Kana, kršćanska obiteljska revija, veljača 2022. by Kršćanska sadašnjost d.o.o.

UVODNIK

KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA

Godina LIII Broj 2/571 Veljača 2022. Cijena 13 kn

Osnivač: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« Glavna urednica: Maja Petranović Uređuje: u redničko vijeće Grafičko oblikovanje: Tihomir Turčinović Izdavač: Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, p.p. 434, Marulićev trg 14 Za izdavača: S tjepan Brebrić Kontakti: E-mail: ks.kana@gmail.com urednistvo@ks.hr pretplata@ks.hr Tel: 6 3 49 060; Fax: 48 28 227 www.ks.hr Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj. Adresa uredništva: KANA, Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, Marulićev trg 14, p.p. 434 Rukopise i slike ne vraćamo. Za iznesena mišljenja u pojedinim člancima i točnost podataka odgovorni su autori te njihovi stavovi ne predstavljaju nužno stav uredništva. Tisak: Mediaprint – tiskara Hrastić Račun: KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o. IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1 SWIFT PBZ GHR 2X Godišnja pretplata: 143 kn Inozemstvo: Članice EMU: 44 €; Australija 55 AUD; Kanada 55 CAD; Švicarska 55 CHF; SAD 55 USD; Velika Britanija 33 GBP; Švedska 330 SEK. ijena za zemlje koje nisu navedene u C ovom popisu obračunava se prema USD. Avionsku poštarinu za prekomorske zemlje obračunavamo posebno.

asopis je objavljen uz potporu Č Grada Zagreba Stare novine – novi papir Odvojenim prikupljanjem smanjujemo količinu otpada na odlagalištima, čuvamo šume, štedimo vodu i energiju. Veljača 2022.

Dragi čitatelji, donosimo vam novi broj Kane i s njim nove aktualne teme i razna vrijedna promišljanja naših autora. Istaknuli smo pitanje demografije koje je u fokusu kao gorući hrvatski problem, o njemu piše i nekolicina naših autora pitajući se o izvorištima toga problema, ali i rješenjima izlaska iz njega. Pitamo se je li ovaj problem samo pitanje nataliteta ili gospodarstva, masovnog iseljavanja ili tromosti države. Je li rješenje samo u jednostavnim poticajnim mjerama ili čiji je to zapravo problem? Konačno, odvažimo se pitati: Možemo li mi i kako odgovarati na ta društvena pitanja kao kršćanski vjernici iz konkretne vjerničke svijesti? Koja je naša uloga? Vidim jednostavan imperativ u traženju odgovora: najprije čovjek! Upravo aktivnom ulogom kršćana u svim društvenim procesima u cilju afirmacije istinskih vrednota, Crkva u Hrvatskoj kojoj, barem deklarativno, pripada većina građana, ima važnu ulogu. Dobrobit našega društva, rješenje demografskih i ostalih aktualnih problema možemo kao kršćani tražiti u moralnoj i duhovnoj obnovi, krenuvši od nas samih kako bismo svoj obnovljeni kršćanski duh trajno ugrađivali u tkivo društva. To je društvo koje će zanimati najprije čovjek. Ponajviše s pogledom prema slabima i potrebitima. Stoga u ovom broju Kane mislimo posebno i na bolesne i slabe, u povodu Svjetskog dana bolesnika.

S našim autorima promišljamo o smislu patnje i kako utjecati na društvo i kulturu da se s njom nose. Kako bi u toj kulturi evanđeoski duh imao odjeka, potrebna nam je upravo ta svijest da kao kršćanska zajednica imamo nezaobilaznu ulogu na putu prema pravednijem i plemenitijem društvu. A u svemu tome ljubav. Niti tu temu u mjesecu ljubavi nismo zanemarili, pronađite ju negdje u središtu Kane, gdje joj je i mjesto. Vjerujem da nam u svim ovim nastojanjima kao članovima zajednice može pomoći istinski osjećaj crkvenosti u zajedničkom hodu na sinodalnom putu, s posebnim naglaskom na tome da »slušamo Boga po osluškivanju drugih, nadahnuti Božjom riječju«. O sinodalnosti također možemo puno čitati na stranicama naše Kane. Zapravo, baš to mi se čini dobar početak ovoga hoda, jer je slušanje i osluškivanje u kršćanskoj tradiciji uvijek bilo povezano s čitanjem. Danas, u digitalnoj eri, itekako je važno ono što čitamo i može imati ozbiljne posljedice na vjerski razvoj. Čitati kvalitetno, razmišljati kritički i osluškivati jedne druge, dok na obzoru stoji najprije čovjek – sve to možete naći na stranicama naše i vaše Kane. Želimo Vam plodonosno čitanje i osluškivanje! Urednica 3

ISUSOVI SRETNI LJUDI

Druga nevinost Samo onaj tko ima »ruke nedužne i srce čisto«, ponavlja Pismo, dostojno pristupa mjestu Božje prisutnosti. Nije riječ o bezgrešnosti, nego o žeđi duše i čežnji srca da baš kao grešnik ugledam Boga licem u lice i da mi Bog iznova stvori čisto srce.

PIŠE: IVAN ŠARČEVIĆ

laženstava siromaštva, krotkosti i čistoće, nazvana u Crkvi i »evanđeoskim savjetima«, najviše se vežu uz redovnike i njihove zavjete. Međutim, Isus ih nije nazvao savjetima niti ih je rezervirao za povlaštene. Nema kod Isusa »posebno Bogu posvećenih osoba«, onako kako je hijerarhijska Crkva prozvala one od kojih traži posebnu savršenost. Sva su blaženstva obveza svih vjernika, uvjet sreće svakoga tko hoće posvetiti se Bogu i ljudima. Dakle, i na blaženstvo čistoće srca Isus poziva sve ljude. I svima obećava gledanje Boga. Čistoća se odnosi na srce, središte čovjeka, što je neizmjerno više od obredne i tjelesne urednosti, a i od delikatne čistoće i odricanja na seksualnom području. Mnogo je oštre kritike Isus uputio poznavateljima Pisma, farizejima, licemjerima, jer su izvanjski čistili čaše, svoje tijelo, a nutrina im je bila »puna grabeža i pohlepe«. Unutarnji čovjek, za semitsku kulturu, svoje središte ima u srcu. Srce nije puki biološki organ niti tek sjedište afekata, nego središte mišljenja, sabiralište iskustva, životne mudrosti, znanja i moralnosti. Moralnosti povrh svega, i to ne tek uskog područja moralnosti, seksualne, na primjer, nego je srce dinamičko sjedište najvažnije moralne instancije – savjesti, onoga internog foruma u kojemu se susreće čovjek sam sa sobom i koji izjednačuje s Božjim glasom. Srce je poprište pitanja, nemira, dilema, sukoba, raspra10

va, ali i spletki, snova i snovanja, obmana i varanja. U srcu se, posvuda stoji u Bibliji, rađaju razne misli i nakane, i dobre i zle. Bogu je najvažnije da njegovi vjernici, njegov narod, ne budu prijevarna, podijeljena i neobrezana srca. A narod

Kršćani vjeruju da se Božje lice objavilo u licu čovjeka, Isusa iz Nazareta. A po njemu u licima ljudi, majke, dragih, siromašnih... To lice ne objavljuje se povlaštenima i bezgrešnima, nego onima koji čeznu za ljudskim Božjim licem, za božanskim Bogom u čovjeku. svako malo tako zastrani, okameni u neposluhu, da Bogu ne preostaje ništa drugo nego da mu »izmijeni« srce. I Isus je ustajao protiv sunarodnjaka nečiste nutrine. Boga su štovali usnama, a srce im je bilo daleko od Boga: u praksi su se ponašali kao da Boga nema. Doista, kroz svu povijest, i danas, pojedinac i njegova obitelj, Crkva i narod, čitave religije, kulture i kontinenti, zapadaju u oholost vjerske supremacije i samodovoljnosti, u tvrdoću srca, u stanje kada čak mogu biti čisti poput anđela, ali su ti čistunci zapravo pali anđeli: vjernici u Boga, a pakleni mrzitelji ljudi. Mole bez čežnje za Bogom, za ljudima, za ljubavlju, za čistim srcem.

Usred »nečistoća« nastojati ostati čist Isus je upozoravao da tragično zlo za čovjeka ne dolazi izvana, od drugih, nego iz njegova srca. Nije, naravno, sve zlo u čovjeku, zlo je i izvan njega, u drugima, ali kobno zlo dolazi iz nutrine. Poslušajmo kako to Isus jasno kaže: »Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka« (Mk 7, 21 – 23). Nije sve zlo u nama. Ima zla izvan nas. Ali zlo drugoga je užasno onda kada postane moje, kad pristanem na njega, kad se u njega upletem, dopustim se otrovati opakošću drugoga i zloćom svijeta. Nije stvar pasivizirati se ili izmaknuti se od prljavoga svijeta, nego usred »nečistoća« nastojati ostati čist od zloće, a raditi dobro. Da primijenimo Buberovu misao: kod zla, i onoga najgorega, zloporabe Božjega imena, nije rješenje ostaviti Božje ime u blatu gdje ga bacaju oni koji u njegovo ime čine zlo, niti zaobilaziti središta ljudskih otpada i stratišta, nego upravo valja zagaziti usred njih i podignuti Božje ime iz tih nečistoća i učiniti da zasja novom čistoćom. Nije lako biti unutarnje čist, integralan, svoj, nepodijeljen u sveopćem metežu; uronjen u tišinu Božjeg otajstva, dopustiti da nam srce bude ukradeno samo od Boga ljubavi, i onda kada izvana sikću i kleveću ili kad i od najbližih nismo prihvaćeni. Jer samo onaj tko ima »ruke nedužne i srce čisto«, ponavlja Pismo, dostojno pristupa mjestu Božje prisutnosti. Nije riječ o bezgrešnosti, nego o žeđi duGodina LIII br. 2/571

Svi, i oni najprljaviji, i koliko god da su se onečistili: krađama, ubojstvima, preljubima, pakostima, skriveno ili javno, svima je ponuđena druga nevinost, obnovljeno stanje djetinjega gledanja i bez bijela ruha.

še i čežnji srca da baš kao grešnik ugledam Boga licem u lice i da mi Bog iznova stvori čisto srce. Nema veće i gorljivije molitve nego da se ugleda Boga. Za tim su žudjeli i žude milijarde ljudi. Veliki Božji prijatelj Mojsije upozoren je da Božje lice ne može vidjeti i ostati na životu. Mogao je, piše u Knjizi, vidjeti samo Božja »leđa«, slijediti Boga i čekati milost da mu se sam pokaže. Kršćani vjeruju da se Božje lice objavilo u licu čovjeka, Isusa iz Nazareta. A po njemu u licima ljudi, majke, dragih, siromašnih... To lice, ponovimo, ne objavljuje se povlaštenima i bezgrešnima, nego onima koji čeznu za ljudskim Božjim licem, za božanskim Bogom u čovjeku.

njeni grabežom i pohlepom, pogledajmo dječje oči, one Boga gledaju; prepoznajmo unutarnje čiste ljude oko nas koji nepatvoreno ljube, istinito govore, koji iskreno mole, plemenito pomažu, koji čeznu za Bogom, za smirajem u Bogu, da,

Blaženo gledanje Iako je Isus ispunjenje blaženstva čistoće – gledanje Božjeg lica – obećao tek s onu stranu smrti, nećemo pogriješiti ako kažemo da već ovdje na zemlji imamo predokus toga gledanja. Osim Božjega lica u licima Isusove braće i sestara, otvoreno i čisto srce gledanja Boga nudi nam se i u drugim prigodama. Naime, ako smo možda i okamenili srcem, ako smo izra-

takvi već gledaju Boga. Ali, oprez, takvi se time ne uznose. Blaženo gledanje nije poza smrknuta pogleda koji je osvojio ili zarobio svetinju, ni nerealna sreća i optimizam apriornog osmijeha kičastog anđela. Isus blaženstvom čistoće obrće našu misao i nakane. Jer presudno je to unutarnje obraćenje. Tko gleda na sebe, svijet i bližnje iz čista srca, iz unutarnjeg susreta s Bogom, s pogledom na njegovo lice u

Veljača 2022.

Da bi se gledalo Boga, ne treba čekati neko puno i posebno vrijeme, već se sada, ovoga trena valja zaputiti smjerno Bogu u pohode, u unutarnji zavičaj iz kojeg izrasta naša osobnost, u srce.

Isusu, taj se mijenja, i to stubokom. Tko iznutra »gleda« Boga, njegova praksa postaje čišća, oslobođenija od laži, prijevara, pakosti… A da bi se gledalo Boga, ne treba čekati neko puno i posebno vrijeme, već se sada, ovoga trena valja zaputiti smjerno Bogu u pohode, u unutarnji zavičaj iz kojeg izrasta naša osobnost, u srce. Bog dolazi tiho. I traži da se pazi i na tijelo, svoje i tijelo bližnjega, jer srce je u tijelu, i to – kazali smo – ne kao tjelesni organ, nego kao utjelovljeni Božji duh, kao savjest, kao naša povijesna duša i uvjetovana sloboda, kao sve ono što smo svjesno i nesvjesno činili, kao svi naši promašaji, bolesti i patnje, grijesi i odluke, kao naše nevjere i vjere, nade i čežnje, mržnje i ljubavi. Ima još nešto nenadmašno utješno za našu ljudsku krhkost i zloću. Svi, i oni najprljaviji, i koliko god da su se onečistili: krađama, ubojstvima, preljubima, pakostima, skriveno ili javno, svima je ponuđena druga nevinost, obnovljeno stanje djetinjega gledanja i bez bijela ruha. Jedini uvjet jest da se ne bude licemjer, da se prizna da je grijeh izišao iz vlastita srca. I da se posluša Isusa – da se više ne griješi! 11

ZDRAVLJE I DUŠA

RIJEČ I ŠUTNJA

Vrijeme šutnje obično je vrijeme prepoznavanja puta, a prava riječ izgovorena u pravo vrijeme jest »znak«.

ao što na cesti iščitavamo prometne znakove i njihove poruke, tako u susretu s bližnjim iščitavamo značenje upućene nam riječi i šutnje prateći izražaj lica, geste i ponašanje. Vrijeme šutnje obično je vrije me prepoznavanja puta, a prava riječ izgovorena u pravo vrijeme jest »znak«, upozorenje – poput prometnog znaka. Poruka upućene nam riječi i/ili šutnje, ne govori samo nama, ona govori i o osobi koja nam je upućuje. O poslanoj i/ ili primljenoj poruci – riječi, dobro je razlučiti čemu ona pripada: ranjivoj prošlosti osobe ili vremenu i okolnostima slanja poruke, te što nam znači poruka, ako nas ranjava. Je li ona zagrebla o nezacijeljene rane naše prošlosti ili pak izvire iz ranjenoga mjesta poručitelja, a mi mislimo da je upućena nama.

ne vide jer nisu u mogućnosti sagledati je i spoznati. Moramo imati na umu da je duša svakoga od nas ranjiva te prijeko potrebna riječi ljubavi, razumijevanja i prihvaćanja. Narodna mudrost govori: I put u pakao popločen je dobrim namjerama! Ono što mi vidimo kao dobronamjernu poruku i poduku, naš bližnji može doživjeti kao

Riječi imaju težinu Imajmo na umu da je istina izrečena u lice teška i bolna. Ljudi od nje okreću glavu i poniru pogledom. Ako smatramo nužnim bližnjega sučeliti s istinom, bilo bi dobro da je izrečemo u prispodobi ili svoje riječi pokrijemo finim velom, kako to čini san, da se istina može prihvatiti i ne doživi povređujuće. Ima osoba koje bi istina slomila pa zato trebamo biti pažljivi u njezinu izricanju ili ju prešutjeti. Ima i onih koji znaju istinu, ali je ne žele čuti, kao i onih koji ju

prigovaranje, osudu, vlastitu manjkavost, nelagodu i uvredu sa svim lošim primislima. Naše postupke i riječi iščitava iz svojeg srca, kao što to i mi činimo. Ono što je u vlastitu srcu i oku, pronalazimo u tuđem, uz napomenu da ne proničemo do dna vlastita srca. Ljudi ne pomišljaju da riječi imaju značenje, ne samo smislom nego i osjećajima koji su na njima pohranjeni. U svakoga su od nas osjećaji vezani za neku riječ drukčiji jer su i naša iskustva različita, kao

Ti možeš požaliti svoju šutnju jednom, ali ćeš se često kajati zbog svojih riječi. orijentalna mudrost

i senzibilnost u prepoznavanju osjećajnih nijansi. Riječi imaju težinu – na njima su pohranjene slike ispunjene bolju, očajem, tugom, gorčinom, radošću, milinom, ljepotom, očekivanjem, ljubavlju i tako unedogled. Da bismo razumjeli poruku, značenje upućenih riječi i njihova osjećajna boja moraju se podudarati u nas i u našeg sugovornika. U nepodudarnosti značenja upućene riječi – leže nesporazumi. Pokatkad duboko u nama leži krivnja koju ne prepoznajemo i nismo je svjesni te nesvjesno šaljemo pogrešne i zbunjujuće poruke, što je često izvor nesporazuma, pa i sukoba. Nesporazumi leže ne samo u našem neznanju, nepoznavanju vlastita i tuđega duševnog života, nego i u našoj nesposobnosti slušanja (nitko nas nije učio slušati!). Slušanje je vrlo zahtjevno i naporno! Ono zahtijeva usredotočenost i vrijeme posvećeno drugom ti. Površno slušanje vodi međusobnom nerazumijevanju jer često »mimo uha« propustimo bitne poruke. Više značenja šutnje U komunikaciji značenje ima i šutnja. Šutnja govori više i glasnije je od izgovorene riječi te je katkada vrlo teška i bolna. No ima situacija i okolnosti kada moramo znati zašutjeti, šutjeti i prešutjeti. Odabir vremena šutnje jednako je zahtjevan kao i odabir pravih riječi. Šutnju trebamo znati čuti, iščitati što nam drugi njome poručuje. Šutnja kao i riječ može imati više značenja. Ona može biti izraz straha od autoriteta (dijete – roditelj, učitelj; podređeni – šef), straha isprepletena s prepoznatom i neprepoznatom krivnjom koja je česta Godina LIII br. 2/571

SVETAC MJESECA

PIŠE: TEREZA SALAJPAL

pratiteljica straha. Naša se ljutnja može prerušiti u šutnju kao znak kažnjavanja bližnjeg. Šutnja osobe koja uskraćuje rije č pokreće krivnju u bližnjeg pred kojim se šuti, a da dotični često ne zna u čemu je njegov »grijeh«. To se često događa u obitelji u odnosima između roditelja i djeteta, kao i u odnosima između supruga i supruge. Ima šutnji koje su opasne i pogubne. Umjesto da se na miran i mudar način iznese vlastito mišljenje i doživljavanje te razjasni prijeporna situacija i nesporazum, reagira se šutnjom koja može trajati satima i danima, a da nijedan sudionik ne ponudi riječ. Često je riječ o igri moći. Moramo znati da zrelija i mudrija osoba prva nudi riječ. To nije znak slabosti, kako se obično misli, nego znak jakosti. Ima šutnji koje traju tjednima i mjesecima – to su one teške šutnje koje i sam prostor ispunjavaju napetošću i neprijateljstvom, pa i mržnjom. No svaka šutnja ne mora biti oružje kažnjavanja niti nositi samo negativne poruke i osjećaje. Šutnja može imati i pozitivno značenje, biti znak međusobna razumijevanja na dubljoj razini, kada osobe misle i osjećaju jednako, ispunjene unutarnjim mirom – spokojem. To su šutnje utopljene u unutarnju tišinu. Šutnjom možemo izraziti neslaganje s izrečenim, a da šutnja ne mora biti znak neprijateljstva. Također, šutnjom, možemo poslati neizrečenu pouku; »Razmisli o riječima, ne kritiziraj, ne osuđuj!« To, dakako, zahtijeva istančano uho i otvoreno srce onoga komu je šutnja-pouka upućena, da bi je razumio. Kada izgubimo kontrolu, kažemo i ono što ne želimo, možemo povrijediti sugovornika i izazvati šutnju. Stoga trebamo naučiti suzdržavati i kontrolirati svoje osjećaje (što nije jednako potiskivanju), izraziti svoje mišljenje i osjećaje u pogodnom trenutku i na primjeren način, poštujući distanciju i osobnost drugog ti. Veljača 2022.

Sv. Josip iz Leonisse Franjevac kapucin, propovjednik i zaštitnik siromašnih

PIŠE: SUZANA PERAN

veti Josip iz Leonisse rođen je 8. siječnja 1556. u brojnoj obitelji u talijanskoj Leonissi i na krštenju je dobio ime Eufranio. Od najranije dobi brzo je učio, odlikovao se mudrošću i vrlinama pa je obitelj ulagala u njegovo školovanje nadajući se da će zauzeti neko ugledno mjesto u svome kraju. Za dječakovo se obrazovanje posebno brinuo njegov imućni rođak. Naočitomu i naobraženomu mladiću nudila se ruka kćeri bogatoga mjesnog plemića, no Eufranio se, nakon bolesti koja ga je zadesila, odlučio odreći ženidbe i pristupiti franjevcima kapucinima. S nepunih 18 godina 1573. ulazi u kapucinski novicijat i uzima ime Josip. Svoj je život stavio u službu propovijedanja i skrbi za siromašne, a sam je živio vrlo strogo i isposnički. Propovijedajući, obilazio je mjesta po Umbriji, a 1587. otišao je u Carigrad kako bi se duhovno skrbio za više od četiri tisuće kršćanskih robova koji su radili za turske gospodare. Zbog toga su ga turske vlasti više puta zatvarale, ali nije odustajao od svoje službe siromašnima. Bri-

nuo se i za oboljele od kuge. Uhićen je i osuđen na smrt, ali je čudesno oslobođen te se vratio u Italiju. Tamo se sav stavio u službu tridentinske obnove propovijedajući i poučavajući kršćanski nauk. U Svetoj godini 1600. držao je korizmene propovijedi u Otricoli, gradu kroz koji su prolazili hodočasnici u Rim. Osim toga što je propovijedao, Josip je i služio hodočasnicima, hraneći siromašne među njima i perući im rublje. Životopisci su zapisali da je imao i vlastiti vrt u kojemu je uzgajao povrće za siromašne. Obolio je i umro 4. veljače 1612., a prije toga se oprostio od prijatelja i rodbine. Blaženim ga je 1737. proglasio papa Klement XII., a svetim 1746. Benedikt XIV. Spomendan mu je 4. veljače. Zemni mu ostatci počivaju u njemu posvećenoj crkvi u rodnoj Leonissi, gdje je sačuvan i njegov misionarski križ. Zaštitnik je propovjednika i siromašnih, a poznata je svečeva misao da svaki kršćanin treba biti živa knjiga iz koje se može čitati evanđelje. U ikonografiji ga se prikazuje s misionarskim križem i evanđeljem. 23

POLITIČKE TEME

Demografi i spasi Nalazimo se u »začaranom kolu« iz kojeg je teško izići.

rvi rezultati popisa stanovništva Hrvatske odrađenog 2021. zgrozili su dežurne komentatore u medijima i ohrabrili čelnike oporbe za još jednu rundu napada na vladajuće. Svi su demografi složni u ocjeni kako je stanje na terenu zacijelo još strašnije od onoga što je u popisu stanovništva prikazano, tj. da je pad stanovništva Hrvatske od 10 posto, odnosno na samo 3,9 milijuna tek početak. Ne treba biti demograf da bi se vidjelo u kojem je stanju Hrvatska, u što sam se uvjerio putujući uzduž i poprijeko Hrvatskom, često se pitajući od čega ti ljudi žive. Kad se makneš iz velikih gradova, najveći je dio je pustoš, sela i gradići sve su slabije naseljeni, mahom starim stanovništvom. Veći gradovi nekako održavaju svoju veličinu doseljavanjem, dok se zaostali ruralni dijelovi prazne, što je proces poznat svuda po svijetu. Osim sjeverozapada Hrvatske i samog Zagreba, još samo na obali i (nekim) otocima mogu se pronaći mlade obitelji voljne tu i ostati. Slično je i drugdje u ruralnim dijelovima EU-a, bez rastuće industrije, gdje nedostatak posla i niske plaće dovode do iseljavanja. Prvo, Hrvatska se po negativnim demografskim trendovima ne razlikuje bitno od ostatka EU-a, prema podatcima Eurostata. Čak u 15 zemalja članica EU-a već je desetljećima prirodni prirast negativan, tj. bilo je više umrlih nego rođenih, dakle Hrvatska tu nije iznimka, a najgore stoje, redom, Bugarska, Latvija, Litva, te Hrvatska, Mađarska i Rumunjska. U članicama EU-a u kojima broj stanovnika raste ili stagnira to se događa zbog doseljavanja radne snage s obiteljima. Samo u osam članica EU-a stanovništvo raste i zbog pozitivnog prirasta i zbog doseljavanja. To su: Irska, Francuska, Danska, Cipar, Luksemburg, Malta, Nizozemska i Švedska. Doseljavanje održava broj sta44

novnika (unatoč niskom natalitetu!) u 10 članica EU-a: u Belgiji, Češkoj, Estoniji, Španjolskoj, Litvi, Austriji, Portugalu, Sloveniji, Slovačkoj i Finskoj. Pa ipak, ni useljavanje ne zaustavlja smanjenje broja stanovnika u Bugarskoj, Grčkoj, Njemačkoj, Mađarskoj i Poljskoj, Hrvatskoj, Italiji, Latviji i Rumunjskoj. Uzevši sve to u obzir, Agencija za zaštitu okoliša EU-a napravila je demografske projekcije do 2100. godine u svim europskim državama u usporedbi s 1950. godinom. Do kraja ovog stoljeća u odnosu prema 1950. godini rast stanovništva (25 – 50 posto) imat će Švedska, Švicarska, Irska i Britanija. Sporiji rast broja stanovnika imat će Francuska, Danska i Belgija (10 – 25 posto). Mali rast ili stagnacija broja stanovnika predviđa se Finskoj, Austriji i Nizozemskoj. S druge strane, pad stanovništva od 10 do 25 posto imat će Španjolska, Italija, Slovenija, Češka i Njemačka. Jaki pad stanovnika od 25 do 50 posto do 2100. s obzirom na 1950. predviđa se pak za Hrvatsku, Mađarsku, Slovačku, Poljsku, Rumunjsku, Grčku, Estoniju, Latviju, Litvu i Portugal (sličan pad stanovništva imat će i BiH, Srbija, Ma-

kedonija, Crna Gora i Albanija). Najveće smanjenje broja stanovnika, veći od 50 posto, doživjet će Bugarska, a najveći rast stanovništva, veći od 50 posto, trebala bi doživjeti Norveška. Drugo, ovako postavljena karta Europe govori ono što ponavljam već desetljećima: Hrvatska nema problema s demografijom, nego sa svojim gospodarstvom! Demografska slika EU-a poklapa se sa kartom standarda stanovnika EU-a iskazanog kao BDP po stanovniku u eurima (u realnom iznosu ili u paritetu kupovne moći). Ne treba biti dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju da bi se uočilo kako je u Bugarskoj demografski pad najveći u ruralnim područjima na sjeverozapadu, koja su najsiromašnija u čitavom EU-u. Sličnu veliku stopu iseljavanja ima najsiromašniji dio Latvije. Isto vrijedi i za ruralna, nerazvijena područja Hrvatske. Najveći prirodni prirast već čitavo desetljeće ima Irska, a slijede je Luksemburg, Švedska i Francuska. U zemlje rastuće ekonomije ljudi se doseljavaju, tamo obitelji mogu i žele imati više djece, dok iz zemalja sa sporo rastućom ekonomijom ljudi odlaze. Zemlje koje će doživjeti vrlo blagi pad Godina LIII br. 2/571

telji nacije ili stagnaciju broja stanovnika redom su zapadne gospodarski razvijene zemlje, s brojnim mladim doseljenicima – Njemačka, Francuska, Španjolska, Švedska, Danska, Austrija, Belgija, Nizozemska. U svakoj od njih broj doseljenika iznosi između 9 i 15 posto, ali sa svim blagodatima i problemima koje to donosi, jer svi novorođeni u Irskoj nisu keltskog podrijetla, niti su svi novorođeni Francuzi bijelci. Treće, usporede li se s Hrvatskom zemlje koje su postale članice EU-a 2005. i 2007., kod svih je u godinama nakon ulaska u EU došlo do drastičnog smanjenja broja stanovnika, u prosjeku oko 11 posto, iako

Nikakve domaće demografske mjere ne mogu uvjeriti mlade Hrvate u Irskoj da se vrate kući jer se naše mjere ne mogu mjeriti s razlikom BDP-a po stanovniku u Irskoj od 62.950 eura i u Hrvatskoj od 11.720 eura. im na vlasti nisu bili ni HDZ ni SDP, niti su im premijeri bili Plenković i Milanović. Iznimka su industrijski najrazvijenije Slovenija i Češka! Iseljavanje je počelo i ranije, padom komunizma u Istočnoj Europi. Odlazak milijuna Poljaka na zapad doveo je čak do protuuseljeničke (protupoljske) kampanje u UK i Francuskoj. Između 1991. i 2015. Estonija, Litva i Latvija te Bugarska izgubile su između 16 i 26 stanovništva, što se nastavilo ulaskom na slobodno tržište rada EU-a. Odlazak 230 000 mladih školovanih građana Hrvatske u EU uklapa se u taj trend prisutan na istoku EU-a. Nalazimo se u »začaranom kolu« iz kojeg je teško izići. S jedne strane, Svjetska Veljača 2022.

banka i MMF prognoziraju Hrvatskoj spore stope rasta zbog nedostatka radne snage i niskog nataliteta. S druge strane, na usporavanje odlaska radne snage iz Hrvatske, kao ni na povratak iseljenih ne možemo računati bez ozbiljnog gospodarskog rasta. Nikakve domaće demografske mjere ne mogu uvjeriti mlade Hrvate u Irskoj da se vrate kući jer se naše mjere ne mogu mjeriti s razlikom BDP-a po stanovniku u Irskoj od 62.950 eura i u Hrvatskoj od 11.720 eura. No, budimo realni, sadašnje demografsko stanje nastavak je trendova prisutnih već nekoliko desetljeća i nije rezultat (ne)rada samo ove hrvatske vlade nego je združeni rezultat rada svih hrvatskih vlada od 1992. i njihovih prethodnika u desetljeću prije toga. Gospodarsko i tehnološko zaostajanje Hrvatske započelo je 70-ih godina prošlog stoljeća. Pojam »radnika na privremenom radu u inozemstvu« nastao je još tada, iako su vani ostali 40 godina, tamo zasnovali obitelji i školovali djecu i samo formalno bili stanovnici Hrvatske. Uz iste startne pozicije Slovenija je ipak doživjela gospodarski uzlet domaćim i stranim investicijama u tehnologiju u pravo vrijeme, početkom 90-ih godina 20. st., kad smo se mi bavili preživljavanjem nacije u ratu i privatizacijom bez mozga. Ovakvo stanje u hrvatskom gospodarstvu i s njime povezano iseljavanje iz gospodarski nerazvijenih krajeva nije nastalo preko noći, niti se može čarobnom štapićem promijeniti preko noći, recimo, dolaskom na vlast jeftinih demagoga iz oporbe, jer ni sami nemaju pojma što učiniti. Umjesto političkih prepucavanja i kuknjave o općoj propasti nacije potrebna su nam desetljeća strpljivog rada. Štoviše, ni pojedini javni sektori poput zdravstva dugoročno nisu održivi zbog iseljavanja. Rumunjska je tako od 2009.

PIŠE: TONČI TADIĆ

do 2015. izgubila polovicu liječnika, što je zaustavljeno dvostruko većim plaćama liječnika, odnosno recept postoji! Iseljavanje svoje radne snage i s time povezani problem gospodarskog rasta Poljska je prelomila ne čekajući povratak iseljenih Poljaka nego »uvozom« Ukrajinaca koji sada čine dva od ukupno 16 milijuna radno sposobnih stanovnika u Poljskoj! To uviđaju i naši poslodavci, pa je u nas na obali i općenito u građevinskom sektoru sve više radnika iz Indije i Nepala, dok Filipinci beru grožđe na Pelješcu. Nimalo čudno na globaliziranom tržištu rada. U našoj je znanosti slično jer gotovo 10 posto zaposlenika u Institutu Ruđer Bošković čine stranci, kojima su naša istraživanja zanimljiva, a standard podnošljiv, dok naši mladi znanstvenici hrle prema zapadnim dijelovima EU-a. Koliko god to bilo nepopularno, moram to reći: Hrvatska će doživjeti povratak svojih iseljenih radnika tek kad se gospodarski razvije. Gospodarski razvoj Hrvatske neće pak ovisiti o njihovu povratku, nego o doseljavanju radne snage iz zemalja kojima je i ovakva Hrvatska dobra i zanimljiva! Doseljavanja radne snage neće pak biti bez brojnih ulaganja u gospodarstvu novih tehnologija (dakle ne samo u turizmu!), koje će trebati kvalificiranu i školovanu radnu snagu.

DUHOVNI VADEMEKUM

PIŠE: s. VERONIKA MILA POPIĆ

vako vrijeme treba svoje proroke. One dakle koji će Božju poruku razložiti u konkretnoj situaciji svoga vremena. Prorok je dakle Božji poslanik koji može u svjetlu Božje Riječi, u snazi Duha Isusa Krista, interpretirati sadašnjost i postaviti jasno rast njezina sjemena u bližoj ili daljoj budućnosti. Riječi koje prorok naviješta u svojem su značenju vrlo jednostavne: one potiču obraćenje - čovjekovu promjenu od zla prema dobru. Proroci su, nadalje, osobe koje je Bog poslao biti vidljivima i čujnima. Snažnima u riječima i djelima. Postavljenima, u ime Božje, pred kraljeve i narode jer proročka se riječ snažno odražava i na društvo. Kako čitamo u Knjizi proroka Ezekiela, proroci dolaze osobama kojima je potrebno mijenjati »tvrdokoran pogled i okorjelo srce«. Promijeniti srce znači potaknuti re-formu cijela čovjeka. Ponovno oblikovati njegove misli, riječi, odluke, djela. I to se ne događa tek tako. Ni tek olako. Prenoseći Božje riječi i Božje stavove, prorok u svom poslanju nailazi na veli-

ke otpore: odbačen je, bestemeljno suđen, procjenjivan prema izvanjskome, primjerice podrijetlu ili profesiji. Baš onako kako su Isusa prosudili njegovi Nazarećani: »Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju«. Uviđamo ovdje problem tvrdoće srca. Zatvorenosti za dobro. U zbirci izreka pustinjskih otaca iz 4. stoljeća nalazimo izvrsnu definiciju ove bolesti, ali i lijeka. Otac Ivan, pustinjak, prenio je sljedeću zgodu: »Dođosmo jednom iz Sirije k ocu Poemenu i htjedosmo ga upitati o tvrdoći srca. No starac nije znao grčki niti je u blizini bilo prevoditelja. Kada je vidio kako se mučimo, starac stade govoriti grčki: ‘Voda je po naravi meka, a kamen tvrd. No, kada vjedro vode visi iznad kamena, kap po kap buši kamen. Tako je i riječ Božja meka, a naše srce tvrdo. No, kada čovjek često sluša riječ Božju, otvara mu se srce strahu Božjemu’, reče otac Poemen«. Kap po kap! Mekoća Riječi Božje - na tvrdoću srca. Riječ Božja može biti i stav dobrote, ljubavi, praštanja, razumijevanja jedne osobe, upućen tvrdoći srca druge osobe. »Kap po kap«: pada ustrajno, nepokolebljivo, onoliko koliko treba da kamen omekša.

Prepoznajemo li takve proroke među nama? One koji možda nisu poslani kraljevima i narodima, biti dakle vidljivi i glasni, već svakomu od nas. Što su poslani činiti? Diskretnom nazočnošću i dobrotom postojano mijenjati osobu, zajednicu, društvo. Možemo ih prozvati i nevidljivim prorocima. Oni su u našoj blizini i - možda smo se na njih naviknuli, označili ih kakvom etiketom i odbacili. Naime, oni nam mogu i smetati jer postojanom dobrotom zahvaćaju one koje bismo mi rado strogo ukorili, brzo promijenili ili izbacili iz svoje okoline kao nepoželjne. Nevidljivi proroci ne opiru se Zlomu: okreću drugi obraz, hodaju i drugu milju, daju i donju haljinu, kako kaže Isus. Oni strpljivo mekšaju kamen, postojano grade promjenu. Oni vjeruju u dobro i ne odustaju od čovjeka. Jesmo li također svjesni da nevidljivi proroci i nas same liječe, mijenjaju, a da to ne primjećujemo, dugo, dugo vremena. Ti proroci - od nas ne odustaju. Prate nas sve do onoga trenutka kada kap dobrote omekša do kraja kamen našega srca, i progledamo napokon dobrim pogledom i uskliknemo: pohodi Bog narod svoj! Usta prorok među nama! Jesmo li dovoljno svjesni da smo - jednom izliječeni - i mi poslani biti nevidljivim prorocima?

Godina LIII br. 2/571