Kana, kršćanska obiteljska revija, lipanj 2021.

KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA

Godina Broj Lipanj Cijena

LII 6/564 2021.

13 kn

Osnivač:

Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« Glavna urednica: Maja Petranović Uređuje: uredničko vijeće Grafičko oblikovanje: Tihomir Turčinović Izdavač: Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, p.p. 434, Marulićev trg 14 Za izdavača: Stjepan Brebrić Kontakti: E-mail: ks.kana@gmail.com urednistvo@ks.hr pretplata@ks.hr Tel: 6 3 49 060; Fax: 48 28 227 www.ks.hr Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj.

Adresa uredništva: KANA, Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, Marulićev trg 14, p.p. 434 Rukopise i slike ne vraćamo.

Za iznesena mišljenja u pojedinim člancima i točnost podataka odgovorni su autori te njihovi stavovi ne predstavljaju nužno stav uredništva.

Tisak: Mediaprint – tiskara Hrastić Račun: KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o.

IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1 SWIFT PBZ GHR 2X Godišnja pretplata: 143 kn Inozemstvo: Članice EMU: 44 €; Australija 55 AUD; Kanada 55 CAD; Švicarska 55 CHF; SAD 55 USD; Velika Britanija 33 GBP; Švedska 330 SEK. Cijena za zemlje koje nisu navedene u ovom popisu obračunava se prema USD. Avionsku poštarinu za prekomorske zemlje obračunavamo posebno. asopis je objavljen uz potporu Č Grada Zagreba

Stare novine – novi papir Odvojenim prikupljanjem smanjujemo količinu

Dragi čitatelji, i u ovom broju svjedočimo koliko nas okupira pitanje medija i njihove važnosti, vjerodostojnosti i budućnosti. Očitost podijeljenosti sveukupne javnosti, one društvene, vjerničke, pa tako i nas kao pojedinaca, također nas pogađa. Zasigurno se svatko od nas ovih dana našao u situaciji biti prozvan pa onda možda i etiketiran zbog, recimo, odluke oko cijepljenja ili smo pak sami osudili takvu odluku drugoga.

Samim tim već smo mogli biti izloženi da nas se svrsta u neki tabor u kojem se zbijaju redovi i zbog drugih razno raznih podijeljenosti, radi političkih pitanja, pitanja javnih istupa nekih javnih djelatnika ili crkvenih poglavara, unutar-crkvenih pitanja, pitanja slobodnih ili neslobodnih medija i drugih trenutačnih društvenih, svjetskih i egzistencijalnih problema – niz se može samo nastavljati. Sve su to teme o kojima pišu i naši autori, a mi ih kao kršćani trebamo razumijevati, iščitavati znakove vremena i živjeti odgovorno.

Bilo da smo skloni vjerovati kako naš svijet sve više sliči onome iz Orwellove 1984. ili ipak imamo povjerenja u njegovu budućnost, ne smijemo zaboraviti na dva ključna pojma: dijalog i nada. Dijalog je nužnost kršćanske vjere gdje je u središtu naš bližnji, druga osoba, a iz toga proizlazi odgovornost za drugoga i za zajedničko dobro. Dijalog nije neka apstraktna riječ, rezervirana za formalne situacije i umjetne stvarnosti. On kreće iz vjere, od osobnoga susreta. Dijalog licem u lice, ponajprije unutar obitelji, temelj je za sve druge dijaloge. Potrebno je već u najranijoj dobi djeteta njegovati dijalog, jer dijalog je jedna od najvažnijih formi učenja. Naš pater Bono Z. Šagi nebrojeno je puta isticao: dijalog u istini, pravednosti i ljubavi!

Nećemo se niti mi umoriti ponavljati i nastojati oko toga. U svemu tome podupire nas kršćanska nada koja nam daje pogled prema naprijed, prema Božjim obećanjima, jer naš Bog je Bog nade. Ne bježeći od svijeta mi čeznemo za budućnošću, jer u Kristovom uskrsnuću spoznajemo budućnost čovječanstva za koje je on umro.

Nada koja održava i bodri vjeru te istinski dijalog vode prema životu u ljubavi i mogu postati pokretačka snaga našeg djelovanja i razmišljanja. U tom svjetlu i u tim nastojanjima želim vam ugodno i plodonosno čitanje naše i vaše Kane!

otpada na odlagalištima, čuvamo šume, štedimo vodu i energiju.

Lipanj

2021.

Urednica 3

Pitanje sadašnjega trenutka

Poslijeuskrsne misli nakon lokalnih izbora Teško da će nam hrvatska visoka politika ili Europska unija stvoriti hrvatsko »uskrsno društvo« u kojemu će hrvatski građani dobro i sretno živjeti. To možemo ostvariti samo mi sámi.

N

akon lokalnih izbora u Hrvatskoj valja podvući crtu i osvrnuti se na ono što smo njima postigli ili u nečemu ostali prikraćeni. Sigurno je da je izlaznost bila nedovoljna, imajući u vidu da lokalni izbori, čak više nego oni parlamentarni ili predsjednički, izravno zadiru u život lokalne zajednice, u život gradova, općina i županija, pa i u život građana osobno. To što mnogi građani u Hrvatskoj inače uopće ne izlaze na izbore, veliki je problem svake države, pa tako i Hrvatske. Neizlazak na izbore donekle je razumljiv kada je riječ o parlamentarnim izborima ili onima za predsjednika države, jer građani na to gledaju kao na »visoku« politiku, gdje se igra utakmica među političkim strankama, od kojih ionako većina njih ima sličan program s mnogo obećanja, čije je kasnije (ne)ostvarenje gotovo nemoguće kontrolirati. Običan građanin gotovo da i nema načina kako provjeriti je li neka stranka obećavala »brda i doline«, a poslije ta obećanja nije ostvarila. Stječe se dojam da kasnije rasprave u Saboru ili u vladinim kuloarima nemaju mnogo veze s konkretnim životom. Ondje je više riječ o tome da se steknu nekakvi politički bodovi za slje4

deće izbore, a sva »briga« za dobrobit građana ili za zajedničko dobro tomu je podređena. Prijeizborna obećanja često ostaju mrtvo slovo na papiru ili na plakatu, i obični građanin tu ništa, ili vrlo malo, može promijeniti. No kod lokalnih izbora stvar je drukčija.

1. Smanjenje monopola političkih stranaka?

Do sada se, u pravilu, događalo da, i kada su se lokalni čelnici inače suprotstavljenih stranaka u nečemu složili, jer je to zaista bilo u interesu grada ili sela, politika stranaka često takav angažman onemogućila. No kod lokalnih izbora otvara se mogućnost izravnog biranja vodećih ljudi lokalne zajednice, što bi mogao biti početak smanjenja »svemoći« političkih stranaka, barem kada su interesi lokalne zajednice u pitanju. Građani su tu mogućnost prepoznali, o čemu svjedoči činjenica da su neke velike stranke na ovim lokalnim izborima postigle skromne rezultate, dok su na scenu stupile neke udruge građana u kojima su birači vidjeli moguće koristi za njihovu lokalnu zajednicu. O tome svjedoči i činjenica da su na ovim izborima zapažene rezultate postigli neki neovisni i nestranački

Piše: Josip Grbac kandidati, što u proteklim godinama i izborima nije bio slučaj. Jednostavno rečeno, građani su prepoznali mogućnost da, nakon određenog vremena, na odgovornost mogu pozvati konkretne osobe za neispunjena obećanja, što je do sada bio rije­dak slučaj. Uglavnom su se učinjene pogreške pripisivale nekomu drugomu, vlastitoj ili nekoj drugoj stranci. Stoga možemo zaključiti da smo se u ovim lokalnim izborima, bar načelno, približili onomu što je crkveni nauk uvijek tvrdio, naime, da u izborima i nakon njih glavnu odgovornost snose pojedinci, pa je logično da se za njih, a ne samo za stranke, građani opredjeljuju.

2. Lokalni izbori kao lijek politike Hrvatsko društvo pati od pretjerane politizacije. Stječemo dojam da se politika odigrava na sasvim drukčijim razinama od onih gdje se događa konkretni život građana. Nisu nam jasni prioriteti u koje se ulažu veliki iznosi javnog novca. Nije uvijek jasno za koje se vrijednosti zalažu obnašatelji odgovornih službi u državi, pod kakvim utjecajima raznih lobija djeluju. Sve to običan građanin teško može ili nikako ne može doznati. Nedostaje transparentnoGodina LII br. 6/564

sti u vezi s vladanjem i djelovanjem vodećih političara. Sve to ne mora biti slučaj na lokalnoj razini. Tu glasamo za ljude koji kane izgraditi školu ili dječji vrtić, popraviti lokalne prometnice, koji se brinu za najugroženije skupine ljudi u našem gradu ili selu, koji omogućuju da starije osobe svoju starost provedu u prikladnim prostorima, koji su socijalno osjetljivi. Zato lokalni izbori mogu biti lijek za mnoge boleštine i nedorečenosti hrvatske politike. Upravo mi, obični građani, možemo u našoj sredini »stvarati« neki drukčiji tip hrvatskog političara. Ako se netko pokazao odgovornim i transparentnim na lokalnoj sredini, treba vjerovati da će takav biti i na višoj razini.

Jednostavno ne smijemo dopustiti da se hrvatski političari »stvaraju« u nekim europskim institucijama, raznim netransparentnim interesnim skupinama, nevidljivim lobijima. Buduće odgovorne političare, kojima je na srcu politika kao služenje općem dobru, stvaramo mi na lokalnoj razini. Stoga je logično da je ne izići na lokalne izbore neodgovoran čin, čak i s kršćanskog stajališta, jer tako još više produbljujemo ponor između politike i života običnih ljudi.

3. Dosljednost umjesto netransparentnosti Isto se tako događalo da smo glasali za neke stranke, a onda su one sklapale koalicije upravo s onima kojima nismo htjeli dati glas, čime su programi za koje smo glasali došli u pitanje. Spuštanje težišta sa straLipanj

2021.

naka na pojedince ili timove ljudi može biti spasonosan lijek za učinkovitost lokalne politike. Prosječnom građaninu neprincipijelnost ima uvijek negativan prizvuk. No uvijek ponovno bio je upleten u dogovore i pregovore oko mjesta u foteljama, a njegova je dobrobit ostajala po strani. Pogubno je za lokalnu zajednicu kada se interesi stranke negativno odražavaju na napredak

Upravo mi, obični građani, možemo u našoj sredini »stvarati« neki drukčiji tip hrvatskog političara. i dobrobit te zajednice. A to je do sada prečesto bio slučaj. Upravo je transparentnost prije, tijekom i nakon izbora ključ uspjeha svake, a pogotovo lokalne politike. Upravo zbog netransparentnosti građani u velikome broju nisu izlazili na izbore. Osjećali su da se mnoge odluke koje se prelamaju na njihove živote donose daleko od njih i neovisno o njima. Čovjek ne izlazi na izbore samo zato da bi izrekao svoje stajalište oko nekih strateških državnih pitanja.

On izlazi na izbore pun optimizma da će sutra on, njegova obitelj i njegova lokalna zajednica živjeti bolje. Zato bi svaki lokalni izbori mogli i u tom smislu značiti svojevrstan preokret. Povjerenje je uvijek lak-

še imati prema konkretnim osobama nego prema anonimnim institucijama kao što su to političke stranke.

4. Uskrs i lokalni izbori Lokalni su izbori održani u vazmenom vremenu. I to je, nadam se, bio dodatan poticaj vjerniku da izađe na lokalne izbore. Uskrs nije samo uskrsnuće duše, nego života u svim njegovim dimenzijama. Kršćanin je stoga itekako odgovoran za općenito stanje svoje lokalne zajednice, a preko nje i našega društva općenito. Krist je patio duhom i tijelom, ali je i uskrsnuo duhom i tijelom. Za svojega ovozemnoga života nije se brinuo samo za dobrobit ljudske duše nego je i gladne nahranio kada je to bilo potrebno. Teško da će nam hrvatska visoka politika ili Europska unija stvoriti hrvatsko »uskrsno društvo« u kojemu će hrvatski građani dobro i sretno živjeti. To možemo ostvariti samo mi sámi. Kršćanin se mora uključiti u taj pothvat. Svojim izlaskom na lokalne izbore svjedoči kako želi biti tvorac vlastita Uskrsa i uskrsnuća zajednice u kojoj živi. Učimo od pape Franje.

Nije izabrao otići u neku bogatu i uređenu državu nego je otišao u polurazrušeni i izranjavani Irak. Ondašnjim ljudima, pogotovo kršćanima, nosio je poruku i ohrabrenje da mogu uskrsnuti iz pepela, duhom i tijelom. Mi, kršćani, možemo to postati u svojim lokalnim sredinama. I vjerujem da će nam to biti lakše ostvariti nego je to bilo papi Franji u ruševinama Iraka.

5

Ženska strana medalje

JUDITA kao inspiraci

Ovo je prigoda da se prisjetimo

mnogih hrvatskih heroina, od kojih su neke postale opjevane legende, preko brojnih povijesnih osoba, velikih i značajnih žena, a često i patnica pa sve do današnjih naraštaja među kojima su brojne naše žene koje su u Domovinskom ratu ostvarile svoje životno poslanje u obrani domovine.

O

Juditi više pišu muškarci nego žene. Dovoljno je spomenuti njezinu ključnu ulogu u hrvatskoj književnosti u prvom hrvatskom epu na narodnom jeziku, Juditi Marka Marulića. Po njoj, počevši od 1996., i danas obilježavamo Dan hrvatske knjige, spominjući se datuma dovršetka ovoga velebnog spjeva 22. travnja 1501., datuma što ga je sam Marulić naveo u svojemu autorskom proslovu upućenu »gospodinu dom Dujmu Balistriliću, kumu svomu«. Njemu je i posvetio ovu svoju prvu knjigu »lijepe književnosti« koja je, možda baš i zbog toga, čekala na prvotisak dva desetljeća. Tiskana je tek 13. kolovoza 1521. u Veneciji, što je povod za još jedan, ovogodišnji jubilej – petstoti rođendan Judite. Po njoj, a i po ostalim svojim djelima, kao i po svetu, plemenitu životu, Marko Marulić je stekao naziv »otac hrvatske književnosti«, a mogli bismo ga imenovati i »ocem hrvatske duhovne književnosti« jer je snažnim kršćanskim nadahnućem obilježio čitav svoj opus, kako djela nastala prema biblijskim predlošcima kao što su epovi na hrvatskom Judita i Susana ili Davidias na latinskom, tako još i više ona vjerska i moralno poučna kao što su Evangelistarium i De institutione bene beateque vivendi, tada već poznata i čitana u cijeloj Europi. Marulić je postavio temelje duhovne literature na koje se i mi danas usuđujemo prislanjati.

20

Spomenut ćemo samo još jedno veliko književno ime današnjice, najpoznatijega hrvatskog književnika Miru Gavrana koji je u svojem romanu Judita posegnuo također za likom ove starozavjetne heroine, dodavši joj živo tkivo fikcije i iznimnu stvaralačku imaginaciju te je roman doživio brojna izdanja i prijevode na druge jezike.

No žene bi se o Juditi kao svome uzoru ipak dvoumile na trenutak. Jer koja bi od njih smjela i mogla uzeti mač težak barem koji kilogram i zamahnuti njime – i to jednom rukom! – toliko snažno da bi glavu usnulog, vinom omamljenog silnika odsje-

kla u dva zamaha. Ruku na srce – ne djeluje nimalo ženstveno. A ipak, Judita je žena do zadnjeg atoma svojega zamamnog i lijepog tijela. Upravo u tome i jest njezina privlačnost, osobito za muškarce, što spaja hrabrost ojačanu snagom duha i tijela – a to su upravo osobine koje muškarci mahom pripisuju svojem spolu i sebi – a da ništa ne gubi od ženskih čari koje vještim urešavanjem umije dovesti gotovo do savršenstva.

Ljubav ili smrt – ne idu zajedno!

Primjer vječne borbe između ljubavi i smrti imamo u grčkoj mitologiji. Ta vječna borGodina LII br. 6/564

ija za muškarce i žene ba između tanatosa i erosa – događa se i u Juditi. Priča neodoljivo privlačna, toliko opjevana u umjetnosti i ponavljana u povijesti, u životu... Tanatos (Thánatos) grčki je bog personifikacije ugod- Naslovnica prvog ne smrti. Stari su izdanja Judite Grci doista znali sebi olakšati. I život i patnju i ljubav pa i smrt. Tanatos, crni kuštravi mladić s leptirom u ruci, skladno građen, toliko je privlačan da čovjek, a pogotovo ako je k tomu i žena, gotovo poželi umrijeti u njegovu naručju. Freud je dao ime toj privlačnosti – autodestrukcija.

I Tanatos i Eros susreću se u lijepoj i mladoj Psihi. Ona je, kao oličenje ljepote života, prostor njihova nadmetanja, u njoj se hrvaju ljubav i smrt. Ljubavni uzmak Erosa donosi Psihi smrt i pobjedu Tanatosa. I sama tomu pridonosi svojom ljudskom slabošću, moglo bi se reći Evinim nasljeđem – griješi zbog znatiželje i lakovjernosti. Iako je izbjegla sudbini žrtve čudovišta i ostvarila želju za ljubavlju dobivši sve što joj za sreću treba, te je na prvi pogled i zadovoljna time, sjeme zlobne laži koje su joj posijale rođene opake sestre budi u njoj sumnju da joj se sudbina ipak narugala i da joj je rođeni muž, u čiju se ljubav toliko puta uvjerila, možda ipak ono čudovište kojemu je trebala biti predana za nevjestu. Pa ga pokušava razotkriti i ubiti. To više što se mladi Eros koji je spasio Psihu od te sudbine i uzeo je sebi za ženu – ali potajno da majka Afrodita, ljubomorna na Psihinu ljepotu, to ne sazna – nije nikako dao vidjeti i dolazio je Psihi samo noću, u mraku u bračnu postelju.

Uobičajena percepcija Erosa posudila je ime erotskoj, čisto tjelesnoj ljubavi. A samo ime Psiha govori više o duši nego o tijelu – Lipanj

2021.

Piše: Ružica Martinović-Vlahović, dr. med. u njoj se susreću nebo i zemlja. I svoju je ženu volio Eros toliko da je zbog nje prekršio božanske zakone i unatoč svojemu božanskom podrijetlu spustio se u zemaljsku postelju jedne smrtnice. I nakon njene izdaje, nije ju mogao prepustiti smrti – po drugi put ju je izbavio. Konačno, uspio je od svojega oca Zeusa zadobiti i za nju božansku besmrtnost te se njome oženiti. Dakle, Eros je

Iako još mlada, Judita se u svojem udovištvu odrekla svake zemaljske tjelesne ljubavi kako bi odricanjem, postom i molitvom stekla duhovnu snagu i zazvala Božju milost na svoj život i djelo. volio Psihu istinskom ljubavlju koja je osobna i isključiva jer bira određenu osobu za čitav život, a ta ljubav nadilazi erotsku i prerasta u božansku – agape. Takva ljubav jedina može dati smisao ljudskom životu i postati bitna komponenta i konstanta toga smisla jer nosi u sebi klicu besmrtnosti.

Dobro nam je poznat redak iz Pjesme nad pjesmama: »jer ljubav je jaka kao smrt« (Pj 8, 6). A što je to tako jako u ljubavi? Ljubav je istovjetna sa životom, bliska mu je – život je sam. Ona pronosi život i nakon tjelesne smrti, jer ljubav je sam supstrat vječnosti. Ljubav i smrt jedno drugo potiru. Bijeg od ljubavi vodi u slijepu ulicu smrti. A što je to jako u smrti? U smrti je jaka upravo odsutnost ljubavi, manjak ljubavi otvara joj prostor. I obratno. Uvijek je

tako: jedno je nasuprot drugomu. Gdje ljubavi nema, smrt caruje. Jer naličje ljubavi nije mržnja nego smrt.

A što je s Juditom i njezinom ljubavlju?

Iako još mlada, ona se u svojem udovištvu odrekla svake zemaljske tjelesne ljubavi kako bi odricanjem, postom i molitvom stekla duhovnu snagu i zazvala Božju milost na svoj život i djelo. Ako predočimo Juditu kao stvarnu povijesnu osobu, ženu od krvi i mesa, možemo je prihvatiti i ispravno shvatiti samo u kontekstu starozavjetne predaje: kao domoljubnu heroinu i ženu vjernicu koja se pokorom i molitvom priprema za svoje poslanje, ma koliko ono bilo zahtjevno, opasno, a možda i njoj samoj jezivo. Ponesena i nadahnuta snagom odozgo, ona je odlučna u svojemu naumu. I kad je prijetvorni Holoferno, nudeći joj piće u svojem šatoru, snubi naoko bezazlenim nukanjem: »De pij i veseli se s nama!«, ona mu odgovara: »Hoću, pit ću, gospodaru, jer osjećam da je danas moj život tako velik kako nije bio nikada od moga rođenja.« (Jdt 12, 17-18) Ovo je prigoda da se prisjetimo mnogih hrvatskih heroina od kojih su neke postale opjevane legende, poput Mile Gojsalić iz Kostanja i Dive Grabovčeve iz Varvare, preko brojnih povijesnih osoba, velikih i značajnih žena, a često i patnica, kao što su bile grofica Ana Katarina Zrinski, banica Eva Zrinski i kći joj Jelena u Sigetu, hrvatska kraljica Jelena ili bosanska kraljica Katarina Kosača-Kotromanić i tolike druge, pa sve do današnjih naraštaja među kojima su brojne naše žene koje su u Domovinskom ratu ostvarile svoje životno poslanje u obrani domovine. Sve one ponovile su Juditinu srčanost i vjeru u nadvladavanju zla i njihov je život po tome postao »tako velik«.

21

Aktualno

S Charlesom de Foucauldom, svetim bratom Karlom Na proglašenju svetim Charlesa de Foucaulda, gdje god budemo, svi ćemo biti zajedno, svi koji smo se prepoznali u toj duhovnosti. I premda su mnogi otišli pred nama, i oni će s nama biti zajedno.

B

laženi Charles de Foucauld, mali brat Karlo od Isusa (15. rujna 1858., Strasbourg – 1. prosinca 1916., Tamanrasset), čovjek koji je htio čitavim životom izvikivati Evanđelje i biti brat svih ljudi, na redovitom je javnom konzistoriju za kanonizaciju, održanom 26. svibnja 2021., potpisom pape Franje na dekretu, ispunio sve potrebno da bude uvršten u popis svetih. Tim potpisom potvrđeno je čudesno ozdravljenje jednoga mladića nakon što je pretrpio tešku nesreću na svom radnom mjestu. Njegov je poslodavac potaknuo svoju župnu zajednicu na molitvu za zagovor Charlesa de Foucaulda. Unatoč osobito teškim, životno ugrožavajućim ozljedama, mladić se u kratkom vremenu potpuno oporavio. Znakovito je da mladić nije kršćanin, ali je spremno prihvatio da se njegovo stradanje i cjelokupna medicinska dokumentacija pomno preispitaju za potrebe kanonizacije. Do proglašenja Charlesa de Foucaulda svetim, međutim, s obzirom na okolnosti uvjetovane pandemijom, proteći će još neko neodređeno vrijeme.

Charles de Foucauld nije za svoga života uspio ostvariti ono što je sanjao: život u bratstvu koje će živjeti u duhu njegovog 32

iščitavanja Evanđelja. Živeći uz malene i neugledne ljude, ljude druge vjere – muslimane, dijeleći njihove životne uvjete, živio je i umro – ubijen je – sâm. Nije proteklo mnogo godina do vremena kada su, potaknuti njegovim životom, duhovnim tragom koji je za sobom ostavio, s različitih strana krenuli putem njegove duhovnosti te se vremenom njegova duhovna obitelj snažno razrasla.

Charles de Foucauld nije za svoga života uspio ostvariti ono što je sanjao: život u bratstvu koje će živjeti u duhu njegovog iščitavanja Evanđelja.

Put Charlesa de Foucaulda do njegove službene svetosti nije bio ni jednostavan ni kratak, premda su već 1927. godine započeli prikupljati građu za njegovo proglašenje blaženim. Zaprekama na tom putu pokazale su se, u manjoj mjeri, pojedine odrednice njegove osobnosti, njegov mladenački život, neka njegova shvaćanja uvjetovana duhom vremena u kojem je živio te, u većoj mjeri, određene društveno-

Piše: Stjepan Lice

političke okolnosti zbog kojih se oklijevalo s provođenjem postupka i odgađalo donošenje potrebnih odluka.

Herojske kreposti priznate su mu 24. travnja 2001. Papa Ivan Pavao Drugi iste je godine, prigodom stote obljetnice njegovog svećeničkog ređenja, napisao da izražava »želju da njegova duhovna nadahnuća nastave obogaćivati Crkvu svjedočeći da je ljubav snažnija od svake podjele«. Apostolski život i djelovanje Charlesa de Foucaulda, prema njegovom mišljenju, bio je određen jednom jedinom željom: da postane sjeme koje daruje svoj život u neuglednom nasljedovanju Onoga koji je ljubio sve ljude do kraja. Papa je u svojoj poruci ohrabrio sve koji se u ovo vrijeme nadahnjuju karizmom Charlesa de Foucaulda, da apostolski djeluju u sve većem jedinstvu, slijedeći velikodušno i odvažno njegovu karizmu, te ih potaknuo na trajan dijalog među različitim kulturama i religijama, posebno s islamom. Potičući na novu stvaralačku ljubav, papa je sve, koji se nadahnjuju karizmom Charlesa de Foucaulda, pozvao da tu »ljubav promiču napose u zemljama gdje vladaju kulturne i vjerske napetosti te gdje ljudi žive u teškim životnim uvjetima kao i među siromašnima u modernom društvu«.

Godina LII br. 6/564

U nazočnosti pape Ivana Pavla Drugog proglašen je 20. prosinca 2004. dekret za beatifikaciju Charlesa de Foucaulda blaženim. Bilo je predviđeno da ga blaženim javno proglasi Ivan Pavao Drugi u svibnju 2005. Međutim, kako je Ivan Pavao Drugi umro 2. travnja 2005., proglašenje blaženim održano je 13. studenoga 2005., uz sudjelovanje Benedikta XVI. U povodu stote obljetnice smrti blaženog Charlesa de Foucaulda, papa Franjo mu je, po završetku mise u kapelici Doma svete Marte, odao priznanje: »On je čovjek koji je nadvladao brojne prepreke i čije je svjedočenje Crkvi donijelo mnogo dobra.

Zatražimo njegov blagoslov s neba i zamolimo ga da nam pomogne kročiti putevima siromaštva, kontemplacije i služenja siromašnima«, rekao je papa. Podsjetio je i na njegove riječi da vjerovati znači »vidjeti Isusa u svakom ljudskom biću«.

U nakladi »Kršćanske sadašnjosti« objavljen je niz knjiga o Charlesu de Foucauldu i njegovoj duhovnosti: Rene Voillaume: »U što je vjerovao Charles de Foucauld«; Charles Lepetit: »Igra s Bogom – Charles de Foucauld«; Milan Pušec: »Od monaha do prijatelja«; Rene Voillaume: »Kao u Nazaretu«; Charles de Focauld: »Bog je Ljubav«; Isusova mala sestra Magdalena: »Isus je gospodar nemogućega«; Mala sestra Magdalena od Isusa: »Iz Sahare u cijeli svijet«; Angelina Daiker: »Prijeđene granice«. Potrebno je spomenuti i knjigu Charlesa de Foucaulda: »Pisma i zapisi«, objavljenu u nakladi »Symposiona« iz Splita i Župe Pohođenja Blažene Djevice Marije iz Oštarija; knjige Carla Carretta: »Pisma iz pustinje« i »Bog koji dolazi« te Rene Voillaumea: »Isusovim putem« u nakladi »Radosne vijesti« iz Sarajeva; te knjigu Xaviera Guffleta, malog brata od Evanđelja: »Plodonosno suputništvo – Charles de Foucauld i Franjo Asiški« u nakladi Hrvatske franjevačke provincije svetih Ćirila i Metoda.

Bratstva Isusove male braće i Isusovih malih sestara, premda su među nama malobrojna, snažno su se utkala u duhovnost Katoličke crkve u Hrvatskoj i – šire – u kršćansku duhovnost u našoj domovini. Negdašnja središnja kuća Isusovih malih sestara – krajnje skromna kućica u Zagrebu, na Trnju, u II. Brezničkoj ulici 12a, kućica koja više ne postoji, ali je trajno žiLipanj

2021.

va u onima koji su je pohodili, u onima koji su se u njoj okupljali – bila je mjesto gdje je svatko bio dobrodošao, gdje su se, u istom duhu, bez ikakvih poteškoća okupljali i zajedno živjeli svoju vjeru i katolici i pravoslavni i protestanti. Bilo je to blagoslovno iskustvo, tek jedan od plodova života Charlesa de Foucaulda.

Na proglašenju svetim Charlesa de Foucaulda, gdje god budemo, svi ćemo biti zajedno, svi koji smo se prepoznali u toj duhovnosti. I premda su mnogi otišli pred nama, i oni će s nama biti zajedno. Svi mi koji još koračamo ovim zemnim putovima... S nama će biti i mala sestra Lujza i mala sestra Marica i mala sestra Josipa...

Bit će s nama, naravno, i mala sestra Magdalena koja nas je toliko puta pohodila... S nama će biti i Josip Turčinović i Adalbert

Rebić i fra Zdenko Tenšek i fra Zvjezdan Linić i fra Bonaventura Duda... Svi ćemo biti zajedno. I sve će biti tako jednostavno. Taj dan neće biti prigoda za neko veliko slavlje nego – kao i svaki drugi dan – prigoda za veliku zahvalnost, za raspoloživost za rast u malenosti. Na jedan osobit način razumjet ćemo što – kroz potpuno predanje – raste u samotnosti i kako to dozrijeva... I kako je uvijek mnogo koračaja – i znanih i neznanih – za nama, uz nas i pred nama...

Svi smo evanđeoski povezani tim koracima, tim malim koracima u koje je posijana vjera, posijan smisao našega prolaska ovom zemljom...

Blagoslovljeni smo. Blagoslovljeni i pozvani da sve svoje dane smjerno učinimo blagoslovom, nikada ne ističući sebe nego uvijek Ljubav kojom smo ljubljeni.

33

Meditacije

Ljepota svijeta Z

latni rez na čovjeku i mnogim pojavama, prirodi i arhitekturi, kao i Fibonaccijev niz latica na cvijeću, naveli su Einsteina da smatra da postoji Bog koji tako svijet matematički i estetski stvara. Tu su i simetrije u prirodi, u životinja i čovjeka, kao i one u tehnici. Tu je i Pitagorin poučak i Eulerov identitet.

Na dvoru Katarine Velike ruskoj je carici išao na živce ateistički prosvjetitelj Diderot koji je sve u njezinu društvu obraćao na ateizam pa je pozvala vrlo religioznog matematičara Eulera da opovrgne ateizam.

On je napisao matematičku formulu i dodao »dakle Bog postoji«. Prosvjetitelj Diderot nije imao pojma o matematici pa je šutio. Ispratili su ga smijehom pa se odmah vratio u Francusku.

Inače moj kolega, filozof i ateist Goran Grgec rekao mi je da mu je palo na pamet da Bog postoji kada je iz daljine gledao jedno dalmatinsko malo misto. Svatko je gradio kuće nasumce, bez obzira na druge, pa ipak mjesto izgleda skladno i lijepo. Kao da Netko jedinstven stoji iza toga sklada.

Meni svijet izgleda nesavršeno, ali usprkos tomu i lijepo. U prirodi i tehnici, i na samom je čovjeku mnogo toga simetrično, no ništa nije savršeno simetrično. Ali i nesavršenost pridonosi ljepoti. Čini se da je Bog uložio mnogo više truda da stvori nesavršene pojave nego da ih stvori savršenima, koje su matematički mnogo trivijalnije. Puno je veća umjetnost stvoriti svaki list malo drukčijim i nesavršeno simetričnim.

Ukusi se mijenjaju pa su u Europi izrazito geometrijski francuski vrtovi s vremenom potisnuti engleskim koji imitiraju prirodu. U tome valjda ima i utjecaja Japana?

Ono što čovjek stvara kao dizajn tehničkih predmeta i arhitekturu, također smje46

ra ljepoti. I priroda i tehnika imaju svoju ljepotu.

Pogotovo nam je Hubbleov svemirski teleskop u orbiti otkrio koliko je svemir lijep. Apstraktne skulpture maglica, čudesni tamni ili blistavi oblaci zvjezdanoga praha u kojima zvijezde svijetle kao dragulji, silno raznoliki oblici, raskošne kombinacije boja itd.

Ljepota svijeta može se pojaviti pod utjecajem droge, u psihičkoj bolesti, magiji ili mistici, kada naš pogled postane vidovit pa ugledamo skrivenu ljepotu svijeta i svih pojava koje naš pogled inače ne može opaziti. Zapravo postoji Božja vidovitost koja svemir i sve u njemu vidi u raskošnom skladu!

Ja sam i sam iskusio to iskustvo ljepote.

Sve su četiri strahovito bolne psihoze imale unutar sebe nešto što sam nazvao prelijepim okom ciklona. Silno bolna psihoza bila je kao ciklon. Ali u svojem je središtu krila čudesnu ljepotu. Doduše, u svakoj idućoj psihozi ona je bila manje divna i manje čarobna.

U prvoj psihozi, kada sam se s bratićem Krešom popeo na uzvisinu ulice Horvatovac, sve je bilo čudesno. Užasna je bol sasvim prestala, a na njezinu se mjestu pojavio užitak. Sva moja osjetila, miris, sluh i vid, bila su kao začarana i opažala veliku ljepotu i divotu svih pojava. Kad smo stigli do mjesta gdje se danas nalazi istočni dio matematičkog fakulteta, opazili smo skupinu mladih koji su igrali badminton. Jedan mladić nalik na Apolona i jedan Afrikanac igrali su protiv dviju veselih i lijepih djevojaka. Odmah su pozvali nas da se pridružimo igri. Kakva je to radost bila! O tome sam pisao u knjizi Ludilo i obraćenje. Nažalost, igra nije trajala dulje od sat vremena.

Kada sam se s Krešom spustio u grad, izno-

Piše: Josip Sanko Rabar va je započeo pakao boli koji je bez predaha i bez spavanja trajao danima i noćima.

Ukupno više od deset dana dugih kao vječnost. Zbog boli nisam mogao spavati.

Druga je psihoza počela mojom molitvom Bogu da mi pomogne u mojemu ispraznom životu. Istog me je trenutka bacio u pakao. Dok sam dan ili dva poslije u silnim bolima i mračnim vizijama hodao parkom Ribnjakom u namjeri da se popnem na Horvatovac u glupoj nadi da će se ona rajska radost ponoviti, bol je najednom prestala i ja sam u parku ugledao čudesan prizor. Nezamislivi međusobni sklad ljudi koji su hodali i djece koja su trčala po livadi ili oko skulpture posvećene Goranu Kovačiću. Bila je to savršena kinetička umjetnost. To je trajalo desetak minuta. Prizor je bio nezamislivo lijep. Shvatio sam da tu ljepotu isijavaju sve pojave svijeta, samo ih mi ne vidimo, osim ako nam Bog ne daruje svoje viđenje. I prije nego što sam se popeo na Horvatovac, užasna mi se bol vratila.

U trećoj sam se psihozi isprva nalazio u Heidelbergu u Njemačkoj, bol tada nije bila osobito velika i postupno je prestala. Šetao sam se duž obale rijeke Neckar, tamo gdje je već bila travnata. Postalo mi je lijepo i ugodno. Ni to nije trajalo dulje od desetak minuta. Duž rijeke su trčala djeca koja su puštala zmajeve, čovjek sav u zelenom odijelu, što je vrlo neobično, digao je jednog dječaka uvis. Djelovalo je čudesno, ali ne toliko silno lijepo kao Ribnjak u Zagrebu.

U četvrtoj je psihozi ljepota svijeta bila najsiromašnija. Kada me je prošla strahovito bolna agorafobija i bol od Sunca koje je svjetlilo kroz prozore, mogao sam kroz rešetkast prozor zatvorenog odjela na Rebru vidjeti na livadi djecu kako se igraju. Nije trajalo ni dvije minute. A ni ljepota nije bila osobito čudesna.

Godina LII br. 6/564