo kako sve ima smisla. Stoga smisao postojanja nije samo u tome da stvorene stvari služe ljudima na korist, nego svi i sve postoji u službi biti. Važno je ovo prenijeti svojoj djeci. Oni su čisto tlo u koje trebamo saditi zdravo sjeme kako bismo mogli očekivati zdrave plodove. Od ozdravljenja duha do ozdravljenja okoline Pogledamo li uistinu oko sebe, vidimo neobičnu povezanost i jedinstvo svih bića u prirodi. Ali ono najprije kreće od čovjeka. Sva briga za okoliš mora biti združena s ljubavlju prema ljudskim bićima i to se zove ekologija. Ona se ne odnosi samo da reciklažu predmeta i stvari već i na odnose među živim organizmima i na utjecaj koji se međusobno događa. Dijete je biće koje okuplja oko sebe i oca i majku, a s time i cijelu obiteljsku sredinu. Ono ulazi u život okružen odnosima. Kao i čist okoliš, tako i njegova obitelj traži čistoću odnosa. Sklonost zlu i nasilju počinje u srcu, često ranjenom i bolesnom, a time započinje i onečišćenje tla, vode i zraka. Moguće je posvijestiti si stanje vlastitoga srca, analizirati svoje postupke, ne samo zbog sebe, već zbog toga koliko to utječe na sve oko nas. Ozdravljenjem svojega duha utječemo na ozdravljenje svoje okoline,

Piše: Zrinka Hržić Montessori odgojiteljica

a time i na novo postojanje. Stvaranje zemlje nije završeno, kao što ni stvaranje čovjeka nije gotovo njegovim rođenjem. Stvaranje podrazumijeva trajan proces rađanja novih ideja, spoznaja, znanja u cilju razvijanja „zajedničkoga doma“, rekao je papa Franjo. Da bi svijet bio bolji i zdraviji, ljudi su obdareni svojom kreativnošću i sposobnošću koje transformiraju u inovativnost i dosjetljivost.

Godina LII br. 3/561

ečje duše Pedagogija i ekološka svijest Promjena ekološke svijesti neće biti moguća bez pomoći pedagogije. Odgoj mladih i starih u novoj ekološkoj svijesti mora početi već od malih nogu i biti sveobuhvatan, na međunarodnoj razini. Započeta odgojna akcija UNESCO-a (UNEP, IEEP) treba biti produbljena i proširena, a ekološko obrazovanje obvezno i programirano. Lijepo je taj program formulirala međunarodna konferencija u Bangalore (1985.) riječima: — education by environment – education about the environment – education for the environment. Svako ljudsko djelovanje redovito ovisi o »biti« čovjeka, a ne samo o »činiti« ili »imati«. Nijedna akcija neće donijeti trajni uspjeh bez etičke svijesti i savjesti. Stoga je uzaludno tražiti rješenja samo izvan moralne sfere: u novoj tehnologiji, u promjeni produkcionih odnosa, u smjeni tehnokrata, u novoj generaciji stručnjaka, u državnom aparatu ili novim društvenim institucijama. Papa Franjo navodi jednoga židovskog rabina koji se pita „kada će početi rat“ i kaže da „rat započinje kada bilo gdje na svijetu, bilo to u velikom gradu, bilo na malenom otoku, nekom djetetu nitko ne poželi dobro jutro“ (Gaisbauer, Leiti, 2017.) Naime, Papa je uvjeren da mir započinje smijehom u obitelji, malim znakovima ljubavi koji daju snagu za život. „To su blagoslov prije spavanja i zagrljaj nakon dugoga radnog dana. Ljubav se izražava malim stvarima, najmanjim gestama pozornosti u svakidašnjici i brine se zato da život uvijek ima domaće ozračje“ (Papa Franjo, 2015). Orkestar međuovisnosti U knjizi Odgoj za novi svijet (nije prevedena na hrvatski jezik) Marija Montessori govori da želi otkriti postojanje već postojećega plana. U njemu nalazimo cilj i svrOžujak

2021.

hu svakog života i njegovu harmoniju. Na primjeru bika kaže da je on snažan, velik, a hrani se samo biljkama i travom. Hrana kojom se hrani, znači biljkama, traži čak četiri želudca. Ali sve to ima smisao. Kada on pase travu, ne čupa travu s korijenom, već kao da ju kosi, jede ju samo površinski. Kao da već zna da se trava ne smije čupati kako bi se mogla ponovno obnoviti. K tome, bik i oplođuje zemlju, gnoji ju svojim izmetom i mokraćom, a svojom težinom pritišće i učvršćuje zemlju. Izgleda da je stvoren samo da jede, no on služi zemlji, on je stvoren za zemlju. On je služitelj

Djeca su čisto tlo u koje trebamo saditi zdravo sjeme kako bismo mogli očekivati zdrave plodove. vegetaciji i zemlji. Tu je i primjer vrana i lešinara koji isto koriste zemlji; oni čiste zemlju od truleži i smeća. Svi oni imaju skrivenu zadaću, unaprijed postavljenu. Zatim glista – ona svakoga dana jede zemlju, količinom 200 puta više od svoje dužine, a izvršava svoju zadaću, tj. stvara plodnu zemlju. Njezin kozmički plan jest praviti humus. Glista, naravno, to ne zna. Primjer pčele; ona traži nektar duboko u cvijetu, dok joj se na tijelo priljepljuje pelud koju prenosi na drugi cvijet i tako ga oplođuje. Ovo je orkestar međuovisnosti. Sva ova bića, tražeći svoje interese (da prežive hraneći se), čine kozmičku zadaću. Shvatiti vlastitu ulogu Što je to kozmički odgoj? To je didaktički način kako bismo postali aktivno svjesni da i sami sudjelujemo u kozmičkom planu kao kozmički pomoćnici koji su međusobno ovisni i u uskoj su suradnji. To je i kon-

cept ekologije. Cilj je kozmičkoga odgoja moći aktivno i svjesno sudjelovati u redu i cjelovitosti svijeta kao univerzuma, shvatiti vlastitu ulogu i funkciju u njemu. Primjerice, kao sjemenka koja raste i za koju se dijete osjeća odgovornim – sadi, zalijeva, pazi ju, brine se o njoj, bere plodove; to su konkretna i aktivna iskustva. Tako se rađa svijest odgovornosti! Tako se dijete senzibilizira za prirodu! A upravo danas to djetetu i odraslom nedostaje! Današnja je potreba hitno se vratiti prirodi. Nije dovoljno djetetu samo pričati i teoretizirati o prirodi već je potrebno s njim raditi i sudjelovati u radu s prirodom jer to odgovara dječjim potrebama. Našom pozitivnom energijom budimo u djetetu smisao za čuđenje i divljenje, dok negativnom reakcijom stvaramo negativnu energiju i prenosimo ju na dijete. Od osjeta do svjesnosti Funkcija stvorenih stvari i materije ima cilj djetetu biti most od konkretnoga prema apstraktnom. Materijal ima kvalitativan skok. Nema samo za cilj da dijete ostane na konkretnom, nego putem njega dijete ide u detalje i otkriva funkciju tih dijelova. Djetetov um čini analizu npr. lista cvijeta i shvaća da žile lista imaju funkciju prenošenja vode. Putem jezika djetetov um bez problema usvaja novu riječ, a misao ga usavršava. Od nesvjesnog, konkretnog iskustva dolazi do apstraktnog i svjesnog. To i jest kvaliteta čovjeka. Znači, prvo miriše, dodiruje, opipava, emocionalno doživljava, onda znanstvenom riječju zbori, stiče znanje – pali se svjesnost i to mu onda ostaje za cijeli život. To je privilegij dječjega uma. Možemo zaključiti da pozdravljamo ekologiju i ekološki pokret, kao i sve akcije vezane uz nju, ali se treba posebno radovati rastu ekološke svijesti, a očekujemo i procvat ekološke savjesti. 23

Izazov trenutka

Uskrsni dar svetog Ivana Pavla Euharistija izgrađuje Crkvu, jer iz trajnog ponavljanja žrtve križa u Euharistiji i iz zajedništva s tijelom i krvlju Kristovom Crkva crpi nužnu duhovnu snagu za ostvarenje svog poslanja.

uharistija, Isusova spasiteljska prisutnost u zajednici vjernika i njezina duhovna hrana, nešto je najdragocjenije što Crkva ima na svome povijesnom putu, napisao je sveti Ivan Pavao u enciklici Ecclesia de Eucharistia koju je kao uskrsni dar objavio na Veliki četvrtak 17. travnja 2003. Time je želio obilježiti 25 godina svog pontifikata i potaknuti vjernike na osjećaje zahvalnosti i divljenja koji ih trebaju obuzeti u vezi sa slavljenjem euharistijskog otajstva. Prva rečenica u enciklici, u kojoj je sve sažeto, glasi: Crkva živi od euharistije. To je dar koji Isus Krist predaje Crkvi kao trajno posadašnjenje Uskrsnog otajstva. U enciklici je mnogo prekrasnih misli iz kojih je vidljiva papina snažna ljubav prema euharistiji i stoga je vrijedna opetovanog čitanja, a posebice tijekom korizme. Sa sličnim je sadržajem papa Ivan Pavao II. na prvu subotu korizme u veljači 1980. objavio apostolsko pismo Dominicae Cenae: Kao što Crkva čini euharistiju, tako i euharistija izgrađuje Crkvu i ta je istina usko povezana s otajstvom Velikog četvrtka. ... Stoga je euharistijsko štovanje najdublja značajka kršćanskog poziva. Slavljenje euharistije nije samo uprisutnjenje otajstva Kristove muke i smrti već je također otajstvo uskrsnuća u kojemu ta žrtva nalazi svoj vrhunac: S euharistijom blagujemo »tajnu« uskrsnuća. Sveti Ivan Pavao citira svetog Ignacija Antiohijskog, koji naziva euharistijski kruh lijekom besmrtnosti, 30

Piše: Krešimir Cerovac

protuotrovom za smrt. Ukratko: Kad Crkva slavi euharistiju, spomen smrti i uskrsnuće svojega Gospodina, taj središnji događaj spasenja stvarno se uprisutnjuje i vrši se djelo našeg otkupljenja. Papa skreće pozornost na nešto danas vrlo važno: slavljenje euharistije podrazumijeva i osjećaj odgovornosti prema sadaš-

Program već postoji: to je onaj koji oduvijek proizlazi iz evanđelja i žive predaje. On u konačnici ima središte u Kristu kojega treba upoznati, ljubiti, nasljedovati... sveti Ivan Pavao njoj zemlji u kojoj slabi, bespomoćni i siromašni očekuju pomoć od onih koji im, svojom solidarnošću, mogu dati razloge nade. O tome govori i u apostolskom pismu: Istinski doživljen osjećaj euharistije postaje sam po sebi škola djelatne ljubavi prema bližnjemu. Euharistija nas u pogledu te ljubavi podučava na dublji način, jer nam zapravo pokazuje koju vrijednost ima svaka osoba, brat ili sestra, u Božjim očima, budući da se Krist pod prilikama kruha i vina nudi svima jednako. Ako je istinsko naše euharistijsko čašćenje, onda nas ono mo-

ra ojačati u svijesti glede dostojanstva svake osobe. Svijest o tom dostojanstvu postaje tada najdublji podsticaj za naš odnos s našim bližnjima. Drugim riječima, moramo također postati osobito osjetljivi na sve ljudske patnje i bijedu, na sve nepravde i nepravilnosti, te tražiti način da ih učinkovito ispravimo. ... Osjećaj euharistijskog otajstva vodi nas ka ljubavi prema bližnjemu, prema ljubavi prema svakom ljudskom biću. Papa tumači i što je zapravo sveta misa: Misa uprisutnjuje žrtvu križa, ne pridodaje joj se niti je umnožava. Njome se otkupiteljska žrtva uvijek posadašnjuje u vremenu. Ona je istodobno i nerazdruživo žrtveni spomen-čin u kojem se ovjekovječuje žrtva križa, i sveta gozba pričesti Tijelom i Krvi Gospodnjom. Stoga euharistija izgrađuje Crkvu, jer iz trajnog ponavljanja žrtve križa u euharistiji i iz zajedništva s tijelom i krvlju Kristovom Crkva crpi nužnu duhovnu snagu za ostvarenje svog poslanja. Tijekom euharistijske žrtve vjernik doživljava puno sudjelovanje u sakramentalnom zajedništvu: Možemo reći da ne samo da svaki od nas prima Krista, već da također Krist prima svakog od nas. Kao što puna stvarnost Crkve ne postoji bez apostolskog nasljeđivanja, tako ne postoji istinska euharistija bez biskupa. Naime, u temelju euharistije su apostoli, ne zato što taj sakrament nije ukorijenjen u samom Kristu, već zato što ga je Isus povjerio apostolima te su ga oni i njihovi nasljednici prenosili sve do nas. Svećenik koji slaGodina LII br. 3/561

vi euharistiju djeluje u ime Krista; on ne posjeduje euharistiju kao njen vlasnik, već je njen sluga za dobro i spas zajednice. Zato euharistijsko otajstvo u nekoj zajednici može slaviti samo zaređeni svećenik, koji taj dar prima po biskupskom nasljeđu koje potječe od apostola. A euharistija je apostolska, jer se slavi po vjeri apostola. Euharistijsko slavlje ne može biti polazište zajedništva; ona naime pretpostavlja da već postoji to zajedništvo, koje je potrebno učvrstiti i usavršiti. A sakrament je izraz te sveze zajedništva bilo u nevidljivoj dimenziji, koja nas, u Kristu i po Duhu Svetom, povezuje s Ocem i među sobom, bilo u vidljivoj dimenziji, koja uključuje zajedništvo u apostolskom nauku, u sakramentima i u hijerarhijskom redu. Stoga se, upozorava papa, istinska euharistijska zajednica ne može zatvoriti u samu sebe, kao da bi bila samodostatna, već mora ostati u skladu sa svim ostalim katoličkim zajednicama. Posebice je aktualno upozorenje: Tko god prima otajstvo jedinstva, a ne čuva veze jedinstva, ne prima otajstvo na svoju korist, već Ožujak

2021.

kao svjedočanstvo protiv sebe. Vjera Crkve u euharistijsko otajstvo nije označena samo nutarnjim stavom pobožnosti, već također nizom izvanjskih izraza, koji imaju za cilj dozvati u svijest i istaknuti veličinu slavljenog događaja. Stoga je slavljenje euharistije označeno i vanjskim znakovima namijenjenima da se naglasi radost koje skuplja zajednicu oko toga nemjerljivog dara. Papa se osvrće i na liturgijske pojave i u enciklici upozorava da se liturgijski propisi za euharistijsko slavlje poštuju vrlo vjerno, jer liturgija nije nikada nečije privatno vlasništvo. Stoga, sve to pokazuje veliku odgovornost koju, u euharistijskom slavlju, imaju prije svega svećenici. Zanimljivo upozorenje glede liturgije Papa je dao i u apostolskom pismu Dominicae cenae: Ponajprije želim naglasiti da problemi liturgije, a posebice euharistijske liturgije, ne smiju biti razlog podjele među katolicima i prijetnja jedinstvu Crkve. To zahtijeva temeljno razumijevanje toga sakramenta, koji nam je Krist ostavio kao izvor duhovnog jedin-

stva. A kako bi euharistija, koja je u Crkvi sakrament ljubavi (sacramentum pietatis), znak jedinstva (signum unitatis), spona ljubavi (vinculum caritatis), mogla među nama u ovom trenutku stvarati podjelu i biti izvor iskrivljavanja misli i ponašanja, umjesto da bude žarišna točka i tvorbeno središte jedinstva same Crkve? Ecclesia de Eucharistia donosi izvorno razmišljanje glede povezanosti euharistije i Božje majke, koja je, nošenjem u svom tijelu nerođenog Isusa, postala prvo svetohranište u kojem Sin Božji, još uvijek nevidljiv ljudskim očima, dopušta Elizabeti da mu se klanja. Marija je, kaže papa, cijelim svojim životom preuzela žrtvenu dimenziju euharistije, te zaključuje: U euharistiji Crkva se potpuno sjedinjuje s Kristom i njegovom žrtvom, preuzimajući Marijin duh. Sveti Ivan Pavao na vrlo poetski način »ispovijeda« i svoj osobni pogled na euharistiju, odnosno važnost koju je ona imala u njegovoj svećeničkoj službi: Kad razmišljam o euharistiji, i promatrajući pritom svoj život svećenika, biskupa i Petrova nasljednika, samo od sebe navire mi sjećanje na brojne trenutke i mnoga mjesta u kojima mi je bilo dano slaviti je. Sjećam se župne crkve u Niegowicu, gdje sam obavljao svoju prvu pastoralnu službu, kanoničke crkve svetog Florijana u Krakowu, bazilike svetog Petra u Rimu i mnogih drugih bazilika i crkava diljem svijeta i Rima. Slavio sam svetu misu u kapelicama u planinama, na obalama jezera i mora, slavio sam je na oltarima postavljenima na stadionima i na gradskim trgovima. Taj tako šarolik prizor mojih euharistijskih slavlja daje mi snažno kušati njezin sveopći, i da tako kažem, kozmički značaj. Da, kozmički! Jer kad se slavi i na malom oltaru neke seoske crkve, euharistija se uvijek slavi, u određenom smislu, na oltaru svijeta. Ona spaja nebo i zemlju. Papa na kraju svima koji žele slijediti put svetosti skreće pozornost da ne trebaju tražiti neke nove programe: Program već postoji: to je onaj koji oduvijek proizlazi iz evanđelja i žive predaje. On u konačnici ima središte u Kristu kojega treba upoznati, ljubiti, nasljedovati... I na kraju: U skromnim znakovima kruha i vina, pretvorenima u njegovo tijelo i u njegovu krv, Krist kroči s nama, kao naša snaga i naša podudbina, i osposobljava nas da postanemo, za sve, svjedoci nade. 31

Izlog Kršćanske sadašnjosti

Graditelj čvrstih duhovnih i jezičnih temelja

Petar Bašić

BARTOL KAŠIĆ PREVODITELJ Kršćanska sadašnjost, Bibliofilska izdanja 36, Zagreb, 2019. Format: 17 × 24 cm; 228 str. Cijena: 100,00 kn

no što omogućuje jezičnu i književnu, pa i duhovnu i kulturološku nadgradnju, jesu temelji. U te temelje, poput hrvatskog prvotiska na glagoljici i Marka Marulića, oca hrvatske književnosti, svakako se ubraja i Bartol Kašić, naš prvi poznati prevoditelj cjelovite Biblije i prvi pisac hrvatske gramatike. Jezik koji on kodificira tako da bude razumljiv što većem broju Hrvata, jezik je i nakon toliko vremena blizak današnjemu hrvatskom jeziku i čini sočan jezični izvor i suvremenim jezičarima. To je pak najbolja kritika onima koji poriču hrvatske korijene našeg današnjeg jezičnog standarda. Zato je pisati o Bartolu Kašiću i učiniti njegova djela poznatijima suvremenicima veoma važan posao. Njega se prihvatio vrlo studiozno i pomno naš poznati teolog Petar Bašić. Petar Bašić rođen je 11. travnja 1952. u Broćancu kod Posušja (BiH), osnovnu je školu završio u Posušju, klasičnu gimnaziju u Srednjoj školi za spremanje svećenika Provincije franjevaca trećoredaca u Zagrebu, filozofsko-teološki studij na KBF-u u Zagrebu i na Angelicumu u Rimu, a liturgiku je magistrirao 1981. i doktorirao 1984. u Rimu.

Ako pogledamo popis Kašićevih djela, iznenadit će nas to kako je radio sustavno: pisao je ili prevodio sva najpotrebnija djela za misionarski rad i evangelizaciju. Od 1996. zaposlen je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na Katedri ekumenske teologije, najprije kao viši asistent, a 38

tijekom vremena je napredovao te je od 2016. bio redoviti profesor u trajnome zvanju. Od 1987. pročelnik je Odjela za hrvatski glagolizam Instituta za ekumensku teologiju i dijalog, a od 2000. i pročelnik Odjela za hrvatsku sakralnu bibliografiju istoga Instituta. Napisao je više znanstvenih i stručnih radova, izradio nekoliko stručnih bibliografija te uredio nekoliko znanstvenih i stručnih knjiga i zbornika. Bio je višegodišnji urednik glasila Vjesnik franjevaca trećoredaca, a sada je glavni urednik časopisa Posvećeni život. Prevodi s talijanskog, francuskog, njemačkog i latinskog jezika. Izdvojimo neke njegove knjige: Slaviti euharistiju po misalu Pavla Šestoga, Zagreb, 1992; Čitanka crkvenoslavenskoga jezika, Zagreb, 1999., te Biblia Sacra. Versio Illyrica selecta… Bartholomaei Cassii. Ediderunt Hans Rothe et Christian Hannick. E codicibus manuscriptis transtulerunt Petar Bašić et Julije Derossi et Zlata Derossi. Curis elaboravit atque apparatu critico instruxit Petar Bašić, sv. I., Paderborn… 2000; Latine discere, Zagreb, 2000. Jal i na račun Biblije Više puta su recenzenti, akademici Ivan Golub i Stjepan Damjanović, isticali kako bi presudnu ulogu u razvoju hrvatskog jezika odigrala Kašićeva Biblija da je objavljena u vrijeme nastanka. Nažalost, to objavljivanje čekalo je sve do naših dana, snažno potvrđujući ulogu i značenje hrvatskog velikana Bartola Kašića. Rodio se 15. rujna 1575. u Pagu. Njegov ujak Deodat odvodi ga 1590. u Ilirski zavod u Loretu, odnosno 1593. u Rim na školovanje. U Družbu Isusovu stupio je 1595. Već 1598. poučava gramatiku u isusovačkom zavodu u Rimu, a 1600. počinje pisati gramatiku hrvatskog jezika. Zaređen je 1606. Kao sposobnog misionara, papa ga šalje u turske zemlje. Prije odlaska u Godina LII br. 3/561

su se temeljila na tome što nije pisan slovima »sv. Jeronima ili sv. Ćirila«. Drži se ipak da posrijedi nije bilo pitanje pisma, nego već poslovični naš jal.

misije boravi u Dubrovniku gdje osniva isusovačku rezidenciju. Na misijskom putovanju obilazi Bosnu, Dalmaciju, Panoniju, Srbiju, Makedoniju i Srijem. Nakon drugoga misijskog putovanja (1618. –1620.) vraća se u Dubrovnik do 1634., nakon čega odlazi u Rim gdje umire 1650. Kašićevo djelo Ubrajaju ga među najplodnije pisce i prevoditelje 17. stoljeća. Najznačajnije njegovo tiskano djelo jest Ritual rimski (Rim, 1640.), a između sedam netiskanih djela ističe se cjelovit prijevod Svetoga pisma. Prijevod Biblije naručio je sam papa, a tiskanje spriječio – domaći jal. Vrijeme je to neposredno nakon Tridentskog sabora, kada se živo raspravljalo o prevođenju Svetoga pisma, kao i o uporabi narodnog jezika u liturgiji, ali i o prednosti jedinstvenoga latinskoga jezika. Kašić je, kako piše u svojoj Autobiografiji, počeo prevoditi Novi zavjet za drugog boravka u Dubrovniku (1620. – 33.). I već tada spominje svoje protivnike. Novi je zavjet završio 1630. i poslao ga u Rim. Iako je imao podršku dubrovačkog i barskog nadbiskupa, s pozitivnim mišljenjem komisije, nađoše neki naši (nostrates quidem) koji uložiše prosvjed Svetoj stolici, jer da mi imamo od sv. Jeronima i glagoljicu i prijevod Biblije. U to vrijeme počinje i s cjelovitim hrvatskim prijevodom Biblije iz Vulgate, na poticaj Propagande. Rad na Bibliji dovršava 1638. Propaganda je poticala tiskanje, no sve je zapelo na Sv. Oficiju. Osporavanja Ožujak

2021.

Jezik i pismo Kašić je bio poznat i proučavan po svojim tiskanim djelima. Glavno djelo, prijevod Biblije, bilo je manje poznato. Rukopisna ostavština (autografi i vjerni prijepisi) čuva se u Zagrebu, Zadru i Odesi. Njegov prijevod odlikuju točnost i sočnost. Premda po rođenju čakavac, za osnovu uzima štokavski bosanskog i dubrovačkog tipa, ističući da nastoji pisati »najopćenijim« jezikom. Tim jezikom »prinesao« je na hrvatski ne samo Ritual nego i Sveto pismo i Lekcionar. Jezik i leksičko blago nemjerljiv su i dragocjen prinos našoj jezičnoj baštini. Za njega će Hamm ustvrditi da je naš najbolji lingvist. No u svojem je poslu našao veliku raznorodnost lokalnih govora i velik nered u pravopisu me-

Bartol Kašić

»Pred nama je još mnogo, mnogo strpljivog posla, ali prijeko potrebnoga, da bi Kašićevo djelo zasjalo svojim pravim svjetlom.« (Milan Moguš) đu piscima svoga vremena. Postavio je pravilo da svaki glas valja uvijek pisati istim znakom, stavljajući tako u trajni suodnos fonem i grafem. Svestrano je sagledavao probleme, svjestan da je njegova zadaća prvotno misijska, a preduvjet dobrom misijskom radu jest razumljivost. Odabirom latiničnog pisma nastavlja na djelu Marka Marulića, Karnarutića, Čubranovića, Lucića te mnoštva crkvenih i svjetovnih pisaca koji su mu prethodili i koje poimence spominje. Valja naglasiti da je Bašić iznimno temeljit, studiozan i iscrpan u proučavanju literature, a u procjenama precizan, što ističe i njegov recenzent Golub, navodeći da je djelo protočno, jezik čitak, a može se dodati da, iako je riječ o znanstvenom djelu, na mahove, osobito u kritičkim osvrtima (Kašić-Krasić-Bašić), poprima dinamiku i napetost koja čitanje znanstvenog teksta čini još zanimljivijim. Valja naglasiti da ga trebaju čitati iznad svega teolozi bibličari, jezikoslovci i povjesničari, odnosno svi oni koje ova područja zanimaju. Mirko Ivanjek 39

Čitač i čitatelj Piše: s. Veronika Mila Popić a biste uništili kulturu, ne morate spaliti knjige - dovoljno je da ih ljudi prestanu čitati«, izjavio je američki književnik Ray Bradbury. Zbog čega je to tako? Nedvojbeno je da pisani tekstovi sadržavaju snagu i određenu moć koja se tiče preobrazbe čovjekove nutrine. Drugim riječima, utječu na razvoj duhovne dimenzije koja nalazi svoj izričaj i u kulturnom stvaralaštvu te u njegovu razumijevanju. Očito, kako citat sugerira, za ovaj je proces potrebno razvijati i vještinu čitanja. Radikalne kulturološke promjene trećega tisućljeća, ubrzane razvojem digitalnih medija, odrazile su se na recepciju pisanih tekstova koji se ponajčešće nude kao informacije i do čitatelja dolaze u velikim količinama. Često su dvojbene kakvoće te su plasirane tako da brzo postanu dominantne u čovjekovoj svijesti, i to svakodnevno. Zbog svega navedenog, a napose zbog uočene potrebe revalorizacije pisanih tekstova, koji utječu na razvoj vještine čitanja, godina 2021. u Hrvatskoj je proglašena »Godinom čitanja«. Koji bi bili mogući dosezi »uništenja kulture« koji bi se dogodili prestankom čitanja knjiga? Promjenom načina čitanja? Usvojiti temeljnu razinu ove vještine znači postati čitač: posjedovati čitalačku pismenost, dekodirati poruku. No, dosegnuti višu razinu znači postati čitatelj: razviti dubinsko ili kritičko čitanje koje vodi pounutarnjivanju poruke, razvoju složenih spoznajnih procesa koji idu od razuma prema čovjekovu središtu. Dotiču čitava čovjeka utječući na njegov intelekt, karakter, kreativnost, empatiju te potiču na zauzimanje stajališta. Brzo, informativno čitanje kraćih tekstova, odlika suvremenosti, a događa se, na primjer, traženjem ključnih informacija na mrežnim stranicama, 50

radikalno utječe na čitatelja. Dugotrajnija primjena takvog načina čitanja, pokazuju istraživanja, dovodi do reprogramiranja moždanih sklopova, nestrpljivosti pri čitanju složenijih tekstova i njihova izbjegavanja. Posljedično, manje se vremena izdvaja za dubinsko čitanje i kritičku analizu, što dugoročno može dovesti do nerazumijevanja složenijih tekstova različitih vrsta. Čitatelj se time vraća na razinu čitača koji je samo primatelj, dakle bez stajališta i promišljanja. U skladu s prethodno navedenim, možemo se upitati i kakav će biti odjek novonastalog trenda transformacije vještine čitanja na čitanje Božje riječi. Jer, kršćanstvo je »religija Riječi Božje«, ne »zapisane i nijeme riječi, nego utjelovljene i žive Riječi«, kako kaže Bernard iz Clairvauxa. Crkvena je tradicija, osobito monaška kultura, uvijek bila usmjerena na pronicanje značenja riječi - tekstova. Znajući da u pristupu Božjoj riječi ne može biti dostatna elementarna razina pismenosti, monasi su razvili osobit način »molitvenog« ili »svetog čitanja« Božje riječi (lectio divina) koji uključuje čovjeka cijela. Ova drevna vještina nalaže put od informativnog do dubinskog čitanja u nekoliko susljednih koraka: čitati, razmatrati, moliti, kontemplirati. Stvoren je time most od čitača - osobe bez stajališta ili iskustva, prema čitatelju - osobi s iskustvom živoga Boga. Od zapisane i nijeme riječi do Riječi utjelovljene u čovjekovu životu. Pretpostavljaju ti koraci vrijeme i pripravu, sabranost, probuđenu vjeru i unutarnju oslobođenost za poruku - govor Duha. A ustrajnost u ovoj korisnoj vježbi vodi do iskustvene dimenzije odgovora na pročitano, što znači da su slova, riječi nadiđene u korist Duha koji oživljava. Izvrstan, uistinu, poticaj za našu »Godinu čitanja«: razviti vještinu »svetog čitanja«. Godina LII br. 3/561