Kana, kršćanska obiteljska revija, svibanj 2024.

KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA

Godina LV Broj 5/596 Svibanj 2024. Cijena 2,00 €

Osnivač: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost«

Glavna urednica: Maja Petranović

Uređuje: uredničko vijeće

Grafičko oblikovanje: Tihomir Turčinović

Izdavač:

Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, p.p. 434, Marulićev trg 14

Za izdavača: Stjepan Brebrić

Kontakti:

E-mail: ks.kana@gmail.com urednistvo@ks.hr pretplata@ks.hr

Tel: 63 49 060; Fax: 48 28 227 www.ks.hr

Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj.

Adresa uredništva: KANA, Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, Marulićev trg 14, p.p. 434

Rukopise i slike ne vraćamo.

Za iznesena mišljenja u pojedinim člancima i točnost podataka odgovorni su autori te njihovi stavovi ne predstavljaju nužno stav uredništva.

Tisak: Mediaprint – tiskara Hrastić

Račun: KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o.

IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1 SWIFT PBZ GHR 2X

Godišnja pretplata: 22,00 €

Inozemstvo: Zainteresirane molimo da se jave na e-mail pretplata@ks.hrili broj telefona 01 6349 044

Časopis je objavljen uz potporu Grada Zagreba

Stare novine – novi papir

Dragi čitatelji,

donosimo vam pregršt zanimljivih tema, u njima se ocrtava bogatstvo ljudskog i kršćanskog života u svojoj aktualnosti. O svemu tome možemo promišljati u svjetlu blagdana Pedesetnice koji slavimo ovoga mjeseca. Uglavnom nam je poznat slikoviti biblijski prikaz o silasku Duha Svetoga na učenike u obliku ognja i vihora, kao veličanstvenog trenutka koji na blagdan Duhova slavimo kao početak Crkve. No bitno je da u tome uočimo kako je Dar Duha prvoj Crkvi bio dubok doživljaj novosti koja iz učenika i prvih kršćana stvara nove ljude. A također, još bitnije je da si posvješćujemo kako taj isti Duh neprestano i danas u Crkvi, među nama, darujući se oživljava staro i stvara novo: zajedništvo različitih u Isusu Kristu koje nas čini izabranim narodom i kraljevskim svećenstvom. Darujući nam posebne darove, sve nas, do jednoga, čini sudionicima u izgradnji Crkve. Iako često tražimo spektakularnost u karizmama, Duh nam se uvijek, pa čak i u onome

što promatramo kao izvanredne fenomene, daruje kao izvanredna snaga upravo za ono redovito i svagdašnje. Za ono što daje puninu i smisao svemu drugome, ono na što nas podsjeća hvalospjev ljubavi (1 Kor 13, 1-13)! Također, Duh nas u Crkvi neprestano obnavlja i ne da nam da se uljuljamo u našim uhodanim obrascima, našim udobnostima, sebičnim sigurnostima, vjerničkoj oholosti i samodostatnosti. On je vječiti žar koji topi krutost i hladnoću crkvenih zidova, ali i bistri pretjeranu zanesenost fanatizma. Konačno, Duh ne možemo zarobiti našim pojmovima i definicijama, on nas nadahnjuje da uvijek iznova promišljamo stvarnost, istodobno bivajući otvoreni za izlazak iz svojih sigurnosti, na periferije. Želim vam da na ovom zajedničkom hodu izgrađivanja Crkve i u našoj Kani uočavate plodove Duha koji se u darovanoj nam novosti života očituju u bogatstvu različitosti.

Urednica

»Sama Crkva sastoji se u rastu. Kao 'sveti' tu su svi njezini

udovi uvezani i suradnici su u procesu rasta tijela Kristova.

Snaga i dinamika po uzoru na 'čovjeka savršena, do mjere

uzrasta punine Kristove', svima je zajednička. Svaki pojedini

djeluje kao zglob (tj. kao povezujući ud u tijelu) 'zbrinjavanja po djelotvornosti primjerenoj svakom pojedinom dijelu'.«

(Elmar Mitterstieler, Zajedničko svećeništvo svih krštenih, str. 60)

Odvojenim prikupljanjem smanjujemo količinu otpada na odlagalištima, čuvamo šume, štedimo vodu i energiju.

Kada se središte makne

1. SVETOHRANIŠTE

PIŠE:

ANTE JERKOVIĆ

Oprosti mi, pape, ča san druge sluša.

M. P.

Bio sam dionikom razgovora u kojemu je skrenuta pozornost na činjenicu da je u starim crkvama svetohranište bilo u središtu, a u novoizgrađenim se crkvama u načelu svetohranište gura u stranu, ponegdje čak i izvan bogoslužnoga prostora. Budući da su u razgovoru sudjelovali ljudi koje krasi i učenost i pobožnost odmah su se počela iznositi moguća tumačenja takve prakse. I nakon svih iznesenih argumenata ostala je zbunjujuća činjenica da se svetohranište fizički iz središta miče u stranu. Pritom, dakako, nije važno svetohranište kao svetohranište, nego ono što u sebi čuva – Tijelo Kristovo. Krista, koji je htio u sve dane biti među nama nazočan, odnazočujemo. Uskrsloga, koji je došao učenicima i stao posred njih, guramo u prikrajak ili potpuno izgurujemo. Što ostaje od Crkve ako maknemo Krista iz svoga središta? Tko zauzima njegovo mjesto? Pretposljednjega dana ovoga mjeseca je Tijelovo. Dobra prigoda da ispitamo savjest o našem odnosu prema Kristovu Tijelu i Krvi.

Kada se Boga makne iz središta, onda je sve moguće. I svašta. Odjednom primjećujemo oko sebe mnoštvo stvari u kojima se isto događa. Središte se miče u stranu. I, popunjavajući ispražnjeni prostor, sporedne stvari postaju centralne. Tako se, na primjer, primjećuje da se u bavljenju znanošću istina miče iz središta u stranu.

Bavljenje znanošću uvijek je u svojoj biti religiozan čin jer, kao što veli sv. Terezija Benedikta od Križa, tko traži istinu – traži Boga, bio on toga svjestan ili ne. Dakako, ako je znanost potraga za istinom. Ako se istina makne u stranu, onda i znanost postaje jalova. Onda se od znanstvenika ne traži da sebi i drugima pomognu otkriti istinu, nego se očekuje karijera, zadovoljenje uvjeta za napredovanje, stvaranje bibliografskih jedinica pisanjem tekstova koje nitko niti čita niti razumije, sudjelovanje u istraživalačkim skupinama koje se više bave administracijom i zadovoljavanjem pravila koje određuju sponzori negoli istraživanjem. A i rezultati se prilagođavaju potrebama naručitelja.

2. ISTINA

makne u stranu

3. PRAKTIČNOST

Ako za bavljenje znanošću možemo reći da je to u svojoj srži religiozan čin, onda to još prije i još više možemo reći za umjetnost. Jer znanost otkriva, a umjetnost stvara. I umjetnik postaje sličan Stvoritelju. Kakav je umjetnik Bog jasno iščitavamo iz biblijske pjesme o stvaranju u sedam dana. Prva tri dana nazivaju se danima kreacije,

a druga su tri dana dani dekoracije.

Sedmi je dan, dakako, predviđen za odmor od rada. Bog ne stvara samo ono što nam je nužno, nego sve i ukrašava. Bog nas je stvorio kao estetska bića i dobro se osjećamo u ljepoti. Ali to je uvijek praktična ljepota. Ljepota koja ukrašava nužnost.

Stoga umjetnost uvijek doživljava dekadenciju i odmiče se od kulture ako izgubi praktičnu dimenziju usmjerenosti na čovjeka i ukrašavanja čovjekova svijeta. Ako se praktičnost makne u stranu, umjetnost postaje prilično iritantna ljuštura. Umjetnost postaje sama sebi svrhom. Umjetnici, stvarajući, nemaju pred očima konzumente umjetnosti, nego kojekakve komisije i natječaje koji im dodjeljuju novce.

4. ODGOJ

Za školu još uvijek volimo ponavljati da je odgojno-obrazovna ustanova. Ako još možemo prepoznavati natruhe obrazovanja u tehniciziranim reformama koje se bezrazložno nameću pretvarajući škole u debatne klubove i navodna istraživanja što se svode na prepisivanje tekstova s interneta te prebacivanje težišta iz rada u školi na učenički rad s roditeljima doma, školu odavno već nitko ne doživljava odgojnom ustanovom. Učiteljima je oduzet autoritet i bilo kakva odgojna mogućnost svedena je na minimum. Uz to se u školi najočitije prepoznaje obezvrjeđivanje i znanosti i umjetnosti. Poglavito umjetnosti. Ne treba nam pretpostavljati što će se dogoditi kad svijet preuzmu neodgojeni ljudi jer to, nažalost, nije područje moguće budućnosti, nego surova realnost sadašnjosti. Nedostatak temeljne pristojnosti, empatije i altruizma razara svako društvo iznutra. Imperiji i civilizacije nisu propadali zbog nedostatka ekonomske moći, nego uvijek propadaju zbog rastakanja škole i obitelji. Maknuti odgoj u stranu znači odmaknuti od sebe i budućnost i blagoslov.

5. STOL

Dok se škola rastače micanjem odgoja u stranu, obitelj se rastače micanjem stola za blagovanje iz središta naših domova. Dovoljno je tek se na brzinu sjetiti rasporeda namještaja u vlastitom domu i

domovima koje smo nedavno posjetili, pa će nam biti jasno što je u središtu namjesto stola.

Stol je središte i svetište svake obitelji. Ne samo jer smo za stolom okrenuti jedni drugima lice u lice nego i zato što je to prvo mjesto koje nas uči razlikovati dobro i zlo te dopušteno i nedopušteno, kao što je i prvo mjesto na kojemu se učimo primjećivati druge i njihove potrebe te dijeliti s drugima.

Ne samo da se uništava stol nego i zajedničko blagovanje za stolom. Od nehumanih rasporeda radnih vremena i drugih obveza do nametanja brze hrane, dostava hrane i jedenja izvan vlastitoga doma. A stol je čudo. Čak i onaj razgovor s početka teksta dogodio se za stolom dok smo zajednički pili kavu. Zato sjednite za stol i razgovarajte kao obitelj da središte ne bude maknuto u stranu. A skupljeni oko euharistijskoga stola zajedno ćemo moliti Oca da nas blagoslovi i spasi od propasti.

Bogatstvo dana mjeseca svibnja

Ovogodišnji mjesec svibanj, kao nijedan drugi, posebno je bogat obilježavanjem različitih dana koji se tiču ne samo majčinstva nego i obitelji, djece te katoličkog odgoja i obrazovanja.

PIŠU: TOMISLAV BUNTAK I PETAR - KREŠIMIR HODŽIĆ

Mjesec svibanj poznat je kao marijanski mjesec i u hrvatskom narodu prožet je brojnim marijanskim pobožnostima. No ovogodišnji mjesec svibanj, kao nijedan drugi, posebno je bogat obilježavanjem različitih dana koji se tiču ne samo majčinstva nego i obitelji, djece te katoličkog odgoja i obrazovanja. Tako će se, kronološkim redom, prvo u četvrtak 9. svibnja obilježiti Svjetski dan katoličkog odgoja i obrazovanja (na svetkovinu Uzašašća), u nedjelju 12. svibnja slijedi Majčin dan (druga nedjelja u svibnju), u srijedu 15. svibnja obilježava se Međunarodni dan obitelji, a potom 25. i 26. svibnja, željom pape Franje, prvi put i Svjetski dan djece.

SVJETSKI DAN KATOLIČKOG ODGOJA I OBRAZOVANJA (9. SVIBNJA 2024.)

Prvi nam važan dan je Svjetski dan katoličkog odgoja i obrazovanja koji se svake godine slavi na blagdan Uzašašća Gospodinova. Dok u pojedinim krajevima svijeta postoji i Tjedan katoličkog odgoja, Nacionalni ured Hrvatske biskupske konferencije za katoličke škole, zajedno s 24 katoličke srednje i osnovne škole u Hrvatskoj, obilježava ga ove godine 9. svibnja prigodnim nastavno-od-

gojnim i duhovnim programima te se tako priključuju velikoj svjetskoj obitelji od 220 000 katoličkih škola koje pohađa više od 68 milijuna učenika.

Velika je to zajednica u kojoj učenici slušaju poruku evanđeoske nade koja je predstavljena na bitan i blizak način pomažući im tako u stalnoj potrazi za smislom i istinom koja prožima cijelo čovječanstvo te učeći ih, kako Sveti Otac piše u svojoj enciklici Fratelli tutti, da smo svi braća.

Ove godine obilježavanjem ovog dana pripremamo se i za Jubilarnu godinu 2025., na koju kroz identitet i poslanje katoličkih škola gledamo kao priliku da otvorena srca nastavimo raspirivati plamen nade, kako nas poziva Sveti Otac, za svjetliju budućnost. Jednako tako, osvrnuvši se i na Sinodu i njezino geslo »Raširi prostor svojega šatora!«, riječima starozavjetnoga proroka Izaije (54, 2),

katoličke škole pozvane su slušati u ljubavi, biti podrška jedni drugima i jačati međusobne odnose.

Obrazovanje je stvar ljubavi i odgovornosti za odgoj novih generacija, stoga je zadaća Crkve osim naviještanja, i podučavanje. Zbog toga je važno odgajati učenike u Kristovom duhu kako bi spremno zauzeli mjesto u društvu i dali doprinos njegovoj izgradnji. Stoga, i ovog Svjetskog dana katoličkog odgoja i obrazovanja želimo potaknuti učenike da hrabro slijede svog prvog Učitelja i da se ne boje izazova odrastanja i odgovornosti.

MAJČIN DAN (12. SVIBNJA 2024.)

Uz Majčin dan dobro je prisjetiti se riječi svetoga pape Ivana Pavla II. iz njegovog »Pisma ženama« u kojemu izriče zahvalu: »Hvala tebi, ženomajko, koja si krilo ljudskog bića u radosti i muci toga jedinstvenog iskustva, po kojemu si Božji osmijeh djetetu koje dolazi na svijet, vodilja njegovih prvih koraka, podrška njegovu rastu, uporišna točka na životnom putu.« Jednako tako i papa Franjo u svojoj apostolskoj pobudnici Radost ljubavi piše: »Drage majke, hvala vam! Hvala vam na onome što činite i što jeste u svojim obiteljima te na onome što dajete Crkvi i svijetu!” (AL 174) Majčin dan može se stoga shvatiti i kao podsjetnik da nam zahvalnost za majke

i njihovo majčinstvo uvijek bude ne samo na umu i srcu nego također u našim riječima i djelima kojima ćemo iskazivati zahvalnost majkama počevši od naših vlastitih. Pri tome, neka nam pred očima kao vodilja uvijek bude Majka Marija, koja je najizvrsniji uzor svim ovozemaljskim majkama, kako onim fizičkim tako i onim duhovnim.

MEDUNARODNI DAN OBITELJI (15. SVIBNJA 2024.)

Za Međunarodni dan obitelji 2024. Ujedinjeni narodi odredili su temu »Obitelj i klimatske promjene« želeći podići svijest o tome kako klimatske promjene utječu na obitelji i ulogu koju obitelji mogu imati u klimatskim akcijama. Naime, klimatske promjene negativno utječu na zdravlje i dobrobit obitelji kroz povećano zagađenje, ekstremne vremenske prilike koje raseljavaju ljude, uzrokuju poremećaje u poljoprivrednim i prehrambenim sustavima te imaju nezanemarive ekonomske učinke. UN stoga smatra da je osnaživanje obitelji pu-

tem obrazovanja, mijenjanja potrošačkih navika i zagovaranja ključno za smislenu i učinkovitu klimatsku akciju. Osim toga, ovogodišnji se dan održava u posebnom slavljeničkom ozračju jer se navršavaju tri desetljeća od Međunarodne godine obitelji uz koju je, vrijedi podsjetiti, sveti papa Ivan Pavao II. bio napisao prigodno Pismo obiteljima. To bi pismo i u ovo naše vrijeme bilo uistinu vrijedno pročitati, jer je itekako aktualno, ali i poticajno. Sveti Papa tada je naglasio da molitva treba postati »određujućom sastavnicom Godine obitelji u Crkvi«, i to kao »molitva obitelji, molitva za obitelj i molitva s obitelji« ukazujući na to da »molitva učvršćuje čvrstoću i duhovni sklad obitelji«. Doista, bez duhovnog sklada obitelj ne može računati na to da će na duge staze održati bilo koji drugi oblik sklada niti da će imati potrebnu čvrstoću odgovoriti izazovima koji su u svijetu današnjice još brojniji i teži. Zato se u i kontekstu Godine molitve u pripremi za Jubilej 2025. obitelji potiču da budu škole molitve nastojeći da im dan, jednako kao i zajednički obrok, započinje i završava molitvom, a da nedjelja doista bude Dan Gospodnji, primjerice uz uvođenje jutarnje molitve u obiteljski raspored.

Osim nastojanja oko postizanja svekolikog sklada i zajedništva unutar obitelji, u kontekstu obilježavanja Međunarodnog dana obitelji valja ukazati da su obitelji pozvane poticati sklad, zajedništvo i solidarnost među obiteljima u svojim crkvenim i društvenim zajednicama kako nijedna obitelj ne bi ostala usamljena, osobito onda kada zapadne u krize i teškoće.

SVJETSKI DAN DJECE (25. I 26. SVIBNJA)

Na kraju mjeseca želimo istaknuti jednu novost, a to je inicijativa Dikasterija za kulturu i obrazovanje koja je započela pitanjem »kakav svijet želimo prenijeti djeci koja odrastaju?«. »Poput Isusa želimo djecu staviti u središte i brinuti se za njih«, odgovor je Svetog Oca koji je proglasio prvi

Svjetski dan djece, a obilježavat će se 25. i 26. svibnja ove godine na dvostrukoj razini: sveopćoj, sa sjedištem u Rimu, te biskupijskoj.

»Evo, sve činim novo!« (Otk 21, 5) tema je prvog Svjetskog dana djece. Tim geslom, djeci se želi osvijestiti kako s Isusom možemo sanjati o novom čovječanstvu i raditi za društvo u kojem će biti više bratstva i u kojem će se posvećivati više brige našem zajedničkom domu počevši od jednostavnih stvari kao što su pozdravljanje drugih, traženje dopuštenja, ispričavanje ili zahvaljivanje. Svijet se mijenja počevši od malih stvari ne srameći se činiti male korake, ističe u svojoj poruci Sveti Otac.

Poruka je upućena prvenstveno djeci, onima »dragocjenima« u Božjim očima (Iz 43, 4), ali i najranjivijima te ujedno i najvećem blagu koje svijet posjeduje, a Sveti Otac dalje poručuje djeci koliko je prijateljstvo bitno, kako je ono nešto prelijepo i raste jedino dijeljenjem s drugima i opraštanjem, strpljivošću, hrabrošću, kreativnošću i maštom, bez straha i bez predrasuda. Djeca neka ne zaborave svoje vršnjake u bolnicama, na ratom pogođenim područjima u svijetu, djecu koja su žrtve raznih nasilja i ropstva, svu djecu kojoj je okrutno oduzeto djetinjstvo. Sveti Otac zaključuje poruku pozivom djeci da mole, svaki dan, jer nas molitva izravno povezuje s Bogom, ispunjava naša srca svjetlom i toplinom i pomaže nam sve činiti s povjerenjem i mirom. I da Boga poput Isusa uvijek oslovljavamo na svom jeziku jednostavno s Abbà, što znači »tata« (usp. Mk 1, 36).

Tri predstavljanja knjiga Kršćanske sadašnjosti uz Noć knjige i Knjiga svima i svuda

Riječi lete, pisana riječ ostaje.

PIŠE: TIHANA PŠENKO MILOŠ

Noć knjige, nacionalna manifestacija koja u središte zanimanja stavlja djela, njihove autore, pa i čitatelje, održala se 23. travnja u povodu Svjetskog dana knjige i autorskih prava i Dana hrvatske knjige. Bio je to ujedno početak projekta Knjiga svima i svuda koji je potrajao do 30. travnja, također održanoga u cilju promoviranja knjige i čitanja. U obama projektima sudjelovala je i Kršćanska sadašnjost, izdvojivši, u skladu s temom Noći knjige »Kad je prizma kataklizma: knjige za izazovna vremena« niz prigodnih naslova na posebnoj akciji u svim svojim knjižarama i web knjižari. Isticane su prigodnim citatima i na društvenim mrežama, uz nekoliko darivanja čitateljima. Noć knjige i Knjiga svima i svuda Kršćanska sadašnjost obilježila je i s nekoliko predstavljanja knjiga.

Uz samu Noć knjige, 23. travnja, održano je predstavljanje jedne od KS-ovih knjiga »za izazovna vremena«: Bog i evolucija. Teološka šetnja evolucijskim perivojem iz pera moralnoga teologa, prof. dr. sc. Tončija Matulića. U punoj dvorani Vijenac Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta okupljenima se na početku obratio glavni urednik Kršćanske sadašnjosti, dr. sc. Stjepan Brebrić: »Imajući u vidu da je naš autor

teolog moralist i bioetičar, obrada ove problematike dobiva na posebnome značenju. Riječ je o temeljnim pitanjima naše vjerničke i općenito ljudske egzistencije. Pitanje života, koje leži na dnu promišljanja prof. Matulića, pitanje je vjere u onoga koji za sebe govori da je 'Put, Istina i Život'. (…) Drago nam je i počašćeni smo da je ovu svoju knjigu – sada već četvrtu – prof. Matulić objavio u Kršćanskoj sadašnjosti«, kazao je među ostalim dr. sc. Brebrić. Događaj je moderirala zamjenica glavnoga urednika, Maja Petranović, dok su o knjizi govorili dr. sc. Krunoslav Brčić-Kostić, prof. dr. sc. Nenad Malović i doc. dr. sc. Branko Murić. Okupljenima se na kraju obratio i autor, prof. dr. sc. Tonči Matulić, zahvalivši prije svega Gospodinu Bogu, svojoj obitelji te svima okupljenima. U skladu s projektom Noć knjige u sklopu koje je knjiga predstavljena, prof. Matulić zaključio je prigodnom rečenicom: »Kakvog bi smisla bilo pisati knjige kada ne bi bilo očiju koje bi ih čitale?« Uz projekt Knjiga svima i svuda, istoga su tjedna održana još dva predstavljanja knjiga. U Društvu hrvatskih književnika 25. travnja predstavljena je nova zbirka pjesama Igora Zidića, Pjevač u lišću, koju je u sklopu biblioteke Media Kršćanske

(latinska)

sadašnjosti priredio Božidar Petrač. Predstavljanje se održalo u prigodi obilježavanja 85. obljetnice rođenja pjesnika Zidića, čije je stihove kazivao umjetnik Dragan Despot, a zbirku su predstavili Ivan Rogić Nehajev, Davor Šalat i Božidar Petrač, uz moderiranje Maje Petranović, zamjenice glavnog urednika Kršćanske sadašnjosti. »Kada se knjiga pojavila bio sam iznenađen, učinila mi se kao kutija žigica. Ali nije to loša usporedba – sa žigicama se puno toga može napraviti. Primijetio sam da je ta knjiga stvarno za džep. Pomislio sam da je ovo najbolji mogući dar u najboljem mogućem formatu«, kazao je na kraju predstavljanja pjesnik Zidić. Istoga dana, u večernjim satima, predstavljena je i knjiga slikarice i spisateljice Ljiljane Matković-Vlašić Zašto sam slikala? Otkrivanje umjetnosti u knjižari Kršćanske sadašnjosti na Kaptolu 1. Puna knjižara okupljenih ljubitelja knjige slušala je o sadržaju i nastanku knjige koja je objavljena još 2021. godine, no ovaj zasluženi trenutak susreta s čitateljskom publikom bio je odgođen pandemijom koronavirusa. Na predstavljanju su – uz autoricu – sudjelovali teolog, svećenik i književnik don Anton Šuljić te profesorica Lada Žigo Španić, književna kritičarka,

»Već se iz naslova i podnaslova knjige vidi da Bog i evolucija ne stoje u proturječnosti. Izbor riječi šetnja u podnaslovu također je znakovit«, smatra prof. Malović, »jer je šetnja čin dobre namjere i zajedništva, a autor taj stav zadržava do kraja knjige«.

»Ova je knjiga sinteza umjetnosti slikarstva i umjetnosti

života, jer se u njoj vidi i životno sazrijevanje autorice koja je svoj dnevnik, pun slika i komparacija, pretvorila i u literarno djelo«, kazala je o knjizi prof. Lada Žigo Španić.

esejistica i prozaistica. Autorica Ljiljana Matković-Vlašić umjetnost snažno povezuje s vjerom, jer je ona »spašavanje životnog smisla«,

»Prof. Matulić točno u knjizi precizira gdje su neuralgične točke prijepora između vjere i znanja, teologije i znanosti i ne zaustavlja se na njima«, kazao je u predstavljanu prof. Branko Murić, osvrnuvši se na sam sadržaj knjige.

Mali format KS-ove biblioteke Rogić Nehajev nazvao je domišljatim i diskretnim načinom promoviranja pjesništva jer je upravo takav džepni format svojevrsna prednost – uvijek čitatelju pri ruci, u džepnoj razini.

djelu čarobnoga Božjega stvaralaštva«. Tjedan posvećen knjigama i čitanju u Kršćanskoj sadašnjosti ovim

je predstavljanjima dobio bitnu odrednicu upravo zbog susreta s čitateljima koji upotpunjuju njihovo poslanje.

Osjećati se na sigurnom, u sebi

PIŠE: JOSIP BOŠNJAKOVIĆ

Temelj za ostvarenje osobe jest svijest da nekome pripada, i to ne bilo kome, nego nekome

tko je cijeni, uvažava, poštuje, bezuvjetno prihvaća kao osobu.

Iglazbeni instrument, kao npr. violina, ima svoj smisao tek onda kada je u nekoj relaciji s osobom koja pokušava naučiti svirati ili pak ako je u ruci virtuoza. Kako god, samo u rukama osobe koja svira violina dobiva svoj smisao, ali isto tako ona daje svoj doprinos da zvukom, jakim i snažnim, dubokim i skladnim, utječe na osobu i mijenja je (Martin Schleske). Koliko li više se događa s čovjekom koji je u relaciji, u odnosu s drugima. Temeljna, ključna potreba čovjeka jest pripadati nekome/nečemu. I lijepa je hrvatska riječ za »ključnu« riječ. Znamo kako ključem otvaramo vrata i ulazimo u prostor kuće, stana, crkve, muzeja, nakon čega nam se otvaraju novi pogledi, sadržaji, pitanja itd. Ključno je, dakle, vidjeti kome u životu pripadam. Nerijetko će osobe doći na psihoterapiju ili savjetovanje jer imaju osjećaj da nikome ne pripadaju ili pak ako i žive s nekim ipak ne osjećaju da su dio te zajednice, obitelji. Stoga i kroz kraće ili duže psihoterapije osobe stječu, u odnosu sa savjetovateljem, psihoterapeutom ili savjetodavnim terapeutom, iskustvo bivanja u odnosu, iskustvo pripadnosti nekome, što je temelj za uspjeh psihoterapije. Uopće temelj za ostvarenje osobe jest svijest da nekome pripada, i to ne bilo kome, nego nekome tko je cijeni, uvažava, poštuje, bezuvjetno prihvaća kao osobu. Mnogi će riskirati mnogo u životu (zdravlje, novce, moral, kuću itd.) kako bi doživjeli pripadnost nekome, jer bolje je biti »grešnik i pripadati nekome/

nečemu«, nego »izolirani svetac«, ako uopće možemo govoriti o svecu koji nije u relaciji s drugima.

Zadovoljenje potreba pripadanja drugima (Richard Erskine) zahtijeva kontaktnu/tjelesnu prisutnost drugoga, koji je osjetljiv i osluškuje potrebe druge osobe, spreman na njih odgovoriti. Dakako da su prije svega te osobe roditelji, skrbnici, a zatim svi ostali. Na temelju iskustva s roditeljima/ skrbnicima osoba/dijete stječe jedno od važnijih iskustava u životu, a to je osjećati se na sigurnom. Sreća je moći osjećati se na sigurnom kada smo u odnosu s drugima. Sigurnost je visceralno/želučano iskustvo zaštite naših fizičkih i emocionalnih ranjivosti. To uključuje iskustvo da su naše različite potrebe i osjećaji, vlastite ranjivosti, grijesi i pogreške, ljudski i prirodni. Sigurnost je osjećaj da osoba može u isto vrijeme biti i grešna i slaba te prihvaćena u svojoj biti. Pružiti

osobi ovakvo iskustvo znači da smo spremni uskladiti se s njom (vrlo lijepa riječ na engleskom za ovo iskustvo jest attunement – Richard Erskine).

Usklađivanje s drugima uključuje empatičnu svijest o potrebi druge osobe za sigurnošću. I ne samo to. Osoba ima potrebu da se aktivno odgovori na tu njezinu potrebu. Konkretno bi se to moglo očitovati u riječima, ali onda i u interakciji: »Dođi da te zagrlim!« Osoba se ne osjeća posramljenom ili poniženom u odnosu, nego shvaćenom i to joj daje iskustvo sigurnosti. Ovo ne znači nužno opravdavanje svega što osoba čini, ali uključuje bezuvjetno prihvaćanje osobe, bitka osobe. Uskladiti se potrebom za sigurnošću druge osobe znači komunicirati s njom, često neverbalno: »Tvoje potrebe i osjećaji su mi normalni i prihvatljivi«. Usklađivanje s relacijskom potrebom za sigurnošću osobe koje doživljavaju ovo iskustvo opisuju kao »potpuno prihvaćanje i zaštitu«, kao komunikaciju »bezuvjetnog pozitivnog poštovanja« ili kao »Dobro sam u ovoj vezi.« Usklađivanje s potrebom za sigurnošću znači da ćemo biti osjetljivi na važnost ove potrebe i ponašati se, i emocionalno i bihevioralno, na način koji osigurava odnos koji traje i u kojem se osoba osjeća zaštićeno, prihvaćeno, u svojoj »grešnosti« prihvaćeno. Nije li to gesta sretnih i svetih? Takvim pristupom prihvaćena osoba uči »boraviti« u sebi, bez potrebe da se »proda« drugima samo da bi bila prihvaćena.