Kana, kršćanska obiteljska revija, ožujak 2024.

Osnivač:

KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA

Godina LV

Broj 3/594

Ožujak 2024. Cijena 2,00 €

Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost«

Glavna urednica: Maja Petranović

Uređuje: uredničko vijeće

Grafičko oblikovanje:

Tihomir Turčinović

Izdavač:

Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, p.p. 434, Marulićev trg 14

Za izdavača: Stjepan Brebrić

Kontakti:

E-mail:

ks.kana@gmail.com urednistvo@ks.hr pretplata@ks.hr

Tel: 63 49 060; Fax: 48 28 227

www.ks.hr

Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj.

Adresa uredništva:

KANA, Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, Marulićev trg 14, p.p. 434

Rukopise i slike ne vraćamo.

Za iznesena mišljenja u pojedinim člancima i točnost podataka odgovorni su autori te njihovi stavovi ne predstavljaju nužno stav uredništva.

Tisak: Mediaprint – tiskara Hrastić

Račun:

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o.

IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1

SWIFT PBZ GHR 2X

Godišnja pretplata: 22,00 €

Inozemstvo: Zainteresirane molimo da se jave na e-mail pretplata@ks.hrili broj telefona 01 6349 044

u korizmenom hodu, naš pogled je više nego u drugim dijelovima godine usmjeren prema križu. No preispitujemo li ikad te svoje poglede, shvaćanja i prihvaćanja stvarnosti križa? Ponekad je to pogled na nekakvu dvotisućljetnu povijesnu baštinu ili pak praznu simboliku koju svatko može ispuniti svojim željama, možda čak ne više nego »zaštitni znak« ili »ukras«. Tražimo li ga kao pobjedonosni znak nad morem znakova koji se bore za prevlast ili očekujemo da će njegova raspoznajnost biti upravo u netrijumfalnosti, skrovitosti i poniznosti? To traganje, shvaćanje i prihvaćanje stvarnosti križa čini dinamiku naše kršćanske povijesti i kršćanskog života, nesumnjivo vjerničkog života svakog od nas. Iskusiti blizinu ili daljinu križa, kao

Časopis je objavljen uz potporu Grada Zagreba

Stare novine – novi papir

Odvojenim prikupljanjem smanjujemo količinu otpada na odlagalištima, čuvamo šume, štedimo vodu i energiju.

iskusiti Božju blizinu i Božju daljinu, nama je svojstveno. Ljubav i križ, dvije tako često u površnosti ispražnjene riječi, naočigled suprotne, a tako bliske. Upravo paradoksi križa, »prostor sučeljavanja smrti i života, osude i spasa, tišine i krika, uvijek su hranili duh i srce kršćana koji su htjeli razbiti ustaljeno razmišljanje, lijenost vjerovanja, i koji su htjeli iznova promisliti onaj trenutak Božje blizine i udaljenosti, stavljajući vlastiti život u sjenu toga drveta.« U toj sjeni vam predajemo i ovaj broj Kane i sve teme koje obilježavaju našu svakodnevnu kršćansku preokupaciju te vam želim da vam bude pomoć i poticaj na vašem korizmenom putu u iskrenom nastojanju razumijevanja i prihvaćanja istinske stvarnosti križa.

Urednica

»Dva komada drveta koja oblikuju križ, potkresana od lišća i plodova, prikovana jedno u drugo kako bi podnijeli muku, već sama po sebi označavaju kostur paradoksa: jedan komad drveta s jednim vrhom zabodenim u tlo, a s drugim uzdignutim prema nebu; drugi komad drveta s rukama koje čini se kako se protežu sve do dramatičnog obgrljivanja cijelog svijeta. Njihovo međusobno presijecanje, koje je rezervirano da naznači sramotu zločinca, već dvije tisuće godina priziva otajstvo Boga koji umire kako bi spasio, potučenog pomazanika, zanijekanog, zakovanog koji život daje kako bi spasio.«

(Enzo Bianchi, Paradoksi križa)

Dragi čitatelji,

Globalizacija, multikulturalizam, identitet

Zapadni globalisti su prema kardinalu Gerhardu Mülleru kapitalisti sa »socijalističkim načinom razmišljanja«. U tom sustavu je totalitarizam spojen s materijalizmom.

Bez sumnje, Europa i Hrvatska suočavaju se s istim fenomenom, u prošlosti manje poznatim i aktualnim, ali koji sada predstavlja svojevrsnu prekretnicu, neke nove izazove i, što je najvažnije, ne naziru se neka plodonosna i jednostavna rješenja tog fenomena. Govorim, naravno, o nikada do sada viđenim migracijama ljudi iz svih krajeva svijeta u Europu i Hrvatsku. Naravno da se slažemo s papom Franjom koji uporno inzistira na potrebi humanog ophođenja s novim doseljenicima. To je jedan od temeljnih zadataka nas kršćana i, bez obzira na to kako se stvari budu razvijale, uvijek ćemo djelovati na temelju načela jednakosti svih ljudi, neovisno o rasi ili boji kože. To je, uostalom, temeljna poruka samog Isusa Krista koji je njome promijenio vjekovne stavove o nekakvim izmišljenim razlikama među ljudima i, sukladno tomu, stvorio sasvim novu ljestvicu vrijednosti na kojoj na prvom mjestu postoji načelo dostojanstva svake osobe kao apsolutne vrijednosti i koja ima prednost pred svim mogućim razlikama i razlikovanjima.

1. Globalizacija i multikulturalizam

Problem je nastao kada su tzv. globalisti uzeli stvar u svoje ruke i počeli ovo načelo o jednakoj vrijednosti svakog čovjeka manipulatorski koristiti za svoje politikantske i svjetonazorske ideološ-

ke ciljeve. Tzv. globalizacija je pojam koji se može upotrebljavati u razne svrhe, kao opravdanje vlastitih stavova. Globalisti rabe globalizaciju kako bi nametnuli svoju tezu o prevelikom broju ljudi koji obitavaju na planetu Zemlji, što je, po njima, uzrok svih ekoloških kriza. Daka-

Ako hrvatska politika nije sposobna učiniti ništa po pitanju identiteta hrvatskog naroda, barem bi trebala uvažiti napore i nastojanja onih institucija kojima je taj problem na srcu. A događa se upravo suprotno.

ko da su, prema globalistima, svaki pronatalitetni program ili djelatnost također odgovorni za takvo stanje. Pobačaj, eutanazija, suicid, sve su to, po njima, sredstva nužnog smanjenja pučanstva. Multikulturalizam je logična posljedica globalističke ideologije, gotovo bismo mogli reći da je multikulturalizam neka vrst nove »religije« globalističkih pogleda na svijet.

2. Identiteti u krizi

Globalizacija i multikulturalizam teško podnose bilo kakve identitete. Promotori globalizacije i multikulturalizma

ne podnose govor o bilo kakvom identitetu. Identitet, kako pojedinca tako i zajednice, biva shvaćen kao ograničavajuć čimbenik globalizacije i multikulturalizma. Kardinal Gerhard Müller smatra kako samozvani globalisti upotrebljavaju masovne migracije ljudi kako bi uništili nacionalni identitet zemalja. Po njegovom mišljenju, globalistički sustav je spoj kapitalizma i komunizma. Zapadni globalisti su prema Mülleru kapitalisti sa »socijalističkim načinom razmišljanja«. U tom sustavu je totalitarizam spojen s materijalizmom. Tako se i klimatske promjene i »zeleni« pokret koriste kao »zamjenska religija« kojoj se mnogi priklanjaju umjesto širenja izvornog kršćanstva. »Poštovanje stvorenja proizlazi iz vjere u dobrog Stvoritelja i ne treba nam katastrofičan svjetonazor«.

3. Promotori hrvatskog identiteta

Što to sve znači za nas u Hrvatskoj? Postoje predviđanja da će za sedam godina u Hrvatskoj živjeti 400 – 500 tisuća stranih radnika i oni će činiti četvrtinu radne snage u zemlji. Upravo se toliko Hrvata od ulaska u EU iselilo iz naše zemlje. Hrvati odlaze, stranci dolaze. Riječ je o mogućnosti radikalne zamjene stanovništva. Kako će to utjecati na identitet hrvatskog naroda? Na njegovu kulturu, vjerska uvjerenja, natalitetnu politiku…? Imajući u vidu razinu komunikacije i dje-

multikulturalizam,

lovanja hrvatske političke elite, teško je vjerovati da će u tom smislu biti ozbiljnih zalaganja. Kada smo u zadnje vrijeme čuli o nekakvoj ozbiljnijoj raspravi o tome što čini identitet hrvatskog naroda, kako ga promovirati, koji su prioritetni problemi koji prijete razvodnjavanju tog identiteta? Povijesno su ustanove kao što su Matica hrvatska i Katolička Crkva slovile kao čuvarice i promotorice tog identiteta. Ali one nisu naišle na primjereno vrjednovanje od strane hrvatske politike, jer se ta politika uglavnom bavi sama sobom. To ponajprije vrijedi za trenutačnu hrvatsku oporbu. Iako se svi zaklinju u ljubav prema domovini, ta ljubav traje samo dok se ne prikupi dovoljno glasova na izborima. Svakako je jedan od glavnih promotora hrvatskog identiteta i sport. Nedavno ostvarenje hrvatskih vaterpolista koji su uspjeli u kratkom roku postati viceprvaci Europe i svjetski prvaci dovoljno govori o tome. Umjesto da ih masovno podržimo i osiguramo im dostojanstven doček i primjerenu zahvalu, ništa od svega toga. Bili smo prisiljeni i »osuđeni« slušati svakojake stranačke

nebuloze na tzv. političkom skupu gdje je u prvom planu bila politička borba za vlast i ništa drugo. Da je bio organiziran bilo kakav primjeren doček našim vaterpolistima, na njemu bi bilo deset puta više ljudi nego što ih je bilo na spomenutom skupu. Ta činjenica zorno govori o tome koliko je hrvatskoj politici stalo do očuvanja identiteta naroda koji izlazi na izbore.

4. Promašeni multikulturalizam

Kada jedna zajednica zanemari brigu o očuvanju vlastitog identiteta, vrlo brzo postane žrtva globalizacije i multikulturalizma. U Njemačkoj su odavno shvatili kako je multikulturalizam teško ostvariti, jer ljudi koji masovno dolaze u Europu sa sobom nose i vlastiti identitet i čuvaju ga kao oko u glavi. Dolazeći u Europu, nailaze na zemlje koje su vlastiti identitet posvema zanemarile. Objeručke su prihvatile zakonitosti globalizacije i multikulturalizma. Bilo kakav govor o problemu multikulturalizma gotovo se poistovjećuje s rasizmom ili ksenofobijom. Dokaz tomu je nizozemska

radikalna liberalizacija eutanazije. Većina europskih zemalja ima veći mortalitet nego natalitet. Švedska, koja je slovila kao veliki promotor multikulturalizma, sada se suočava s terorom eritrejskih bandi koje se bore za prevlast u nekim velikim gradovima. U Den Haagu su također izbili veliki neredi među afričkim doseljenicima. A riječ je o zemljama koje su se uvijek dičile vlastitim multikulturalizmom i tolerancijom bez ikakvih granica. U tim se državama zaboravilo da multikulturalizam pretpostavlja susret između dviju ili više kultura. Kada jedna strana osjeti da druga zanemaruje svoju kulturu, svoj identitet, svoje korijene, tada nastupa nasilje. Ima li u Hrvatskoj volje i sposobnosti učiti na tuđim primjerima? Ako hrvatska politika nije sposobna učiniti ništa po pitanju identiteta hrvatskog naroda, barem bi trebala uvažiti napore i nastojanja onih institucija kojima je taj problem na srcu. A događa se upravo suprotno. Pogotovo što se Crkve u Hrvatskoj tiče, koja je svako malo na nišanu globalista i zagovornika promašenog multikulturalizma.

PIŠE: JOSIP GRBAC

Susresti drugoga

Jedini odgovoran za moralnost čina uvijek jest i ostaje samo – čovjek.

Takav kakav jest, dobar ili zao, upravlja raznim tehnologijama, na

svoje i tuđe dobro ili svoje i tuđe zlo. Ni više ni manje.

Početkom ove nastavne godine, u rujnu u Švedskoj – predvodnica uvođenja novih tehnologija u škole naprasno je prekinula digitalizaciju nastave. Kažu da im djeca zbog tableta i aplikacija više ne znaju čitati ni pisati i da im vraćaju udžbenike. Nekako paralelno s time umjetna inteligencija, tzv. AI, uvela je pomutnju svojim začuđujućim napretkom te ostavila nas homo sapiense u strahu hoće li roboti i umjetna inteligencija pokoriti svijet i zamijeniti nas na radnim mjestima.

Kako to ne bi bio kraj svim ljudskim strahovima, svjedočimo onome što ne iznenađuje – otvaranju novih ratnih bojišnica na više bolnih mjesta nakon korona-krize. U knjizi Odilona Singboa Poraz ljudskosti autor piše: »Nalazimo se u apokaliptičkom stanju koje ne upozorava samo na opasnost razornih i dehumanizirajućih čina, nego razotkriva stanje čovjekove duše čiji je prst napeto i neprestance uprt i čeka fatalni i sudbonosni čas kada će stisnuti gumb nuklearnog oružja«.

Treba li iz svega ovoga zaključiti kako je sama tehnologija zla, krenuvši od AI-a, preko digitalizacije te naročito moćnog novog oružja u ratnim sukobima 21. stoljeća – dronova?

Jedini odgovoran za moralnost čina uvijek jest i ostaje samo – čovjek. Takav kakav jest, dobar ili zao, upravlja raznim tehnologijama, na svoje i tuđe dobro ili svoje i tuđe zlo. Ni više ni manje.

I preostaje nam da očajavamo i predamo se kukanju i samosažaljenju, jer eto – tko smo mi da prekinemo ratove, zau-

stavimo moćnike svijeta, onemogućimo predatorima da prodru u naše domove putem virtualnog svijeta, društvenih mreža, aplikacija? Ta tko uopće može biti siguran u ovome groznom svijetu? Možda, eto, jedino ako se sklupčamo i što manje se mičemo, nekako ostanemo čudesno zaštićeni.

Ili?

Postoji li put oslobođenja čovjeka? Uvijek, a najbolji lijek jest – drugi čovjek. U nevjerojatnom otuđenju čovjeka Zapada jedna od najvećih tragedija jest spora internetska veza. Ako smo spojeni, sve funkcionira – tu je zabava, tu je utjeha, tu je čak i druženje, mogućnost komentiranja, stvaranja paralelnog imaginarnog svemira u kojem možemo biti što god poželimo. Svijet iluzije, koji se tako brzo

rasprši već u prvom kontaktu sa stvarnim svijetom, koji gnjavi, oduzima vrijeme, traži od nas da skinemo maske i da pogledamo svoga bližnjega pravo u lice. Vjeroučiteljica sam gotovo 20 godina, parket učionice ne trpi svijet iluzije. Tamo ili jesi ili nisi. Mjesto gdje se treba dogoditi susret između mene i mojih učenika. Istinski, pravi susret, licem u lice, koji zahtijeva da se poznajemo po imenu, da komuniciramo, da se slušamo, oni mene, a još više ja njih. Tih 45 minuta koje imamo na raspolaganju dragocjeno je vrijeme kad smo većinom offline. Internetom se koristi za produbljivanje nastavnog gradiva, aplikacija za pomoć u kršćanskoj meditaciji. Govor ljudskog oka, gestikuliranje ljudskih ruku, stav čitavog tijela koje šalje poruku prihvaća-

PIŠE: SUZANA MRAVUNAC

nja i razumijevanja – nezamjenjiva je interakcija, ona koja nas spašava i otkida od samo virtualnog svijeta. Mogućnost novih spoznaja, potreba da se čini dobro, vjera da se mogu učiniti promjene –ogromna je mogućnost djelovanja i utjecaja, prije svega za ljude koji su prisutni u prostorvremenu, koji vide, čuju, razumiju druge, a drugi to isto čine za njih. Želja da se drugi prihvati takav kakav jest, a istovremeno se čini napor da se bude najbolja verzija sebe, put je za istinske promjene. Kao što je Ananija imao mogućnost gledati preobrazbu svoga učenika Savla u Pavla, tako i ja imam milost da mi se jave bivši učenici koje sam susretala tijekom godina njihovog školovanja, imala vrlo dobar uvid u način njihovog promišljanja, rada, pa čak ponekad i ne/vjerovanja, a onda dobila dar vidjeti njihovu preobrazbu pred mojim očima kad sjednemo na kavu. I doživljavam vrhunce svoje profesionalne karijere – gledam kako me moji vlastiti učenici prerastaju u vjeri, nadi i ljubavi. I oni tada podučavaju mene. Kako smo ostali u kontaktu svih godina? Eto – postoji virtual ni svijet, društvene mreže – pomogli su nam da se ne izgubimo. Ali – nisu dovoljni. Potrebno je naći se, srdačno se zagrliti nakon svih tih godina, ponovno dobro zagledati u oči i otvoriti srce i dušu. Gledati se licem u lice. Osluškivati se.

Ovakva iskustva daju mi duboku vjeru da nismo bespomoćni u svijetu ratova, sukoba i dehumanizirajućih čina. Ljudi imaju ogromne kapacitete mijenjati se i postati divna slika Božja, mogu otkriti kako su ljubljena Božja djeca, njegovi sustvaratelji na planetu koji dijelimo. Potrebni su nam susreti, potrebno je gledati dobro u drugome, potrebno je naučiti i ustrajati u vjeri da nam zajedno može biti bolje, ljepše i sigurnije u ovom vremenu dok iščekujemo vječnost.

Sv. Egidije Marija od sv. Josipa

franjevac, tješitelj Napulja, zaštitnik bolesnih

PIŠE: SUZANA PERAN

Sv. Egidije Marija od sv. Josipa rođen je u Tarantu u Italiji 1729. godine. Rođen je kao Francesco Pontillo u vrlo pobožoj, ali i siromašnoj radničkoj obitelji. Kao dječak je naučio plesti konopce, čime je prehranjivao obitelj nakon što im je umro otac. Teško je radio kako bi majci i braći osigurao sve što im je potrebno. U dobi od 25 godina osjetio je duhovni poziv te je pristupio Manjoj braći u Galatoneu te dobio ime Egidije Marija od sv. Josipa. Egidije je u redu služio kao brat laik, jer nije bio dovoljno obrazovan da bi bio svećenikom. U samostanu je bio kuhar i vratar, a često je i prosio za potrebe samostanske zajednice. Suvremeni životopisci će napisati da je u svome životu djelovao prema uputi Majke Terezije – činiti mala djela s velikom ljubavlju. Sjedeći na porti samostana i otvarajući vrata svima koji su kucali, brat Egidije otkrio je talent za slušanje i pomaganje ljudima u potrebi. Posebno se posvetio brizi za bolesne, među kojima i za gubavce, koje je redovito obilazio i blagoslivljao s Gospinim likom. Neki će reći da je toliko vremena i ljubavi posvećivao bolesnima jer je i sam bio slabog zdravlja, patio je od jakih bolova u nogama te se kretao s pomoću štapa, a gušili su ga i napadi astme. Jedna od zadaća u samostanu bilo mu je i

prikupljanje hrane i potrepština za franjevce i siromašne koji su im se obraćali za pomoć. Egidije je tu službu povjerio sv. Josipu za kojega je govorio da se tako dobro skrbio za Mariju i Isusa, pa će i za fratre i sirotinju. I čudesno, sv. Josip se

uvijek pobrinuo da ne uzmanjka hrane za siromašne. Brat Egidije neprestano je obilazio Napuljce i poticao ih da vole Boga, a oni su ga nazvali tješiteljem Napulja. Umro je 1812. godine. Blaženim je proglašen 1888, a svetim 1996. godine. Naziva ga se i autentičnim primjerom evangelizacije.

Spomendan sv. Egidija Marije od sv. Josipa je 13. veljače, a štuje ga se kao zaštitnika Taranta, bolesnih, mladih koji traže posao i djece.

Sudski dvoboj – kada odlučivalo toljagom

Srednjovjekovni pravni sustavi, iako su sadržavali element nasilja, bili su usredotočeni na izmirenje, a ne na produživanje sukoba.

PIŠE: TOMISLAV MATIĆ

Posljednjih je tjedana u hrvatskom javnom prostoru bilo mnogo govora o imenovanju osoba na položaju u sudstvu, njihovom ugledu i karakteru. Propitivanje sastavnica vlasti svakako je dobro za demokratsko društvo, ali također valja imati na umu da povjerenje u državne institucije ima ključnu ulogu u funkcioniranju države. Ovdje ćemo se pozabaviti praksom koja je proizašla iz nepovjerenja u ljudske institucije, a čiji su provoditelji tvrdili da suđenje prepuštaju – Bogu.

Tko se više znoji – sudac, tužitelj ili optuženi?

Suđenje je, kakav god bio njegov ishod, uvijek bolje rješenje sukoba nego kada pojedinci ili rulja uzmu pravdu u vlastite ruke. Od svih je zakona ipak najgori zakon džungle. Međutim, da bi ljudi bili voljni predati svoju sudbinu u ruke suda, potrebno je uvjerenje da će taj sud biti nepristran. Narušavanje toga uvjerenja štetno je za cijelo društvo. Uslijed toga, antičke su civilizacije korupciju kažnjavale vrlo okrutno. Grčki povjesničar Herodot zabilježio je da je perzijski kralj Kambiz (vladao 530. – 522. pr. Kr.) doznao da je njegov sudac Sisamn primio mito kako bi donio nepravednu presudu. Kralj je na to naredio da se Sisamnu odere sva koža, a od nje je onda dao izraditi trake i njima po-

kriti sudačku stolicu. Nakon toga je za suca postavio Sisamnova sina i naredio mu da upravo na toj stolici sjedi dok donosi presude, kako nikada ne bi zaboravio kakva je kazna za korupciju. Taj je izvještaj tijekom kasnijih stoljeća korišten kao upozorenje za sve sudske autoritete; primjerice, vlasti grada Brugesa naručile su krajem 15. stoljeća od umjetnika Gerarda Davida veliku sliku s prikazom Kambizovog kažnjavanja Sisamna, koja je imala visjeti u gradskoj vijećnici. Međutim, u situaciji kada nijedan sudac ne može biti smatran nepristranim, društvo se može osloniti jedino na presudu više sile. Zbog toga se u srednjem vijeku često očekivalo od Boga da presudi u parnicama. Načini prizivanja Božje pre-

sude bili su različiti, od bezazlenih »testova izdržljivosti« (recimo, tko može duže stajati podignutih ruku) pa do vađenja užarenog željeza iz vatre, ali najspektakularniji i najkrvaviji način bio je sudski dvoboj.

Tijekom ranog srednjeg vijeka, sudski je dvoboj bio standardni način rješavanja sporova. Iako se u konačnici svodio na golo nasilje, ipak je i takvo institucionalizirano nasilje bilo bolje od nekontrolirane krvne osvete između zavađenih obitelji ili klanova. Rimsko pravo nije poznavalo takav postupak, nego je on proizašao iz običaja germanskih naroda koji su osnovali svoja kraljevstva u ranom srednjem vijeku. Franci su ga prakticirali i uvodili svugdje gdje se proširila njihova vlast. Budući da je ipak riječ bila o sudskoj praksi, takav dvoboj nije se sastojao od toga da protivnici naprosto nasrnu jedan na drugoga, nego su i postupak i oprema bili pažljivo regulirani. Kada bi bilo odlučeno da će se presudu prepustiti Bogu, bio bi zakazan datum dvoboja, s dovoljno vremena da se protivnici međusobno dogovore i tako izbjegnu moguće sakaćenje ili smrt. Srednjovjekovni pravni sustavi, iako su sadržavali element nasilja, bili su usredotočeni na izmirenje, a ne na produživanje sukoba. Kada bi došlo vrijeme dvoboja, morali bi se okupiti svjedoci, a borci bi polagali zakletve i predavali opremu na uvid. Žene, invalidi i još neke skupine ljudi nisu pristupali dvoboju sami, nego bi mogli imenovati zastupnika. Štoviše, postojali su profesionalni zastupnici koje se

Ilustracija dvoboja Jeana de Carrougesa i Jacquesa le Grisa u srednjovjekovnoj kronici

se o pravdi

moglo unajmiti za novac. Ishod dvoboja smatrao se Božjom pravdom i stradalnik bi bio proglašen krivim te bi se s njime postupalo kao s klevetnikom.

Sudski su dvoboji bili dio pravnog postupka i u hrvatskim zemljama u srednjem vijeku. Kao primjer može poslužiti zanimljiv slučaj koji se godine 1226. odvio u Zagrebu pred kraljem Belom IV. Tada je neki Egidije pred kraljem optužio čovjeka imenom Muterin da je njegovom bratu iskopao oči. Nakon što se posavjetovao sa svojim dvorjanima, kralj je presudio da se slučaj ima odlučiti sudskim dvobojem. Kada se optuženi na zakazani dan nije pojavio, kralj ga je proglasio krivim i osudio na plaćanje velike globe. Međutim, kako je Muterin bio službenik zagrebačkog biskupa, biskup je zamolio kralja da prepusti slučaj njegovom sudu, na što je kralj pristao. Naime, nedolazak na zakazani sudski dvoboj smatrao se priznanjem krivnje, a u mnogim bi slučajevima još pogoršao kaznu. U nekim se krajevima takvoga čovjeka smatralo odmetnikom.

Možda ipak treba i dokaz

Za pristupanje sudskom dvoboju postojala su mnoga ograničenja. U njemu su uglavnom smjeli sudjelovati samo slobodni ljudi, što je isključivalo robove, kmetove i druge vrste podložnika. Ponegdje su bili ograničeni samo na plemiće. Postojali su i drukčiji načini isključivanja nižih slojeva iz takve prakse; primjerice, u Danskoj je postojao zakon da slobodnjak u sudskom dvoboju smije koristiti samo drvenu toljagu, a plemić mač. Također, Crkva nije blagonaklono gledala na takav način suđenja, jer su ga mnogi teolozi smatrali svetogrđem. Teološki gledano, sudske se dvoboje moglo smatrati iskušavanjem Boga, što je evanđelje

izričito zabranjivalo. Unatoč tomu, klerici su sudjelovali u takvoj vrsti suđenja. Iako su i prijašnji koncili zabranjivali klericima sudjelovanje u svim dvobojima, čini se da su ih tek odluke Četvrtog lateranskog koncila učinkovito uklonile iz njih, jer su im zabranile sudjelovanje u svim aktivnostima koje uključuju prolijevanje krvi – ne samo dvobojima, nego i, primjerice, prakticiranju kirurgije. Unatoč stajalištu Crkve, dvoboji su ostali sastavnicom svjetovnog prava. Ipak, uslijed uskrsnuća rimskog prava, u razvijenom su srednjem vijeku počeli izlaziti iz mode, a različiti su ih vladari pokušavali ukloniti iz sudstva.

Jedan od posljednjih slučajeva sudskog dvoboja u Francuskoj odvio se 1387. godine i već je tada bio smatran vrlo čudnim, pa i skandaloznim.

Sveti rimski car Fridrik II. i francuski kralj Luj IX. zapovjedili su u 13. stoljeću da se u sporovima ima suditi na temelju dokaza, što je uključivalo zabranu svih vrsta »Božjeg suda«. Unatoč tomu, čak su i u ranom novom vijeku sudski dvoboji preživjeli kao pravna kategorija, a u pojedinim su radovima i dodatno elaborirani. Primjerice, talijanski pravnik Andrea Alciato (1492. – 1550.) definirao ih je u svojim analizama kao borbu toljagama i štitovima. Ipak, sve se češće moglo čuti stajalište prema kojem je takav način suđenja zapravo nepošten, jer će jači ili bolje uvježbani borac vjerojatnije pobijediti. Već je u kasnom srednjem vijeku praksa sudskog dvoboja postala pomalo »staromodnom«. Jedan od posljednjih slučajeva sudskog dvoboja u Francuskoj odvio se 1387. godine i već je tada bio smatran vrlo

čudnim, pa i skandaloznim. Naime, dok je vitez Jean de Carrouges bio u ratu, njegova je supruga bila silovana. Kao počinitelja je imenovala visokog službenika lokalnog grofa, po imenu Jacques Sivi (na francuskom le Gris). Kako je potonjeg štitio grof, Jean de Carrouges se obratio kraljevom sudu, gdje je parnica trajala godinu i pol. Budući da je tužitelj odbijao odustati od tužbe, ali nije mogao pružiti nikakve dokaze, a slučaj je već postao prevelikim skandalom da bi ga se odbacilo, sud je odlučio da ga se riješi dvobojem do smrti. Taj je dvoboj bio pravi spektakl, a najviše plemstvo Francuske i sam kralj pohrlili su kako bi mu svjedočili. Iako je Jean bio ranjen, uspio je ubiti Jacquesa. Za to je dobio nagradu od kralja, a Jacquesov leš bio je obješen. Kroničar Jean Froissart zapisao je sve detalje ovoga slučaja, a on je poslužio i kao inspiracija za film Posljednji dvoboj iz 2021. godine. Kasnije je Jacques posthumno oslobođen krivnje, jer je netko drugi priznao zločin za koji je on bio optužen. Kao što smo vidjeli, suđenje je često bilo opasan posao i za suce i za stranke. U usporedbi s time, današnji sudski sustav ne čini se tako lošim, jer danas stranke pred suca iznose dokaze, a ne toljage. Naravno, to ne znači da je ono što je bolje od srednjovjekovnih metoda idealno, nego da se pravni sustav tijekom stoljeća poboljšavao. Nadajmo se da taj proces nije završio.

Prikaz Kambizova kažnjavanja Sisamna slikara Gerarda Davida iz 15. stoljeća

Put zdravlja

Cjelovitost srca preduvjet je zdravlja, biblijski je nauk, a njegova razdijeljenost stvara plodno tlo za raščlanjivanje tjelesne čovjekove cjelovitosti koje zovemo bolešću. U tom pogledu, ključno je opaziti znakove bolesti, identificirati ih, naći potom uzrok pa preko toga i lijek. Jedna od bolesti koju biblijski tekstovi donose kao primjer ovog procesa dijagnoze, ali uz svjedočku dimenziju čudesnog ozdravljenja, jest guba ili lepra. Pod tim imenom starina je podrazumijevala ne samo gubu već i razne zarazne bolesti koje su razarale tijelo. Bilo ih je očito mnogo, pa stoga biblijski pisci – primjerice u Levitskom zakoniku – opisuju vrlo detaljno njihovu dijagnozu i profilaktične mjere. Tako se navodi da je nakon uočenih simptoma bolesna osoba dovedena svećeniku. Potvrđena bolest reflektirala se u vanjskom izgledu bolesnika, koji je služio kao upozorenje drugima. Bilo mu je, naime, propisano nošenje rasparane odjeće, kosa je morala biti raščupana, a vikanjem je zaraženi upozoravao da je bolestan izričući riječ »nečist«. Prevencija daljnje zaraze ostvarivala se isključenjem bolesne osobe iz redovitog društvenog života te je stoga ta osoba bila proglašena nečistom i bila prognana izvan grada – u špilje ili opustjela mjesta. U Starome zavjetu nekoliko je tekstova koji opisuju gubavce. Druga knjiga

o kraljevima navodi dvojicu: vojskovođu Naamana, koji je izliječen intervencijom proroka Elizeja, i Gehazija, slugu proroka Elizeja, za kojeg pisac navodi da je bolešću gube – a zarazio se od Naamana – bio kažnjen za pohlepu i laž, dakle grijeh.

U biblijskoj terminologiji guba je, dakle, i znak grijeha te kazne za grijeh. A opisani postupak s gubavcem, kojeg nalažu starozavjetni tekstovi, na neki način ukazuje izvana ono što se s nama događa iznutra kad smo u grijehu, koji je najteža čovjekova bolest. Znamo, grijeh registrira savjest, o kojoj »najviše ovisi tvoj fizički i psihički život«, riječi su Tomislava Ivančića, kao i zaključak da je »bitna terapija čovjekovih svih bolesti mjesto savjesti. Ništa teže ne boli nego ranjena savjest. Kad je ona ranjena nemaš kamo poći.« Nemati kamo poći niti koga susresti. Baš poput lutanja i skrivanja prvih ljudi u Edenu, nakon prvoga grijeha: Bog je daleko – jer smo mi daleko od njega kad smo u grijehu. Korisno je osvijestiti vlastito iskustvo ranjene ili opterećene savjesti. Kako smo izgledali »na van«: zapušteno, malaksalo, povučeno? Jesmo li bili nekreativni? Pogleda koji bježi od oka drugih ljudi? Potom, tu je glasno upozoravanje na našu bolest: to su naše negativne riječi i djela jer, kad smo u grijehu, drugi nam predstavljaju prijetnju. Tada ih prosuđujemo, ogova-

ramo, uvredama ili postupcima od sebe udaljujemo. Posljedica toga je da nas svi izbjegavaju te smo sami po sebi udaljeni iz tabora, svoje zajednice, redovitog života.

Radosna je vijest da je Isus s nama! Tu je. Baš sada. Došao je spasiti sve nas grješnike, ranjenike, bolesnike. Sinoptici navode nekoliko Isusovih čudesnih ozdravljenja gubavaca, među kojima je onaj koji naglašava Isusovo ganuće. Jer nakon vjerojatno dugotrajnog iskustva života na margini, u torturi progonstva, gubavac je ipak ugledao Svjetlo, Istinu,  Isusa. S te margine, iz težine iskustva samoće, dna i odbačenosti on dolazi Isusu. Prepoznao ga je i prišao mu s vjerom izgovarajući riječi koje su Isusa ganule: »Ako hoćeš, možeš me očistiti!« Ispružena Isusova ruka koja je dotakla zaraženoga, taj dodir zdravlja i snažne njegove riječi –»Hoću, budi čist!« – vratile su život gubavome bolesniku. Ovo čudo to pokazuje, a nama otvara puteve povratka dobru i zdravlju kad smo mi gubavi. Raščupani. Osamljeni. Jadni. Srca razdijeljena. Savjesti ranjene. Put zdravlja je sljedeći: Čeznuti za zdravljem. Prepoznati Istinu Isusa Krista. Pokajati se, oprostiti drugima, moliti druge za oproštenje. Povjerovati Isusovim riječima i živjeti ih. I guba se čisti, naša savjest se čisti i srce postaje cjelovito. Ozdravljeni smo.