Medicina u Bibliji by Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Prijevod: Mato Balić Redaktura: Slavica Dodig Lektura i korektura: Karmela Prosoli Grafičko uređenje i oprema: Marijan Tkalec

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Kerschoffset Zagreb d.o.o. Naklada: 1000 ISBN 978-953-11-1291-8 Tiskano u siječnju 2020. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001050174.

Luciano Sterpellone

Medicina u Bibliji

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2020.

Uvod

U Bibliji su vrlo česti »medicinski« izvještaji koji se odnose na događaje koji su se odvijali tijekom dugoga radoblja njezina pripovijedanja i na sam svakodnevni život židovskoga naroda. Gledišta su to ne manje zanimljiva od onih ambijentalnih ili povijesnih, pokazatelji su higijenskih navika, običaja i praksa savršeno uklopljenih u vez događaja koji su se zbivali od trenutka stvaranja pa do povratka Židova u domovinu. Takvi medicinski izvještaji su u stvari mnogo češći no što se na prvi pogled čini, često stavljeni u drugi plan s obzirom na osnovnu priču, no u literaturi nikada nisu sistematizirani u jedinstvenu i iscrpnu cjelinu. Kao liječnik posebno zainteresiran za povijest medicine, htio sam stoga proučiti u cjelini i na organski način objediniti taj kompleks i privlačnu temu medicine u biblijskim spisima: počevši od hrane koja se koristila i od načina pripremanja, pa do svakodnevnih i osobnih higijenskih mjera, od odnosa među supružnicima, do prakse obrezanja, do brige za majku i njege djeteta, do shvaćanja života i bolesti, do prave naravi »zala« koja su ucvilila Egipat, do problema gube i velikih epidemija, do sredstava kojima se raspolagalo u to doba da bi se liječile male i velike bolesti, pa sve do terapeutske uporabe voda i biljaka. 5

Iznesene obavijesti, koje su sustavno raspoređene po poglavljima, stalno potkrepljuju redci ili ulomci iz Biblije1 koji učinkovito potvrđuju njihovu doslovnu povezanost s povijesnim pripovijedanjem. Opis je objektivan i nepristran, u svemu se oslanja na izvorne tekstove, bez ikakve teze ili ikakva suda u korist ili na uštrb ovoga ili onoga običaja. Iako sam se zauzimao za nužnu znanstvenu i povijesnu nepogrešivost, nastojao sam da tekst bude uvijek jasan i lako shvatljiv. L. S.

Svi citati preuzimani su iz Biblije izdavačke kuće San Paolo, 14. izdanje, Milano, 2000. U hrvatskom prijevodu citati su preuzeti iz Biblije KS-a.

Kada su bolesti dolazile s neba

Job je pogođen najgorim zlima, iako bi, zbog svoje poslovične čestitosti, trebao biti oslobođen srdžbe Gospodnje. I on i njegovi prijatelji uporno se pitaju o razlogu zla koje ga je snašlo. Uzalud si nastoje protumačiti: ako je istina da su bolesti božanska kazna za počinjene grijehe, zašto Job mora trpjeti za grijehe koje nije počinio. I u tom traganju za tim zašto uključena je instinktivna čovjekova želja da spozna uzroke bolesti. Već je primitivni čovjek instinktivno dovodio u vezu bolesti i smrt s određenim očitim i neposrednim uzrocima: na primjer, nakon rane od neke ozljede, od ujeda neke životinje ili od neprijateljskoga oružja mogla je lako uslijediti smrt. Ali zatim se pitao zašto i kada nema tako izravnih uzroka može postati plijenom zimice i vrućice, gledati kako polako slabe vlastite snage i vlastito tijelo… Primitivnom čovjeku je zatim postajalo sve očitije da se neke (zarazne) bolesti mogu prenijeti od jedne osobe na drugu izravnim dodirom, ili neizravno – dotičući njezine predmete ili njezinu odjeću. Za ostalo, budući da naravno nije raspolagao mikroskopima i radiološkim uređajima, obraćao je vlastitu pozornost 7

prema bogovima da bi si dao neko tumačenje događaja povezanih sa zdravljem i bolešću: morala su postojati božanstva koja su jamčila zdravlje, i druga koja su slala bolesti. No nije se zadovoljio tako jasnom razlikom: malo-pomalo kako se razvijao njegov um, htio je ići još dalje iznad toga. I počeo je misliti da bi se preduvjeti za zdravlje trebali održati dobrim prinosima i žrtvama, inače bi se božanstva mogla uvrijediti i uskratiti svoju zaštitu: u takvu slučaju izravno bi poslala bolesti ili bi ostavila slobodan prostor »zarazama«; a njih je trebalo vješto držati na uzdi zaklinjanjima, čaranjima, vračanjima. Velik korak učinilo je kršćanstvo, koje se izričito svrstalo protiv svakoga oblika praznovjerja i vračanja. U Bibliji se stalno pojavljuje neumoljiva razdvojenost između primitivnog magijskog mentaliteta i mentaliteta vjere obilježene objavom: dug boj između magije i vjere, u kojoj ona prva na kraju bude poražena. »Ja osujećujem znamenja vrača, i čarobnjake u luđake promećem; …i mudrost im obraćam u bezumlje.« (Izaija 44,25)

»Ja jedini, Gospodin, tvoj sam liječnik.« S monoteizmom, nakon jasnih riječi objave slijedi jedinstveno shvaćanje: sve moći, dobre i zle, do tada raspoređene među različita božanstva, pretpostavljajući da daju zdravlje i bolest, stavljaju se u ruke jednoga jedinoga Boga. Zdravlje je sada u rukama jedinoga Boga; za uzvrat on traži poslušnost zapovijedima i poštivanje zakona; On sam daje zdravlje, šalje bolest i jedini je može ukloniti. On je istodobno onaj koji donosi bolest i liječi je. A svećenici, tumači njegove volje, budni su čuvari moralne i fizičke čistoće naroda. Ali trebalo je Bogu dati neki prihvatljiv razlog da bi »upravljao« zdravljem pojedinca. Nije se moglo pomisliti da bi tako moćan Bog, samo iz hira, mogao razboljeti ili izliječiti neku osobu. 8

Židovska civilizacija je već u svojim prvim izrazima tipično teurgična. Bog ( Jahve), sveznajući, svemogući, Stvoritelj svih stvari na nebu i na zemlji, jedini je, apsolutni djelitelj dobra i zla među ljudskim bićima. Svećenici su po Božjoj volji čuvari zdravlja naroda. Za razliku kod drugih naroda antičkoga Istoka, bolesti se nisu smatrale izravnim zloćudnim utjecajem, nego kao izraz srdžbe Boga, koji je uvrijeđen grijesima i neposlušnošću ljudi. On kažnjava, ali on i iscjeljuje, uz uvjet da bolesnik to znade zaslužiti:

Egipatsko zlo: skakavci

»Budeš li zdušno slušao glas Jahve, Boga svoga, vršeći što je pravo u njegovim očima; budeš li pružao svoje uho njegovim zapovijedima i držao njegove zakone, nikakvih bolesti koje sam pustio na Egipćane na vas neću puštati. Jer ja sam Jahve koji dajem zdravlje.« (Izlazak 15, 26)

Mnoge obavijesti koje se tiču medicine, posebno pojma zdravlja i bolesti, nalaze se u Knjizi Izlaska. Biblijski izlazak, koji se možda mogao dogoditi za vrijeme faraona Ramzesa II. (1290. – 1224. pr. Kr.), predstavljao je migraciju iz Egipta (»Bilo je oko šest stotina tisuća pješaka, osim žena i djece« (Izlazak 12,37). Prava seoba ljudi i stoke, nakon 430 godina ropstva na poljima i u kamenolomima; sada im valja hodočastiti četrdeset godina kroz pustinju, dok ih prate glad i žeđ, ali odlučni su stići u »obećanu zemlju«. Za to mnoštvo Židova, bolesti – bilo ljudi bilo životinja – slao je jedini i transcendentni Bog, koji je pun ljubavi, ali i neumoljiv djelitelj kazni za onoga koji ne poštuje zakon, duboko različit od tisuća bogova koje su do tada susretali kod drugih naroda, prije svih u Egiptu. Mojsije je utvrdio čvrsta pravila; ako ih se nije pridržavalo, upadalo se u bolest: tu su zabrane određenih jela, praksa obrezivanja i pranja, odjeljivanje bolesnih od zdravih, čišćenje tijela. Ako se protivio tim normama i propisanim ponašanjima, čovjek je upadao u opasnost da bude kažnjen najgorim bolestima. »Ja usmrćujem i oživljujem; ja udaram i iscjeljujem…« (Ponovljeni zakon 32,39)

Da bi se kaznila pobuna koja se digla u narodu protiv Mojsija, razbješnjela se strašna epidemija koja je pobila 14.700 ljudi, i nije prestala dok Aron, vrhovni svećenik, nije prinio kâd i žrtve svomu Gospodinu (Knjiga Brojeva 16,41). Kod Židova je ipak postojalo opće shvaćanje da su bolesti mogle biti izazvane izravno od određenih osoba koje su bile obdarene posebnim zlokobnim moćima (»…Ali će se guba Naamanova prilijepiti za te i za tvoje potomstvo zauvijek« (2 Kr 5,27), ili da mogu biti plod čaranja i zlog oka, uroka. 10

U Bibliji se vrlo jasno očituje činjenica: nesreće i bolesti ne dolaze bez razloga: guba Mojsijeve sestre Mirjam (zbog klevetanja nevjeste), bolest crijeva kralja Jorama koji je bio nevjeran Bogu, guba koja pogađa Gehazija, Elizejeva slugu krivoga zbog laži i pohlepe, smrt djeteta koje je Davidu rodila Urijina žena, smrt Elijevih sinova koja se dogodila istoga dana u koji nesretni otac raspoznaje »znak« božanskoga gnjeva. Isto vrijedi za glasovitih deset egipatskih zala. »Razlog« je prepoznat i ovaj put, kao što je to bilo za različite bogove, u grijehu i povredi božanskoga zakona. Tko ne poštuje Gospodinove zakone, tko griješi, tko vlastitu dušu onečišćuje biva kažnjen bolešću. »... On ranjava, ali i ranu povija, udara i svojom zacjeljuje rukom.« (Job 5,18)

Najteži grijeh, rečeno je, jest nečistoća. Da bi bili dostojni približiti se Bogu, trebaju biti čisti bilo duhovno (ponašanjem i molitvama) bilo fizički, poštujući brojna propisana higijenska pravila. Teške bolesti kao kuga, sušica, groznice i upale zadesit će onoga tko ne poštuje zakon: »Nek’ im potamne oči da ne vide, nek’ im bokovi zasvagda oslabe!« (Psalam 69,24)

Ni svećenici nisu izuzeti od toga: dovoljno je oženiti ženu koja nije djevica da bi postali nečisti: »(Svećenik) neka za ženu uzme djevicu. Udovicom, otpuštenicom, obeščašćenom i bludnicom ne smije se ženiti. Jedino djevicom između svoga naroda neka se ženi…« (Levitski zakonik 21,13-15)

No primjeri nečistoće idu zasigurno i povrh toga. Piše u Levitskom zakoniku (5,2-3): »... ako tko dirne kakav nečist predmet, strv nečiste zvijeri, strv nečista živinčeta ili strv nečista puzavca – i u neznanju postane nečist i odgovoran; ili kad se tko dotakne nečistoće čovječje, bilo to što mu drago od čega se nečistim postaje i toga ne bude svjestan, kad dozna, biva odgovoran.«

Levitski zakonik zatim dodaje (7,23-25): »Ovako kaži Izraelcima: ‘Ne jedite loja ni volujskoga, ni ovčjega, ni kozjega. Loj sa životinje koja ugine, ili koju divlje zvijeri razderu, može se upotrijebiti za bilo što, ali ga ne smijete jesti. Tko god jede loj od životinje koja se može prinijeti Jahvi kao žrtva paljenica, takav neka se iskorijeni iz svoga naroda.’« »Nadalje, protiv svakoga pojedinca od Izraelova doma, a tako i protiv svakoga pridošlice među vama koji bi blagovao bilo kakvu krv, ja ću se okrenuti, svakoga tko blaguje krv odstranit ću iz njegova naroda. Jer je život živoga bića u krvi. Tu krv ja sam vama dao da na žrtveniku njome obavljate obred pomirenja za svoje živote. Jer krv je ono što ispašta za život.« (Levitski zakonik 17,10-11)

Uzrok bolesti Čovjek je, dakle, konačno razaznao zajedničku »etiologiju« svih zala: kaznu Božju za grijehe. Sada si zna dati odgovor na pitanje: »Zašto bolest?« te svaki simptom, svako poboljšanje, svako pogoršanje, svako neočekivano ozdravljenje tumači u tom smislu. Zlo se, dakle, prihvaća i živi s pomirenjem; tko pati, nalazi utjehu u misli ispaštanja vlastitih grijeha, i ne ljuti se od12

više na liječnika koji je, praktično lišen učinkovitih terapija, teško sposoban promijeniti tijek stvari. Taj duh pomirenosti još je uvijek živ i jako raširen – iako u zacijelo manjoj mjeri – osobito među pacijentima teških kroničnih bolesti ili u terminalnom stanju, kada se pred neizbježnošću događaja još uvijek govori o »volji Božjoj«. Da ne spominjemo kako su do nedavna mnogi liječnici nerado pribjegavali korištenju lijekova protiv bolova kod bolesnika koji su jako patili, još uvijek poštujući ulogu »ispaštanja« i »popravljanja« koja se tisućljećima pripisivala fizičkoj boli. U Novom zavjetu patnja ispašta, čisti, privodi k pokajanju, čini sličnim Kristu: i pod tim vidom može skoro postati milost. Apostoli odlaze iz Velikog vijeća »radosni što bijahu dostojni podnijeti pogrde za Ime« (Djela apostolska 5,41). Kristovi baštinici: »kada doista s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo…« (Rimljanima 8,17). Brojni su slučajevi u kojima se bolest izričito predstavlja kao posebna kazna za neki grijeh ili loše ponašanje. Tu se sjećamo Jorama, judejskoga kralja, koji se okaljao najgorim grijesima pogodujući poganskim kultovima (»činio je što je zlo u očima Gospodnjim«) i vladao je izvodeći djela bez skrupula, pribjegavajući i ubijanju protivnika; a prorok mu pretkazuje: »‘... Evo, Jahve će svaliti veliku nesreću na tvoj narod, na tvoje sinove, tvoje žene, na sve tvoje imanje. Oboljet ćeš od mnogih bolesti: od bolesti u crijevima, tako da će ti crijeva izaći od bolesti koja će trajati dane i dane.’« (Druga knjiga Ljetopisa 21,14-15)

Joram će umrijeti nakon dvije godine u teškim mukama. Ni Herod, progonitelj Crkve koja se rađala, neće izbjeći kaznu: umrijet će zbog bolne bolesti, izjest će ga crvi: »Umah ga, zbog toga što ne dade slavu Bogu, udari anđeo Gospodnji te on rascrvotočen izdahnu« (Djela apostolska 12,20-23). 13

Zanimljiv je i Ezekijin slučaj (Izaija 38 – 39): obolio je na smrt, ali se »ponizio« i biva spašen. Ipak »ne shvaća« do kraja značenje toga milosrdnoga ozdravljenja, tako da mu prorok Izaija prijeti novom kaznom. Poseban je, pak, Jobov slučaj: njegova bolest, premda je izravno potaknuta od Sotone, događa se po Božjem dopuštenju. Ali možda je najcjelovitije i najizričitije očitovanje grijeha kao uzroka svake vrste bolesti sadržano u odlomku iz Ponovljenog zakona (28,21) u kojem su nabrojena sva moguća prokletstva protiv onih koji ne poštuju Zakon Gospodnji: »Kugu će Jahve za te privezati dok te ne nestane sa zemlje… Jahve će te udariti sušicom, groznicom, upalom, žegom i sušom, …Jahve će te udarati egipatskim prištevima, čirevima, krastama i svrabom, od kojih se nećeš moći izliječiti…Jahve će te udarati bjesnilom, sljepoćom i ludilom; u po bijela dana tumarat ćeš kao što tumara slijepac po mraku;Jahve će te udarati ljutim prištevima po koljenima i po stegnima – od stopala nogu tvojih do tjemena na glavi tvojoj …«

Bolest kao kušnja Bog može poslati bolest ne samo kao kaznu nego i da bi na pravi put doveo zalutalu osobu i da bi joj pomogao da se posveti. Kao u epizodi ozdravljenja slijepca od rođenja (Ivan 9): na upit Židova je li moguće da grijeh roditelja biva kažnjen na djeci, Isus, premda ne odgovara izravno, kaže da se to zbiva da se ispuni dobro za koje to zlo nudi priliku. Biblija često naglašava i poimanje da Bog štiti pravednike, a kažnjava zlotvore; ali podsjeća da bolest katkad može biti upućena i iz neistraživih razloga, da stavi na kušnju samoga pravednika ili da on ispašta za grijehe drugih. 14

»Vjera te tvoja spasila« (Luka 18,19)

»Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut. A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo... njegove nas rane iscijeliše.« (Izaija 53,3-5)

Gospodin daje dobro i zlo pa, dakle, i pravednici moraju moći podnositi kušnje koje nama – nesposobnima vidjeti njegova planove – izgledaju nepravedne. Josip je trpio svaku vrstu tlačenja od svoje braće, a zatim nije samo našao naknadu kod Egipćana, postavši desna ruka faraonu i njegovim savjetnikom, nego je predstavljao i posrednika preko kojega su njegova obitelj i Židovi izbjeglice iz Palestine mogli naći ra15

zumijevanje kod faraona i nadvladati najtežu oskudicu koja je pogodila cijeli onaj kraj. Druga kušnja poslušnosti jest ona koju je podnio stari Tobija: »Iste noći, … legoh kraj zida u vrtu; bilo je toplo pa sam spavao otkrivena lica. Nisam znao da je u zidu bila ptičica. I kako mi oči bijahu otvorene, padoše mi tople ptičje izmetine u oči i od toga dobih bijele mrlje. Išao sam liječnicima, ali mi ne mogoše pomoći. Ostadoh slijep četiri godine…« (Tobija 2,9-10)

I kao potvrdu uvjerenja da Bog šalje bolest, Tobija će reći: »Spomeni me se i pogledaj na me: ne kažnjavaj me zbog mojih grijeha ni zbog prijestupa otaca mojih, koji su griješili pred tobom.« (Tobija 3,3)

Petar ozdravlja hromoga

Poimanje o bolesti i smrti kao božanskim kaznama, baštinjeno već od najstarijih kultura, na kraju se ukorijenilo i razvilo u kršćanskom i srednjovjekovnom svijetu, posebno što se tiče mentalnih bolesti: došlo se do uvjerenja da ih nanosi đavao osobno, i da su ti bolesnici bili osuđeni gorjeti zauvijek u paklenom ognju. Martin Luther je glede toga još pooštrio poruku. U mentalnim bolestima, ipak, mogli su imati utjecaja i čimbenici izvan božanske volje, te se veliki svećenik pita nisu li na Šaulovu depresiju utjecali otrovni uzroci ili također psihogeni čimbenici, kao što je zavist s obzirom na Davidovu mladost i nadmoćnost. I u Onanovu slučaju, njegovu bolest ne treba smatrati kaznom jer je masturbirao; njegov grijeh je bilo to što nije htio dopustiti ženi da začne. Njegovo odbijanje prenijelo se u praksu prekinutoga odnosa (coitus interruptus), što je po Mojsijevu zakonu teški grijeh. Pravednik, naprotiv, treba očekivati svoju nagradu: »U Jahvu se uzdaj i čini dobro… u njega se uzdaj i on će sve voditi. Pravda će tvoja zasjati k’o svjetlost i tvoje pravo k’o sunce podnevno.« (Psalam 37,3-6)

Na kraju »Jahve daje smrt i život« (1. Samuelova 2, 6-7). Sve je u rukama Božjim: dobro i zlo (Izaija 45,7), zdravlje, blagostanje, plodnost, ali i bolesti, bijeda i neplodnost. To se uklapalo u prirodni ljudski osjećaj da moralnom dobru mora odgovarati i fizičko dobro. Kloniti se zla »bit će lijek tvome tijelu i okrepa tvojim kostima« (Izreke 3,7-8). Bolest i trpljenje postaju pod tim vidom ne samo zlo koje treba izbjegavati pod svaku cijenu nego i nešto pozitivno. Bolest je jedan od znakova ljudskoga stanja (i Isus je postao čovjekom, zbog čega i on trpi i umire), i sredstvo za čovjekovo oslobođenje. 17

Ali trpljenje mora biti i mirenje s tim stanjem. Sam Isus počinje poučavati da je potrebno da Sin Čovječji »mnogo pretrpi« (Marko 8,31). I opet nalazimo bol, bolest kao ispaštanje: svi trpimo prije svega »radi našega spasenja«. Prema tomu, patnja svakoga vjernika sjedinjuje s Kristom, kako naglašava sv. Pavao, uvjeren da je sama patnja, štoviše, »velik dobitak«: »Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem« (Filipljanima 3,8). S druge strane, i drevne tradicije zakonskih knjiga povezuju zdravlje i bolesti s poštivanjem i kršenjem Zakona. Ako Izrael bude poštivao Zakon, Bog ga neće udariti zlima kojima je udario Egipat; inače, pogodit će ga ista zla koja su pogodila Egipat (Izlazak 15,26).

Egipatsko zlo: tuča i žabe

»Budeš li slušao naloge, propise … Jahve, Bog tvoj …Ljubit će te, blagoslivljati i razmnažati; blagoslivljat će plod utrobe tvoje i rod zemlje tvoje Jahve će od tebe maknuti svaku bolest; neće na te pustiti ni jedno od strašnih zala egipatskih.« (Ponovljeni zakon 7,12-15)

Najteže bolesti, kao kuga, sušica (tuberkuloza), vrućice i upale pogodit će onoga tko ne poštuje Zakon, ali katkad navod o bolesti, premda izričit, krije moralno značenje. Mesija donosi oslobođenje sužnjima i ozdravljenje bolesnicima. Bog govori svome sluzi Mesiji: »Ja, Jahve, u pravdi te pozvah,…da otvoriš oči slijepima« (Izaija 42,6-7).

Židovi mole Isusa za ozdravljenje

I drugdje Mesija kao prorok izjavljuje: »Duh Jahve Gospoda na meni je, jer me Jahve pomaza, posla me …da iscijelim srca slomljena…« (Izaija 61,1-2). I paralelizam koji se katkad uspostavlja između oproštenja i ozdravljenja otkriva to prvotno duhovno značenje ozdravljenja kao božanskoga dara: »Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja… on ti otpušta sve grijehe tvoje, on iscjeljuje sve slabosti tvoje.« (Psalam 103,2-3)

U Bibliji ozdravljenje je simbol spasiteljske milosti. Ozdravljenje i zdravlje su uvijek usko povezani. Kada kralj Salomon završava izgradnju Hrama, moli Boga da odgovori svojom milošću na grijehe i bolesti; Izaija proriče nestanak bolesti i zlobe. I nakon što je ozdravio jednoga koji je bio hrom od rođenja, Pavao naviješta mnoštvu riječ Isusovu.

Ima liječnika, ali ne mnogo… Kako ćemo reći u poglavlju Liječenjem do zdravlja, Stari zavjet spominje mali broj ljekovitih sredstava, i u svakom pojedinom slučaju to sredstvo daje neki »čovjek Božji«. Gubavom Naamanu Elizej šalje poruku da se okupa sedam puta u Jordanu (2 Kr 5,10), dok je Ilija vratio u život sina udovice iz Sarfate dajući mu (prema nekima) umjetno disanje: »Poslije ovih događaja razbolio se sin domaćičin i bolest se njegova jako pogoršala, tako te u njemu nije ostalo daha. Tada ona reče Iliji: ‘Što ja imam s tobom, čovječe Božji? Zar si došao k meni da me podsjetiš na moj grijeh i da mi usmrtiš sina!’ On joj reče: ‘Daj mi svoga sina!’ Tada ga uze iz njezina

naručja, odnese ga u gornju sobu gdje je stanovao i položi ga na svoju postelju. Tada zavapi Jahvi i reče: ‘Jahve, Bože moj, zar zaista želiš udovicu koja me ugostila uvaliti u tugu umorivši joj sina?’ Zatim se tri puta pružio nad dječakom zazivajući Jahvu: ‘Jahve, Bože, učini da se u ovo dijete vrati duša njegova!’ Jahve je uslišio molbu Ilijinu, u dijete se vratila duša i ono oživje.« (Prva knjiga o Kraljevima 17,17-22)

A kralju Ezekiji »koji je na smrt obolio« od nekoga »čira« (?) Izaija šalje poruku da stavi oblog od smokava (2 Kr 20,7). Glede te bolesti, prema slavnom engleskom liječniku iz 1600. godine Thomasu Bartholinu, koji se posvetio proučavanju medicine u Bibliji, radilo bi se o kroničnoj gnojnoj upali grla (gnojna upala stražnjeg dijela ždrijela), uzimajući u obzir kraljeve riječi: »Pijučem kao lastavica, gučem kao golubica.« Budući da je sva zdravstvena vlast u božanskoj ovlasti, u Svetom pismu vrlo rijetko se spominju istinski pravi liječnici. Za razliku od egipatske i asirsko-babilonske civilizacije, kod Izraelaca je umijeće ozdravljanja pripadalo posebnoj kasti: liječnicima levitima i prorocima. U stvari, prvi liječnici (nazvani hebrejskim terminom rofè) o kojima Biblija izričito govori, oni su koje Josip poziva da balzamiraju tijelo njegova oca: »Poslije toga Josip naredi liječnicima koji su se nalazili u njegovoj službi da mu oca balzamiraju…Trebalo je četrdeset dana.« (Postanak 50,2-3)

Vjerojatno stoga prijevod hebrejskoga termina »liječnici« nije točan, budući da oni nisu bili mjerodavni za balzamiranje trupla. Prije će biti da je riječ o egipatskim stručnjacima u tom poslu. 21

Rofè je bio profesionalni liječnik, zasigurno opće prakse budući da – za razliku od Egipćana – kod Židova nisu postojali specijalisti u raznim granama medicine. Ipak, što se tiče određenih postupaka, svećenici su također imali važnu ulogu u brizi oko zdravlja. Budući da samo Bog daje zdravlje i bolest, svećenik je idealni posrednik između Njega i bolesnika. On uspostavlja dijagnozu o mogućoj »gubi« te vodi brigu o tome da bolesnika proglasi »nečistim«; i on daje sud (danas bismo rekli »potvrdu«) da je uslijedilo ozdravljenje. U židovskoj medicini djelovali su i praktikanti koji nisu bili liječnici, koji su bili iskusni u nekim posebnim vrstama malih zahvata, kao što je mahola ovlašten za obrezanje. Vjerojatno su mladi koji su se željeli baviti medicinom u pravom smislu služili kao asistenti i naučnici kod starijih i iskusnijih liječnika, kao što se, uostalom, nastavilo činiti skoro kroz druga dva tisućljeća. Treba odmah reći da ta drevna medicina nije davala velike liječnike čija bi imena došla do nas; niti su židovski liječnici ostavili znanstvene tekstove kao s druge strane egipatski ili grčki. Židovska medicina kao tradicionalna medicina prestala je postojati početkom kršćanske ere. Najvažnije ličnosti pojavile su se nakon pada Jeruzalema i raspršivanja židovskoga naroda; židovski liječnici, raspršeni po Europi, Maloj Aziji i Africi, dali su tada znatne doprinose u zemljama u kojima su našli utočište. Iako se ništa ne zna o aktivnostima i organizaciji židovskih liječnika, njihovo postojanje potvrđuju, između ostaloga, redci kod proroka Jeremije (8,22): »... Zar u Gileadu nema balzama? Nema li ondje liječnika?« Neki redtci kod Siraha (Sir 38,1-2) mogli bi posvjedočiti visoki ugled koji je imao liječnik kod Židova: »Časti liječnika čašću koja mu pripada zbog njegove službe, jer je i njega Gospod stvorio.

Liječenje od Svevišnjeg dolazi, kao što se dar od kralja dobiva.«

Kod Siraha (Sir 38,12-14) je također potvrđena posebna liječnikova funkcija: »Ali i liječniku mjesta daj, i njega je Gospod stvorio: nek’ nije daleko od tebe, jer i on je potreban. Katkad je spas u ruci njihovoj, jer se i oni Bogu utječu da im poda milost izlječenja i lijek za spas života.«

No rečenica koja slijedi na prvi pogled čini se opoziva onu prethodnu, iako se može tumačiti na različite načine: »Tko griješi pred Stvoriteljem svojim, nek’ padne u ruke liječničke.« (Sirah 38,15) »Duga bolest srdi liječnika; tko je danas kralj, sutra umire.« (Sirah 10,10)

Ulogu liječnika naglašava i Isus: »Ne treba zdravima liječnik, nego bolesnima.« (Matej 9,12)

Drugi spomen ide u njegovu korist: »Znanje uzdiže glavu liječniku i moćnici ga poštuju.« (Sirah 38,3)

Prema poimanju da od Boga dolazi bilo sve dobro bilo sve zlo, poznavati i umjeti liječiti moglo je značiti za običnoga čovjeka prisvajati si božansko znanje i moć, posebno kada je ozdravljenje imalo izvanredno značenje. Samo »čovjek Bož23

ji«, kao prorok Ilija, bio je ovlašten oživjeti dječaka oboljeloga od »tako teške bolesti da je skoro umro« (»Poslije ovih događaja razbolio se sin domaćičin i bolest se njegova jako pogoršala, tako te u njemu nije ostalo daha«) (1 Kr 17,17) pruživši se tri puta nad dječakom. I samo prorok poput Izaije mogao je izreći prvi nagovještaj bliske smrti kralja Ezekije kojega je pogodio »smrtni čir«, a potom ga preobratiti tako da ga sam ozdravi. Sam je Isus doista pokazivao nadnaravne čudotvorne moći: pod tim vidom vrijedno je istaknuti jedno od ozdravljenja koja je učinio, ozdravljenje žene pogođene krvarenjem (žene s dugogodišnjim krvarenjem), koja je, usred mnoštva, došla dotaknuti rub Isusove odjeće misleći: »Dotaknem li se samo njegove haljine, spasit ću se« (vidjeti Mt 9). Okupljanje mnoštva bolesnika oko Isusa svjedoči ostvarenje proroštava koja su obećavala ozdravljenja dolaskom Mesije. »I obilazio je Isus svom Galilejom naučavajući po njihovim sinagogama, propovijedajući evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć u narodu. I glas se o njemu pronese svom Sirijom. I donosili su mu sve koji bolovahu od najrazličitijih bolesti i patnja – opsjednute, mjesečare, uzete – i on ih ozdravljaše.« (Matej 4,24)

Učitelj ne ostavlja sama u patnji onoga koji zove u pomoć, nego živi s njime i za njega. Tako glasi proroštvo proroka Izaije: »on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo…« (Iz 53,4). Isus nikada ne koristi tipično medicinska sredstva ili propisivanje lijekova, nego se većinom ograničava samo na dodir rukom ili pokoju riječ. Koristi često istu gestu da bi ozdravio slijepca ili uzetoga. Više je to neposredan odnos između Njega i bolesnika, nego između Njega i bolesnoga 24

dijela tijela. Isus nije »liječnik« u pravom smislu riječi, nego je djelitelj dobra (zdravlja) sa svrhom da ga drugi mogu prepoznati kao Mesiju kojega su navijestili proroci. S druge strane, zaziv da bude ozdravljen krije u sebi bolesnikov čin pouzdanja u tajanstvenu i onostranu silu, nadu u ozdravljenje ne preko uobičajenih »medicinskih« načina nego posredstvom nadnaravnoga zahvata. Ako je čovjek upao u grijeh, treba poći na očišćenje. Mnoga su mu sredstva na raspolaganju – kako ćemo reći i drugdje: molitve, pomirbeni vjerski obredi, strogo poštivanje higijenskih propisa (osobito često pranje lica, ruku, nogu i usta, pranje prije ulaska u Hram), čitanje svetih knjiga.

Sadržaj

Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Kada su bolesti dolazile s neba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Čisti, nečisti i očišćeni . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27 Njega majke i djeteta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 37 Obrezanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 55 Jesti da bi se živjelo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65 Bolesti u Bibliji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 95 Problem gube . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 127 Liječenjem do zdravlja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 145

159