Kana, kršćanska obiteljska revija, svibanj 2021.

KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA

Godina Broj Svibanj Cijena

LII 5/563 2021.

13 kn

Osnivač:

Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« Glavna urednica: Maja Petranović Uređuje: uredničko vijeće Grafičko oblikovanje: Tihomir Turčinović Izdavač: Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, p.p. 434, Marulićev trg 14 Za izdavača: Stjepan Brebrić Kontakti: E-mail: ks.kana@gmail.com urednistvo@ks.hr pretplata@ks.hr Tel: 6 3 49 060; Fax: 48 28 227 www.ks.hr Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj.

Adresa uredništva: KANA, Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, Marulićev trg 14, p.p. 434 Rukopise i slike ne vraćamo.

Za iznesena mišljenja u pojedinim člancima i točnost podataka odgovorni su autori te njihovi stavovi ne predstavljaju nužno stav uredništva.

Tisak: Mediaprint – tiskara Hrastić Račun: KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o.

IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1 SWIFT PBZ GHR 2X Godišnja pretplata: 143 kn Inozemstvo: Članice EMU: 44 €; Australija 55 AUD; Kanada 55 CAD; Švicarska 55 CHF; SAD 55 USD; Velika Britanija 33 GBP; Švedska 330 SEK. Cijena za zemlje koje nisu navedene u ovom popisu obračunava se prema USD. Avionsku poštarinu za prekomorske zemlje obračunavamo posebno. asopis je objavljen uz potporu Č Grada Zagreba

Dragi čitatelji, svi živimo u nadi boljega sutra, posebice ovih dana više nego ikad, potpuno prepuštajući svoju pažnju raznim medijima koji nam daju informacije, ali i određuju naše osjećaje, stavove i ponašanja. Prigodno je u ovom mjesecu u kojem se obilježava Svjetski dan medija malo dublje porazmisliti o tome koliko nas sveprisutni utjecaj medija može spriječiti da »živimo mudro, razmišljamo kritički i velikodušno ljubimo«, riječima pape Franje (Laudato si').

Treba razmisliti nalazi li se prava mudrost i istina u sve bržem, često natjecateljskom gomilanju informacija, koje nerijetko čovjeka dovode do prezasićenosti i zbunjenosti, do »onečišćenja duha«. Potrebno nam je njegovati kulturu čitanja, naučiti razlučivati i razmišljati. Učiti živjeti mudro možemo na poseban način ako svoj pogled usmjerimo prema Mariji kao uzoru autentične vjere i poslušnosti Riječi, napose u njezinom mjesecu svibnju.

Kana kao i uvijek donosi članke koji ne žele samo nabrajati informacije nego potaknuti na razmišljanje koje omogućuje zauzimanje osobnog stava da živimo mudro, razmišljamo kritički i velikodušno ljubimo. Što god da odaberete od štiva iz naše bogate riznice, neka vam je na blagodat. Želimo Vam ugodno čitanje naše i Vaše Kane!

Urednica

Iz sadržaja Digitalna kultura – čovjek kao slika Božja ili slika algoritma?

Martin Svilanović

Stare novine – novi papir

str. 26

Odvojenim prikupljanjem

Kuhinja – mjesto duhovske obnove lica Zemlje

smanjujemo količinu otpada na odlagalištima, čuvamo šume, štedimo

Đurica Pardon

vodu i energiju.

str. 28

Svibanj

2021.

3

Pitanje sadašnjega trenutka

Opće bratstvo i vje

Crkva mora argumentirano govoriti o temeljnim istinama vjere i morala kako bi one zadobile na uvjerljivosti. A za to je prijeko potrebno imati hrabrosti suočiti se s onima koji drukčije misle i vjeruju.

K

ršćanstvo i kršćanska vjera počivaju na objektivnim istinama koje ne podliježu nikakvim kvazidemokratskim načinima preglasavanja. Te su istine djelomično povijesno utemeljene, kao što su i Kristov život na zemlji, njegova muka i uskrsnuće. Ali su to i one istine koje nam je tradicija posredovala kada je Crkva smatrala da neke izričaje vjere mora učiniti obveznima za svakoga vjernika ili kada je odlučila proglasiti neku stvarnost istinom vjere, kao što je to znala učiniti na koncilima, proglasivši istine ili dogme koje postaju obveznim sadržajem vjere za svakoga vjernika. Istinski vjernik ne može prihvatiti nikakvo trgovanje takvim istinama ni 4

njihovo relativiziranje uime nekog tobožnjeg usuglašavanja s onima koji su druge vjeroispovijesti ili zbog pokušaja dijaloga s onima koju se deklariraju nevjernicima.

Nekakve promjene u tom temeljnom sadržaju kršćanske vjere mogu eventualno nastupiti samo odlukom najvišeg tijela Crkve, a to su papa i Koncil.

1. Sigurni »depositum fidei« Kristalno je jasno da papa Franjo nije imao nikakve namjere u tom pogledu nastupiti drukčije kada je pisao encikliku »Fratelli tutti«, o sveopćem bratstvu i socijalnom prijateljstvu među ljudima. Sadržaj vjere ili tzv. depositum fidei ne može doći u pitanje zbog pokušaja uspostave osjeća-

ja jednakosti i bratstva među ljudima. Još manje su oni u pitanju kada je riječ o međunarodnim simpozijima koje organizira neka katolička ustanova, pa i sama Sveta stolica te, sa svrhom uspostave dijaloga, na takve skupove pozove ljude-stručnjake koji svojim naučavanjem ili promišljanjem nisu posve u skladu s temeljima kršćanskog nauka. To bi trebalo biti jasno svima koji se ovih dana sablažnjavaju nad činjenicom da je Papinsko vijeće za kulturu na skup koji će raspravljati o posljednjim dosezima u medicini, zdravstvenoj skrbi i prevenciji, kao i utjecaju tehnološkog napretka na ljude i kulturu, pozvalo neke stručnjake koji svojim naukom nisu u skladu sa svime što Crkva uči.

Godina LII br. 5/563

rske istine 2. Sinodalni put Crkve Imajući u vidu tu nepromjenjivost temeljnih istina crkvenog nauka, valja ipak katkada argumentirano suočiti se s takvim ljudima-stručnjacima te razvidjeti kako zajedničkim naporima možemo pridonijeti rješavanju nagomilanih problema koje nam je nametnula ova pandemija. Raspravljati o posljednjim dosezima u medicini, zdravstvenoj skrbi i prevenciji, kao i o utjecaju tehnološkog napretka na ljude i kulturu, ne znači potkopati temeljni crkveni nauk.

Tako možemo sa svima argumentirano raspravljati o statusu nerođena života, ali nećemo nikada zbog toga odustati od nauka o apsolutnoj zaštiti života u svim njegovim stadijima niti pristati na legalizaciju pobačaja. Takozvani sinodalni put Crkve, o kojemu se mnogo raspravlja u posljednje vrije­ me, zapravo zagovara dijalog sa svima koji mogu pomoći oko rješavanja nekih problema. Papa, biskupi, sinode, svi imaju potrebu savjetovanja od ljudi koji katkada možda nisu sasvim u skladu s crkvenim naukom, ali svojom stručnošću i dobrom voljom mogu dati značajan doprinos praktičnom sagledavanju nekih rješenja. Crkva se ne smije zatvoriti iza nekih debelih zidova i na umu imati samo ljubomorno čuvanje temeljnih istina vjere i morala. Crkva mora pošto-poto argumentirano govoriti o tim istinama kako bi one zadobile na uvjerljivosti. A za to je prijeko potrebno imati hrabrosti suočiti se s onima koji drukčije misle i vjeruju.

3. Moguće promjene u nauku Crkve Crkveni nauk nije u svemu nepromjenjiv.

Tako je npr. papa Pio XI. smatrao kako nije moralno opravdano lišiti se jednog organa, npr. bubrega, i darovati ga nekome kome su oba organa oštećena jer bi to bilo samoosakaćivanje. Sveti papa Ivan Pavao II. tvrdi pak kako je darivanje organa, bilo sa živih bilo s mrtvih donora, iznimno kršćanski oblik solidarnosti među nepoznatima. Poznata je njegova izreka kako bi »bio grijeh pokopati nešto što može produžiti život Svibanj

2021.

drugome«. Prije nego je to izrekao sigurno se posavjetovao sa stručnjacima. Tim riječima dao je »vjetar u leđa« transplantacijskoj medicini kojoj mnogi ljudi danas duguju život. Ali time nije dirnuo u istinu o svetosti života i dužnosti brige za zdravlje. Papa Franjo svojom enciklikom »Fratelli tutti« ne želi reći kako bi se svi ljudi trebali odreći nekih sadržaja svoje vjere da

Sadržaj vjere ili tzv. depositum fidei ne može doći u pitanje zbog pokušaja uspostave osjećaja jednakosti i bratstva među ljudima. bi mogli međusobno biti braća. Njega zanima konkretni život ljudi. Zar se svi ljudi ne bi mogli usuglasiti o tome koje su temeljne dužnosti politike? Zar svi ljudi, bez obzira na vjeroispovijest, ne bi mogli osuditi nasilje koje se čini uime vjere? Zar nije moguće suglasje oko strože kontrole bioetičkog manipuliranja ljudskim životom? I takvih sličnih područja ima vrlo mnogo. I njima se bave mnogi ljudi koji nisu kršćani.

Je li papa Franjo time doveo u opasnosti temeljne istine vjere? Zacijelo nije!

4. Bratstvo na etičkoj razini Kada je sveti papa Ivan Pavao II. pozvao predstavnike gotovo svih vjeroispovijesti svijeta u Assisi na zajedničku molitvu za mir, on nije tražio da svi mole na isti način kao što molimo mi katolici. Tražio je da svaki predstavnik vlastite vjere moli na svoj način, u skladu s načelima vjeroispovije­ sti koju predstavlja. Dakle, i kada je riječ o promoviranju bratstva među svim ljudima svijeta, ne radi se o ujednačivanju svih vjeroispovijesti pod istom kapom. Na taj način nastupila bi relativizacija osnovnih načela svih religija. Ali je svakako potreb-

Piše: Josip Grbac no raditi na ujednačivanju svih ljudi oko nekih temeljnih vrijednosti o kojima ovisi kvaliteta života svih nas na ovom planeti. Veliki teolog Hans Küng, koji je nedavno umro, cijeli je svoj život posvetio traženju načina kako ujediniti ljude svih vjeroispovijesti, pa i one koji se deklariraju ateistima, oko jedne univerzalne etike. Svrha je ujediniti ljude oko promoviranja mira u svijetu, brige za siromašne i najpotrebitije, oko promocije svetosti svakog života u svim njegovim stadijima razvoja, oko sprječavanja nasilja koje se čini uime vjere. Ova težnja ne znači nikakvo razvodnjavanje temeljnih istina bilo koje vjeroispovijesti.

5. Vjera kao temelj etike Naravno da vjerske istine svake vjeroispovijesti utječu na poimanje pojedinih vrije­ dnosti, pa su itekako moguće promjene u tome kako ljudi te vrijednosti žive. No, u svakom slučaju, bilo kakve vjerske istine ne mogu postati razlog da se obezvrijede neke temeljne vrijednosti kao što je uvažavanje vrijednosti svakog života, odgovornost s obzirom na zaštitu planeta, briga za siromašne, postavljanje nekih granica biotehnološkom eksperimentiranju s čovjekom.

Stoga ćemo u tom smislu uzalud tražiti neke radikalne različitosti među pojedinim konfesijama. I to je osnovni preduvjet koji omogućuje govor, ponašanje i djelovanje oko uspostave sveopćega bratstva među ljudima. Stoga nije opravdano staviti u pitanje nastojanje Crkve oko promocije tih vrijednosti iz straha da će na taj način stradati temeljne istine vjere. To vrijedi jednakom mjerom za sve konfesije. Naravno da sva ta zalaganja zahtijevaju visoku dozu hrabrosti, dijalogiziranja i uvažavanja različitosti. Stoga nije čudno da svaki iskorak u tom smjeru naiđe na otpor. Ali ne valja zaboraviti da takvi iskoraci mogu biti temeljni kamen bolje budućnosti za sve nas.

A što se tiče Crkve, treba vjerovati Kristovim riječima kako je paklena vrata neće nikada nadvladati.

5

Kršćanin i društvo

Komunikacija u službi zaj Crkva ističe važnost prisutnosti na »virtualnom kontinentu« budući da su to prostori u kojima boravi današnji čovjek.

Piše: Jerko Valković

N

ije rijetkost da pojedine odluke, koliko god se u određenom trenutku činile neobične, mogu označivati početak novih perspektiva i pospješiti određene oblike djelovanja. Tako je u pripremnom razdoblju Koncila do veljače 1960. između 9348 prispjelih prijedloga tema za koje se smatralo da bi o njima trebalo na Koncilu raspravljati, njih 18 (tek 0,2 %) sugeriralo raspravu o medijima. Zato je i bilo iznenađenje kada je papa Ivan XXIII., uz razne druge Komisije, osnovao i tajništvo koje se trebalo baviti (kako su ih u ono vrijeme nazivali) »modernim« sredstvima (tisak, radio, televizija, film itd.). Tako se prvi put na jednom koncilu raspravljalo o medijima i komunikaciji. Jedan od plodova koncilskih rasprava bio je koncilski dekret posvećen o sredstvima društvenih komunikacija, Inter Mirifica. Koncil je pozvao na stalno promišljanje o važnosti medija za Crkvu i društvo te u tom smislu naložio da se svake godine slavi Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija. Odluka o tome kada će se slaviti taj dan prepuštena je biskupskim konferencijama.

Naši su biskupi odredili da se taj dan slavi VII. vazmene nedjelje.

Mediji kao antropološko pitanje Odnos Crkve i medija nije moguće jednoznačno odrediti jer je riječ o veoma dinamičnom odnosu, od nepovjerenja i sumnjičavosti pa sve do poziva na nužnu prisutnost unutar virtualnih prostora. Za cjelovitije razumijevanje tih odnosa potrebno je imati u vidu širi kontekst u kojemu se oblikuje odnos Crkve prema svijetu. Za neke će upravo odnos Crkve prema medijima biti svojevrsni lakmusov papir otvorenosti i di10

tanje posjedovanja medija, već se glavna pozornost usmjeruje prema čovjeku koji – polazeći baš od njegove naravi – ima potrebu za komuniciranjem. Zato u današnjim medijima, komunikacijskim platformama i svemu onome što omogućuje komunikaciju, on ponajprije vidi izričaj čovjekove težnje za komuniciranjem i ostvarenjem zajedništva.

Nisu virtualna prostranstva sama po sebi ugroza za čovjeka, nešto ono što bi a priori ugrožavalo njegov život i njegov rast. I sam vjernik, ističe papa Benedikt XVI., treba u internetskim prostorima naći svoje mjesto jer, »ako tamo nema prostora za Krista nema ni prostora za čovjeka«.

jaloga koji Crkva uspostavlja s društvenim ambijentom. Razumljivo je stoga da je koncilski duh otvorenosti i dijaloga – iako, kako znamo, nije bio lišen stalnoga propitkivanja i traženja – bio od velike važnosti za rastući interes Crkve za medije. U medijima je Crkva prepoznavala značenje koje mogu imati u pastoralnom djelovanju, vidjela je njihovu važnost u oblikovanju kulture, a poslije će, pojavom interneta, isticati važnost prisutnosti na »virtualnom kontinentu« jer su to prostori u kojima boravi današnji čovjek. Posljed­njih godina sve se više govori o značenju (suvremenih) medija, odnosno komunikacije za samoga čovjeka i društvo. Nije riječ o usputnim procesima, nego, kako ističe papa Benedikt XVI., »uloga što su je mediji poprimili u društvu smatra integrirajućim dijelom antropološkoga pitanja koje izranja na površinu kao ključni izazov trećega tisućljeća«. Nije središnje pi-

Komunikacija kao blizina Već od prvog pojavljivanja i pozdrava – »braćo i sestre, dobra večer« – veliku pozornost izazvalo je komunikacijsko djelovanje pape Franje. Je li riječ o posebnoj komunikacijskoj strategiji ili o njegovoj osobnoj karizmi? U prvoj godini pontifikata magazin »Time« proglasio ga je »osobom godine«, a Institut »Treće tisućljeće« Europskog parlamenta udijelio mu je titulu »Komunikatora godine«. Direktor toga Instituta Andrea Pizzicaroli obrazlože to priznanje time što je papa Franjo uspio na snažan i inovativan način dospjeti izravno do osoba.

Papa Franjo nije mnogo govorio o samim medijima, nego veću pozornost posvećuje samoj komunikaciji koju promatra kao jednu dimenziju čovjekova života. Upravo se komunikacijom uspostavlja povezanost i grade odnosi. Jedan od temeljnih pojmova kojima će označiti komunikaciju jest blizina. Biti blizu drugomu nužnost je, preduvjet i plod svakog autentičnog dijaloga. Pozivajući Godina LII br. 5/563

jedništva se na prispodobu o dobrom Samaritancu, upućuje na značenje te blizine i stoga će Papa u toj prispodobi prepoznati prispodobu o dobrom komunikatoru. Jer onaj tko komunicira, gradi blizinu, postaje drugomu bližnji!

Crkva danas vidi koliko je važno biti prisutan u prostorima javnosti i komunicirati putem mainstream medija. Kako bi mogla odgovarati na te zahtjeve, već više godina radi na restrukturiranju vatikanskih medija. Međutim, ono što posljednji pape žele naglasiti jest važnost same komunikacije. Dok medijska industrija nameće nemilosrdne kriterije efikasnosti, postoji opasnost od zaborava temeljnog cilja svake komunikacije, a to je izgradnja zajedništva!

Crkva u toj zadaći ima bogato višestoljetno iskustvo. Ona je jedina institucija koja je – ne samo u pojedinim prigodama – nego redovito, iz nedjelje u nedjelju, kroz liturgijske i druge susrete, kroz čitavu svoju povijest bila u stalnom doticaju s konkretnim čovjekom. Zasigurno je nemjerljiv doprinos takvih susreta (»licem u lice«) življenju crkvenog i društvenog zajedništva, kao i oblikovanju identiteta i humaniziranju društva! Iako je u naše vrijeme djelovanje Crkve zbog promijenjenih životnih okolnosti i samoga ritma života u mnogočemu drugačiji, i danas sva nastojanja u smislu ostvarenja susreta, doživljaja blizine i kontakta s čovjekom ne gubi na svojoj aktualnosti.

Upravo u izgradnji takvoga zajedništva od velike pomoći mogu biti oni mediji putem kojih se gaji kapilarna povezanost ili djeluje na lokalnim razinama: počevši od župnih biltena, lokalnih radijskih postaja, mrežnih stranica ili društvenih mreža, unatoč tomu što može izgledati da dohvaćaju (pre)malen krug ljudi. Ne svjedoče li o snazi i efikasnosti takvoga (komunikacijskog) djelovanja mnoge organizirane akcije, referendumske inicijative, okupljanja… U središtu komunikacije treba biti čovjek. On je ujedno put Crkve i svrha cjelokupnoga evangelizacijskog djelovanja.

Svibanj

2021.

UZ SVJETSKI DAN OBAVIJESNIH SREDSTAVA

Evolucija katoličkih obavijesnih sredstava u Italiji na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće

K

atolička obavijesna sredstva zauzimaju među talijanskim medijima sve više prostora i značenja te pridonose promjeni protucrkvenog mentaliteta, koji se širio u narodu nakon ujedinjenja Italije polovicom 19. stoljeća sve do dolaska poljskog pape Karola Wojtyle, koji je proširio djelokrug crkvene djelatnosti, zapostavivši talijansko-vatikanske trzavice. Tomu je, sigurno, pridonio Drugi vatikanski sabor te je već Pavao VI. osjetio potrebu promjene međusobnih odnosa te je obnovljen konkordat sklopljen 1929. gdine.

U međuvremenu je postignut i ugovor između Vatikanske televizije i talijanskog RAI-ja, koji se obvezao prenositi sve važnije obrede i mise što ih predvodi oapa. Talijanska biskupska konferencija osnovala je vlastiti dnevnik »L’Avvenire«, koji se tiska u gotovo 100 000 primjeraka, danas slovi kao jedan od najuglednijih dnevnika. Zanimljivo je da »L’Avvenire« kao i poznati katolički tjednik »Famiglia Cristiana« imaju svoja sjedišta u sjevernoj Italiji, gdje je vjera malo dublje ukorijenjena negoli u Rimu, gdje se nalazi sjedište informative agencije SIR (Servizio informazione Religiosa).

Potkraj travnja u Rimu je objavljenja zanimljiva knjiga Evolucija katoličke informacije, u kojoj iznose svoja iskustva katolički novinari i vatikanisti koji su na razne načine pridonijeli evoluciji katoličkog novinarstva na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće ne samo u Italiji nego i drugdje. Riječ je o djelatnicima s televizijskog, fotografskog i pisanog područja, kao i o sudionicima na mrežnim stranicama. Knjigu je bivši predsjednik Papinskog vijeća za obavijesna sredstva, nadbiskup Claudio Maria Celli, nazvao »školom katoličkog novinarstva namijenjenoj široj javnosti«, a sadašnji pročelnik odjela za obavijesna sredstva, Paolo Ruffini, ističe kako knjiga nije namijenjena prije svega novinarima ni djelatnicima s područja katoličke informacije već svima koji se žele pozabaviti teorijom i tehnikom priopćivanja.

Članci pružaju priliku čitatelju da uđe i u zakulisne pothvate fotografa, o kojima svjedoči povijesni fotograf pape Ivana Pavla II., Arturo Mari, koji govori »o živom priopćivanju«, koje se sastoji od slika, univerzalnog načina izražavanja par excellence. Mari, koji je pratio poljskog papu na sva 104 apostolska putovanja, među kojima i na ona tri u Hrvatsku i dva u BiH, živi je svjedok važnosti papinih poruka te se s pravom ponosi »što je cijeli život fotografirao Papu znajući iskoristiti pravi trenutak i pogled koji očarava i zaokuplja mase«. Isto je tako važan rad reportera i kroničara, koji nastoje svjetskoj javnosti približiti poruke pape i Crkve, poruke koje su u ovim dramatičnim vremenima pandemije, u kojima smo prisiljeni komunicirati na »udaljenost«, nužne za zbližavanje kako bismo prepoznali bitno i doista shvatili pravi smisao stvari, kako predlaže papa Franjo.

Uz ove postoje i 142 tjednika, mjesečnika, revije i časopisi katoličkog sadržaja, koji se tiskaju u oko milijun i 100 000 primjeraka. Redovničke zajednice, pokreti i razne udruge izdaju oko 650 vlastitih listova.

Digitalna televizijska mreža, koja prenosi preko satelita Sat 2000 okuplja 35 lokalnih televizijskih postaja, a Blu Sat 2000 oko 250 katoličkih radiopostaja. Oko 200 katoličkih nakladnika izdaje godišnje gotovo 2000 knjiga s novim naslovima. Crkva u Italiji posve je ušla u igre medija, zauzevši autonoman prostor u sustavu modernoga društvenog priopćivanja. Ostaje, međutim, pitanje je li uopće moguće jamčiti slobodu Crkve pred novim globalnim carstvom medija i vjerodostojno obnašati kritičko-proročku funkciju kršćanstva s pomoću satelitskih antena ili je bolje nastaviti s koncilskim projektom posredovanja i dijaloga s modernošću, privilegirajući sudjelovanje kršćana s njihovom dobro oblikovanom savješću, slobodom i profesionalnošću te računati na svjetovna sredstva, gradeći zajednički kolektivni etos za medije u službi općeg dobra.

Aldo Sinković 11

Zdravlje i duša

Poštovanje granica Dostojanstvo znači nikad se ne spustiti ispod pozitivne slike o sebi koju izgrađujemo.

Č

Valerio Albisetti

esto u spontanom razgovoru čujemo: »On nema granica... ne zna stati ... ne zna gdje mu je mjesto.« Znati svoje mjesto i mjeru, prepoznati gdje su naše granice i dokle sežu nečije, tuđe – neobično je važno u međusobnim odnosima; ne samo u braku i u obitelji nego i na radnom mjestu i šire u okruženju. Dijete koje se kreće rubom stijene intuitivno prepoznaje opasnost i udaljuje se od granice dopuštenog i opasnog. Dokle možemo ići u susretu s bližnjim prepoznajemo intuitivno; to je ugrađeno u naš unutarnji – spoznajni svijet.

Mi sugovorniku svojim cjelokupnim ponašanjem, ne samo riječima, pokazujemo koliko nam se može približiti i što dopuštamo. Ponašanjem – gestama, izrazom lica, držanjem – pokazujemo koliko poštujemo sebe i što očekujemo od sugovornika.

To znači da u odnosu prema bližnjem nismo prekomjerno distancirani i rezervirani, ali si ne dopuštamo neprimjereno zadiranje u naš životni prostor. Dopuštamo mu približavanje s mjerom. Ako poštujemo vlastite granice, svoju osobnost, s poštovanjem ćemo se odnositi 20

Piše: prim. mr. sc. Tereza Salajpal, dr. med. neuropsihijatar prema bližnjemu i čuvati potrebnu distancu, pazeći da ga ne povrijedimo – riječima ili postupkom.

Granice ne smiju biti nepropusne i krute, što znači da ne smijemo biti prekomjerno rezervirani, niti one smiju biti prekomjerno propusne – a to znači da ne smijemo dopuštati sugovorniku neprimjereno ponašanje – omalovažavanje.

Granice trebaju biti elastične i primjerene okolnostima.

Prepoznavanje i očuvanje tuđih i vlastitih granica učimo u odrastanju u obiteljskom okruženju. Djeca intuitivno prepoznaju granice, dokle mogu ići, što je dopušteno, a što nije. Svojim ponašanjem i zabranama roditelji daju primjer. Stoga roditelji od najranije dobi trebaju postavljati djetetu granice – dakako s mjerom.

U tome ne smiju biti odviše kruti, ali ni prepopustljivi. Dakle, granice trebaju biti elastične, podređene djetetovoj dobi i okolnostima.

Te rane spoznaje o granici unosimo u sve svoje odnose: u braku,

roditeljstvu i odnosima s našima bližnjima i suradnicima te šire u društvu.

Stoga je neobično važno djetetu od malih nogu (vrtića i škole) postavljati granice.

Pogotovo je važno da roditelji djeci u pubertetu i adolescenciji postave granice: dokle smiju ostati vani, koji su zahtjevi u vezi sa školskim i drugim obvezama i slično.

Roditelji u tome trebaju biti dosljedni i u dogovoru. Ne smiju se razilaziti u zahtjevima, a pogotovo ne stati na stranu djeteta ili adolescenta – udovoljavati njegovim zahtjevima i rušiti autoritet drugog roditelja. To se odnosi i na zauzimanje stajališta prema učiteljima, odgojiteljima ili profesorima. Ako nam se i čini da griješe, njihov autoritet pred djetetom ne smijemo narušavati. Roditelji trebaju međusobno raspraviti o nastalim sporovima i razriješiti ih, unutar obitelji ili samo s učiteljem – razrednikom, profesorom bez znanja i prisutnosti djeteta. Što se tiče granica u bračnim odnosima i na radnom mjestu, vrijede ista pravila. Ako imamo dovoljno samopouzdanja i samopoštovanja, ne smijemo si dopustiti omalovažavanje, psihičko i fizičko nasilje od partnera, šefa ili suradnika. Ako oni ne znaju prepoznati granice i ne poštuju ih, trebamo im to dati na znanje na uljudan način, gestom, ponašanjem i sučeljavanjem. Važno je naučiti poštovati vlastita ograničenja i prioritete, znati svoju mjeru nošenja tereta (u braku, na radnom mjestu) – znati reći NE bez osjećaja krivnje. Poznavanje i poštovanje tuđih i vlastitih granica omogućuje odnose ispunjene međusobnim poštovanjem te čuvanje dostojanstva svake osobe.

Godina LII br. 5/563

Razmišljanje

Osmijeh jednoroga

Lj

udi se u crkvi uvijek smjeste na istom mjestu, naravno, ako im nije zauzeto. Netko voli otići skroz do dna lađe, drugi zastane odmah na ulazu; nekima je ugodnije kad se stisnu uza zid, a drugima odgovara baš da sjednu u samoj sredini; netko sjedi uz oltar koji mu nešto znači, netko pak ima svoj omiljeni prozor. Postoje pritom opravdani razlozi, kao kad je netko kratkovidan ili nagluh, pa voli biti naprijed, ili ima malu djecu koja svaki čas mogu izgubiti živce, pa se osjeća mirnije blizu ulaza. Ali istina je da tražimo nužni osjećaj spokoja, kombinaciju sigurnosti i izloženosti, bez koje se ne bismo mogli usredotočiti na obred.

Ne bih o tome razmišljao da me nedavno nisu izbacili iz moje zone ugode, u desnom krilu transepta crkve sv. Petra u Vlaškoj ulici u Zagrebu, tik uz pokrajnji ulaz.

Naime, u korizmi se aktivirala ispovjedaonica kojom se inače nitko ne služi, zbog čega se ondje razvio red pokornika; budući da se veoma pazilo na društvenu distancu, pokupio sam se na suprotni kraj transepta i tako se našao prvi put na nepoznatom

Svibanj

2021.

teritoriju. Prostor je bio istovjetan onomu koji sam napustio, s klupama i oltarom, samo zrcalno simetričan, tako da sam se lagano uključio u misu, ugodno se naslonivši­ na… na što? Nije to bila klupa kako sam u prvi mah pomislio, nego poveliki stolac s naslonom i drvenim baldahinom, a imalo je i vlastita vratašca. Izgledalo je kao veoma staro korsko sjedalo, ali bilo je premaleno za više ljudi, a preveliko za jednoga. Svećenikov se glas udaljio jer me neobičan i nikad viđen predmet u poznatoj zgradi posve zaokupio. Zaključio sam da je samo veoma važna osoba mogla sjediti u tom čudu, urešenu raznim intarzijama, i da je to zacijelo bio biskup – a zaključak je potvrdilo moje otkriće potamnjelog prikaza biskupske kape na naslonu. Ispod mitre ugraviran je bijeli jednorog, kršćanski simbol nevinosti, a možda i biskupov grb, te je upisana godina 1687., tri stotine godina prije Univerzijade.

Dijelom svijesti još sam uvijek nastojao pratiti misu, ali se nisam mogao ne diviti tako solidnu radu. Taj je stolac od teškog i tamnog drva preživio tri i pol stoljeća i još je u funkciji: čvrst je, ne škripi, a želje-

Piše: Boris Beck zni okov i zasun na vratima rade besprijekorno, za razliku od mojeg ormara iz Ikee na kojemu vratašca vise, a šarke ispadaju.

Dakako, za biskupa je napravljeno nešto najbolje, nije se štedjelo i izabran je najvrsniji stolar. Koliko je biskupa otada sjedilo na tom veličanstvenom stolcu? Od pavlina Martina Borkovića, koji je umro baš te, 1687., zaslužna za to što je drvodjelja sv.

Josip proglašen zaštitnikom Hrvatske i za to što je pronađen čudesni kip u Mariji Bistrici, pa do svih onih znamenitih prezbitera kao što su Maksimilijan Vrhovac, Josip Lang ili Alojzije Stepinac?

Stolac bi nam svašta znao ispričati, ali je nijem. Zato i ne prosvjeduje što je, u nekom od brojnih preuređenja i modernizacija, premješten s počasnog mjesta u zabačeni kut. Promatrajući ga, pomislio sam na nešto što sam nedavno pročitao: da Crkva ne smije biti okrenuta prošlosti, nego treba tražiti svoju zadaću u sadašnjosti. To je zacijelo istina, ali pitam se: što će od naših današnjih stolaca u crkvama, modernih i ergonomski podatnih, ostati za tri i pol stoljeća? Jednorog kao da se nasmiješio.

21

Izlog Kršćanske sadašnjosti

Svjetlom istine protiv crne legende Michel Roquebert:

SVETI DOMINIK. Crna legenda

Kršćanska sadašnjost; Zagreb, 2020.

Prijevod s francuskog:

Stjepan Bagarić

Format:

14 × 22,5 cm 300 + VIII str.

Cijena: 130,00 kn

U

povijesti svetih velikana uvijek postoje zastori laži kojima je svrha sakriti istinu, a oni koji ga navlače preko pozornice svjetskih zbivanja žele dokazati da duhovni velikani nisu ništa bolji od ostalih. Tako je bilo s prorocima, Isusom, prvim kršćanima, pa sve do našega blaženog kardinala Stepinca.

O takvom jednom pokušaju svjedoči i ova povijesno iznimno vrijedna knjiga o sv. Dominiku, osnivaču reda propovjednika. Upravo stoga »Crna legenda« u podnaslovu označuje povijesnu neistinu koja se provlači sve do naših dana, s tvrdnjom kako je taj čudesni svetac tijesno povezan s inkvizicijom, dakle, spaljivanjem heretika i neistomišljenika – i zato nepoželjna osoba u svijetu (iluzornih) sloboda i (prividnog) pluralizma. U Francuskoj, Italiji i Španjolskoj katari i albigenzi bili su isto što i u našoj sredini bogumili.

Autor je Michel Roquebert (1928. – 2020.), dobitnik glavne nagrade za povijest Francuske akademije, ponajbolji stručnjak za povijest katarstva.

Među njegovim djelima, pet svezaka L’Epopée cathare (Katarska epopeja) i La Religion cathare (Katarska religija) ostaju nezaobilaznim. Tema kojom se bavi možda je jedna od najžalosnijih kriza u kri-

Ugleda kako mu se približuju Petar i Pavao obasjani slavom.

Prvi, Petar, predade mu štap, a drugi, Pavao, knjigu. Obadvojica rekoše uglas: Idi i propovijedaj, jer Bog te je izabrao za tu službu. lu Katoličke Crkve, s erozijom morala onodobnoga katoličkog klera, duhovne izgubljenosti i slabe teološke upućenosti. Poljuljani crkveni autoriteti s papom Inocentom III. na čelu odgovorili su na pobunu protiv neautentičnih evangelizatora na najgori mogući način: križarskom vojnom, inkvizicijom i lomačama. Tako je u jednoj križarskoj pobjedi vođa križarske vojne Šimun od Montforta dao pobiti 400 krivovjeraca – više nego što će ih 40

kroz stoljeća dati smaknuti inkvizicija, premda je njezino prvotno poslanje bilo pozivanje na pokoru, a ne prisila na pokoravanje. U tu mračnu priču neki su povjesničari uvukli i samoga svetog Dominika. Kad je inkvizicija pokrenuta, Dominik više nije bio živ. Upravo činjenica da sveti Dominik s tim nije imao nikakve veze ponukala je povjesničara Roqueberta da se pozabavi ovom povijesnom temom. Žalosna legenda i sveti Dominik »Ponizni poslužitelj svetog propovijedanja« zvao se Domingo od Guzmána i Aze. Rođen je oko 1170. u zabačenom selu stare Kastilje, a umro u Bologni 6. kolovoza 1221. Bilo je to razdoblje kad je »cijela Europa slabo poznavala evanđeoski nauk«. Proživio je djetinjstvo u visokoj duhovnosti.

Slučajno sudjelovanje u jednom poslanstvu dovelo ga je na putovanje kroz Languedoc. Katarska je religija u toj zemlji bila uzela toliko maha da je papa Inocent III. zaključio kako taj problem može riješiti samo križarskom vojnom. Za mladog kanonika Dominika krivovjerje je upućivalo na krizu raspuštene i prebogate Crkve. Osjetio je potrebu da svojim životom i propovijedanjem svjedoči skromnost, čistoću i siromaštvo te da neukima podari znanje. Istina je tek da se Dominik našao u istom prostoru i vremenu krize duhovnosti i nastalog krivovjerja. Dominik je vrlo brzo uvidio kratki doseg vojnih aktivnosti, ubrzo se posve odijelio od modela sile te postao rodonačelnik reda koji je trebao primjerom siromaštva i teološkog znanja prosvjećivati i produhovljivati vjernički puk obraćajući krivovjerne albigenške savršenike i savršenice (uglavnom iz plemićkih i građanskih sredina) od zablude na kršćansku vjeru u kojoj su materijalna dobra dar, a tjelesnost posvećena Kristovim utjelovljenjem. Doduše, u početku je imao slab uspjeh (tek mali samostan obraćenih savršenica u Prouilleu), a dio obraćenih savršenika nerijetko bi se vraćao krivovjerju; ali nije odustajao.

Godina LII br. 5/563

Kad je koncil proglasio svoj trinaesti kanon, Fulko i Dominik su ostavili sve svoje iluzije. Nisu bili računali na uznemirenost Crkve pred bujicom svakovrsnih kuća, bratstava, udruga i zajednica, koje su s lakoćom mogle izmaknuti bilo kakvom nadzoru i tako postati žarištima krivovjerja. sljednim životom, pa stoga traži da »braća trebaju stanovati u neupadljivim i nižim kućama...«. Papa Inocent III. slao je legate i propovjednike suzbijati krivovjerje miroljubivim raspravama, ali privremeno, no više je vjerovao maču na koji je neprestano pozivao biskupe, barune i kraljeve.

Okvir Dominikova djelovanja Slika nadbiskupa koji gomila posjede, s ljubavnicama na konju ide u lov i živi u obilju feudalnog velmože, dovoljno govori o vremenu. Neki ondašnji biskupi toliko malo znaju o teologiji i evangelizaciji da imenuju službene propovjednike koji propovijedaju umjesto njih. Je li takav primjer uzrokom nastajanja stroge katarske religije koja, prezirući sve materijalno, ne prihvaća ni vjeru da je Krist i Bog i čovjek? Cistercitski samostani sa svojim priorima, čuvari znanja, bili su također dio vladajućeg sloja, pa je njihovo autoritarno propovijedanje bilo neučinkovito u suzbijanju krivovjerja.

Nasreću, bilo je biskupa na visini zadatka, kao biskup Diego koji je pod svoje okrilje uzeo mladog Dominika i učinio ga kanonikom. Legatima i cistercitskim propovjednicima koji su naviještali evanđelje odozgo, autoritetom Crkve, a sami se nisu suzdržavali od obilja i svjetovne moći, jednom će taj biskup progovoriti: »Ne ide to tako, braćo moja, ne, ne valja tako, mislim da je to za osudu. Čini mi se da je nemoguće samo riječima vraćati k vjeri ljude koji se oslanjaju samo na uzore.« Upravo će uzorni život u siromaštvu postati model koji će od njega preuzeti sveti Dominik. Shvatio je da protiv uvjerenja u kakvima su živjeli albigenški savršenici i savršenice, može samo ako i sam živi doSvibanj

2021.

Vrijeme nesklono novim redovima Dominik, kao i nešto mlađi suvremenik Franjo iz Asiza, dobro su uočili stanje Crkve i poslanje da primjerom prosjačkih redova posvjedoče izvorno kršćanstvo, lišeno tereta bogatstva. Mora se priznati da ima stanovitih sličnosti između tih dvaju svetaca s njihovim redovnicima i albigenške hereze, ali uzroke je trebalo tražiti u nevjerodostojnom kleru, a ne okrutnom silom suzbijati posljedice. Tako će i Dominik morati prihvatiti već postojeće regule augustinaca, a bit će priznat tek za pape Honorija III. Da pak križarski rat nije bio nikakvo rješenje, najbolje će pokazati Luterov raskol jer su se protestanti koristili istim tezama protiv Katoličke Crkve kao i albigenzi. U tom su pogledu sv. Dominik i sv. Franjo vrlo rječiti i potrebni našem vremenu.

Kompozicija i stil Knjiga je povijesno iscrpna, s mnogo zanimljivosti koje ju čine čitkom, ne samo povjesničarima. Dragocjen je to prilog boljem poznavanju onoga vremena i svetog Dominika koji pred nas izranja u lijepom i istinitom svjetlu.

Gradivo je podijeljeno na 21 poglavlje, svako se može čitati i proučavati zasebno. Kao što autor slijedi dvije usporedne teme: bujanje pokreta koje je Crkva držala krivovjernim s jedne strane, i razvojem Dominikove osobnosti i utemeljenje reda propovjednika s druge strane, tako istodobno isprepleće povijesne podatke i suvremena gledišta, vješto spajajući znanstveni i popularni, esejistički stil. Ovu važnu povijesnu temu stilski dotjerano prenio nam je s francuskog Stjepan Bagarić. Knjiga je opremljena bibliografijom, kartama (izradio Karlo Levaj) i kazalom imena (izradila Ana Buljat).

Izvrsno će doći uz 800. obljetnicu preminuća sveca u bijeloj halji pod crnim plaštem.

Mirko Ivanjek 41

Dogovor kuću gradi

Obnova bazilike srca Isusova i Marijina u Palmotićevoj ulici u Zagrebu

Tekst i fotografije: Vlado Petričević, dipl. ing. arh.

S

redstvima iz zaklade kardinala Haulika nadbiskup Juraj Posilović je 1898. godine otkupio zemljište za izgradnju.

Izrada nacrta povjerena je zagrebačkom arhitektu Janku Holjcu, predstavniku visokog historicizma. Uporabna je dozvola izdana 25. listopada 1902. U novije su vrijeme izgrađene dvije rekonstrukcije. Prva je rekonstrukcija konh a 1999. – 2000., a druga projekt 2019. – 2020.

Radove na obnovi nakon zagrebačkog i petrinjskog potresa vodi zagrebački arhitekt Nenad Bach. Potresom u Zagrebu srušila su se dva segmenta svoda, a tri preostala znatno su napuknula. Potresom u Petrinji dodatno se urušio i svod pred lukom apside. Pregledom statičara crkva je dobila crvenu naljepnicu. Istodobno je izvršena inventarizacija

pokretne baštine propovjedaonice. Naručena snimka postojećeg stanja, koje uključuje i drveno krovište, prezentirana je Zavodu za zaštitu spomenika kulture. U tijeku je izvedba dijela radova hitnih intervencija na sanaciji bočnih zidova i apside. Daščanjem se

ukrućuje drveno krovište, a započeta je postava čelične konstrukcije za sprezanje zida nad svodom kora s lukovima uz svod. Pod bazilike pokriven je slojem gume, dasaka i slojem pijeska kako bi se umanjio učinak vibracije zbog pada preostalih lukova i svodova. To se planira izvesti metodom kontrolirane eksplozije uz provedbu zaštitnih mjera.

Nakon završetka ove faze radova, bazilika će ponovno biti u uporabi. To će biti moguće dulje vrijeme u suženu obliku do daljnjih radova na konačnoj obnovi.

I za kraj dvije dobre stvari. Orgulje su u času potresa bile i još su ostale na rekonstrukciji u Sloveniji, a za prvu fazu dobivena su sredstva iz EU fondova.

U svakom slučaju, željno očekujemo vrijeme kada će nasljednici patera Škvorca, Ćurića ili Weisgerbera opet puniti baziliku.

BILJEŠKA O ARHITEKTU: Janko Holjac 1865. – 1939.

U Zagrebu je pohađao osnovnu školu i veliku realku. Zatim je u Beču polazio višu obrtnu školu i Akademiju likovnih umjetnosti. U Zagreb se vraća 1888., a 1893. godine počinje s pedagoškim radom. Godine 1897. dobio je ovlaštenje da djeluje kao civilni arhitekt. Projektira: grkokatoličku župnu crkvu u Petrovcima 1893., crkvu sv. Katarine pokraj Bjelovara 1898., Palaču sudbenog stola u Osijeku 1899., restauraciju Pravoslavne saborne crkve u Plaškome 1899. – 1903., dogradnju tvornice kože u Zagrebu 1899. – 1908., kompleks isusovačke crkve i samostana u Palmotićevoj 31 – 33 (1909. – 1913.), kuću Antolković u Zagrebu 1902. – 1903., Nadbiskupsku tiskaru na Kaptolu 1906., Nadbiskupsku gimnaziju 1908., stambeno-poslovnu zgradu u Jurišićevoj 3 (1908.), Vinogradsku školu u Iloku (1908.), tvornicu suhomesnate robe »Rabus«, poslije »Sljeme« u Sesvetama te Domobransku vojarnu u Branimirovoj ulici u Zagrebu 1908. Za dopisnog člana JAZU-a bio je izabran 1936. godine.

66

Godina LII br. 5/563