Inozemstvo: Zainteresirane molimo da se jave na e-mail pretplata@ks.hrili broj telefona 01 6349 044
odmoreni od svakodnevnih briga i obveza, osnaženi nekim blagotvornim susretima i zajedništvom, možemo se još više truditi oko neprekidnog nastojanja da kao vjernici izgrađujemo ovaj svijet u kojemu živimo. Kako ćemo to činiti pitanje je koje nam je iznova dano promišljati, možda i intenzivnije nakon ljetne stanke, ali i uslijed svih onih stvarnosti, aktualnosti i okolnosti koje smiraj i blagost ljetnog razdoblja nisu mogli utišati. U rujanskom broju Kane pripremili smo tekstove koji vam u tim promišljanjima i nastojanjima mogu biti potpora ili smjerokaz, a neki će vas prilozi nadahnuti svjedočeći onim nenametljivim, požrtvovnim evanđeoskim tragovima koji istinski oplemenjuju ovaj svijet.
Časopis je objavljen uz potporu Grada Zagreba
Stare novine – novi papir
Odvojenim prikupljanjem smanjujemo količinu otpada na odlagalištima, čuvamo šume, štedimo vodu i energiju.
Rujan 2024.
Opredijeljenost za ovo i ovdje, a ne za daleko i apstraktno – izvorni je, dakle, kršćanski odgovor na pitanja koja dolaze iz izvanjskoga ili svjetovnoga svijeta. U njemu postoje odgovori, razasut je smisao, uštrcane su energije, darovan mu je Duh. Buditi dobrotu, opredjeljivati se za istinu i pravdu, sućutnost i solidarnost – onaj je put koji neprijeporno nadahnjuje evanđelje. Taj put osobnoga ugledanja u Krista i učinkovitog, a ne samo apstraktnog i misaonog, a često i projiciranog, odnosa označuje prelazak od religije na vjeru. Dok religioznost sadržava neke elemente mitskog te podliježe potajnoj želji za ovladavanje magičnim i tajnovitim, dotle se vjera oslanja na osobni odnos s Bogom po primjeru Isusa Krista i djeluje, zauzima se za ovo i ovdje, sva je unesena u stvarno i vidljivo.
(Anton Šuljić, Ni tamjan, ni dogmatika, Kršćanska sadašnjost, 2024.)
Dragi čitatelji, Urednica
Vjera između Olimpijskih igara i virtualnosti
Virtualnost ne poznaje slobodnu volju, savjest, grijeh, oprost, ljubav, empatiju. Sve to ulazi u predmet vjere i sa svime time mogu se suočiti samo konkretan vjernik i konkretan svećenik.
PIŠE: JOSIP GRBAC
Tijekom proteklih dvaju mjeseci ljetnih vrućina s jedne strane te rijetkih ili odsutnih komentara raznih aktualnih zbivanja s druge, čini mi se da su dvije vrste događanja vrijedne spomena, jer su u obama slučajevima na meti bili kršćanstvo i Crkva. Važno je osvrnuti se na ova događanja i zato što su osvrti Crkve i kršćanskih udruga na njih bili itekako blagi i nedovoljno poznati. Svaka čast pojedincima koji su o tome progovorili jasno i nedvosmisleno dajući primjer kako bismo svi mi, a pogotovo katoličke kršćanske udruge, trebali reagirati kada je u pitanju obrana temeljnih vjerskih istina i svetinja. O tome se svakako oglasila i Sveta Stolica, ali je dužnost svakog pojedinog kršćanina i vjernika aktivno se zauzimati za očuvanje čistoće i dostojanstva istina u koje vjeruju.
1. Antikršćanski performansi
Prvo takvo, blago rečeno neprimjereno, događanje je ono koje se zbilo na otvaranju Olimpijskih igara u Parizu kada su najveće svetinje vjere, kao što je Posljednja večera, javno izvrgnute ruglu. I to usred zemlje koja je povijesno glasila kao najeminentnija kći Crkve. No treba znati kako to nije izolirani slučaj u Francuskoj, jer već odavna ona može biti sve samo ne eminentna kći Crkve. Sekularizam je odavno
ušao na velika vrata u sve pore života. Naime, svojedobno je naš ugledni profesor biblijskih znanosti Ivan Dugandžić napisao kako je pročitao da je jedan njemački
Nameće se dojam da su Olimpijske igre postale poligon političkih nadmetanja, pozornica na kojoj se predstavljaju svakojake svjetonazorske ideologije, prigoda da se svako ljudsko ponašanje, koliko god bilo ekstravagantno i protivno zdravom razumu, smatra dobrim.
duhovni pisac prije više od dvadeset godina ostao duboko zatečen i razočaran kada je na ulazu u parišku katedralu Notre Dame naišao na veliki natpis: »Mole se posjetitelji ove crkve da poštuju osjećaje onih koji ovaj prostor drže svetim mjestom.« Zvučalo je to kao da se netko pokušava ispričati onim posjetiteljima koji uopće ne znaju da su ta crkva, i sve ostale crkve, sveto mjesto. Znači li to da bi svaki svećenik i vjernik trebao imati kompleks pred onima koji ili ne znaju da je crkva sveto mjesto ili znaju, ali ga kao takvoga ne poštuju? Da se to dogodilo u nekoj ne
kršćanskoj zemlji dalo bi se razumjeti, ali u »najeminentnijoj kćeri Crkve«?! Ono na svečanosti otvaranja Olimpijskih igara bila je monstruozna karikatura Posljednje večere. To je činjenica, ma kako se organizatori trudili to prikazati kao nekakav kult i slavljenje poganskog »boga« Dioniza. Naravno da organizatori nisu ni pomislili učiniti nekakvu karikaturu na račun islamske vjeroispovijesti, jer znaju kako je to završavalo u prethodnim pokušajima. Zato usmjeravaju svoje »otrovne strijele« tamo gdje znaju da im se ništa ne može dogoditi. U prilog tomu da nije riječ o nekakvom sporadičnom performansu, nego o smišljenom napadu na temeljne kršćanske vrijednosti govori i činjenica da gotovo nitko od vodećih francuskih političara nije imao tomu što prigovoriti.
2. Ideologiziranje Olimpijskih igara Mnogi su prepoznali da je u svim tim događajima zapravo riječ o promociji tzv. woke kulture i ideologije. Woke kultura pojam je koji je postao sveprisutan u suvremenom društvu. Ona se odnosi na svijest i osjetljivost prema društvenim nepravda
ma, rasizmu, seksizmu, homofobiji, transfobiji i drugim oblicima diskriminacije. Termin woke dolazi iz afroameričkog slenga i označava stanje svijesti o rasizmu i društvenim nejednakostima. Međutim, pojam se proširio i sada se koristi u širem smislu za označavanje osvještavanja o svim vrstama društvenih nepravdi. Zaista je apsurdno da se jedna ideologija ili kultura koja se zalaže protiv svakog oblika diskriminacije sada bavi diskriminacijom kršćana i kršćanskih vrijednosti. Jasno je, dakle, da se tom kulturom nastojalo dati prednost svakojakim manjinama koje su tobože diskriminirane, poput LGBT manjina za koje je otvorena posebna kuća njima na usluzi tijekom igara. Woke ideologija operira s krivotvorinama, kako bi stvorila uglavnom lažnu sliku o diskriminaciji pojedinih skupina. S tim ciljem ismijava samu Posljednju večeru na kojoj su, umjesto apostola, mahom pripadnici LGBT zajednica. Olimpijske igre u Parizu postale su potpuna suprotnost izvornom smislu igara kakav je bio u staroj Grčkoj. Nameće se dojam da su postale poligon političkih nadmetanja, pozornica na kojoj se predstavljaju svakojake svjetonazorske ideologije, prigoda da se svako ljudsko ponašanje, koliko god bilo ekstravagantno i protivno zdravom razumu, smatra dobrim. Igre su u staroj Grčkoj bile čeličenje ljudskoga duha, oplemenjivanje kulture, društva, susjedskih odnosa. Ako se počinje gubiti razlikovanje muškarca od žene u raznim disciplinama, onda igre posta
ju apsurdne. Kada jedna antidiskriminatorska ideologija ili politika, koja je inače sasvim opravdana i dobrodošla, ukine baš sve granice među ljudima, pogotovo one koje se temelje na spolu i rodu, same Olimpijske igre, ali i mnogo toga drugoga što je istinski ljudsko, gubi na smislu.
3. Umjetna inteligencija u Crkvi?
Druga izmišljotina koja kruži društvenim mrežama je tvrdnja kako je umjetna inteligencija ušla u Crkvu. Internetska stranica Catholic.com pokrenula je novu uslugu »virtualnog svećenika« imenom Justin koji može razgovarati s vjernicima o različitim duhovnim temama. Možda je moguće da umjetna inteligencija pokuša »obrazovati« vjernike na području znanja o vjeri, Svetom pismu, svetcima, Isusu Kristu. Međutim, to nije dovoljno. Vjera i vjerski život ne svode se samo na stjecanje znanja. Ono bitno što tu nedostaje, i što ne može zamijeniti nikakva umjetna inteligencija, osobni je pristup i odnos koji je ključan u svakom pokušaju govora o Bogu i vjeri. O takvome odnosu ovisi uspjeh govora o Bogu i Crkvi, a pogotovo o vjeri. Vjera je egzistencijalni fenomen, a ne nekakva čista znanost. Svećenik i njegovi vjernici stvaraju postupno međusobni ljudski odnos koji se ne može nadomjestiti nikakvom virtualnošću. Svećenik nije samo prenositelj znanja drugima, nego je i duhovnik, liječnik ljudskih duša, sudionik u ljudskim patnjama, problemima, radostima i
slabostima. Svećenik ništa ne rješava mehanički ili tehnološki kada je riječ o ljudskim stranputicama i krizama. Za svećenikov pristup ne postoji unaprijed stvoren program koji otvara nekakvom lozinkom i gdje mu onda piše sve što mora činiti. Možda su se kreatori virtualnog Justina zaista nadahnuli pravim Justinom, kojega Crkva slavi 1. lipnja, ali je taj pravi Justin svojim znanstvenim zalaganjem za čistoću vjere i osobnim životom svjedočio tu vjeru, stekao toliko poklonika i vjernika da je osuđen na smrt i umro mučeničkom smrću. Mogu li umjetna inteligencija ili nekakav »virtualni svećenik« učiniti isto? Zasigurno ne mogu. Crkva se ne mora bojati pokušaja da u nju prodre nekakva umjetna inteligencija sa svojim algoritmima i virtualnošću. Njezin nauk, sakramenti, blagoslovi, vjeronauk, neizbježno zahtijevaju osobni pristup. Svaka virtualnost čovjeka čini pasivnim primateljem unaprijed sročenih algoritama. A vjera zahtijeva ljudsku aktivnost i odlučnost. Virtualnost ne poznaje slobodnu volju, savjest, grijeh, oprost, ljubav, empatiju. Sve to ulazi u predmet vjere i sa svime time mogu se suočiti samo konkretan vjernik i konkretan svećenik. Sve ostalo je pusta tlapnja. Umjetna inteligencija nikada neće za takvo što biti sposobna. Umjetna inteligencija nije prva u pokušaju da poremeti taj ekskluzivan odnos čovjeka s Bogom, pa će s vremenom njezini kreatori ipak morati priznati njezine granice kada je vjera u pitanju.
Virtualni »svećenik« Justin
Nekoliko sitnica o velikom događaju
PIŠE: ANTE JERKOVIĆ
Majko Božja Bistrička, moli se za nas. Mi smo tvoji putnici blagoslovi nas.
M. N. A.
S. Berhmana Nazor, moja profesorica hrvatskoga jezika i književnosti, ljubiteljica poezije koja se svim silama trudila da i mi zavolimo poeziju te je najčešće u tome uspijevala, čim smo u daljini ugledali Zagreb izrekla nam je Šenoinu pjesmu posvećenu gradu. Od tada svaki put kada dođem na to mjesto i ja govorim iste stihove. Jer »tko tu kliko ne bi: slava, slava tebi, Zagreb grade divni moj?« Usput se pomolim i za svoju dragu profesoricu koja je, darivajući mi snažnu uspomenu, učinila da pri prvom pogledu na Zagreb osjetim ponos.
A od tada je prošlo točno četrdeset godina. Bili smo u autobusu koji je putovao u Mariju Bistricu na Nacionalni euharistijski kongres (NEK). Mi splitski sjemeništarci sa svojim odgojiteljima i profesorima ujedinili smo se s mnoštvom koje se zaputilo u marijansko svetište. Bio je to završetak velikoga jubileja započetog još 1976. godine u solinskom marijanskom prasvetištu.
Bile su to doista godine u kojima se živjelo kršćanstvo na drukčiji način. Puno slavlja i zanosa. Tih dana 1984. godine osjetio sam zajedništvo. Puno lijepoga urezalo se u moju dječačku dušu.
Ali ne samo lijepog.
Za vrijeme svete mise stajao sam u slabašnome hladu po sredini
Kalvarije. Imao sam krasan pogled na okupljeno mnoštvo i oltar u središtu.
Trajala je propovijed sluge Božjega kardinala Kuharića. Ne pamtim sve što je rekao, ali znam da je u jednome dijelu govorio o grijesima mučno prisutnima u hrvatskome narodu. Među ostalim našim sramotama spomenuo je i sveprisutnu kletvu. Nakon što je spomenuo kletvu, žena koja je stajala ispred mene šapnula je svojoj susjedi riječi koje su me pogodile više od kardinalovih. Rekla je doslovno: »Prokleti bili svi koji kunu! Dabogda im se kosti osušile!« Bio sam šokiran. I nisam bio jedini. Kad je te riječi čuo neki čovjek koji je stajao malo ispred nje, okrenuo se i dobacio joj: »I sebe proklinješ, kravo glupa!«, a onda ju je poslao u rodno mjesto, u p. m.
Svašta sam očekivao, ali ne i takav razgovor.Promišljao sam o doživljenom i zaključio kako treba paziti na svoje riječi, promisliti dobro i ne govoriti svašta.
1. NADOMAK ZAGREBU
2. KOMENTAR PROPOVIJEDI
3. KOMENTAR
KOMENTARA
PROPOVIJEDI
»Apsolutno se slažem s Vama«, jednom mi je rekao čovjek koji je bio u društvu u kojemu sam pripovijedao ovu zgodu. »Čovjek treba paziti na svoje riječi. Ako mi dopustite slobodu«, dodao je, »da ste i Vi bolje promislili, vjerojatno ne biste ovo ispričali.«
Nije mi bilo svejedno čuti te riječi, ali osjetio sam da je moja šutnja najprikladniji uvod u nastavak njegova govorenja.
»Krasno ste uočili apsurd u događaju s NEKa i to pokazuje da u Vama ima dobra,« nastavi čovjek za koga sam odavno čuo, a toga dana sam ga i upoznao, »ali me čudi kako ne razumijete razine riječi koje ste citirali. S jedne strane navodite kletvu koju je izrekla žena, od riječi do riječi, bez imalo zastajkivanja ili nelagode. Jednako tako, bez imalo ustezanja, prenosite uvredu koju je izrekao muškarac, ali se zato osjećate neugodno kad treba citirati prostačenje. I namjesto toga spominjete nekakvo »rodno mjesto«, odnosno slova p i m, kao da mi nećemo u svojim glavama to čuti punim riječima i znati da slova zapravo znače…
4. KOMENTAR
KOMENTARA
KOMENTARA
PROPOVIJEDI
A kada bismo naučili razmišljati kršćanski, vidjeli bismo da ove tri loše stvari nisu sve jednako loše. Najmanje loše je korištenje vulgarnih imena za ono što pristojni ljudi nazivaju pristojnim imenima. I to je više znak pomanjkanja kulture nego odbijanja Evanđelja. To je zapravo znak da je riječ o nepristojnim jadničcima koji nisu u stanju kontrolirati svoje riječi i svoja nerealna obećanja. Druga loša stvar, nemjerljivo gora od ove prve, je vrijeđanje ljudi. Za to već moraš biti poprilično zao. Namjerno povrijediti nekoga, namjerno umanjiti nečije dostojanstvo je vrlo protukršćanski. A najgori od svega su kletva i proklinjanje. I još je mučnije kad se čuje posvuda kako ljudi kunu i proklinju sebe i druge. Prokleti nekoga znači predati ga vragu. A to ne samo da je protukršćanski, to je antikristovski. Kršćani su pozvani svojim riječima blagoslivljati, a ne proklinjati.Ipak, najgore od svega je kada se u prepričavanju jednom izrečeno zlo ponovno izriče i aktualizira. Toga bismo se trebali paziti mi kršćani. Jer vrag nas zavodi i mami nas da prihvatimo kriterije koji se suprotstavljaju Božjoj volji, a nas vode u propast.
5. MAJKA I DIJETE
U Mariji Bistrici nisam bio jedini iz svoje obitelji. Hodočastila je i moja pokojna majka. Naime, moj pokojni otac i moja sestra bili su hodočasnici u Solinu 1976. godine na početku velike devetnice, a na njezinom smo kraju sudjelovali majka i ja. Premda sam tako silno htio susresti majku u Mariji Bistrici, ipak se, zbog mnoštva, nismo uspjeli vidjeti ni susresti. Nismo imali načina dojaviti jedno drugome na kojem se dijelu nalazimo. Kada smo kasnije razgovarali o tome shvatili smo da smo bili prilično blizu. Ja sam ipak, znajući da mi je majka negdje među ljudima, snažno osjećao blagost i ljepotu majčine
prisutnosti. I znao sam da i ona misli na mene. Ta NEKovska gužva u Mariji Bistrici bila mi je još jedan dokaz da nije istinito samo ono što možemo osjetilima dokučiti, nego da postoji iznadosjetilno otajstvo. Vjerujem da je Bog, baš kao i moja majka u Mariji Bistrici, blizu mene i da misli na mene i čezne za susretom sa mnom. I jedva čekam da o tome porazgovaram, kao što sam kasnije razgovarao i s majkom, pa da konačno neporecivo shvatim koliko mi je Bog cijeloga života blizu.
Neka nam NEK-a.
Vijesti iz Vatikana
Biskupska sinoda pri kraju
UVatikanu je u središtu pozornosti drugi dio redovite Biskupske sinode, koja raspravlja o temi Za sinodalnost Crkve: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje. Radnim zasjedanjima, koja će započeti u srijedu 2. listopada, a trajat će do nedjelje 27. listopada, prethodit će dvodnevne duhovne vježbe. Svi su uredi na jedan ili drugi način uključeni u radove sinode te su pozvani na usku suradnju s tajništvom sinode oko produbljenja tema, koje su iskrsle na prvom dijelu sinode održane prošle godine. Teološki, kanonski, pastoralni i društveni stručnjaci u međuvremenu su produbili neke od najznačajnijih tema proizašlih iz slušanja Crkava cijeloga svijeta. Završni dokument prvog dijela sinode donosi neke najdelikatnije, među kojima se posebno ističu: ažuriranje nekih kanonskih normi, izobrazba zaređenih službenika, odnosi između biskupa i redovničkih redova, teološka i pastoralna istraživanja o đakonatu. »Svijet u kojem živimo i koji smo pozvani ljubiti i služiti u svim njegovim proturječjima zahtijeva od Crkve pojačanu suradnju na svim područjima njezina poslanja. Bog očekuje od Crkve trećeg tisućljeća upravo taj put sinodalnosti«, napisali su sinodski oci u svom završnom dokumentu prvoga dijela sinode te objavili anketu za mišljenje javnosti o ishodu tog dijela. Prve reakcije bile su uglavnom negativne te je ispitivanje prekinuto, jer su motivacije bile vrlo slične. Pretpostavlja se da su izašle s istog izvora.
Najdulje putovanje Pape Bergoglija
Neočekivano, 87godišnji papa Franjo poduzet će najdulje apostolsko putovanje svojega pontifikata. Tijekom desetak dana obići će četiri otočne zemlje na dvama kontinentima. Od 2. do 13. rujna obići će Indoneziju, Papuu Novu Gvineju, Istočni Timor i Singapur s gotovo 40 tisuća prijeđenih kilometara. Istina je, kako je primijetio filipinski kardinal Luis Antonio Tagle, da Papa ne putuje kako bi obarao rekorde, već da to čini ponizno, slušajući Gospodina, koji je naredio apostolima da idu naviještati Božju riječ cijelom svijetu te posjetiti i ohrabriti male vjerske zajednice. Podsjetimo da je Ivan Pavao II. svoje posljednje apostolsko putovanje poduzeo u 84. godini života na svetkovinu uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo u Lourdes, a Benedikt XVI. napustio je službu vodstva Katoličke Crkve u 85. godini.
Ugandska aktivistica za obranu ljudskih prava
kod Pape
Uganda je podrškom i nekih katoličkih krugova nedavno izglasala homofobni zakon kojim se osobe koje se izjašnjavaju kao homoseksualci kažnjavaju doživotnim zatvo
rom, a one koji zlostavljaju maloljetnike i ranjive osobe čak i smrtnom kaznom. Već 2013. godine parlament Ugande pokušao je odobriti mjeru protiv LGBTQ+ osoba, ali ju je Ustavni sud poništio. Aktivistica protiv tog homofobnog zakona Clare Byarugaba, koja je Papi iznijela posljedice zakona i tražila pomoć za njegovo povlačenje, izjavila je da ju je Papa kratko pozdravio nakon opće audijencije i potvrdio da je Crkva otvorena svima i da se nikoga ne smije diskriminirati. Papa stoji uz sve one kojima je povrijeđeno dostojanstvo.
Sveta Stolica protiv upotrebe automatskog smrtonosnog oružja
Predstavnik Svete Stolice u UNu i u Međunarodnim Organizacijama sa sjedištem Ženevi, nadbiskup Ettore Balestrero, izjavio je pred vladinim predstavnicima da oružje koje pokreće umjetna inteligencija »nikada ne bi smjelo odlučivati o životu ljudskog bića«. Potrebno je što prije osigurati pravno obvezujuće sredstvo koje zabranjuje upotrebu takozvanog »smrtonosnog autonomnog oružja«, a u međuvremenu »uspostaviti privremeni moratorij za njihov razvoj i upotrebu«.
PIŠE: ALDO SINKOVIĆ
Odbijati migrante teški je grijeh
Ljudi koji bježe s ratnih područja i krajeva zahvaćenih ratnim i prirodnim nepogodama, glađu i progonstvima, prisiljeni prelaziti opasnosti neprijateljskih teritorija, gubeći često i vlastite živote, ne zaslužuju prezir i odbacivanje, rekao je papa Franjo na općoj audijenciji 28. kolovoza. Ne trebaju nam restriktivni zakoni ili militarizacija granica, već »sigurne i redovite pristupne rute« i »globalno upravljanje migracijama temeljeno na pravdi, bratstvu i solidarnosti«, kako je, uostalom, predviđeno i međunarodnim poveljama. More, rijeke i pustinja postaju simboli svih onih nedostupnih, kritičnih područja koja često postaju opasnost, zamka. »Neke od tih ruta poznajemo bolje, jer su često u središtu pozornosti, druge, većina njih, malo su poznate, ali nisu manje popularne«, rekao je Papa te primijetio kako su mora i pustinje biblijska mjesta u kojima se razvijala povijest spasenja otkrivajući Boga koji prati ljude na putu slobode, koji ne ostaje podalje, nego dijeli dramu migranata, s njima pati, plače i s njima se nada. Međutim, Papa žali zbog pravog paradoksa modernog doba, doba satelita i dronova koji omogućavaju pružanje pomoći migrantima, ali ih namjerno skrivaju da nitko ne vidi te bijedne muškarce, žene i djecu, koji umiru od gladi. Vidi ih i čuje njihov vapaj samo Bog. To je okrutnost naše civilizacije.
Sv. Emilie de Vialar, redovnica i zaštitnica siromašnih
PIŠE: SUZANA PERAN
Emilie de Vialar rođena je 12. rujna 1797. u francuskome mjestu Vialar u bogatoj obitelji. Djed po ocu bio joj je sudac, a otac visokoškolovani službenik. Djed po majčinoj strani, od kojega će dobiti velik miraz koji će joj omogućiti karitativno djelovanje, bio je barun de Portal koji se bavio farmacijom i bio je u službi dvojice francuskih kraljeva. Rođena je u doba sukoba francuskih vlasti s papom Pijom VI. te je, kao najstarije od troje djece u obitelji, krštena u tajnosti. Majka ju je već kao malu djevojčicu učila čitati, a kada joj je bilo 13 godina poslana je u parišku školu za djevojčice iz bogatijih obitelji. Dvije godine poslije majka joj je umrla i Emilie se vratila obitelji kako bi se brinula za dvojicu mlađe braće. Po uzoru na vrlo pobožnu majku koja je karitativno djelovala, Emilie je otvorila srce, ali i vrata svojega doma, za siromašne, stare i nemoćne, što je izazvalo neslaganje kod posluge u očevu domu. Njezin primjer slijedile su i njezine prijateljice, a godine 1832. djedova ostavština pomogla joj je kupiti kuću u kojoj se nastanila sa svojim sumišljenicama. Uz potporu biskupa iz Albija mons. de Gaulya na Božić 1832. utemeljila je kongregaciju Sestara sv. Josipa od ukazanja jer je bila nadahnuta anđelovim riječima Josipu da bez straha uzme Mariju, zapisanima u Evanđelju po Mateju. Na poziv svojega brata Augustina, koji je bio među prvim bogatijim kolonizatorima Alžira, otvara bolnicu u doba pandemije kolere u Bofariku u Alžiru. Također otvara i škole za siromašne te se posvećuje odgoju bratovih kćeri koje su iznenada ostale bez majke. Nakon osam godina predane službe bolesnima i siromašnima u Alžiru, dolazi odredba
alžirskoga biskupa da napuste zemlju, a sva se njihova imovina – škole, bolnica i ambulante – oduzima. No to nije pokolebalo Emilie i njezine susestre, pa osnivaju škole i ambulante za siromašne u Tripoliju, Beirutu i na Cipru, kao i jednu od prvih škola za djevojčice na Malti u čast apostolu Pavlu. Nevolje i dalje nisu zaobilazile Majku Emilie i njezine sestre. Sestra koja je ostala u Gaillacu upravljati Zakladom s. Emilie, koju joj je ostavio djed, podlegla je lošim savjetima gramzljivoga činovnika koji je pronevjerio novac i načinio velike dugove. Emilie se vratila u rodni kraj nastojeći vratiti nešto od svoje imovine i dokazati da je pokradena, no, kako stoji na stranicama družbe, to joj nije uspjelo, pa je nakon deset parnica morala siromašna i osramoćena s preostalim sestrama napustiti grad. U Marseillesu su našle zaštitu u biskupu Eugeneu de Mazenodu te su ponovno osnivale škole i ambulante i brinule se za siromašne i bolesne. Na upit kako je podnijela sva ta iskušenja, Emilie je zapisala da su joj pomogle molitva i duhovnost koje je njegovala od dobi kada je još bila djevojčica. U kolovozu 1856. Majka Emilie se razboljela. Umrla je 24. kolovoza na glasu svetosti. U trenutku njezine smrti Sestre sv. Josipa od ukazanja djelovale su u Alžiru, Tunisu, Francuskoj, Italiji, na Cipru, Malti, u Siriji, Grčkoj, Burmi, Palestini, Turskoj i na Kreti, a na poziv biskupa iz Pertha godine 1855. sestre su kao misionarke, učiteljice i njegovateljice stigle i u Australiju. Početkom trećega tisućljeća djelovale su u 26 zemalja u 162 zajednice na svim kontinentima. Emilie de Vialar, koju se štuje kao zaštitnicu siromašnih i bolesnih, svetom je proglašena 24. lipnja 1951. godine. U općoj Crkvi blagdan joj se slavi 24. kolovoza, a njezine je sestre spominju 17. lipnja.
Dobro činiti dobro
PIŠE:
s. VERONIKA MILA POPIĆ
Mjesec rujan Vinkovskoj obitelji pokuca kao značajan poziv na obnovu gorljivosti u poslanju služenja »najsiromašnijima od siromašnih«, jer 27. rujna blagdan je svetog Vinka Paulskog –»zaštitnika svih djela kršćanske ljubavi«. Prije više od 400 godina on je u Francuskoj započeo osobit put služenja i evangeliziranja siromaha pozvavši muškarce i žene svojega vremena da »ostave Boga radi Boga« i potraže siromahe ne čekajući da oni njima dođu. Da budu usmjereni na cjelovit ljudski razvoj pružajući cjelovitu pomoć, obuhvaćajući njome i tijelo i psihu i duh, uvjereni da »služeći siromasima, služe Isusu Kristu«. U srcu Vinkovske obitelji konkretno je i praktično milosrđe –djelotvornost: djelo ispred riječi. Potom, milosrđe življeno u jednostavnosti i poniznosti, uvijek u izravnome susretu, osobnom kontaktu sa siromasima koje članovi ove velike duhovne obitelji drže svojim »gospodarima« te imaju iskustvo da i njih same evangeliziraju osobe kojima služe.
Dobro je poznato da je Vinko Paulski bio društveni reformator Francuske svojega stoljeća. No kakav je bio kao osoba? Ponajprije, ono po čemu su ga prepoznavali je žar, gorljivost, svesrdno ulaganje sebe
u sve što je činio. On je bio i dijete svojega podneblja, Gaskonjac, s jugozapada Francuske. Gaskonjce je resila hrabrost i odvažnost te su bili cijenjeni vojnici. Vinko je uz navedene gaskonjske vrline posjedovao i jakost. Nije si dopuštao polovičnost i uvijek je želio biti »na zemlji«, a to je za njega značilo biti spreman za sve, kretati se po »frontama«, ohrabrivati, pročišćavati puteve, a nadasve boj bojevati protiv bezosjećajnosti, nikad ne podržavajući one koji su tražili svoju udobnost. Ipak, za sve odluke dopuštao je vrijeme sazrijevanja, a jednom donijevši odluku i postavivši si cilj – nije odustajao.
Vinka Paulskog vodio je sljedeći dvostruki princip: »Nije dovoljno samo činiti dobro. Dobro se mora dobro činiti.«
Ovaj njegov citat spada u najčešće spominjane. U kontekstu sadašnjega trenutka mogli bismo ga shvatiti zdravo za gotovo: samo težnja za » činjenjem dobra« nije dovoljna – moramo se potruditi da naša djela budu učinjena najkvalitetnije moguće, učinkovito i održivo. Organizirano i suradnički, što je i bila Vinkova prepoznatljiva odlika. Povežimo to i s potrebom stručnosti te trajnog poboljšanja usluga, a tako i kvalitete zajedništva onih koje usluge pružaju – služe. Me
đutim, za razumijevanje Vinkove poruke ključno je sagledati kontekst ovoga citata. Vinko ga je izrekao tijekom konferencije koju je održao svojim svećenicima 1657. godine, a tematizira molitvu: »Dvije su stvari koje moramo ovdje razmotriti, naime, nije dostatno samo činiti dobro. Dobro se mora dobro činiti. Jer, vidite, nije dovoljno činiti dobro, davati milostinju, na primjer postiti i slično. Sve je to dobro, ali još uvijek nije dovoljno: mi moramo to činiti u Duhu našega Gospodina, na način na koji je naš Gospodin to činio na zemlji i isključivo na slavu Božju.« Temelj svega (učinjena) dobra Isusov je primjer i Duh, jedinstvo osobe koja dobro čini – s Isusom Kristom! Uz to, u drugim dijelovima ovoga nagovora Vinko će govoriti o brizi za kvalitetu onoga što jesmo, naše nutrine, koja će se odraziti u kvaliteti onoga što radimo. Istaknut će učinak naših postupaka na sadašnjost i budućnost te naglasiti da naša sadašnja djela utječu na živote onih koji će nas slijediti u budućnosti. Trajnost i dalekosežnost našega dobrog djela, velikih i malih pothvata, ali i zajedništva koje gradimo služeći siromasima, ovise o tome radimo li s Isusom ili sami. Progovara li kroz nas Isusov Duh ili samo naš prolazni ljudski duh. Gradimo li na Stijeni ili pijesku?
