Kana, kršćanska obiteljska revija, svibanj 2023.

KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA

Godina LIV Broj 5/585

Svibanj 2023. Cijena 2,00 €

Osnivač:

Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost«

Glavna urednica: Maja Petranović

Uređuje: uredničko vijeće

Grafičko oblikovanje:

Tihomir Turčinović

Izdavač:

Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, p.p. 434, Marulićev trg 14

Za izdavača: Stjepan Brebrić

Kontakti:

E-mail: ks.kana@gmail.com urednistvo@ks.hr pretplata@ks.hr

Tel: 63 49 060; Fax: 48 28 227 www.ks.hr

Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj.

Adresa uredništva:

KANA, Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, Marulićev trg 14, p.p. 434

Rukopise i slike ne vraćamo.

Za iznesena mišljenja u pojedinim člancima i točnost podataka odgovorni su autori te njihovi stavovi ne predstavljaju nužno stav uredništva.

Tisak: Mediaprint – tiskara Hrastić

Račun: KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o.

IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1

SWIFT PBZ GHR 2X

Godišnja pretplata: 22,00 €

Inozemstvo: Zainteresirane molimo da se jave na e-mail pretplata@ks.hrili broj telefona 01 6349 044

pred vama je novi broj Kane, bogat sadržajem i tekstovima koji će vas, u sadašnjem trenutku, podsjećati na temelje naše vjere i pomoći razmišljati, razmatrati i moliti. Sadašnji trenutak obilježilo je prije svega preuzimanje službe novoga zagrebačkog nadbiskupa, popraćeno odgovarajućom javnom i medijskom pozornošću. No osim što je ovo trenutak od povijesne i crkveno-pravne važnosti, to je zasigurno i trenutak vrijedan promišljanja o važnosti i ulozi pastira, pripadnosti crkvenoj zajednici, o zajedništvu vjernika i pastira u ljubavi, djelu i poslanju. Nakon što nas prvo najčešće okupiraju ljudski dojmovi promjene, rastanka ili znatiželje te raznovrsna nova očekivanja, ovakvi trenutci mogu nas potaknuti na razmišljanje o vlastitoj odgovornosti kao članova Božjeg naroda. Bilo bi dobro da se podsjetimo da Crkva nije samo »ustanova u kojoj se nešto dobiva i nešto daje, nego organizam, živo tijelo, koje živi i djeluje kroz svoje udove i kojemu svi udovi moraju nešto doprinositi da bi živjelo punijim životom i savršenije funkcioniralo« (Ali drugog puta nema, 182). U konačnici, znamo da, iako su različiti načini i oblici ostvarenja, svi smo pozvani na svetost. Postoji različitost službi, ali jednakost poslanja. No ono najbitnije je da smo svi u svojoj

službi uvijek »za druge«. Biti za druge je i naša odgovornost, staviti se na raspolaganje Bogu u službi drugih, pronaći svoje mjesto u Crkvi i društvu, prihvaćajući otvorena srca ono što nam je povjereno. Najradikalnije ostvarenje ove odgovornosti i vjerničkog predanja s posebnim osjećajima i pažnjom možemo promatrati u Blaženoj Djevici Mariji, nazaretskoj ženi, majci Isusa Krista našeg Spasitelja. U svibnju, često nazivanim Marijinim mjesecom, među vjernicima je naglašenije štovanje Blažene Djevice Marije i marijanske pobožnosti. Prigoda je to da razmatramo čudo i ljepotu njezine uloge u Božjem planu, a u tome nam svakako pomaže dobra knjiga. Izdvojila bih ovoga puta jednu koja će vas posebno obogatiti: Tko je majka moja? autorice s. Marije Pehar. Tragajući za dubljim teološko-duhovnim smislom izričaja o Mariji, pomaže nam razotkriti stvarnu, biblijsku sliku Marije, koja je možda zamućena raznim »drugim slikama koje smo sami o njoj stvorili, nakon brojnih nanosa subjektivnosti, emocionalnosti, pa i pobožnosti, kojima smo s vremenom, možda iz najboljih vjerničkih pobuda, prekrili njezinu istinsku osobnost«.

Želim vam ugodno i plodonosno čitanje!

Časopis je objavljen uz potporu Grada Zagreba

»Na Mariji se upravo kao na ženi najjasnije očituje ‘što Bog s čovjekom hoće i koliko čovjek s Bogom može’ ako se čovjek Bogu s povjerenjem predaje, dakle u njoj se ‘zrcale neki temeljni vidovi našega božanskog promaknuća’. Stoga se s pravom smije reći da je upravo tim svojim ženskim predanjem Marija ‘najveći ljudski doseg, vršak božanskog promaknuća čovjekova’«

(Tko je majka moja?, Kršćanska sadašnjost, 2022., str. 169).

Odvojenim prikupljanjem smanjujemo količinu otpada na odlagalištima, čuvamo šume, štedimo vodu i energiju.

Stare novine – novi papir

Dragi čitatelji, Urednica

Straši me ono što sam vama, a

1. O NASLOVU

2. POGIBELJNA SLUŽBA

PIŠE: ANTE JERKOVIĆ

Riječi stavljene u naslov izrekao je sv. Augustin u jednoj svojoj propovijedi. I dodao: Vama sam biskup, a s vama sam kršćanin. Ono je ime službe, ovo je ime milosti. Ono je ime pogibli, a ovo spasenja.

Mnogi su se raspisali u povodu promjene na čelu Zagrebačke nadbiskupije zapisujući svoja viđenja stvari i svoja mišljenja. I to je lijepo i dobro. Dobro je da ljudi promišljaju i izriču svoje stavove, premda ima i onakvih mišljenja i ideja s kojima se nipošto ne bismo mogli složiti. Ali se zato itekako možemo složiti sa sv. Augustinom te nadahnuti na njegovim riječima, njegovoj vjeri i njegovom osjećaju crkvenosti. U riječima sv. Augustina očituje se sva zahtjevnost biskupske službe, ali i njezin smisao. I čvrsto uvjerenje da je vrijedna i Bogu ugodna samo ako se obavlja u zajedništvu s cijelom Crkvom. Napose onom mjesnom Crkvom.

U zajedništvu vjere i slavljenja sakramenata, u zajedništvu ljubavi i molitve.

Sv. Augustin spominje da je biskupstvo tek jedna od službi u Crkvi i ne skriva opasnost koje biskupska služba sa sobom nosi. U čemu je pogibao biskupske službe? Ponajprije u činjenici da čovjek može umisliti da je veći i važniji nego što doista jest pa se uzoholi i namjesto sluge postane gospodar. Riječ služba pretpostavlja služenje, a ne gospodarenje. Stoga je svako biskupstvo vrijedno utoliko ukoliko je služenje. Istinsko, a ne tek deklarativno služenje braći i sestrama u vjeri, ali i cijelome svijetu, napose odbačenima i sirotama svake vrste. Ipak, najveća pogibao biskupske službe jest u činjenici da se u jednoj osobi mora spojiti ono što je naizgled nespojivo. U Crkvi neprestano traje napetost između karizme i vlasti. Tu napetost biskup treba anulirati i spojiti u svojem djelovanju. Treba istodobno biti na čelu Crkve kao organizacije u svoj njezinoj mnogostrukoj pojavnosti, uključujući i one dimenzije koje baš i nemaju previše veze s izvornim smislom i poslanjem Crkve, a, s druge strane, treba biti čovjek otvoren najrazličitijim i najneočekivanijim poticajima i djelovanjima Duha Svetoga. Ne samo da prihvaća i podržava ono što Duh Sveti dâ da se dogodi nego valja sam biti inicijator i predvodnik na milosnom putu k Ocu u nasljedovanju Sina i otvorenosti Duhu Svetomu.

Spasitelju, dobri Isukrste, Ti si dobar pastir stada svog.

Ti nad njime lebdiš, bdiješ, paziš, Da ga ništa ne zadesi zlog.

M. N. A.

tješi me ono što sam s vama

3. SV. KATARINA SIJENSKA

Vjerujem da je blagdan sv. Katarine Sijenske, suzaštitnice Europe, izabran zato što u sebi nosi i duboku poruku o biskupskoj službi. Spomenut ćemo tek dvije činjenice iz života ove dominikanske trećoredice iz XIV. st. koje novom zagrebačkom nadbiskupu, ali i svima koji vrše službe upravljanja u Crkvi mogu poslužiti kao primjer i poticaj. Prva je činjenica je da je sv. Katarina žena. Crkva je predugo tijekom povijesti pokazivala svoje lice neprihvatljive isključivosti, na poseban način prema ženama.

4. NE VOĐA, NEGO PREDVODITELJ

Naš Spasitelj Isus jedini je pastir stada svog. On je naš jedini vođa. Promjena na čelu neke biskupije uvijek unosi nekakvu novost jer je svaki čovjek jedinstven i neponovljiv, ali ne mijenja se činjenica da je Crkva Kristova i da Crkva nasljeduje Krista u činjenju dobra ljudima. To nam postaje potpuno jasno kada promatramo nekoliko posljednjih rimskih biskupa pa uočavamo koliko je svaki od njih, nadahnjujući se na istom izvoru, unio vlastite osobnosti u papinsku službu.

5. IN TE, DOMINE, SPERAVI

Novoustoličeni zagrebački nadbiskup je, postavši davnih dana porečko-pulski biskup, za svoje geslo izabrao duboki kršćanski stav povjerenja u Boga – U tebe se, Gospodine, uzdam.

To je geslo s kojim se svatko od nas krštenika i može i mora poistovjetiti. Ne zanemarujući korisnost svega što dolazi od ljudi, svoje pouzdanje uvijek valja stavljati u Boga i ono što od njega dolazi.

Za podnaslov smo upotrijebili latinski prijevod biskupskoga gesla koje nam je priraslo srcu zbog svetog čovjeka Alojzija Stepinca. Valja se moliti i nadati da će novom zagrebačkom nadbiskupu njegov sveti prethodnik biti uzor i nadahnuće, ali i nebeski zaštitnik u svim pothvatima koji će koristiti dobru čovjeka.

Sv. Katarina nije samo mističarka i karitativka nego je i službeno proglašena naučiteljica Crkve. Pravo je vrijeme da se Crkva potpuno otvori svim ljudima i da svaki čovjek pronađe u Crkvi mjesto služenja i djelovanja bez isključivosti ili omalovažavanja. Valja nam se potruditi da što prije, ne samo deklarativno nego i praktično postanemo Crkva uključivosti. Svojim autoritetom sv. Katarina Sijenska uspjela je nagovoriti papu Grgura XI. da prekine tzv. avignonsko sužanjstvo i vrati se u Rim, sjedište svoje biskupije i papinstva. Valja se nadati da će vršitelji upravljačkih službi u Crkvi naučiti od primjera sv. Katarine, odnosno pape Grgura XI., živjeti otvorenost prema svim dobrim idejama i poticajima koji od Boga dolaze, bez obzira na to preko koga dolaze.

U tom smislu razumijemo da se ništa prijelomno ne događa promjenom vršitelja biskupske službe u pojedinoj biskupiji. Jer mi vjerujemo i znamo da je Krist naš vođa, a biskup tek predvoditelj mjesne Crkve u hodu za Kristom. U hodu u novosti života koju nam je Krist darovao.

Stoga mi vjernici katolici svoje biskupe ne slijedimo, nego ih pratimo. Mi smo s našim biskupima, kao i s našim župnicima, suputnici na hodu prema kraljevstvu nebeskom. A najpotrebnije je da ih pratimo svojim molitvama da budu radosni svjedoci Uskrsloga.

A mi, narod Božji ove mjesne, zagrebačke Crkve, nemojmo se nikada umarati molitvom pratiti onoga koji je nama biskup, a s nama kršćanin.

Biskupi odlaze, a zbor biskupa traje jer je to zbor koji je unutar Crkve, a Crkva je Božja pod vodstvom Duha Svetoga.

Dobar savjet zlata vrijedi

Pitam se ipak nismo li na osobnoj razini odveć spremni bez mnogo promišljanja prihvatiti lijepo formulirane, no ipak ponešto površne savjete koje usput pročitamo u obliku reelsa ili carousel objava na Instagramu.

Moja starija djeca već dugo treniraju karate. Prošli mjesec uzbuđeni su se vratili s jednog treninga, naime, snimala ih je lokalna televizija. Ante mi je ushićeno obznanio kako je dao svoju prvu izjavu za javnost. Ponosna majka odmah se javila u meni: »Odlično, sine, jako me zanima što si poručio gledateljstvu?« Novopečena zvijezda lokalne produkcije mi je odvratila: »Pitali su me kako se zovem, koliko sam star i što bih savjetovao djeci koja žele trenirati karate!« Na pitanje kakav je savjet upravio mladim sportašima i osjeća li se doista spremnim dijeliti savjete novim naraštajima karataša, prvijenac me je uputio da pogledam sutrašnji večernji program spomenute televizije pa ću doznati što je rekao ako me to uistinu zanima. Glede savjetodavnih sposobnosti, zaključio je: »Svatko svakomu daje savjete pa mogu i ja dati neki svoj savjet. Ako im se moji savjeti ne sviđaju, ne moraju ih poslušati!« Nasmijala sam se mudrijašu, pri tome misleći kako takav zaključak nije posve pogrešan. Prije donošenje važnih odluka ljudi se oduvijek međusobno savjetuju, no danas je posve zamislivo izgraditi karijeru i ostvariti financijski uspjeh dajući savjete drugima koristeći se prednostima interneta i računalne tehnologije. Ni-

knula su nova zvanja pružatelja savjetodavnih usluga čija se djelatnost proteže na sva područja ljudske opstojnosti. Nerijetko se, dok u trenutcima odmora čitam objave savjetodavaca s društvenih mreža, sjetim suprugova djeda Mirka, oštroumnog i mudrog čovjeka »staroga kova«. Sposoban i marljiv, čitav je život teškim radom krčio put u bolju i sigurniju budućnost sebi i svojoj obitelji. Znao se našaliti na račun suvremenih zanimanja u kojima se još nitko »nije vruć hladne vode napio« i kako bi, kada bi mu njegov unuk rekao da se umorio na poslu, djed jedva dočekao priliku da mu uzvrati njihovom internom šalom: »A od čega si se to umorio, moj Josipe?« Djed je prije nekoliko godina umro u dubokoj staro -

sti, no sigurna sam kako bi na zanimanja poput »savjetnika za partnerske odnose«, »influencera«, »trenera za roditeljstvo« ili »life coacheva« znao dati zanimljive osvrte. Premda ne hvatam uvijek brzo korak s promjenama koje nosi vrijeme, ovom fenomenu nastojim dati poštenu priliku da se pokaže u svim svojim dimenzijama pritom prihvaćajući specifikum povijesnog trenutka, no također imajući u vidu kako nisu svi savjetnici pouzdani, a nisu ni svi savjeti jednako utemeljeni i vrijedni. Neki su savjeti dobronamjerni, ali neprimjenjivi. Drugi su razboriti i mudri, no poneki čovjek radije stječe osobno iskustvo slijedeći vlastite

Kadšto ću s nešto opreza i sama dati savjet procijenim li da imam znanja ili iskustva o problematici ili barem da moj savjet neće donijeti više štete nego koristi.

puteve. Mnogi savjeti dolaze premda nisu traženi pa se prema njima unaprijed stvara otpor. Jedini stalni adresati mojih svakodnevnih savjeta, moja djeca, moje savjete niti traže, niti žele, a često na njih imaju negativne recenzije i prije no što ih primijene u praksi.

Dobar savjet, utemeljen na znanju i iskustvu onoga tko savjet daje, uistinu zlata

PIŠE: SANI GILJA

vrijedi. Prije važnih odluka i sama ću prvo potražiti savjet osoba čije mišljenje cijenim. Otvorena uma poslušat ću savjete za koje vjerujem kako mi mogu pružiti svjetlo u trenutcima nedoumica. Kadšto ću s nešto opreza i sama dati savjet procijenim li da imam znanja ili iskustva o problematici ili barem da moj savjet neće donijeti više štete nego koristi. Posve opravdanom smatram ulogu raznih consulting poduzeća na području gospodarstva, a vjerujem kako su izuzetno vrijedne smjernice koje svojim klijentima daju stručnjaci sa svih područja znanosti i rada, bilo volonterski bilo uz naknadu. Pitam se ipak nismo li na osobnoj razini odveć spremni bez mnogo promišljanja prihvatiti lijepo formulirane, no ipak ponešto površne savjete koje usput pročitamo u obliku reelsa ili carousel objava na Instagramu. Ne mogu se otrgnuti dojmu kako je nastupilo vrijeme svojevrsne hiperinflacije savjeta, a »savjetodavnoj industriji« pak manjka samokritičnosti i svijesti o granicama njihova djelovanja. Savjeti se dijele odveć lako, bez promišljanja o mnogostrukim implikacijama njihove primjene u različitim životnim okolnostima i situacijama, tek s ogradom od savjetodavčeve odgovornosti. Možda ste i sami primijetili kako posjete nekom novinskom portalu ili društvenoj mreži sve češće prate primamljivi naslovi: »Otkrijte ključ dobrih odnosa na radnom mjestu«; »Najbolji savjeti za miran san«; »Kako postati sam svoj frizer uz pomoć pribora koji već imate kod kuće«; »Pet koraka do urednog doma i organizirane svakodnevice«; »Poboljšaj odnos s partnerom prateći ove tri smjernice« i mnogi drugi njima slični savjeti. Oslanjajući se pomalo i na svoje vlastito iskustvo s onim savjetom »postani sam svoj frizer«, rekla bih kako je ove instant-savjete potrebno dobro odvagnuti prije nego ih se harno provede u djelo. Za kraj ću još podijeliti i sebi i vama dva netražena savjeta o savjetovanju: dajete li ili tražite savjet, neka vam pri tome prvi savjetodavac bude Duh Sveti, a za moguće daljnje nedoumice, uvijek se možemo obratiti Gospi od Dobrog Savjeta!

Bl. Henri Planchat

Zaštitnik

Mathieu Henri Planchat, svećenik ubijen u doba Pariške komune, proglašen je 22. travnja ove godine blaženim. Time je papa Franjo odgovorio na 127 godina staru molbu pariškoga klera, stoji u izvješću francuskih medija koji ističu da je bilo mnogo protivljenja tomu proglašenju. Uz Planchata, blaženim su na svečanoj euharistiji u Parizu proglašeni i njegovi sudrugovi mučenici svećenici Ladislas Radigue, Polycarpe Tuffier, Marcellin Rouchouze i Frezal Tardieu. Glas se o svetosti o. Planchata i sumučenika širio među vjernicima te je Pariška nadbiskupija započela 1897. biskupijski proces za njegovo proglašenje blaženim. Proces je u prošlome stoljeću zastao, a Sveta stolica je 2021. godine priznala njihovo mučeništvo i da su ubijeni iz mržnje prema Crkvi. Novi je blaženik rođen 1823. u La Roche sur Yonu u pobožnoj obitelji. Otac mu je bio ugledni sudac koji je poslije dobio premještaj u Alžir. Mladić je, prema očevoj želji, upisao studij prava koji je završio s najvišim ocjenama. No osjetio je da život pravnika nije za njega te se odlučio poći u sjemenište i postati svećenikom. Za vrijeme studija teologije upoznao se s djelovanjem Družbe sv. Vinka Paulskoga i oduševio se njihovom brigom za siromašne. Angažirao se oko siromašnih te se brinuo za knjižnicu, a nakon što je 1850. zaređen za svećenika pristupio je Družbi kao prvi svećenik koji joj je postao članom. Kao svećenik posvetio se u predgrađu Pariza radu sa siromašnim radnicima i njihovim obiteljima koji su često bili neprijateljski raspoloženi prema svećenicima. Revnost u pomaganju siromašnima utjecala je na njegovo zdravlje, ali

i izazvala ljubomoru

mjesnog župnika pa se na neko vrijeme morao povući iz Grenellea. Nastavio je svoj rad u sirotištima, gdje se brinuo za siromašne šegrte. Nakon povratka u Pariz 1963. postao je kapelanom Zaklade sv. Ane koju je vodila Družba sv. Vinka Paulskoga i koja se skrbila za tristotinjak djece. Zbog svoga karitativnog i evangelizacijskog rada dobio je nadimak »lovac duša« i »apostol predgrađa«. Kada je 1870. buknuo rat, o. Planchat se stavio u službu ranjenih kao vojni kapelan. Nakon uspostave Pariške komune 18. ožujka 1871. obavljena je premetačina kuće sv. Ane uz opravdanje da se traži skriveno oružje. Na Veliki četvrtak uhićen je i zatvoren zajedno s još 25 svećenika i drugim civilima koji su služili kao taoci vlastima Komune. U zatvoru je nastavio moliti i pomagati zatvorenicima, posebno onima koji su tražili sakrament pomirenja. Tri dana prije smrti piše bratu kako je u zatvoru s brojnim svećenicima i da mogu svaki čas biti pogubljeni, ali da su pomireni s Bogom i spremni. »Nisam tužan, uvjeravam vas: molim za sve; moli za mene i za sve stanovnike zatvora«, napisao je u pismu kako stoji na stranici postulature. Zajedno sa skupinom zatvorenika i svećenika pogubljen je 26. svibnja 1871. u pariškoj ulici Haxo. Njegovi su ostatci preneseni u Gospinu crkvu u ulici Cronstadt. Po njemu je nazvana i ulica u Parizu, a nadbiskupija je 1938. osnovala župu Gospe od talaca na spomen ubijenim svećenicima. Spomendan bl. o. Henrija i sudrugova je 26. svibnja.

PIŠE: SUZANA PERAN

siromašnih, mučenik Pariške komune

Demokracija

PIŠE: JOSIP SANKO RABAR

Živeći u Jugoslaviji, dok sam bio dječak, nisam mogao shvatiti demokraciju. Znao sam da, ako se nekomu dopusti i sasvim mala kritika Tita, Partije, JNA i svih diktatorskih ustanova vlasti, s vremenom bi se pojavljivala sve veća i oštrija kritika, što bi dovelo do sasvim nezamislivog pada vlasti. Pruži li vlast i mali prst, uzet će joj cijelu ruku. Zato nije smjelo biti nikakve, pa čak ni najmanje kritike vrhovnih moćnika. U novinama i drugim medijima čitao sam kritiku zapadnog kapitalizma. S jedne strane postoje silno bogati kapitalisti, a, s druge, siromašan narod. To je velika nepravda. Logično bi bilo da narod izglasa svoju vlast i ukloni kapitaliste. Nije mi bilo jasno zašto se to ne događa. Kako demokracija može uopće postojati? Neograničena kritika činila mi se kao drveno željezo, kao potpuni prevrat.

Mislio sam da je ugao Hyde Parka u Londonu, o čemu mi je pričao moj stric Joško, na kojemu bilo tko može govoriti što god hoće, plod demokracije, ali ujedno i iznimka koja je moguća samo u Hyde Parku pod velom anonimnosti. Danas znam da u britanskom parlamentu (House of Commons) opozicija u parlamentu, uostalom, kao i mnogi mediji, o stranci na vlasti i samoj vladi govore gore, efikasnije i pogubnije stvari nego bilo tko u Hyde Parku. Vlada je mnogo kvalitetnije napadana i izvan Hyde Parka. Čak je i kraljica Elizabeta II. u medijima pokatkad bila kritizirana. Premda je sebe nastojala držati sasvim izvan politike. Neograničena kritika vlasti

bila mi je sasvim neshvatljiva. Kako takav režim može uopće biti stabilan? A upravo je tako. Kada su u Parizu izbile glasovite studentske demonstracije 1968. godine, i mnogi se intelektualci, studenti i građani pobunili, pa je izgledalo kao da se čitava Francuska dignula protiv režima, francuski je predsjednik raspisao nove izbore i sve se brzo smirilo. Sjajan i silno neobičan recept za stabilnost!

Tajna leži u tome da je svako društvo podijeljeno, pa i Francusko, na konzervativce, liberale i socijaliste, ili tomu slično, na razne opcije. Svatko glasa za svoje, pa se sklapaju koalicije, ili jednostranačke vlade, svi se drže izbornih pravila i ustavnih zakona. U Jugoslaviji smo imali dojam da je društvo jedinstveno, a ne podijeljeno. Lažna javnost vlasti bila je tobože potpuno nepodijeljeno režimska, a istinska, narodna, zabranjena i skrivena javnost bila je kudikamo najvećim dijelom antirežimska, i u tome gotovo sasvim jedinstvena. Podijeljeno društvo nije uopće bilo shvatljivo. U djetinjstvu

nisam shvaćao da, ako građanima daš slobodu, oni se dijele po svojim različitim opredjeljenjima, ukusima željama. Pa sve ostaje u međusobnoj ravnoteži i stabilno. Demokracija postoji zahvaljujući toj dubokoj podjeli. Sjećam se, kada je u mojoj mladosti austrijski predsjednik posjetio

Jugoslaviju, pa ga je jugoslavenski televizijski novinar otprilike zapitao: »Jugoslavija je socijalistička zemlja, a kakva je Austrija?« Valjda je očekivao da će dobiti odgovor »kapitalistička«?

I meni je to tada tako izgledalo.

Ali austrijski predsjednik lakonski je odgovorio: »Parlamentarna demokracija«. On je oblik vlasti smatrao mnogo važnijim od podjele na vrste društva kapitalizam i socijalizam. Tada sam o politici nešto naučio.

U Jugoslaviji je velik problem bio u tome što je Tito bio veliki zločinac i kao takav nije mogao dopustiti demokraciju. U demokraciji bi se lagano mogao naći pred sudom. I nije riječ samo u Titu. Mnogi su u vrhovima jugoslavenske vlasti bili zločinci, premda uglavnom ne toliko veliki kao Tito.

Sjećam se da je, kad je Tito umro, u narodu bar malo porasla nada da će jednom Jugoslavija i Hrvatska postati demokratske. Svi su građani počasno stajali na mjestu u tobožnjoj tuzi, a svatko je mislio svoje.

Na kraju je demokracija došla, pa čak i neovisna Hrvatska. I najfantastičniji snovi mogu se ostvariti. Premda ta demokracija nije onoliko divna kakvu smo sanjali. Umjesto »livade iz sna« dobili smo političare i medije pune ogovaranja, korupcije, klevete i optuživanja. To zaista nije nikakva idila. Winston Churchill je mudro rekao otprilike ovo: »Demokracija je najgori oblik vlasti, ako izuzmemo one ostale«.