Kana, kršćanska obiteljska revija, prosinac 2022.

KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA

Godina LIII Broj 12/580 Prosinac 2022. Cijena 13 kn/1,73 €

Osnivač: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost«

Glavna urednica: Maja Petranović

Uređuje: uredničko vijeće Grafičko oblikovanje: Tihomir Turčinović

Izdavač: Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, p.p. 434, Marulićev trg 14

Za izdavača: Stjepan Brebrić

Kontakti: E-mail: ks.kana@gmail.com urednistvo@ks.hr pretplata@ks.hr

Tel: 63 49 060; Fax: 48 28 227 www.ks.hr

Izlazi 15. u mjesecu, srpan/kolovoz dvobroj. Adresa uredništva: KANA, Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, Marulićev trg 14, p.p. 434

Rukopise i slike ne vraćamo.

Za iznesena mišljenja u pojedinim člancima i točnost podataka odgovorni su autori te njihovi stavovi ne predstavljaju nužno stav uredništva.

Tisak: Mediaprint – tiskara Hrastić

Račun: KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o.

IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1 SWIFT PBZ GHR 2X

Časopis je objavljen uz potporu Grada Zagreba

u razdoblju smo u kojemu je sve blještavo i ukrašeno, posvuda se svi nastoje približiti »doživljaju« Božića, što je bolje i više moguće. Čak se i neke kršćanske vrijednosti, više nego u ostatku godine, na neki način čine svijetu prihvatljivim, štoviše poželjnim, zapravo kao da ih se iskorištava za savršenu marketinšku sliku nekakvoga revijalno-prigodnog must have izdanja. Postaje zgodno pričati o miru, ljubavi i brizi prema siromašnima, usamljenima, potlačenima. Kao vjernici često smo ogorčeni ovim banalnim prisvajanjem, tzv. komercijalizacijom i estradizacijom božićnoga slavlja bez otajstva. No što nas kršćane zapravo čini istinskim slaviteljima božićnoga otajstva? Katkad je dovoljno, bez silnoga raskrinkavanja i traženja onoga što Božić nije, na početak naše pripreme, iščekivanja i slavlja staviti najvažnije pitanje: Zašto? Zašto je Vječna Riječ, Sin Božji uzeo tijelo i rodio se od Djevice Marije, u tuđoj prljavoj štalici punoj životinja? Cur Deus homo. Zašto je Bog postao čovjekom? Kršća-

ni oduvijek promišljaju to pitanje. Anselmo Canterburyjski je prije tisuću godina, tragajući za razumijevanjem vjere, ostavio svoje velebno djelo naslovljeno upravo tim pitanjem. Iako se u tom djelu može osjetiti duh vremena u kojem je pisano, opaža se da su čovjeka i u ono vrijeme mučili slični problemi. Ovaj benediktinski monah između ostaloga »pokazuje kako vjera angažira najbolje snage uma, volje i srca da bi bila promišljana, življena i komunicirana«. Stoga, upravo je ovo prigodno vrijeme za zaviriti među police Kršćanskih klasika i posegnuti za jednim od navažnijih filozofsko-teoloških spisa srednjega vijeka koje je obilježilo cijelu zapadnu misao. Cur Deus homo možemo promišljati i s našim autorima u božićnom broju Kane, nadasve u otkrivanju razloga koji vjeru čine razumljivom i priopćivom.

Ponajviše, želim Vam, dragi čitatelji, da vjerom i razumom prepoznate i omogućite da se betlehemsko otajstvo dogodi u svakom od nas i među nama.

Dragi čitatelji, Urednica

Odvojenim prikupljanjem smanjujemo količinu otpada na odlagalištima, čuvamo šume, štedimo vodu i energiju.

SVIJETLA I TAMNA

Svjetska nogometna organizacija FIFA razotkrila je potpuno svoje lice, ako je ono ikomu još bilo nepoznato. Umjesto da promovira autentičnost i poštenje ovog sporta, pokazala je svoje konzumerističko lice.

PIŠE: JOSIP GRBAC

Kako ne progovoriti o temi koja ovih dana i tjedana najviše zaokuplja javnost, tj. o nogometu. Nogomet je na svim ustima, tema je na svim okupljanjima, obiteljska se druženja događaju ispred TV ekrana, čak se i radno vrijeme može mijenjati kako bi ljudi mogli pratiti nogometna sučeljavanja. A da ne govorimo o tome kako se sve još više zahuktava kada nastupa reprezentacija vatrenih. Katar, donedavna malo poznata zemlja za mnoge, postaje centar svijeta. Nogometni rezultati i nogometne zvijezde postaju središte zanimanja, rasprava, sučeljavanja, prognoza. Štoviše, kao gljive poslije kiše množe se nebrojeni nogometni »stručnjaci i izbornici« koji slažu momčadi, predlažu taktike igre, gotovo unaprijed »znaju« kako će se ovo Svjetsko prvenstvo odigravati i kako će završiti.

1. Nogomet kao »lijek za dušu«

Sve to postaje još intenzivnije i burnije jer se ovo Svjetsko prvenstvo prvi puta održava na azijskom kontinentu u Katru. Mi u Hrvatskoj, koji već desetljećima govorimo o potrebi izgradnje jednog novog reprezentativnog stadiona, možemo se samo čuditi i diviti kako jedna zemlja poput Katra može u rekordnom roku izgraditi više najmodernijih stadiona u kojima besprijekorno funkcioniraju klimatizacijski uređaji, a o savršenom stanju travnjaka da i ne govorimo. Nema govora o potrebi uštede potrošnje električne energije, o visokoj cijeni raznih goriva, o nužnoj šted-

nji potrošnje vode. Čini se kao da nogomet baca u sjenu ili u drugi plan sve one naše svakodnevne brige s kojima se, barem u Hrvatskoj, suočava golema većina obitelji. Jednom riječju, možda je i dobro što se u ovom razdoblju održava ovo Svjetsko prvenstvo najpopularnijeg sporta u svijetu. Dobro je da se nekako »od-

Čini se kao da nogomet baca u sjenu ili u drugi plan sve one naše svakodnevne brige s kojima se, barem u Hrvatskoj, suočava golema većina obitelji. Možda je, unatoč svemu, to ipak nekakva svijetla strana nogometa. Da malo »odahnemo« od svega što nam se posljednjih godina dogodilo.

maknemo« od rata, korone, skupoće, straha od zime i njezine hladnoće. Možda je, unatoč svemu, to ipak nekakva svijetla strana nogometa. Da malo »odahnemo« od svega što nam se posljednjih godina dogodilo.

2. Druga strana medalje

No, je li to sve što o tome možemo reći? Svakako nije, jer postoji i druga strana medalje. Štoviše, postoji više tih »drugih« strana. Naime, nepobitno je da je Katar u neku ruku »kupio« održavanje prvenstva u svojoj zemlji. Jer ne postoje nikakvi drugi pokazatelji da se baš tamo igra Svjetsko prvenstvo. Tamo nogomet malo znači i ne

postoji velik interes za tu igru. Nameće se pomisao da je tu novac, i samo novac, odigrao glavnu ulogu. A to je za ovaj popularni sport veoma loše. Barem je nogomet taj gdje odluke padaju ne samo ovisno o tome koliko je netko bogat, nego ovisno o tome tko koliko dobro zna igrati. Sva sreća da nisu pomislili kako novcem mogu kupiti i pobjedu u igri, što dokazuje poraz ekipe Katra u prvoj utakmici prvenstva. Svjetska nogometna organizacija FIFA razotkrila je potpuno svoje lice, ako je ono ikomu još bilo nepoznato. Umjesto da promovira autentičnost i poštenje ovog sporta, pokazala je svoje konzumerističko lice.

3. Nogomet i diskriminacija

Jedna, ne baš pozitivna dimenzija cijelog događaja jest činjenica da se netko razmeće svojim bogatstvom, dok, s druge strane, ne mari za postojanje siromaštva u svijetu. Teško da si netko tko jedva krpa kraj s krajem može dopustiti gledati nogomet u Katru, gdje samo noćenje stoji oko tisuću eura. Dok smo nedavno obilježavali Svjetski dan siromašnih, dok papa Franjo priređuje u toj prigodi ručak za 1300 siromašnih osoba i beskućnika, dotle na drugoj strani svijeta nogomet služi kao pokazatelj basnoslovnog bogatstva jedne zemlje i njezinih stanovnika. Jasno je da u svijetu postoje enormno bogati ljudi, obitelji i zemlje, s jedne strane, i ti isti, samo enormno siromašni, s druge strane. No apsurdno je da upravo jedan sport koji omogućuje da onaj koji je siromašan bude u igri bolji od onoga tko je bogat, sada ozakonjuje i »posvećuje« te razlike i nepravde. Neke bogate zapad-

LICA NOGOMETA

renih vrata, naravno, uz bogatu nagradu onima koji će o tome odlučivati.

5. Dobra lekcija iz Katra

noeuropske zemlje najviše pozornosti i kritike usmjerile su na činjenicu što Katar, kao muslimanska zemlja, ne dopušta u igri propagandu tzv. LGBT zajednica, i to tako što ne dopušta da kapetani reprezentacija na nadlaktici nose oznaku u duginim bojama. To je za njih očito najveći i jedini znak diskriminacije. A što je s diskriminacijom između bogatih i siromašnih? Tko se uopće zapitao koliko Katar, sa svim svojim bogatstvom, pridonosi smanjenju siromaštva u svijetu?

4. Kada nogomet postane uistinu »sporedna stvar«

Iritira nas takvo razmetanje bogatstvom, zlatnim kvakama na vratima i školjkama u WC-ima, umjetnim jezerima punima pitke vode usred pustinje, gradovima namijenjenima samo bogatima izgrađenima usred mora. Sve to djeluje anakrono i sramotno kada gledamo na bijedne uvjete u kojima mnogi ljudi i obitelji žive, ne sa-

mo u arapskom svijetu nego uopće. Umjesto da su neke europske zemlje i čelnici FIFA-e, određivanjem mjesta održavanja Svjetskog prvenstva, prigrabili velike koristi i golem novac, trebali su barem malo pozabaviti se pitanjem o kojem govorimo. To, međutim, njima nije bilo ni nakraj pameti. Njima je bilo samo važno ne zamjeriti se Katru i zato su bogato nagrađeni. Ono što najviše smeta istinske ljubitelje nogometa jest činjenica da je nogomet u svemu tome bio, a i ostao, sasvim sporedna stvar, svojevrsna razbibriga za obične ljude koji su dugo štedjeli novac kako bi mogli navijati za svoje miljenike. Kaže se da je nogomet »najvažnija sporedna stvar na svijetu«. Imam dojam da se ovoga puta istinsko nadmetanje, istinski »nogomet«, onaj financijski, »igrao« iza dobro zatvorenih vrata, daleko od šire javnosti. Bojim se samo da neće možda i sama odluka tko će biti prvak svijeta biti donesena, ili je već donesena, iza nekih dobro zatvo-

Osim svih zamjerki koje cjelokupnom događanju, pa i samo Katru, možemo usmjeriti, jednu stvar moramo priznati katarskim vođama. Oni se doslovno drže svojih načela koja su uglavnom inspirirana islamskom vjerom. Za sve nas neka od tih načela nama su čudna, katkada neprihvatljiva, a najčešće nerazumljiva. Nema konzumacije alkohola u javnosti, nema golotinje na ulicama, nije dopušteno neko strastveno ljubljenje u javnosti, i još mnogo toga. Od njihovih čelnika slušali smo opetovano izjave kako su svi dobrodošli u Katar, ali od svih očekuju da poštuju njihovu kulturu, njihove običaje, stil života, ponašanje u javnosti, javni moral i tomu slično. Za njih tu iznimaka nema. Mi Europljani to teško možemo shvatiti jer smo i kao građani i kao vjernici uvelike »razvodnjeni«. Sjećam se kakva je bura nastala kada se pokušalo u nekim našim turističkim središtima zabraniti šetnje u kupaćim kostimima središtem gradova. A da ne govorimo o tome kako nam neka moralna načela koja svoj temelj imaju u kršćanskoj vjeri ovdje u Europi možda, doduše, i nešto vrijede unutar zidova naših domova, ali nemaju gotovo nikakav utjecaj na javni život, na odredbe naše politike i naših zakonodavaca. Katar, u svoj toj vrevi oko Svjetskog nogometnog prvenstva, odlučio je zaštititi svoju kulturu, način života, ponašanje u sferi javnog morala. To mu se mora priznati, koliko god se mi, a pogotovo oni koji tamo odlaze ili su tamo otišli, s time ne moraju složiti. Takva odlučnost u zaštiti svoje kulture i sveopćeg identiteta Europi i Hrvatskoj nedostaju. Pogotovo smo mi u Hrvatskoj, napose kada je u pitanju mogućnost profita, spremni žrtvovati sve. A to, na duge staze, svakako nije dobro.

U kolicima s Evanđeljem

Udvotisućljetnoj povijesti papinstva susrećemo najrazličitije ljude koji su upravljali kormilom Petrove lađe: mučenike, svece, stručne teologe, znanstvenike, političare, vojskovođe na konjima, ubojice i slične. Njihove su likove ovjekovječili i brojni umjetnici slikama i kipovima po crkvama, samostanima, palačama i dvorcima. Međutim, do sada nisam nigdje vidio sliku nekog pape u kolicima. Vjerojatno je Jorge Maria Bergoglio i po tome, a ne samo po podrijetlu (Argentinac) i preuzetom imenu (Franjo), prvi.  Originalan je i njegov nauk i pristup čovjeku, posebno bijednicima, prognanici-

ma i migrantima, što nekima, pa i među najvišim crkvenim predstavnicima, ne odgovara, pa su već počeli spremati konklave za izbor novog pape. Na susretu sa skupinom isusovačke subraće tijekom posjeta Slovačkoj u rujnu 2021., odgovarajući na pitanje o svom zdravlju, Bergoglio je odgovorio: »Još sam živ, iako neki, čak i prelati, priželjkuju moju smrt. Priređuju konklave, ali ja ne marim. Hvala Bogu, još sam dobro«. Dvije su dakle mogućnosti: ili je to laž te je treba službeno razjasniti, ako je, međutim, istinito onda bi trebalo intervenirati vatikansko pravosuđe svojim zakonima, jer »brbljarije«, kaže – »zatvaraju srca za-

jednice i razaraju jedinstvo Crkve. Veliki brbljavac je đavao, koji uvijek govori loše o drugima. On je lažac koji pokušava razjediniti Crkvu«.

Treba svakako prestati s ogovaranjima i kritikama Pape koji daje sve od sebe kako bi spasio čovječanstvo. Posebno mu je stalo do jedinstva kršćana i do pobratimljenja među vjerskim zajednicama. Stvarno je teško vjerovati da je »dobro« kad ga se vidi kako u kolicima obilazi svijet, predvodi vjerske i ine skupove, audijencije i euharistijska slavlja, prima državnike, prati drame koje se događaju širom svijeta. Posebno ga muči tragedija ukrajinskog naroda i opasnost od nu-

Sv. Jakov Markijski

Franjevački svetac, jedan od stupova opservantskog pokreta u Franjevačkom redu, rođen je u brojnoj obitelji godine 1394. u Monteprandonu u pokrajini Marche, nedaleko od Ancone. Krsnim imenom bio je Domenico. Rano je ostao bez oca, a uz pomoć rođaka svećenika školovao se i kasnije na Sveučilištu u Perugi postigao doktorat iz crkvenoga i svjetovnoga prava. Promišljajući kroz studij i inspiriran franjevaštvom, nakon studija odlučio je pristupiti Franjevačkom redu. Kao redovnik dobiva ime Jakov. U novicijatu mu je učitelj bio fra Bernardin iz Siene koji je na mladoga franjevca ostavio jak dojam.

Teologiju je studirao sa sv. Ivanom Kapistranskim i 1420. godine je zaređen za svećenika. Svojim je propovijedima, kako bilježe životopisci, utjecao na mnoge da se obrate i vrate u okrilje Katoličke Crkve. Slušajući ga, brojni su mladići pristupili Franjevačkome redu. Također se borio i protiv zla prostitucije koje se širilo među siromašnim ženama. Želeći pomoći siromašnima da se obrane od lihvara, osnovao je montes pietatis – zalagaonice za siromašne u

kojima su jedni drugima mogli pomoći uz male kamate. Propovijedajući, boravio je u Bosni i Hrvatskoj, Ugarskoj i Češkoj, te u drugim krajevima, a bio je izaslanik više papa. Spomen na njegov boravak u Bosanskoj vikariji jest i pobožnost, kako bilježi Svjetlo riječi, sv. Jakovu u mjestu Deževice, gdje se nalazi špilja i voda sv. Jakova, kao i pobožne legende iz drugih dijelova Bosne. Posljednje godine života proveo je u Napulju, gdje je 1476. i umro i gdje mu se čuvaju relikvije. Svetim ga je proglasio papa Benedikt XIII. 1726. godine. Zaštitnik je rodnoga grada i suzaštitnik Napulja. U zagovor mu se utječu i parovi koji se bore s neplodnošću. U ikonografiji se sv. Jakov Markijski prikazuje s kaležom ruci. Spomendan mu se slavi 28. studenoga.

SVETAC MJESECA

PIŠE: SUZANA PERAN

Evanđeljem po svijetu

klearnog rata. I godine su tu. Dana 17. prosinca navršava 86. godinu života, a 13. ožujka obilježava 10. godišnjicu svojeg pontifikata. Ne taji da ima problema sa zdravljem sa koljenima i ne stidi se pozdravljati ljude sjedeći u kolicima. Već prije toga bio je operiran u rimskoj bolnici Gemelli, gdje su mu liječnici uklonili dio crije va zbog teške divertikularne stenoze. U mladim je danima bio izložen operacijskom zahvatu na plućima, što je dosta teško podnio, pa se sada ne da operirati na koljenu, već radije trpi, iako ga njegov liječnički tim uvjerava da bi mu, sigurno, bilo bolje. To mu savjetuju i razni ortopedijski stručnjaci. Najnoviju ponudu dao mu je, kako je potvr-

dila Španjolska biskupska konferencija i Apostolska nuncijatura u Madridu, traumatolog nogometnog kluba »Atletico Madrid« dr. Jose Maria Villalon, koji je uvjeren da bi mu operacija pomogla u smanjenju artritičnih boli. Budući da Bergoglio od mladih dana voli nogomet, dr. Villalon se nada da će ga ipak uspjeti nagovoriti. U paviljonu kočija u Vatikanskim muzejima bit će, sigurno, jednog dana izložena, uz raznovrsna prijevozna sredstva, od jednostavnih kočija do mercedesa , kojima su se pape služili tijekom povijesti, i bolnička kolica kojima je papa Franjo obilazio ne samo Vatikan već i razne krajeve svijeta držeći u svojoj staroj kožnoj torbi Evanđelje.

PIŠE: ALDO SINKOVIĆ

MASLINE:

Ako ti je sveto, nemoj gaziti

PIŠE: ANTE VRANKOVIĆ

Ima poruka i pouka koje su nam tako bliske i svakidašnje, a opet važne za život. U svakidašnjem životu ima pouka i poruka koje su važne i duboke. Pozdravljam vas iz Svete zemlje. Ovih dana ovdje vlada posebno velika gužva. Među turistima i posjetiteljima svetih mjesta ima i dosta hodočasnika. A među hodočasnicima ima i turista. Teško ih je jedne od drugih razlikovati. Čovjeku je nekako izazov ono što se ne smije. Tako testira svoje mogućnosti dokle smije ići. Tu je i radoznalost zašto se nešto ne smije. Tu su i prkos i oholost zbog čega se ne smije, odnosno tko meni može zabraniti. Tu je ispitivanje i drugih, kao što rade djeca, da vidimo dokle smijemo ići i koliko je velika ta zabrana. Ima, na primjer vozača koji svjesno voze više od dopuštene brzine, baš zato što imaju novca i smatraju da novcem mogu platiti ne toliko svoju kaznu, nego slobodu svoga ponašanja, mogu platiti svoju neodgovornost. Dakle, jučer je pristiglo dosta grupa s brojevima. To su oni koji su se iskrcali s nekog kruzera. Vodiči su ih svrstali po brojevima jer ih tako lakše vode i usmjeruju. Promatram prizor u Getsemanskom vrtu, na podnožju Maslinske gore. Tu je nekoliko svetih mjesta vezano za Isusov život, a okružena su maslinama. Maslina je drvo koje, i kad se posiječe, i kad izgori, ponovno se pomladi. Maslina je, kažu, kao majka, prima te kad god se vratiš. Ove u Getsemanskom vrtu izgledaju veoma stare. Stabla možda nisu iz Isusova vremena, ali korijeni sežu u duboku prošlost, pa se može

reći da su izrasle iz znoja i krvi našega Spasitelja. Dragocjeno ulje koje se od njih dobiva lijek je našim ranama. Sam je vrt smješten oko crkve Isusove muke. Podijeljen je u nekoliko dijelova. Napravljene su ugodne šetnice, a stabla su ograđena niskom ogradom.

A ljudi, kao ljudi, neki bi prešli ogradu. Neki bi se samo prošetali na zavist drugima, neki bi se bolje slikali, neki bi ubrali neku grančicu za uspomenu. A neki su hrabri i doista prijeđu. Jedan od gore spomenutih putnika s brojem iskoristio je nepažnju čuvara, zanemario je natpise upozorenja i preskočio. I ne samo da je preskočio nego je i ostao nekoliko minuta šepireći se kao paun, kao da je osvojio neki novi svijet, kao da je zagospodario sudbinom. Neki su se na to smješkali, neki su bili ljuti, neki zavidni. Tada mu je prišao jedan vodič. Ni njegove namjere možda nisu bili čiste i pobožne. Možda je i njemu bilo

neugodno zbog ljudi koje je on vodio, kojima je naglašavao što se smije, a što ne. Sve to možda, ali je polagano rekao nešto što vrijedi zapamtiti: Ako ti je to važno, zašto tamo ideš!? Drugim riječima, ako ti je to sveto, nemoj po tome gaziti. Zar misliš da možeš sve imati, svime zagospodariti? Nemoj se varati, nego barem u sebi sačuvaj taj osjećaj za sveto, za odvojeno, za uzvišeno. Izuj se, reče Bog Mojsiju, mjesto na kojem stojiš sveto je mjesto. Ima i drugi dio poruke. Ako ti nije sveto, opet nemoj gaziti po onome što je drugomu sveto. Nije pristojno, nije u redu, a nije ni pametno. Nemoj se rugati s onim što je drugomu važno. A ti, poradi na tome da u sebi otkriješ stvari koje su ti važne i svete. I čuvaj ih. Jer one zapravo čuvaju tebe. Kao što su one svete noći grane starih maslina gorko plakale, uđi u taj sveti vrt često, pa će te blage svete grane štititi i tješiti kad bude teško, liječiti kao ulje.

Priziv savjesti

ili djelovati u skladu s vlastitom savješću

Djelovati prema slovu zakona ili postupati u skladu s glasom vlastite savjesti u situacijama kada nasljedovanje toga glasa znači suprotstaviti se čak i samome zakonu? Kako postupati u situacijama kada vjernost savjesti znači izložiti se obezvrjeđivanju, prozivanju, gubitku statusa ili posla, diskriminaciji, a pokatkad čak i u suočavanju sa samom smrću? S takvim se pitanjima susreću oni koji ne žele djelovati prema nalogu zakona jer izvršenje onoga što zakon nalaže ili cilj koji taj zakon želi ostvariti nije prihvatljiv i nije u skladu s njihovom moralnom osjetljivošću. Riječ je o odbijanju postupanja prema zakonu, iako je taj zakon dio pravnog poretka, dakle zakon koji je naložila legitimna vlast. A razlog odbijanja leži u osobnoj savjesti, odnosno u vjerskim, moralnim i filozofskim uvjerenjima onoga koji vrši priziv savjesti.

Koliko god je ta tema aktualna i u naše vrijeme – o čemu govore i rasprave u našemu medijskom prostoru – s takvim su se izazovima ljudi suočavali tijekom čitave povijesti. Naime, oduvijek je čovjek osjećao da treba djelovati u skladu s vlastitom savješću i nikada protiv nje.

Iz davnine nam je poznato svjedočanstvo grčkog filozofa Sokrata koji u procesu u kojem je nakraju bio osuđen na smrt, ostaje vjeran vlastitoj savjesti. Da je ta tema i u ono vrijeme bila aktualna govori i činjenica da Sofoklo piše dramu Antigona u kojoj aktualizira isto pitanje. I sama Biblija donosi svjedočanstva u kojima je opredjeljenje za Boga istodobno značilo usprotiviti se civilnim zakonima. Djela Apostolska prikazuju Petra koji je zajedno s apostolima na čudesan način oslobođen iz tamnice. Oni nastavljaju propovijedati i time izazivaju gnjev Sinedrija jer su upravo zbog propovijedanja i bili utamničeni. Ponovno ih privode, a Petar zajedno s apostolima kaže: treba se više pokoravati Bogu nego ljudima (Dj 5, 29). Brojna su svjedočanstva na koja nalazimo kod mučenika prvih stoljeća. Zapravo, početci kršćanstva mogu se promatrati kao »globalni priziv savjesti« pred nekim zakonima Rimskoga Carstva. Mnogi prihvaćaju mučeništvo jer odbijaju služiti druge zakone, odnosno božanstva.

Jedan od poznatih primjera, kada je riječ o prizivu savjesti, pružio je Thomas More. Vjeran glasu vlastite savjesti on se suprotstavlja engleskom kralju Henriku VIII. Napušta visoku poziciju, prihvaća utamničenje i nakraju – unatoč pokušaja nagovaranja i od članova vlastite obite-

lji – ostaje vjeran savjesti te je osuđen na smrt i pogubljen. Njegov životni stav bio je: Ja ne mogu drugačije raditi nego kako mi nalaže savjest. Posebno su snažna svjedočanstva koja su mnogi ostavili za ratnih i poratnih vremena. Austrijski seljak Franz Jägerstätter za Drugoga svjetskog rata protivio se kao vojnik služiti u Hitlerovoj vojsci. Vjernost vlastitoj savjesti u ono vrijeme značilo je ne prilagođivati se očekivanju onoga vremena, što je u ono vrijeme bilo veoma opasno. U mučnome hrvanju i samoći zatočeništva Jägerstätter je dokraja ostao vjeran glasu savjesti. Zanimljivo je spomenuti da u svojim dnevnicima često navodi rečenicu iz Propovijedi na gori: nitko ne može služiti dvojici gospodara (Mt 6, 24).

Koliki su i u našem narodu u ratnim i poratnim nedaćama te za komunizma bili izloženi poniženjima, lišeni slobode ili proboravili godine u zatvorima jer su se opredijelili za vjernost svojoj savjesti! Koliko nam, gledano baš pod tim vidom, svojim životom progovara kardinal Alojzije Stepinac! Oslanjati se na glas (čiste) savjesti i biti vjeran u svim spletkama sudskoga procesa i godinama robovanja... Nije li, pogotovo onima koji su i danas zbog priziva savjesti na bilo koji način diskriminirani, upravo Stepinac nadahnuće i uzor za nasljedovanje.

PIŠE: JERKO VALKOVIĆ

sv. Thomas More

bl. Franz Jägerstätter

bl. Alojzije Stepinac

Iskustvo Božića

Navještaj riječi Božje o Božiću trajno nas usmjeruje na promišljanje o dubini, širini i visini značenja dogođenog. Isus Krist, Bog s nama, rođen je, postao je čovjekom radi našega spasenja: »Riječ je tijelom postala, i prebivala među nama«. Zadatak je Crkve, kršćana, nas koji smo Isusa susreli, ponavljati ovaj navještaj ne bi li on u osobi koja ga sluša, a to smo ponovno i mi, od uha ušao u srce, od znanja prerastao u mudrost, u život, u odluke, u izvor smisla, u temelj na kojemu gradimo. A svaka nas proslava Kristova rođenja vodi da ustrajemo u pronicanju toga zahtjevnog otajstva Božje ljubavi: Bog je sišao među nas da bi nas k sebi uzdignuo.

Mudrost, koja je Bog, sišla je dakle –da bi prebivala posred naroda, kako kaže Sirah. Mudrost je uvijek iznad nas, ona je od Boga. Ona se uzvisuje posred naroda, pobuđuje divljenje, hvalu. Ali, iako uvijek iznad, Mudrost nije nedostupna. Ona je tako reći malena, snizuje se: izlazi svakom

čovjeku ususret; susreće ga ondje gdje on jest, njemu se prilagođuje, prihvaća ga; poziva ga na otvorenost ne bi li ga uzdignula k sebi. Mudrost želi biti prijatelj svakomu od nas! I time što smo stvoreni, baš takvi kakvi jesmo, mi uistinu možemo živjeti mudro, po Božjemu. Nadalje, navodi Sirah, mudrost se ukorijenila »u slavnom narodu, u baštini njegovoj«. Prenosi se predajom, tradicijom, iskustvom mudrih – Božjih ljudi. Mudrost je izrečena i zapisana u objavljenoj Riječi Božjoj, Svetome pismu. Mi znamo stoga što nam je činiti, koje znakove na putu ostvarenja našega života moramo poštivati da bismo živjeli puninu zajedništva s Bogom. Iz ovoga zaključujemo da su mnogi putevi govora Božje Mudrosti: Objavljena Riječ, tradicija, predaja, stvoreni svijet… Bog nam je sve to dao – da bi nas k sebi uzdignuo!

U navještaju Božića razlikuje se što je mudrost, a što znanje. Tko je umnik, a tko znalac. Mi možemo znati što nam je činiti da bismo život oblikovali po Božjemu zakonu. Mi možemo znati mnoge činjenice o rođenju Isusa Krista, razumom donositi zaključke. Zbrajati, oduzimati, množiti! No to

nije dostatno za mudar život. Ali, tko je zapravo mudar, uman čovjek? »Mudrost je kći iskustva«, reći će Leonardo da Vinci. Da: iskustvo, promišljanje, kontempliranje, putevi su mudroga života. Mudra je osoba cjelovita i ima pronicav pogled koji vidi cjelinu i stoga je djelotvorna u procjeni i životnim odabirima jer ukupnost života promatra s razine koja je iznad materijalnog i svima očitog. To je duhovna razina koja se rađa iz susreta sa živim Bogom. Na toj je razini mudra osoba i prilagodljiva: može Božje riječi, zapisane u Isusovu vremenu, utjeloviti u svojemu sada. Ona proniče smisao ljudski u događajnosti Božjoj. U tome smislu, mudrost Božića, iskustvo Božića, ne tiče se samo očitog: povijesnoga znanja o događajima u Betlehemu judejskom. Uzdignuti se na duhovnu razinu o Božiću znači rođenje već sada kontemplirati u cjelini života Isusa Krista, u sjeni križa i slavi uskrsnuća. Proniknuti da je Isus utjelovljena Mudrost Božja baš po tome što je raspeti. Po tome što je čovjek za druge. Božić poručuje da je živjeti mudro upravo sebedarno živjeti. A mi zaključimo: Bog nam je dao drugog čovjeka – da bi nas k sebi uzdignuo!

PIŠE: s. VERONIKA MILA POPIĆ