Mane i vrline

Fra Ivan Šarčević

Mane i vrline

Jajce – Zagreb 2022.

NAKLADNICI

Franjevački samostan sv. Luke, Fra Antuna Kneževića 6, Jajce Kršćanska sadašnjost d. o. o., Marulićev trg 14, Zagreb ZA NAKLADNIKE

Fra Vinko Marković Stjepan Brebrić TISAK

Kerschoffset d. o. o., Zagreb NAKLADA

1.000

CIP – Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 27-42 ŠARČEVIĆ, Ivan Mane i vrline / Ivan Šarčević. - Jajce : Franjevački samostan sv. Luke ; Zagreb : Kršćanska sadašnjost, 2022. - 215 str. ; 21 cm Bilješka o autoru: str. 215. - Pogovor / Stjepan Radić: str. 195-214.

ISBN 978-9926-8209-5-4 (Franjevački samostan sv. Luke) COBISS.BH-ID 47461894

ISBN 978-953-11-1674-9 (Kršćanska sadašnjost) CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001128647.

Tiskano u ožujku 2022.

Sadržaj

Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 O krepostima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13 Razboritost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16 Mudrost križa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20 Pravednost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23 Viša pravednost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 26 Kušnja samovolje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 30 Prijateljstvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33 Neprijatelj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36 U teatru osvete . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 40 Milosrđe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 43 Opraštanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47 Hrabrost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 50 Grešna struktura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 53 Kukavičluk . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 56 Paradoks straha . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59 Srdžba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 62 Mrgudi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65 Opakost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 68 Samoodgoj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 71 Taština . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 74 Oholost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 77 Kolektivna oholost, nacionalizam . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 80 Poniznost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83 Umjerenost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 86 Strasti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 89 Siromaštvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 92 Čisti pogled . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 95 Iseljavanje Boga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 98 Ovisnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 101 5

Moć i pohota . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 104 Pad nakon obraćenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 107 Zavjeti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 110 Poslušnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 113 Služenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 116 Grijesi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 119 Strukture grijeha . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 122 Laskanje i ulagivanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 125 Postojanost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 128 Istinoljubivost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 131 Iskrenost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 134 Nepravedni autoriteti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 137 Krepost iz negativnog . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 140 Kreposti i Isus . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 143 Vjernost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 146 Razlučivanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 149 Strpljivost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 152 Riječ i slušanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 155 Avantura ljudskosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 158 Bratstvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 161 Solidarnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 164 Dar suza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 167 Cjelovitost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 170 Prekoravanje bližnjih . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 173 Prihvaćanje sebe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 176 Razgovor voljā . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 179 Šutnja iz ljubavi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 182 Vedrina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 185 Smijeh . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 188 Zahvalnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 191 Pogovor – Nesustajuća spremnost za dobro. O vrlinama kao obogaćenju ljudskog karaktera /Stjepan Radić/ . . . . . . . . . . . . . . 195 Bilješka o autoru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 215

6

Predgovor

Polazište za ova fragmentarna razmatranja dva su uvida koja proizlaze, nadam se, ne samo iz moga osobnog iskustva nego iz objektivnosti zajedničkoga života. Prvi uvid odnosi se na siromaštvo odnosā, na oskudicu naših odnosa. Posuđujem ovo stajalište od njemačkoga teologa Waltera Kaspera (Milosrđe. Temeljni pojam evanđelja – ključ kršćanskoga života, KS, Zagreb 2015.), koji, potaknut proglašenjem 2015. godinom milosrđa od strane pape Franje, uz ekonomsko, kulturološko, duhovno siromaštvo, piše i o siromaštvu odnosā.

Nije, dakle, naše pitanje samo kako poboljšati materijalnu situaciju, kako osnažiti naše obrazovanje pa ni kako učiniti našu molitvu, naše bogoštovlje što dosljednijim. Sve je to važno, pa i nužno, ali presudni su u svemu tome i zajedno s time – odnosi, naši odnosi.

Obitelj, prijatelji, manja ili veća prijateljska, župna, crkvena, redovnička zajednica, institucija, tvrtka, udruga, manje ili veće bratstvo ili sestrinstvo, ovise presudno o svojim unutarnjim odnosima, o uzajamnom razumijevanju, poštivanju i ljubavi. Da bi pojedinac ili njegova zajednica ispravno ostvarivali svoje poslanje u svijetu, od odsudnoga je značenja u kakvim su relacijama. I ako je što prvo i u najtežoj krizi u našim zajednicama, onda su to uvijek najprije naši odnosi.

Kreposti i vrline o kojima ćemo ovdje razmišljati pridonose osposobljavanju za ulazak u relaciju s bližnjima, ponajprije s onima s kojima svakodnevno živimo, ali i s različitima u smislu od nas udaljenih pa i neprijateljskih. Nema ni svršenih ni savršenih stručnjaka za odnose, u odnosima valja biti uvijek 7

pažljiv i sabran učenik. Tragično je, a nažalost nije rijetkost, da mnogi od nas ne ostvarimo čak ni jedan potpuniji odnos.

I dok smo živi učimo se susretati ljude, stvarati i živjeti od odnosā.

Drugi uvid koji je pokretao ova kratka razmatranja jest činjenica da kako starimo, u većini, ne postajemo bolji, nego izopačeniji, pretvorniji, grešniji. Prava je rijetkost susresti ljude koji stare odgovorno i opušteno, aktivno i pomireno sa svojim željama, ambicijama, sa životom, izmireni s ljudima i sa svijetom. Događa se naprotiv da se pod starije dane podignu ili sruše naše kontrole, samonadzori i za vanjske poglede podignute ustave, pa iz nas posukljaju najgore naše osobine: strahovi, sebičnosti, sitničarenja, grozničavosti, čangrizavosti, nestrpljenja, umišljaji u svemoć i savršenstvo, ružne misli i riječi. Biblija, pogotovo proroci i Isusovo evanđelje stalno naglašavaju neodgodivu važnost obraćenja i to trajnoga obraćanja. Ako se želi biti čovjekom, vjernikom, onda se treba stalno odlučivati za dobro, za svjetlo, a ostavljati svoju tamnu stranu. Za ilustraciju čovjekove sklonosti da kako stari postaje lošiji, neka posluži jedno mjesto iz Knjige proroka Ezekiela i jedno iz Lukina evanđelja. „A vi velite: ‘Put Jahvin nije pravedan!’ Čuj, dome Izraelov: Moj put da nije pravedan? Nisu li vaši putovi nepravedni?

Ako li se pravednik odvrati od svoje pravednosti i stane činiti nepravdu, pa zbog toga umre, umrijet će zbog nepravde što je počini. A ako se bezbožnik odvrati od svoje bezbožnosti što je bijaše činio, pa stane vršiti moj zakon i pravdu, živjet će i neće umrijeti. Jer je uvidio i odvratio se od svojih nedjela što ih bijaše počinio, živjet će i neće umrijeti.

Ali dom Izraelov kaže: ‘Put Gospodnji nije pravedan!’

Putovi moji da nisu pravedni, dome Izraelov? Nisu li vaši putovi nepravedni?“ (Ez 18,25-29).

8

Riječ je, dakle, o tome da je strašno ako se pravednik/ vjernik izopači, ako skrene sa svoga puta činjenja dobra, ako više ne radi na sebi. Nama se redovito kako starimo to doista i događa. Sve one loše strane koje smo imali, a često uspješno skrivali, u starijoj dobi nahrupe tako moćno da ih čak i ne primjećujemo, da nam izgleda da su se svi pokvarili, a jedino mi ostali autentični i ispravni. Evo u sličnom smislu i primjera iz Isusova evanđelja: „Kad nečisti duh iziđe iz čovjeka, luta bezvodnim mjestima tražeći spokoja. Kad ga ne nađe, rekne: ‘Vratit ću se u kuću odakle iziđoh.’ Došavši, nađe je pometenu i uređenu. Tada ode i uzme sa sobom sedam drugih duhova, gorih od sebe, te uđe i nastani se ondje. Na kraju bude onom čovjeku gore nego na početku“ (Lk 11,24-26).

Zli duhovi nisu uništivi, njih se izgoni. Opsjednutost zlom nije lako zamjetljivo, kako si neki umišljaju, niti se lagano osloboditi opsjednutosti. Zli duhovi, demoni ne mogu živjeti sami, oni ne mogu lutati besciljno, nego su poput imela na stablu, parazitiraju na dobru, iskorištavaju dobre, žive u sređenim i opskrbljenim staništima. Isusov navedeni kratki govor u Lukinom evanđelju, upozorenje o zastrašujućem „ponovnom padu“, slabo se uzima u obzir, pogotovo ne od strane religijskih stručnjaka, biskupa, svećenika, redovnika, a i tzv. običnih vjernika. Taj ponovni pad ne događa se samo starijim vjernicima nego češće upravo mlađima koji se smatraju duhovno savršenima, a najčešće novoobraćenicima, i to u vremenu dok se još bore sa sobom, dok poduzimaju različite askeze, odricanja i stege nad sobom.

Dogodi se naime da „prekonoćni obraćenici“ uopće ne sagledavaju svoje stvarno stanje, nego od opijenosti novoga stanja, od novoga preustroja svoje strukture, nisu kadri 9

uočiti da su ustvari postali gori, opakiji, oholiji nego prije, da isključuju različite, preziru grešne i nečiste, da ih je opsjeo/zadavio zli duh samoprecjenjivanja toliko da misle da im je i sam Isus na usluzi. Neki su se vjernici ili novovjernici već u mladosti umorili da rade na sebi, tvrdo su zaključili da ionako nepravedni i zli uvijek bolje prolaze, te da bi ih sada previše „koštalo“ da iznova krenu raditi na sebi. Svoju pristojno uređenu kuću, svoju egzistenciju su još davno, skoro na počecima života, prepustili raznim demonima, a to nikada sebi nisu priznali i, kako stare, sve im je teže pogledati svome promašenom životu u oči. I dok vršljaju i orljaju, trguju i divljaju demoni duhovne lijenosti i nesuočavanja sa sobom, njihov vlasnik smatra da se sve urotilo protiv njega, da nije prepoznata njegova veličina ili da je veličina, dobrota/grožđe drugih ustvari loše/kiselo ili, ako nemaju druge izlike, bespomoćno sliježu ramenima pred nepromjenjivom životnom sudbinom i pred bešćutnošću svijeta.

Ova dva uvida, siromaštvo odnosā i izopačivanje kao ponovni pad, polazište su i nit vodilja ovih fragmentiranih razmatranja, kolumni o ljudskim krepostima: razboritosti, pravednosti, jakosti i umjerenosti, šire kazano o ljudskim vrlinama i manama, kao i o njihovoj povezanosti i ostvarenju s teološkim krepostima vjere, nade i ljubavi kako nam ih posreduje i od nas traži Isusovo evanđelje.

Osim stalnog i temeljnog referiranja na Sveto pismo, evanđelje, na Isusove riječi i praksu, osim osobnih refleksija nad vlastitim iskustvom, koristio sam i mišljenja drugih autora. Ovdje navodim posebno one autore i djela koji su izravno pridonijeli produbljenju ovih kratkih tekstova o tako zahtjevnim temama kao što su kreposti i vrline: Romano Guardini, Tugenden. Meditationen über Gestalten sittlichen 10

Lebens (Mainz 62004.), Josef Pieper, Über die Tugenden (München 2004.), Stjepan Radić, Die Rehabilitierung der Tugendethik in der zeitgenossischen Philosophie (Münster 2011.), kao i o manama, tamnim i grešnim čovjekovim stranama: Giovanni Cucci, Il fascino del male. I vizi capitali (Bergamo 42015.), William J. Hoye, Tugenden. Was sie wert sind, warum wir sie brauchen (Ostfildern 2010.), Ivan Kasijan, Duhovni boj s osam glavnih strasti (Split 2010.).

Kolumne su objavljivane u mjesečniku Vjesnik Franjevačkoga samostana sv. Luke iz Jajca. Iznimno sam zahvalan izdavačima, urednicima mjesečnika i ove knjige, čitateljima i korektorima, piscu pogovora, svima koji su na bilo koji način pridonijeli autentičnom nastojanju da se i na ovaj način stupi u ljudski prostor, u obične ljudske odnose, da se, ako ne odškrinu, makar naslute vrata izlaska iz sebe prema sebenadilaženju, da se stupi u predvorje svetoga odnosa s Bogom. U tom odnosu punom poštivanja, ljubavi i milosrđa svoj transcendentni korijen, božanski izvor imaju sve ljudske vrline i u njemu zadobiva smisao svako obrazovanje, samoodgoj i svaki susret i ljudski odnos. Hvala!

Autor

11

Strasti

Strasti su sastavni dio naše naravi, temperamenta i osobnosti. Stari duhovnici su strastima nazivali glavne ljudske mane (grijehe) i učili da se čitava života „borimo“ s njima kako im ne bismo robovali, nego bili njihovi gospodari. Umjerenost je krepost kojom posebno kontroliramo svoje strasti, obuzdavamo svoje nagone i težimo čistoći misli i jasnoći razbora, istinitosti riječi te pravednom i odvažnom djelovanju. Riječ je o samodisciplini nad svojim mislima, riječima i postupcima koji su često pokretani strašću.

Neke su strasti naravne, prirođene čovjeku, neke dođu odgojem i izvana (I. Kasijan). Neke su više tjelesne, neke više duhovne, ali nijedna strast ne dolazi sama, i svaka nas posve obuzima. Pokreće nas strast za hranom, za pićem, za kockom, strast za novcem, strast za tijelom drugoga, za seksualnim užitkom; strast za putovanjem, avanturom; strast za nogometom, nekim adrenalinskim sportom; strast za pokazivanjem, za društvenim ugledom i slavom; strast za znanjem i novim spoznajama; strast za pravdom i istinom; strast za duhovnom hranom, molitvom, strast za Bogom...

Nagon je kratkotrajni afekt ili osjećaj za nekim predmetom, osobom, za nekom vrednotom. Strast je i voljno stanje, sklonost i htijenje, trajno svjesno usmjerenje za nekim ili nečim. Ona nije po sebi nešto negativno, grešno i izopačeno, jer bez strasti se ne može uočiti ljepota ni dobrota stvari, ljudi i vrednota izvan nas. Strast je neprekinuto nagnuće prema onome što posve ne posjedujemo, a smatramo ili 89

nam se nameće kao nešto što nas može usrećiti, pružiti nam užitak, zadovoljstvo, darovati smisao.

Strast nam, kaže filozof Robert Spaemann, „otvara vrijednosne kvalitete, ali ne njihovu vrijednosnu hijerarhiju“. Dakle, strast nas upućuje na ono što je lijepo, dobro, korisno, poželjno, vrijedno, ali strast je slijepa da pravi razliku između ljepotā, dobrotā, moralnoga i nemoralnoga, viših i nižih vrednota. Ako nas strast posve obuzme, ako djelujemo strastveno bez razbora, bez osjećaja pravednosti i osjećaja za mjeru, onda nismo više svoji gospodari, nego smo robovi strasti i pritom možemo učiniti nepravdu i sebi i drugima.

Jezikoslovci smatraju da naša riječ strast dolazi od riječi stradanje, kao što i u nekim drugim jezicima jedna te ista riječ označava istodobno i strastvenu ljubav, ali i muku, patnju, trpljenje (lat. passio, njem. Leidenschaft). Što je strast jača i trajnija, to više čeznemo i mučimo se za predmetom, osobom, ciljem svoje strasti. Ništa veliko čovjek ne može učiniti bez strasti. Što je vrednota viša, onda bi i strast trebala biti jača i postojanija.

Strast se veže uz vrednote, naglašava spomenuti Spaemann. Možemo biti tupi za vrednote, a može nas strast za nekom vrednotom oslijepiti da ne pravimo razliku među vrednotama i da skrenemo u zlo. Kao što govorimo o nižim i višim vrednotama, tako postoje niže i više strasti. Kažemo da je nekoga, ili nas same, obuzela strast, najčešće niska strast, pa se nerijetko izjednačujemo sa životinjama, jer njih označavamo bićima koja su „sputana“ svojim nagonima.

Strast za pravdu je viša u odnosu na strast za hranom i traži otvorenije oči i manje sljepila za druge vrednote, iako se utaženje gladi uvijek nameće kao primarna vrednota i primarni cilj. Naime, što je neka vrednota niža, ona je zavodljivija, 90

atraktivnija, nudi nam se kao potrebnija, hitnija. Što je pak neka vrednota viša, ona je teže uočljiva, ne nameće se, ne buči, gotovo je skrivena, pa je i put do nje naporniji i zahtjevniji, skopčan s više odricanja, stege i ustrajnosti.

Ako se predamo strastima bez razbora, pravednosti i mjere, onda nam žuđena vrednota ili osoba postaju „predmetom“. Ako nam pak predmet naše strasti „popije“ svu pamet, strast počinje nama upravljati, gubimo mjeru ispravnoga i pravednoga rasuđivanja, govora i djelovanja. Uočljivo je to posebno u strastima mržnje ili zavisti. Onaj tko primjerice strastvenički mrzi drugoga (nacionalna mržnja!) ili tko je zavidan ili se bezrazložno srdi, i sam sagorijeva u ognju svoje strasti. Tko se u životu vodi samo strašću, pa makar ta strast bila i za višom vrednotom, kad-tad izgubit će mjeru, upast će u prekomjernost i neobuzdanost, u zlo, ili će razočaran i shrvan završiti u bezvoljnosti, pasivnosti i depresiji.

Odgoj i samoodgoj su nezaobilazni u svladavanju, kontroli i upravljanju svojim strastima. Nema čovjeka bez strasti niti se bez strasti može živjeti. Strast se ne smije uništavati jer ona otkriva ljepotu, dobrotu i vrednotu izvan nas. Strast valja kontrolirati i usmjeravati da nas ne učini robovima, sebičnim i samovoljnim tipovima koji na koncu gube i žuđenu vrednotu i sebe. Svako nedistancirano i neobuzdano „zaposjedanje“ žuđenoga predmeta, svaka strast koja oduzima dostojanstvo i slobodu žuđenome, istodobno je gubitak i vlastite slobode, gubitak sebe. Zato Isus u paradoksalnom izrazu govori da se može dobiti čitav svijet, a sebi nauditi – izgubiti svoj život, izgubiti sebe.

91

Siromaštvo

Krepost umjerenosti postiže se vježbanjem u samokontroli nad sobom. U Crkvi se, uz mučeništvo, uvijek visoko cijenila askeza kojom se postiže vladanje nad sobom. Grčka riječ askeza doslovno znači vježbanje ponajprije u trima evanđeoskim savjetima – u siromaštvu, odricanju od imanja, bogatstva i novca; u čistoći, suzbijanju i gašenju strasti na području tjelesnosti, seksualnosti; te u poslušnosti, odricanju od vlastite volje i u poslušnosti poglavarevoj kao Božjoj volji. Iako evanđeoski savjeti obvezuju sve kršćane, redovnici su od davnina sebi priskrbili monopol nad tim područjima ili im je Crkva dodijelila ulogu „uvježbanih“, privilegiranih „Kristovih vojnika“, podvižnika (od podvig!), danas prejako nazvanih „Bogu posebno posvećenih osoba“.

Zanimljiva je sličnost i razlika u razumijevanju evanđeoskih savjeta između zapadnog i istočnog redovništva. (Kršćanski istok je kolijevka kršćanskog pustinjaštva, monaštva i redovništva.) Njihova najveća sličnost, ako ne i jednakost, jest u zavjetu poslušnosti poglavarima.

S obzirom na siromaštvo, istočno je monaštvo, čini se, bilo radikalnije i ostalo je barem u izvanjskom očitovanju skromnije od zapadnoga. Posebnu pozornost posvećivalo je sebeizgradnji, odijeljivanju pa i bijegu od svijeta, od svjetovnih stvari, politike i društvenog angažmana ili bi u politici poslušno slijedili cara i nacionalnu politiku (cezaropapizam i etnofiletizam). Zapadnim je redovnicima, govorimo generalno, bilo manje blisko takvo odricanje od svijeta i skloniji su bili socijalnom angažmanu. Iako bi počesto 92

gradili obitavališta izvan naselja, zapadnim je redovnicima svojstveno da uz molitvu i kontemplativni život sudjeluju u društvu i Crkvi kao njihovi aktivni članovi pa i reformatori.

Gradili su velike samostane, obrađivali njive, bavili se politikom i gospodarstvom, prepisivali knjige i pisali spise, bili posrednici u društvenim i crkvenim sporovima, bili istražitelji i borci protiv krivovjerja i nevjernika, opismenjavali ljude, bavili se odgojem i obrazovanjem u samostanskim školama i osnivali karitativne, zdravstvene i socijalne institucije.

Na Zapadu su klasični redovi – benediktinci, cisterciti, franjevci, dominikanci, isusovci, a i manje zajednice – kroz čitavu povijest vodili unutarnje rasprave pa i sukobe oko zavjeta siromaštva. Na tom pitanju su se i dijelili pa bi nastajali novi ogranci. Jedni su zagovarali radikalno odricanje od imanja, jedni više siromaštvo pojedinca, a „bogatstvo“ zajednice, dok su neki, kao i u naše vrijeme, gotovo odustali od tih za njih „besplodnih“ rasprava. Uvijek je bilo onih koji su težili dosljednijem i strožem obdržavanju zavjeta siromaštva, dok su drugi bili skloniji svjetovnom, pa i kapitalističko-menadžerskom ophođenju s imanjem i novcem.

Dobar i ugodan život želja je svakog čovjeka, i svakog redovnika. Zato je potrebna materijalna sigurnost, od hrane do stanovanja. No, teško je naći granicu kada se iz nužno potrebnoga prelazi u suvišno nagomilavanje, u obijesno preobilje; kada briga za materijalno šteti nasljedovanju evanđelja i postaje vlastiti teret i zapreka, a skandal vjernicima.

I suvremena kriza kršćanstva i Crkve, podjele i odlasci iz Crkve zacijelo imaju svoj razlog u bogatstvu onih koji su se odlučili nasljedovati siromašnoga Isusa. Nažalost, prijestupi i prekršaji na ovom području u Crkvi se lakše toleriraju nego oni na području poslušnosti nadređenima.

93

Kušnja posjedovanja i prokletstvo novca, strast srebroljublja i žudnja za ekonomskom moći uvlači se posvuda, pa ne zaobilazi ni crkvene ljude, a ni „Bogu posebno posvećene osobe“, koje bi baš u tome trebale biti primjer i uzor Isusova zahtjeva da se oslanjanje na Boga ne miješa s materijalnim osiguranjem. U nedostatku duhovnoga, u nesigurnosti svoga poslanja, neki se okreću novcu i bogaćenju sve dotle da ih se može naći ucijenjene od političkih moćnika i tajkuna ili umiješane u privredni ili bankarski kriminal. Nije rijetkost da mnogi crkveni ljudi ništa ne rade badava, pa razumijevaju svoj duhovni posao kao priliku bogaćenja i nude duhovne usluge samo da što više zarade. Licemjerno se ostrvljuju na današnje carinike i bogataše, dok pred svojim vratima ne uočavaju potrebite ili drže ljude u strahovima i duhovnim oboljenjima, a istodobno ih novčano orobljuju. I neki od onih koji su se dali na karitativne i humanitarne akcije promeću se u hladne poduzetnike i bešćutne menadžere.

Isus je oštro ustajao protiv bogatstva. Smatrao ga je velikom zaprekom za ljudskost i vjeru. Navezanost na materijalno, sebičnost i ekonomska moć koja se maskira molitvom i duhovnošću, izopačenje je evanđelja. Pojedinci, redovničke zajednice, mjesne crkve propadaju zbog egoizma, zbog zatvaranja očiju pred siromašnima i zbog nesolidarnosti s potrebitima. Kapitalizam je ideologija koja truje srce kršćana i preokreće ih u njihovu suprotnost. Nevezanost za novac i materijalno čini čovjeka opuštenijim, radosnijim i vjerodostojnijim u svjedočenju evanđeoskoga puta. Zato Isus od svih svojih učenika, bez razlike, traži siromaštvo i pouzdanje u Boga.

94

Čisti pogled

Osim odricanja od prekomjernog posjedovanja i novca, hrane i pića, krepost umjerenosti zahtijeva posebnu pažnju i samokontrolu u seksualnosti, najdelikatnijem području tjelesnosti. Svojim strastima, privlačnim i osvajačkim, svojim nesvjesnim i svjesnim nagonima seksualnost neumoljivo ukazuje na činjenicu da nismo anđeli, nikakva bestjelesna duhovna bića, nego ljudi od krvi i mesa. I ako igdje čovjek osjeća da ne može potpuno ovladati sobom, svojim tijelom, to je onda područje seksualnosti. Tu nema heroja, a svetaca je malo. Nije, dakle, samo prostor duše i duha pridržan svijetu otajstva, nego i materijalnost i tjelesnost. Naglašavajući tajnu čovjeka i njegova postojanja, francuski personalist Gabriel Marcel naglašavao je da čovjek jest tijelo, a ne samo da ima tijelo.

Uz druge vlastitosti koje ruše čovjekovu uobrazilju da je svoj tvorac i samopokretač, svakako je tjelesnost i u njoj seksualnost. Ta najbliža i najopipljivija zbilja premješta nas u prostor tajne i nesavladive stranosti. Tijelo nam je tako blisko i tako tuđe; tako poslušno i tako nas uvjetuje. Preko tijela iskusujemo ograničenost, našu stvorenjkost. Ne možemo razotkriti otajstveni početak, završetak i svrhu tijela, jer u smisao života možemo samo vjerovati. Ne možemo ovladati ni svojim najuzvišenijim duhovnim darovima kao što su umnost i sloboda. Naša umnost stalno udara u nepregledne prostore neznanja, a naša sloboda u osobne i povijesne uvjetovanosti, u društvene zabrane i ograničenja, u zastranjenja i grijehe. Ne možemo zagospodariti duhom, ne 95

možemo ovladati tijelom, ni svojim ni tuđim. Seksualnost je najuzvišenija i najintimnija tjelesnost, naša najstvaralačkija i naša najdestruktivnija energija, izraz naše najosobnije ljudskosti.

Ne treba se zanositi. Krećemo se uistinu u prostoru tako delikatnom i tako tajnovitom. I dokle god živjeli, trajat će nepredvidiv odnos s našim tijelom. Naše će se tjelesne, posebno seksualne energije razvijati i mijenjati, preobražavati i slabiti, izopačivati u mane ili produhovljavati u kreposti. Da ostvarimo integralnost tijela, duše i duha, nužno je bdjeti nad svojom seksualnošću. No, recepta za to nema. Povijest je prepuna različitih rješenja i ponuda: od rigorozne askeze bestrasnosti, one pobožne, a sebično-hladne ubojite „savršenosti“ do prekoračenja svih seksualnih granica, incesta i sodomija, heteroseksualnih i homoseksualnih perverzija, ubilačkih i samoubilačkih tjelesnih nasilja.

Kršćani u Isusovom blaženstvu: Blago čistima srcem, oni će Boga gledati, nalaze nalog i putokaz za odnos prema seksualnosti. No, ovo blaženstvo cilja na šira i dublja značenja čovjekova tijela od uobičajenih. Redovnici su ga jednostrano prisvojili samo kao svoj zavjet čistoće, a crkvena disciplina kao propis celibata, beženstva. Isus je, međutim, njime smjerao na sve ljude i na drukčiji pogled na tijelo. Za Isusa se sve bitno ljudsko događa u nutrini, u srcu. Čovjek se određuje i izgrađuje iz svog unutarnjeg – umnog, afektivnog i voljnog središta. Odatle proizlaze pogledi i naumi, želje i riječi, odluke i djela – dobro i zlo. Zato je čisto srce, unutarnja čistoća ideal, najširi horizont regulacije svega, a onda i naše tjelesnosti.

Isusovo vezanje unutarnje čistoće s gledanjem Boga nije samo ono u što se najčešće pretvaralo ovo blaženstvo – u 96

blaženo gledanje (visio beatifica), u kontemplaciju koja je oslobođena predmeta i svijeta, zemlje i bližnjih, pogotovo u pokoru mrtvljenja, prezira pa i mržnje prema lijepom tijelu drugoga spola. Da je to Isus želio s blaženstvom o čistoći, onda bi zacijelo bježao od ljudi, od svijeta i od žena, onda bi bila opravdana i ona skandalozna antievanđeoska stranica naše povijesti – progon vještica. Da Bog prezire ljepotu i tijelo, ne bi nas stvarao, ne bi se utjelovio, ne bi Riječ postala konkretna, tjelesna osoba, što je ugaoni kamen kršćanske vjere. Nije đavao, nego je Bog tvorac tijela.

Isus je bio krajnje realan. „Blaženim gledanjem“ nije htio svoje učenike izgnati u nebo, nego vratiti ih „na zemlju“, u prostor materijalnoga svijeta, a to znači i u delikatno područje tjelesnosti. Čistoća srca bi zato najprije značila da svijet, predmete i ljude, posebno tijelo bližnjega čovjek gleda najprije iznutra, onako kako ih Bog gleda, poštuje i ljubi. Stjecanje kreposti umjerenosti značilo bi, dakle, uvježbavanje u unutarnjem pogledu, da se taj pogled, da se čovjekovo srce – središte njegove misli, riječi i djela – što više pročisti i suobliči s Božjim pogledom ljubavi prema svakom čovjeku.

Od nutrine i unutarnjeg pogleda ovisi vanjsko ponašanje.

U sličnom smislu treba razumjeti i Isusovu raspravu o starozavjetnoj zapovijedi o preljubu. Muškoj kulturi Isus oštro posvješćuje da muškarac nije vlasnik ženskog tijela, te da nitko ne može ovladati drugim. Muškarcima postavlja ideal da bez požude, poput Boga, čisto gledaju žene. Čistoća srca ostvaruje se u najintimnijem skrovištu koje nitko izvana ne vidi osim Boga. Blaženo gledanje je gledanje Božjim očima.

97

Iseljavanje Boga

Većina prirodoznanstvenika iselila je Stvoritelja s nebesa i iz svemira. Rijetki vide Božje tragove u prirodi i priznaju ga stvoriteljem svijeta. Za mnoge je još upitnija Božja prisutnost među ljudima. Bezobzirno uništavanje prirode, svevlašće zemaljskih vlastodržaca i unesrećivanje milijuna ljudi „deložirali“ su Boga iz društva. Bog nije djelatan u svijetu, iskustvo je mnogih. Čak i političko-religijski fanatici koji pretvaraju Boga u ideološko sredstvo da bi postao sveodređujući socijalni faktor, nisu sigurni da taj njihov „bog“ može poboljšati svijet jer mu ne bi pomagali mržnjom i nasiljem. Bog je, međutim, neprilagodljiv. Sve ga je manje ondje gdje ga se nasilu utjeruje, pa se i govori o „religijama bez Boga“ (J. B. Metz), društvima i ambijentima bez Boga, iako su zasićeni bukom stalnih zaziva njegova imena i sakralnim objektima.

U takvoj duhovnoj situaciji većina navjestitelja Boga povlači se na „rezervne položaje“, u institucije i sakralne prostore. Bježi se od ljudi i njihovih problema, zatvara se u dogmatsku defenzivu. Oni, pak, vjernici koji na ulicama protestiraju za više vjere, više Boga u javnosti, traže sigurnost kolektiva, redovito su dio dvolične strategije za više privilegija i moći njihove religijske institucije u društvu, nego što su izraz osobne vjere u Boga povijesti i solidarnosti za stvarno obespravljene. I teolozi napuštaju dijalog sa znanstvenicima, kao i s onim ateistima koji su im najbliži, onima koji protestiraju protiv najgoreg grijeha – idolatrije, štovanja zemaljskih vođa pod maskom vjere u Boga i onih moćnika 98

koji su bogaćenje i novac izjednačili s Bogom pa uništavaju prirodu i sve više osiromašuju ljude.

Kad Bog iščezne iz svijeta ili se izgubi u svjetovnim borbama za moć, neki se ljudi povlače u skloništa. Mnogi misle da se Boga može naći samo u crkvenim prostorima, a i takvih je, kako vidimo na zapadu, sve manje. Zato ga traže u sebi, u nutrini, u srcu. Varljivo je, međutim, misliti da su javnost i ljudi manje prisutni ako ih se izbjegava, kao i da je čovjekovo unutarnje područje unaprijed zaštićeno od vanjskih utjecaja. Paradoksalno je da upravo u takvim stanjima ono od čega uzmičemo zna biti još prisutnije. Iz javne sfere bitka za Boga, odnosno za ljude, premješta se najčešće u ljudsku nutrinu, ponajprije u vrlo složeno, delikatno i ranjivo područje seksualnosti. Svjedoci smo kolike se i kako zapaljive bitke vode oko pitanja braka, abortusa, homoseksualnosti, seksualnoga odgoja... Bitka za ljude svela se na tjelobrižništvo – u sekularnom području od svih vrsta seksualnih sloboda do epidemije internetske pornografije, a u religijskom od svođenja pastorala na seksualne grijehe do kamenovanja i unakaženja tijela drugoga, kako čine neke fundamentalističke grupacije, pogotovo nad ženama i njihovim tijelima.

I dalje smo na temi kreposti umjerenosti koja traži razborito ophođenje sa seksualnošću. Uvijek iznova valja naglasiti da u seksualnosti nema gotovih rješenja niti takvih stručnjaka koji znaju i umiju sve, nego se uvijek radi o uvažavanju tajne svakoga pojedinog čovjeka, njegove različitosti i njegovog jedincatog iskustva i zrenja. Radi se i o ljudskom neznanju, nepoznavanju sebe i nemogućnosti da se u potpunosti ovlada svojim seksualnim energijama, redovito se kaže nagonima, kao i da seksualnost, kako god 99

bila izraz čovjekove konačnosti, sadrži u sebi silnu energiju, stvarateljsku moć, težnju za apsolutnom srećom kao i nagon za destrukcijom i autodestrukcijom. Baš onako kako su stari govorili da eros (tjelesnu ljubav) uvijek prati thanatos (smrt). Erotska ljubav je božanski stvaralačka, a može voditi i do uništenja i drugoga i sebe.

Pod utjecajem nekih tjelomrziteljskih postavki i radikalnog razdvajanja čovjeka na vječnu i dobru dušu i propadljivo i zlo tijelo, na čisti duh i pod đavlom kontroliranu tjelesnost, u nekim duhovnostima se negativno gleda pa i prezire tijelo. No, to nije ni ljudski ni kršćanski. Kršćani vjeruju da Bog toliko cijeni čovjeka da je uzeo ljudsko tijelo sa svim udovima koje to tijelo ima.

Događa se, dakle, da se tvorcu svemira, stvoritelju živoga i neživoga svijeta, gospodaru povijesti, ljubitelju i spasitelju ljudi suzio prostor djelovanja. Sad mu se oduzima i čovjek kao tijelo, naročito spolnost. Doduše, mnogi će s Apostolom Pavlom kazati da je ljudsko tijelo „hram Duha Svetoga“, ali samo da bi još više spiritualizirali čovjeka i odgurnuli tjelesnost, pogotovo seksualnost u prostor nečistoga pa i zloga. Ne uvažavaju da isti apostol od kršćana traži integralno gledanje na čovjeka. Referirajući se na spolnost, u slici tijela kojemu je glava Krist, Pavao naglašava da su „mnogo potrebniji udovi tijela koji izgledaju slabiji“, „koje smatramo nečasnijim, okružujemo većom čašću“, jer je i „Bog tako sastavio tijelo da je posljednjem udu dao izobilniju čast...“ Dio ljudskog beščašća uzrokuje iseljavanje Boga iz svemira i svijeta, ali i iz ljudskoga tijela. No, njega je uvijek više ondje gdje se misli da ga nema.

100

Ovisnosti

U starini se svijet smatrao Božjim stvorenjem u kojem osim Božjega dobrog Duha i anđela, djeluju i čovjeku protivne sile, đavao i njegovi demoni. Nije bila rijetkost da su se neprotumačive bolesti ili neka strana ponašanja označavala opsjednutošću. I evanđelja nam prenose Isusova ozdravljanja opsjednutih ljudi i izgon demonā. No, s đavlom i nečistim silama, s opsjednućima i egzorcizmima treba biti oprezan. Krećemo se u prostoru velike tajne.

U moderni, eri prometejske vjere u čovjeka i zamaha znanosti, posebno medicine, psihologije i psihijatrije, mislilo se da se svaka bolest i stranost u ponašanju mogu objasniti, pa se opsjednuća i demone smatralo maštanjima i projekcijama oboljela duha. U naše doba sumnje u čovjeka, u njegov intelekt i moći, svijet se opet puni svakovrsnim misterijima i fantazmama, duhovima i demonima. Nerijetko se psihijatrija pretvara u religijske obrede, a religija (posebno ispovijed) u psihijatriju i psihoterapiju. Učiteljstvo Katoličke crkve je suzdržano i oprezno po pitanju opsjednuća, djelovanja đavla i egzorcizma, daleko više nego u prijašnja vremena, iako i danas ima onih koji posvuda vide nacereno lice sotone. Kako god bio složen ovaj svijet, on je uvijek Božji dobri svijet, a ne prostor kojim vladaju đavao i njegovi demoni.

Ako, međutim, opsjednuće razumijevamo kao totalnu nemogućnost vladanja sobom, onda nije istina da danas nema onih kojima ne upravlja neka zla sila, neki „moderni“ đavao. Naravno, uvijek treba biti krajnje razborit i oprezan, 101

ali čini se da nećemo pogriješiti ako neke suvremene ovisnosti dovedemo u blizinu s opsjednućem. Stanje u kojem čovjek ne može upravljati sobom, a proizvodi teško zlo i sebi i drugima, i pritom to ne uviđa ili to čak preokreće u vrlinu, mogli bismo označiti ovisnošću ili starom riječju – opsjednućem. Nije li, recimo, uz demon alkoholizma, demon kocke, demon pohlepe za novcem, ubilački demon nacionalizma ovladao mnogim ljudima? Nije li danas na sceni i strašni demon religijskog fanatizma i terorizma koji se obukao u religijsko ruho i s imenom Božjim širi mržnju prema ljudima i odvlači u propast tolike nevine? Zar se i danas đavao i njegove nečiste sluge ne kamufliraju baš ondje gdje ih se najmanje očekuje: u duhovnome i najsvetijem?

Stalno treba imati na umu da je seksualnost jedno od najdelikatnijih i najsvetijih područja ljudskosti. I baš kao takvo nije lišeno, stari bi rekli, demona bludnosti. Pornografija, posebno internetska, virtualna pornografija kao epidemija je ovladala svijetom duha (G. Cucci). Bludnost (grč. porneia, pornografija) nije, međutim, stvar samo tijela, nego prije svega mišljenja, gubitka razbora, mjere i reda. Kao što su već stari učitelji govorili, i suvremena bludnost bolest je pameti, ludost uma, bolest duha, sljepoća za vrednote. Svaka perverzija nastaje najprije u umu, svaka ovisnost počinje slobodnom voljom, osobnom odlukom i pristankom.

Ne možemo sagledati sve posljedice ovisnosti o internetu, tom dobrom, ali i dvoznačnom tehnološkom oruđu.

Virtualna pornografija djeluje poput drugih pogubnih ovisnosti, poput svih zavodljivih mračnih ideologija spasenja, poput duhovne droge koja svojim alternativnim, simuliranim i lažnim svijetom vodi u autodestrukciju dok se njezini tvorci bogate. Virtualna bludnost nudi uzvišeni 102

užitak na lagan način, a postupno pretvara čovjeka u autistična samotnika, izolirana narcisa, nedorečena i neostvarena; u čovjeka bez relacija, nesposobna za ljubav, za autentičnu komunikaciju, u strašljivca ili divljaka pred tijelom drugoga, čak i impotentna.

Virtualna pornografija simulira ljubav i odnose, širi privid slobode i subjektiviteta. Ustvari, odvodi čovjeka s onu stranu granica realnog i mogućeg, u podivljali erotizam, promiskuitet, incest, pedofiliju, razne vrste perverzija i izopačenosti. Varljivo je misliti da naša privatna pornografija, skriveni grijeh bludnosti koju nitko ne vidi, nema socijalnih učinaka. Kao što sve dobro i loše izlazi iz čovjeka, a ne tek ulazi u čovjeka, tako i ono što je najskrivenije ima posljedice za bližnje, za međuljudske odnose i za širu ljudsku zajednicu.

U svakom slučaju, u području seksualnosti nema anđela, a heroji i sveci su rijetkost. Iza idolopoklonstva, zamjene Boga zemaljskim bogovima (vođom, nacijom, ideologijom, partijom, novcem, sobom...), Biblija smatra bludnost drugim najtežim grijehom. Ako evanđelja govore o Isusovom izgonu nečistih duhova iz opsjednutih, s pravom možemo govoriti da su i suvremena pornografija i razne vrste naših bludničenja opsjednuća i potrebni smo ozdravljenja.

Tko je od naših bližnjih ili nedragih opsjednut đavlom, demonom bludnosti ili nekim drugim zlom, ne smijemo mi suditi. Više od progona demona i lova na opsjednute, nama pripada naše osobno pitanje: da se možda nismo učinili ovisnim o kakvom demonu idolopoklonstva, nekom demonu ovisnosti (nacionalizmu, novcu, internetu), o vlastitoj pornografiji, te da možda ne tjeramo od sebe i svoje bližnje i Isusa koji nas žele ljubavlju izliječiti dok mi smatramo da će nas uništiti u našem „opsjednutom“ identitetu?

103

Moć i pohota

U svemu valja biti razborit i pravedan, hrabar i umjeren. I u ljubavi. Ljubav ne luduje, pazi na pravdu i dobro drugoga; ne narušava ni vlastitu integralnost, jer je čovjek uvijek više od jednog dijela sebe, više od intelekta, više od volje i mišića, više od tijela, i od seksualnosti, najosjetljivije i najsloženije tjelesnosti, i više od zbira svih svojih dijelova. Ljubav nije dovoljno proklamirati ni najuzvišenijim riječima. Ona je odnos, i to konkretizirani odnos poštivanja i nježnosti, velikodušne brige za sreću drugoga. Ljubav je hrabra do rizika gubitka sebe.

Sebičnost, gubitak glave pa i bezumnost u ljubavi svojstvena je vremenu zaljubljivanja. I prirodna je za godine puberteta pa i mladosti, iako je već u toj dobi nužno discipliniranje vlastitih nagona. Paraliza uma, uslijed neobuzdanih seksualnih želja, nije, međutim, svojstvena samo mlađima, nego i starijima, što od starijih često stvara karikature. Nije, dakle, rijetkost da uz bogataše (i bogatašice) i moćnike, i one već starije, kao pratilje hode mlađe i zgodne žene (manekenke) ili žene koje su spremne na slijepu poslušnost pa i na zla djela samo zbog poriva za značenjem i vladanjem nad drugim. Srebroljublje i slavohleplje, neumjerenost u moći, taština i oholost pogoduju mani bludnosti u raznim izrazima, od preljuba do svodništva, a što se često eufemistički i lažno opravdava kao sloboda u ljubavi ili ljubav bez granica.

No, ljubav bez razbora, pravde i mjere je destruktivna.

Na ovom području uočava se i licemjerje crkvenih ljudi i onih duhovnika koji su se pretvorili u kontrolore ljudske seksualnosti. Naime, takvi ne upućuju kritiku moćnicima i 104

bogatašima, kako je primjerice Ivan Krstitelj uputio Herodu zbog Herodijade ili Isus onima koji su smatrali da imaju pravorijek o preljubu i bludnicama, nego se bezdušno okomljuju na ljude, posebno žene koje su, uslijed obiteljskih nasilja i socijalnih nepravdi, nerijetko prisiljene na začeće djeteta, na abortus, na „prodaju“ svoga tijela. Oduvijek su prostitucija i pornografija sredstvo bogaćenja i društvene moći, a silovanje cilj osvajačkog rata i poniženja drugoga.

Kapitalizam i profit, kao negacija evanđelja, stoje često u pozadini onoga što zapjenjeni moralizatori slijepo svode samo na područje osobne bludnosti. Na jednoj strani će cijediti komarca, opterećivati savjest krhkima i potlačenima, dok će na drugoj – amoralnim moćnicima i bogatima – propuštati daleko teže grijehe i zla.

Da je tjelesna pohota kušnja politički moćnih i bogatih, vidljivo je to u kralja Davida. Čitamo u Bibliji da je Davida tako obuzela pohota za tuđom ženom da je izgubio moć ispravnog rasuđivanja, moralni osjećaj za pravdu i mjeru. Moć i bogatstvo pretvorili su ga u beskrupulozna čovjeka samovolje.

Važno je također uvidjeti da David nije izgubio pamet, onako kako uobičajeno mislimo, nego razbor koji je povezan s pravdom i dobrom drugoga. Požuda ga je toliko obuzela da je, kako to zlo povezano s političkom moći i bogatstvom i umije, do u detalje, krajnje racionalno, razradio svoj izopačeni plan kako će se riješiti, ubiti svoga prijatelja čije se žene domogao.

Bludnost, i ona najskrivenija, mana je koja obuzima sva čovjeka. I kao iz svake mane, tako se iz bludnosti rađaju mnogi drugi grijesi: laž, spletkarenje, srdžba, grubost, nepravda, divljaštvo, ubojstvo, ona tupa neosjetljivost za krivnju...

I kao što samovoljni moćnik ili oholi bogataš gubi osjećaj za siromašne i slabe, i kao što mu nikada nije dosta važenja 105

i imanja, slično je i sa seksualnom pohotom. I ona je egocentrična, okrenuta samo na sebe, nezasitna. Obećava sve više tog, inače najvećega tjelesnog užitka i traži sve više cijeloga čovjeka, a ustvari proizvodi sve veću prazninu i pustoš, frustraciju i onu razdražljivu kapricioznost, rebeliranje i destruktivni bijes kojim su označeni svi nezreli ljudi, i one razmažene „stare“ pubertetlije.

I kao što su moćnima i bogatašima drugi sredstvo njihova važenja i zarade, i pohotnom čovjeku bližnji, tijelo drugoga je samo „roba“. Spojen u jednu osobu, moćnom ili bogatom pohotniku svijet postoji da ispunja njegove želje. A on od svega pravi privid, manifestaciju, ekshibicionističko sebepokazivanje, vašar taštine, dok ispod krije podmuklost, spletke, nepravde, teška zla, sve do uklanjanja pa i ubojstava nepoželjnih.

Razosobljeni u moći i bogatstvu, podivljali od seksualne pohote, teško doživljavaju kritiku, a svaki mali gubitak („korpa“) baca ih u rezignaciju i očaj. Spremni su na sve da se domognu uskraćenoga. Istodobno takvi gube suosjećanje, empatiju za druge. Lišavaju se sreće koja dolazi pregaranjem u svojim prohtjevima i nesebičnim usrećivanjem drugoga. Takvi su hladni i ravnodušni za druge, makar s namještenim licem glumili zainteresiranost i nježnost. Takvi gube povjerenje u ljude i u širi smisao postojanja. Gube i vjeru u Boga. Jer svijet su pretvorili u svoje narcisoidno ogledalo, Boga u ispunjavatelja trgovačkih molitava. Žive u ropstvu podivljalih požuda i bolesnih želja.

Ništa Isus nije tako oštro kritizirao kao moć i bogatstvo te krivo razumijevanje bludnosti. Ljubav nije učiniti samo sebe, nego i drugoga sretnim. Zato je Isus kazao bludnici da joj je sve oprošteno, jer je mnogo ljubila. Svakako ne samo sebe.

106