Demokracija

PIŠE: JOSIP SANKO RABAR

Živeći u Jugoslaviji, dok sam bio dječak, nisam mogao shvatiti demokraciju. Znao sam da, ako se nekomu dopusti i sasvim mala kritika Tita, Partije, JNA i svih diktatorskih ustanova vlasti, s vremenom bi se pojavljivala sve veća i oštrija kritika, što bi dovelo do sasvim nezamislivog pada vlasti. Pruži li vlast i mali prst, uzet će joj cijelu ruku. Zato nije smjelo biti nikakve, pa čak ni najmanje kritike vrhovnih moćnika. U novinama i drugim medijima čitao sam kritiku zapadnog kapitalizma. S jedne strane postoje silno bogati kapitalisti, a, s druge, siromašan narod. To je velika nepravda. Logično bi bilo da narod izglasa svoju vlast i ukloni kapitaliste. Nije mi bilo jasno zašto se to ne događa. Kako demokracija može uopće postojati? Neograničena kritika činila mi se kao drveno željezo, kao potpuni prevrat.

Mislio sam da je ugao Hyde Parka u Londonu, o čemu mi je pričao moj stric Joško, na kojemu bilo tko može govoriti što god hoće, plod demokracije, ali ujedno i iznimka koja je moguća samo u Hyde Parku pod velom anonimnosti. Danas znam da u britanskom parlamentu (House of Commons) opozicija u parlamentu, uostalom, kao i mnogi mediji, o stranci na vlasti i samoj vladi govore gore, efikasnije i pogubnije stvari nego bilo tko u Hyde Parku. Vlada je mnogo kvalitetnije napadana i izvan Hyde Parka. Čak je i kraljica Elizabeta II. u medijima pokatkad bila kritizirana. Premda je sebe nastojala držati sasvim izvan politike. Neograničena kritika vlasti bila mi je sasvim neshvatljiva. Kako takav režim može uopće biti stabilan? A upravo je tako. Kada su u Parizu izbile glasovite studentske demonstracije 1968. godine, i mnogi se intelektualci, studenti i građani pobunili, pa je izgledalo kao da se čitava Francuska dignula protiv režima, francuski je predsjednik raspisao nove izbore i sve se brzo smirilo. Sjajan i silno neobičan recept za stabilnost!

Tajna leži u tome da je svako društvo podijeljeno, pa i Francusko, na konzervativce, liberale i socijaliste, ili tomu slično, na razne opcije. Svatko glasa za svoje, pa se sklapaju koalicije, ili jednostranačke vlade, svi se drže izbornih pravila i ustavnih zakona. U Jugoslaviji smo imali dojam da je društvo jedinstveno, a ne podijeljeno. Lažna javnost vlasti bila je tobože potpuno nepodijeljeno režimska, a istinska, narodna, zabranjena i skrivena javnost bila je kudikamo najvećim dijelom antirežimska, i u tome gotovo sasvim jedinstvena. Podijeljeno društvo nije uopće bilo shvatljivo. U djetinjstvu nisam shvaćao da, ako građanima daš slobodu, oni se dijele po svojim različitim opredjeljenjima, ukusima željama. Pa sve ostaje u međusobnoj ravnoteži i stabilno. Demokracija postoji zahvaljujući toj dubokoj podjeli. Sjećam se, kada je u mojoj mladosti austrijski predsjednik posjetio

Jugoslaviju, pa ga je jugoslavenski televizijski novinar otprilike zapitao: »Jugoslavija je socijalistička zemlja, a kakva je Austrija?« Valjda je očekivao da će dobiti odgovor »kapitalistička«?

I meni je to tada tako izgledalo.

Ali austrijski predsjednik lakonski je odgovorio: »Parlamentarna demokracija«. On je oblik vlasti smatrao mnogo važnijim od podjele na vrste društva kapitalizam i socijalizam. Tada sam o politici nešto naučio.

U Jugoslaviji je velik problem bio u tome što je Tito bio veliki zločinac i kao takav nije mogao dopustiti demokraciju. U demokraciji bi se lagano mogao naći pred sudom. I nije riječ samo u Titu. Mnogi su u vrhovima jugoslavenske vlasti bili zločinci, premda uglavnom ne toliko veliki kao Tito.

Sjećam se da je, kad je Tito umro, u narodu bar malo porasla nada da će jednom Jugoslavija i Hrvatska postati demokratske. Svi su građani počasno stajali na mjestu u tobožnjoj tuzi, a svatko je mislio svoje.

Na kraju je demokracija došla, pa čak i neovisna Hrvatska. I najfantastičniji snovi mogu se ostvariti. Premda ta demokracija nije onoliko divna kakvu smo sanjali. Umjesto »livade iz sna« dobili smo političare i medije pune ogovaranja, korupcije, klevete i optuživanja. To zaista nije nikakva idila. Winston Churchill je mudro rekao otprilike ovo: »Demokracija je najgori oblik vlasti, ako izuzmemo one ostale«.