Kana, kršćanska obiteljska revija, listopad 2022.

Godina LIII Broj 10/578 Listopad 2022. Cijena 13 kn/1,73 €

Osnivač: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost«

Glavna urednica: Maja Petranović

Uređuje: uredničko vijeće Grafičko oblikovanje: Tihomir Turčinović

Izdavač: Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, p.p. 434, Marulićev trg 14

Za izdavača: Stjepan Brebrić

Kontakti: E-mail: ks.kana@gmail.com urednistvo@ks.hr pretplata@ks.hr

Tel: 63 49 060; Fax: 48 28 227

www.ks.hr

Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj. Adresa uredništva:

KANA, Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, Marulićev trg 14, p.p. 434

Rukopise i slike ne vraćamo.

Za iznesena mišljenja u pojedinim člancima i točnost podataka odgovorni su autori te njihovi stavovi ne predstavljaju nužno stav uredništva. Tisak: Mediaprint – tiskara Hrastić

Račun:

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o.

IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1

SWIFT PBZ GHR 2X

Godišnja pretplata: 143 kn

Inozemstvo:

Članice EMU: 44 €; Australija 55 AUD; Kanada 55 CAD; Švicarska 55 CHF; SAD 55 USD; Velika Britanija 33 GBP; Švedska 330 SEK.

Cijena za zemlje koje nisu navedene u ovom popisu obračunava se prema USD. Avionsku poštarinu za prekomorske zemlje obračunavamo posebno.

Časopis je objavljen uz potporu Grada Zagreba

Stare novine – novi papir

Odvojenim prikupljanjem smanjujemo količinu otpada na odlagalištima, čuvamo šume, štedimo vodu i energiju.

pred vama je uobičajena raznolikost te ma i razmišljanja kao odraz kršćan ske brige, angažmana, nade i molitve u konkretnosti našega života i izazovima sadašnje stvarnosti. Između ostaloga, prisutan je sve aktualniji govor o sino dalnosti kao puta na koji smo kao čla novi crkvene zajednice, kao narod Božji, pozvani. U tom duhu, Kanine stranice ispunjene raznovrsnim promišljanjima i prilozima mogu biti poticaj u življenju te sinodalnosti, u prosuđivanju, osluškiva nju, susretanju i zajedničkom hodu. Po ticaj nam daje i završetak Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije, ali i aktual ni sinodalni hod cijele Crkve. Također, u ovom broju donosimo i zanimljive razgovore iz kojih možemo iščitavati iskustva i izazove drugih mjesnih Crkava i njiho

vih pastira, kako ih vide i predstavljaju naši sugovornici.

Ako želite dublje razumjeti što je to sino dalnost u Katoličkoj Crkvi, dobra prepo ruka bila bi knjiga mons. Nikole Eterovića, Sinodalnost. Novi dinamizam, koja, na razumljiv, jezgrovit, ali sustavan na čin, nudi pregled razvoja teološkog razmišljanja o biskupskoj sinodi i samoj si nodalnosti, te o njihovoj isprepletenosti, progovara o zauzimanju pape Franje za sinodalni put, te nastoji doprinijeti nuž noj promjeni mentaliteta svih članova Crkve koja će omogućiti da sinodalnost zaživi na svim razinama i u cijeloj Crkvi. U svemu tome, posebno ovog listopada, hodimo s Marijom kao našim uzorom, s pouzdanjem u revolucionarnu snagu po niznosti i nježnosti.

»U Katoličkoj Crkvi, zajednici krštenika, članova Božjeg naroda, sinodalna je dimenzija usko povezana s druge dvije temeljne dimenzije: zajedništvom i kolegijalitetom. Crkveno zajedništvo je područje u kojem se vrši sinodalnost, kojoj je pak cilj jačati zajedništvo u krilu Crkve. Sinodalnost je način vršenja kolegijaliteta u Crkvi zajednici.«

(Sinodalnost. Novi dinamizam

KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA

Dragi čitatelji,

Biblijski ekološki

JAHVE, BOG, UZME ČOVJEKA U EDENSKI VRT

GA

Prvi biblijski ekološki manifest nalazi se na prvim stranicama Biblije. I riječima petnaestoga retka drugog poglavlja knjige Postanka pokazano nam je na koji smo način dužni odnositi se prema svemu stvorenome.

Bog nam je darovao sve stvoreno da obrađujemo i čuvamo. Ne da iskorištavamo i iscrpljujemo, nego da s ljubavlju i znanjem živimo na ovoj Zemlji i od ove Zemlje. U podlozi kršćanske ekologije jest svijest da je Zemlja Božji dar čovjeku.

2. TAKO SU SKUPLJALI SVAKO JUTRO KOLIKO JE KOME TREBALO ZA JELO

Na putu kroz pustinju prema obećanoj zemlji Bog je svoj narod hranio m nom koja im je svako jutro padala s neba.

Nek zasadi jedno drvo svatko I nek raste zajedno sa njim

Pa će život uljepšati tako

Dar koji, poput svih Božjih darova, nije gotovo i trajno rješenje, nego je u mogućnosti to postati. Bog poštuje čovjeka i želi čovjekovu suradnju. Zato nam i ne daje gotova rješenja. A rješenje nije niti jednom ostvareno pa će zauvijek trajati, nego treba neprestano budno paziti da protivnik čovjekov ne posadi kukolj ili neko drugo sjeme zla i razdora. Kršćanska je ekologija stav zahvalnosti prema Bogu i svijest o čovjekovoj važnosti i dostojanstvu. Svakoga pojedinog čovjeka.

Kad se u šesnaestom poglavlju knjige Izlaska opisuje m na, navodi se i da su neki ljudi uzimali više nego što su mogli pojesti, ali im se to, kako piše u Bibliji, ucrva i usmrdje. U nastavku piše da se Mojsije razljutio na takve. Mojsije kao Božji glasnik i prorok. U tom biblijskom odlomku otkriva nam se uzrok ekološke katastrofe s kojom se susrećemo i razlog zašto se svijet u kojemu živimo ucrva i usmrdje. Čovjek je pohlepan i sebi grabi više nego može pojesti. Čovjek želi više nego mu treba.

B. K.

Stoga je sv. Ivan Pavao II. s pravom isticao da je ekološka kriza posljedica krize morala. I posljedica je nedostatka vjere. Čovjek koji ne vjeruje u Boga stvoritelja i darivatelja smatra da ima pravo biti pohlepan. Čovjek koji sa zahvalnošću niti prihvaća niti čuva Božji dar stvara svijet koji se ucrva i usmrdje. Potrebno je obratiti se Bogu i živjeti po njegovoj volji.

Dobrim djelom i drvetom tim.

ekološki manifest

4. NAŠA JE DOMOVINA NA NEBESIMA

Čovjek nikada neće riješiti problem ako se za rješenje problema koristi istim obrascima ponašanja koji su doveli do problema. Ako je ekološka kriza nastala kao posljedica praktičnog ateizma, što se očituje

Sv. Pavao u Poslanici Filipljanima konstatira da nam je domovina na nebesima. To se prihvaća i shvaća samo darom vjere. I upravo iz te vjere mi kršćani želimo poslušati Božju volju s prvih stranica Biblije pa Zemlju obrađujemo i čuvamo. Sa zahvalnošću, bez pohlepe i bez straha.

u pohlepi i odbacivanju Božje volje, onda nas iz nje može izvući samo promijenjeno ponašanje. Nije pravi problem u što ćemo zapakirati svoje smeće, nego u što pakiramo svoje srce i misli. Rješenje ekološke krize dogodit će tek kada se obratimo Bogu, dopustimo Duhu Svetomu da nas nadahnjuje i vodi te počnemo živjeti Kristovu zapovijed ljubavi. Isus nas uči da se ne brinemo i ne bojimo budućnosti. Da ne tratimo vrijeme tražeći odgovore koje smo već dobili niti rješenja koja već imamo. Uči nas da se ne ponašamo kao pogani ovoga svijeta, nego da budemo spokojni jer Otac zna što nam je potrebno. Sve drugo ćemo dobiti ako budemo svoj život posvetili promicanju kraljevstva Božjega i pravde njegove.

Ali vjerom nismo zagledani samo u postanak svijeta nego i u njegov svršetak. Cijela rečenica iz ovog podnaslova u Poslanici Filipljanima glasi: Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu Mi vjerujemo u Krista koji će ponovno doći – na Zemlju. I nastat će novo nebo i nova zemlja. Zato nam nije svršetak u propasti niti slava u sramoti. Mi vjerujemo da životom na Zemlji zaslužujemo život u kraljevstvu Božjem koji nam je Krist već pripravio.

5. HVALJEN BUDI, GOSPODINE MOJ, SA SVIM STVORENJIMA SVOJIM

Nedostatak zahvalnoga prihvaćanja Božjega dara, pohlepa, strah i nevjera doveli su svijet na rub propasti. Shvaćajući da se ne mogu spasiti svojim silama, ljudi su podignuli još jedno zlatno tele stvorivši parareligiozni sustav koji se naziva – ekološkim pokretom. Zemlja se panteistički doživljava kao božanstvo koje će nas kazniti ako mu ne prinesemo dovoljno žrtava. A mi kršćani živimo u ljubavi, a ne u strahu. Mi svijet ne doživljavamo kao božanstvo, nego kao stvorenje. Božje stvorenje darovano čovjeku. Zemlja je za nas znak Božje ljubavi i prigoda da mi iskažemo zahvalnu ljubav Bogu. Stoga sv. Franjo Asiški, onaj koji je proglašen zaštitnikom ekologije, u svemu stvorenome prepoznaje svoju braću i sestre. I prema svemu stvorenome odnosi se kao prema bratu i sestri. Shvaćajući da je sve stvoreno darovano čovjeku. I da je čovjek pozvan brinuti se za sve stvoreno. Ljudima na korist i Bogu na slavu.

kriza je ponajprije

prijezir spram čovjeka.

Hodimo u novosti života

Usubotu, 1. listopada svečanim euharistijskim slavljem u nacio nalnom svetištu Majke Božje Bistričke zaključen je sinodski hod Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije. Slavlje je predvodio kardinal Josip Bozanić, koji

je također tom prigodom primio čestitke za 25. obljetnicu svoje nadbiskupske služ be. Izabrano vrijeme i mjesto slavlja spajaju spomen i upućuju na dva važna da na u povijesti Zagrebačke nadbiskupije i hrvatskoj crkvenoj povijesti: 4. listopada

1997. kada je Nadbiskup preuzeo službu zagrebač kog nadbiskupa te 3. listopada 1998. godine kada je sv. Ivan Pavao II. proglasio blaženim kardinala Alojzija Stepinca, u Mariji Bistrici.

Brojne čestitke upućene su Nadbiskupu koji 25 godina »predsjeda u ljubavi u ovoj partikularnoj Crkvi u Zagrebu«, kao i zahvalne molitve na završetku Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije, koja je pod Nadbiskupovim pastirskim vodstvom odvažno hodila u poniznosti, pouzdanju i zajedništvu.

Da život imaju

Iz Homilije kardinala Bozanića prigodom završetka sinodskoga hoda Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije, Marija Bistrica, 1. listopada 2022. godine

Naš istinski rast u duhovnosti put je umanjivanja, ponajprije uma njivanja sebičnosti. Uzvišeni put Crkve nalazi se u njezinoj poniznosti. To je suprotno suvremenoj samodostatno sti. Stoga trajno trebamo učiti da Božji putovi i planovi nisu sukladni ljudskim planovima. Naime, čovjek u svojoj oholo sti ulaže napor da bi bio velik, a Bog nam u svojoj ljubavi daje milost da bismo bili maleni, to jest Božji. (…)

(… ) Sinoda nam je pomogla da pronađe mo mjesto u Crkvi. Ona nam pomaže da istom ljubavlju gledamo život u našemu društvu, u kojemu prema Isusovu pozivu trebamo biti sol i svjetlo. A ljubav i otvorenost Božjemu planu i njegovim puto vima pročišćuju pogled. Naime, Sinoda nema smisao samo u razmatranju sebe

i duhovnosti koja bi se zaustavila na vlastitim osjećajima, nego nas poziva, kako bi rekao papa Franjo, da izađemo na pe riferije, i geografske i društvene, noseći radost evanđelja. (…)

gljuje pristup otajstvu života u našoj kulturi. To se ne tiče samo kršćanstva i vjere, nego ponajprije ljudske naravi i razuma.

(…) Dublje upoznajući i živeći otajstvo Cr kve bolje otkrivamo mjesto koje nam Bog u njoj daje i lakše vidimo sve što zama-

Tu se nalaze uporišta što ih Crkva pro miče za dobro svakoga čovjeka i naroda, a to su zasigurno: sloboda savjesti i od goja, obitelj utemeljena na braku muš karca i žene, pravednost i mir za sve lju de. Ta se uporišta ne mogu odstraniti političkim odlukama. Puno je pred na ma posla koji traži zauzetost, ali to nas ne obeshrabruje, jer znamo da su plo dovi radosna otkrića ljepote Crkve, po kojima se mijenjaju međusobni odno si, otkriva smisao bez kojega čovjek ne može živjeti, preobražavaju se nepravde i obraćaju životi, započinje se izno va ondje gdje se mislilo da je život usah nuo. (…)

Dvadeset godina toga sinodalnog puta pod geslom Hodimo u novosti života, od početka sinodskih savjetovanja, preko sinodskih zasjedanja te odgovornog sažimanja u usklađivanju zaključaka, iznjedrilo je i Završni dokument Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije. Na kraju misnog slavlja Nadbiskup je potpisao Dekret proglašenja izjava i odluke Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije.

25. obljetnica nadbiskupske službe zagrebačkog nadbiskupa i metropolita kardinala Josipa Bozanića obilježena je i svečanim koncertom Iubili sonus, 3. listopada 2022. godine u prostorijama Hrvatskoga katoličkog sveučilišta.

Božji glasnici

čovjekove dobrobiti

Kada kažemo prorok ili proročica, mislimo na navjestitelje budu ćih stvari, odnosno proricate lje, one koji pretkazuju budućnost. Isto vrijedi i za njima srodne izraze poput proročki, proroštvo, proročanstvo itd. Sve njih, poput sjene, prate tajanstvenost i zagonetnost, udruženi često s magijom i mračnjaštvom, jer je riječ o nadnarav nom i nepoznatom, o onome što izlazi iz sfere normalnoga te se nazivaju i para normalnima. Kao svojevrsna potvrda ta kvom značenju ovih izraza mogla bi poslužiti i etimologija biblijskih naziva ovih stvarnosti: hebrejski izraz aramejskoga podrijetla nabì (uz hozeh i roeh, koji označuju vidovite osobe) označava osobu ko ja naviješta, a jedno od značenja grčkog izraza profetes jest onaj koji proriče, govori unaprijed – od čega dolazi i hrvatski na ziv prorok. Točno je dakle da je za pojedine biblijske tekstove prorok osoba koja je ka dra otkriti okultne misterije i proricati budućnost, no to je samo dio, i to gotovo zanemariv dio, fenomena biblijsko ga proroštva. Naime, u Bibliji doista či tamo, na primjer, o Samuelu koji točno zna gdje su se izgubile magarice Šaulo va oca Kiša (1 Sam 9), o Ahiji iz Šila koji, premda potpuno slijep, zna da je preru šena žena koja mu je došla u posjet za

pravo žena kralja Jeroboama i proriče joj budućnost za bolesnoga sina (1 Kr 14, 1 –20), o Iliji koji proriče smrt kralju Ahabu (2 Kr 1, 16 – 17), o Elizeju – uvjerljivo naj većemu biblijskom čudotvorcu – koji ne samo da izdaleka zna gdje se nalazi boj

Biblijski proroci – i to ih dobrano razlikuje od svih drugih – ne zanimaju se otkrivanjem budućnosti, nego rasvjetljivanjem sadašnjosti i prošlosti.

ni tabor Aramejaca (2 Kr 6, 8 – 10) nego zna i da je njegov sluga tajno uzeo novac od Naamana Sirca kojega je on prethod no ozdravio (2 Kr 5, 20 – 27). Međutim, svi navedeni i drugi primjeri potječu iz vremena prije osmoga stoljeća prije Kri sta, odnosno iz takozvanog pretproroč kog razdoblja izraelske povijesti. Sve ako i proroci u pravome smislu riječi pokat kad otkrivaju skrovite stvari ili prori ču budućnost, to nikako nije njihova prvotna zadaća. Naprotiv. Biblijski proroci – i to ih dobrano razlikuje od svih dru gih – ne zanimaju se otkrivanjem buduć nosti, nego rasvjetljivanjem sadašnjosti i

prošlosti. Njihova je osnovna nakana sa gledati sadašnjost iz Božje perspektive, dokučiti povode i razloge koji su doveli do ovakvoga, uglavnom lošega, stanja u sadašnjosti te, popravljajući sadašnjost, graditi bolju budućnost. Oni otkrivaju buduće stvarnosti samo da bi upozorili na neminovnost Božje kazne, ako se lju di ne promijene nabolje, ako se ne obra te. Ako dakle biblijski proroci nisu prvotno proricatelji, odnosno vidioci, tko su i što su onda oni?

Od Boga izabrani

Budući da je proroštvo karizma, da bi se postalo prorokom u punome smislu riječi, potrebno je pozitivno odgovoriti na Božji poziv upućen pojedincu. Inicijati va je dakle Božja i nitko ne može postati prorokom sam od sebe, svojim htijenjem, nego uvijek i samo Božjim izabranjem. A Božje je izabranje – kao i u svemu drugome – upravo Božje, odnosno s onu stra nu svih ljudskih barijera i predrasuda, jer on, jasna je Biblija, gleda u srce, a ne na vanjštinu, u nutrinu, a ne na pojav nost. Tako u Božjem pozivanju pojedi naca u proročku službu nikakvu ulogu nema društveni status: on poziva i kra ljevskom dvoru bliskog Izaiju, i dobro stojećeg Elizeja, i malog obrtnika Amosa, i običnog Miheja; ni izobrazba ili vjer

ski status: i obrazovani svećenik Ezeki el i neobrazovani Amos Božji su proroci; kao ni bilo kakve dobne, spolne ili dru ge karakteristike: proroci su i mladi Je remija i, prema svemu sudeći, stari Ilija, muškarci, ali i žene – jer Biblija proroči cama naziva pet žena, tj. Aronovu sestru Mirjam, Deboru, Huldu, Noadju i Izaiji nu ženu. Neka bude spomenuto da Bo gu ni vjerska pripadnost nije nepremostiva barijera jer se, među ostalima, služi i babilonskim vračem Bileamom koji Ja hvu priznaje za svoga Boga te blagoslivlja i proriče (Br 22 – 23).

Proročki je poziv uvijek osoban i pojedi nac, ako pozitivno na njega odgovori, postaje prenositelj Božje poruke, Božji gla snik. Zato prorok, kada govori ili piše, ne poseže za arhivima ili dokumentima niti se oslanja na svoju ili mudrost drugih, nego je od Boga nadahnut u onome što će reći ili učiniti. Njegove su riječi zapravo Božje riječi. On, u konačnici, i nema ništa drugo, nikakvih oružja ili oruđa, osim Božje riječi i ona mu je sve: i snaga i slabost. On živi s Božjim riječima i od njih i on je, uz sve svoje nedostojnosti i nesavršenosti, njihov medijator.

Izabrani da budu poslani, da služe Bog pojedince izabire u proročku službu zbog drugih: ni zbog sebe, Boga, ni zbog

onoga kojega poziva, nego uvijek i isklju čivo zbog drugih. Izabrani, odnosno po zvani treba služiti konkretnim drugima: služiti im tako da im prenosi Božju (nika ko ne svoju!) poruku za njihovu dobrobit. Nema dakle nikakva govora o povlačenju ili bijegu od svijeta, o samotničkom me ditiranju ili zatvorenim prostorima: pro stor njegova djelovanja jest ulica, trg, ta mo gdje su ljudi, gdje se događa život, i proroka se – budući da je Božji glasnik – tiče sve ono što se tiče Boga, a nema te sfere ljudskoga života prema kojoj bi Bog bio indiferentan. Prorok se tako itekako zanima za društvene prilike, za obijesno vladanje kraljeva, za ugnjetavanje siromašnih i neobuzdani utjecaj moćnika, za duhovnu zapuštenost i religiozno li cemjerstvo svećenika, osobito za kultna izopačenja i društvene nepravde. Svima njima prorok je dužan prenijeti Božju poruku, a to znači istinu o sebi, tj. Bogu, njima samima i o drugima. Božja je isti na, doduše, poput lijeka gorka, ali spaso nosna: bez nje izraelski narod ne može ozdraviti, još manje se spasiti.

Poricani, odbacivani, progonjeni i ubijani Budući da proroci konkretnim ljudima govore istinu, i to Božju istinu, ne treba čuditi da su poricani i progonjeni, sve do krvoločnih ubojstava. Ne samo da pro

ročke riječi ne padaju na plodno tlo nego se proroke, upravo zbog riječi koje govo re, tj. zbog istine, progoni do istreblje nja. Tako Ilija mora bježati i od kralja i od kraljice da bi spasio živu glavu; Hošeu se naziva luđakom i glupanom; Amos biva istjeran iz Sjevernog kraljevstva, i to od njegova imenjaka, kraljevskog svećenika Amasje; Jeremiju se naziva »užasom oda svud«, izdajnikom i dezerterom, osim toga što ga se mjesecima drži po zatvo rima, dok je Zaharija kamenovan u pred vorju Hrama – da spomenemo samo neke od eklatantnijih primjera. Progoni proro ka, međutim, ne dolaze samo od kralje va i moćnika nego u njima itekako aktivno sudjeluju i svećenici te lažni proroci, a ni narod im ne ostaje dužan: omalova žava ih, odbacuje, a nerijetko i progoni. I kao da to nije dovoljno, izvana se čini da i sam Bog na njih tovari dodatne terete: da bi bili njegovi glasnici, moraju napustiti svoje poslove, često i zavičaje i navi ještati Božje riječi koje nimalo ne miluju uši onih kojima su upućene. Samo snaga Božje riječi i vlastita spremnost da se plati visoka cijena u služenju drugima ni je dopuštala prorocima da, unatoč svim slabostima, razočaranjima i neuspjesi ma, odustanu od službe Božjih glasnika, te jednako teške koliko i uzvišene službe na čovjekovu dobrobit.

Ugodno siromaštvo

PIŠE: JOSIP SANKO RABAR

Sjećam se ranoga djetinjstva i Za greba iz prve polovice pedesetih prošloga stoljeća, uglavnom bo ravka u Makančevoj, dok Zvonimirovu tog vremena, u kojoj smo stanovali ispočetka do prvih godina pedesetih, pam tim uglavnom po svojim posjetima iz Makančeve baki po ocu Katinki Rabar u Zvonimirovoj.

Ipak postoji u mojem sjećanju nekoli ko slika iz vremena ranog života u Zvo nimirovoj. Prvo, meni »velika« metalna kada u kojoj sam se kupao i prao (kao u Tolstojevu sjećanju), potom i večernje penjanje stubama iz dvorišta na četvrti kat, kada bi se iznenada ugasilo svjetlo, a ja sam se bojao da ne susretnem vukod laka, čudovište iz bakinih priča. Sjećam se i hodanja s drugom djecom po uskom i visokom zidu u dvorištu Zvonimirove i svojega silnog straha od visine. Također, kada smo se tramvajem vozili baki Ple še u Klaićevu ulicu, prelazili smo preko Jelačićeva trga, gdje su na nekoj sjevernoj zgradi razvili veliko platno i prikazi vali filmove, političke žurnale i crtiće. Ja sam mamu molio da siđemo iz tramvaja i gledamo crtić.

U Splitu smo isključivo išli u kina otvore na prema nebu. Velika većina kina u tome gradu bile su terase. Pa čak smo i u Zagrebu pokatkad išli u takva kina. Kao u kino Lika u Ilici 10, koje je imalo i terasu otvorenu nebu, kao i u ljetnu pozor nicu Tuškanac. No išli smo i u obična, zatvorena kina. U kino Mosor u Zvonimirovoj blizu našeg stana, i u kino Partizan na Kvaternikovu trgu. U drugoj polovici pedesetih i prvoj polovici šezdesetih najčešće smo išli, cijela obitelj, uključujući i moju sestru Senku koja nije imala ni de set godina, u kino JNA. Tada je Senka doživjela šok gledajući s nama film »Psi

ho«. Zato je poslije vrlo strogo pazila ka kve filmove gleda njezina kći Sonja. Vi dio sam fotografiju stajališta taksija kod zgrade Glavnog kolodvora iz godine 1954. Sve same kočije s konjima. Sjećam se ko liko su ulice u Zagrebu u prvoj polovici pedesetih bile čudesno puste i prazne. Bilo je vrlo malo bicikl-kolica, poneko vo zilo s pilom za drva, tek nekoliko seljač kih kola s konjima, vrlo rijetki kamion, a osobnih automobila gotovo i nije bilo. Njih su imali samo malobrojni Drugovi, uglavnom u vlasništvu države ili velikog poduzeća. Obično zajedno s vozačem. Čak su, u ono vrijeme najšire avenije, kao Zvonimirova i Heinzelova, bile pokatkad sasvim prazne. U Makančevu ulicu, gdje sam živio, vrlo su rijetko ulazila vozila s pilom za piljenje drva, a drugih vozila ni je bilo. Čak je i Zvonimirova tada bila gotovo bez automobila. Možda bi se jedan mogao opaziti u daljini. Tada nije bilo ze bri. Prelazio sam Zvonimirovu gdje sam htio. Ako je neki auto bio u daljini, nisam se obazirao na njega. U Zagrebu je vladala duboka tišina. Pokatkad se čuo radio s lijepom glazbom. Kadšto pila za drva. Zrak je mirisao na ugodna jela, ili na ispiljena drvu. Ni smrada benzina, ni tutnjave grada još ni je bilo. Ljudi bi se spontano okupili i pje vali. Kada smo se vlakom vraćali u Za greb, cijeli je vagon pjevao.

Ako dobro promislim, ta rajska i ugod na atmosfera bila je posljedica velikog siromaštva. Premda smo pripadali vi šoj srednjoj klasi, imali smo od tehnike samo žarulje, sitan električni štednjak s jednom pločom, a radio smo kupili tek sredinom pedesetih.

Seljakinje na tržnici nosile su najvećim dijelom seljačku odjeću koja se razliko vala od odjeće gradskih žena. To nije bi la današnja kitnjasta i svečana narodna nošnja, nego siva ili bijela, neugledna i otrcana nošnja s haljinom i prslukom, i uvijek s rupcem, najčešće bijelim. Kada danas vidimo neku ženu kako nosi ru bac, ona to čini kao muslimanka. Pokat kad i rijetko šarani rubac neke dame kao modni dodatak.

Moje je djetinjstvo bilo puno čudesnih i divnih doživljaja, neobičnih zvukova, glazbe, pjevanja i ugodnih mirisa. Prem da sam nakon škole bio zlostavljan od grupe svojih vršnjaka iz razreda, a bilo je i drugih neugodnosti. Ipak, sve što sam čuo, jeo i mirisao bilo je divno. Zagreb je pjevao i mirisao. No to ne pripisujem režimu, prema kojemu još od mladosti ni sam imao nikakvu nostalgiju. Dapače, divio sam se i zavidio Americi prepunoj automobila, buke, strojeva za pranje i druge bijele tehnike, čak i televizora. Ni sam shvaćao koliko je siromaštvo u ko jem smo živjeli ugodno.