Viktor E. Frankl
LIJEČNIK I DUŠA Temelji logoterapije i egzistencijske analize
DESET TEZA O OSOBI
Kršćanska sadašnjost
Viktor E. Frankl LIJEČNIK I DUŠA
PRIRUČNICI
SVEZAK 25
LIJEČNIK I DUŠA TEMELJI LOGOTERAPIJE I EGZISTENCIJSKE ANALIZE
Prijevod Jasenka Udier Redaktura Križo Katinić Lektura i korektura Karmela Prosoli Prijelom Marijan Tkalec Oprema Tihomir Turčinović
Izdaje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Kerschoffset Zagreb d. o. o. Naklada: 2000 ISBN 978-953-11-1399-1 Tiskano u veljači 2021. CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001088657.
Viktor E. Frankl
LIJEČNIK I DUŠA TEMELJI LOGOTER APIJE I EGZISTENCIJSKE ANALIZE
DESET TEZA O OSOBI
III., dopunjeno izdanje
KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2021.
Naslov izvornika: Viktor E. Frankl, Ärztliche Seelsorge. Grundlagen der Logotherapie und Existenzanalyse © Deuticke im Paul Zsolnay Verlag, Wien, 1982. i 2005. © za hrvatsko izdanje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, 2021. www.viktorfrankl.org
Predgovor novomu hrvatskom izdanju
Pokojnoj Tilly
5
Predgovor novomu hrvatskom izdanju
6
Urednička napomena
Urednika napomena
1. O 11. prerađenom novom izdanju Liječnika i duše
Ova knjiga prvo je prošireno novo izdanje Liječnika i duše koje nije prerađeno od samoga Viktora Frankla. U odnosu na prijašnja izdanja – osim u dodatku otisnute rasprave Deset teza o osobi (Frankl, 1950.) – promijenjena je sistematizacija pedeset dodataka i napomena, koje je Viktor Frankl dodao u 1., 9., i 10. izdanju Liječnika i duše. Zbog tehničko-tiskarskih razologa, u ono vrijeme napomene nisu uvrštene u glavni tekst, nego su smještene u nastavak proširenog popisa bilježaka na kraju knjige. To je umanjivalo ne samo njihovu pristupačnost nego je otežavalo i njihovu zadaću u glavnom tekstu, pogotovo stoga što je svako prošireno izdanje Liječnika i duše imalo vlastiti dodatak u kojem su Franklove napomene razvrstane prema proširenom novom izdanju, a ne prema odnosnim točkama u glavnom tekstu. U prerađenom novom izdanju napomene su prvi put ujedinjene i zajedno s bilješkama prethodnih izdanja stavljene na kraj svakog poglavlja. Kako bi se istodobno očuvao povijesni kontinuitet Liječnika i duše, bilješke su označene i izvornim brojevima. Svaka bilješka je, stoga, dvostruko numerirana: prvi broj upućuje na mjesto u tekstu na koje se napomena odnosi; drugi broj na kraju teksta upućuje na izvorni broj referencije u izdanjima Liječnika i duše objavljenima tijekom Franklova života; i prethodne bilješke su tako označene. Sve uredničke napomene označene su uglatim zagradama. 2. Deset teza o osobi
U novom dodatku otisnut je tekst koji do sada nije objavljivan u Liječniku i duši. Riječ je o prerađenom referatu koji je Frankl održao u sklopu Tjedana Salzburške visoke škole 1950. godine kao uvodni doprinos raspravi prije jednog kruga razgovora (s dr. P. Ildefonsom Betschartom OSB, dr. Aloisom 7
Urednička napomena
Dempfom i dr. Leom Gabrielom). Deset teza o osobi ubrajaju se u temeljne filozofsko-antropološke tekstove logoterapije i egzistencijske analize: u njima je Frankl produbio dimenzionalno-ontološku sliku čovjeka, čije je dalekosežnije filozofske i antropološke implikacije sažeo u deset teza. Među ostalim, Frankl je u referatu detaljno iznio argumentirano izvođenje dvaju središnjih logoterapijskih postulata: psihoterapijski credo i psihijatrijski credo. Budući da su ti postulati u Liječniku i duši već sadržajno postavljeni i predviđeni, oni će, tako, u Deset teza o osobi dodatno biti uključeni u cjelokupni kontekst Franklove filozofske i psihološke antropologije. Ovdje iznesena verzija Deset teza potječe iz knjige Čovjekovo traganje za smislom Viktora E. Frankla (Huber-Hogrefe, Bern). 3. Druge uredničke napomene
Sadašnje izdanje Liječnika i duše povijesno je izdanje. To znači da bibliografske referencije nisu aktualizirane, kazalo imena i pojmova nije prošireno; također, upućivanje na datum pisanja suvremenih medicinskih zahvata – koji u sadašnjim tekstovima imaju više ilustrativan nego indikativan karakter – nije redigirano. U dodatku ove knjige nalazi se aktualna bibliografija dostupnih Franklovih knjiga na njemačkom jeziku. Sekundarna logoterapijska bibliografija iz prijašnjih izdanja u sadašnjem izdanju više nije navedena. Potpuna bibliografija sekundarne literature sada se može vidjeti na mrežnoj stranici ViktorFrankl-Instituta u Beču (www.viktorfrankl.org). Ondje čitatelj, osim općih informacija i aktualnih priopćenja o logoterapijskom istraživanju i praksi, također može naći međunarodni popis adresa društava i instituta potvrđenih od Instituta Viktora Frankla u Beču, koji provode edukaciju i savjetovanja o psihoterapiji i o logoterapiji te egzistencijskoj analizi prema koncepcijskom modelu Viktora Frankla. Alexander Batthyany Viktor-Frankl-Institut, Beč
8
Predgovor novomu hrvatskom izdanju
Predgovor novomu hrvatskom izdanju
Prošlo je više od 30 godina od posjeta Viktora Emila Frankla Hrvatskoj – bilo je to u jesen 1988. godine, u organizaciji Klinike za psihijatriju KBC-a Sestara milosrdnica u Zagrebu i Kršćanske sadašnjosti. Tada je, iako već u poodmakloj dobi (rođen je 1905., umro 1997.), održao dva inspirativna predavanja, nakon kojih je zapravo započelo kontinuirano zanimanje za njegov psihoterapijski i antropološki smjer, logoterapiju i egzistencijsku analizu, takozvani treći bečki psihoterapijski smjer, nakon psihoanalize S. Freuda i individualne psihologije A. Adlera. Uz već prije prevedene dvije knjige, Bog podsvijesti i Zašto se niste ubili? (Provincijalat franjevaca trećoredaca, biblioteka Oko 3 ujutro), Kršćanska sadašnjost je 1990. objavila Franklovo kapitalno djelo Ärztliche Seelsorge, s hrvatskim naslovom Liječnik i duša (drugo izdanje 1993.). Sada nam je u rukama III. hrvatsko izdanje, prilagođeno novomu, ponešto prerađenomu 11. njemačkom izdanju (Ärztliche Seelsorge, Deuticke, Beč, 2005.), dakle, prvom novom izdanju toga djela nakon Franklove smrti 1997. godine. Nekoliko riječi o sadržaju i značenju knjige u današnje vrijeme. U ovoj su knjizi najcjelovitije obrađene glavne teze Franklove logoterapije i egzistencijske analize, osnovni antropološki pojmovi, tumačenja temeljnih pokretačkih snaga čovjeka, koje ga, prema Franklu, nužno vode i usmjeravaju prema vrijednostima, odnosno smislu. Frankl na tragu egzistencijalne filozofije promišlja »upitnost ljudske egzistencije« i upravo inzistira na neuništivoj usmjerenosti čovjeka kao bića, na traženju smisla, i to osobito u kriznim i tragičnim situacijama u kojima se vjera u smislenost života najlakše napušta. On tvrdi da je smisao moguće naći uvijek, i do »posljednjeg daška života«. U 9
Predgovor novomu hrvatskom izdanju
tekstu ove knjige razrađuje antropološke osnove i dimenzije (tjelesnu, psihičku i noetičku), posebno naglašavajući razliku psihičke i duhovno-noetičke dimenzije, kao temeljne specifične, samo čovjeku pripadajuće dimenzije, koja ga razlikuje od svih bića na zemlji, s pomoću koje prevladava psihofi zičke danosti, ograničenja i bolesti, tumačeći to fenomenom »psihonoetičkog antagonizma«. Kao polazište za nalaženje smisla navodi usmjerenje na vrijednosti, koje dijeli na doživljajne, stvaralačke ili kreativne, te na one posebno važne za logoterapiju i općenito za čovjeka kao biće – stajališne vrijednosti – one vrijednosti koje se odnose na zauzimanje stajališta i onda kada nikakvim činom ne možemo promijeniti stvarnost. To se odnosi na suočavanje i nošenje sa sudbinom, gubitcima, bolestima, smrću. Doista, gledajući iz konteksta čovjeka 21. stoljeća, možemo s pravom tvrditi da je i danas jednako aktualno, i možda još zaoštrenije, ovdje izloženo Franklovo propitivanje ljudske naravi i njezinih stranputica. Prateći osobno tijekom više desetljeća odjeke Franklove logoterapije i egzistencijske analize u našoj sredini, oni se, kao što to i inače biva, kreću od naivno-dobronamjerne apologetike do dubinskih kritičkih promišljanja – u smjeru i na način na koji je Frankl postavio najvažnija pitanja ljudske egzistencije, koja i danas privlače pozornost različitih skupina pučanstva – po dobi, motivaciji, naobrazbi, svjetonazorskim opredjeljenjima. Ipak, treba naglasiti da nakon početne privlačnosti njegovih tekstova, neminovno slijedi mnogo teži postupak susretanja s vlastitim nedoumicama i zabludama u traženju smisla, nužan rastanak s lakim obećanjima na putu istinskog osmišljavanja života kao takvog, zamiješanog u gustu melasu turobne svakidašnjice. Razumljivo je da mnogi, kada uđu u Franklove pojmove i tumačenja, zažele zadržati one »lakše dijelove«, one koji najviše obećavaju, ne remeteći osnove za ono malo mira koji može skupiti prosječno zabrinuti suvremeni pojedinac. Zato je nužno polagano i uporno čitanje ove knjige, uz nastojanje i ustrajnost i na onim manje privlačnim i obećavajućim rečenicama. Upravo onima koje govore o ljudskoj savjesti kao »organu smisla«, o samodistanciranju, samotranscendenciji, slobodi, odgovornosti – te posebno o onim sastavnicama ljudske egzistencije koje Frankl naziva »tragičnim trijasom«, a to su patnja, krivnja i smrt. Oni čitatelji koji se odluče uhvatiti u koštac s tematikom i tekstom ove knjige, koji te sadržaje protisnu kroz konkretna osobna iskustva, kroz otvorenost i neizvjesnost, kroz upitnost vlastite egzistencije – na dobrom su putu u osmišljavanju onih tijesnih životnih situacija, s pravom se nadajući čvršćem i bogatijem življenju, takvom življenju koje će zračiti pozitivnom energijom prema drugim egzistirajućim bićima i sudbinama oko sebe … 10
Predgovor
Predgovor 9. izdanju Euntes eunt et plorant, semen spargendum portantes: Venientes vienient cum exsultatione, portantes manipulos suos.
Potaknut nekom vrstom instinkta za uzgoj literarnog potomstva, najprije sam pozdravio što se je nakladnik odlučio objelodaniti ovo deveto izdanje. No tada sam se počeo premišljati. Prvo izdanje bilo je ipak izišlo još 1946., pojedina poglavlja bila su napisana tridesetih godina, te se nametalo pitanje nije li možda knjiga previše uvjetovana vremenom i upućena na svoje vrijeme. Protiv tih strahovanja svakako govore brojke o nakladi. Do danas su, naime, izišla – na osam jezika – ni više ni manje nego 43 izdanja, a barem američka i japanska izdanja i dalje se ubrajaju u uspješnice. Očito, dakle, ova knjiga može i dalje nešto ponuditi mladom naraštaju među psihijatrima, psiholozima i psihoterapeutima, kao i uopće svakomu koji je otvoren i za neortodoksne poglede. To, pak, zacijelo valja zahvaliti okolnosti što su polazište i nakana ove knjige još uvijek aktualni – još uvijek, ako ne već opet. Polazište je bilo sveopća sumnja u smisao života i osjećaj besmislenosti koji se sve više širi. A nakana je bila borba protiv psihologizma, patologizma i redukcionizma, to jest protiv interpretacije osjećaja besmislenosti kao pukog izraza nesvjesne psihodinamike ili kao običnog simptoma neke neuroze – već prema tomu kako se »raskrinkava« fenomen frustracije smisla u skladu s indoktriniranom ideologijom. Nakana je bila raskrinkavanje raskrinkavatelja, a ono je sada sigurno aktualnije nego ikada. Ali ova knjiga, kao što je rečeno, treba 11
Predgovor 9. izdanju
biti aktualna ne samo još uvijek nego već opet. To bi vrijedilo barem za neka poglavlja, kao što je ono posvećeno »neurozi nezaposlenosti«, a bit ćemo posebno radosni ako poglavlje »O psihologiji koncentracijskog logora« nikad više ne bude aktualno. U odnosu prema posljednjem izdanju nisam ništa važnije ispustio ni dopunio. Samo je bibliografija znatno proširena – kako bi odgovarala današnjem stanju. Ako je, pak, čitatelju stalo do iscrpnije obrade tehničkih vidova logoterapije, upućujemo ga na najnovija izdanja knjiga Die Psychotherapie in der Praxis i Theorie und Therapie der Neurosen. Antropološki temelji logoterapije podrobno se pretresaju u knjizi izišloj pod naslovom Der leidende Mensch – Anthropologische Grundlagen der Psychotherapie. Prve dvije knjige donose i strogo empirijske rezultate istraživanja, s pomoću kojih su prvotno više-manje intuitivno postavljene i razrađene teze logoterapije mogle biti verificirane testovima i statistikama. U vezi s tim upozoravamo i na popis disertacija o logoterapiji, koji je uključen u bibliografski dodatak ove knjige. Ako bi se, konačno, neki čitatelj zainteresirao za pretpovijest knjige Liječnik i duša, neka se posluži knjigom Die Sinnfrage in der Psychotherapie, gdje će u okviru autobiografske skice naći odgovarajuća razjašnjenja. U. S. International University (San Diego, California) Viktor E. Frankl
12
Uvod
Uvod1
U naslovu jedne od svojih knjiga Schelsky naziva današnju mladež »skeptičnom generacijom«. To se isto može ustvrditi i za današnje psihoterapeute. Postali smo oprezni, čak nepovjerljivi, i to osobito prema samima sebi, prema vlastitim uspjesima i spoznajama, i ta skromnost i trijeznost izražava valjda životni osjećaj cijele jedne generacije psihoterapeuta. Odavno više nije nikakva tajna da se – koju god metodu i tehniku primijenili – izliječi ili barem bitno poboljša otprilike dvije trećine do tri četvrtine slučajeva. Ipak, upozorio bih da se pripazimo svakoga demagoškog zaključka. Još se, naime, nije odgovorilo na pilatsko pitanje svake psihoterapije: Što je zdravlje – što je ozdravljenje – što je liječenje? Jedno, međutim, ne možemo osporiti: korištenjem najrazličitijih metoda postižu se približno jednaki uspjesi, iz čega slijedi da ti uspjesi ne ovise prvenstveno o primijenjenoj tehnici. Franz Alexander jednom je ustvrdio: »In all forms of psychotherapy, the personality of the therapist is his primary instrument.« (»U svim psihoterapijskim formama osobnost terapeuta njegov je primarni instrument.«) Znači li to da smijemo početi prezirati tehniku? Prije bih se složio s Hackerom koji je upozorio da se u psihoterapiji ne smije jednostavno gledati umijeće jer bi se tim izjednačavanjem širom otvorila vrata šarlatanstvu. Zacijelo je psihoterapija oboje: umijeće i tehnika. No otišao bih još i dalje i ustvrdio da je bilo umjetnički bilo tehnički ekstrem psihoterapije kao takav, kao ekstrem, puki artefakt. Ekstremi zapravo postoje samo u teoriji. Praksa se odigrava u međuprostoru, u području između ekstrema umjetnički, odnosno tehnički shvaćene psihoterapije. Između tih ekstrema proteže se cio jedan spektar i u tom spektru svakoj metodi i tehnici pripada određeno mjesto. Umjetničkom ekstremu bio bi najbliži autentični egzistencijalni susret (»egzistencijalna komunikacija« u smislu Jaspersa i Binswangera), dok bi se bliže tehničkom ekstremu mogao 13
Uvod
smjestiti prijenos u psihoanalitičkom smislu, kojim se, kako primjećuje Boss u jednom od svojih najnovijih radova, uvijek »barata«, da ne kažemo »manipulira« (Dreikurs). Dalje bi uz tehnički ekstrem išao autogeni trening po Schultzu, a od umjetničkog pola zacijelo bi najviše udaljeno bilo nešto kao hipnoza gramofonskim pločama. Koje ćemo područje frekvencije kao isfiltrirati iz tog spektra, tj. koju ćemo metodu i tehniku držati indiciranom, ne ovisi samo o pacijentu već i o liječniku; jer ne samo da svaki slučaj ne reagira jednako dobro na svaku metodu2 nego isto tako ne može svaki liječnik jednako dobro koristiti svaku tehniku. To svojim studentima obično izlažem u obliku jednadžbe: ψ=x+y To znači, odabrana psihoterapijska metoda (ψ) jednadžba je s dvije nepoznanice i ne može se postaviti ako se ne uzmu u obzir kako jedinstvenost i neponovljivost bolesnika tako i jedinstvenost i neponovljivost liječnika. Znači li to da moramo upasti u jeftin i komotan eklekticizam i robovati mu? Trebaju li se zataškati suprotnosti među pojedinim psihoterapijskim metodama? O svemu tome nema govora. Naša razmišljanja i rasuđivanja vode k zaključku kako ni jedna psihoterapija ne smije više postavljati zahtjev za ekskluzivnošću. Dokle god nam apsolutna istina nije dostupna, moramo se zadovoljiti time da relativne istine korigiraju jedna drugu, te smoći hrabrosti za jednostranost, i to svjesnu same sebe. Zamislimo kad flautist u orkestru ne bi jednostrano i isključivo svirao flautu, nego posegnuo za nekim drugim instrumentom – nepojmljivo! Jer on ne samo da ima pravo već i dužnost u orkestru jednostrano i isključivo svirati flautu – ali upravo samo u orkestru. Čim dođe kući, mudro će izbjegavati da tamo, izvan orkestra, ide na živce svojim susjedima tim jednostranim i isključivim sviranjem flaute. U višeglasnom orkestru psihoterapije također ne samo da imamo pravo nego i dužnost koristiti jednostranost koja ostaje svjesna same sebe. Što se tiče umjetnosti: jednom je definirana kao jedinstvo u raznolikosti. Držim da se čovjek analogno tome može definirati kao raznolikost u jedinstvu. Unatoč svemu jedinstvu i cjelovitosti čovjekova bića, postoji raznolikost dimenzija kroz koje se proteže, i u njih ga psihoterapija mora slijediti. Ništa se tu ne smije ispustiti iz vida – ni somatska, ni psihička, ni noetička dimenzija. Tako se psihoterapija mora kretati Jakovljevim ljestvama, uspinjati se njima i spuštati niz njih. Niti smije ispustiti iz vida vlastitu metakliničku problematiku, niti izgubiti pod nogama čvrsto tlo kliničke empirije. Čim se psihoterapija »vine« u ezoterične visine, moramo je dozvati, dovesti natrag. Čovjek dijeli sa životinjom biološku i psihološku dimenziju. Koliko god je ljudskost nadjačala i obilježila ono životinjsko u njemu, čovjek nikada ne presta14
Uvod
je na neki način biti i životinjom. Zrakoplov, upravo kao i auto, može voziti i po pisti, dakle po tlu. Ali kao pravi zrakoplov pokazuje se tek kad se uzdigne u zrak, dakle u trodimenzionalni prostor. Isto je tako čovjek ujedno i životinja. On je, međutim, također beskrajno više od životinje, i to za čitavu jednu dimenziju, dimenziju slobode. Sloboda čovjeka, jasno, nije sloboda od uvjeta, bilo bioloških bilo psiholoških ili socioloških. Uopće, ona nije sloboda od nečega, već sloboda za nešto, naime sloboda da se zauzme stav prema svim tim uvjetima. Tako će se i čovjek tek tada dokazati pravim čovjekom kad se vine u dimenziju slobode. Iz rečenog proizlazi da u teoriji etiološki pristup može biti isto tako legitiman kao u praksi farmakološki. Ovdje ne bih ulazio u to mogu li psihofarmaci nadomjestiti psihoterapiju, ili je samo olakšati ili pak otežati. Primijetio bih samo jedno: nasuprot nedavno izraženoj zabrinutosti da bi psihofarmakološka terapija mogla poput terapije elektrošokovima proizvesti mehaniziranje psihijatrijskog posla, u kojem se pacijent ne bi promatrao kao osoba, moram reći da se ne može sagledati zbog čega bi to moralo biti tako. Nikada nije bitna neka tehnika, već uvijek onaj koji rukuje tom tehnikom, pristup kojim se njome rukuje?3 Pa tako postoji i pristup po kojem se psihoterapijska tehnika koristi na način koji »depersonalizira« bolesnika time što iza bolesti ne gleda više osobu, pače u psihi vidi još samo mehanizme. Čovjek se reificira – pretvara u stvar – ili se njime čak manipulira, postaje sredstvo do cilja.4 U težim slučajevima endogene depresije, na primjer, po mom je mišljenju često sasvim uputna terapija elektrošokovima. Argumentaciju kako se u takvim slučajevima osjećaji krivnje neće »šokovima ukloniti«, jer je u njihovoj osnovi stvarna krivica, ne držim opravdanom. U određenom egzistencijalnom smislu svatko od nas je kriv. Ali za onoga tko pati od endogene depresije taj osjećaj krivnje je tako neproporcionalan, predimenzioniran, da ga to tjera u očaj i samoubojstvo. Nećemo svakako tvrditi da je greben što ga vidimo kod oseke uzrok te oseke. Analogno tomu, za vrijeme endogeno-depresivne faze vidljiva je u nerazmjernoj količini ona krivnja koja je u osnovi svakog ljudskog bića, a time se ipak ne bi moglo reći da je takav egzistencijalni osjećaj krivnje »temelj« endogene depresije u smislu neke psihogeneze ili čak noogeneze. A tu je već ionako dosta čudno što ta egzistencijalna krivnja u konkretnom slučaju mora biti patogena baš od veljače do travnja 1951., i onda opet tek od ožujka do lipnja 1956., a dugo potom uopće više ne. Još bih nešto napomenuo. Nije li promašeno baš u vrijeme te endogeno-depresivne faze konfrontirati čovjeka s njegovom egzistencijalnom krivnjom? Takav postupak tjeranja vode na mlin njegovih samoprijekora vrlo bi se lako mogao završiti pokušajem samoubojstva. Mislim da ne smijemo u odgovarajućim slučajevima uskratiti bolesniku olakšanje koje mu spremno pruža terapija elektrošokovima i prije svega terapija s pomoću psihofarmakâ. 15
Uvod
Posve je drukčije ako nije u pitanju endogena, nego psihogena depresija, ne depresivna psihoza, nego depresivna neuroza. Tada bi elektrošok u odeđenim okolnostima zacijelo bio promašaj. To bi, naime, bila pseudoterapija koja samo zamagljuje etiologiju – ništa drukčije od morfija u slučaju apendicitisa. Slično vrijedi i za psihoterapiju, gdje liječnik može također liječiti mimo etiologije. Ta je opasnost to aktualnija što živimo u vremenu u kojem je u psihijatriji, kao i u medicini, sve očitija promjena funkcije. Nedavno je profesor Farnsworth s Harvardova sveučilišta držao predavanje pred Američkim medicinskim udruženjem, u kojem je izložio: »Medicine is now confronted with the task of enlarging its function. In a period of crisis such as we are now experiencing, physicians must of necessity indulge in philosophy. The great sickness of our age is aimlesness, boredom, and lack of meaning and purpose.« (»Medicina se danas suočava sa zadaćom proširenja svoje funkcije. U razdoblju krize, kao što je ovo u kojem se nalazimo, liječnici se nužno moraju baviti filozofijom. Velike bolesti našega doba jesu besciljnost, dosada i nedostatak smisla i svrhe.«) Tako se liječniku danas postavljaju pitanja koja zapravo nisu medicinske, nego filozofske prirode i za koja teško da je pripremljen. Pacijenti se obraćaju psihijatru jer sumnjaju u smisao svog života ili čak očajavaju ne nalazeći uopće smisao života. Obično s tim u vezi govorim o egzistencijskoj frustraciji. To samo po sebi ne znači ništa patološko. Ako uopće može biti riječi posebno o neurozi, tu imamo posla s novim tipom neuroze, koji sam nazvao noogena neuroza. U svakom slučaju, prema podudarnim statistikama napravljenima u Londonu, Würzburgu i Tübingenu, na nju otpada otprilike 20% postojećih bolesti. U SAD-u su pak na Harvardovu sveučilištu i u Bradleyvu centru u Columbusu, Georgia, već prišli izradi testova5 kako bi se noogena neuroza mogla dijagnostički diferencirati od psihogene (i somatogene pseudoneuroze). Liječnik koji nije u mogućnosti dati tu diferencijalnu dijagnozu, izlaže se opasnosti da se odreče najvažnijeg oružja koje je možda ikad postojalo u psihoterapijskom arsenalu: usmjerenosti čovjeka prema smislu i vrijednostima.6 Ne mogu zamisliti da bi možda nedovoljna predanost nekoj zadaći ikada mogla biti jedini uzrok psihičke bolesti, ali sam čvrsto uvjeren u to da je pozitivna usmjerenost prema smislu sredstvo ozdravljenja. Spreman sam na prigovore da se na taj način od pacijenta traži previše. No ono čega se treba bojati u današnje vrijeme, vrijeme egzistencijske frustracije, nisu preveliki zahtjevi koji se postavljaju čovjeku, nego premali. Ne postoji samo patologija stresa već i patologija rasterećenja. Godine 1946. imao sam prilike opisati psihopatologiju rasterećenja promatrajući bolesti nekadašnjih zatvorenika koncentracijskih logora. Kasnije su radovi W. Schultea o rasterećenju kao »vegetativnom babljem kutu« podržali moje gledanje. Na kraju su moja zapažanja potvrdili Manfred Pflanz i Thure von Uexküll. 16
Uvod
Tako više ne stoji da pod svaku cijenu valja izbjegavati napetosti. Štoviše, vjerujem da je čovjeku potrebna određena, zdrava doza napetosti. Nije važna homeostaza pod svaku cijenu, nego noodinamika, kako nazivam bipolarno polje napetosti koje se neotklonjivo i nezaobilazno otvara između čovjeka i smisla što kroz njega čeka svoje ispunjenje. Već se u SAD-u javljaju glasovi da u psihoterapiji dolazi kraj epikurejskoj eri i da ju zamjenjuje stoicistička era. Sada si više nikako ne možemo dopustiti da usmjerenost i upućenost čovjeka prema smislu i vrjednotama podcjenjujemo kao »ništa drugo nego obrambene mehanizme ili sekundarne racionalizacije«. Što se mene osobno tiče – a nadam se da mi je dopušteno biti osoban – ja ne bih htio živjeti samo za volju svojih obrambenih mehanizama ili sekundarnih racionalizacija, ili čak staviti za to svoj život na kocku. Sigurno može u pojedinim iznimnim slučajevima iza brige čovjeka za smislom njegova postojanja stajati nešto drugo. Ali u svim drugim slučajevima ona je prava čovjekova potreba, koju trebamo uzeti ozbiljno i ne smijemo je uguravati u profesionalnu apercepcijsku shemu kao u Prokrustovu postelju. Kako nas lako može profesionalna apercepcijska shema navesti na to da analizom ili trankvilizantima otklonimo tako ljudsku brigu čovjeka oko smisla postojanja – a samo čovjek može postaviti pitanje smisla, smisao svog postojanja staviti u pitanje! U oba slučaja posegnuli bismo za pseudoterapijom. Noodinamika je relevantna ne samo za psihoterapiju već i za psihohigijenu. U SAD-u je Kotchen na temelju ispitivanja s pomoću testova uspio dokazati da logoterapijski osnovni pojam orijentacije prema smislu, dakle usmjerenosti čovjeka prema svijetu smisla i vrjednota, stoji u proporcionalnom odnosu prema njegovu duševnom zdravlju. Davis, McCourt i Solomon su pak utvrdili da se halucinacije nastale tijekom eksperimenata senzorne deprivacije nikako ne mogu izbjeći posredovanjem pukih osjetilnih podataka, nego samo i jedino ponovnim uspostavljanjem pravog smislenog odnosa. Isto takvo isključivanje smislenog odnosa leži u osnovi ne samo eksperimentalne psihoze nego i kolektivne neuroze. Mislim time na onaj osjećaj besmislenosti koji, izgleda, sve više obuzima čovjeka današnjice, a koji nazivam egzistencijskim vakuumom. Čovjek danas ne pati samo od osiromašenja nagona već i od gubitka tradicije. Sada mu instinkti više ne kazuju što mora, a tradicija što treba.7 Uskoro više neće znati što hoće i počet će jednostavno oponašati druge. Past će pod utjecaj konformizma. U Sjedinjenim Državama psihoanalitičari se već žale da imaju posla s novim tipom neuroze, čiji je najuočljiviji simptom paralizirajuća neinicijativnost. Uobičajeno liječenje u takvim slučajevima ne uspijeva i zakazuje. Tako se događa da krik pacijenta za smislom života izaziva u liječniku jeku, naime poziv za novim psihoterapijskim pristupima. Taj poziv odjekuje to jače što je u slučaju egzistencijskog 17
Uvod
vakuuma riječ o kolektivnoj pojavi. U mojim predavanjima na njemačkom jeziku, pred njemačkim, švicarskim i austrijskim studentima, oko 40% njih je priznalo da su i sami iskusili osjećaj duboke besmislenosti. U predavanjima na engleskom jeziku pred studentima iz SAD-a, bilo ih je 80%. Naravno, to ne znači da od egzistencijskog vakuuma pate pretežno Amerikanci, pa čak ni to da je to posljedak takozvane amerikanizacije. Prije je to po svoj prilici obilježje visokoindustrijaliziranih društvenih oblika. Pa ako je Boss dosadu nazvao neurozom budućnosti, primijetio bih dopunjujući ga: »Budućnost je već počela.« Dapače i više od toga, već ju je u prošlom stoljeću prorekao Schopenhauer izjavom kako je čovječanstvu očito određeno da se vječno poput klatna njiše amo-tamo između dvaju ekstrema – nevolje i dosade. Mi psihijatri u svakom slučaju primjećujemo da nam više briga zadaje ekstrem dosade. Je li, međutim, psihoterapija za sve to spremna? Mislim da se tek mora više-manje uhodati u svoju novu ulogu. Pa tek je prerasla onaj stadij – da citiramo Franza Alexandera – kojim je vladao »mehaničarski« mentalitet. Ali s pravom je Alexander uputio i na to kakva divovska dostignuća moramo zahvaliti upravo mehanističkoj i materijalističkoj orijentaciji stare medicine. Rekao bih: Ništa ne moramo požaliti, ali mnogo toga popraviti. Freud je poduzeo prvi pokušaj takva popravljanja. Stvaranje njegove psihoanalize bilo je rođenje moderne psihoterapije. Ali Freud je morao u emigraciju, a s njim i psihoterapija. U stvarnosti je emigrirao još onog dana kad je njegovo predavanje pred časnim starinama Liječničkog društva u Beču bilo popraćeno podrugljivim smijehom. Danas mi se čini da je vrijeme pobrinuti se za ono što sam u naslovu jednog predavanja održanog prije nekoliko godina u Medicinskom društvu u Mainzu označio kao »Povratak psihoterapije u medicinu«. Da je tomu vrijeme, proizlazi iz činjenice što cijeli niz psihijatrijskih zadaća čeka kućnog liječnika. Ali još je zdravstveni rad često mehaniziran, a pacijent u njemu »depersonaliziran«. Štoviše, klinički je pogon često u opasnosti da se ukruti u rutini, ako ne i u birokraciji. Bio bi veći promašaj ako bi se sad psihoterapija i sama inficirala tom supertehniziranom medicinom i klanjala se tehnološkom idealu duševnog inženjera, koji je osudio Franz Alexander. No vjerujem da mogu reći kako upravo počinjemo otklanjati tu opasnost. Tako se psihoterapija vraća u krilo cjelokupne liječničke znanosti. No taj će povratak izmijeniti lice obiju znanosti, psihoterapije i medicine. Psihoterapija će, naime, morati platiti neku cijenu za povratak medicine, a ta će cijena biti demitologiziranje psihoterapije. Kako će se povratak psihoterapije u medicinu odraziti na ovu posljednju? Hoće li stvarno dovesti do neograničenog »psihologiziranja medicine«? 18
Uvod
Ja ne mislim tako. Neće doći do psihologiziranja, nego do rehumaniziranja medicine. Sažetak Koliko god ljudski odnos između liječnika i pacijenta bio bitan za psihoterapiju, ne smijemo prezirati ni tehniku. Nije metoda ona koja dehumanizira pacijenta, već duh u kojem se provodi. Opasnost da se pacijent reificira i da se njime manipulira svojstvena je psihoterapiji barem toliko koliko i farmakološkoj terapiji.8 Što se pak posebno tiče noogene neuroze, psihoterapija bi isto kao i somatoterapija promašila pravu etiologiju, a egzistencijski vakuum koji uzima sve više maha zahtijeva nove (logo)terapijske postupke. Ali psihoterapija može udovoljiti multidimenzionalnosti svojih zadaća samo ukoliko se ponovno nađe unutar cjelokupne medicine, iz koje je emigrirala s Freudom. Njezin će povratak tada promijeniti i njezino vlastito lice i lice medicine, jer će, s jedne strane, uzrokovati demitologizaciju psihoterapije, a s druge, rehumanizaciju medicine.
19
Predgovor 9. izdanju
52
Smisao života
A. OPĆA EGZISTENCIJSKA ANALIZA
1. Smisao života Psihoterapija se u svojoj specifikaciji kao psihoanaliza trudi da u čovjeku osvijesti duševno. Logoterapija se, naprotiv, trudi da osvijesti ono duhovno, pri čemu se u svojoj specifikaciji kao egzistencijska analiza trudi da čovjeku dovede u svijest prije svega odgovornost kao bitnu osnovu ljudske egzistencije. Odgovornost uvijek znači: odgovornost prema nekom smislu. Pitanje smisla ljudskog života mora, prema tomu, biti početna i središnja tema ovoga poglavlja. To je pitanje stvarno jedno od najčešćih kojima duševni bolesnik salijeće liječnika u svojoj mučnoj duhovnoj borbi. Nije, znači, liječnik onaj koji ga postavlja, nego bolesnik njime u svojoj duhovnoj nevolji upravo pritješnjuje liječnika. Sumnja u smisao postojanja Pitanje smisla života, postavljeno izričito ili neizravno, može se označiti kao istinski ljudsko pitanje. Stavljanje u pitanje smisla života zbog toga nikada samo po sebi ne može biti izraz nečega bolesnog u čovjeku. Ono je, dapače, pravi izraz čovještva kao takvog – izraz onoga upravo najljudskijeg u čovjeku. Možemo, naime, vrlo dobro vidjeti kako neke visoko razvijene životinje, poput pčela i mrava, u nekim oblicima socijalne organizacije, u svojim aparaturama sličnima ljudskim državnim tvorevinama, čak i nadilaze ljudsko društvo. Ali nikada ne možemo ni zamisliti da bi bilo koja životinja mogla postaviti pitanje o smislu svoje egzistencije i time staviti u pitanje vlastiti život. Isključivo čovjeku kao takvom dano je da doživi svoju egzistenciju kao dvojbenu, da iskusi svu dvojbenost svoga postojanja. 53
Opća egzistencijska analiza
Da ponovim: poznat mi je slučaj jednog pacijenta koji je bio upućen na moju kliniku zbog očajavanja nad smislom života. U razgovoru se otkrilo da je kod njega zapravo riječ o endogenom depresivnom stanju. Ispostavilo se da ga razmišljanja o smislu njegova života ne spopadaju, kako bi se moglo očekivati, u vrijeme depresivnih faza. Dapače, u tim je fazama bio toliko preokupiran svojom hipohondrijom da uopće nije mogao misliti na takvo što. Samo u zdravim intervalima javljala su se takva razmišljanja! Drugim riječima, između duhovne patnje, s jedne strane, i duševne bolesti, s druge strane, u konkretnom je slučaju postojao čak isključujući odnos. Dok u konkretnom slučaju očajanje i sumnja gotovo da nisu mogli proizići iz depresije, lako je moguće da, obrnuto, tu i tamo izazovu – noogenu depresiju. Pitanje smisla u svoj svojoj radikalnosti može upravo svladati čovjeka. To je često slučaj u pubertetu, dakle u vrijeme kad se mladom čovjeku u njegovu duhovnom sazrijevanju i borbi otvara bitna problematika ljudskog postojanja. Kad je jednom neki nastavnik prirodopisa objašnjavao nekom razredu niže srednje škole da je život organizma, a time i čovjeka »na kraju krajeva ništa drugo nego« proces oksidacije, izgaranja, jedan od njegovih učenika naglo je skočio i strastveno mu dobacio pitanje: »Ali kakvog onda smisla ima sav taj život?« Taj mladi čovjek ispravno je shvatio da čovjek egzistira na neki drugi način od, recimo, svijeće koja stoji pred nama na stolu i izgara. Njezin bitak (Heidegger bi rekao: »postojanje«) može se protumačiti kao proces izgaranja. Čovjeku kao takvom priliči, međutim, sasvim drukčiji oblik bitka. Ljudski je bitak prije svega i u svojoj srži povijesni bitak, postavljen u historijski prostor, iz čijeg se koordinatnog sustava ne da izvući. A taj je sustav uvijek određen nekim smislom, pa bilo i nepriznatim, možda uopće neizrazivim. Aktivnost u mravinjaku zacijelo možemo shvatiti kao nešto što ima svoj cilj, ali ne i smisao. Oduzimanjem kategorije smisla otpada i to što se može nazvati »povijesno«: mravlja »država« nema »povijesti«. Erwin Straus (u svojoj knjizi Geschehnis und Erlebnis [Događaj i doživljaj]) pokazao je da se životna stvarnost čovjeka – pa tako i neurotičnog čovjeka – ono što Straus naziva »postajuća stvarnost«, ne može ni zamisliti bez povijesnog faktora vremena. Čak ni tamo, pače upravo ni tamo, gdje čovjek (posebno baš u neurozi) tu postajuću stvarnost »deformira«. Jedan oblik te deformacije tvori onaj pokušaj odvraćanja, pokušaj odmetništva od izvorno ljudskog načina bivanja; taj pokušaj Straus označava kao »prezentsko« življenje. Time misli na onaj stav prema životu koji drži da se može odreći svake usmjerenosti. Pod time on, dakle, podrazumijeva ponašanje koje se ne temelji niti na prošlosti, niti je okrenuto k budućnosti, nego se odnosi na čistu bespovijesnu sadašnjost. Susrećemo ga u neurotskom bijegu u neku vrstu esteticizma, u bijegu neurotičara u umjetničko naslađivanje ili u pre54
Smisao života
tjerano obožavanje prirode. Takav čovjek tada u nekom smislu zaboravlja sama sebe, a moglo bi se također reći: zaboravlja svoju dužnost ako, naime, u takvim trenutcima živi mimo svih obveza koje proizlaze iz individualnohistorijske smislenosti njegova života. »Normalan« čovjek (i u smislu neke norme prosječnosti i etičke norme) smije se i može samo u određenim trenutcima, pa i tada samo u određenom stupnju, postaviti »prezentski«. U onim razdobljima, naime, kad se u svjesnom prolaznom odvraćanju od smisleno determiniranog života, recimo u vrijeme svojih »slavlja«, odaje opojnosti; u toj se opojnosti u namjerno i umjetno izazvanom samozaboravu svjesno s vremena na vrijeme rasterećuje od katkad prevelikog pritiska odgovornosti usađene u samu njegovu bit. Barem zapadnjak stoji zapravo uvijek pod diktatom vrednota koje mora kreativno ostvarivati. To svakako ne znači da nije moguće opiti se svojim stvaranjem i od svoga stvaranja, omamiti se njime. To čini onaj tip čovjeka koga je Scheler u svojoj raspravi o »građaninu« označio kao čovjeka koji od sredstava ostvarenja vrednota zaboravlja krajnji cilj (same vrednote). Ovamo pripadaju ljudi koji cijeli tjedan naporno rade, a u nedjelju – suočeni s prazninom, pustoši i besadržajnošću svog života, kojih su odjednom svjesni – postaju depresivni (»nedjeljna neuroza«) ili bježe sa svojim horror vacui (u duhovnom pogledu) u raznorazna stanja opojnosti. Nije tipično samo za godine sazrijevanja da se javlja pitanje o smislu života, već to ponekad donosi sa sobom i sudbina, recimo nakon nekog potresnog doživljaja. Kao što postavljanje pitanja o smislu života za vrijeme sazrijevanja ne znači ništa zaista bolesno, tako ni sva duševna nevolja čovjeka koji traži sadržaj života, sva njegova duhovna borba za nj, nisu ništa patološko. Također ne smijemo zaboraviti da se psihoterapija u svom daljnjem razvoju u logoterapiju, odnosno egzistencijsku analizu kao oblik jedne takve logoterapije, u danim okolnostima bavi ljudima koji duševno pate, a u kliničkom smislu se zapravo ne bi smjeli držati bolesnima. Patnja je upravo ono od prave ljudske problematike što je postalo predmetom »psihoterapije s gledišta duhovnog«. No i tamo gdje su stvarno prisutni klinički simptomi, može se nastojati s pomoću logoterapije dati bolesniku onaj osobito čvrst duhovni stav koji je zdravom čovjeku svagdašnjice manje potreban, a duševno nesigurnom čovjeku nužno potreban, baš zato da kompenzira njegovu nesigurnost. Duhovna problematika nekog čovjeka ni u kojem se slučaju ne smije odbacivati kao »simptom«. Ona je u svakom slučaju »dostignuće« (da primijenimo ovu antitezu Oswalda Schwarza) – u jednom slučaju dostignuće koje je pacijent već ostvario, u drugom slučaju dostignuće koje će mu uspjeti tek s našom pomoći. To vrijedi osobito za one ljude koji su iz čisto vanjskih razloga izgubili svoju duševnu ravnotežu. U ljude 55
Opća egzistencijska analiza
te vrste ubrajali bi se, recimo, oni koji nakon gubitka drage bliske osobe, kojoj su posvetili sav svoj život, nesigurno postavljaju pitanje ima li odsada njihov vlastiti život još uopće smisla. Jao si ga čovjeku čija se vjera u smisao njegova postojanja u tim trenutcima pokoleba. On tada ostaje bez ikakvih rezervi; one snage koje mu može dati samo pogled na svijet što se bezuvjetno afi rmativno odnosi prema životu – pri čemu uopće ne mora dospjeti do jasne svijesti ili pojmovne formulacije – te snage nedostaju takvim ljudima i to ih onemogućava da u teškim trenutcima svoga života »prihvate« udarce sudbine i »moć« sudbine kompenziraju vlastitim snagama. Tako nastaje neka vrsta duševne dekompenzacije. Kakvo središnje značenje pripada pozitivnom svjetonazorskom stavu prema životu i kako duboko on prodire sve do biološke razine čovjeka, vidljivo je možda iz sljedećeg: Kad je provedeno opsežno statističko istraživanje o mogućim razlozima dugovječnosti, kod svih se ispitanika moglo utvrditi »vedro«, dakle pozitivno orijentirano shvaćanje života. I na psihološkom području svjetonazorski stav pokazuje takvo središnje značenje da u svakom slučaju »izbija«; stoga, primjerice kod bolesnika koji nastoje sakriti svoje osnovno negativno držanje prema životu, nikada taj stav ne može bez ostatka biti »disimuliran«. Kod odgovarajuće metodike psihijatrijske eksploracije može se bez daljnjega otkriti skriveno nezadovoljstvo životom. Ako kod nekog bolesnika sumnjamo da samo disimulira samoubilačke namjere, pri ispitivanju preporučuje se sljedeći postupak. Najprije bolesnika pitamo za samoubilačke misli, odnosno ima li još uvijek tih prije iskazanih ideja. Na to će pitanje u svakom slučaju odgovoriti negativno – pogotovo u slučaju puke disimulacije. No zatim mu postavljamo daljnje pitanje koje će nam omogućiti diferencijalnu dijagnozu između stvarne oslobođenosti od taediuma vitae, s jedne strane, i njezine čiste disimulacije, s druge strane. Pitamo ga – koliko god nam to pitanje izgledalo brutalno – »zašto« (više) ne misli na samoubojstvo. Sad će bolesnik, slobodan, odnosno već izliječen od tih namjera, žustro odgovoriti da ipak mora misliti na svoje najbliže, na posao i slično. Bolesnika koji disimulira, nakon našeg pitanja obuzima tipična zbunjenost. Zbunjen je u pogledu odgovora na pitanje o argumentima (simuliranog) pozitivnog stava prema životu. Za već hospitaliziranog pacijenta tipično je da će početi usrdno moliti neka ga puste kući, odnosno uvjeravati kako nema nikakvih suicidalnih namjera. Tako pokazuje da psihološki nije sposoban barem se izgovoriti argumentima u prilog afi rmaciji života, odnosno za svoj daljnji život, dakle argumentima koji bi govorili protiv samoubilačkih misli što ga obuzimaju. Da su oni stvarno prisutni, bili bi mu na umu i ne bi ga više uopće eo ipso obuzimale samoubilačke namjere te se ne bi trebao ni s čim izgovarati. 56
Liječničko i svećeničko dušobrižništvo
Saluti et solatio aegrorum U prvom smo poglavlju pokušali uputiti na to da je, i koliko je, dosadašnjoj psihoterapiji u načelu potrebna dopuna – u smislu uvođenja duhovne dimenzije u regiju duševnog liječenja. Ovo će poglavlje obraditi »mogućnosti« takve nadopune. Osnova do koje smo došli u prvom poglavlju jest logoterapija. Na određenoj točki logoterapija je prešla u egzistencijsku analizu. Nameće se pitanje treba li ili smije li psihoterapeut uopće prelaziti tu točku. Vrlo često se s različitih strana priznavalo psihoterapijsko značenje ispovijedi. Neprestano se pokazuje da i običan razgovor kao takav već ima bitno terapijsko djelovanje. Ono što je u vezi s terapijom neuroze straha i prisile u prethodnim poglavljima rečeno o učinku objektivizacije simptoma i distanciranja pacijenta, vrijedi posve općenito za razgovor, uopće za izricanje neke duševne nevolje. Priopćena patnja jest »podijeljena« patnja. Psihoterapija, a posebno psihoanaliza, htjela je biti svjetovna ispovijed; logoterapija, posebno egzistencijska analiza, želi biti liječničko dušobrižništvo. Tu rečenicu ne smijemo krivo shvatiti. Liječničko dušobrižništvo ne može biti nadomjestak za religiju. Ono ne želi biti ni nadomjestak za psihoterapiju u dosadašnjem smislu, nego, kao što je rečeno, samo njezina nadopuna. Religioznom čovjeku, koji se osjeća zaštićenim u skrovitom metafizičkom svijetu,1 nemamo što reći, nemamo što dati. No problem je za sebe što učiniti sa stvarno nereligioznim ljudima kada se obraćaju liječniku vapeći za odgovorom na ona pitanja koja ih vrlo duboko diraju. Kada se, dakle, liječničko dušobrižništvo sumnjiči da želi biti nadomjestak za religiju, možemo samo reći: ništa ne želi manje od toga. I u logoterapiji, odnosno egzistencijskoj analizi samo smo liječnici i želimo to ostati. Ne mislimo konkurirati svećenicima. Želimo jedino prekoračiti krug liječničkog djelovanja i iscrpsti sve mogućnosti liječničke pomoći. Liječničko i svećeničko dušobrižništvo Liječničko dušobrižništvo nije, naravno, nadomjestak onog pravoga, a to jest i ostaje svećeničko dušobrižništvo. No u nekim situacijama liječnik je 197
Od svjetovne ispovijedi do liječničkog dušobrižništva
prisiljen obavljati liječničko dušobrižništvo. »Pacijenti su ti koji nam postavljaju zadaće« (Gustav Bally). »Prečesto se od psihoterapije traži da prijeđe u dušobrižništvo« (W. Schulte); jer »psihoterapija ... je neizbježno, i tamo gdje to ne zna niti želi znati, uvijek u neku ruku i dušobrižništvo ... često mora poduzimati izrazito dušobrižničke zahvate ...« (A. Görres).2 »Htio on to ili ne, liječniku se danas mnogo puta nameće potreba da osim u bolesti savjetuje nekoga u životnoj nevolji umjesto dušobrižnika« i »stoji činjenica da ljudi u životnoj nevolji danas većinom traže ne dušobrižnika, nego životno iskusnog savjetnika u liječniku« (H. J. Weitbrecht). Ono što je Victor E. v. Gebsattel nazvao »prelazak zapadnjaka od dušobrižnika k psihijatru« jest činjenica pred kojom dušobrižnik ne smije zatvarati oči i zahtjev na koji se psihijatar ne smije oglušiti. Ovaj će se suzdržati od farizejske zluradosti ukoliko bolesnik ne traži svećenika. A bilo bi isto tako farizejski kada bi onaj prvi, sagledavši duševno-duhovnu nevolju nekog nevjernika, zlurado pomislio: Da je vjernik, našao bi utočište kod svećenika. Za logoterapiju su religiozna i nereligiozna egzistencija načelno koegzistentni fenomeni, drugim riječima, logoterapija prema njima zauzima neutralan stav. Logoterapija je, naime, smjer psihoterapije, a – barem prema austrijskom liječničkom zakonu – psihoterapiju smiju provoditi samo liječnici. Ako već ni zbog kojeg drugog razloga, logoterapeut bi već zbog Hipokratove zakletve, koju je položio kao liječnik, morao voditi računa da se njegova logoterapijska metodika i tehnika mogu primijeniti na svakog bolesnika, bio on vjernik ili nevjernik, i da je može primijeniti svaki liječnik, bez obzira na njegov osobni svjetonazor. Religija je fenomen u čovjeku, bolesniku, fenomen među ostalim fenomenima s kojima se susreće logoterapija. Za logoterapiju religija jest i može biti samo predmet – ne i stajalište. Nakon što smo odredili mjesto logoterapije unutar medicine, posvetit ćemo se njezinom razgraničenju prema teologiji, što se prema našem mišljenju može prikazati na sljedeći način3: Cilj je psihoterapije duševno ozdravljenje – cilj je religije spas duše. Koliko su međusobno različita ta dva cilja može se sagledati iz činjenice što će se svećenik u danim okolnostima boriti za spas duše svojega vjernika posve svjestan opasnosti da bi ga baš time mogao dovesti do još veće emocionalne napetosti. Neće ga toga moći poštedjeti jer svećeniku je prvotno tuđ taj psihohigijenski motiv. Ali gle: koliko god se religija po svojoj primarnoj intenciji malo brinula i trudila oko nečega takva kao što je duševno ozdravljenje ili sprječavanje bolesti, događa se ipak da je ona per effectum – a ne per intentionem! – psihohigijenski, štoviše, psihoterapijski djelotvorna, time što čovjeku pruža takvu neusporedivu sigurnost i zaštićenost kakvu nigdje drugdje ne bi našao, zaštićenost i sigurnost u transcendenciji, u apsolutnom. Analogni, nenamjerni popratni efekt možemo utvrditi i na 198
Liječničko i svećeničko dušobrižništvo
strani psihoterapije kad u pojedinim sretnim, milosnim slučajevima vidimo kako bolesnik tijekom psihoterapije ponovno nalazi put prema davno zasutim izvorima prvotnog, nesvjesnog, potisnutog vjerovanja?4 Ali kad god se takvo što dogodi, to nikad nije moglo biti u legitimnoj namjeri liječnika, osim ako se sa svojim pacijentom nije našao na istom konfesionalnom tlu i djelovao iz neke vrste osobnog zajedništva, no tada već od početka nije liječio svojeg bolesnika kao liječnik.5 Samo se po sebi razumije da ciljevi psihoterapije i religije ne stoje na istoj razini bitka, nemaju isti vrijednosni stupanj. Duševno je zdravlje na drugoj razini od spasa duše. Dimenzija, dakle, u koju zadire religiozni čovjek jest viša, znači obuhvatnija od dimenzije u kojoj se odvija psihoterapija. No prodor u višu dimenziju ne događa se u znanju, nego u vjeri. Korak učinjen u vjeri, kojim se prelazi u božansku, ultrahumanu dimenziju, ne može se iznuditi, a najmanje se to može psihoterapijom. Sretni smo već ako vrata u ultrahumano nisu blokirana redukcionizmom, kakav u stopu prati krivo shvaćenu i vulgarno interpretiranu psihoanalizu i s njom se prenosi na bolesnika. Sretni smo već ako se Bog više ne prikazuje kao »ništa drugo doli« očev lik, a religija kao »ništa drugo nego« ljudska neuroza, čime se oboje omalovažava u očima bolesnika. Koliko god religija bila za logoterapiju »samo« predmet, kao što je rečeno na početku, ipak joj barem leži na srcu, i to zbog jednog jednostavnog razloga: u sklopu logoterapije logos znači duh i povrh toga smisao. Ukoliko možemo defi nirati da biti čovjek znači biti odgovoran, čovjek je odgovoran za ispunjenje nekog smisla. No za razliku od pitanja »za što« smo odgovorni, u psihoterapiji se mora ostaviti otvorenim pitanje »pred čim« smo odgovorni. Bolesniku se mora prepustiti odluka o tome kako će interpretirati svoju odgovornost – kao odgovornost pred društvom, pred čovječanstvom, pred savješću ili uopće ne pred nečim, nego pred nekim, pred božan stvom.6 Sad će možda netko prigovoriti da se pitanje »pred čime« je pacijent odgovoran uopće ne mora ostavljati otvorenim, jer da je odgovor već odavno dan u obliku objave; dokaz je, međutim, klimav. On se, naime, svodi na petitio principii, jer priznavanje objave kao takve uvijek već zapravo pretpostavlja neku vjersku odluku. Ni najmanje, dakle, ne koristi ako se nekog nevjernika upućuje na to da postoji objava. Kad bi to ona za njega bila, on bi već samim time i vjerovao. Psihoterapija se, dakle, mora kretati s ovu stranu vjerovanja u objavu i na pitanje o smislu odgovarati neovisno o razdvajanju, s jedne strane, na teistički, a s druge strane, na ateistički svjetonazor. Kada tako fenomen vjerovanja ne shvaća kao vjeru u Boga, nego kao sveobuhvatniju vjeru u smisao, 199
Od svjetovne ispovijedi do liječničkog dušobrižništva
tada je njezino bavljenje fenomenom vjere posve legitimno. U tome se slaže s Albertom Einsteinom, prema kojem postaviti pitanje o smislu života znači biti religiozan. Smisao je zid iza kojeg ne možemo dalje stupiti, već ga moramo prihvatiti. Taj posljednji smisao moramo prihvatiti stoga jer poslije njega ne može više biti nikakvih pitanja, i to zato što se pri pokušaju da odgovorimo na pitanje o smislu postojanja uvijek već pretpostavlja postojanje smisla. Ukratko, čovječja je vjera u smisao, prema Kantu, transcendentalna kategorija. Kao što poslije Kanta znamo da je u neku ruku besmisleno pitati za nešto što nadilazi kategorije poput prostora i vremena, jednostavno stoga što ne možemo misliti, pa tako ni pitati, a da uvijek već ne pretpostavimo prostor i vrijeme, isto je tako i ljudski bitak uvijek bitak usmjeren prema smislu, koliko god ga malo poznavao. Postoji tu nešto poput predznanja o smislu, a naslućivanje smisla leži i u osnovi takozvane »volje za smislom« u logoterapiji. Htio to ili ne, priznavao to ili ne – čovjek vjeruje u neki smisao dokle god diše. Čak i samoubojica vjeruje u neki smisao, ako ne života, daljnjeg življenja, a ono pak umiranja. Kad stvarno ne bi više vjerovao u smisao, ni u kakav smisao, zapravo ne bi mogao ni prstom maknuti i već zato se ne odlučiti na samoubojstvo.7 Gledao sam kako umiru uvjereni ateisti koji su cijeloga svojeg života odlučno odbijali da vjeruju u »neko više biće« ili tomu slično, u neki u dimenzionalnom pogledu viši smisao života. No, na svojoj smrtnoj postelji, »u času svojeg umiranja«, pokazali su nazočnima ono što tijekom desetljeća svojeg života nisu mogli nikomu – sigurnu sklonjenost koja ne samo da je prkosila njihovu svjetonazoru nego se više nije mogla ni intelektualizirati ni racionalizirati. »De profundis« izbija nešto, prodire kroz nešto, pojavljuje se beskrajno povjerenje, koje ne zna za onoga prema kojemu se iskazuje, niti za ono čemu se tu povjerava, a ipak prkosi znanju o zlokobnoj prognozi.8
Manipulirani odnos i konfrontirajući susret U svojoj knjizi o logoterapiji Donald F. Tweedie9 navodi aforizam koji treba karakterizirati razliku između psihoanalize i logoterapije: »In psychoanalysis the patient lies on a couch and tells the analyst things which are disagreeable to say, while in logotherapy the patient sits in a chair and is told things which are disagreeable to hear.« (»U psihoanalizi pacijent leži na kauču i analitičaru mora govoriti stvari koje su neugodne; u logoterapiji može ostati sjediti, ali mora stvari koje su neugodne – slušati.«) Jasno je da je riječ o karikaturi stvarne situacije, drži Tweedie, i nastavlja da to ipak upućuje na 200
Manipulirani odnos i konfrontirajući susret
aktivniju ulogu logoterapeuta. Nama se pak čini kao da u gornjoj usporedbi riječi »govoriti« i »slušati« nadopunjuju jedna drugu, i to tako da se tek nakon takve nadopune konstituira ona uzajamnost što je u osnovi susreta liječnika i bolesnika. Ako se s tim u vezi upitamo u čemu je korak kojim je – od Schelera i Heideggera – personalno, odnosno egzistencijalno orijentirana psihoterapija, primjereno »svojoj antropološkoj intenciji«10, nadišla Freuda, morali bismo poći od Freudova temeljnog prinosa psihoterapiji, od pravog dostignuća psihoanalize, koje valja vidjeti u »osmišljenju« neuroze. Od Freuda se neuroza ovako ili onako tumači kao nešto smisleno. No tamo gdje psihoanalitičko traženje smisla ne uspijeva pronaći taj smisao, ono se zadovoljava davanjem smisla, i u tom smislu ide tako daleko da konstruira – citiramo Bossa11 – hipotezu, bolje reći hipostazu »Ja-instancije ili Ono-instancije, instancije nesvjesnoga i instancije Nad-ja« i »u osnovi se služi starom tehnikom dječjih priča. I one, naime, obično izoliraju načine ponašanja, na primjer majke, koje djeca priželjkuju i hoće, od njezinih drugih mogućnosti i zbijaju ih u predodžbu samostalne instancije, u dobru vilu. Naprotiv, neugodne oblike ponašanja, one za koje dijete ne želi znati, kojih se plaši, personificiraju u ideju vještice. No kao što se teško može održati vjera u te likove iz bajki, tako se vjerojatno ni psihološke predodžbe instancije neće održati za svu budućnost«. Ovdje bismo mogli nadopuniti da psihoanaliza depersonalizira bolesnika u onoj mjeri u kojoj »personificira spomenute instancije«. Na kraju se čovjek u okviru takve ljudske slike reificira. No to reificiranje čovjeka, dakle – aludiramo na personalističku antitezu Williama Sterna12 – to što se iz »osobe« pravi »stvar«, samo je jedan aspekt procesa čiji se drugi aspekt može formulirati ovako: čovjekom se manipulira, drugim riječima, ne samo da postaje stvar nego se koristi i kao puko sredstvo do cilja. Kako se ta tendencija k reificiranju, tako svojstvena psihoanalizi, i prije svega tendencija k manipuliranju svime ljudskim odražava na ljudski odnos između liječnika i bolesnika, na njihov uzajamni susret? Kao što znamo, odatle nastaje »prijenos«, a njime se, pak, svagda »manipulira«. Kod Roberta W. Whitea,13 na primjer, nalazimo izraze kao »manipulating the transference relationship« (»manipuliranje prijenosnim odnosom«) i »the manipulation of the transference« (»manipulacija prijenosom«). Rudolf Dreikurs14 nas opominje da se čuvamo teorije prenošenja objašnjavajući: »The assumption of transference as the basic therapeutic agent puts the therapist in a superior position, manipulating the patient according to his training and therapeutic schemes.«15 A Boss16 tvrdi o analitičaru koji postupa u smislu njegove »analitike postojanja« da »upravo u tom freudovskom baratanju 201
Od svjetovne ispovijedi do liječničkog dušobrižništva
‘prijenosom’ neće uspjeti. Naprotiv, terapeut u duhu analitike postojanja shvaća sklonost koja se javlja u prijenosu kao pravi međuljudski odnos koji je izravno usmjeren na analitičara, kao odnos kako ga doživljava sam analizirani pacijent«. Dok psihoanaliza sama potkopava »međuljudski odnos« koji je stvorila, manipulirajući njime upravo u smislu prijenosa, zasluga je »analize postojanja« (Binswanger) i analitike postojanja što je karakter susreta psihoterapijskog odnosa opet postavila na mjesto koje mu pripada. Na taj je način sačuvan egzistencijski karakter susreta, a egzistencijski znači: adekvatan ljudskom bitku. Ali još nije u psihoterapijski odnos prihvaćena sljedeća viša dimenzija, u kojoj se ljudski bitak transcendira prema nekom smislu, u kojoj se egzistencija suočava s logosom. Od Karla Bühlera17 znamo za značenje odnosa prema predmetu za ljudski govor. Ljudski govor može se naime promotriti s triju strana: promatran sa stajališta onoga koji govori – to je izraz, u odnosu na onoga koga se oslovljava – to je apel, a gledano s aspekta objekta o kojem je riječ – to je prikaz. U svakom slučaju ljudski govor kao takav, kao ljudski, ne može se zamisliti bez odnosa prema objektu. Analogno tomu, psihoterapijski odnos nije tek puki intersubjektivni dijalog kao ni puki intrasubjektivni monolog. Psihoterapijski dijalog koji nije »otvoren« prema nekom smislu, čiji okvir, dakle, nije već nadiđen, ostaje dijalog bez logosa. Na putu od logoterapije preko egzistencijske analize do liječničkog dušobrižništva sve se više moramo baviti onom duhovnom problematikom koja je na neki način svojstvena svakoj psihoterapiji. Iz toga nužno proizlaze problem i opasnost prekoračenja granice. Dok smo u prvom poglavlju razmatrali taj problem samo utoliko što smo se potrudili – suočeni s opasnošću od psihologizma – očuvati vlastitu zakonitost duhovnoga uopće, sada valja osigurati vlastitu opravdanost konkretno duhovnoga, osobno duhovnoga. Naše pitanje mora prema tome glasiti: Što moramo zahtijevati od logoterapije ili egzistencijske analize ili čak od pretendiranog liječničkog dušobrižništva da bi se takvo što osiguralo? Analogno Kantovoj historijskoj formulaciji s obzirom na metafiziku, mogli bismo naše pitanje i drukčije precizirati: pitamo je li i kako je psihoterapija moguća kao ona koja vrjednuje? Ili ćemo varirati Kantov naslov i proglasiti svojom zadaćom »Prolegomenu jednoj budućoj psihoterapiji koja će moći nastupiti kao vrjednujuća«. Pri svemu tome moramo stalno imati pred očima quaestio iuris umjesto da skrećemo na quaestio facti. Jer faktično vrjednuje svaki liječnik, a ne samo psihijatar. U svakom liječničkom djelovanju pretpostavlja se vrijednost zdravlja, odnosno vrijednost ozdravljenja. Kao što smo već rekli, duhovna, vrijednosna problematika liječničkog djelovanja pojavljuje se, doduše, tek 202
Manipulirani odnos i konfrontirajući susret
tamo gdje je u pitanju eutanazija ili spašavanje samoubojice ili osobito rizična operacija, gdje je, dakle, riječ o cjelovitoj ljudskoj egzistenciji. Ali nema već unaprijed medicinske prakse neovisne o vrjednoti. Psihoterapija je, međutim, zasebno oduvijek u praksi provodila logoterapiju, a prema tome i liječničko dušobrižništvo, time što je psihoterapeut – tako reći u jedinstvenom činu – međusobno isprepletao ona disparatna područja za čije smo se heurističko izdvajanje već u prvom poglavlju toliko zauzimali (kako bismo izbjegli psihologizam). No pred nama je pitanje načelnog opravdanja vrjednovanja, pitanje »o instanciji u ime koje« (Prinzhorn) se poduzima prodor u svjetonazorsko, u duhovno, u carstvo vrjednota. To je pitanje svjetonazorskog poštenja i metodičke čistoće. Spoznajnokritički izgrađenom liječniku bit će jasno: stvar liječničkog dušobrižništva ovisi o tome hoće li nam uspjeti odgovoriti na postavljeno pitanje. Dok Hipokrat drži da je liječnik, koji je ujedno fi lozof, jednak bogovima, mi se pri našim naporima da – koliko je umjesno – unesemo pitanja vrjednota u liječničko djelovanje ne želimo izjednačavati čak ni sa svećenicima. Želimo samo iscrpsti posljednje mogućnosti liječništva do njegovih krajnjih granica. Na to se moramo odvažiti, pa i uz opasnost da se taj smion čin protumači kao prometejski početak. T ̏a na svakom koraku liječnik se u svojoj praksi suočava sa svjetonazorskim odlukama bolesnika. Ne možemo raditi diskretno ih zaobilazeći – svaki put smo prisiljeni zauzeti određen stav. Je li liječnik kao takav ovlašten ili čak pozvan u tom smislu zauzeti stav? Nije li mu dopušteno ili čak naređeno da izbjegne zauzimanje stava? Smije li se upletati u odluke bolesnika? Ne zadire li time u njegovu privatnu, osobnu duhovnu sferu? Ne prenosi li tada, nepromišljeno ili nesavjesno, svoj osobni svjetonazor na bolesnika? I kad Hipokrat veli: »Filozofija se mora unijeti u medicinu, a medicina u filozofiju«, ne moramo li se pitati: Ne unosi li time liječnik u liječnički postupak nešto što ovamo ne pripada? Ne nameće li on svoj svjetonazor čim raspravlja o svjetonazorskim pitanjima s pacijentom koji mu je povjeren i koji mu se povjerava? Lako je ne samo svećeniku koji je ovlašten raspravljati o pitanjima svjetonazora i ne treba se plašiti nikakva nametanja nego i onom liječniku koji putem slučajne »personalne unije« kao liječnik i religiozan čovjek18 raspravlja s religioznim bolesnikom istomišljenikom o pitanjima svjetonazora ili vrjednota. Svaki drugi liječnik, međutim, ovdje je pred dilemom – prije svega psihoterapeut: na jednoj strani, pred njim je nužnost vrjednovanja unutar psihoterapije, a na drugoj strani, nužnost da se izbjegne nametanje od psihoterapeuta. 203
Sadržaj
SADRŽAJ
Urednika napomena ..................................................................................................... 7 Predgovor novomu hrvatskom izdanju ................................................................ 9
LIJEČNIK I DUŠA Predgovor 9. izdanju ...................................................................................................... 11 Uvod ...................................................................................................................................... 13 I. DIO OD PSIHOTERAPIJE DO LOGOTERAPIJE Psihoanaliza i individualna psihologija ...................................................................... 25 Egzistencijski vakuum i noogena neuroza ................................................................... 31 Prevladavanje psihologizma ............................................................................................ 33 Genetski redukcionizam i analitički pandeterminizam ......................................... 37 Imago hominis .................................................................................................................... 40 Psihogeneza psihologizma ............................................................................................... 44 II. DIO OD PSIHOANALIZE DO EGZISTENCIJSKE ANALIZE
A. OPĆA EGZISTENCIJSKA ANALIZA
1. Smisao života ................................................................................................................... 53 Sumnja u smisao postojanja ....................................................................................... 53 Nad-smisao .................................................................................................................... 57 Načelo ugode i načelo izjednačenja .......................................................................... 60 Subjektivizam i relativizam ........................................................................................ 65
257
Sadržaj
Tri vrijednosne kategorije ............................................................................................ 68 Eutanazija .................................................................................................................... 71 Samoubojstvo ............................................................................................................... 73 Život kao zadaća ......................................................................................................... 75 Homeostatsko načelo i egzistencijalna dinamika ................................................ 79 Smisao smrti ................................................................................................................ 85 Zajednica i masa ........................................................................................................ 89 Sloboda i odgovornost ................................................................................................. 92 Prkosna moć duha ....................................................................................................... 95 Biološka sudbina ....................................................................................................... 96 Psihološka sudbina ................................................................................................... 98 Sociološka sudbina .................................................................................................... 101 O psihologiji koncentracijskog logora ...................................................................... 103 2. Smisao patnje ................................................................................................................ 109 3. Smisao rada .................................................................................................................... 115 Neuroza nezaposlenosti ............................................................................................. 117 Nedjeljna neuroza ...................................................................................................... 120 4. Smisao ljubavi ............................................................................................................... 122 Seksualnost, erotika i ljubav ..................................................................................... 123 Neponovljivost i jedinstvenost .................................................................................. 125 Horizont »posjedovanja« .......................................................................................... 130 Vrijednost i užitak ..................................................................................................... 134 Seksualnoneurotične smetnje ................................................................................... 140 Psihoseksualno sazrijevanje ...................................................................................... 143 Samotranscendencija ljudske egzistencije .............................................................. 144
B. SPECIJALNA EGZISTENCIJSKA ANALIZA
1. O psihologiji neuroze straha ..................................................................................... 148 2. O psihologiji neuroze prisile ..................................................................................... 153 Fenomenološka analiza prisilnoneurotskog načina doživljavanja ............................................................... 157 Logoterapijska tehnika paradoksne intencije ........................................................ 164 3. O psihologiji melankolije ........................................................................................... 177 4. O psihologiji shizofrenije ........................................................................................... 182
258
Sadržaj
III. DIO OD SVJETOVNE ISPOVIJEDI DO LIJEČNIČKOG DUŠOBRIŽNIŠTVA Liječničko i svećeničko dušobrižništvo ...................................................................... 197 Manipulirani odnos i konfrontirajući susret ............................................................ 200 Egzistencijsko-analitička tehnika zajedničkog nazivnika .................................... 204 Posljednja pomoć .............................................................................................................. 207 Sažetak ............................................................................................................................... 215
DESET TEZA O OSOBI ...................................................................................................... 225 Izbor iz literature o logoterapiji ........................................................................ 235 Kazalo imena .................................................................................................................. 249 Stvarno kazalo .............................................................................................................. 253
259
Liječnik i duša (Ärztliche Seelsorge) jedno je od najvažnijih djela Viktora E. Frankla (1905.–1997.). U ovoj knjizi Frankl daje sustavan prikaz logoterapije i egzistencijske analize, psihoterapijskog sustava koji je osnovao. U knjizi su prikazane i obrazložene teorijske osnove te, isto tako, terapijska i klinička praksa kod psihičkih poremećaja i egzistencijskih kriza smisla. Frankl pred oči čitatelja, kao cilj, uvijek postavlja ljudsku osobu – za odgovornost sposobno, slobodno i prema smislu usmjereno biće – koju prepoznaje iza svih bolesti. Ovo novo izdanje Liječnika i duše utemeljeno je na izdanju iz 1982. godine, koje Frankl sam aktualizira i stoga po prvi put u jednom svesku nalazimo i središnji tekst »Deset teza o osobi«. U tim tezama Frankl sažima sliku čovjeka u najkoncentriranijoj formi.
Cijena 100 kn
ISBN 978-953-11-1399-1