Kana, kršćanska obiteljska revija, siječanj 2022. by Kršćanska sadašnjost d.o.o.

UVODNIK

» Dobri Bože, započeli smo novu godinu. Još je neokaljana, nepotrošena. Pred nama KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA

je kao nešto novo, u kojemu se uvijek nalazi i obećanje da će se sve i u nama obnoviti, postati bolje. Daruj mi brižljivosti da novo što mi ga nudiš prihvatim novim srcem kako bi moglo rasti u meni.« (Anselm Grün, Godina ispunjena srećom)

Godina LIII Broj 1/570 Siječanj 2022. Cijena 13 kn

Osnivač: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« Glavna urednica: Maja Petranović Uređuje: u redničko vijeće Grafičko oblikovanje: Tihomir Turčinović Izdavač: Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, p.p. 434, Marulićev trg 14 Za izdavača: S tjepan Brebrić Kontakti: E-mail: ks.kana@gmail.com urednistvo@ks.hr pretplata@ks.hr Tel: 6 3 49 060; Fax: 48 28 227 www.ks.hr Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj. Adresa uredništva: KANA, Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, Marulićev trg 14, p.p. 434 Rukopise i slike ne vraćamo. Za iznesena mišljenja u pojedinim člancima i točnost podataka odgovorni su autori te njihovi stavovi ne predstavljaju nužno stav uredništva.

Dragi čitatelji, nova godina, nova Kana, nova je prilika da zajedno pođemo novim putovima, da u nama može rasti ono novo, ponajviše novo srce. Uz te želje, Kana nadasve uvijek vrijednim, zanimljivim i aktualnim temema, originalnim autorima i ponešto osvježenim izgledom, i dalje ostaje vaša jedinstvena suvremena obiteljska revija, vjerni pratilac za izazove današnjice i kršćansku zrelost. Ne zaboravite se pretplatiti kako bi Kana redovno dolazila cijelu godinu na vaš kućni prag. A za one koji vole digitalno okruženje, Kana je dostupna i u e-izdanju. Odvažite se i potražite ju!

Tisak: Mediaprint – tiskara Hrastić

Želimo vam ugodno i plodonosno čitanje! Urednica

Račun: KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o. IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1 SWIFT PBZ GHR 2X Godišnja pretplata: 143 kn Inozemstvo: Članice EMU: 44 €; Australija 55 AUD; Kanada 55 CAD; Švicarska 55 CHF; SAD 55 USD; Velika Britanija 33 GBP; Švedska 330 SEK.

PRETPLATITE SE

eIzdanje

ijena za zemlje koje nisu navedene u C ovom popisu obračunava se prema USD. Avionsku poštarinu za prekomorske zemlje obračunavamo posebno.

asopis je objavljen uz potporu Č Grada Zagreba Stare novine – novi papir Odvojenim prikupljanjem smanjujemo količinu otpada na odlagalištima, čuvamo šume, štedimo vodu i energiju. Siječanj 2022.

pretplata@ks.hr 01 6349 044

Kanu možete čitati u digitalnom obliku na vašem računalu ili mobilnom uređaju.

eknjige.ks.hr

TRAG U PROSTORU

Sjećanje kroz arhitekturu Dok otkriva i čuva pojedinačna i kolektivna pamćenja, urbani i arhitektonski prostor isto tako skriva zaboravljenu prošlost.

PIŠU: JASNA ĆURKOVIĆ - NIMAC I MATEA VIDULIĆ

etnja gradom može biti više od opuštajuće aktivnosti, užurbana kretanja prema nekom odredištu ili posljedica susreta s nekom dragom osobom. Ona može biti i susret s gradom, susret s idejama, vizijama, uspjesima i neuspjesima onih koji su tu živjeli prije nas. Susret s gradom uvijek je susret s jednom ispričanom pričom koja je materijalizirana u kamenu, fasadi, pročelju, spomeniku, nazivu ulice i sl. Sociolog i teoretičar kolektivnog pamćenja M. Halbwachs naglasio je tu ideju povezanosti sjećanja i prostora te je smatrao da dugoročno preživljava samo ono sjećanje koje je urezano u arhitektonski prostor te da postoji toliko načina prikazivanja prostora koliko ima grupa i da svaka grupa ostavlja svoj trag u prostoru. Međutim, dok otkriva i čuva pojedinačna i kolektivna pamćenja, urbani i arhitektonski prostor isto tako skriva zaboravljenu prošlost koju još uvijek (često slučajno) otkrivamo. Prostori krcati značenjem U tome smislu mi, zapravo, gradom nikada ne šetamo sami. Otisci nekih prošlih naraštaja, njihovi utihnuli glasovi i obrisi prate, nadahnjuju i usmjeruju naša današnja nastojanja. Mi smo samo površinski sloj sazdan na višestrukim temeljima nečijih ideja i vrijednih 12

ruku. Svijest o starosti ili starini koja ima »sentimentalnu vrijednost« utjelovljuje uspomenu ili prisutnost nečega čega više nema, a s čim želimo zadržati odnos. Kako je to lijepo rekao Viktor Hugo: »Arhitektura je glavna riznica čovječanstva. U svijetu se nije pojavila nijedna dublja misao koja nije oličena u građevini. Svaka narodna misao i svaki vjerski zakon imali su svoje spomenike. Naposljetku, ljudski je rod sve svoje važne misli ispisao u kamenu«. Stoga, kad kažemo grad, mislimo na urbani prostor krcat značenjem – prostor koji govori i čiji jezik treba naučiti slušati. Arhitektura prenosi poruku određenoga vremena Već su se stari Grci koristili prostorom radi poboljšanja pamćenja, metodom koju su nazivali mnemotehnikom ili ars memoria. Kako bi zapamtili duge govore, oni su ih zamišljali tako da se kreću imaginarnim gradom u kojem se nalaze određeni dijelovi toga govora. Poslije su autori poput Benjamina, Simmela, de Certeaua i Lefebvrea propitivali na koji način urbano iskustvo zapadne kulture utječe na ljudsku svakodnevicu i svijest. Oni su urbani prostor poveznicom između prošlog događaja i sadašnjega sjećanja na njega, ali isto tako kao mjesto na kojem se pregovara značenja u smi-

Šetnja gradom može biti susret koji poučava.

slu arhitekture kao i platnu na kojem se upisuju vizije prošlosti, sadašnjosti i budućnost. Kada gradimo i organiziramo prostor, mi to činimo tako da slijedimo neku viziju u kojoj je implicitna poruka o tome kako shvaćamo neke naše sadašnje potrebe i čemu pridajemo važnost. Srednjovjekovne su gotičke katedrale težile u nebo, a veličanstvenim stupovima i svodovima obasjanima svjetlošću vitraja, usmjerivale su čovjekov pogled u nebo, prema vječnosti. Portali gotičkih katedrala nisu bili samo umjetnički dekorativni ukras nego su otkrivali drevna teološka znanja i prepisivali Bibliju u kamen. Ako se sjetimo složenosti izgradnje gotičkih katedrala kao građevina dotad nezamislivih dimenzija, ako se sjetimo činjenice da je većina tadašnjih graditelja gradila sa sviješću da neće dočekati završetak gradnje, ako se prisjetimo oskudnih tehnoloških uvjeta i sredstava kojima su raspolagali, onda u svemu tome čitamo neku poruku jer arhitektura uvijek Godina LIII br. 1/570

Vukovarski vodotoranj

prikriveno ili otvoreno odašilje poruku o vrijednostima i političkoj i društvenoj strukturi određenoga vremena. Povezanost etike, pamćenja i arhitekture Ipak, memorijalna dimenzija prostora u prošlosti se često instrumentalizirala i arhitektura je često bila instrument moći na način da su političke institucije velikim dijelom određivale kako će se kolektivno pamćenje ugraditi u prostor i odlučivale o tome koje će spomenike podignuti ili porušene obnoviti te na koji način obnoviti. Danas pak živimo u vremenu demokracije koja želi osigurati da se u urbani i javni prostor upišu značenja ili poruke ne samo većinskih, nego i manjinskih grupa. Stoga su intervencije u urbani prostor rezultat pregovaranja

nove kritičke svijesti u našoj javnoj sferi. Bonder se posebno bavi memorijalnom ulogom javnih prostora, poput memorijalnih spomenika, i njihovom funkcijom u promicanju boljeg suživota. Sama latinska riječ monumentum dolazi od glagola moneo, što znači »upozoriti«, odnosno znači nešto što čovjeku služi kako bi ga se upozorilo ili podsjetilo na to da regulira svoje ponašanje s obzirom na buduće događaje. Povijest podizanja i rušenja spomenika pokazala je da su oni uglavnom rezervirani za pobjedničku stranu, dok »zaboravljaju« gubitnike. No današnji javni demokratski prostor mjesto je borbe za istinu, ali i prostor političkih i kulturnih prava i prostor javne vidljivosti određenih skupina. U propitivanju javnoga značenja spomenika trebamo propitati kako se to mi kao dominantna skupina

Uloga je arhitekture da stvori djela koja nevidljive aktere povijesti čine vidljivima, ali isto tako da razviju sposobnost gledatelja da sudjeluju u javnom životu na način da participiraju u dijeljenju i razmjeni značenja kroz materijalne činjenice. između različitih zajednica i pojedinaca koji (pre)oblikuju prostor. U svojem radu o povezanosti etike, pamćenja i arhitekture, arhitekt J. Bonder kaže kako je »povijesna uloga arhitekata stvaranje sjećanja koje utjelovljuje povjerenje, afirmira život i kontemplira bolju budućnost«. On smatra da bi uloga arhitekta trebala biti stvaranje prostora koji operira kao podloga za promišljanje o prošlosti i budućnosti, te jačanje pojave

pojavljujemo, ali isto tako kako odgovaramo na pojavu drugih (koji su nam strani) koji dijele s nama isti javni prostor. Uloga je arhitekture da stvori djela koja nevidljive aktere povijesti čine vidljivima, ali isto tako da razviju sposobnost gledatelja da sudjeluju u javnom životu na način da participiraju u dijeljenju i razmjeni značenja kroz materijalne činjenice. To je jedno od temeljnih obilježja društvene naravi arhitekture.

Dijalog između traumatskog događaja i sadašnjosti S obzirom na to da neka arhitektonska zdanja i spomenici često utjelovljuju vremena koja bismo mi rado zaboravili, postavlja se pitanje kako se odnositi prema takvim građevinama. Sjetimo se samo Vukovara i rasprave o primjerenim načinima njegove obnove. Sama obnova Vodotornja zapravo ističe dimenziju dijaloga između traumatskog događaja i sadašnjosti te pridonosi teškom procesu razumijevanja ili liječenja trauma. Poticanjem različitih načina percepcije, imaginacije i sjećanja na tragična iskustva, takvi projekti služe tomu da bismo mjesta stradanja ponovno upisali u kognitivnu i emotivnu mapu grada. Uz predočivanje priča tadašnjih generacija, ti projekti trebaju poticati pitanja, omogućivati kritički diskurs, ali imati terapijski i stabilizirajući, a ne razarajući učinak na građane grada. Šetnja gradom može biti više od opuštajuće aktivnosti, ona također može biti susret koji poučava. Posebno noću, kada grad ostane pust ljudima i vozilima i kad se vreva stiša, tada priča urbanoga prostora, priča grada, može biti sasvim glasna – pažljivu oku i uhu koje osluškuje.

Knjiga Teorije društvenog sjećanja pruža prvi sveobuhvatni uvid u sociologiju pam-

Barbara A. Misztal

ćenja. Ovo područje istraživanja, koje se brzo širi, prikazuje kako se kroz tekstove, slike, mjesta, rituale i iskustva stvaraju, održavaju i reproduciraju prikazi

Teorije društvenog sjećanja 170 kn

prošlosti. Ovo djelo važno je štivo za studente koje zanima društvena teorija i sociologija pamćenja, kao i za sve one koji se bave područjem kulturnih studija, povijesti i politike. Barbara A. Misztal profesorica je sociologije na Sveučilištu u Leicesteru, Velika Britanija.

Potražite u knjižarama Kršćanske sadašnjosti ili na www.ks.hr

Siječanj 2022.

RAZMIŠLJANJE

NAŠ DANTE

Domenico di Michelino, Danteov portret i Božanstvena komedija

Oduševljenje Danteom nije mimoišlo ni papu Franju. Apostolskim pismom Candor lucis aeternae – Sjaj vječnog Svjetla – papa Franjo je komemorirao Danteovu sedamstotu godišnjicu smrti, čime je nastojao »na njega svratiti pozornost Crkve, svih vjernika, književnih stručnjaka, teologa, umjetnika«.

PIŠE: KREŠIMIR ŠIMIĆ

prošlom broju Kane spomenuo sam da je Clive Staples Lewis na humorističan i pronicav način ustvrdio da je jedan od načina zavođenja ljudi taj da ih se odvrati od sadašnjosti – bilo da ih se potiče da žive u prošlosti, bilo da ih se potiče da žive u budućnosti. Pritom je ovo drugo učinkovitije jer se budućnošću lakše manipulira. Čini se da je danas – u sadašnjosti – posrijedi još jedno, suptilnije zavo24

Ako u Dantea čujemo poziv čovjeka koji je od razočaranog grešnika postao prorok nade – izricatelj riječi koje upućuju na put izlaska iz stanja bijede i usmjerenosti prema sreći, Dante će postati glas (Crkve) koji viče u pustinji. đenje: zavođenje književnošću. Naime, nakon što je Nietzsche – a upravo se na njega pozivaju mnogi suvremeni

mislitelji – svojstvenom mu zaoštrenosti ustvrdio da je jezik ništa drugo doli proizvod metafora, pa da su stoga i klasični filozofijski i teologijski pojmovi zapravo izblijedjele metafore, književnost je postala novi organon (novo oruđe) istine. Budući da se u književnim djelima metafore nerijetko uporabljuju na način igre i ironije da bi se tako svjesno reaktivirala metaforičnost jezika, književnost, smatra se da to razotkriva iluzornost i obmanu jezika. Iza tako zamišljene biti jezika stoji uvjerenje da je u početku metafora, a ne Riječ koju izgovara Onaj koji jest. Drugim riječima, u Godina LIII br. 1/570

početku nije stvarateljska ljubav, već iluzija, obmana, snovi. To onda znači da su i sadašnjost i budućnost ništa drugo doli iluzije. Da se u jeziku samom ne nalazi ono presudno, ali da se stoga ne treba misliti kako je jezik puka iluzija i obmana ili zapasti u kakvu mizologiju (mržnju prema jeziku), već da jeziku treba vjerovati s umijećem, tvrdio je Platon. Iako nisam siguran je li tako

Dante je poeta theologus u onoj mjeri u kojoj nije ni uobičajeni pjesnik ni uobičajeni teolog, nego prorok nade i milosrđa... mislio i Dante Alighieri, mislim da ga je pri odupiranju zavođenju književnošću vrijedno osluhnuti. Na osluškivanje Dantea potiču nas i rimski prvosvećenici – koji su se, uz mnoge, oduševljavali upravo Firentincem. Oduševljenje nije mimoišlo ni papu Franju. Apostolskim pismom Candor lucis aeternae – Sjaj vječnog Svjetla – papa Franjo je komemorirao Danteovu sedamstotu godišnjicu smrti, čime je nastojao »na njega svratiti pozornost Crkve, svih vjernika, književnih stručnjaka, teologa, umjetnika«.

Sandro Botticelli, Karta pakla

Pritom je reminiscirao svoje prethodnike (Benedikta XV. i Pavla VI.) koji su isticali da je »Dante naš« ne samo stoga što je pripadao Crkvi nego i zbog toga što je dizao svoj glas na rimske biskupe, oštro korio crkvene institucije i crkvene službenike. Više od jezičnog spomenika Dante je »naš«, ističe papa Franjo, i stoga što se unatoč progonstvu iz svoje rodne Firence, dramatičnim događajima, tužnim i tjeskobnim, nije prepustio nepravdi, licemjerju, beznadnosti, već je ponudio viziju Ljubavi koja je Bog. Dakako, riječ je o Božanstvenoj komediji koju je Dante naslovio Commedia (što, objašnjava sam Dante, označuje djelo pisano nižim stilom, pučkim svakidašnjim jezikom, čiji je početak tužan i strahovit, a kraj sretan i veseo, suprotno tragediji, u kojoj je početak miran i veseo, a kraj žalostan, stil uzvišen, jezik klasičan, latinski). Pridjev divina (božanska, odnosno božanstvena) dodan je naknadno. To je prvo učinio Giovanni Boccaccio, što su onda slijedili i drugi. Izraz se isprva odnosio na Dantea kao autora (il divino poeta fiorentino Dante Aleghieri), a poslije je njime označivano sámo djelo La divina commedia. Izrazom božansko, odnosno božanstveno, mislilo se, naravno, na pjesničku ingenioznost i umijeće, pa i na sam teološki sadržaj. Ali, jao, ako se zadržimo samo na udivljenosti njegovim retoričkim umijećem i pjesničkom ingenioznošću, sposobnosti da opjeva otajstva vjere i pripadnost Crkvi, od Dantea neće ostati nešto više doli pukoga pjesničkog relikta. Ili jezičnoga spomenika mrtvoj teologiji koji mogu proučavati književni povjesničari, filolozi, teolozi, kojemu se mogu diviti umjetnici – i umrijeti bez nade!

Prorok Ljubavi Ako pak u Dantea čujemo poziv čovjeka koji je od razočaranog grešnika postao prorok nade – izricatelj riječi koje upućuju na put izlaska iz stanja bijede i usmjerenosti prema sreći, Dante će postati glas (Crkve) koji viče u pustinji. Riječi njegova pjesmotvora neće upućivati na iluzornost jezika, nego će pozivati na umijeće vjerovanja, na putovanje koje nije iluzorno ili utopijsko, već realistično i moguće jer je Riječ postala tijelo u Marijinu krilu. Tada će Dante uistinu biti »naš« Dante, poeta theologous – kako i stoji u natpisu koji je sastavio njegov prijatelj bolonjski pjesnik i profesor Giovanni del Vergilo. Samo, tvrdi Ernst Robert Curtius, u Giovanninijevu natpisu izraz theologus jednako malo znači »teolog« kao što commedia malo znači »komedija«. Dodao bih: Dante je poeta theologus u onoj mjeri u kojoj nije ni uobičajeni pjesnik ni uobičajeni teolog, nego prorok nade i milosrđa, prorok Ljubavi koja »[…] u tvojoj užga se utrobi, / tako da u ovom cvijetu s žara vrela / u vječitome miru klica probi« (Raj, XXXIII, 7 – 9).

Dante je »naš«, ističe papa Franjo, i stoga što se unatoč progonstvu iz svoje rodne Firence, dramatičnim događajima, tužnim i tjeskobnim, nije prepustio nepravdi, licemjerju, beznadnosti, već je ponudio viziju Ljubavi koja je Bog. Siječanj 2022.

POGLED U PROŠLOST

Austrijska povijest kroz tri samostana

Austrija se u današnje vrijeme najčešće povezuje sa skijanjem ili, eventualno, bečkom šniclom, kapucinerom i adventskim sajmovima. Međutim, najbogatiju povijest i najveća iznenađenja sadašnjosti sadržavaju upravo tamošnji samostani. Ovdje ćemo se upoznati s trima takvim samostanima, u kojima se odražava austrijska povijest – ali i uloga tamošnje Crkve u sadašnjosti. KLOSTERNEUBURG

Među krunama i palačama S

PIŠE: TOMISLAV MATIĆ

amostan augustinskih kanonika u gradiću Klosterneuburgu sjeverno od Beča star je gotovo koliko i sama Austrija. U vrijeme kada je osnovan, to je područje još bilo poznato kao »istočna marka«, odnosno granica, iz čega se i razvilo ime »Österreich«. Njome su tada vladali markgrofovi, a, prema legendi, markgrof Leopold III. jednom je prilikom sa svojom suprugom, njemačkom princezom Agnezom, jahao tim područjem i nalet vjetra odnio je Agnezin skupocjen veo. Leopold se zakleo da će, ako pronađe taj veo, na tom mjestu osnovati samostan. Duga potraga nije urodila plodom i svi su već zaboravili na taj zavjet, ali jednom, kada je pošao u lov, Leopold je na velikom, procvjetalom stablu bazge, baš unutar cvijeta, pronašao suprugin veo. I rečeno-učinjeno, na tome je mjestu osnovao augustinsku prepozituru Klosterneuburg. 36

Godina LIII br. 1/570

Leopold je poslije proglašen svecem i zaštitnikom Austrije, a Agnezin navodni veo još se uvijek čuva u relikvijaru u samostanskoj riznici. Koliko pak u ovoj legendi ima istine – upitno je. Bilo kako bilo, Klosterneuburg je dugo bio sjedište austrijskih vladara i uz samostan se još uvijek nalazi stara vladarska palača. U njoj su danas smješteni samostanski arhiv i druge službe, a raspoređena je unutar prekrasnoga starinskog trga s fontanom, na koji se ulazi kroz prolaze nalik na tunele. Kanonike augustince ne smije se miješati s redovnicima augustincima. Naime, iako se zbog toga vjerojatno neće uvrijediti, ipak ne priliči. Redovnici augustinci pripadnici su prosjačkog reda, dok kanonici augustinci nipošto nisu prosjaci. Njima se ne obraća s »oče« ili »brate«, nego s »gospodine«, odnosno na njemačkom »Herr«. Danas ih u samostanu ima oko pedeset, vrlo su otvoreni javnosti i rado ugošćuju posjetitelje. Njihova je crkva Male Gospe prvotno bila jedna od najvećih i najstarijih romaničkih građevina u Austriji. Ondje se čuvaju vrijedna blaga, poput divovskog svijećnjaka iz 12. stoljeća i austrijske vladarske krune koja je 1616. godine povjerena na čuvanje Siječanj 2022.

samostanu. Najdragocjeniji predmet koji samostan posjeduje jest oltar koji je 1181. godine izradio Nikola od Verduna, s biblijskim prizorima u emajlu. Kao prijateljsko upozorenje naručiteljima, Nikola je u prizoru sudnjeg dana u ralje pakla smjestio – redovnika. Unatoč svojim srednjovjekovnim početcima, Klosterneuburg je najviše obilježilo razdoblje baroka – konkretno, vrijeme vladavine cara Karla VI. Habsburgovca (1711. – 1740.). Karlo se smatrao nasljednikom španjolskih kraljeva, ali nakon što se nije uspio oružjem izboriti za španjolsko prijestolje, nastojao je od Austrije načiniti »malu Španjolsku«. Tako je u Klosterneuburgu dao sagraditi palaču po uzoru na kraljevski dvorac Escorial. Do njegove je smrti dovršena osmina palače – monumentalna Mramorna dvorana i primaće sobe (on je sam jednom zapisao da izgledaju »magnifique«), ali njegova nasljednica Marija Terezija nije pokazala nikakav interes za to da nastavi očev posao te je sav teret izgradnje pao na samostan. Kako kanonici nisu mogli financirati tako masivan projekt, izgradnja je obustavljena. Iako su mnoge dvorane ostale nedovršene, slikar Daniel Gran inzistirao je na tome da dovrši barem oslikavanje kupole te ondje i danas stoje njegove prekrasne freske.

HEILIGENKREUZ

Nasmiješeni pustinjaci D

rugi veliki austrijski samostan izravno je povezan s prvim. Osnovao ga je 1133. godine isti markgrof Leopold III. na poticaj svojeg sina, biskupa i kroničara Otona Freisinškog. Međutim, taj je samostan bio radikalno različit od Klosterneuburga. U njemu su se nastanili redovnici cisterciti, pripadnici vrlo strogog i asketskog reda. Zbog toga nije osnovan pokraj vladarske palače, nego na pustari usred Bečke šume. Dobio je ime Heiligenkreuz po najdragocjenijoj relikviji koju je posjedovao – komadu Svetog križa. Iako njihov red ima vrlo stroga pravila, cisterciti iz Heiligenkreuza nisu sumorni ni mučaljivi. Štoviše, nasmijani su, vole posjetitelje i svakoga će rado primiti, o čemu svjedoče riječi dobrodošlice na brojnim jezicima na ulazu u njihov samostan. Ima ih gotovo stotinu i sami obavljaju većinu poslova u samostanu jer je jedna od odlika njihova reda da nastoje sve što im treba proizvoditi sami. Zato će vam, ako odlučite posjetiti samostan, ulaznicu prodati cistercit, vodič će

POGLED U PROŠLOST

vam također biti cistercit i često ćete nailaziti na cistercite koji obavljaju razne poslove. Uz samostan se nalazi i visoko učilište »Benedikt XVI.«, najveća obrazovna ustanova za katoličke svećenike na njemačkome govornom području. Većina je povijesnih znamenitosti u Heiligenkreuzu dostupna posjetiteljima. Samostan je sagrađen oko unutrašnjeg dvorišta koje nalikuje na mali trg, a iz njega se ulazi u vrlo veliku i staru crkvu. Crkveni brod sagrađen je u romaničkome stilu, s masivnim stupovima i zidovima, a svetište odlikuju šiljati lukovi i razgranati gotički svodovi. U svemu se ogleda strogi karakter reda. Naime,

zidovi nisu ukrašeni niti obojeni freskama, nego se u visinu uzdiže jednostavan siv kamen. Iz crkve posjetitelji mogu ući dublje u samostan. Prekrasna je sakristija opremljena ormarima za liturgijsku opremu od majstorski izrezbarenog drveta koje su također izradili – cisterciti. Možete posjetiti i veliku srednjovjekovnu radionicu u kojoj su nekoć radili kovači, drvodjelje i drugi majstori – svi cisterciti. Jedan od najimpresivnijih prizora jest veliki samostanski klaustar uz koji se nalazi kapitularna dvorana u kojoj se još uvijek svake godine održavaju svečani sastanci redovnika. U njoj su pokopane

MELK

Gdje i carevi uživaju O d svih samostana o kojima smo do sada govorili, Melk je najstariji. U njemu su se još u ranome srednjem vijeku smjestili pripadnici najstarijega katoličkoga crkvenog reda – benediktinci. Unatoč tomu, on je po svojem izgledu i uređenju od svih najnoviji jer se u njemu ogledaju sva barokna razigranost i raskoš baroka. Opatija sv. Kolomana smjestila se visoko iznad doline Dunava, ponad starog gradića Melka. Još je u srednjem vijeku postala glasovitom po svojem bogatstvu, golemoj knjižnici i neprocjenjivim relikvijama, među koji-

ma je najznačajniji komadić svetog križa veličine nokta. Dio tih dragocjenosti i danas možete razgledati u samostanskom muzeju, gdje se nalazi i oltar koji je početkom 16. stoljeća za samostan izradio Jörg Breu. Na njemu je na iznimno dojmljiv način prikazana Isusova muka. Umjetnik je odlučio prikazati kako Isusa muče ljudi odjeveni kao tadašnji vitezovi i dvorjani, time svojim suvremenicima, predočujući aktualnost njegove žrtve – Isus se žrtvuje za njih, u ovom trenutku, uvijek. Međutim, najimpresivniji prizori u Melku mogu se vidjeti u samome

samostanu. Redovnike-benediktince u njihovoj se rekluziji, naravno, ne smije uznemiravati, ali svi su reprezentativni dijelovi samostana otvoreni javnosti. Ondje praktički nema površine koja nije oslikana. Raskošne, šarene freske nalaze se posvuda. Naime, unatoč svojim ranim početcima, opatija je svoj konačan oblik dobila početkom 18. stoljeća u vrijeme genijalnog Bertholda Dietmayra (1670. – 1739.). On je cijelu građevinu dao temeljito pregraditi u baroknome stilu i ostao je upamćen kao najsposobniji opat Melka. Tijekom njegovih pregradnji opatijska crkva sv. Petra i Pavla oslikana je »od poda do svoda«, a na velikom se svodu nalazi veličanstvena freska Johanna Michaela Rottmayra s mekim i prozračnim prikazom trijumfa sv. Benedikta. Zbog Dietmayrovih pregradnji, Melk je često počeo ugošćivati pripadnike habsburške carske obitelji. Carica Marija Terezija posjetila ga je nekoliko puta i jednom je rekla da joj je žao što nije dolazila još češće. Oko samostana je Godina LIII br. 1/570

SVETAC MJESECA

neke od najvažnijih osoba iz austrijske povijesti, uključujući posljednjega domaćega austrijskog vojvodu, Fridrika II. Nakon njegove smrti 1246. godine, Austrijom su zavladali Habsburzi, tada stranci iz Švicarske. Na vitrajima u klaustru Heiligenkreuza nalaze se i neki od najstarijih prikaza austrijskog crveno-bijelo-crvenog grba. Karakter Cistercitskog reda zorno predočuje i to što je dio klaustra gdje se redovnici sastaju radi zajedničkog čitanja Svetog pisma ostakljen, ali ne i grijan. Štoviše, samostan prvotno uopće nije bio grijan jer su srednjovjekovni cisterciti smatrali da malo hladnoće ne škodi pobožnosti.

Majka Anđela Truszkowska, zaštitnica siromašnih

PIŠE: SUZANA PERAN

P uređen veliki perivoj s baroknim vrtom i paviljonom (također bogato oslikanim), šumom, oranžerijom, mediteranskim vrtom i drugim atrakcijama. U njemu možete razgledati i veliku knjižnicu s oko stotinu tisuća knjiga, od kojih su gotovo dvije tisuće srednjovjekovni rukopisi. Danas samostan u Melku uzdržava i gimnaziju s više od 900 učenika, koja je smještena u preuređenom srednjovjekovnom samostanskom krilu, s dvije obrambene kule na kutovima. Ima i nedavno sagrađenu gimnastičku dvoranu koja se, kako bi se očuvao arhitektonski stil kompleksa, nalazi pod zemljom. Ovaj kratak prikaz nekih od najznačajnijih austrijski samostana možemo zaključiti kratkom opservacijom – to nisu relikti prošlosti, nego žive, velike zajednice, uključene u svoje sredine. Crkva je u njima aktualna, društveno angažirana i kreativna te spaja bogato povijesno nasljeđe s potrebama sadašnjosti i nadom u budućnost. Možemo im se diviti, a ponešto od njih i naučiti. Siječanj 2022.

oput sv. Ignacija Lojolskog, i blažena Marija Anđela osjetila je Božji poziv za vrijeme oporavka od bolesti. Rođena je kao Sofija 16. svibnja 1825. u poljskome Kaliszu u plemićkoj obitelji. Roditelji su joj bili obrazovani, a pobožna majka imala je utjecaj na djevojčičinu duhovnost. Sofija je bila krhkoga zdravlja, kao dijete je patila od tuberkuloze pa su je podučavali privatni učitelji. Bistra i znatiželjna, kako će zapisati biografi, redovito je s majkom sudjelovala u pobožnostima i na misi, a od oca je saznavala o životu siromašnih. Razmišljala je o duhovnome pozivu, a za molitve u katedrali u Kölnu osjetila je poziv da se posveti brizi za bolesne i siromašne. Postala je članicom Društva sv. Vinka Paulskog radeći za dobro siromašnih. Uz pomoć rođakinje i financijsku potporu obitelji posvetila se skrbi napuštene djece i beskućnika u najsiromašnijim dijelovima Varšave: otvorila je za njih školu i sklonište. Na poticaj duhovnika kapucina o. Honorata Kozminskog pristupila je Trećem franjevačkom redu i uzela ime Anđela. U studenome 1855.

posvetila se potpuno Bogu i utemeljila novu redovničku zajednicu nazvanu Kongregacija sv. Felixa iz Cantalice, poznatu kao Sestre sv. Felixa ili felicijanke. U trima mandatima bila je po-

Posebno joj je bilo na srcu da se njezine redovnice upute u Sjevernu Ameriku i pastoralno djeluju među poljskim iseljenicima, što se i ostvarilo 1874. glavarica družbe, a zbog zdravstvenih se razloga povukla iz uprave kada su joj bile 44 godine. Posebno joj je bilo na srcu da se njezine redovnice upute u Sjevernu Ameriku i pastoralno djeluju među poljskim iseljenicima, što se i ostvarilo 1874. kada je majka Anđela ispratila pet prvih sestara na put preko Atlantika. Nastavila je moliti i djelovati u družbi koliko joj su joj narušeno zdravlje i boli uzrokovane zloćudnom bolešću dopuštali. Umrla je 10. listopada 1899. Blaženom ju je proglasio papa Ivan Pavao II. godine 1993. Spomendan joj se slavi 10. listopada, a u američkoj Crkvi 30. siječnja. 39

DUHOVNI VADEMEKUM

Brisanje granica PIŠE:

s. VERONIKA MILA POPIĆ

oš je uvijek zima. Ne otapa se snijeg na najvišim planinama. Ne razmiču se maglene zavjese u jutrima, ne bude se pupoljci šarenoga cvijeća. Listovi drveća u šumama ipak još snivaju. A mi, jer početak je novoga ljeta Gospodnjega, promišljamo – gledajući prirodu – i o vremenu. O prolasku i neprolasku. Ograničenom i beskrajnom. Možda sve više u ovom godišnjem dobu postajemo svjesni da nam godine koje smo ispunili proživljenim – brišu granice. Na koji način? To je nešto nalik na snijeg koji svojim bijelim plaštem, gdje se spusti, izbriše zadano: oblike i granice. Sve se u bjelini njegovoj stopi u jedno. Sjećam se riječi Ive Andrića iz pripovijetke »Iskušenje u ćeliji broj 38« u kojoj opisuje nutrinu jednog zatvorenika. Navodi njegova sjećanja među kojima je ono na voljenu ženu čiji je prelazak u vječnost pratio te je to isto tako potom i sam nazrijevao u daljnjem tijeku vlastita života. Mladić se pitao: »Da li nam se pred kraj brišu ovako granice u vidljivom prostoru? Da li se i ja evo topim, čilim, gubim? Je li ovo već predio gdje nas nesreća dovodi, a smrt dočekuje?« Govorim dakle o iskustvu

obrisanih granica, čovjekove krajnje »stopljenosti« s Izvorom koji je Stvoritelj. Riječ je i o čovjekovoj svjesnoj uronjenosti u ono što život čini životom. A što to sve život čini životom? Uistinu mnogo toga. S jedne strane, čini ga množina odnosa u koje trajno ulazimo s mnogim osobama, sa stvorenim svijetom koji nas okružuje, s Bogom, sa samim sobom. A s druge ga strane čini i korjenita samoća kojom iskoračujemo u nepoznato. Koliko li smo puta sami u životu zašli, krenuli u nepoznato? Gotovo uvijek, zar ne? Jer, iako nam je bilo i drago, i ugodno, i potrebno imati u tim trenutcima uza se sigurnost nazočnosti pratitelja ili prijatelja – ipak sami smo iskoračili i krenuli. Uz samoću iskoraka u nepoznato vežu se i gubitci, ona »nesreća« o kojoj govori Andrić: gubljenje tjelesnog života osobito u njegovoj krajnjoj točki – smrti, koja je snažan proboj u nepoznato. U ono što oko nije vidjelo, niti uho čulo, ali je obećano onima koji vjeruju. Sjetimo li se posljednjeg daha darovanog zemlji naših najmilijih, možda će nam upravo biti razvidna i naša »stopljenost« s materijalnim, o kojoj Andrić govori; s prolaznim, koje nas okružuje. Poput svega oko nas, poput mijene godišnjih doba: i mi se mijenjamo i odlazimo.

Gledajući zimu, uočimo i to da se čovjekov prelazak u vječnost događa i brzo i polako. Brzo i iznenadno za one koji ne znaju zimi gledati godove stabala, čuti govor vjetra među ogoljelim granama, suosjećati s lišćem koje je sazrelo i leži na zemlji. Polako, svjesno i smireno događa se onima koji žive život otvorenih očiju, kojima je duh budan te su čuli riječi Obećanja i u njih povjerovali. Jer, čovjek pred Prijelazom, čovjek svjestan blizine vječnosti, kao da svoje dane drukčije oboji. Kao da mu biće već zrači onim bezvremenskim koje se probija iz njegovih pora, stanica, riječi, djela, pokreta… Kao da cijeli čovjek postaje tada glasno izgovorena riječ upravo po sjajnoj svjetlosti kao nekih granica između njega i Stvoritelja – koje u biti blijede, kojih više i nema, izgubljene su. Blago onima koji tu osobu pred vratima Vječnosti, gledajući – vide, slušajući – čuju, dušom je dodirujući – suosjećaju s njome! I koji je ljubavlju prate u samoći odlaska Ocu, znajući: pred vječnošću sam i ja. Blago, nadalje, onima koji su spoznali da je čežnja ljubavi upravo biti u potpunosti jedno s ljubljenim. Stopiti se, izgubiti u drugom. Izbrisati sve granice! Božja je ljubav prema ljubljenom stvorenju, čovjeku, baš takva. U nju ulazimo povjerenjem i prihvaćanjem iz Božje ruke svega onoga što život čini životom. Tako, mi brišemo granice između Božjega i našeg svijeta i prelazimo u vječnost, iako još ne, ipak – već sada!

Godina LIII br. 1/570