Kana, kršćanska obiteljska revija, studeni 2022.

KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA

LIII Broj 11/579 Studeni 2022. Cijena 13 kn/1,73 €

Osnivač: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost«

Glavna urednica: Maja Petranović

Uređuje: uredničko vijeće Grafičko oblikovanje: Tihomir Turčinović

Izdavač: Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, p.p. 434, Marulićev trg 14

Za izdavača: Stjepan Brebrić Kontakti: E-mail: ks.kana@gmail.com urednistvo@ks.hr pretplata@ks.hr

Tel: 63 49 060; Fax: 48 28 227 www.ks.hr

Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj. Adresa uredništva: KANA, Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, Marulićev trg 14, p.p. 434 Rukopise i slike ne vraćamo.

Za iznesena mišljenja u pojedinim člancima i točnost podataka odgovorni su autori te njihovi stavovi ne predstavljaju nužno stav uredništva.

Tisak: Mediaprint – tiskara Hrastić

Račun: KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o.

IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1

SWIFT PBZ GHR 2X

Godišnja pretplata: 143 kn

Inozemstvo: Članice EMU: 44 €; Australija 55 AUD; Kanada 55 CAD; Švicarska 55 CHF; SAD 55 USD; Velika Britanija 33 GBP; Švedska 330 SEK.

Cijena za zemlje koje nisu navedene u ovom popisu obračunava se prema USD. Avionsku poštarinu za prekomorske zemlje obračunavamo posebno.

Časopis je objavljen uz potporu Grada Zagreba

Stare novine – novi papir

Odvojenim prikupljanjem smanjujemo količinu otpada na odlagalištima, čuvamo šume, štedimo vodu i energiju.

Dragi čitatelji,

na početku mjeseca studenoga potaknuti smo na razmišljanje o prolaznosti, o taj ni života i smrti, prije svega, u zahvalno sti. Kana koja je pred vama odraz je tih kršćanskih promišljanja, u raznolikosti svojih tema. U težnji za poboljšanjem životnih uvje ta i samog čovjeka koja nam je svima i uvijek civilizacijski zajednička, prepo znajemo i u našoj aktualnosti vječno filozofsko-teološko, ali i moralno-bio etičko traganje za smislom ljudske egzistencije i njezine svrhovitosti. Složit će mo se da svijet u kojem živimo više ne podrazumijeva tradicionalnu biblijsku sliku svijeta te promatra čovjeka, žele ći ga poboljšati, kao predmet otvoren za razne eksperimente. Možemo se pitati kako se u taj svijet uklapa govor o Bogu, kršćanska slika svijeta i uzvišenost čo

vjekova dostojanstva kao slike Božje? Či ni se da ono kako promatramo taj svijet i čovjeka stoji u pozadini svih naših an gažmana u svakodnevici, ali i u javnoj društvenoj i znanstvenoj problematici. To pitanje intenzivira se značajno u da našnjem pogledu na transhumanizam i njegov napredak. Ako vas zanima što je transhumanizam i koje su njegove opasnosti, kakva je bu dućnost čovjeka i što o tome govori ka tolička moralna teologija, preporučujem sustavan i vrlo stručan rad Odilona-Gbe noukpa Singba Teološko-bioetičko vrjedno vanje transhumanističke antropologije. Ta knjiga predstavlja vrlo vrijedan doprinos i glas teologa na suvremenim interdis ciplinarnim susretištima, na kojima mi kao angažirani kršćani uvijek trebamo nastojati biti prisutni.

»Više nego izraz nevjere, pobune i borbe protiv Boga, transhumanizam je, prije svega, poziv na redefiniranje naše ljudskosti, na ponizno otkrivanje ljepote ranjivosti, na ozbiljno shvaćanje uzvišenosti čovjekova dostojanstva unatoč njegovim ograničenostima, hendikepima, bolestima i težini starosti te na vazmeni pogled na otajstvo smrtnosti, sa sigurnošću da je život bez smrti zapravo život bez života, a tamo gdje se ne umire, tamo se i ne živi.«

Teološko-bioetičko vrjednovanje transhumanističke antropologije, Odilon-Gbenoukpo Singbo, Kršćanska sadašnjost u suizdanju s Hrvatskim katoličkim sveučilištem, 2021., Zagreb

Godina

Urednica

Nek hrvatska zvona zvone,

2. NOGOMET JE TIMSKA IGRA

PIŠE: ANTE JERKOVIĆ

Sve je super i sve je za pet, kad' si muško i voliš nogomet.

D. I.

1. NOGOMET JE SVEPRISUTAN

U svakom djeliću zemaljske lopte igra se nogomet. Nadilazi granice, ruši barijere i gradi mostove. Povezuje ljude u velikoj igri koja neprestano traje. Zadivljuje broj nogometaša koji se organizirano bave nogometom u razgranatoj mreži liga i saveza. Ljepotu nogometa najbolje zrcali upravo njihov entuzijazam. Ljubav koju oni osjećaju prema nogometu očituje se u spremnosti da sve podnesu radi sudjelovanja u toj igri. Ne štede ni vremena ni materijalnih dobara da bi što potpunije živjeli nogomet. I Kršćanska je Crkva poput nogometa. Prisutna je u svakom djeliću zemaljske lopte. Sveopća je i u njoj ima mjesta za sve. Ne samo za vrhunske igrače nego i za nas slabe, koji griješimo, ali ne odustajemo od igre. Crkva nije samo Vatikan. Nisu Crkva tek papa, kardinali, biskupi i svećenici. Crkva smo svi mi uključeni u razgranatu mrežu živih zajednica. I upravo se u našim župnim zajednicama najbolje pokazuje što je kršćanstvo. Temeljno životno opredjeljenje iz kojega proizlazi bogoštovlje i altruizam na najljepši način svjedoči svevremenost i suvremenost kršćanstva. Univerzalnost i konkretnost kršćanskoga načina života.

Nogomet, doduše, igraju pojedinci, ali nogomet je timska igra. Za nogomet je važno imati prikladan teren. Važno je imati prikladnu odjeću i obuću. Važno je imati prikladnu loptu. Ipak, bitna je samo jedna stvar. Nogomet je timska igra i, da bi se mogao igrati nogomet, potreban je tim. U momčadi svaki nogometaš ima svoje mjesto i svoju zadaću. A utješna je činjenica da nam drugi mogu pomoći kad imamo loš dan ili kad nas zahvate problemi.

I kršćanstvo je poput nogometa. Kršćanstvo je timska igra. Crkva se sastoji od pojedinaca koji vjeruju, ujedinjenih u zajednici vjernika.

Za kršćanstvo su važne katedrale i crkve. Za kršćanstvo su važne ceremonije, tradicija i bogatstvo izričaja. Za kršćanstvo su važne strukture, propisi i norme. Ipak, bitna je samo jedna stvar. Bitno je zajedništvo. Zajedništvo s Bogom i zajedništvo s čovjekom.

U zajednici istovjerujućih svatko ima svoje mjesto i svoje poslanje.

Bez našega sudjelovanja zajednica je siromašnija za našu karizmu koju je Bog upravo po nama darovao zajednici. U krivu su oni koji tvrde da mogu biti kršćani bez braće i sestara.

O da, mogu uranjati u meditacije, trošiti se u zauzetom humanizmu ili izricati mudre misli. No, bez zajednice, to nije kršćanstvo.

zvone, mi imamo šampione

3. NOGOMETNA PRAVILA

Nogomet je lijepa i nepredvidiva igra. Ali, nogomet je igra u kojoj postoje jasna i stroga pravila. Točno se zna što se smije, a što nije dopušteno. I to upravo zato da bi igra bila lijepa i još ljepša. One koji se ogriješe o svima poznata pravila sankcionira se ovisno o ozbiljnosti prekršaja. Oni koji žele biti nogometaši prihvaćaju

4. NOGOMETNA TAKTIKA

5. NAVIJAČI

pravila igre. I kršćanstvo je poput nogometa. Nigdje nije moguće tako potpuno doživjeti svoje postojanje kao u zajedništvu s Bogom i čovjekom. No postoje pravila igre. Bog nam je objavio svoju volju. Ne zato da bi nas sputavao ili nam onemogućivao slobodu, nego baš zato da bi nas usmjerio i pomogao da se što kvalitetnije razvijamo. Tko želi biti kršćanin, dužan je živjeti po Božjoj volji. Kršćanstvo je slobodno prihvaćanje Ljubavi koja ljubi. Ipak, u najmanju je ruku nepristojno da oni koji ne mogu biti kršćani svima drugima onemogućuju slobodno življenje i javno ispovijedanje svoje vjere. Ili da inzistiraju na tome da se promijeni Božja volja iz koje proizlaze dogme i norme moralnoga ponašanja.

Taktika igranja nogometne utakmice može se, jednostavno rečeno, postaviti na dva načina –defenzivno i ofenzivno. U prvoj varijanti nastojimo ne izgubiti, zatvoreni smo i čuvamo rezultat. Pritom nije važno čuvamo li stečenu prednost ili samo nastojimo da ostane neriješeno. U drugoj varijanti, onoj ofenzivnoj, krećemo u napad i nastojimo, davanjem golova, postići što bolji rezultat. U kršćanstvu je kao i u nogometu. Možemo svoje kršćanstvo živjeti na dva načina. Možemo biti defenzivni ili pak ofenzivni kršćani.

Bog ne traži od nas da prođemo zemljom pazeći da ne sagriješimo štogod, nego očekuje da ćemo, poput Isusa koji je Krist, proći zemljom čineći dobro. Kršćanstvo nije stil života u kojemu je prvotno sačuvati svoj mir, ne ulaziti u sukobe i imati nezaprljane ruke. Kršćanstvo je dinamizam dobrih djela. Kršćanstvo je avantura nepokolebljive zauzetosti za čovječje dostojanstvo. Kršćanstvo se predugo zapletalo u defenzivu i nastojanje da se nikomu ne zamjeri. A bit je kršćanstva ofenzivna dobrota.

Nogomet je igra koju igraju nogometaši okupljeni u momčadi. No za vrijeme igre oni nisu sami. Sokole ih i podržavaju njihovi navijači. U presudnim trenutcima navijači mogu biti ključni čimbenici uspjeha. Nemoguće je zamisliti nogomet bez navijača koji se često nazivaju i dvanaestim igračem. U kršćanskom je životu kao i u nogometu. I u kršćanstvu postoji dvanaesti igrač. Na životnom putu nismo sami, nego imamo svoje zagovornike. Osim Isusa Bogočovjeka, koji je jedini posrednik između Boga i ljudi, uvijek možemo računati na majčinsku ljubav Blažene Djevice Marije. Ona je majka koja nas voli i brani. Najvjernija odvjetnica. Svojim primjerom, svojom prisutnošću i molitvama neprestano nas usmjeruje Ocu. Na našoj su strani svi anđeli i svi sveti. Nebrojeno

mnoštvo koje nas svojim životima uvjerava da je moguće biti kršćanin i da je najmudrije živjeti prema Radosnoj vijesti Isusa Nazarećanina za kojega vjerujemo da je Krist. Konačno, na našoj su strani braća i sestre u čiju se molitvu uzdamo i čija nas blizina snaži da ustrajemo u kršćanskom opredjeljenju.

Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac.

Sjećam se, davno, davno, u polu mraku, dok sam još bio niži od svih odraslih, kako mi je stariji bratić, milujući me po trbuhu i čučeći do mene, tužno rekao: »Nema više kume Ve sne…« Izgovorio je to tužno gledajući me ravno u oči. Kako ga nisam bio dobro čuo, zbunjeno sam se uzvrpoljio tražeći pogle dom oca ili majku da mi pomognu. No ni koga nije bilo blizu pa sam se morao sna ći sam. Da bratića pitam što je rekao, bilo mi je ispod časti, a, kako se on gotovo uvi jek šalio, pomislio sam da je vjerojatno i tada, nakon pogreba svoje sestre, rekao nešto smiješno. I tako sam se nasmijao od uha do uha očekujući da će se i on na smijati. No na moje zaprepaštenje njemu se lice rastegnulo u neku tužnu, meni ne poznatu grimasu. A da mi bude još teže, tek sam tada shvatio što je rekao. Kako ne bi mučio ni mene ni sebe, bratić je ustao i priključio se odraslima. Usjekao mi se du boko u dušu njegov bolan izraz, pun tuge za sestrom i pun razumijevanja prema meni koji tako malo razumijem… Koliko je samo radosti bilo svih ovih godina, koliko smijeha! Isprepleo sam svoje životne niti s tolikim brojem ljudi i obo gatio se time toliko da mi se na trenutke činilo nemogućim išta izgubiti. Činilo mi se da bih, čak i da sam umro mlad i obije stan, uništavajući nepravdu nepravdom prema sebi – da bih čak i tada bio sretan

i ispunjen. I da bih nekim čudom i nakon smrti nastavio živjeti. Zapravo ne znam kad sam i na sebe i na druge počeo gledati drukčije, svjestan neumoljive prolaznosti, ali i gotovo ne izmjerne snage koju svijest o prolaznosti može dati svakom proživljenom trenut ku, baš zato što mu priznaje da je tre nutak. Ne znam dakle kad sam na sebe i druge počeo tako gledati. Moguće da i nije bilo nekog poticaja za promjenu koja mi se očito dogodila. Sjećam se samo dana kad sam si jasno osvijestio da se ta promjena dogodila. Stojim uz svoju tetu i gledam njezine ži lama isprepletene ruke kako vise dok po gleda uprta u daljinu sluša glas svoje sestre, moje majke. Majka nabraja imena svih njihovih sestara i braće, i mnogih drugih iz staroga kraja. Čujem poznata imena, imena ljudi sad već pokojnih ili starih, na koje gledam kao na daleke sjenke, a opet s nekom djetinjom domaćom bliskošću, kao da su mi tu nadohvat ruci, mladi i lijepi kao nekad. Njihove ra dosti i borbe kojih nisam bio ni svjestan ispjevane su mi s prvim poljupcima me lodijom njihova glasa i smijeha. Uf, ko liko je bilo tog smijeha! Tresla su se stakla koliko su se smijali, pa bi i nas djecu, dok smo gledali njihova vesela lica i slu šali čudnu ciku, spopadao smijeh, iako ništa ne bismo razumjeli. I neka su se

smijali! Jer možda baš zbog siline njiho va smijeha jasnije osjećam da svi ono kao dio neke vječne glazbe nastavljaju živje ti u meni. Čudno je samo što, iako su u meni, ja tom vječnom melodijom nimalo ne upravljam, nego mi netko drugi, net ko moćan, miran i sretan, univerzalnim

A u daljini, iza treperave bademove krošnje, more sa svojom modrinom i valovima. Vesele barčice bijelih jedara. Neki bi pjesnici rekli da su to ljudske duše na moru života. Pomislim, stare dušice koje plove kad je sve mirno i tiho.

jezikom glazbe predočuje njihove živo te čineći da ih osjećam u svojim mislima, gestama, riječima. I čudno je još da posebno miran i snažan, kao okrijepljen, postajem kad oni u meni divljaju.

Stojim tako i gledam tetine oči kako pra te mamino nabrajanje: »…su bili Frane, Marija…«

Moj mali sin u jednom trenutku kaže: »Ima ranu.«

Pitam ga što je rekao jer nisam siguran jesam li dobro čuo.

PIŠE: LUKA VUKUŠIĆ

Gledajući u tlo i tetine staračke vene, s mrkom crticom na čelu, sin ljutito ponovi: »Ima ranu, tu na nozi.« »Da, ima. Proći će«, pomilujem ga po gla vici i osjećam kako mi glas podrhtava. Majka i supruga me gledaju. Mi muški prekinuli smo molitvu, litanije prošlosti. Zapravo, samo smo se nadovezali istinom. Dječjom, vječnom. A u daljini, iza treperave bademove kroš nje, more sa svojom modrinom i valovima. Vesele barčice bijelih jedara. Neki bi pjesnici rekli da su to ljudske duše na moru života. Pomislim, stare dušice koje plove kad je sve mirno i tiho. No on da u tetinim očima primijetim neki bo lan izraz i zastidim se sama sebe. Kakva mirnoća i kakva vedrina!? Ako toga i ima, uvijek je tu neki val, i uvijek i treba biti. Mirnoću i vedrinu takve vrste doživljavaju samo isprani mozgovi, nitko drugi. A tek je to znak za opasnost i oluju. Sjećam se kad sam na brodu s nekolici nom stranaca plovio u Atos. Šum valo

va bio mi je mnogo bliži od jezika mo ga društva. Trudio sam se da ne mislim kako oni, zapadnjaci, nikad neće shvati ti dubinu i tragičnost istoka. Nikad, ma kar doktorirali, kao jedan Amerikanac tu, na povijesti etničkih skupina jugoistoč nog Balkana. Odjednom začujem tihe ri ječi svog jezika, samo malo brže i odsječenije. Ne, nije moj jezik, ali je sličan. Tri momka iz Srbije šeću po brodu i tu i tamo izbace koju riječ. Kršni momci, pomalo mračni i šutljivi. Puštam ih na miru smi jući se u sebi kakva bi to bila gadarija da im sad upropastim sanjarenje nekakvom nedoličnom gnjavažom. Da im kažem da znam njihov jezik, da sam kao mali deč kić bio na Krki u njihovu manastiru i prepao se njihovih bradatih popova i moli tvi… a deset godina poslije ušao u njihovu razorenu crkvu i, koliko sam mogao, poslagao razbacane halje i istrgane knjige, iz neke sućuti, tek onako, kad je već ne komu sveto, da ne leži baš tako ružno… I onda odjednom sjaj. Sjaj u tetinim oči

ma dok gleda mog sinčića. Nije trajao dulje od trena ili dva, ali čitavo joj se lice ozarilo.

»Kako lijepo«, čujem je da tiho govori, jedva razgovijetno. Okrećem se prema moru da ne budem jedini koji plače. Vi dim da se majci gubi glas dok je potiče da govori još.

»Koja ljepota, kakav dan… divan dan…« Teto draga, živiš li ti možda samo za ovaj tren? Za ovaj trenutak u kojem postajem svjestan koliko je nebitno sve ono što mi slimo da je bitno, a jedina ljepota ostaje u tome što ti vidiš, a mi naslućujemo i osjećamo? Mislim da živiš, i da si čak i sret na. A ako je to tako, budi blagoslovljena i ne daj da ikad na to zaboravim!

Dok njezin tih, slabašan glas jedva dopi re do nas: »Kakav dan… divan dan…«, kao da joj duša ostaje skrivena negdje dubo ko, duboko u njoj, negdje u njenoj nutri ni, i kao da otamo, iz njezine utrobe, viče iz sve snage želeći doprijeti do usta da bi nam mogla priopćiti da je još tu, da se bo ri. A kad konačno dopre do usta, kao da odjednom osjeti da nema nikakve potre be za vikom, čak ni za velikim riječima. Jer ozareno i preobraženo lice sve govori. Dječačić čas promatra tetu, čas gleda u zemlju. Htio bih da je pomiluje, da ona osjeti njegovu meku ručicu. Uf, kako je voljela djecu, kako se posvećivala bole snoj djeci! No maleni se boji. Boji se, a opet je istodobno pun nevine sućuti. Nježno mu rukom prolazim kroz kosi cu, a on svoju zamišljenu glavicu nimalo ne miče. Naoko ničim ne odaje kako osjeća moj dodir, no duša mi sva treperi od struje bliskosti, a osjećam da isto tako treperi i njemu. Osjećam još da su tu neg dje, uz nas žive, i svi oni koji su već tamo preko. Potvrđuje mi to i jedan glas: »Nema više kume Vesne…« Spuštam pogled i kao da negdje u nutrini nazirem lik po kojnog bratića. U nekakvoj je magli i daljini, no jasno vidim da nije tužan. Smi ješi mi se i doziva me onako kako je to činio uvijek: »Prijatelju!…« Odvraćam mu u sebi, gledajući čvrsto sve svoje najmilije i more iza njih: »Ej, prija telju, ima kume Vesne, ima svih vas i bit će vas još dugo, dugo…«

Ljubav i zloba

Tko ne vidi da je Mariupolj isto što i Vukovar ili Sarajevo, tko ne vidi sličnost Putina i Miloševića zločest je čovjek. Mlađima koji ne pamte rat mogu oprostiti naivnost, ali ne i starijima.

Ruska agresija na Ukrajinu ne pre staje. Ukrajinci ne stradavaju sa mo na crti bojišta nego i daleko u pozadini, nakon eksplozija ruskih krsta rećih projektila i iranskih dronova. Suo čen s neočekivanim i sramotnim porazi ma na bojištu od sve bolje opremljenih i uvježbanih ukrajinskih snaga, Putin se okrenuo teroriziranju ukrajinskih civi la i razaranju prometne i elektroenerget ske infrastrukture, u nadi da će povećane patnje naroda u predstojećoj zimi prisiliti Ukrajinu da zatraži mir. No nedostatak struje i pitke vode, o čemu se s mnogo zlo

Hrvatska zna što su ratna stradanja te stoga pomaže Ukrajinu na sve načine: od prihvata izbjeglica, preko slanja pomoći uključujući i oružje, do lobiranja na razini EU-a i NATO-a.

be zlurado raspravlja na ruskim TV posta jama, neće dovesti do prevage na bojištu. I Hitler se 1944. okrenuo teroriziranju Britanaca bespilotnim letjelicama V1, narav no bez očekivanog rezultata. Pokrenuta je i »ograničena« mobilizacija Rusa – navodno njih 300 000, koja je dovela do ma sovnog bijega vojno sposobnih stanovni ka Ruske Federacije. Rusi dobro znaju da im domovina nije ugrožena te da obrana

okupiranih područja otetih Ukrajini ni je vrijedna njihove krvi. U Rusiji se inače uvijek više mobiliziraju neruski narodi, posebno budisti mongolskog podrijetla (Burjati, Tuve, Jakuti, Čukči) ili muslimani (Čečeni, Dagestanci), pa tek onda pra voslavni Rus, jer svaki imperij najviše voli kad za njega ginu kolonijalne trupe! Mobiliziran je kudikamo manji broj ruskih vojnih obveznika od planiranog, kojima pak nedostaje sva moguća oprema, osim uniforme i oružja. Pancirnih prsluka ne ma, vreća za spavanje nema, a umjesto pr vog zavoja za prostrijelne rane preporučuje se novim vojnicima da od ženskih članova svoje obitelji uzmu higijenske uloške i tampone?! U Ukrajini ratuje i plaćenička privatna vojska Grupa Wagner, za koju se smatra da je u vlasništvu ruskog oligarha Jevgenija Prigožina, bliskoga Pu tinova prijatelja, koji provodi mobilizaciju

kažnjenika po ruskim zatvorima. Slično tomu i Hitler je imao SS brigadu Dirlewanger, regrutiranu među njemačkim krimi nalcima. Rusija je k tomu u ovih 8 mjese ci bezumnog razaranja Ukrajine potrošila polovicu svih svojih krstarećih projektila te 90 posto balističkih raketa kratkog do meta, pa je prisiljena uvoziti dronove i rakete iz Irana. Iz skladišta se vade zastar jeli tenkovi i oklopna vozila proizvedena 60-ih godina prošloga stoljeća, dok se masovno mobiliziraju civilni kamioni i auto busi za prijevoz trupa. Tako dakle na bo jištu nastupa nedavno »druga vojna sila svijeta«, a danas »druga vojna sila u Ukra jini«. U samo sedam mjeseci došli smo od teze da će »Ukrajina pokleknuti za 72 sata« (general Mark Milley, načelnik Zdru ženog stožera OS SAD-a potkraj veljače), do teze »da Rusija gubi ovaj rat čak i ako upotrijebi nuklearno oružje protiv Ukraji

PIŠE: TONČI TADIĆ

ne« (bivši direktor CIA-e David Petraeus, 4. listopada). Iskaljivanje bijesa na ukrajinskim civilima, ruski ratni zločini, pa nične mobilizacije vojnika bez opreme i kažnjenika, nedostatak teškog oružja te 12. po redu prijetnja nuklearnim ratom protiv Ukrajine, govore samo jedno: Putin zna da gubi ovaj rat. On bi najradije iz njega izišao, ali ne zna kako. Njegov poželjni kraj rata bio bi da Ukrajina prizna rusko osvajanje petine svog teritorija i postane barem neutralna. No tko na Zapadu ima moralno pravo tražiti takvo što od pred sjednika Zelenskog i Ukrajinaca? Zašto bi prihvatili Putinovu farsu s »referendumi ma o priključenju Rusiji« u četirima oku piranim oblastima, koje ukrajinska vojska polako oslobađa? Putinova je nada zasiće nje zapadne javnosti ovim ratom, uz pro pagandne uratke ruskog režima koji ci ljaju na najniže strahove: strah od rata i strah od smrti, te koji propituju ljubav za padne javnosti prema Ukrajini kao žrtvi ruske agresije. A sve zato da članice EUa prestanu pomagati Ukrajinu u njezinoj oslobodilačkoj borbi. Još se donekle mo že razumjeti nezainteresiranost u člani cama EU-a koje rata nisu vidjele od 1945. No svatko u Hrvatskoj stariji od 40 godina tko pamti 1991. i Domovinski rat, a danas opravdava Putina i Rusiju, te širi stajalište »to se nas ne tiče«, za mene je moralna nu la ili tek plaćenik agresora. Tko ne vidi da je Mariupolj isto što i Vukovar ili Saraje vo, tko ne vidi sličnost Putina i Miloševića ili je malouman ili zločest čovjek. Mlađima koji ne pamte rat mogu oprostiti na ivnost, ali ne i starijima. Hrvatska zna što su ratna stradanja te stoga pomaže Ukrajinu na sve načine: od prihvata izbjeglica, preko slanja pomoći uključujući i oruž je, do lobiranja na razini EU-a i NATO-a. Nismo na »krivoj strani povijesti«, jer ru sku aneksiju okupiranih područja u Glav noj skupštini UN-a glasovima su poduprli samo Bjelorusija, Sirija, Nikaragva i Sjeverna Koreja! Dakle, čak ni Iran, Kina, Indija i drugi ruski susjedi! Zato je čudno zazvučala izjava predsjednika RH Zo rana Milanovića (ako nas kod njega išta može čuditi) kako »neće dopustiti obuku ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj, jer bi to

dovelo rat u Hrvatsku, a mi trebamo biti daleko od toga«. Nije to prva njegova proruska izjava, no ova je značajna zato što ju je podržala čitava oporba. Predsjednik, naime, djeluje kao lider oporbe, a ne kao, prema Ustavu RH, vođa nacije iznad po litike, pa ga stoga oporba doživljava kao svog gurua. Ova njegova teza, osim toga što sramoti Hrvatsku unutar EU-a i NATO-a, višestruko je besmislena. Prvo, Hrvatska je od 22. srpnja i službeno na listi Rusiji neprijateljskih zemalja. Drugo, rat je došao do Hrvatske još u ožujku fa

Putin bi, da danas ratujemo sa Miloševićevom Srbijom, poslao Grupu Wagner u pomoć Arkanu i Šljivančaninu u napadu na Vukovar, dok bi ruski avioni i rakete tukli naše gradove zajedno sa srpskim.

moznim (ruskim) dronom koji je pao u Zagrebu. I treće i najvažnije: tek bi ulazak HV-a u Ukrajinu zapravo značio ulazak u rat, ali to nitko u NATO-u ne planira, niti od nas traži. Ovdje je riječ samo o pomoći Ukrajini u poduci vojnika (ne znamo koliko njih, niti za koju namjenu), odnosno ne-borbenoj pomoći sličnoj slanju oružja, što već ionako radimo kao i svi u NATOu. Oni stariji će se sjetiti stranih instruk tora iz zemalja NATO-a koji su boravili u Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata, ali to ne znači kako su dotične zemlje ušle u rat sa Srbijom.

Ima i onih koji tvrde kako je SAD veće zlo od pomahnitalog Putina te da je cilj »ne utralna« EU u boljim odnosima s Putino vom Rusijom. EU dakle, ako želi dobro sebi, treba prestati pomagati Ukrajinu i dopustiti Rusiji da pobijedi. Posve krivo! Naime, pobjedom u Ukrajini Putin bi tek dobio krila te se okrenuo prema Poljskoj, Moldaviji, Rumunjskoj i Finskoj. Ukrajin ski bi poraz doveo do još veće ovisnosti EU-a o »sigurnosnom kišobranu« SAD-a! Jedino ruski poraz u Ukrajini čini do bro za EU jer će između oslabljene Rusi je (vjerojatno potonule u unutarnje suko

be) i EU stajati snažna Ukrajina. Takvoj EU neće biti potreban »kišobran« SAD-a, dok se SAD može posvetiti svom odno su s Kinom.

Ima naravno i onih koji vide Putina kao zaštitnika konzervativnih vrijednosti te cijene Rusiju zbog pomoći tijekom Do movinskog rata. Nejasno je kako se Pu tinovi oligarsi i kleptokratski mafijaški sustav koji je stvorio uklapaju u konzer vativizam. Kao što nije jasno kako se po ruke patrijarha Ruske Pravoslavne Crkve uklapaju u kršćanstvo i Isusov nauk, na što upozorava papa Franjo. No ono što je jasno jest to da Jeljcinova Rusija iz 90-ih godina 20. st. nije isto što i Putinova Ru sija danas! Boris Jeljcin je bio iznad svega antikomunist te je upravo zato cijenio Franju Tuđmana i opravdavao našu borbu protiv Slobodana Miloševića. Putin pak smatra da je Staljinov režim bio dobar, a njegova vojska nastupa u Ukrajini pod cr venom zastavom SSSR-a sa petokrakom, srpom i čekićem. Jeljcin je želio miran ra zlaz SSSR-a te miran razlaz SFRJ. Putin pak javno žali što su se SSSR i SFRJ raspale »pod pritiskom NATO-a«. Jeljcin je želio i dopustio da se Hrvatska naoruža una toč embargu na uvoz oružja te nije ni pomišljao poslati ruske trupe u pomoć Srbi ji, čineći pritisak na JNA da ne pomišlja o zračnom napadu na Zagreb. Putin bi, da danas ratujemo sa Miloševićevom Srbi jom, poslao Grupu Wagner u pomoć Ar kanu i Šljivančaninu u napadu na Vukovar, dok bi ruski avioni i rakete tukli naše gradove zajedno sa srpskim. Ukrajina za to zaslužuje našu pomoć jer ponavlja na šu patnju!

Svetica diskrecije

Blagdan Blažene Djevice Marije od čudotvorne medaljice jedan je od marijanskih blagdana u mjesecu studenome – slavimo ga 27. dana toga mjeseca. Povezan je s nabožnim predmetom koji rado, vjerujem, mnogi od nas nose: čudotovornom medaljicom. Dan poslije, dakle 28. studenoga, liturgijski je spomendan svetice zaslužne za ovaj Božji dar svijetu: Katarine Labouré. Ona je bila kći kršćanske ljubavi, članica one družbe koju su godine 1633. osnovali francuski sveci Vinko Paulski i Lujza de Marillac. Bio je to novi put za Bogu posvećene žene: život služenja Bogu i čovjeku među ljudima, a ne isključivo u klauzuri. Katarina Labouré ušla je tu družbu u Parizu, u travnju 1830. godine, u dvadeset četvrtoj godini života. Nakon sedam mjeseci, tijekom novicijata, Katarini se ukazala bezgrješna Djevica Marija i naložila joj izrađivanje medaljice osobita oblika, rekavši joj pritom i ovo: »Svi koji je budu nosili o vratu primit će mnoge milosti. Mnogim dobročinstvima obasut ću one koji je budu nosili s velikim pouzdanjem«.

Ono što se događalo nakon ovog ukazanja darovat će Katarini, nakon smrti, odliku

svetice »šutnje« ili »osame« ili pak »diskrecije«. Naime, tijekom četrdeset šest godina – od prvog ukazanja, pa sve do nekoliko mjeseci prije smrti – Katarina je o ukazanjima  šutjela. Služila je siromasima u pariškom domu za starije osobe u Reuillyju. Tijekom tog razdoblja samo ona i njezin ispovjednik o. Aladel znali su tko je posredovao ovu Marijinu poruku. Jer Katarina je od njega tražila da joj obeća da nikad neće otkriti njezin identitet na bilo koji način. Bila je suočena i s mnogim pritiscima da razotkrije ovu tajnu, a težinu i izazov činila joj je sporost o. Aladela u izvršavanju Marijina naloga, uzrokovana i nemogućnošću otkrivanja njezina identiteta crkvenim vlastima. Nakon izrade prvih medaljica i »izlaska u javnost« ove Marijine poruke, znatna je bila i znatiželja suvremenika, osobito susestara. Međutim, šutljivost i povučenost bile su dio

Katarine naravi. Još od djetinjstva pokazivala je sklonost trenutcima samoće, molitve i poniznog služenja siromasima. I, gledajući iz te perspektive, ona nikad ne bi ni podnijela biti u središtu pozornosti, bez obzira na to koliko ju je šutnja stajala.  Upravo te odlike privukle su godine 1895. pažnju kardinala Maselle, prefekta Svete kongregacije za obrede. Naime, proces pred crkveno odobrenje liturgijske  proslave blagdana Blažene Djevice Marije od čudotvorne medaljice, u kojem je sudjelovao, potaknuo ga je da vrhovnom poglavaru Misijske Družbe i Kćeri kršćanske ljubavi (p. Antoine Fiat), koji je proces inicirao, prigovori zbog »pretjerane skromnosti Vinkovih sljedbenika«, kojom je čak bio »sablažnjen«. Naime, medaljica se u zahtjevu za odobrenje blagdana, pod vidom ukazanja Katarini Labouré, nije niti spominjala. Maselline su riječi: »Opominjem vas glasno: Kad ćete započeti proces za beatifikaciju? Ona je bila eminentno sveta redovnica! Ako vi nećete to učiniti, ja ću!« Proces je uistinu započeo i Katarinu je godine 1933. proglasio blaženom papa Pio XI. U svom govoru toga dana izrekao je i ove misli, koje izvrsno oslikavaju smjerokaz njezina života: »Zamislite što to znači čuvati tajnu četrdeset šest godina! I još kad to učini žena!« Mnoge poruke nosi Katarinin svet život, koji smo ovim tekstom obuhvatili u doista premalo riječi. Među njima je i ova: Božje djelo, dobrota, širi se i bez puno riječi. Dobrota ne treba propagandu. Ona je diskretna. Ne otkriva ljudsku i Božju intimu jer u Božjoj intimi trajno boravi!

PIŠE: s. VERONIKA MILA POPIĆ