Kana, kršćanska obiteljska revija, siječanj 2023.

KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA

Godina LIV Broj 1/581 Siječanj 2023. Cijena 2,00 €

Osnivač: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« Glavna urednica: Maja Petranović

Uređuje: uredničko vijeće

Grafičko oblikovanje: Tihomir Turčinović

Izdavač: Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, p.p. 434, Marulićev trg 14

Za izdavača: Stjepan Brebrić

Kontakti: E-mail: ks.kana@gmail.com urednistvo@ks.hr pretplata@ks.hr

Tel: 63 49 060; Fax: 48 28 227 www.ks.hr

Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj. Adresa uredništva: KANA, Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, Marulićev trg 14, p.p. 434 Rukopise i slike ne vraćamo.

Za iznesena mišljenja u pojedinim člancima i točnost podataka odgovorni su autori te njihovi stavovi ne predstavljaju nužno stav uredništva.

Tisak: Mediaprint – tiskara Hrastić

Račun: KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o. IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1

SWIFT PBZ GHR 2X

Godišnja pretplata: 22,00 €

Inozemstvo: Zainteresirane molimo da se jave na e-mail pretplata@ks.hr ili broj telefona 01 6349 044

Časopis je objavljen uz potporu Grada Zagreba

Stare novine – novi papir

Odvojenim prikupljanjem smanjujemo količinu otpada na odlagalištima, čuvamo šume, štedimo vodu i energiju.

vjerujem da smo već rezimirali sve proživljeno u prošloj godini i izrazili svoje dobre želje za ovu otpočetu. No prebirat ćemo i dalje sve što obilježava naše dane i promišljati to s našim autorima u svjetlu vjere i kršćanske nade. S obzirom da je ovaj broj Kane bio u završnoj fazi pripreme kada smo primili vijest o preminuću pape u miru, Benedikta XVI. ona se nije stigla odraziti u tekstovima. No vjerujem da će se još dugo na razne načine odražavati lik i djelo te trag koji je ostavio Benedikt XVI. kao papa i kao veliki teolog. Osim enciklika i papinskih dokumenata koje potpisuje za vrijeme svoga pontifikata brojna njegova djela u hrvatskom izdanju, kao i ona napisana o njemu, ostaju nam za proučavanje razvoja njegove teološke misli te kao nadahnuće u življenju naše vjere. Na idućim stranicama izdvojili smo citate iz samo nekoliko knjiga izabravši ih iz velikog opusa njegove pisane riječi. Ako vas inspiriraju za cjelovitije čitanje, možete zaviriti u biblioteke Kršćanske sadašnjosti i potražiti ih, a dvije vrijedne knjige o Benediktu XVI.

izdvojili smo za vas u rubrici »Izlog Kršćanske sadašnjosti«.

Ovdje bih posebno preporučila onaj najnoviji, vrlo značajan naslov, objavljen 2021. godine, koji daje jedno drugačije svjetlo onkraj raznih tumačenja koja ponekad raspiruju podjele, a koje nam valja nadvladati. Riječ je o knjizi Samo jedna Crkva, jedinstvenoj po tome što ju potpisuju dvojica autora, papa Franjo i papa u miru Benedikt XVI. U njoj se, osim osluškivanja njihovih glasova naizmjenice o ključnim temama: vjeri, Crkvi, obitelji, molitvi, istini i pravednosti, milosrđu i ljubavi, mogu uočiti i tri važne stvari, »kontinuitet učiteljstva i posebnost pastoralnog stila« te osobni odnos dvojice papa koji je »ponajprije živo zajedništvo u odanosti« i kao takvo ostaje nama, Crkvi dano vrijedno svjedočanstvo jedinstva u različitosti. Izvor jedinstva je Duh Sveti koji nas, darujući nam različite darove, podsjeća da smo svi braća i sestre, ljubljeni sinovi Božji i poziva nas da tim darovima izgrađujemo zajedno Crkvu, istodobno bivajući darom za druge.

»Istina je da smo mi građani jednoga drugog 'grada', koji se nalazi u našoj pravoj domovini, ali prema tome cilju svakog dana putujemo na ovoj zemlji. Sudjelujući od sada u životu Krista uskrsnuloga, trebamo živjeti kao novi ljudi u ovom svijetu, u srcu zemaljskoga grada. I to je put ne samo preobrazbe nas samih nego preobrazbe svijeta, kako bismo zemaljskom gradu dali novo lice koje će pospješivati razvoj čovjeka i društva prema logici solidarnosti, dobrote, u dubokom poštovanju vlastitog dostojanstva sviju.«

Samo jedna Crkva, str. 200

Dragi čitatelji, Urednica

BENEDIKT XVI.

16. travnja 1927. – 31. prosinca 2022.

»Nada čovjeka i čovječanstva jest ljubav – kako glasi odgovor kršćanske vjere, koji je u tomu sasvim realističan, okrenut trijeznoj praksi svakodnevice, i potpuna vjera, otvorena onomu čime ne može raspolagati, koje nas – daleko iznad svih naših napora i učinaka –obdaruje onim što nijedan čovjek nije u stanju darovati: vječnim životom.«

Dogma i navještaj, str. 293

»Onaj tko želi samo materiju, taj je zapravo obeščašćuje, oduzima joj njezinu veličinu i njezino dostojanstvo. Više nego materijalist, kršćanin daje materiji dostojanstvo time što je pripravlja da i u njoj Bog bude sve u svemu. Tko traži samo tijelo, umanjuje ga. Tko želi samo stvari ovoga svijeta, taj upravo na taj način razara Zemlju. Mi služimo zemlji time što je nadilazimo. Spašavamo je tako što je ne ostavljamo samu i tako što ni mi ne ostajemo sami. Kao što Zemlja fizički treba sunce da bi ostala planetom života, i kao što joj je potrebna uzajamna povezanost i privlačnost u svemiru da bi išla svojom putanjom, tako i duhovni kozmos čovjekove Zemlje treba svjetlo odozgor, silu koja sve drži skupa, koja ga istinski otvara. Ne smijemo zatvoriti Zemlju u želji da je spasimo, ne smijemo se grčevito držati za nju. Moramo širom otvoriti njezina vrata da prave energije, od kojih ona živi i koje nama trebaju mogu u njoj biti prisutne.«

Božji sjaj u našem vremenu, str. 61

»Sjedinjenje s Kristom uključuje međusobno ujedinjenje kršćana i tako predstavlja dokidanje prirodnih i povijesnih granica koje razdvajaju. Iznad nužnih granica staleškog ili hijerarhijskog uređenja stoga mora vladati etos ravnopravnog bratstva.«

Kršćansko bratstvo, str. 57

»Budućnost Crkve može i hoće i danas doći samo iz snage onih koji imaju duboke korijene i oni koji žive od čiste punine svoje vjere. Ona neće doći od onih koji samo rade recepte. Neće doći ni od onih koji se samo prilagođavaju dotičnom trenutku. Neće doći ni od onih koji druge samo kritiziranju, a sebe drže nepogrešivim mjerilom. Ona, dakle, neće doći ni od onih koji biraju samo lagodniji put. Ni od onih koji izbjegavaju trpljenje vjere i sve ono što od čovjeka nešto traži, što mu nanosi bol, ono što ga sili da se žrtvuje proglašavaju pogrešnim, zastarjelim, pro -

glašavaju to tiranijom i zakonitošću. Kažimo to i pozitivno: budućnost Crkve i ovaj će put, kao i uvijek, opet oblikovati sveci. Ljudi koji opažaju više od fraza koje su upravo moderne. Ljudi koji zato mogu više vidjeti od drugih jer njihov život obuhvaća šire prostore. Nesebičnost koja ljude oslobađa može se dosegnuti samo u trpljenju svakodnevnih malih odricanja od samoga sebe. U tom svakodnevnom trpljenju koje ljudima tek daje da iskuse koliko ih mnogostruko veže njihovo vlastito ‘ja’, u tom svakodnevnom trpljenju i samo u njemu čovjek se malo-pomalo otvara. On vidi samo onoliko koliko je živio i trpio. Kada danas još jedva možemo zapažati Boga, tada je to zato jer nam je tako lako pobjeći pred samima sobom, pred dubinom svoje egzistencije u omamljenost koje god udobnosti. Tako ono naše najdublje ostaje nedirnuto. Ako je istina da se samo srcem dobro vidi, kako smo onda svi mi ipak slijepi!«

Vjera i budućnost, 91-92

»Patologija religije najopasnija je bolest ljudskoga duha. Ona postoji u religijama, ali ona postoji i ondje gdje se religiju kao takvu odbije, te se relativnim dobrima prodaje apsolutni položaj: ateistički sustavi novoga vijeka zastrašujući su primjeri od svoje bȋti otuđene religijske revnosti; to znači: to su primjeri po život opasna oboljenja ljudskog duha. Gdje se Bog niječe, ne izgrađuje se sloboda, nego joj se oduzima njezin temelj, a ona se izobličuje. Ondje gdje su najčišće i najdublje religijske tradicije napuštene, čovjek se odvaja od svoje istine, on živi protiv nje i postaje neslobodan. Ni filozofska etika ne može biti posve autonomna. Ona se ne može odreći misli o Bogu niti se može odreći misli o istini bitka koja ima etički karakter. Ako nema nikakve istine o čovjeku, onda ni on nema nikakve slobode. Samo istina oslobađa.«

Vjera – Istina – Tolerancija, str. 232

»A vječnost nije nešto prastaro, nešto što je bilo prije vremena; ona je posve drugo, nešto što se prema vremenu koje teče odnosi kao njegovo danas kao njegova zbiljska današnjost; a opet, za sebe, ona nije zatvorena u neko prije i poslije, već je ona, štoviše, moć

sadašnjosti u svako vrijeme. Vječnost ne stoji nekako uz vrijeme, bez odnosa prema njemu; naprotiv, ona je stvaralačka moć svega vremena, moć koja vrijeme što otječe obuhvaća u svojoj jedinstvenoj sadašnjosti omogućujući mu tako postojanje. Ona nije bezvremenost, već mogućnost kojoj je svojstvo da vlada svakim vremenom. Kao ono danas koje je istovremeno svim vremenima, vječnost može djelovati unutar svakog vremena.«

Uvod u kršćanstvo, str. 318.

»Želimo na neki način sam život, onaj pravi život kojem ni smrt ne može nauditi; ali istodobno ne poznajemo to prema čemu osjećamo kao neko nagnuće. Ne možemo prestati tome težiti, no znamo da sve ono što možemo sada kušati ili postići, ipak nije još uvijek to čemu težimo. ‘To’ nepoznato prava je ‘nada’ koja nas goni i ta njezina nepoznatost je, istodobno, ono što čovjeka dovodi do očaja, ali ujedno ono zbog čega ili gradi ili razara istinski svijet i istinsko čovječanstvo. Riječju ‘vječni život’ pokušava se izraziti ta nepoznata stvarnost.«

Enciklika Spe salvi, str, 25 - 26

»Vjera, nada i ljubav idu zajedno. Nada se odjelotvoruje po kreposti strpljivosti, koja ne jenjava u dobru čak i pred prividnim uspjehom, i poniznosti, koja prihvaća Božje otajstvo i uzda se u njega i kada tama zavlada posvud. Vjera nam pokazuje da je Bog dao svoga Sina za nas i daje nam pobjedonosnu sigurnost da je zaista istina: Bog je ljubav! Na taj način ona našu nestrpljivost i naše sumnje preobražava u sigurnu nadu da Bog drži svijet u svojim rukama i da usprkos svakoj tami on pobjeđuje…«

Enciklika Deus caritas est, str. 62 – 63.

»Iz današnje krize i ovoga će puta sutra proizići Crkva koja će puno izgubiti. Smanjit će se, morat će početi iz početka. Neće više moći popunjavati mnoge građevine koje su podignute za vrijeme prosperiteta. S brojem sljedbenika izgubit će mnoge privilegije u društvu. Mnogo će se snažnije predstaviti nego prije kao slobodna zajednica koja je

dostupna samo odlukom. Kao mala zajednica puno će jače tražiti inicijativu pojedinih članova. Sigurno će prepoznati i nove oblike službe, a istaknute kršćane koji su zaposleni, redit će za svećenike: u mnogim manjim zajednicama, odnosno u usko povezanim socijalnim skupinama uobičajeno dušobrižništvo obavljat će se na taj način. K tome, svećenik kojemu je to jedina služba bit će, kao i dosad, prijeko potreban. No, uz sve te promjene koje se može naslutiti, Crkva će svoju bit iznova i odlučno pronaći u onome što je uvijek bilo njezino središte: u vjeri u trojedinog Boga, u Isusa Krista, Sina Božjega koji je postao čovjekom, u pomoći Duha koja seže do kraja. Ona će u vjeri i molitvi opet prepoznati svoje istinsko središte te će sakramente opet doživljavati kao bogoslužje, a ne kao problem liturgijskog oblikovanja. To će biti Crkva bogatoga unutarnjeg života kojoj nije mnogo stalo do njezinoga političkog mandata i koja se isto tako malo udvara onima lijevima kao i onima desnima. To će joj biti teško, jer će je proces kristalizacije i pročišćavanja stajati dosta snage. On će je učiniti siromašnom, učinit će da postane Crkva malenih.«

Vjera i budućnost, str. 93-95

Ponizni radnik u vinogradu

1. TAKO SE TO RADI U CRKVI

S vrha brda svaka staza vodi nizbrdo. Papu Benedikta XVI. nužno promatramo u kontekstu njegovog prethodnika i njegovog nasljednika.

I u tome je jedna od veličina ovog velikoga čovjeka. Nikada nije stavljao sebe u prvi plan. Uostalom, i na njemu se vidjelo da mu je mnogo draže djelovati iz drugog plana.

Ta povezanost Benedikta XVI. s preostalom dvojicom jasno svjedoči i o bogatstvu raznolikosti koje postoji u Crkvi, a koje povezuje ista vjera i ista ljubav.

Benedikt XVI. je izabran kao tzv. prijelazni papa. Naime, uvijek nakon smrti velikoga pape kardinali su običavali izabrati nekoga, najčešće pobožnog starčića, za koga su pretpostavljali da neće dugo poživjeti, a u međuvremenu će malo izblijedjeti uspomena na njegovog prethodnika te će sljedeći papa ponovno moći biti velik u svom djelovanju. Jer nakon najvećih mogu doći samo manji, a nakon manjeg može doći veći. Najpoznatiji takav prijelazni papa je izabran nakon smrti velikoga Pia XII.

Ali, kao što je Bog pokazao svoju ljubav preko Ivana XXIII., tako je pokazao i po životu Benedikta XVI. Obojica su izmijenili lice Crkve. Nisu bili prijelazni pobožni starčići, nego su bili poput dječaka koji su darovali svoje kruhove i ribe, a Krist je tim njihovim prinosom nahranio mnoštvo. I pokazali su da u kršćanstvu nije bitna kolikoća, nego kakvoća.

2. TAKO SE TO RADI IZVAN CRKVE

Nije velik onaj koga u Crkvi hvale, nego je velik onaj koga protivnici Crkve napadaju.

Jednoglasno osporavanje pape Benedikta XVI., od trenutka kada je izabran za papu, te sustavno i trajno napadanje, koje je doživljavao od onih koji se bore protiv Krista i Crkve, jasno pokazuje koliko je doista bio velik taj skromni i ponizni čovjek. Kada se čita Evanđelje uviđamo da je samo jedna osoba uvijek bila sigurna da je Isus doista Bog. Vrag je znao s kim ima posla. Vrag je znao s kim ima posla i kad je Benedikt XVI. postao Papa.

Otkako se čula vijest o njegovoj smrti, opet smo se raspisali o njemu. I opet su pisci više govorili o sebi i svojim stavovima, nego o Papi i njegovim djelima. Ali, duboko vjerujem, da Papa ne bi htio da govorimo o njemu, nego da učimo iz njegovih djela. A njegova djela govore o ljubavi, vjeri, nadi i ljepoti kršćanstva. I radosti koja traje. I svjedočanstvu koje ne gubi svoju svježinu unatoč svim sablaznima i grijesima. I unatoč svim protivljenjima.

Kaj morem ti neg reč: Od vsega srca fala!

vinogradu Gospodnjem

4. MOLI I RADI

Ora et labora.

3. SURADNIK ISTINE

Kršćanstvo se ne protivi svijetu, nego se svijet protivi kršćanstvu. Kada se spominje papu Benedikta XVI. redovito se ističe da je bio vrhunski teolog i jedan od najvećih umova našeg doba. Njegova veličina se očitovala i u njegovoj svestranosti. Nije bio tek čovjek kojega zanima jedino teologija, nego je njegov um i njegovo srce jednako privlačila i ostala znanost, društvena, prirodna i tehnička, ali jednako tako i umjetnost i ljubav prema životinjama. Jer je Benedikt XVI. znao da, premda nismo od svijeta, mi jesmo u svijetu i posao je kršćana učiniti ovaj svijet boljim. U svim aspektima postojanja. Papa drugačije nije doživljavao kao protivnike niti kao opasnost, nego kao braću i sestre preko kojih Bog može progovoriti.

Stoga je razumljivo da je Benedikt XVI. 2011. godine, na treći molitveni susret za mir u Asizu, pozvao ne samo predstavnike vjerskih zajednica, nego i ateiste. Jer, kao što bi rekao Papa, kritička racionalnost nevjerujućih može pročistiti religije od eventualnih degeneracija i neautentičnosti.

Ne volim kada sv. Tereziju Benediktu od Križa zovu njenim imenom, kojega je promijenila kada je postala redovnica, kao što ne volim kada Benedikta XVI. zovu njegovim prezimenom, kojega je zanemario kada je postao Papa. Pogotovo kada se zna da je i ime, kao i sve drugo u životu, taj čovjek uma i srca, promišljeno i iz ljubavi izabrao. Očekivao sam da će se nazvati Ivan Pavao III. Ali on je htio osvijetliti lik pape Benedikta XV., jednog u nizu velikih papa XX. st. I htio je, on kojemu su smisao i budućnost Europe bili toliko na srcu, podsjetiti na velikog sv. Benedikta, zaštitnika Europe.

A geslo sv. Benedikta i životno načelo koje iz njega proizlazi, premda sam nije bio redovnik, živio je redovničkom predanošću. Kada bi čitav život Benedikta XVI. trebalo svesti samo na dvije riječi, one bi bez sumnje bile molitva i rad. Iskreno pobožan i iskreno marljiv dao je svima nama primjer kako valja koristiti svoje dane što su nam darovani i povjereni na zemlji. Volio bih da život Benedikta XVI. doživljavamo kao primjer iz kojega možemo učiti. Koliko bismo toga, recimo, mogli naučiti iz načina na koji je čestitao Uskrs i Božić.

5. ZAJEDNO U KRISTU

S velikom radošću dolazim među vas kao hodočasnik Isusa Krista. Kako govoriti o Benediktu XVI., a ne spomenuti njegov dolazak u Hrvatsku? O tim blagoslovljenim danima u kojima se jako osjetila Božja prisutnost. Nadam se da nikada nećemo prestati govoriti o pticama koje su se čule na Trgu bana Josipa Jelačića dok je mnoštvo mladih predvođeno Papom klečalo u molitvi pred Euharistijskim Isusom. Niti o dugi koja je zagrlila nebo i zemlju kada je papa Benedikt XVI. odlazio iz Zagreba. Niti o povjetarcu koji se pojavio na sprovodu sv. Ivana Pavla II. Taj sprovod je predvodio budući papa Benedikt XVI. Njegov sprovod je predvodio papa Franjo. I opet se vraćamo na ono čime smo započeli. Na Benedikta XVI. koji je poveznica među njima. I zato onima koji kršćanski dišu i jesu najrječitije fotografije na kojima je Benedikt XVI. u zajedništvu sa sv. Ivanom Pavlom II. ili s papom Franjom. Hvala ti, Bože, što nas voliš. Hvala ti, Bože, što si ljubav prema nama iskazao tako da si nam darovao Benedikta XVI.

B. XVI.

U ovaj kasni sat mog života, dok se osvrćem na desetljeća koja sam prošao, prvo što vidim je na koliko toga moram biti zahvalan.

– smrtonosni srednjovjekovni sport

Nedavni veliki uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu pobudio je ponos u cijeloj naciji. Vjerojatno nema osobe koja nije barem malko sokolila igrače i radovala se pobjedi. Međudržavna sportska natjecanja oduvijek su bila sredstvo zbližavanja među narodima, ali i prilika da svaki narod pokaže ono najbolje od sebe, kako u igri, tako i u sportskom ponašanju i dostojanstvu. Sama je ideja suočavanja raznih naroda, skupina i pojedinaca ne na bojnom, nego na igraćem polju vrlo stara. Već su stari Grci smatrali ne samo patriotskom nego i vjerskom dužnošću da svoje najbolje građane pošalju na Olimpijske igre kako bi se ondje suočili s predstavnicima suparničkih grčkih država i dokazali svoju vrijednost.

U srednjem su vijeku postojala slična sportska natjecanja, ali mnogo bliža granici između rata i igre. Srednjovjekovni su ljudi, naime, vrlo voljeli prisustvovati i sudjelovati u opasnim igrama, koje su podrazumijevale igranje oružjem, uz znatne izglede za ranjavanje i smrt, ali s nagradama mnogo većima od trofeja ili medalje. Riječ je o – turnirima.

Mole se igrači da ne ubijaju jedni druge...

Turniri su, s obzirom na načine održavanja, popularnost i popratne aktivnosti, bili vrlo bliski današnjim međunarodnim natjecanjima. Prije svega, privlačili su vrlo velike gomile gledatelja koji su bili voljni prijeći goleme udaljenosti kako bi im prisustvovali. Nadalje, za njihovu su organizaciju bile potrebne nevjerojatne svote novca pa su ih samo najbogatiji mogli organizirati. I konačno, pobjeda u turniru donosila je slavu i ponos ne samo pojedincu nego i njegovoj obitelji, pokrajini i

naciji. Promotrimo dakle kako su turniri nastali i što su zapravo bili. Prvo su se pojavili u sjevernoj Francuskoj u drugoj polovici 11. stoljeća, a već su u 12. stoljeću bili popularni u čitavoj kršćanskoj Europi. Po samoj svojoj prirodi bili su neodvojivi od poznavanja načina konjaničkog ratovanja, koje je tek tada razvijeno. Ulozi su za sudionike bili golemi. Ulaskom u turnir plemić bi riskirao svoju čast i bogatstvo, a često i život. Naime, turniri su bili simulacija rata. Iako su bili popraćeni veselom glazbom, šarenim vrpcama i bli-

PIŠE: TOMISLAV MATIĆ

Prikaz kasnosrednjovjekovnog turnira u ograđenom prostoru, iz francuskog rukopisa Livre des

stavim kostimima, dio sudionika redovito bi bio iznesen na nosilima. Unatoč tomu, praktički nije bilo mladića koji nije bio željan sudjelovanja. Mjesto održavanja turnira bilo bi oglašeno nekoliko tjedana unaprijed, a glasnici bi bili odaslani s pozivima. Područje predviđeno za turnir bilo bi pak vrlo veliko i često bi obuhvaćalo polja, sela i šume. Unutar njega postojale bi ograđene zone, odnosno utočišta, gdje su se sudionici mogli skloniti i osvježiti. Kada bi se na predviđeni dan okupili sudionici – a često je bila riječ o nekoliko stotina ili tisuća ljudi – od njih bi se oblikovale dvije ekipe. Zadatak ekipa bio je da se jedna protiv druge bore kao dvije prave vojske, s napadanjem, uzmicanjem, zasjedama, povlačenjem i svime ostalim što se inače događalo u ratu. Cilj, međutim, nije bio ubiti protivnika, nego ga srušiti s konja i zarobiti. Takav bi »zarobljenik« tada morao platiti otkupninu i predati svojeg konja i oružje onomu tko ga je zarobio. Međutim, budući da se igralo bojnim oružjem, kao što su mačevi, koplja, sjekire i bodeži, sudionici bi često nehotice osakatili ili ubili jedni druge.

... ako baš ne moraju Ovakva nevjerojatna grubost i opasnost nisu se smatrali normalnima čak ni u srednjem vijeku. Mjesni biskupi često bi izopćili sve koji su sudjelovali u turnirima i poginulima uskratili kršćanski pogreb, a papa Inocent II. je 1130. g. zabranio sudjelovanje svim kršćanima. Ipak, sudionici su bili toliko uvjereni da ne čine ništa loše da čak ni tako strašne kazne nisu imale učinka, pa su poslije i ukinute. U 13. stoljeću čak je na francuskom spjevana poema Antikristov turnir, u kojoj Đavao izaziva Isusa na turnir te se njih dvojica bore na čelu ekipa sastavljenih od smrtnih grijeha i kršćanskih vrlina. Vladari su pak turnire smatrali istodobno štetnima i korisnima. Bili su korisni jer su trenirali njihove podanike za rat, što je moglo donijeti ključnu prevagu u bitkama. Štetni su pak bili zato što su njihovi potencijalni vojnici nepotrebno ginuli. Tomu su nastojali doskočiti tako što su u

turnire uveli pravila. Primjerice, doneseni su propisi prema kojima se smjelo rabiti samo zatupljeno ili prilagođeno oružje, a na terenu su bili prisutni i suci koji su smjeli prekinuti borbu. Ekipe bi se često formirale od podanika istih vladara, a posebno su voljeli igrati Englezi protiv Francuza. Kraljevi su pak i sami voljeli sudjelovati u turnirima, a pokatkad bi i prekršili vlastita pravila – primjerice, engleski kralj Edvard I. je na turniru u Chalonu bio toliko uvrijeđen kada ga je protivnik pokušao zarobiti da je naredio svojim vojnicima da pokolju članove protivničke ekipe. Potkraj srednjeg vijeka područje na kojemu se održavao turnir još se više smanjilo, a počele su se graditi i tribine za gledatelje. Iako su »staromodni« turniri i dalje bili popularni, sve su popularnijima postali dvoboji na konjima. Sam je događaj postao mnogo sličniji paradi, a često bi se održavali tematski turniri u koji-

Francuski kroničar Jean

Froissart zapisao je da se na turniru u Saint-Inglevertu 1390. godine jedan češki vitez toliko osramotio primjenom jednoga nedopuštenog udarca da je svima bilo drago kada je izgubio.

ma bi sudionici bili odjeveni u kostime, primjerice na temu antičkih junaka. Popratni događaji postali su pak vrlo opsežni, pa su uključivali gozbe, predstave, sajmove i slično. Naravno, sudjelovanje nije zbog toga postalo bezopasnim. Primjerice, francuski kralj Henrik II. poginuo je 1559. godine od posljedica ranjavanja na turniru.

Jedan osmijeh vrijedi tisuću rana Ulozi u turniru često su bili vrlo veliki. Primjerice, što je sudionik na turniru mogao dobiti? Prije svega, mogao je steći čast i divljenje koje bi se prenosilo generacijama jer je srednjovjekovna publika voljela slušati priče o slavnim turnirima, a kroničari i trubaduri često su ih opisiva-

li u svojim djelima. Mogao bi dobiti i nagradu, odnosno otkupninu svojeg »zarobljenika«, a i unosan posao, jer su vladari na turnire slali svoje »skaute« koji bi najbolje borce regrutirali u njihovu službu. I konačno, mogao bi steći naklonost svoje odabranice. Sudionici na turnirima često bi na oružju nosili znakove naklonosti svojih dama, poput rupčića ili podvezice, a svoje bi pobjede posvećivali njima. Bili su vrlo ponosni i na rane koje su stekli njima u čast.

Izgubiti je sudionik pak mogao – sve. Neuspješan sudionik mogao je izgubiti veliko bogatstvo, zbog čega bi još godinama plaćao dugove. Još gore, mogao je biti odvezen na mrtvačkim kolima. I najgore od svega – mogao je izgubiti svoju čast, a njegova bi se sramota također prenosila generacijama. Primjerice, francuski kroničar Jean Froissart zapisao je da se na turniru u Saint-Inglevertu 1390. godine jedan češki vitez toliko osramotio primjenom jednoga nedopuštenog udarca da je svima bilo drago kada je izgubio. S obzirom na ovako dramatične kazne, čini se da je dobro što se u današnje vrijeme sportski junaci ne bore kopljima i mačevima, nego loptom, ali svojim junačkim djelima i dalje mogu steći slavu, veliko bogatstvo, pa i osmijeh svoje odabranice.

Prikaz turnira iz njemačkog rukopisa Codex Manesse, 14. st.

Snovi o demokraciji i Kästner

U diktaturi čak i djeca znaju da ne smiju govoriti sve što misle. Život ih je odmah naučio.

PIŠE: JOSIP SANKO RABAR

Sjećate li se kako smo u totalitarizmu i Titovoj diktaturi sanjali demokraciju? Čudili smo se poretku u kojemu čovjek javno može govoriti ono što zaista misli! Djelovalo je nevjerojatno, čarobno i čudesno. Dok sam živio u diktaturi, doživljavao sam parlamentarnu demokraciju apsolutno boljom od svake diktature. Danas, kad već dugo živim u demokraciji, znam da je tek donekle bolja. No usprkos njezinim velikim nesavršenostima, korupciji i kriminalu, kao i stalnoj svađi stranaka, točnim optužbama ili klevetama medija, usprkos traženju dlake u jajetu neistomišljenicima, u medijima i parlamentu, kao i u bespoštednoj kritici svega i svakoga, još uvijek je smatram bitno boljom od svake diktature. Njemački književnik Erich Kästner u svojoj knjizi »Emil i detektivi« koju sam čitao u djetinjstvu bio je moj slučajni i prvi susret s Weimarskom Republikom, što ja tada, naravno, nisam znao. U toj knjizi Kästner otvoreno kritizira tisak da donosi samo loše vijesti o kriminalu i da u njemu nema ničega dobrog. Piše pozitivno o policajcu koji hoda s Emilovom majkom, kao i o detektivima Weimarske policije. Premda sam bio još dječak, shvatio sam da Kästner brani režim u kojemu je živio. Meni je to bilo neobično

i zanimljivo. Kao Titov pionir znao sam da je režim nešto dosadno, formalističko, frazersko i loše, što ne treba braniti. Čudio sam se demokraciji, za koju još nisam niti znao da je demokracija. Kästner se valjda plašio za krhki režim. Možda je zbog silovite svađe njemačkih stranaka, gdje su, na primjer, komunisti socijaliste nazivali fašistima, a možda su se već pojavili i nacisti, makar i kao još relativno mala stranka, pa je strahovao da je demokracija previše krhka, i da bi mogla propasti? A tu su i mediji koji sve kritiziraju, napadaju svaku vladu i svaku stranku. Zapravo se tužio na atmosferu isključive kritike svega postojećeg i bilo mu je žao da mediji ne pišu o nečemu dobrom. Ako tko stavlja vodu u mlijeko, tužio se Kästner, doći će u novine. Ako ne čini ništa loše, o njemu nitko neće pisati. Toga se još uvijek sjećam, iako sam tu knjigu zadnji put čitao još u

Tek sada znam da se u demokraciji optužuje ili čak kleveće svaka vlada i traži joj se dlaka u jajetu, obratno nego u totalitarizmu i diktaturi. Već sam u djetinjstvu čuo za ugao Hyde Parka u Londonu, gdje svatko može govoriti što god hoće i jako sam se čudio tomu. Isprva sam pogrešno mislio da se samo u uglu Hyde Parka može slobodno govoriti sve što se misli. Nisam znao da politička opozicija može biti još ekstremnija.

Demokratske su mi slobode bile sasvim čudesne i nezamislive. Mogu zaključiti da u diktaturi čak i djeca znaju da ne smiju govoriti sve što misle. Život ih je odmah naučio. Čak i prije nego što postanu pučkoškolci. Diktatura se ne može sakriti ni od najmanjih. Makar oni i ne shvaćaju zašto se nešto događa. Čak ni što se događa.

Književnik Kästner, braneći weimarski režim, dobro je slutio. Branio ga je kao nešto dragocjeno, do tada najbolje u povijesti Njemačke. Ja to tek danas shvaćam, a kao malom dječaku bilo mi je čudno i zanimljivo to što je pisao. Vladu centra kleveću svi, i lijevi i desni. Centar ispada najmanje poželjan od svih, a zapravo je najmanje zlo. U Hrvatskoj je devedesetih najbliže centru bio HSLS pa sam glasao za njega, u naše vrijeme Plenković je vidljivo HDZ približio centru pa su ga počeli napadati i slijeva i zdesna. Svojedobno su HSLS brzo i lako likvidirali zdesna i slijeva.

Koliko su me razočarali prvi izbori. Građani su glasali velikom većinom upravo za HDZ i SDP, za ostale beznačajno. Tada su i u HDZ-u i SDP-u bili nerijetki bivši partijski i udbaški kadrovi. Budući da se Tuđman plašio svoje komunističke i partizanske prošlosti, bio je i general JNA, a usprkos činjenici da je bio istinski demokrat i požrtvovni disident, zadržao je nešto od autoritarnog mentaliteta bivšeg režima, pa se previše okrenuo u autoritarnome smjeru, a SDP je i dalje glorificirao Titov totalitarni režim. Tako je postao opaka stranka s diktatorskim repom. Tito je u demokratskoj Republici Hrvatskoj dobio više hrvatskih simpatizera nego što ih je imao u vrijeme Jugoslavije. Tada su i mala djeca slutila što se događa.