Recenzenti: Dr. sc. Hrvoje Kalem Doc. dr. sc. Marijo Volarević Lektura i korektura: Rudolf Ćurković Prijelom i oprema: Christian T. Belinc Naslovnica: Michelangelo Merisi da Caravaggio, Pozivanje svetog Mateja (oko 1597. god., crkva San Luigi dei Francesi, Rim)
Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Mar ulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić © Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2020. Tisak: Tiskara Zelina d.d., Sveti Ivan Zelina Naklada: 500 ISBN 978–953–11–1295–6 Tiskano u siječnju 2020. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001051561.
Ivica Žižić
MARGINALIJE Zapisi o svećeništvu
KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2020.
P redgo v or
Što se danas zbiva sa svećeništvom? Na prvi pogled, kao da nismo sigurni što je zbilja svećeništva, a što njezin simulakrum. Tako u nas slika svećeništva go tovo svakodnevno leluja od ružičastih boja, uz pretpostavku kako je svećeništvo samorazumljiva kategorija i status u našem crkvenom i društvenom životu, pa sve do crnih nijansi, koje začuđuju i rađaju pitanja zajedničkog nazivnika kako je moguće biti takav svećenik? Svima je jasno, ili bi to trebalo postati, da se ovakve turbulencije ne događaju bez čvrstih uporišta u životima i djelovanjima pojedinih svećenika, ali i pojedinih medija, odnosno kreatora onoga što prepoznajemo kao mainstream i čiji zrak udišemo, bili toga svjesni ili ne, željeli mi to ili ne. No ako se u smirenosti ponire dublje u zbilju svećeništva, opet na razini svakidašnjice, ne može se ne primijetiti kako vjernici, članovi Božjega naroda, jednako kao i oni koji tajanstvenim putovima milosti bivaju upravljeni prema tome narodu, trebaju svećenika. Vjernici, i mnogi od onih koji u sebi žele prepo znati iskru koja ih određuje kao bogotražitelje, traže svećenika, što je simbolično zgusnuto u čin kucanja na vrata naših župnih kuća, zbog ovog ili onog razloga. Na razini simboličnoga, to kucanje ukazuje na to da čovjek bogotražitelj želi svećenika. Da, Božji narod treba, traži i želi svećenika. Tomu je tako, i uvijek će tako biti, jer Krist, glava Crkve, treba, traži i želi svećenike. I kao što bolestan čovjek treba, traži i želi liječnika, tako i čovjek bogotražitelj, gladan i žedan Boga, a to znači i Kristova otajstvena tijela koje je Crkva, treba, traži i želi svećenika. Iz djetinjstva se sjećam jedne priče koju sam čuo u crkvi. Glasi otprilike ova ko. Nakon Kristova uzašašća na nebo oko njega su se okupili anđeli i prvo što su ga pitali odnosilo se na apostole koje je ostavio u svijetu kao predvodnike njegove Crkve. Pitanje je glasilo: »Kako si izabrao tako nesigurne, krhke i slabe apostole? Jesi li siguran da su dorasli zadaći i poslanju koje si im dao?« Tada im je Krist od govorio: »To ni sam ne znam, ali druge nemam.« Ista pitanja može postaviti svaki biskup, osobito kad zaređuje za svećenike muškarce u kojima prepoznaje Božji
7
poziv na svećeništvo; ista pitanja mogu postaviti i župljani, vjernici i svi oni koji dolaze u doticaj sa svećenikom u ovoj ili onoj prigodi. Ali jedini mogući odgovor koji se tada može dati jest Kristov odgovor iz spomenute priče: »Ni sam ne znam jesu li dorasli zadaći i poslanju koje su primili, ali drugih nemamo.« Ova nesigurnost spram ostvarivanja svećeničkoga identiteta u pojedinoj osobi nije zalog da se svećenici opuste i prepuste, nego da i sami rastu u spoznaji i zrelosti da ih Crkva prihvaća takve kakvi jesu, ali da to nije razlog da se ne mije njaju na bolje i svetije. No još važnije, ova je nesigurnost znak da je svećeništvo otajstvo, zbog čega se prikladnost za svećeništvo ne da apsolutno izmjeriti i čiju je bît gotovo nemoguće riječima opisati na konačan, definitivan način. Svi su svećenici, još od vremena svoje svećeničke formacije, ne jednom stavljeni pred pitanje zašto su to što jesu. I sâm sam već nebrojeno puta, katkad i sasvim usput, bio pitan o razlozima svoga svećeništva. Vjerujem da će se sa mnom složiti mnogi ako ustvrdim da za svećenika ne postoji intimnije, ali i teže pitanje od ovoga. I to iz jednostavnog razloga – svećeništvo je uvijek i ponajprije otajstvo. Konačna je pozadina svećeništva, dakle, otajstvena. Ono je djelo Božje milosti s kojom se ponizno udružuje naša ljudska suradnja, naša narav i naša slobodna volja koja odlučuje trajno sudjelovati na Kristovu svećeništvu. Zato sam uvijek osjetio da govorom o svom svećeništvu, zapravo, osiromašujem taj dar koji sam primio po Božjoj milosti i Kristovoj Crkvi, a sugovornike ostavljam bez odgovora koji bi im bio prihvatljiv i bar donekle razumljiv. S druge strane, zbog spomenuta iskustva, oduvijek sam volio slušati sve one koji govore o svećeništvu, barem općenito, i čitati sve ono gdje se promišlja svećeništvo kao dar i zadaća, kao poziv i poslanje. Dakako, bilo je tu govornika i pisaca koji su me ostavljali osiromašenim, baš kao što sam i ja uvijek ostavljao osiromašenima one koji su me pitali o osobnoj odluci za svećeništvo. Ali, Bogu hvala, bilo je tu i istinskih prosvjetljujućih trenutaka, štoviše, pravih duhovnih oaza, u kojima sam susretao velike misli i važna promišljanja koja su mi omogu ćivala da dublje ponirem u nepromjenjivu valjanost i neprolazno značenje sveće ništva za Crkvu i svijet. Jedno takvo štivo, vjerujte mi, upravo držite u rukama! Negdje u kasno ljeto 2017. godine obratio sam se prijatelju, don Ivici Žižiću, i zamolio ga, kao glavni i odgovorni urednik Vjesnika Đakovačko‑osječke nadbi‑
8
skupije, za novi oblik naše suradnje – pisanje kolumni za svećenike tijekom 2018. godine. Te su kolumne inače već duže vrijeme vrlo zapažene od naših čitatelja. No pisati takve tekstove vrlo je zahtjevan pothvat i teška zadaća za autore. Ponaj prije iz triju razloga. Prvo, kako je već istaknuto, svećeništvo je otajstvo, a pred otajstvom se najčešće šuti ili zamuckuje. Drugo, o svećeništvu je, pa i u Vjesniku, već puno napisano. I treće, teologa je u Hrvatskoj malo, a pozvani su nositi razli čite službe i sudjelovati u mnoštvu prigodnih događaja, koji zahtijevaju gotovo potpunu posvećenost koncentracije i osobnog vremena, pa i onoga slobodnoga. Zato je velika odgovornost prihvatiti suradnju koja podrazumijeva neprestano mišljenje, stalno promišljanje pojedine teme i to tijekom čitave godine, uz sve druge obveze i poslove. Prihvatiti takav vid suradnje znači osuditi se na dodatni napor askeze, koja se nerijetko zna pretvoriti u dramatičnu agoniju, pojačanu borbom s drugim zadaćama koje se svako malo pojavljuju te rokovima koji ne mogu ne pritiskati i opterećivati. Potpuno svjestan svega toga, ali vođen posebnom strašću da promišlja, da se ispati mišljenjem, dr. Ivica Žižić odmah je prihvatio moj poziv i čitavu nam godinu, umjetnošću riječi, kako samo on zna, pomagao da oblikujemo ono što sami ne znamo i ne možemo. I to preko razmišljanja koja su plod dijaloga Pisma i liturgije, teologije, filozofije, književnosti i umjetnosti, ali što je najvažnije plod su življenoga svećeništva. Kako sam bio u stalnom kontaktu s njim, mirne duše mogu posvjedočiti da ga ta strast promišljanja o svećeništvu nije napuštala ni u jednom trenutku. Svoje ideje i uvide neprestano je razvijao u svome Splitu i Rimu, doslovno svugdje kamo ga je svećenička i profesorska služba vodila. Stoga me osobito razveselila njegova ideja, prepoznata i podržana od Kršćan‑ ske sadašnjosti, da ta svoja promišljanja o svećeništvu – kolumne koje je u Vjesniku Đakovačko‑osječke nadbiskupije objavljivao pod zajedničkim imenom Marginalije, objavi kao jedinstveno djelo. Tako nam je trajnije i cjelovitije ponudio sadržaj koji možemo prihvatiti kao paljenje novoga svjetla u odaji gdje prebiva svećeništvo. I moje i tvoje, dragi čitatelju svećeniče, i naših poglavara i subraće, kao i tvoga župnika, dragi čitatelju vjerniče. U tom svjetlu radost i ljepota svećeništva ne mogu ne biti jače i jasnije, jednako kao što i hrvanje s problemima koji pritišću svećenički život, a što osjećaju i u što su uključeni i svećenici i biskupi i vjernici,
9
postaje manje bolno i manje tragično te se zato pojačavaju izgledi da se i ti pro blemi mogu i daju riješiti. Moguće je živjeti svećeništvo s više radosti i ljepote i s manje boli i tragedija – to mi se čini kao temeljno polazište, ali i temeljna poruka ovoga djela, koje valja imati na umu prije početka njegova čitanja. Na koncu, vraćam se početnoj misli. O svećeništvu nikada, pa ni danas, nije lako govoriti i pisati. Svećeništvo nije uvijek moguće doživljavati i prihva ćati kao Božji dar za Crkvu i svijet, kao objektivno čuvanje i življenje Kristova svećeništva. Drugim riječima, svećeništvo je teško doživljavati kao nešto čude sno, neponovljivo, nužno i radosno, radi nas i našega spasenja. Odviše je teško, pa i nemoguće nesputano, bez predrazumijevanja, pretpostavki i predrasuda pristupiti onoj izvornoj kristovskoj slici svećeništva. Međutim, ako vrijedi ona Chestertonova »da je evanđelje zagonetka, a Crkva odgovor«, neka mi bude dopušteno zaključno ustvrditi da je svećeništvo zagonetka, a ovi »Zapisi o sveće ništvu« odgovor. I to sasvim britak i zanosan, provokativan i razborit odgovor. Zato prof. dr. sc. Ivici Žižiću, svećeniku i teologu, hvala što je i na ovaj način odlučio prenijeti svoje uvide i promišljanja o svećeništvu i tako nas sve obogatiti u zrelosti shvaćanja svećenika kao osobe i poslanja u Crkvi. Hvala mu što se odvažio biti hrabar i jasan glasnogovornik onoga što sami kojiput ne umije mo ili ne želimo izreći o svećeništvu, a što se tiče svih nas koji smo na ovaj ili onaj način uključeni u radost i nadu, žalost i tjeskobu suvremenoga svećeništva. Vama, dragi čitatelji, želim polagano, sporo čitanje – uživajmo u autorovim promišljanjima i rastimo u ljubavi prema svećeništvu!
doc. dr. sc. Boris Vulić glavni i odgovorni urednik Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije
10
I.
Pisati o svećeništvu
I
zazovi i poteškoće razmišljanja, pisanja i govorenja o svećeništvu, vje rujem, bjelodane su svakom boljem poznavatelju teološke literature i crkvenoga života. Svećeništvo je, uistinu, neobuhvatna tema. Neiscrpna i ujedno nezaobilazna. Njezina je veličina teološke, a još više duhovne naravi. No svećeništvo je također veoma široka tema, u kojoj se lako izgu biti. Naime, od veličine se lako izgubi cjelina, a gubljenjem cjeline još se lakše izgubi njezin sadržaj. Svakako, zadatak koji jest preda mnom i pred čitateljem pun je privlačnosti i izazova. Moglo bi se reći da pisati o summi iskustava i sjećanja, uvida i mišljenja, može pisanje o svećeništvu produžiti unedogled. U toj pomalo začudnoj pustolovini u kojoj se miješaju strepnja i nada, odlučnost i bojazan, određeno iskustvo stečeno godinama moga svećeničkog života, ali i nemoć pružanja odgovora na mnoga pitanjima, u tom procesu stvaranja dijaloga u kojem valja korjenito misliti na svoj vlastiti identitet radeći na sebi i pokušavajući druge potaknuti i nadahnuti, kušat ću se upustiti u mišljenje o »već poznatim« temama s nekih novih motrišta. Istina, tijekom posljednjih desetljeća razmišljanja o svećeništvu po stala su obvezatan dio teološke literature. Postoji pregršt knjiga o sveće ništvu. Tim se publikacijama nastojalo potaknuti svećenike na izgradnju njihova specifičnoga duhovnog identiteta, na dublje pronicanje dara koji 11
su primili »po polaganju ruku« (usp. 2 Tim 1, 6) te na radikalnije življenje ideala svećeništva. Nisu izostale ni široke i podrobne analize o problema tici svećeništva u kontekstu društvenih i crkvenih preobrazbi moderno ga doba koje su bitno odredile lik svećenika danas ili pak još određuju određene problematike svećeničke službe. U taj se niz svakako ugrađuju svijetli prilozi razmišljanja o svećeništvu u rubrici »Župnik i župa« Vjesnika Đakovačko‑osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije.
Od iskustva do istine U teološkoj literaturi ima još više onih prilika kad se ovo pitanje svelo na niz ozbiljnih metafizičkih i dogmatskih raščlambi, ali i na površno duhovnjačko divljenje i usiljeno slavljenje svećeničkoga lika, kao i onih koji svećeništvo hladno svode na niz psiholoških i društvenih razloga, rasipajući sve ono bogatstvo koje se u tom liku nalazi i riskirajući pri tom promašiti sve ono što je, doista, bitno. Nude se teme i potiče na ideale mimo ili onkraj stvarnog iskustva i istine svećeništva, a to znači unutar onog odnosa u kojem svećenik kuša i prihvaća istinu o sebi. Ta je istina, dakako, nesvodiva na niz društvenih, psiholoških ili drugih faktora. Ona, uostalom, nije ni sama duhovnost, a nije ni neka apstraktna metafizička zbilja do koje se dolazi ustrajnim uspinjanjem po dogmat skim načelima. Istina svećeništva doista je složena, kao što je složen i svećenikov identitet. Ona se, zapravo, proniče iznutra, iz svijeta života, iz bogatstva svećeničkog identiteta. Pritom, složenost ne bi trebala biti shvaćena u negativnom smislu, kao neka esencijalna zamršenost, već sasvim suprotno: riječ je o bogatstvu svećeničkog identiteta koji se ne da svesti i preispitivati unutar samo jednoga analitičkog okvira; on se ne može ograničiti jednim pristupom, ma koliko on bio teološki značajan i valjano postavljen; svećenički identitet traži širok pristup u kojem će se istina svećeništva stvarno moći pojaviti u čitavom svojem bogatstvu i u čitavoj svojoj nutarnjoj raznolikosti. Stoga će ova moja razmišljanja o 12
svećeništvu kušati stvarati moguće staze razumijevanja istine svećeništva u svjetlu iskustva svećeničkog življenja. Istina traži iskrenost, a iskustvo pouzdanu mudrost. I iskrenost i mu drost u pronicanju istine svećeništva zahtjev su koji se stavlja bilo pred pisca bilo pred čitatelja. Većina čitatelja – svećenici – ali i oni koji to nisu, pozvani su iskreno stati bez krinke pred ono bogatstvo životne mudrosti svećeništva koje su sami proživjeli, ne da bi tek potvrdili ili pronašli dodirne točke s ovim mojim stavovima, nego da bi ih produbili, nadopunili i ovjerovili svojim vlastitim uvidima. Stoga se ovi zapisi o sve‑ ćeništvu daju kao skromno pomoćno sredstvo onomu što se u svećeničkim krugovima naziva rad na sebi. Riječ je o tihoj refleksiji kojom uvijek iznova iznalazimo sebe stvarajući prostora ozbiljenju dara koji smo primili po polaganju ruku. Iskreno prilaženje sebi i čitanje svojih vlastitih iskustava jedan je od svečanih putova do istine. U labirintima životnih putova, u raspršenu mozaiku događaja, osoba, zgoda i nezgoda, sretnih i tužnih trenutaka, padova i uspona, u kaotičnoj ljepoti našega hoda kroz prostor i vrijeme ovoga svijeta nazire se ono što bismo trebali biti i ono što u svojoj biti jesmo – Kristovi svećenici, svećenici Crkve. No iskrenost i mudrost dvije su osnovne pretpostavke. Njihovi su izravni neprijatelji predrasude i licemjernost – stare bolesti kleričke kaste – koje služe za bijeg u udobne iluzije, ali i u duboko nesretan način življenja svećeništva. Biti iskren prema sebi, znači ljubiti istinu, ne istinu o drugima ni istinu drugih, ne istinu kao neku apstraktnu činjenicu koja se ne tiče mojega života i prebiva u nedostižnim visinama, ne istinu koju su drugi iskonstruirali i nametnuli nam kao apsolutnu vrijednost, nego istinu o sebi, svoju vlastitu istinu do koje smo došli ustrajnim radom na sebi i strpljivim otvaranjem prema čitavu njezinu bogatstvu. S druge pak strane, mudrost, vjerujem, jest u znalačkom sabiranju iskustva, u učenju iz onoga što nas je velika škola života blagohotno, a gdjekad i okrutno poučila; mudrost se sastoji u odlučnom i nimalo površnom čitanju iskustava koje su valovi i plime života nanijeli na našu obalu. Ukratko, put prema istini o sebi i mudrosti svećeništva poprilično je neudobno putovanje koje od nas traži mnogo 13
odricanja i spremnosti, ali i mnogo dovitljivosti i hrabrosti kročenja po grubim, a gdjekad i nepristupačnim terenima, sve do onih vidikovaca koji nam mogu iznova priskrbiti vedri osjećaj sigurnosti i vjere da naše svećeništvo nije slučajnost ili, još gore, promašen projekt, već da je ono veliko djelo koje nam je učinio Gospodin (usp. Lk 1, 49).
Personalističko načelo Ne postoje dva ista svećenika. Iako postoje zajednički svećenički ideali, zajednički crkveni nauk o svećeništvu, zajednička tradicija, zajednič ki pastoralni programi, odnosno crkveni život koji oblikuje svećenika i svećeništvo preko kojega odabrani i zaređeni vrše svoju službu u Crkvi. Svećeništvo se, dakako, ne može uspoređivati s nekim krutim ideološkim sustavom gdje svi sliče kao jaje jajetu. Koliko god nam toga bilo zajednič ko, ne postoje dva ista svećenika. Razlog tomu nije samo antropološke ili kulturološke, već teološke naravi. Svaki svećenik ima svoju vlastitu »biografiju vjere«, svoj vlastiti put koji se isprepleo s drugima, svaki je svećenik zasebno pozvan u službu, iako je ta služba bitno određena i uprav ljena prema zajednici. Ta jedincatost svećeničkog poziva i odziva svom jasnoćom govori u prilog personalističkom načelu koje valja uzeti kao dragocjenu polazišnu točku i u ovim našim razmišljanjima. Apstraktan govor o svećeništvu, kao nekoj nadstrukturi u koju se uklapaju pojedinci, nije održiv. Štoviše, riskira postati nesnosno breme, kao što je pred koje desetljeće još i bio. Tu se govorilo o svećeništvu u olovnim imperativima. Surovi radikalizam i ukočenost kojim je bio obilježen dojučerašnji govor o svećeništvu nije ostavljao prostora za kreativnost i osobnost, za fantaziju i iznalaženje sebe. Bio je to rigidni mehanizam utemeljen na moći kojim se pojedinac trebao podvrgnuti i koji se ponajčešće sastajao u otužnom podčinjavanju svećenika načelima koja nisu istinski odražavala ni bît sve ćeništva ni evanđeosku istinu, nego samo ideologiju moći viših staleža te svećenike svodili na niže vršitelje dužnosti i činovnike svetoga. Rezultat 14
je bio egzistencijalno osiromašenje, kriza, depresija običnog klera u kojem su splasnuli ideali, a preostalo životarenje u službi. Situacija se u mnogim mjesnim Crkvama nije promijenila ni danas. Iako se u ovome aktualnom trenutku polako, ali sigurno mijenja zrak u općoj Crkvi, mentalitet koji je duboko urastao u svijest mnogo je teže promijeniti, posebno u manjim okolinama. Kako biti svećenik, a ne izgubiti sebe i kako ne izgubiti svoje svećeništvo tražeći sebe – jedno je od ključnih pitanja koje ne postavljaju samo svećenici mlađe generacije, nego, koliko primjećujem, i mnogi bogoslovi, pripravnici za svećeničku službu. Budući i današnji svećenici ne žele biti ni kopije ni izvršitelji onoga što daju na logodavci s »više razine«. Žele biti, u svakom pogledu, protagonisti svoga života i svoga svećeništva koje im je darovano i povjereno na izgradnju, na izgradnju njima i na izgradnju Crkve. Drugim riječima, svećeništvo se ne daje nekomu drugom, koji ga potom nama prenosi i povjerava na vršenje, nego čini jedno s našom osobnošću, urasta u naš osobni vjernički i ljudski rast, postaje neotuđivi dio našega identiteta. Svećeništvo i osobnost nije više moguće dijeliti, niti se tu radi o nekoj nadgradnji našega identiteta. Zato je ponovno važno otkriti personalističko načelo svećeništva, ne samo jer ne postoje dva ista svećenika, nego jer se svećeništvo daje svakomu napose i jer u svakom svećeništvu vidimo čudesno i na jedinstven način ostvareno otajstvo kojim Bog daruje svoju Crkvu, ali i dotičnu osobu koja taj dar prima i koja je pozvana iz njega rasti.
Mišljenje s margina Kako onda misliti o općem i pojedinačnom, dogmatskom i egzistenci jalnom, idealu i stvarnosti, zajedničarskom i osobnom, kako misliti o svećeništvu, a pritom ne izgubiti iz vida svećenika u životnom okviru? Misao je nužno osuđena da bude fragmentarna, ograničena. No to ne znači kakav oblik reduktivizma. U ulomcima koji će uslijediti pokušat ću iskreno i mudro pristupiti pojedinim vidovima svećeničkoga života, 15
pokušat ću svjestan da nikad neću obuhvatiti cjelinu, ali i siguran da se cjelina u ulomku očituje, kako je to zgodno formulirao Hans Urs von Baltha sar. Pritom nemam namjeru ovaj tekst opterećivati bilješkama, dugim komentarima pisanim sitnim slovima, popratnim napomenama kao što se to čini u uobičajenome znanstvenom radu. Želja mi je radije razvijati mistagoški, prijateljski i bratski stil pripovijedanja, dijeleći s čitateljima one ulomke iskustva i znanja u kojima sam sâm bio svjedokom svijetloga pojavka cjeline – istine o nama svećenicima. Nemam, dakle, namjeru dijeliti savjete, nego uvoditi; nemam namjeru predavati, nego učiti skupa s drugima iz onoga bogatstva koje je naš zajednički dar, a koji se opet na jedinstven i neponovljiv način ostvaruje u svakome od nas svećenika. Time još nisam odgovorio na početno pitanje o metodologiji pristu pa ovoj temi, nego ga samo nakratko odgodio. Odgovor se možda krije u prednaslovu ovih zapisa o svećeništvu. Marginalije su pseudolatinizam, tiskane ili pisane bilješke u knjizi ili rukopisu, na rubu stranice. Riječ je o opaskama ili uzgrednim primjedbama, jednom riječju, zabilješkama pokraj teksta. Marginalije bi se moglo shvatiti i kao reakcije na tekst. Us poredimo li svećeništvo s tekstom, onda ova moja razmišljanja nisu drugo doli bilješke, kraća usputna razmišljanja o velikom tekstu svećeničkog života, crtice koje mogu pomoći čitatelju da dublje pronikne ne u bilješke koje stoje sa strane, nego u svijet teksta. Kaže se: lector in fabula. Čitatelj se nalazi u tekstu, kao što se svećenik nalazi u svećeništvu, te iznutra čita tekst u koji se smjestilo njegovo biće. Čitanje se uvijek događa iznutra. Svagda treba napustiti sve i stopiti se s tekstom te, krećući se njegovim nutarnjim krajolicima, osjetiti njegovu snagu, moć i istinu. Tako je i s razumijevanjem svećeništva. Teško će netko sa strane proniknuti u tekst svećeničkog života, njegov specifični način mišljenja i pogleda na svijet, kao i njegove posve jedinstvene tjeskobe i radosti. Time nipošto ne želim reći da laici, oni koji nisu svećenici, ne mogu njegovati dubok prijateljski odnos sa svećenicima, niti da nisu sposobni razumjeti i suživjeti se sa svijetom svećenika. On je, dapače, nuždan za uravnotežen svećenički identitet. No svećenički život, zacijelo, nije okoštala funkcija, nego tekst koji živi 16
i stvara u međuodnosu sa svojim čitateljima, no osobito s onima koji su sami dio te priče, a to su drugi svećenici. Marginalije su, zacijelo, izlazak iz teksta s namjerom da se u njega ponovno i na dublji i cjelovitiji način uđe. No izlazak je ključan. To je sasvim suprotno od onoga što sam naveo kao ideal spoznaje svećeništva. Izići iz teksta potrebno je da se tekst sagleda u cjelini, da se zaustavi na njegovim ključnim točkama i izdvoji ono što je, doista, bitno. Marginalije su pomak iz teksta, one u isti mah otkrivaju bitni, korjeniti argument te nude dodatna obrazloženja, primjedbe i pitanja. Usputne bilješke nalaze se na marginama i jesu margine. S rubova velikih tekstova svijet postaje jasniji, a smisao svjetliji. S periferija se bolje vidi središte. Ali ono što je najvažnije, rasplinjuju se iluzije da smo mi svećenici središte crkvenog života. Marginalije tako postaju prilika mišljenju da dođe do središta, a ne izgubi se u traženju vlastita priznanja, da ostane maleno, ali ne banalno, skromno, ali ne sporedno, ograničeno, ali ne beznačajno. Iako marginaliziranje u svakidašnjem rječniku ima negativno zna čenje, kretanje prema rubovima, periferijama, krajevima može biti i jest blagotvorno. Za svećenike je, vjerujem, neobično važno zadržati uravno teženom i zdravom dijalektiku sagledavanja istine o sebi u svjetlu odnosa s drugima i različitima. Važno je gledati sebe i svoj poziv s rubova velikih tekstova u koje smo smješteni, jer se odatle pruža pogled na mnoge (be) značajne stvari i darovane prilike koje nam svećeništvo pruža da posta nemo i ostanemo dobri svećenici i cjelovite osobe. Nema iluzije da i na tome mjestu vreba opasnost. Izgubiti svoje svećeništvo tražeći sebe jedna je od nevolja s kojim se teško nosi Crkva i svećenici u suvremeno doba. Bilo svojom voljom bilo voljom drugih, ili jednostavno pod pritiskom neprilika, mnogi svećenici odabiru biti na marginama tražeći sebe, a zapostavljajući svoje svećeništvo. Ima i onih koji se, svodeći svećeništvo na ograničenu funkciju koju treba izvršiti, u konačnici posvećuju sebi. Naposljetku, ima i onih koji su čitavo svoje svećeništvo podredili isključivo ugađanju sebi. Put je to prema gubitku svećeništva, odnosno prema gubitku živoga dara koji nam je dan ne 17
samo da ga vršimo u odnosu prema drugima, nego da se i sami njime posvećujemo i iz njega rastemo. Margine su rizične i ujedno blagoslovljene. One su skliske, ali plod ne. S njih se pada, ali one mogu biti vrlo kreativno mjesto rasta. Ovisi već o tome kakav stav zauzmemo. I znamo li se s marginalija vratiti u tekst, kao i obratno. Marginalije, ponovimo to još jednom, nisu bježanje od teksta u nešto posve drugo, nego njegovo iznalaženje, otvaranje, bi lježenje, preslagivanje na drukčiji način. One su načinjene od znakova i slova, kao nekoć u starim manuskriptima evanđelistara, gdje su najprije marginalijama označavali ulomke za čitanje u liturgiji ili u kasnijim teološkim i znanstvenim tekstovima gdje su u marginalijama nicale sjajne ideje i velika otkrića. Ove marginalije o svećeništvu željele bi biti skromno, ali plodno tlo svima onima koji jesu ili će tek biti svećenici, ali i svima drugima kojima su svećenici na srcu, svima koji svoje sve ćeništvo vole, iznalaze i žive kao Božji dar i stoga zadaća koja se stalno oplemenjuje, iz koje se raste i živi. Pomoći svećenicima da budu ono što jesu i da postanu ono što bi mogli i trebali biti, cilj je ovih razmišljanja. Može se učiniti ambicio znim, ali ne krije u sebi nikakvu preuzetnost. Vodi se iskrenom željom da razmišljanje o svećeništvu polazeći od svećeništva kao i razmišljanje o svećeništvu »sa strane«, upravo s margina, može biti valjano sredstvo rasta. To je, čini mi se, osobito važno u današnjoj situaciji, gdje se gubi uravnotežen odnos između ostvarenja svećeništva kao službe i ozbi ljenja svećeništva kao osobnog poziva, gdje svećenik‑osoba i svećenik ‑služba doživljavaju bolnu i kobnu podjelu i gdje osobe ne rastu u svom svećeništvu, nego ga vuku za sobom, a ono pritom postaje sve teže. Čini se to važnim u trenutku kad je bijeg od svećeništva sve češći (i sve sofisticiraniji), bilo da se radi o bijegu »u tekst« bilo da se radi o bijegu »na margine«. Bijeg u klerikalizam i bijeg u svjetovnost dva su bjelodana fenomena koji tu situaciju jasno dokazuju.
18
Izazovi mišljenja svećeništva Ni jedno razmišljanje, pa tako ni ovo, koje se vodi željom za kreativnošću, za novim uvidima i kritičkim spoznajama, nije imuno na ograničenja, nedorečenosti, pa čak i na pogreške. No dijaloška narav ovih razmišlja nja dopušta si tu slobodu. Ne žele biti definitivna ni apsolutna, nego stvarati prostor mislima i poticajima, idejama i nadahnućima čitatelja. Među njima će se naći mnogo starijih, iskusnijih, zrelijih i mudrijih svećenika, ali i onih mlađih, od kojih, dakako, možemo učiti i koji se ne mogu podcjenjivati ni precjenjivati. Tu su i oni koji »bdiju« nad svo jim stadom, posebno nad svojim svećenicima – biskupi – koji se i sami nalaze pred izazovima neprestanoga osmišljavanja svoje službe pokraj mnoštva moralnih, financijskih, organizacijskih problema u svojim mje snim Crkvama. Problematike biskupske i svećeničke službe veoma su slične, ali je biskupima mnogo teže biti osobno kreativnima i svojima pa se mnogi teško nose s podjelom između službe i osobe. Ishodi tog procesa opterećenja i kod svećenikā i kod biskupā doista su dramatič ni. Čitamo o njima na naslovnicima novina i po portalima. Nezdrave izjave za javnost, korištenje crkvenih prostora i blagdana za ideološke obračune s neistomišljenicima, radikalizam, nacionalizam, aktivizam, pokušaj da se ekstremnim sredstvima dođe u središte pozornosti i u orbitu javnoga života čine mnoge svećenike i biskupe u najmanju ruku smiješnima, a Crkvi nanose nemjerljivu štetu. Posljednjih godina, doi sta, bilježimo poraze crkvenoga govora u društvenom životu i to ne radi evanđelja, nego radi sitne političke borbe pojedinih svećenika. Klerički ekshibicionizam na procesijama, prijenosima misa, u izjavama za jav nost i slično samo je jedan od vidljivih pokazatelja puknuća nastalog u svećeničkom identitetu. Mnogi drugi ostali su skriveni očima javnosti. I možda je bolje da se ne vide. Nitko ne može zanijekati da je došlo do pada opće kulturne i duhovne razine današnjih svećenika. No taj nas uvid ne treba obeshrabriti, niti se on treba pretvoriti u uobičajenu ža lopojku, nego samo probuditi da pozorno razmotrimo što se dogodilo 19
i događa s današnjim klerom i koje su realne mogućnosti da svećenici, doista, budu i službom i osobom istinski svećenici. Svećeništvo, kakvim se ono danas prikazuje i koje pojedini sveće nici prezentiraju u javnosti, zacijelo, nije ni ono što Crkva uči i traži od svojih svećenika, ni ono što objektivno jest u korijenu svećeničkoga do stojanstva i istine njegove službe. U ponašanjima, riječima i stavovima mnogih svećenika u javnosti mnogi se jednostavno ne prepoznaju, ni laici ni svećenici. Ne samo jer oni stvaraju podjele, nego jer djeluju ne ‑svećenički, ne‑sveto, jer su svoju službu profanizirali razvlačeći se po kojekakvim medijskim divljinama i izlažući se nepotrebnim ispadima i rizicima pogrešna razumijevanja. Gubitak dostojanstva i osiromašenje rezultat su najčešće nesmotrena aktivizma, punog želje za dokazivanjem i isticanjem, ali duhovno siromašna, često nedozrela, iznutra nesigurna i oslabjela svećeničkog identiteta koji u traganju za sobom poseže za prvim raspoloživim sredstvom. Ovdje nije riječ o površnoj kritici koja se inače upućuje svećenicima glasnima u javnosti. Cilj je posve drugi. U sklopu razmišljanja koje kanim poduzeti, vjerujem da ključno pitanje koje već sada treba postaviti i s ko jim se valja ozbiljno uhvatiti u koštac jest ono koje se odnosi na svećeničke uzore. Nekada je svećenik bio definirana ličnost. Znalo se što znači biti svećenik, koje manire ima svećenik, kako govori i kako se ponaša. Znao je i svećenik tko je on i koji su njegovi neotuđivi kulturni i duhovni standardi. Kod nekih starijih svećenika još se da primijetiti ta sakralna otmjenost kojom zrače i u čijem je svijetlom krugu nekako ugodno boraviti. Danas to nije slučaj. Ta sigurnost pomalo izostaje. A svećenici su postali »obični ljudi« u ime »bliskosti s narodom«. Banaliziranje i podcjenjivanje stvorili su tjeskobne praznine pred kojima osobito bogoslovi i mlađi svećenici ne znaju naći odgovora. Kakav svećenik biti? I kako ne postati nečija kopija, već ostati svoj, a opet u punini Božji svećenik i svećenik Crkve? Potreba za identifikacijom prirodna je i opravdana kod svakoga čovjeka pa tako i kod budućih i sadašnjih svećenika. No pronalazi li ta potreba odgovarajuće uzo re? Na što i na koga se može osloniti danas jedan mladi bogoslov, kandidat 20
Sadržaj
Predgovor .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
I. Pisati o svećeništvu .
. . . . . . . . . . . . . . .
Od iskustva do istine .
. . . . . . . . . . . . . .
Personalističko načelo . Mišljenje s margina .
14 15
. . . . . . . . .
19
. . . . . . . . . . . . . . .
21
. . . . . . . . . . . . . .
25
. . . . . . . . . . . . . . . . .
26
Inflacija identiteta .
. . . . . . . . . . . . . . . .
Sekularizacija svećenikā? . Sakralizacija svećenikā? .
29
. . . . . . . . . . . . .
32
. . . . .
33
. . . . . . . . . . . . . . . . . .
35
Svećeništvo – zadani dar
. . . . . . . . . . . .
36
. . . . . . . . . . . . . .
39
. . . . . . . . . . . . . . . .
40
III. Svećenik u javnosti . Strategije pogleda .
Konstruiranje pojavljivanja . Izlazak u javnost .
. . . . . . . . . .
42
. . . . . . . . . . . . . . . . .
45
Djelovanje u javnosti . Vidjeti Krista .
. . . . . . . . . . . . . .
48
. . . . . . . . . . . . . . . . . . .
51
IV. Svećenik – čovjek (od) riječi .
. . . . . .
55
. . . . . . . . . . . . .
55
. . . . . . . . . . . . . . .
58
Svećenik u okrilju riječi . Moć pripovijedanja .
Sadržaj pripovijedanja .
. . . . . . . . . . . . .
59
. . . . . . . . . . . . . . . . . .
62
. . . . . . . . . . . . . . . . . . .
65
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
67
Mutna retorika . Način govora . Riječ vjere .
28
. . . . . . . . . . . .
Budućnost svećeničkog identiteta? . Duh identiteta .
12
. . . . . . . . . . . . . . .
II. Svećenički identitet . Istina identiteta .
11
. . . . . . . . . . . . .
Izazovi mišljenja svećeništva . Biti i ostati svećenik .
7
189
V. Svećenik i mudrost stola . Kultura stola .
. . . . . . . . . .
69
. . . . . . . . . . . . . . . . . . .
70
Mudrost stola . Kruh i vino .
. . . . . . . . . . . . . . . . . .
72
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
76
Poslanje stola .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Obećanje stola .
. . . . . . . . . . . . . . . . . .
VI. Svećenik u vremenu . Tri kruga .
78 81
. . . . . . . . . . . . .
83
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
83
Prema blagdanskoj egzistenciji . Ozdraviti vrijeme .
. . . . . . . .
90
. . . . . . . . . . . . . . . .
93
Radosno motrenje života .
. . . . . . . . . . .
VII. Svećeničko prijateljstvo . Braća i prijatelji .
96
. . . . . . . . .
99
. . . . . . . . . . . . . . . . . .
99
Volja i čežnja za prijateljstvom . Funkcionalna prijateljstva .
. . . . . . . .
101
. . . . . . . . . . .
103
Neprijatelj prijateljstva: zavist . Narcisoidna zrcala .
. . . . . . . . .
105
. . . . . . . . . . . . . . . .
107
Žrtvama neprijateljstva .
. . . . . . . . . . . .
110
. . . . . . . . . . . . .
112
. . . . . . . . . . . . . . .
115
Kristoliko prijateljstvo .
VIII. Krhkost i snaga .
O svećeničkom liku u književnom prikazu . 116 Pohvala krhkosti .
. . . . . . . . . . . . . . . . .
120
. . . . . . . . . . . . . . . . . .
125
. . . . . . . . . . . . . . . . . . .
129
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
133
Žalosni smijeh . Poetika snage . Molitva .
IX. Svećenik i žrtva .
. . . . . . . . . . . . . . . . .
135
Uzaludna žrtva? .
. . . . . . . . . . . . . . . . .
136
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
138
Šuti li Bog? .
Tragedija i drama .
. . . . . . . . . . . . . . . .
140
Kleričko nasilje .
. . . . . . . . . . . . . . . . . .
142
Dokinuti žrtvu .
. . . . . . . . . . . . . . . . . .
146
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
148
Misija žrtve .
190
X. Svećenik pred smrću .
. . . . . . . . . . . . .
Od društvene do osobne smrti . Budni budite .
. . . . . . .
154
. . . . . . . . . . . . . . . . . . .
156
Zacjeljivati smrt .
. . . . . . . . . . . . . . . . .
159
Taborsko svjetlo .
. . . . . . . . . . . . . . . . .
161
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
163
Zlato u noći .
XI. Svećenik na putu . . Put povratka .
. . . . . . . . . . . . . . .
167
. . . . . . . . . . . . . . . . . . .
167
Izazovi putovanja .
. . . . . . . . . . . . . . . .
170
Hod sjedinjenja .
. . . . . . . . . . . . . . . . . .
173
Hod proroštva .
. . . . . . . . . . . . . . . . . .
176
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
178
Rastanak .
Korištena literatura Sadržaj .
153
. . . . . . . . . . . . . . . . . . .
183
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
187
190
Bilješka o piscu .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
191