Kana, kršćanska obiteljska revija, rujan 2023.

Godina LIV

Broj 9/588

Rujan 2023. Cijena 2,00 €

Osnivač:

Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost«

Glavna urednica: Maja Petranović

Uređuje: uredničko vijeće

Grafičko oblikovanje: Tihomir Turčinović

Izdavač:

Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, p.p. 434, Marulićev trg 14

Za izdavača: Stjepan Brebrić

Kontakti:

E-mail: ks.kana@gmail.com urednistvo@ks.hr pretplata@ks.hr

Tel: 63 49 060; Fax: 48 28 227 www.ks.hr

Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj.

Adresa uredništva:

KANA, Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, Marulićev trg 14, p.p. 434

Rukopise i slike ne vraćamo.

Za iznesena mišljenja u pojedinim člancima i točnost podataka odgovorni su autori te njihovi stavovi ne predstavljaju nužno stav uredništva.

Tisak: Mediaprint – tiskara Hrastić

Račun:

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o.

IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1

SWIFT PBZ GHR 2X

Godišnja pretplata: 22,00 €

Inozemstvo: Zainteresirane molimo da se jave na e-mail pretplata@ks.hrili broj telefona 01 6349 044

Dragi čitatelji,

nakon ljetne stanke s našim autorima razmišljamo o rujanskim odlukama, društvenim aktualnostima poput zakona o neradnoj nedjelji, zakona o hrvatskom jeziku, migracijama, izazovu transhumanizma, nogometu i njegovim navijačima, o crkvenim događanjima, zdravim ili ranjenim religioznostima te raznim drugim zanimljivim sadržajima u našim uobičajenim rubrikama koji će vas sigurno zaokupiti i nadahnuti. Vjerujem da će vam pažnju posebno privući intervjui i dva zanimljiva sugovornika s kojima razgovaramo o važnim temama.

Jedna od tih tema jest rat kao eminentno društveno-humanističko pitanje. Pitanje je to u kojem je Crkva uvijek davala neke naglaske i doprinose u iskorjenjivanju te rane ljudske povijesti, a u kojem se i od nas vjernika zahtijeva određeni stav u svakodnevnim prostorima, osobnim, društvenim, medijskim ili unutarcrkvenim. Ratna situacija u

Ukrajini prije godinu dana punila je medijske prostore. No očito nemoćni dugotrajno zadržati ono početno suosjećanje i empatiju, svi se, ponajprije mediji, brzo zasitimo bilo kakve teme, pa tako i ove bolne pri čemu zaboravljamo na sve one koji su i danas, u Ukrajini ili drugim dijelovima svijeta, i dalje zarobljeni u raljama te ružne ratne stvarnosti, toga poraza ljudskosti . Upravo je tako naslovljena najnovija knjiga Odilona Gbenukpo-Singboa, u kojoj možemo saznati nešto više o crkvenom nauku o ratu, koji se razvijao kroz stanja ljudske povijesti obilježene ratovima i raznim ratnim teorijama, i o suvremenim crkvenim stavovima u novim civilizacijskim izazovima. Knjiga će vam pružiti iscrpno filozofsko, teološko promišljanje o ljudskoj naravi u ovoj našoj epohi straha od »apokaliptičkog čudovišta« te o paradigmama koje oblikuju naše društvo te je, uz našu Kanu, svakako preporučujem kao nezaobilazno štivo.

Ako je istina da »mudrost više vrijedi nego bojno oružje, ali jedan jedini grješnik pokvari mnogo dobra« (Prop 9,18), jasno je da razum i mudrost imaju prednost nad oružjem, a ljudskost nad sofisticiranom tehnikom.

Časopis je objavljen uz potporu Grada Zagreba

U tom smislu prvotno oružje kršćanina nije ono što proizvodi tehnika u svrhu ratova, nego je ono Božje.

Odilon-Gbènoukpo Singbo, Poraz ljudskosti. Crkveni nauk u epohi nuklearnog oružja

KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA

Odvojenim prikupljanjem smanjujemo količinu otpada na odlagalištima, čuvamo šume, štedimo vodu i energiju.

Stare novine – novi papir

Sveti se ime tvoje

Kada u Očenašu sami sebe opominjemo na svetost Božjega imena, onda se ta opomena ne odnosi samo na psovku kojom se Hrvati mogu »dičiti« kao nacionalnom kreativnošću svjetskoga ranga, nego na svaku zloupotrebu i iskrivljivanje Božjega imena.

Posvojna zamjenica naš u Očenašu znači da nije riječ o nekom neosobnom i dalekom Bogu, nego o Bogu koji nam je blizak, ljudski blizak, poput biološkoga oca. Naš Bog nije misaoni princip ili neko božanstvo koje predočujemo magijskim tehnikama, nikakva zamračena, neizdiferencirana sila izvan svake ljudske spoznaje i osjeta. Jednostavno, Bog naš je Isusov otac. Dolazimo mu preko našega brata, povijesnog Isusa Nazarećanina.

Bog je s imenom, s više imena. I želi da ga zovemo imenom, Isus veli ocem. Ta i nama je drago ako nas netko imenom zove. Ljubav je moguća samo preko imena. Nastavljamo dakle s trećim zazivom Očenaša, s priznanjem svetosti Božjega imena. Doslovno se kaže: sveti se ime tvoje. A ima li ijedno ime, kako je to primijetio židovski filozof Martin Buber, da je toliko obezvrijeđeno, zloupotrijebljeno, da je toliko ljudi ubijeno i toliko zla učinjeno, i da se i danas strasno čini zlo kao s Božjim imenom? Ne žurimo s brzim shvaćanjem i opravdanjem tih zala u Božje ime! Nije ispravno reći da svi ti razni »Božji ratnici«, zeloti i teroristi koji ubijaju tobože na Božjem putu, nisu pravi vjernici. Njima je to nemoguće reći, a kamoli objasniti. Oni su uvjereni u sebe i u pravovjerno ime svoga boga. Ophođenje sa svetinjama i Božjim imenom počinje zarana, od obitelji i

odgoja, od vjerničke zajednice i učitelja duhovnosti, a ne kad se odraste i zastrani. Onoga tko si umisli da zna imenovati Boga, a time i da »vlada« Bogom, može spasiti samo oslobođenje »odozgor«. Ništa se, osim bezgraničnog strpljenja i ljubavi, ne može učiniti s ljudima s mesijanskim poslanjem i koji »spašavaju« Boga.

Ima li ijedno ime, kako je to primijetio židovski filozof Martin Buber, da je toliko obezvrijeđeno, zloupotrijebljeno, da je toliko ljudi ubijeno i toliko zla učinjeno, i da se i danas strasno čini zlo kao s Božjim imenom?

Očenaš je kratka formula vjere, sažeta molitvena ispovijest vjere otaca u kojoj je nezaobilazan dio priznanje Božje svetosti, jedne od najvažnijih Božjih osobina. Isus, odnosno evanđelisti svetost Božjega imena vežu za predanu vjeru, posebno za drugu zapovijed Dekaloga: »Ne uzimaj uzalud imena Gospodina [Jahve], Boga svoga, jer Gospodin [Jahve] ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo« (Izl 20, 7).

Koliko god nam bilo poznato, uvijek iznova vrijedi upozoravati na značenje i svetost Božjeg imena. Biblijska i na nju oslonjene monoteističke vjere ispovijedaju da svijet nastaje tako što Bog orječuje pustoš, iz tame i praznine riječju stvara

sve. Puni život, posljednji čin stvaranja, nastupa onda kada čovjek, sustvaratelj – pred Bogom koji mu to sve omogućuje – imenuje sva stvorenja, živa i neživa. S imenom, kao punom riječi, počinje odnos. Ono što nije imenovano, ostaje nejasno i bezlično.

Onaj tko ljudima i stvarima daje ime, uspostavlja svijet, odnose, i označuje u određenoj mjeri da je i vlasnik imenovanoga. Roditelji redovito djeci daju imena, sa značenjem (Nomen est omen). Djeca imena redovito prihvaćaju, a katkada im je vlastito ime teret i muka, s njima se ne poistovjete, jer su im ih roditelji zbog svoje samopromocije ili koristi izabirali ne misleći na djecu. U etničkim i religijskim većinama nije lagano nositi imena manjinaca. Zato neki nadijevaju »univerzalna« imena. Ljude se privilegira, ali i ubija samo zbog imena.

Biblija poznaje i preimenovanja, posebno ljudi, što znači promjenu vlasništva ili promjenu službe i poslanja. Tako je, recimo, bilo s Jakovom-Izraelom, nekim prorocima, apostolima, Šimunom-Petrom, i drugima. Slično se događa s otkrivenim ili osvojenim zemljama, rijekama, gradovima, ulicama, spomendanima. Netko sebi skraćuje ime, mijenja ga ili si daje kakve umjetničke ili slične nadimke. Uvijek su iza neki razlozi. Kadšto i čisti hir. Povijest je prepuna nasilnih preimenovanja. Briše se jedno, a daje drugo ime. Vrijedan esej (»Srbinje«) o preimenovanju bosanskog gradića Foče u Srbinje, o tome kako »zločinac svom zločinu na

PIŠE: IVAN ŠARČEVIĆ

mjestu zločina podiže lingvistički spomenik«, napisao je 2003. kotorski svećenik don Branko Sbutega. U korijenu toga lingvističkog zločina, piše nepotkupljivi Sbutega, ime je cijeloga jednog naroda, srpskog naroda. »Dakle radi se o imenu koje označava jednu kolektivnu supstancu.« A ono što najviše pogađa, opominje Sbutega, jest to što se i nakon rata nastavlja zločin šutnjom, i što svi »šutnjom učestvuju u spomeniku«. »Ono što zaprepašćuje je indiferentnost cijelog jednog naciona, svih koji se Srbima ili Srbijancima zovu… […] I dokle god šute o spomeniku, morat će šutjeti i o svim ostalim zločinima koji su u to ime počinjeni. Neka se stide, ili kako hoće, oni koji su ga pravili – mislim na zločin – koji su ga pravili i potakli, ali neka se zapitaju o šutnji onih koji pristaju na Srbinje. Ko se nije aktivno uprljao krvlju u pokolju Foče, danas se pasivno prlja u šutnji pristanka«, zaključuje nepopustljivo Sbutega. Don Brankove riječi da se i imenom može ubijati, sav taj »doživljaj užasa i temeljnog uznemirenja savjesti« čovjeka koji nikada nije bio u Foči niti je imao kakve veze s njom, odzvanjaju kao opomena za zloupotrebu imena u našoj topono-

mastici, i poziva nas na poštovanje tuđih imena koje su naposljetku odjek samoga Božjeg imena, apsolutne drugosti koju ne možemo zaposjesti. Ime uvijek sadržava ostatak neimenovanosti.

Vrijedan esej (»Srbinje«) o preimenovanju bosanskog gradića Foče u Srbinje, o tome kako »zločinac svom zločinu na mjestu zločina podiže lingvistički spomenik«, napisao je 2003. kotorski svećenik don Branko Sbutega.

Kada dakle u Očenašu sami sebe opominjemo na svetost Božjega imena, onda se ta opomena ne odnosi samo na psovku kojom se Hrvati mogu »dičiti« kao nacionalnom kreativnošću svjetskoga ranga, nego na svaku zloupotrebu i iskrivljivanje Božjega imena – na ono što vječna zapovijed označuje kao uzaludno ili isprazno imenovanje Boga. Religioznim stručnjacima, propovjednicima, svim teolozima

(doslovno, govornicima o Bogu!), vrijedilo bi se također prisjećati strogog upozorenja profesora studentu koji je, da prekrije svoje neznanje u teološkom predmetu O Bogu jednom i trojednom, stao brbljati i vezati svašta za Boga. Profesor ga je oštro ukorio: »Da Boga više nisi spomenuo!« Nužno je barem malo zastati kad god hoćemo izgovoriti Božje ime.

Pohvala svetosti Božjega imena u Očenašu, glavnoj kršćanskoj molitvi, znači da nitko od ljudi ne može svojatati Božje ime. Bog je otac sviju. Također, bez obzira na to koliko ljudi, bili teisti ili ateisti, zloupotrebljavali Božje ime, bez obzira na to koliko psovali Božje ime, s njime krali, ratovali i ubijali, bez obzira na to koliko divljali u svojoj dijaboličnoj težnji da sruše i najveću svetinju, da zauzmu mjesto Boga, Božje ime ostaje sveto. Onoga trenutka ako bi šutnja prekrila Božje ime, ne bi bilo ni čovjeka.

Sveto Božje ime, Očevo ime, darovana je snaga za preobrazbu nemirnog i podijeljenog svijeta u mjesto sveopćeg bratstva, ljubavi i mira među ljudima, Božjom djecom, Isusovom braćom i sestrama, usprkos svim devijacijama i zloporabama Božjega imena.

Atlantida sjevera – velike poplave u 14. stoljeću

U 14. stoljeću zamjetno se povećao broj zapisa o poplavama koje je uzrokovalo probijanje nasipa. Očito je da se nevolja spremala, ali nije bilo dovoljno sredstava da se ona spriječi.

PIŠE: TOMISLAV MATIĆ

Nedavne su poplave mnoge podsjetile na slične strašne događaje, kao kada je Zagreb 1964. godine pretrpio katastrofalnu poplavu, čije se posljedice i danas vide. Poplave su od početaka civilizacije užasavale i inspirirale ljude. Većina starih civilizacija, od Kine do Izraela, imale su svoje priče o općem potopu, mit o Atlantidi dio je opće kulture, a i danas se na slične teme snimaju filmovi. Pomisao na utrnuće svijeta u vodi koja nemilosrdno nadire uvijek je izazivala strah. Na ovom ćemo se mjestu prisjetiti nekih od najstrašnijih poplava u europskoj povijesti, koje su velikim dijelom oblikovale današnje obale sjeverozapadne Europe.

Kroćenje mora

Razvijeni srednji vijek bio je vrijeme velikog razvoja pokrajina na obalama Sjevernog mora, u današnjoj istočnoj Engleskoj, Nizozemskoj, sjeverozapadnoj Njemačkoj i Danskoj. Razvoj trgovine uzdigao je tamošnje gradove, što je pospješilo razvoj poljoprivrede. Stanovništvo se povećavalo i trebalo ga je hraniti. Krajolik je pak bio specifičan po tome što se velikim dijelom sastojao od naplavnog područja. Naime, Sjeverno more relativno je novo more, nastalo uzdizanjem vode nakon posljednjega ledenog doba.

Njegove su obale podložne eroziji, a duboko u unutrašnjost protezale su se slane močvare, kojima se u vrijeme plime razlijevala morska voda. Kako se pojavila potreba za povećavanjem poljoprivrednih zemljišta, postalo je nužnim od mora oteti zemlju za uzgoj hrane. Dizali su se nasipi, kopali su se kanali, morska se voda isušivala, i na mjestu gdje su nekada vladali morski valovi sada su se njihali valovi klasja. Međutim, priroda je imala drukčije planove.

Potkraj srednjega vijeka klima je prolazila kroz znatne promjene s obzirom na prethodno razdoblje. Tijekom trinaestog i četrnaestog stoljeća ekstremne vremenske prilike bile su učestale u Eu-

U krajevima uz poplavljene gradove ostalo je sjećanje na užasne događaje koji su ih uništili, a tamošnje je stanovništvo još stoljećima pričalo jezive priče, prema kojima se noću može čuti kako zvone sablasna zvona podvodnih crkava.

ropi, a među stanovništvom je često izbijala glad zbog promjena koje su narušile poljoprivredne cikluse. Općenito, zime su postajale duljima i hladnijima, pa se razdoblje koje je uslijedilo obično naziva »malim ledenim dobom«. Dio tog procesa klimatskih promjena bile su i velike oluje koje su povremeno harale priobalnim područjima, sijući smrt i uništenje. Njima su najviše bila izložena nizinska područja, a ona uz Sjeverno more bila su ne samo nizinska nego praktički u razini mora, ili čak ispod nje.

U kasnome srednjem vijeku velike su oluje periodično uništavale obalna naselja. Primjerice, u estuariju rijeke Šelde

Iluminacija iz 13. stoljeća s prikazom općeg potopa

od kasnog 13. stoljeća nadalje potopljeno je više od 110 sela. Međutim, nitko nije samo sjedio prekriženih ruku i čekao da ga voda odnese. Stanovnici zajednica uz Sjeverno more itekako su bili svjesni opasnosti i nastojali su je umanjiti ili ukloniti. Do 13. stoljeća svaki je zemljoposjednik morao održavati svoj dio nasipa i odvodnog sustava, a u slučaju neposredne opasnosti cijela bi zajednica morala sudjelovati u hitnim radovima.

U kasnijem je razdoblju ta obveza, zbog društvenih promjena, većinom prebačena na posebne službe za održavanje i popravak nasipa, ispusta i kanala, a njih se plaćalo posebnim porezima. Međutim, zbog smanjivanja poljoprivrednih prinosa, mnoge si zajednice u 14. stoljeću više nisu mogle priuštiti ulaganje u zaštitu od poplava, a crna je smrt znatno prorijedila stanovništvo i otežala pronalaženje radnika. U 14. stoljeću zamjetno se povećao broj zapisa o poplavama koje je uzrokovalo probijanje nasipa. Očito je da se nevolja spremala, ali nije bilo dovoljno sredstava da se ona spriječi.

Osveta mora

Oluje su bili događaji koji su donosili posebno veliku opasnost, a nikako ih se nije moglo spriječiti. Sredinom siječnja 1362. godine velika je oluja pogodila istočnu Englesku, Friziju i Dansku. Tadašnji ljudi nisu mogli predvidjeti da im ne dolazi uobičajeno nevrijeme, nego gigantski

ciklon kakav se u sjevernoj Europi doga-

đa iznimno rijetko. Dok su se sklanjali u svoje kuće i palili vatre zbog mraka koji je iznenada nastao, nisu niti slutili kakvo im se zlo sprema. Prema njima su se valjali vjetrovi titanske snage. Jedan je engleski kroničar zabilježio da se 15. siječnja uvečer digao takav vjetar da je čupao drveće s korijenjem, rušio kuće i nosio ljude. Prestravljeni su stanovnici mislili da je došao sudnji dan. Međutim, oni su dobro prošli. Pravi se užas dogodio na obalama Sjevernog mora.

Ciklon je, naime, digao more i dao valovima snagu da poput maljeva udare na obale i nasipe. Tada to više nisu bili sa-

Jedan je engleski kroničar zabilježio da se 15. siječnja uvečer digao takav vjetar da je čupao drveće s korijenjem, rušio kuće i nosio ljude. Prestravljeni su stanovnici mislili da je došao sudnji dan.

mo udari valova nego vodeni zidovi koje ništa nije moglo zaustaviti. U jednoj noći more je osvojilo svu zemlju koju su mu ljudi stoljećima mukotrpno otimali. Voda se probila na kilometre u unutrašnjost. Desetci tisuća ljudi su se utopili. Sela, gradovi, polja, pašnjaci – sve je bilo potopljeno.

Velika poplava iz 1362. godine ostala je upamćena kao »veliko utapanje ljudi« –»Grote Mandrenke« na sjevernonjemačkom dijalektu, ili kao poplava svetog Marcela, jer se dogodila na njegov blagdan, 16. siječnja. Valovi su još stoljećima izbacivali predmete kojima su se utopljenici nekoć koristili, a njihove su kuće i ulice do danas ostale u morskome grobu. Engleski grad Dunwich, kojeg je do tada desetljećima izjedala erozija, bio je gotovo potpuno uništen, a njegove se zgrade danas nalaze na morskome dnu, na dubini većoj od deset metara. Danski grad Rungholt, bogato trgovačko središte s nekoliko tisuća stanovnika, potpuno je nestao u razbješnjelom moru. O njemu

su ostale samo legende. Sumnjalo se da je uopće postojao sve do 20. stoljeća, kada su u naplavnim ravnicama pronađeni ostatci golemih nasipa i drvenih pregrada. Tragovi gradske crkve tek su nedavno otkriveni.

U krajevima uz poplavljene gradove ostalo je sjećanje na užasne događaje koji su ih uništili, a tamošnje je stanovništvo još stoljećima pričalo jezive priče, prema kojima se noću može čuti kako zvone sablasna zvona podvodnih crkava. O potapanju Rungholta njemački je pjesnik Detlev von Liliencron 1883. godine objavio poznatu pjesmu Trutz, blanke Hans,

a francuski skladatelj Claude Debussy skladao je 1910. godine preludij Potonula katedrala, inspiriran sličnom legendom. Kasnosrednjovjekovne poplave ostavile su traga i na krajoliku. Zaljev IJselmeer u današnjoj Nizozemskoj nekada je bio jezero, ali su ga tijekom 14. stoljeća poplave i erozija spojile s morem. Zaljev Dollard na granici današnje Njemačke i Nizozemske oblikovala je velika poplava 1509. godine. Velika područja koja su nekada bila obrađivana i nastanjena danas su puste naplavne ravnice. Neka nas to podsjeti da se priroda neprestano mijenja, ne mareći za naša nastojanja, i da uvijek ima posljednju riječ.

Srednjovjekovno »malo ledeno doba«

Slika iz 15. stoljeća s prikazom poplave u Nizozemskoj

»Nek’ poteku pravda i mir«

i umanjiti učinke štete koja je nanesena cijelom planetu koji se zbog neutažive želje za tehničkim napretkom ljudskoga roda suši i vene. Ako bismo postali svjesni i priznali stvarne korijene ekološke krize te prepoznali stvarne uzroke onoga što se s nama i oko nas događa, to bi tražilo promjenu svjetonazora i životnih navika. Umjesto pomirenja i stvaranja sklada između ljudskoga roda i kucaja srca Zemlje, ljudi se radije opredjeljuju za rat kojemu je cilj podvrgnuti prirodne zakone sebi i svojim željama. Čini se da je lakše promijeniti svijet negoli promijeniti sebe i svoje navike.

Promjena srca i stila života

PIŠE: ĐURICA PARDON

Kriza okoliša za mnoge je ljude nepobitna činjenica s kojom se svakodnevno susreću. Globalno zatopljenje i staklenički učinak, izumiranje mnogih vrsta i onečišćenje plodnoga tla, zraka i mora su znakovi pred kojima ne možemo zatvoriti oči i praviti se kao da ih nema. Snažni vjetrovi, obilne kiše, poplave i suše govore nam o neporecivosti klimatskih promjena i dubini krize u kojoj se nalazi čitav svijet. Zubi ekološke krize, na ovaj ili onaj način, nagrizaju sve ljude svijeta i sva stvorenja te stvaraju probleme s kojima se do sada nisu susretali. To ne primjećuju samo oni koji ne žele otvoriti svoje oči i razum, svoju dušu i svoj duh.

Donosi li tehnologija spasenje?

Unatoč tomu mnogi još uvijek zanemaruju prepoznati glavne uzroke ove krize pa čak i njezino postojanje. Smatrajući

da je tehnologija kojom raspolaže ljudski rod »svemoćna«, ulažu se veliki napori da se problem ekološke krize, problem klimatskih promjena i problem globalnog zatopljenja riješi inovativnim tehničkim izumima. Ti bi izumi i djelatnosti trebali moći upravljati vremenskim sustavima, zaustaviti zračenje Sunca, smiriti drhtaje uznemirenog planeta. Međutim, upravo ta tehnička rješenja oslanjaju se na sam stvarni uzrok te krize: preveliko pouzdanje u suvremenu tehnologiju i pogrešan svjetonazor koji je ljudski rod gajio posljednjih stoljeća. Može li nas suvremena tehnologija, ma kako ona bila sofisticirana, spasiti od posljedica koje smo uz njezinu pomoć proizveli? Hoće li nas nova tehnološka revolucija dovesti do promjena koje bi mogle spasiti naš zajednički dom? Upravo je taj izazov koji se nalazi pred ljudskim rodom najteže svladati. Radi toga mnogi ljudi, umjesto promjene vlastitih stavova, radije traže samo tehnička rješenja za koja smatraju da će omogućiti zaustavljanje klimatskih promjena

U poruci pape Franje uz Svjetski dan molitve za skrb o stvorenom svijetu (1. rujna) kojim započinje posebno Doba molitve za stvorenja i traje do spomendana sv. Franje Asiškoga (4. listopada) ističe se potreba podizanja svijesti kako je ekološka kriza plod nepravde koju ljudski rod svojim tehnološkim napretkom i gramzivim konzumerizmom nanosi prirodi. Stoga je tema Papine poruke i nakana molitve u ovoj godini izražena geslom: »Nek’ poteku pravda i mir« (usp. Am 5, 24). U Poruci se ističe da: »Moramo odlučiti promijeniti svoja srca, svoje stilove života i javne politike koje upravljaju našim društvima.«

U tu svrhu potrebno je u osobnom i zajedničkom djelovanju truditi se što je više moguće oko promjena svojih navika i ekonomskih odluka, kako bi svima bilo bolje. Stoga se osobito u ovo vrijeme molitve i djelovanja u korist stvorenja stavimo na raspolaganje svoje snage i umijeća, svoja znanja i sposobnosti na korist stvorenoga svijeta potičući svijest o potrebni brige za naš zajednički dom i sve njegove stanovnike.

Uz Svjetski dan molitve za skrb o stvorenom svijetu i Doba molitve za stvorenja u 2023. godini.