KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA
SINODALNA CRKVA
Sinoda – put traženja oproštenja
Evanđelje se ne naviješta samo riječima i pričom, već svjedočanstvom ljubavi i prihvaćanja: sinodalnost, zajednički hod, slušanje svakog čovjeka, rast u zajedništvu – učinit će to svjedočanstvo života uvjerljivim i rječitim.
PIŠE: Anđela Jeličić Krajcar
ZLATNO DOBA
Paradoks emocionalnog blagostanja starenja
PIŠE: Slavica Dodig
ODGOJ ZA MEDIJE Odrastanje pod utjecajem virtualnih izazova
PIŠE: Lana Ciboci Perša
NJOJ NA SPOMEN (Mk 14, 9) Mojsije i leadership
PIŠE: Krešimir Šimić
dr. sc. s. Finka Tomas Biskup Philippe Jourdan
Mlada smo Crkva i s velikom nadom slavimo
prvih 100 godina
Pothvat gradnje prihvatilišta bolesnika na određeno vrijeme
KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA
Godina LV Broj 10/600
Listopad 2024. Cijena 2,00 €
Osnivač: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost«
Glavna urednica: Maja Petranović
Uređuje: uredničko vijeće
Grafičko oblikovanje: Tihomir Turčinović
Izdavač:
Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, p.p. 434, Marulićev trg 14
Za izdavača: Stjepan Brebrić
Kontakti:
E-mail: ks.kana@gmail.com urednistvo@ks.hr pretplata@ks.hr
Tel: 63 49 060; Fax: 48 28 227
www.ks.hr
Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj.
Adresa uredništva: KANA, Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, Marulićev trg 14, p.p. 434
Rukopise i slike ne vraćamo.
Za iznesena mišljenja u pojedinim člancima i točnost podataka odgovorni su autori te njihovi stavovi ne predstavljaju nužno stav uredništva.
Tisak: Mediaprint – tiskara Hrastić
Račun: KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o.
IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1 SWIFT PBZ GHR 2X
Godišnja pretplata: 22,00 €
Inozemstvo: Zainteresirane molimo da se jave na e-mail pretplata@ks.hrili broj telefona 01 6349 044
Dragi čitatelji,
pratimo tijekove crkvene i društvene stvarnosti u promišljanjima naših autora. Ako pažnju usmjerimo na aktualno događanje u Crkvi, posebno uoči 2. zasjedanja Biskupske sinode, želeći hoditi sinodalnim putovima, nastojat ćemo oko dijaloga u svim smjerovima te kroz te naočale promatrati stvarnost, ali i djelovati. Neka Vas te me i pisana riječ koju Vam donosimo nadahnu na tom putu.
Časopis je objavljen uz potporu Grada Zagreba
Odvojenim prikupljanjem smanjujemo količinu otpada na odlagalištima, čuvamo šume, štedimo vodu i energiju.
»Crkva je u svojoj dugoj povijesti prolazila kroz različite krize koje su joj omogućile da se reformira i tako vrati uvijek onome bitnome, evanđelju koje je i danas pokretačka snaga istinskih promjena koje su nam potrebne. Kao kršćani i članovi Crkve možemo biti aktivni sudionici u reformama koje su potrebne ili pasivni promatrači onoga što se u našoj crkvenoj i društvenoj sredini događa.«
Stjepan Baloban,
Stare novine – novi papir
EXEMPLA TRAHUNT
(Primjeri privlače)
Ostaje činjenica da uvijek ponovno, kada je riječ o tome tko je za nešto odgovoran, podliježemo iskonskoj napasti skrivanja iza neke institucije ili »objektivnih« okolnosti na koje ne možemo utjecati. Postavlja se pitanje je li ova činjenica točna.
Kada sam odavno počeo pisati tekstove za Kanu, naslov-pitanje mojega prvog teksta ili kolumne bio je: Odgovorni za nasilje? Pisao sam o nasilničkim činima u Hrvatskoj kao što su razbojstvo, ubojstvo, pljačka ili što drugo, te o tome kako se često znamo kriti iza krilatice da iza svega stoje nejasni autoriteti, da je kriva nepostojeća pravna država, da je sve to skupa stvar dobro organiziranog kriminala i tomu slično. Sada mi se čini da se malo toga promijenilo, jer ostaje činjenica da uvijek ponovno, kada je riječ o tome tko je za nešto odgovoran, podliježemo iskonskoj napasti skrivanja iza neke institucije ili »objektivnih« okolnosti na koje ne možemo utjecati. Postavlja se pitanje je li ova činjenica točna, s obzirom na to da se nerijetko događa kako neki nasilnički čin izaziva naše samo kratkotrajno negodovanje i zatim padne u zaborav.
1. Nasilje: ispit medicinske i političke prakse
U zadnje vrijeme svjedočimo gnusnom činu ginekologa koji je tijekom pregleda silovao ženu. Svi se nekako zgražamo, odgovorni čekaju nekakve jasne i nedvosmislene dokaze i, što je najgore, čovjek i dalje radi jednake preglede u istoj instituciji kao da se ništa nije dogodilo. U nadi da će zaista odgovorni nešto poduzeti protiv dotičnog liječnika, a najmanje bi
logično bilo da odmah bude suspendiran i da dobije otkaz. Pitanje je samo hoće li, barem dok ovaj moj tekst ne bude objavljen, nadležne institucije uspjeti dokaza-
Nasilje uvijek nosi isti predznak. Ono se događa kada netko svoju moć i snagu, pa čak i svoje znanje, može koristiti nad nekime tko takvu snagu, moć i znanje ne posjeduje.
ti da se ovo kriminalno djelo zaista dogodilo. Naravno da bi dovoljan bio iskaz dotične žene. Ali sumnjam da će biti tako. Istraga će se vjerojatno proširiti na tvrdnje da su liječnici preopterećeni, da je dotični to učinio u trenutku psihičke labilnosti i preopterećenosti i tomu slično. A ovdje je riječ o nečemu što zaista predstavlja »dno dna« medicinske prakse. Jer je riječ o bezobzirnoj zlouporabi nečije bolesti, iskorištavanju svoje nadmoći nad nemoćnim pacijentom. Hrvatska medicinska i sudska praksa, ali i ona politička, ovdje polažu ozbiljan ispit. Nije riječ samo o profesionalnoj zlouporabi nego i o najvećem stupnju nehumanosti. Osim toga, svima nam je poznata latinska sintagma koja glasi exempla trahunt, primjeri privlače. Oni privlače u pozitivnom smislu, ali mogu to i u negativnom
smislu. Netko će, vjerujem većina zdravstvenih djelatnika, ovaj slučaj shvatiti kako ne valja raditi. Ali netko može pomisliti da ima neograničenu moć nad pacijentom koju može iskoristiti po svojoj slobodnoj volji.
2. Nasilje i dostojanstvo žene Nasilje uvijek nosi isti predznak. Ono se događa kada netko svoju moć i snagu, pa čak i svoje znanje, može koristiti nad nekime tko takvu snagu, moć i znanje ne posjeduje. Tomu svjedočimo ne samo kada je riječ o pojedincima nego i kada su u pitanju sustavni odnosi unutar obitelji i uopće u međuljudskim odnosima. U obitelji i među supruzima ne bi trebalo biti mjesta sustavnom iskazivanju snage i moći. Jer odnosi moći prije ili poslije neminovno rađaju osjećaj potpune ovisnosti o nekome. A kada taj osjećaj nastupi, posljedica je uvijek gubitak samosvijesti i identiteta kod jednog sudionika, osjećaj ograničenosti i gubitka slobode. To je slučaj nasilja nad ženama protiv kojega se u posljednje vrijeme s pravom iskazuje revolt na ulicama. Poštivanje ravnopravnosti žena, ne samo u obitelji i unutar bračnih zajednica, važno je ne samo radi suzbijanja nasilja nego razotkriva razinu humanosti jednog društva. Štoviše, protivi se nekim temeljnim tekovinama modernog demokratskog svijeta. Drugim riječima, nasilje nad ženama pokazuje
PIŠE: JOSIP GRBAC
razinu civiliziranosti jednog društva. Na to i Hrvatska mora ozbiljno računati. Zar svima nisu dovoljne tragične slike onoga kako se u odnosu prema ženama ponašaju talibani u Afganistanu? Ondje se na žene gleda samo funkcionalno, one ondje zapravo nemaju nikakav identitet ili zaštitu. Ovdje svakako vrijedi onaj latinski exempla trahunt. Ovaj bi nas primjer sve trebao podsjetiti na to da ne smijemo spasti na talibanske grane.
3. Maloljetničko nasilje
U primjerima leži i korijen maloljetničkog nasilja i delinkvencije. Njih primjeri privlače. Onaj jači vrši nasilje na slabijim od sebe. Nikada obratno. To se događa u našim školama i na ulicama. Ovo maloljetničko nasilje čak katkada i ne »poštuje« ovakvu praksu. Često se događa i nasilje učenika nad učiteljem. Nasilje je onaj fenomen koji se širi kao mrlja od ulja, samo većom brzinom. Štoviše, nerijetko su roditelji maloljetnika ti koji vrše fizičko ili verbalno nasilje nad učiteljima. Pa kako se onda možemo nadati da ćemo ikada iskorijeniti nasilje među našim najmlađima. Valjda ne treba ponavljati da oni upijaju ponašanje starijih kao što spužva upija vodu. Ustanove kao što
su bolnice i škole najpogodnije su za rađanje nasilničkog ponašanja. Ali one nisu »učionice« nasilja. Ono se uči izvan njih, prvenstveno u obiteljima i na ulici. Umjesto da djeci i mladima punimo glave o »dobrobitima« rodne ideologije, bilo bi daleko bolje da ih sustavno i trajno učimo nenasilju u svakom mogućem
Gotovo neprobojne zidove i granice koje smo stvorili oko obitelji i njezine »intime« sada svjedoče kako nismo mogli imati uvid u to kakvo se nasilje u njima može dogoditi.
smislu. Umjesto da kažnjavamo učitelja jer je možda prestrogo tretirao ili samo prekorio nekog učenika jer je bio nasilan, bolje bi bilo pohvaliti tog učitelja, a ne »hrliti« u školu kako bi se tog učenika zaštitilo. Takav postupak u očima učenika »legitimira« nasilje koje će iz njegova ponašanja biti teško iskorijeniti.
4. Nasilje i problem autoriteta Odnosi u obiteljima, školama, zdravstvenim ustanovama nisu ustanove u koje
nitko izvana ne smije dirnuti ili intervenirati. Gotovo neprobojne zidove i granice koje smo stvorili oko obitelji i njezine »intime« sada svjedoče kako nismo mogli imati uvid u to kakvo se nasilje u njima može dogoditi. Potpuna sloboda vladanja na stadionima s visokom dozom nasilja sada ukazuje na to kako je i ondje bila potrebna svojevrsna regulativa. I odnos liječnika i pacijenta, koji smo toliko »intimizirali«, sada ukazuje na to da je i tamo moguće nekontrolirano nasilje, iako vjerujem da se to događa, srećom, u rijetkim slučajevima. Pa i u našim školama vlada neka čudna regulativa koja učenicima svašta dopušta. Gotovo da više prava u našim školama imaju roditelji učenika nego učitelji. Dokle god ne budemo stvorili regulativu koja će učiteljima i profesorima, osim u obrazovanju, dati veće ovlasti u odgoju učenika i studenata, nasilja će biti sve više. Problem je samo u tome što, kada nasilje negdje procvjeta, jako ga je teško ili gotovo nemoguće iskorijeniti. Tko je nasilan u školi, a nitko mu ne smije prigovoriti, taj će svoje nasilje vršiti kasnije tijekom života. Teško će ga itko više moći iskorijeniti. Kada primjeri nekoga potpuno negativno zarobe, teško će ono dobro uroditi plodom.
Krist je prihvatio utjelovljenje i smrt
PIŠE: ANTE JERKOVIĆ
Jer znam da ti zoveš me na gozbu, spremaš život novi, uza me si uvijek, voliš me do krvi.
A. V.
Vazmeno otajstvo, središnji događaj kršćanstva, godišnja je proslava Isusove muke, smrti i uskrsnuća.
Proslavljamo muku?
Proslavljamo smrt?
Proslavljamo poniženje?
Nije li to čudno?
Gledajući poniženje Sina Božjega, čovjek si postavlja pitanje što je to zapravo poniženje. Zar je roditeljima poniženje brinuti se oko pelena svoje djece? Zar je bračnim drugovima poniženje bdjeti uz bolesnički krevet? Zar je djeci poniženje pomagati onemoćalim roditeljima? Ondje gdje ima ljubavi, nema poniženja. Tamo je samo ljubav.
Krist je prihvatio utjelovljenje i smrt jer nas voli, jer mu je stalo do nas. Ako površno gledamo, to možemo nazvati poniženjem jer se Bog spušta ispod razine svojega dostojanstva, ali iz perspektive ljubavi to je jedini način da se podigne pali svijet. Zato, razmišljajući o Božjoj ljubavi, a ne o njegovu poniženju, možemo i moramo osjetiti svetu radost jer smo toliko ljubljeni i toliko vrijedni. Ne osjećamo samo radost, nutarnju ispunjenost i zadovoljstvo, nego smo pozvani pokazati i veselje, vanjsku manifestaciju svojih osjećaja.
Ne zato što smo očajni, nego zato što smo ljubavlju vođeni, nadom podržavani i vjerom ukrijepljeni, dolazimo na grobove onih koji su doživjeli tjelesnu smrt. Groblja za nas nisu mjesta propasti i ništavila, nego čekališta Kristova dolaska i uskrsnuća tijela. Ne okupljamo se na grobljima da bismo uputili »posljednji pozdrav« ili »zauvijek zbogom«, nego da bismo se, tugujući nad rastankom radi neizbježne smrti, snažili nadom besmrtnosti buduće. Slutim da je smrt strašno precijenjena i da joj se pridaje važnost kakvu nema. Današnja civilizacija smrt tabuira i gura na margine. Smatra se praktičnim da ljudi umru u specijaliziranim ustanovama, sami ili okruženi strancima. Kao da se smrt želi zanemarivanjem izbjeći ili odgoditi. A kada se dogodi, smrt se doživljava kao tragedija. Mi kršćani vjerujemo da je smrt dio života. Da se smrću naš život ne završava, nego da se nastavlja taj isti život, ali kvalitativno drukčiji. Vjerujemo da po smrti započinjemo vječno zajedništvo u Božjoj ljubavi. Upravo ta vjera daje nam snagu da »u svemu nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi«. Smrt prestaje biti opasnost neminovnosti, a postaje – sestrica smrt.
1. PROSLAVA ISUSOVE SMRTI
2. SMRT NAŠIH BLIŽNJIH
3.
Po načinu na koji govorimo o smrti, po načinu na koji se odnosimo prema smrti svojih bližnjih te po načinu na koji prihvaćamo vlastitu smrtnost može se prepoznati koliko smo povjerovali onome koji je radi nas i radi našega spasenja umro i pokopan.
Ali i uskrsnuo od mrtvih. Učenici koji su išli u Emaus napustili su Jeruzalem zbog Isusove smrti. Isusova smrt ih je, unatoč tomu što su bili upozoreni, sablaznila. Propala im je »nada da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Postali su srca spora da vjeruju što su god proroci navijestili«. Radosna vijest žena »koje u praskozorje bijahu na grobu, ali ne nađoše Kristova tijela, nego su im se ukazali anđeli koji kazaše da je on živ«, ne veseli ih nego zbunjuje. Čak ih u Jeruzalemu ne zadržava ni svijest da su i neki njihovi »otišli na grob i nađoše kako žene rekoše«. Dvojica Isusovih učenika jasno nam svjedoče što se događa ako ispravno ne shvatimo smisao smrti. Gubimo nadu. Gubimo vjeru u Boga, vjeru u čovjeka i u vlastito iskustvo. Strah od smrti otjerao je dvojicu učenika, ali je, jednako tako, raspršio i apostole u noći Kristova predanja. Veli evanđelje da su apostoli nakon Kristove smrti bili »tužni, zaplakani, zbunjeni i prestrašeni«. I bili su zatvoreni.
4. SVJEDOCI SMRTI
S druge strane, Marija, Majka Isusova, Marija Kleofina, Marija Magdalena, ljubljeni učenik, Saloma i neke druge žene svjedoci su Isusove smrti. Svjedoci su i Isusova ukopa. Zato žene s Golgote bez straha odlaze na grob i postaju prvi svjedoci uskrsnuća. Po smrti dolaze do uskrsnuća. Zbog svojega izbora postaju izabrane. Blizina s umirućim Isusom i događaji kojima su bili svjedoci čine da postane prihvatljiva vjera u uskrsnuće i vjera u Uskrsloga. Iz Evanđelja se ne da razumjeti da su žene s Golgote bile ucviljene, očajne i lomne, kao što to umjetnički prikazi pokazuju. Ali se razumije da su bile blagoslovljene, čvrste nade i duboke vjere.
Žene s Golgote daju nam primjer koji trebamo slijediti. Daju nam primjer blizine s umirućima. Tko je doživio smrt pravednika i spokoj kojim umiru ljudi puni vjere, primio je blagoslovljeno svjedočanstvo koje čovjeka ne ostavlja ravnodušnim. Oni koji u vjeri žive, u vjeri i umiru. Oni koje je nada vodila za života, s nadom prelaze i u vječnost. Oni koji su velikodušno primali i davali ljubav, prihvaćaju smrt kao prijelaz onome koji je sama Ljubav.
5. ČINJENICA VLASTITE SMRTNOSTI
Mi vjerujemo i znamo da nas »ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu«. Jednako tako vjerujemo i znamo da ništa ne prekida ljubav između nas i onih koji su doživjeli tjelesnu smrt. Ostajemo ljubavlju povezani u Ljubavi Božjoj. Ostajemo u istom duhu vođeni Duhom Božjim. Ostajemo povezani u molitvi po Kristovoj žrtvi na križu.
Smrt naših bližnjih i njihovi grobovi ne govore nam samo o onima koji su već doživjeli tjelesnu smrt, nego nam posvješćuju činjenicu i naše smrtnosti. Stoga nam valja živjeti i umirati svjesni da nam nitko ništa ne može ako smo se srcem i životom opredijelili za Boga. Bog je na našoj strani. Božja zauzeta ljubav nas vodi, snaži i oslobađa od straha. »Ta Bog ni svog Sina ne poštedje, nego ga za sve nas preda. Kako nam onda s njime neće sve darovati?«
Na kraju krajeva, smrću prelazimo u život. Život koji je za nas pripravljen od postanka svijeta.
Dijalog između Narodne Republike Kine i Svete St Novosti iz Vatikana
Strpljenje ipak rađa plodovima. Sveta Stolica stoljećima je bila zainteresirana za dijalog i suradnju s Kinom. Bilo je razdoblja kada su odnosi bili relativno dobri te su misionari imali lakši pristupi i mogli slobodnije djelovati, ali nažalost i onih kada su bili čak protjerani iz te prostrane i stanovništvom najmnogoljudnije zemlje na svijetu. Prema popisu iz 2022. godine, NR Kina broji milijardu i 412 milijuna stanovnika. Od toga ih navodno gotovo 100 milijuna ispovijeda kršćansku, a sigurno više od 16 miljuna katoličku vjeru. Katolička crkva podijeljena je na 20 nadbiskupija, 85 biskupija i 34 apostolske prefekture. Njima sada upravlja 20 redovito imenovanih biskupa, što je za Svetu Stolicu veliko dostignuće. Na susretu s novinarima u zrakoplovu na povratku sa svojega 45. apostolskog pohoda zemljama jugoistočne Azije i Oceanije, papa Franjo
izjavio je da su odnosi dobri i da dijalog s kineskom vladom donosi plodove. Vlada je u dogovoru sa Svetom Stolicom prihvatila imenovanje svih biskupa, a to znači da se katolička zajednica, podijeljena na provladinu skupinu i onu koja je potajno djelovala u Narodnoj Republici Kini, polako ujedinjuje. Međunarodni tisak u više je navrata kritizirao taj dijalog i Privremeni sporazum sa Svetom Stolicom. Promatrajući, međutim, najnovije pozitivne rezultate i teškoće što su ih u nedavnoj prošlosti proživljavali katolici u toj zemlji, situacija se znatno poboljšala, što ne znači da su svi problemi riješeni. Papino prosuđivanje čini se jednostavnim činom kršćanskog realizma,
Bergoglio želi posjetiti Argentinu
Nema
sumnje u to da papa Franjo
želi posjetiti svoju domovinu Argentinu. U više je navrata najavljivao taj svoj posjet, koji je kasnije bio redovito otkazan bez nekog konkretnog razloga. I na povratku sa svojega nedavnog 45. apostolskog putovanja u zemlje jugoistočne Azije i Oceanije potvrdio je novinarima da ga ima u planu. Čini se da bi ovaj put do toga ipak moglo doći, jer je to obećao i jednome prijatelju, koji je početkom rujna sudjelovao u Rimu na susretu talijanskih sindikalista CGIL-a. Neki promatrači vjerskih zbivanja drže da bi njegov posjet više štetio Crkvi u toj zemlji, koja broji oko 46 milijuna stanovnika, od kojih 74 % ispovijeda katoličku vjeru, negoli koristio te bi vjerojatno pojačao postojeće napetosti između vlade i Crkve. Zanimljivo je da ni biskupi ne inzistiraju na tome. Sam predsjednik u izbornoj je kampanji prošle godine izjavio da je bolje da ne dođe, ali ga je ipak nakon izbora usmeno pozvao. Crkva nailazi na velik otpor od bogate manjine, koja barata kapitalom na štetu siromašne manjine, čije se stanje iz dana u dan pogoršava. Mnogi se doseljenici žele vratiti u rodne krajeve, ne samo zbog toga što nije lako napustiti domove i imanja koja su tamo stekli već i zbog složenih birokratskih postupaka.
Vatikan zahvaćen gospodarskom krizom
Papa traži da se smanje troškovi izbegavajući nepotrebne stvari. U pismu upućenom Kardinalskom vijeću, koje upravlja dobrima Svete Stolice, Papa traži smanjenje troškova. Treba, kaže, veći napor te preporuča da »pažljivo biraju prioritete potičući međusobnu suradnju i sinergije. Svaka ustanova mora se truditi oko pronalaženja vanjskih resursa za svoje poslanje.« Ustanove koje postižu pozitivne gospodarske rezultate Papa poziva da »pridonesu pokrivanju općeg deficita« Svete Stolice poput solidarnosti dobrih obitelji. »Uravnoteženi proračun nije teoretski zadatak, već cilj koji se može i mora ostvariti«, ističe nadalje Papa u pismu kardinalskom vijeću. Pronalaženje vanjskih resursa za poslovanje pojedinih ureda i odjeljenja treba provoditi transparentno i odgovorno, dodaje Papa te primjećuje kako treba provjeriti koriste li ustanove kojima se pomaže razborito, strogo i ozbiljno financijska sredstva. Bergoglio želi da se bolje provodi gospodarska reforma, koja je bila jedna od glavnih tema općih susreta kardinala prije konklava na kojima je 2013. izabran za Papu. To je, uostalom, i svrha »procesa preobrazbe« kojim je započela reforma Rimske kurije prema Apostolskoj konstituciji Propovijedajte Evanđelje
PIŠE: ALDO SINKOVIĆ
olice napreduje
primjećuje ravnatelj vatikanske agencije
Fides donoseći niz podataka koji to potvrđuju, među kojima je i činjenica da su dva kineska biskupa prošle godine sudjelovala na radovima Biskupske sinode i da sudjeluju i ove godine. Kineski vjernici sve češće sudjeluju na susretima s Papom u susjednim zemljama. Britanski The Telegraph primjećuje da je »Kina na putu da za 15 godina postane najkršćanskija država na svijetu«. Sličan dojam dobio je i papa Franjo tijekom posjeta juogoistočnim zemljama Azije i Oceanije primijetivši kako je budućnost Crkve na tom kontinentu, a ne u Rimu ni u Europi, koja je previše eurocentrična ili, kako se kaže, zapadna.
Biskupska sinoda i priznavanje novih oblika grijeha
Druga faza XVI. zasjedanja Opće skupštine Biskupske sinode u Vatikanu započela je 1. listopada 2024. pokorničkim slavljem za 462 člana Biskupske sinode od kojih su 272 biskupi. Na njemu se javno priznalo nekoliko grijeha, između ostalih i grijeha protiv sinodnosti, protiv stvorenoga, protiv urođenika i migranata, protiv mira, protiv silovanja i mučenja žena, obitelji i djece te protiv izazivanja siromaštva. Do sada je malo njih ispovijedalo te vrste grijeha. Iako se događaj naziva Pokorničko slavlje, neki drže da nije bilo riječi o pripremi za sakramentalno ispovijedanje grijeha nego o performansi i proglašavanju tuđih i novoproglašenih grijeha u ime svih krštenih. To, međutim, može poslužiti pojedincima i za ispit savjesti prije ispovijedi, jer je riječ o povredi ljudskog dostojanstva.
Sv. Aleksandar Sauli, apostol Korzike
PIŠE: SUZANA PERAN
Sv. Aleksandar Sauli rođen je 15. veljače 1534. u Milanu. Potječe iz ugledne lombardijske obitelji koja je dala više biskupa i kardinala, a otac mu je bio mjesni plemić. Kao mladić je dobio kvalitetnu naobrazbu, a u dobi od 17 godina pristupio je novoosnovanoj kongregaciji barnabita. Barnabiti su, kako navodi Hrvatska enciklopedija, dobili ime po crkvi sv. Barnabe u Milanu. Osnovao ih je 1530. sv. Antun Maria Zaccaria u Milanu, a službeni im je naziv Kongregacija sv. Pavla. Kongregacija se posebno posvetila brizi za odgoj sjemeništaraca, propovijedanju, katehezama, djelovanju u bolnicama te poučavanju i odgoju mladih. Aleksandar je, ušavši u red, požrtvovno slijedio karizme kongregacije. Darovit za učenje, vrlo brzo nakon ređenja je 1556. godine osnovao školu za vjerske poduke mladeži. Studenti su od njega tražili pomoć u svladavanju studijskoga gradiva, pa je Sauli održavao besplatne poduke za studente iz teologije, filozofije, medicine i prava. Vidjevši uspjeh poduka, barnabiti su otvorili svoja vrata studentima, kako klericima tako i laicima, posvetivši se poučavanju i odgoju mladeži. Završivši studije 1563., Sauli je postao profesor na Sveučilištu u Paviji gdje je predavao teologiju i filozofiju. Svega tri godine kasnije braća su ga izabrala za generalnog poglavara kongregacije. Poznavao je crkveno pravo te se kao poglavar borio sa samovoljom mjesnih plemića, a kao duhovni pastir poticao je članove kongregacije na duhovnost i obdržavanje pravila, sastavio je smjernice za sjemeništarce i
propovjednike te za barnabitske škole. Na dužnosti poglavara kongregacije ostaje do 1569., a dvije godine kasnije papa Pio V. imenovao ga je biskupom Alerije na Korzici, gdje se s trojicom drugova posvetio obnovi crkava, utemeljenju sjemeništa i kolegija, ali i karitativnome radu u korist siromašnih i obespravljenih. Također je i predvodio molitve protiv napada gusara. Na Korzici ga je dočekalo veliko polje rada s obzirom na to da ta Crkva sedamdeset godina nije imala biskupa. Umro je 11. listopada 1592. godine ostavivši za sobom duhovni i pisani trag. Životopisci su zapisali da je bio vrstan propovjednik i čudotvorac. Bio je duhovni savjetnik i suradnik sv. Karla Boromejskog i kardinala Sfondrata, koji je kasnije postao papa Grgur XIV. Blaženim ga je proglasio papa Benedikt XIV. 1742. godine, a svetim papa Pio X. godine 1904. Štuje ga se kao zaštitnika sjemeništaraca i studenata, Pavije i Korzike. Spomendan mu je 11. listopada.
JESTE LI HIPOHONDAR?
Zašto većina ljudi koji se drže hipohondrima to zapravo nisu?
PIŠE: dr. IVO BELAN
Postoji velika razlika između osobe koja pokazuje aktivno zanimanje za svoje zdravlje i one koja je hipohondar. Prva ima stvarne simptome, možda čak i stvarnu bolest (obično lakšu), ne laže. Međutim, hipohondar nerazmjerno prenaglašava značaj svojih simptoma. To se ne odnosi samo na malen bol već na svaki mali simptom kao nešto strašno, poput »to je sigurno tumor« ili nešto jednako loše. Ipak, mnoge mentalno zdrave ljude nazivaju hipohondrima, i to zbog niza neopravdanih razloga. Često je optužitelj bračni partner: »Prestani se ponašati kao hipohondar. Nije ti ništa!« Pogledajmo sada neka ponašanja na osnovi kojih vas se ne može proglasiti hipohondrom.
Pridavanje pozornosti nekim nejasnim simptomima: Ljudsko tijelo napadaju razne vrste bolova, grčeva, stezanja. Svakog tjedna do 80 % nas osjeti manje fizičke tegobe koje nemaju nikakve veze s nekom bolešću. Većina je tih simptoma bezopasna. Većina nas ih ignorira. Međutim, ako je neki simptom uobičajen, to jest stalno traje, nije sličan drugim simptomima koje ste već imali ili je intenzivan i ozbiljan, tada je vaša zabrinutost potpuno normalna i dobra je odluka konzultirati liječnika. Dobra je ideja savjetovati se s liječnikom čak i ako, odmah u početku, niste sigurni je li simptom neuobičajen. Vaš vam liječnik može pomoći utvrditi je li nešto krenulo loše i koliko je čitav problem možda hitan.
Osjet simptoma na samima sebi nakon čitanja o nekoj bolesti: Čitanje o simptomima hipohondrije može rezultirati time da pomislite da ste i vi hipohondar,
ali najvjerojatnije niste. Čitati o nekoj bolesti ili gledati na televiziji neku medicinsku emisiju i nakon toga »osjećati« neke od spomenutih simptoma česta je pojava baš među studentima medicine.
Međutim, dok se hipohondar fiksira na te simptome i ostaje zabrinut zbog »ozbiljne bolesti«, prosječan čovjek brzo prijeđe preko njih i prestane o njima misliti.
Postavljanje mnogih pitanja liječniku: Prošlo je vrijeme kada su pacijenti osjećali da se od njih očekuje da budu tihi i pokorni i kada je svaki pacijent koji je puno pitao bio u opasnosti da ga se proglasi hipohondrom. Era pacijenta »kako vi kažete, gospodine doktore« je prošla. Danas savjesni liječnici znaju važnost pacijentovih pitanja o prirodi njegove bolesti, o mogućnostima liječenja i rizicima, o tome što će se kasnije dogoditi i zašto. Pravi odgovori pomažu smanjenju stresa u bolesnika i omogućuju mu aktivniju ulogu u vlastitom liječenju.
Traženje dodatnog stručnog mišljenja: Imate pravo tražiti dodatno mišljenje i drugog liječnika. Takav je zahtjev s vaše
strane opravdan ako je niz vaših pitanja ostao bez odgovora ili ako je postavljanje točne dijagnoze prilično teško.
Procjena liječnika: Sasvim je u redu prestati ići k liječniku koji vam ne odgovara zbog toga što među vama izbijaju sukobi i nesuglasice zbog razlika u osobnostima ili zbog načina liječenja. Ako osjećate da vam vaš liječnik ne pruža dovoljno pozornosti za vrijeme pregleda, popričajte s njim o tome. Ako se situacija ne mijenja, niste hipohondar ako promijenite liječnika i odete k drugome, koji je pažljiviji i više prijateljski raspoložen.
Ispravno hranjenje, tjelovježba i posvećivanje svemu ostalome što poboljšava zdravlje: Voditi brigu o sebi i biti zainteresiran za svoje zdravlje sasvim sigurno nije znak hipohondrije, bez obzira na to što vam prijatelji govore. Hipohondri se uvijek usredotočuju na bolest. Ljudi koji vode brigu o sebi usredotočuju se na svoje zdravlje. To je stvarna razlika između tih dviju osoba.
Psihosomatska bolest: Psihosomatska bolest istinsko je fizičko oboljenje izazvano psihološkim ili emocionalnim problemima. Fizičke simptome može verificirati liječnik i pacijent ih stvarno osjeća. Oni nisu imaginarni niti se bolesniku samo pričinjaju. Čir na želudcu ili dvanaesniku, bronhalna astma i ulcerozni kolitis, svi oni u nekim slučajevima mogu biti psihosomatsko oboljenje. A to nije ista stvar kao hipohondrija.
Hipohondrija se može držati jednim od dvaju ekstrema: na jednom je kraju čvrsta osoba koja odbija svaku bolest i bol. Na drugom je kraju hipohondar koji sve to uveličava i pretjeruje. Jasno, postoje i osobe koje se nalaze negdje između tih dvaju ekstrema.
