47
JOSIP TUR^INOVI]
MISAO VJERE
VOLUMINA THEOLOGICA SVEZAK 31
CROATICA SVEZAK 7
JOSIP TUR^INOVI]
MISAO VJERE Izabrani spisi 1
KR[]ANSKA SADA[NJOST Zagreb, 2010.
Priredio: STJEPAN KUŠAR
Korektura: MARIJA BARIČEVIĆ Prijelom i oprema: CHRISTIAN T. BELINC
Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Željko Tanjić Glavni urednik: Stjepan Brebrić Tisak: Grafički zavod Hrvatske d.o.o., Zagreb Naklada: 1 000 ISBN 978-953-11-0603-0 (cjelina) ISBN 978-953-11-0624-5 (tiskano izdanje) ISBN 978-953-11-1500-1 (digitalno izdanje) Tiskano u prosincu 2010. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 754078.
PREDGOVOR
»Josip Tur~inovi} je svoje vrijeme utro{io u izdavanje tu|ih tekstova, a za svoje nije imao vremena« (prof. dr. Aldo Stari}). Ta re~enica baca pravo svjetlo na osobu prof. dr. Josipa Tur~inovi}a, o kojem govori, ali i na vrijeme u kojem je on djelovao. Nakon polaganog odmrzavanja hladnoratne blokovske klime u svijetu, u vremenu boja`ljivog otvaranja jugoslavenskog prostora prema Zapadu – dakako, ne iz ljubavi prema njemu, nego iz ekonomske nu`de – u vremenu Drugoga vatikanskog koncila i neposredno potom, svaki iole budni duh u nas mogao je primijetiti golem vjersko-kulturalni odmak, da ne velimo zaostatak, na{ega kr{}anstva u odnosu na ono {to se od Drugoga svjetskog rata naovamo mislilo, vjerovalo i `ivjelo u Crkvi u zemljama diljem zapadne Europe, ~ija je teolo{ka misao u ono vrijeme prednja~ila. Ne iz `elje za pomodarstvom, nego iz prijeke potrebe suvremenosti same kr{}anske vjere i Crkve, iskrsnula je hitna i neodgodiva zada}a da se po mogu}nosti nadoknadi zaostatak, te da se iz na{ih vlastitih sila i potreba zapo~ne teolo{ki promi{ljati stvarnost Crkve i dru{tva u nas, te `ivot vjere u okolnostima na{ega specifi~nog prostora i vremena. Sredstvo i posrednik u tom poslu bila je i ostala pisana rije~, u knjizi i u periodici. Toj su se zada}i otvorili mnogi misle}i ljudi u nas, i u kleri~kim i u lai~kim krugovima; u svemu je prednja~ila skupina anga`iranih u Kr{}anskoj sada{njosti i oko Glasa Koncila u Zagrebu te oko ~asopisa Crkva u svijetu u Splitu – da spomenemo samo one koji su se, po na{em mi{ljenju, u tome posebno isticali. U Kr{}anskoj sada{njosti spiritus movens bio je upravo Josip Tur~inovi}, dakako skupa sa svojim kolegama i prijateljima Tomislavom [agi-Buni}em i Vjekoslavom Bajsi}em, s kojima 7
je zajedno djelovao tako|er, kao profesor, na Katoli~kome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. U tom hvatanju koraka sa `ivotom univerzalne Crkve i s teologijskom mi{lju u velikih naroda Europe valjalo je dati u ruke na{im vjernicima i svima zainteresiranima tekstove koji su obilje`avali suvremenu epohu `ivota Crkve i pokazivali otvorenost evan|eoske poruke i kr{}anskog iskustva za na{e vrijeme te ujedno otvorenost na{ega vremena za tu poruku, bez obzira na to {to ta otvorenost nije uvijek bila kao takva ni spoznata ni priznata. To se moglo izvesti samo iz isku{ane odva`nosti vjere, koja je nerijetko tako|er put u nepoznato, u ono jo{ nepostignuto, te iz dubokog i pro`ivljavanog unutra{njeg osje}aja solidarnosti s vlastitim vremenom – upoznavanje duha vremena ne zna~i, i nije Tur~inovi}u ni onima oko njega zna~ilo, podavanje i prepu{tanje tom duhu. Nastojanje, pak, da se ljudima u nas, Crkvi u Hrvata, dadu u ruke tekstovi koji mogu potaknuti razmi{ljanje i uputiti u samostalno vjersko i stru~no teolo{ko promi{ljanje kr{}anske egzistencije u nas, pretpostavljalo je isto tako dobro poznavanje na{ih prilika te na{eg mentaliteta i njegove povijesti. Kad se to ima na umu i kad se po~nu ~itati radovi koje smo, marom mnogih suradnika u Kr{}anskoj sada{njosti, napose g|e Stelle Tamhina, u ovom svesku sabrali, onda se vidi dvojaka solidarnost Josipa Tur~inovi}a, i s vremenom i s prostorom u kojem je djelovao. To dakako nije isklju~ivalo, nego je upravo uklju~ivalo kriti~ki stav i kriti~ko promi{ljanje koje se ra|a na putu vjere i koje je svjesno toga da taj put potvr|uje samog sebe u hodu i onda kad se prevali. Svoju kriti~ku obzirnost prema drugima i svoju solidarnost s vremenom i prostorom gdje je `ivio Tur~inovi} je iskazivao originalnom teolo{kom mi{lju, koja – stjecajem okolnosti – nije na{la svoj zavr{ni sustavni oblik, nego nam je u pisanom obliku predana u ~lancima, raspravama, razgovorima te u propovijedima koje su posmrtno izdane u tri sveska (Glas iz Ranjenog, I, II, III, priredila Stella Tamhina, KS, Zagreb, 1997.–1999.). Mo`da smijemo re}i kako je njegova temeljna vjerni~ka i teolo{ka intuicija bila ova: Evan|elje Isusa Krista otkriva nam i daje nam Boga upravo za 8
na{e vrijeme; ono nipo{to nije ne{to pro{lo i potro{eno, nego je u najve}oj mjeri suvremeno. Evan|elje zra~i u sve prostore osobnog i skupnog `ivota, nadahnjuje postupanje i kulturalno stvarala{tvo; na putu vjerovanja Bogu, kojeg ono navije{ta, oblikuje se drugi i druk~iji ~ovjek od onoga kakav bi on bio da evan|elja nema. Tur~inovi} je to pokazivao na temelju svojega dubokog poznavanja povijesti Crkve i teologije op}enito te povijesti vjere na na{im prostorima, ali bez sumnje isto tako i iz dubokoga osobnog pro`ivljavanja evan|eoske poruke – zato su se njegove rije~i mogle ~uti i osjetiti kao ono {to upravo ovdje u nas treba biti re~eno, promi{ljano i ostvarivano. On je stekao uvid kako je teologija uvijek tako|er filia sui temporis, k}i svojeg vremena – ~ak i onda kad se bavi povijesnim istra`ivanjima, ~ak i onda kad teolozi misle da nije tako. Ali ona zato nipo{to nije efemerna, nego duboko ukorijenjena u tlo Svetoga pisma i tradicije, iz kojeg raste, osvjetljuje prostore kr{}anskog iskustva i djelovanja, otvara nove perspektive ljudskoga te tako pridonosi svoj obol `ivotu Crkve i kulturi svojeg vremena i prostora. Iz tog uvjerenja Tur~inovi} je mogao ulaziti u suradnju s ljudima koji druk~ije misle na mnogim poljima, od dru{tvenih znanosti do filmske produkcije, a da zato nije prestao biti teologom. Svjetlo svoje teolo{ke misli on je unosio ne samo u svoje teolo{ke radove, {to je posve naravno i dakako nu`no, nego i u svoje scenarije koje je pripremao za filmove {to ih je Kr{}anska sada{njost proizvela, bilo sama, bilo u koprodukciji s drugima. Koliko nam je poznato, Tur~inovi} nije napisao sustavnu raspravu ili ~lanak o naravi, funkciji i svrsi teologije, ali se zato na mnogim mjestima njegova pisanog opusa mogu na}i takore}i usputna razmi{ljanja o toj tematici. Prou~avaju}i, primjerice, teolo{ku misao splitskog nadbiskupa Markantuna de Dominisa, on dolazi do va`nog uvida: u Markantunovoj je teologiji »s jedne strane stajao totalitet suvremenih problema, a s druge je strane valjalo provjeravati postoje}e doktrinalne formulacije na izvorima teologije, na Svetom pismu i tradiciji, da tako na izvorima pomla|ena misao na|e potpuniji i kreativniji teolo{ki odgovor svom vremenu«. Potom nastavlja u programatski-na~elnom smislu: »Tako teologija ostvaruje punu svoju funkciju: s jedne strane ~uva vjeru i na njoj se nadahnjuje, a s druge je 9
strane osvje`enu prenosi u novo vrijeme i Crkvi kao zajednici vjere otvara nove historijske perspektive. Isto tako u toj orijentaciji teologija, upravo konstatiraju}i svoju historijsku relativnost, otkriva nove prostore svojih stvarnih mogu}nosti. U jednom pravcu se dublje ukorjenjuje u tradiciji da bi s druge strane, na razini svoga vremena, otkrila svu svoju `ivotnost i proro~ko poslanje.« U tom je njezina solidarnost s vlastitim vremenom, u tom je i njezina vjernost vlastitim temeljima. Uvjereni smo da to uvjerljivo dokumentiraju u ovome svesku sabrani tekstovi. Podijelili smo ih u ~etiri skupine, koje ujedno markiraju glavna polja Tur~inovi}eve teolo{ke djelatnosti (tekstovi su unutar skupina poredani kronolo{ki). Najve}u skupinu ~ine njegovi teolo{ki tekstovi (Theologica); od prvog do zadnjeg teksta osje}a se koncentracija na ono bitno u Evan|elju i otvorenost prema vremenu u kojem je `ivio. Njegova vizija Crkve i Boga Isusa Krista, kojeg ona navije{ta, takva je da ne ostavlja ~itatelja ravnodu{nim nego ga vodi k tomu da se zapita: Gdje sam ja, gdje ja stojim? Tur~inovi} je vodio vjernike i sve druge koji su ga slu{ali k samostalnom razmi{ljanju i odgovornom `ivotu vjere. Pritom se osje}alo kako on svoju osobu nigdje ne stavlja ispred otajstva koje je slavio i ispred poruke koju je prenosio, nego naprotiv: osje}alo se kako je on transparentan za ono {to je govorio – gotovo bi se moglo re}i: ‘zra~ilo je i govorilo iz njega’, a da nije prestalo biti ujedno autenti~an izraz njegove osobe. Drugu skupinu tvore napisi o u nas posebno delikatnoj problematici ekumenizma (Oecumenica). U tim se tekstovima pokazuje Tur~inovi}evo veliko po{tovanje drugih kr{}ana, traganje za putovima produbljivanja vjere u vlastitoj Crkvi te duboko uvjerenje i `iva nada da se na tim temeljima mogu u svoje vrijeme dogoditi – sada jo{ jedva zamislivi – koraci pravoga zajedni~kog `ivota vjere sviju koji se pozivaju na Isusa Krista. Prethodno, dakako, treba biti na~istu s time da je pitanje ekumenizma religiozno pitanje te ga valja odvojiti od drugih pitanja koja se, posebno u nas, vole s njime nedopustivo mije{ati i povezivati, {to manje svjesno to vi{e ‘uspje{no’ – na {tetu ekumenizma: nacionalno, ekonomsko i politi~ko pitanje zahtijevaju rje{avanje na svojim pripadnim razinama. To posebno jasno dolazi do izra10
`aja u intervjuima koje kanimo objaviti u drugom svesku Tur~inovi}evih izabranih spisa. To, pak, da je ekumenizam kamen ku{nje vjerodostojnosti svih kr{}anskih Crkava i crkvenih zajednica, ne treba posebno isticati. A da je to posebno te`ak zadatak u nas, nitko nije znao bolje od Tur~inovi}a, izvrsnog poznavatelja povijesti vjere i kulture na ju`noslavenskom prostoru. To na svoj na~in dokumentiraju njegova dva glavna samostalna objavljena rada koja se ti~u povijesti teologije u nas: radovi o Pejki}u (Misionar Podunavlja Bugarin Krsto Pejki} – Njegovo doba i njegove rasprave o islamu i pravoslavlju, KS, Zagreb, 1973.) i Vramcu (Antun Vramec – Sporni hrvatski teolog, KS, Zagreb, 1995.). Upada u o~i Tur~inovi}evo svestrano poznavanje crkvenih, me|uvjerskih, kulturalnih i politi~kih prilika onog doba u nas, za {to je bila potrebna silna doza ustrajnosti i izo{trene metodi~nosti u radu te teolo{ke pronicljivosti koja je umjela prebacivati mostove prema na{em vremenu i njegovim teologijskim i crkvenim izazovima. Jednako tako, to dokumentiraju i radovi historijskog karaktera koje smo sabrali u tre}em dijelu knjige (Historica). U njima je uo~ljiva analiti~ka pronicljivost i sinteti~ka snaga Tur~inovi}eva duha, ali i neskrivano uvjerenje da se povije{}u ne valja baviti samo radi nje same nego isto tako, ako ne jo{ i vi{e, radi sada{njosti: da se ona bolje razumije i da se njezinim izazovima adekvatnije odgovori. Pod tim vidikom ovaj dio ima svoje ‘podzemne veze’ s prethodna dva dijela ove knjige. ^etvrti dio tvore recenzije i kra}i kriti~ki napisi (Critica), {to tako|er neizostavno spada u ‘zanat’ teologa. Na`alost, Tur~inovi}u je, pogotovo na ovom podru~ju, nedostajalo vremena da svoje misli o mislima drugih stavi na papir i zaokru`i... Ali znamo da su zato drugi uz njegovu pomo} objavljivali svoje tekstove ili su pak strani teolozi ‘progovorili’ hrvatski; u izboru tih stranih ‘govornika’ osje}a se Josipova sigurna ruka i ‘teolo{ki njuh’ pa su ti tekstovi i danas nezaobilazni. Ovom }e svesku, nadamo se, u dogledno vrijeme slijediti drugi svezak u kojem kanimo sabrati njegove razgovore-intervjue te scenografske i knji`evne tekstove, a u dodatku svesku bit }e objavljeni neki tekstovi iz ostav{tine za ~ije prire|ivanje sada vi{e nije bilo vremena jer zahtijevaju posebnu 11
obradu; ovdje }emo dodati tako|er bibliografiju Tur~inovi}evih tekstova te kazalo imena i pojmova za oba sveska. Time }emo, nadamo se, zaokru`iti Tur~inovi}ev pisani opus te uz spomenuta tri sveska propovijedi i dva rada o Pejki}u i Vramcu dati na{im ~itateljima obuhvatni uvid u njegovu teolo{ku misao. Preostaje da se ta misao prou~ava, kriti~ki propita i prika`e u svojim glavnim zna~ajkama i nosivim temama – i da se tako ‘produlji’ u na{e vrijeme; jer, to je Tur~inovi}ev teolo{ki Credo, »ono {to teologiju izaziva na istinsko stvarala~ko razmi{ljanje jest totalitet konkretnog zbivanja u odre|enom vremenu, kojemu i teologija sa svoje strane mora dati svoje odgovore«. Na kraju zahvaljujemo svima koji su nam pomogli u prikupljanju gra|e, u njezinoj obradi i u pripremi sveska. Onima koji budu ~itali ove tekstove `elimo da osjete izazov kako im valja u na{e vrijeme teolo{ki tako misliti da se osjeti solidarnost te misli s upravo na{im vremenom, koje je druk~ije od Josipova, ali niti je lak{e, niti dopu{ta manju dozu odgovornosti od onog koje mu je prethodilo. Kao {to je svojedobno napisao V. Bajsi}: »Ne mo`emo opozvati svoju vjernost pro{losti. Crkva je jedna i u povijesti. No ipak moramo u prvom redu biti solidarni s dana{njim ~ovjekom. Za pro{lost ne odgovaramo mi. Za budu}nost }emo odgovarati.« Stjepan Ku{ar
12
JURAJ DOBRILA KAO BISKUP* Nesumnjivo je Juraj Dobrila svojim imenom i djelom jo{ i danas neizbrisivo upisan u svijest naroda ovih strana u prvom redu ba{ kao biskup Katoli~ke crkve. Vrijedi se stoga ovdje upitati, stotinu godina nakon njegove smrti, {to je to tako osebujno bilo u biskupovanju ba{ toga ~ovjeka te ga moramo sa {tovanjem i danas pamtiti. Pitanje o Dobrili kao biskupu name}e se na tri razine: na razini Katoli~ke crkve onoga vremena, na razini onda{nje Istre unutar Habsbur{ke Monarhije i na razini njega kao osobe. To su dakako nedjeljive razine, ali ih je korisno promatrati nazna~enim redom, jer nam to mo`da mo`e pomo}i da reljefnije otkrijemo osebujnost Dobrile polaze}i ba{ od op}enitoga k pojedina~nom. Postavljeno pitanje je svakako najzanimljivije u prvom redu pod vjerni~kim i teolo{kim vidom, ali nije bezna~ajno ni za ostale mogu}e pristupe njegovoj osobi i njegovu djelu. S obzirom na prvu razinu: Kad bi danas neki povjesni~ar Crkve ili koji teolog u nekoj op}oj europskoj enciklopediji pisao natuknicu o Jurju Dobrili kao biskupu, napisao bi vjerojatno barem ovo: Dobrila je postao biskupom u Istri, rubnoj i zaostaloj pokrajini Habsbur{ke Monarhije, za vrijeme Bachova apsolutizma po~etkom druge polovice XIX. stolje}a. Biskupom pore~kim ga je imenovao mladi car Franjo Josip I. 1857. godine. Potvrdio ga je papa Pio IX. u godinama kad je ve} bio postao izrazito Izlaganje od 18. lipnja 1982. u Pazinu u sklopu znanstvenog skupa i manifestacija odr`anih 1982. u povodu 100-godi{njice smrti Jurja Dobrile. Objavljeno u zborniku Istarski preporoditelj Juraj Dobrila (1812.–1882.), Pazin, 1985., str. 98–105; potom: Svesci-Communio, br. 100, 1992., str. 23–26. *
377
»konzervativan« u pogledu tada{njih povijesnih doga|anja. Biskupovanje mu je trajalo do po~etka imperijalizma u svijetu. Umire naime po~etkom 1882. kao tr{}anski biskup, za pontifikata pape Lava XIII., koji }e zna~iti novu etapu u crkvenom postavljanju prema naviru}em novom svijetu. Radi pobli`eg obja{njenja prilika tog vremena korisno je zabilje`iti jo{ da je to, op}enito uzev{i, doba kad gra|ansko (bur`oasko) dru{tvo do`ivljava svoj procvat nakon {to je ve} pro{ao val po~etnih narodnih preporoda i burna 1848. godina. To je vrijeme kad se intenzivno grade ceste i pruge, kopaju se rude, uvodi se telegraf, ra|aju se moderne znanosti, raslojava se i prestrojava staro dru{tvo. U Austriji pak, nakon potresne 1848., nastupa novi val apsolutizma. Analogno Metternichu nakon Napoleona, i Bach je sada svjestan dru{tvenih novosti, {to su nastupile s 1848. I opet, istodobno ih se boji i `eli ih prihvatiti kao povijesnu neminovnost, pa zapravo samo nastavlja apsolutizam Josipa II. u prosvjetljenijem obliku. Nakon poku{aja da se gra|anima dadne ustav (1849.) i, zatim, narodima Monarhije autonomija pod jednim zajedni~kim carem, ubrzo se spoznaje da se novonastalim te`njama ne mo`e tako lako udovoljiti, niti tom mnogonacionalnom dr`avom vi{e tako sigurno vladati. Zato se domalo ukida ustav i raspu{ta parlament te tra`i na~in efikasnijeg vladanja, po mogu}nosti odozgora, patentima, s istodobnim nastojanjem da se do mogu}ih granica do kojih se moglo i}i bez opasnosti za cjelinu dr`ave, uva`e razli~ite politi~ke, nacionalne, idejne i ostale opcije raznolikog stanovni{tva. Zato je ovo doba o~itog apsolutizma u isti mah i doba izrazitog gra|anskog liberalizma. U toj i takvoj dr`avi biskup je veoma va`na funkcija. On je za dr`avu dio sistema, instrument kontinuiteta, na neki na~in organ duhovne kontrole i osobito va`na poluga u odgoju naroda. Zato se i sada{nja liberalna vlast trudi da njezini biskupi budu ~vrsti slu`benici. Nisu ti liberali imali velikih, dubokih osje}aja za religiozna pitanja, ali su im kao biskupi trebali sposobni ljudi, da budu pastiri na licu mjesta, pastiri svoga naroda (puka), postavljeni dodu{e odozgor, ali dodijeljeni svojima. Zato nije ~udo da se sada za biskupe odjednom biraju provjereni mu`evi ne vi{e toliko me|u plemi}ima, nego – zavisno od kraja – medu gra|anima i seljacima. Tako je 378
u na{im stranama u ovom trenutku izbor pao na vrle »male« ljude iz naroda kao {to su npr. Slom{ek, Strossmayer i na{ Dobrila. Svi su ti ljudi doista odmah pokazali izvanredan sluh za svoj trenutak i svoj kraj. Svjesni da nema vi{e ostajanja na starom, iz vremena prije gra|anskih revolucija, oni upiru sve sile da se istodobno o~uva nu`na vjerska, duhovna i eti~ka osnova ba{tinjenog zajedni~kog `ivota i s druge strane da se narod uvede u novo doba putem intenzivnog usmjerenog odgoja i kulturnog uzdizanja. Svi su oni instinktivno osjetili va`nost svestrane prosvjete, uklju~iv{i i gospodarstvenu, putem neposrednog rada u narodu. Oni su se liberalizma uglavnom pla{ili, smatrali su ga ~ak razornim za narod, ali su bili svjesni da je on neuklonjivo prisutan; vjerovali su – gledaju}i sa svog pastoralnog stajali{ta – da }e se mo}i prevladati intenzivnim vjerskim i uop}e kulturnim prosvje}ivanjem. Ti su ljudi dakle `ivo osje}ali novost doga|anja svoga vremena i kraja, i u njih su se uklju~ili neo~ekivanom zauzeto{}u: Narod kao odlu~uju}a dru{tvena veli~ina jasna je kategorija njihove svijesti. U tom smislu oni sasvim sigurno predstavljaju novi tip biskupa. Naprotiv, u to isto doba katoli~ko sredi{te – Rim, pod pontifikatom Pija IX., zacijelo zbog svog polo`aja i svoje osebujne politi~ke povijesti, `eli liberalizam jednostavno ukloniti iz povijesti, pomo}u Crkve spasiti svijet od njegova prodora i u tu svrhu `ilavo `eli u taj trenutak sa~uvati i srednjovjekovnu crkvenu dr`avu i uop}e nasuprot poplavi liberalnog duha koji operira s narodom utvrditi u Crkvi autoritativni princip, {to na svoj na~in kulminira na Prvom vatikanskom koncilu. Otuda su napetosti izme|u Crkve i novonastaju}eg svijeta postale neminovne. Unutar tih raspona na{ao se i na{ Dobrila kao biskup u Istri. Promatran s te razine, Juraj Dobrila jest nedvojbeno biskup nijansiranog profila katoli~kog biskupa Habsbur{ke Monarhije druge polovice XIX. stolje}a, i to njezinog zapadnog dijela, tip »pu~koga pastira« kojega se uloga ne iscrpljuje u isklju~ivo crkvenoj funkciji tada{njeg rimskog obilje`ja. O »Rimu« svoga vremena Dobrila je imao kriti~ko mi{ljenje, smatrao je da ti ljudi kao ni na{i Rovinjci »ne vide izvan svoga stari}a«, tj. da su slijepi za slo`enost povijesnog doga|anja. Dakako, te rezerve nisu bile crkvenog i dogmatsko379
-vjerskog karaktera nego dru{tvenog i konkretno pastoralnog. Osim toga rije~ je o Rimu prije Lava XIII. s kojim }e nastupiti u re~enom smislu novi tokovi i u samoj Katoli~koj crkvi. No ta op}ekatoli~ka razina nije dovoljna da nam otkrije puni identitet Jurja Dobrile ni njegovo povijesno zna~enje za Istru. U tom smislu Dobrila je ~itak tek na razini Istre i svoje osobe. Te pak dvije razine, istarska i osobna, ~ine u njegovu slu~aju nerazlu~ivo jedinstvo: povezuje ih u jedno njegov `ivotni put ili, bolje, njegova `ivotna putanja. Pod tim mislim poznatu i ovdje s pravom isticanu ~injenicu da se on, selja~ki sin, iz bezimene je`enjske tkala~ke nemo}i stao vlastitim snagama probijati prema javnom `ivotu najprije mu~nim {kolovanjem, koje ga je kona~no dovelo i u carski Augustineum, to rasadi{te novih biskupa za potrebe Monarhije (onakvih kakve je Monarhija sada trebala), te se nakon provjere na djelu ubrzo vratio u svoju Istru kao njezin pastir, najprije u Pore~u a zatim u Trstu (sva mu je dakle Istra bila susljedno dana na brigu) da u njezin »puk« unese sve {to je u njemu ~ekalo odjelotvorenje. Taj izlazak iz »ni~ega« i povratak sa zna~ajnom funkcijom i ste~enim {ansama za svoj narod jest ta putanja koja ~ini njegovo osobno fundamentalno iskustvo, bez kojega je – ~ini mi se – nemogu}e razumjeti Dobrilu ni kao ~ovjeka, ni kao vjernika, ni kao biskupa; to osobno iskustvo je bitno i odlu~uju}e nadahnulo sadr`aj i stil njegova biskupovanja. Evo iz ~ega je to vidljivo. Navest }u samo dva primjera. Usporedimo li s jedne strane njegove slu`bene izvje{taje »ad limina« koje svake pete godine {alje preko Be~ke nuncijature Svetoj Stolici u Rim i s druge strane stvarni sadr`aj njegovih biskupskih nastojanja koja izbijaju na vidjelo naro~ito za njegovih neprekidnih pastoralnih vizitacija (propje{a~io je gotovo svako selo svojih biskupija), susre}emo ne{to nalik antinomiji. Rimski su mu izvje{taji uredovni, redovito kratki odgovori na slu`beni upitnik iz kojega se vidi {to se od njega kao biskupa tra`i da mora vr{iti, a na drugoj strani vidimo sve {to je stvarno ~inio. Njegovi odgovori pokazuju da nije iznevjerio ni jednu od to~aka koje su mu bile dane u du`nost, ali je na drugu stranu (a to pokazuju vizitacije) unio jedan takav dinami~an sadr`aj u svoj rad kakav nijedan upitnik nije mogao unaprijed propisati. 380
SADR@AJ
Predgovor ...................................................................................................... 7 I. DIO
THEOLOGICA
Mir na zemlji .............................................................................................. 15 Problem pripadnosti Crkvi .......................................................................... 23 Oklijevanja i putovi vjere .............................................................................. 47 Nije se rodila ideja nego – Emanuel ............................................................ 51 Kako se postavljamo prema evan|elju ........................................................... 61 Isus – o Bogu i ~ovjeku ................................................................................ 65 Tko je pravi kr{}anin? .................................................................................. 77 Kome jo{ treba Crkva? ................................................................................. 81 Molitva – vapaj nemo}nika ili drugovanje s Bogom ....................................... 87 Savjest, sloboda, zakon ................................................................................. 89 Fenomenologija evangelizacije kod katoli~kih kr{}ana na na{em tlu ............... 95 Katoli~ka crkva u hrvatskoj Istri ................................................................. 127 Vjera kao odnos s Bogom ........................................................................... 135 Spasenje i grijeh u Isusovu navije{tanju ....................................................... 139 Bo`i} za na{e vrijeme ................................................................................. 143 Kr{}anska sada{njost u pokoncilskoj obnovi................................................ 147 Neka novozavjetna prolegomena za vrednovanje euharistije......................... 171 467
Crkva bez dijaloga – protivna evan|elju ...................................................... 177 Kler i laici zajedno izgra|uju Crkvu ............................................................ 179 Otac Gospodina na{ega Isusa Krista .......................................................... 185 Zajednica vjere mora `ivjeti vrijeme i prostor ............................................. 189 Krist – on je znak, on je most ................................................................... 193 Vizije zavr{nice povijesti ............................................................................ 197 O krotkosti ............................................................................................... 203 Put do uskrsnu}a ...................................................................................... 207 II. DIO
OECUMENICA
Katoli~ki principi ekumenizma ................................................................... 215 ^etvrta panortodoksna konferencija u Beogradu od 1. do 15. IX. 1966. ..... 229 Ekumensko savjetovanje publicista u Niederalteichu ................................... 235 Publicisti~ka radna zajednica u Niederalteichu (3. – 7. rujna 1966.) ........... 237 Redovni{tvo u Anglikanskoj Crkvi............................................................... 253 Sekretarijat za jedinstvo kr{}ana ................................................................. 257 Ekumenska dimenzija {tovanja sv. bra}e ]irila i Metoda na Istoku i Zapadu ................................................................................. 265 Ekumenizam i dijalog ................................................................................. 271 III. DIO
HISTORICA
Markantun de Dominis iz teolo{ke perspektive ........................................... 277 Narodni jezik u liturgiji .............................................................................. 293 Pet predgovora bez pogovora ...................................................................... 297 Pet svezaka »Hrane duhovne ov~ic kr{~anskeh« [tefana Zagrepca ................ 305 Stranica o islamu prije Koncila ................................................................... 309 750-godi{njica dominikanaca ..................................................................... 311 468
Katoli~ka crkva u ju`noslavenskim zemljama ............................................... 315 Jedan predan `ivot .................................................................................... 343 Antun Vramec u na{oj kulturnoj historiji .................................................... 347 Mariologija Antuna Vramca (1538.–1587.) ................................................ 373 Juraj Dobrila kao biskup ............................................................................ 377 Dobrila i istarska Crkva .............................................................................. 385 Sveta bra}a ]iril i Metod, apostoli Boga ~ovjekoljupca ................................ 389 Stojkovi}eva misija u Carigradu i njegova vizija jedinstvene kr{}anske Europe ............................................................................... 395 Trinaest stolje}a kr{}anstva u Hrvata ......................................................... 397 Ivan Stojkovi} u slu`bi zajedni{tva Crkve..................................................... 405 Sav upregnut i kao luk napet ..................................................................... 421 IV. DIO
CRITICA
Vidici ........................................................................................................ 427 Hrvatska kr{}anska terminologija ............................................................... 429 Recenzija »Bogoslovlja« .............................................................................. 433 Dvije ekumenski zna~ajne publikacije ......................................................... 437 Biskup Nikola Bijankovi} ........................................................................... 439 Recenzija romana o Giacomu Leopardiju ................................................... 441 Recenzija ~asopisa »Encyclopaedia moderna« ............................................. 443 Izjava dekana Katoli~kog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu i predstojnika Instituta za teolo{ku kulturu laika na istom fakultetu u vezi sa studentom-prorektorom Sveu~ili{ta u Zagrebu Ivanom Zvonimirom ^i~kom ............................................................. 447 Festival religioznog filma ........................................................................... 451 Krivotvorina Koncila .................................................................................. 457 Intervent o laicima .................................................................................... 461 PODACI O AUTORU
.................................................................................... 465 469