Nastavničke kompetencije by Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Sveučilište u Zagrebu K ato l i č ki bo g os lovni fak u lt e t B lažen k a Valenti n a M andari ć – Ruž i c a raz u m – D en i s B ari ć (ur. )

slušanje

analiziranje pregovaranje djelovanje nje poticanje uvažava osjetljivost kontrola

razumijevanje problema preuzimanje inicijative rješavanje komunikacija kreativnost samo-razvoj

Nastavničke kompetencije Z B O R N I K

R A D O V A

NASTAVNIČKE KOMPETENCIJE Zbornik radova Biblioteka: Zbornici radova Knjiga VII. Sunakladnici: Sveučilište u Zagrebu, Katolički bogoslovni fakultet Kršćanska sadašnjost d.o.o. Za sunakladnike: Mario Cifrak, dekan KBF-a Sveučilišta u Zagrebu Stjepan Brebrić, direktor Kršćanske sadašnjosti d.o.o. Povjerenstvo za izdavačku djelatnost KBF-a Sveučilišta u Zagrebu: Nenad Malović, Anto Barišić, Nedjeljka s. Valerija Kovač, Tomislav Kovač, Vanda Kraft Soić Uredili: Blaženka Valentina Mandarić Ružica Razum Denis Barić Recenzenti: Josip Burušić Silvija Migles Jezična lektura i korektura: Mila Mikecin Prijevod sažetaka na engleski jezik: Nenad Polgar Prijelom i grafičko oblikovanje: Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu Tisak: Grafički zavod Hrvatske d.o.o., Zagreb Naklada: 500 ISBN: 978-953-6420-13-1 (Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu) ISBN: 978-953-11-1207-9 (Kršćanska sadašnjost) Tiskano u veljači 2019. CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001020374. Copyright ©: Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Kršćanska sadašnjost d.o.o. Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske.

Sadržaj

3.3. Interdisciplinarni dijalog................................................................117 3.4. Religijska osposobljenost................................................................119 Zaključak.......................................................................................................120 Blaženka Valentina MANDARIĆ – Gordana BARUDŽIJA

CJELOŽIVOTNO UČENJE I NASTAVNIČKE KOMPETENCIJE....... 123 Uvod .............................................................................................................123 1. Cjeloživotno učenje..................................................................................124 1.1. Pojmovna raščlamba . .......................................................................125 1.2. Cjeloživotno učenje i kompetencije ................................................127 2. Strateški dokumenti o cjeloživotnome učenju.....................................127 2.1. Europski dokument...........................................................................127 2.1.1. United Nations Educational, Scientific and Cultural Organization (UNESCO)...........................................................127 2.1.2. Europska unija.............................................................................131 2.2. Strateški dokumenti Republike Hrvatske o cjeloživotnome učenju......................................................................................................132 2.3. Uloga Agencije za odgoj i obrazovanje u stručnoj formaciji vjeroučitelja ...........................................................................................139 3. Cjeloživotno učenje učitelja i nastavnika vjeronauka u školi............142 3.1. Tko je odgovoran za cjeloživotno učenje vjeroučitelja? ............142 3.2. Pravni okvir kao temeljno polazište i uporište suradnje crkvenih i državnih institucija u ostvarivanju trajne formacije nastavnika vjeronauka . ................................................143 3.3. Specifičnost trajne formacije vjeroučitelja kao važnoga čimbenika u procesu cjeloživotnoga učenja.................................145 3.4. Što vjeroučitelji misle i kako prosuđuju svoju temeljnu izobrazbu i trajnu formaciju...........................................................146 3.5. Zašto je važno stručno usavršavanje?...........................................147 Zaključak.......................................................................................................149 Ivanka PETROVIĆ

ZNAČENJE SUPERVIZIJE U RAZVOJU PROFESIONALNIH KOMPETENCIJA VJEROUČITELJA.................................................. 153 Uvod...............................................................................................................153 1. Oblici trajne formacije učitelja i nastavnika vjeronauka....................154 2. Supervizija kao metoda profesionalnoga razvoja učitelja i nastavnika.................................................................................................156 3. Supervizija vjeroučitelja .........................................................................157 3.1. Teme i sadržaj supervizijskoga učenja ........................................158 NASTAVNIČKE KOMPETENCIJE

Sadržaj

3.2. Faze supervizijskoga rada i učenja . .............................................159 3.2.1. Učenje u superviziji iz vlastitih iskustava..........................159 3.2.2. Supervizijsko učenje prema Kolbovu modelu...................160 3.3. Metode, tehnike i oblici supervizijskoga rada i učenja .............162 4. Ishodi supervizije u kontekstu vjeroučiteljevih kompetencija..........163 4.1. Refleksivnost kao strukturirano promišljanje profesionalne prakse . ..............................................................................................163 4.2. Samosvijest (samoopažanje, samouvid) ......................................165 4.3. Jačanje otpornosti.............................................................................167 Zaključak.......................................................................................................168 Josip ŠIMUNOVIĆ

STAŽIRANJE I STRUČNI ISPIT KAO VRJEDNOVANJE IZLAZNIH NASTAVNIČKIH KOMPETENCIJA............................. 171 Uvod...............................................................................................................172 1. Ukratko o formaciji vjeroučiteljica i vjeroučitelja................................173 2. Pripravnički staž vjeroučiteljica i vjeroučitelja....................................177 2.1. Obilježja pripravničkoga staža.........................................................177 2.2. Vjeroučiteljica pripravnica i vjeroučitelj pripravnik i nastavničke kompetencije u pripravničkom stažu.......................179 3. Stručni ispit vjeroučiteljica pripravnica i vjeroučitelja pripravnika...............................................................................................185 3.1. Pisanje pisanoga rada ......................................................................186 3.1.1. Pismenost................................................................................186 3.2.2. Stručno-pedagoška razina obrađenosti teme.....................187 3.2. Izvedba nastavnog sata ..................................................................187 3.3. Usmeni dio stručnog ispita . ..........................................................189 Zaključne misli.............................................................................................190 Zaključna razmatranja............................................................................ 193

ZBORNIK RADOVA

Uvodna riječ Vrijeme u kojemu živimo pred svakoga od nas stavlja različite izazove koji nas potiču na promišljanje, preispitivanje vlastitih mogućnosti, suočavanje s različitim načinima koji smjeraju pronalaženju odgovora na izazove suvremenoga načina života i razvoja društva. Nedvojbeno je da se pritom često uporabljuju riječi kompetentnost ili kompetencija, koje podrazumijevaju mnogostrukost sposobnosti da se u određenome području postigne željeni cilj i dadne prepoznatljiv doprinos ostvarenju traženoga. Velik je broj dokumenata koji se unutar europskoga konteksta usredotočuju na kompetencije i kompetentnost svih onih čimbenika koji sudjeluju u izgradnji društvenoga, kulturalnoga i gospodarskoga razvoja, koji je nezamisliv bez čovjeka i njegova udjela. Pojam kompetencije stekao je u Europi status ključnoga političkoga i znanstvenoga pojma u obrazovanju, tim više što živimo u društvu i vremenu u kojem znanje i obrazovanje imaju glavnu ulogu u postizanju gospodarskoga, socijalnoga te osobnoga blagostanja i dobrobiti. Sve češće mogu se čuti glasovi odgovornih za obrazovnu politiku da obrazovanje mora biti usmjereno na razvoj kompetencija te da će se takvim pristupom uspješno odgovoriti izazovima suvremenoga i kompleksnoga društva. Ključne kompetencije smatraju se nužnima za sve pojedince u društvu i trebaju biti dostupne svima, pa su stoga jedno od najvažnijih pitanja pri razmatranju obrazovnih reformi i strategija cjeloživotnoga učenja. Jedan od osnovnih zadataka obrazovnoga sustava jest omogućiti svakome pojedincu stjecanje osnovnih kompetencija kako bi se mogli uspješno nositi s izazovima današnjice i sutrašnjice, a to su prije svega brze i dvojake promjene u društvu – s jedne strane ekonomska i kulturna globalizacija, a s druge sve veća različitost i kompetitivnost – te kako bi se ostvarila gospodarska, socijalna i osobna dobrobit svih pojedinaca i društva u cjelini. Šarolikost pojmovlja i različitih naziva unutar znanstvenoga diskursa za navedenu problematiku svjedoči da je zaista riječ o važnom i prioritetnom zadatku svih čimbenika društva usmjerenih na razvoj pojedinca, ali i cjelokupnoga sustava odgoja i obrazovanja. U tome se kontekstu u novije vrijeme mogu čuti izrazi »kvalifikacijski okvir«, »okvir nacionalnog standarda kvalifikacije«, »kompetencijski sustav« i »kompetencijski profil«. Posrijedi je terminologija koja progovara o naporima koji se ulažu NASTAVNIČKE KOMPETENCIJE

Uvodna riječ

upravo u promicanje onih sadržaja koji pomažu čovjeku da na različitim područjima života i djelovanja primjereno odgovori izazovima vremena u kojem živi. Biti nastavnik danas je jedna od najzahtjevnijih profesija s obzirom na važnost koju odgoj i obrazovanje mladih naraštaja imaju u društvu. Stoga i ne začuđuje da je nastavnička profesija podložna učestalim promjenama koje, prateći razvoj čovjeka, odgoja i obrazovanja te društva u cjelini, stavljaju mnogostruke zahtjeve pred nastavnike, ali i učenike. Imajući sve navedeno u vidu, Katedra religijske pedagogije i katehetike Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, želeći dati doprinos navedenoj problematici, organizirala je u prosincu 2017. godine Znanstveni simpozij pod nazivom Nastavničke kompetencije. Stručnjaci iz područja pedagogije, komunikologije, jezikoslovlja i teologije nastojali su tijekom izlaganja progovoriti o nizu kompetencija koje se danas zahtijevaju od nastavnika u odgojno-obrazovnome radu s djecom i mladima, s posebnim naglaskom na profesiju nastavnika-vjeroučitelja i predmet katoličkoga vjeronauka. Stoga se u ovoj knjizi mogu iščitati vrijedni znanstveni radovi sudionika znanstvenog Simpozija, ali i drugi znanstveni i stručni radovi koji su, povezani s temom Simpozija, hvalevrijedan doprinos navedenoj tematici. Zahvaljujemo svim sudionicima koji su brojnom nazočnošću te aktivnim praćenjem pridonijeli prepoznatljivome uspjehu Simpozija. Osobitu zahvalnost upućujemo svim predavačima na bogatim i poticajnim predavanjima, kao i njihovoj velikodušnoj nazočnosti tijekom trajanja Simpozija. Zahvaljujemo Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i Nadbiskupskome duhovnom stolu u Zagrebu na svesrdnoj podršci u organizaciji navedenoga Simpozija. Denis Barić

ZBORNIK RADOVA

ANTROPOLOŠKI PRISTUP U NASTAVNOME PROCESU Anton TAMARUT

Sažetak: U članku se navodi i obrađuje nekoliko, po autoru, najznačajnijih odrednica antropološkoga pristupa u nastavnome procesu. U središtu nastavnoga procesa stoji osoba i njezine potrebe, koje predstavljaju temeljni motiv nastavne djelatnosti i odgoja. Čovjek je biće ponajprije usmjereno prema istini i ljubavi, te je u tom smislu temeljna zadaća učitelja i odgajatelja pomoći učenicima i odgajanicima u traženju istine, kao i u razvijanju sposobnosti za ljubav. Budući da ljudska osoba nije izolirani individuum, kod učenika i odgajanika potrebno je posebno razvijati komunikacijske i dijaloške sposobnosti te ih usmjeravati prema društvenim aktivnostima. Treba ih poticati na suradnju i timski rad te naglašavati važnost povjerenja i suodgovornosti za zajedničko ili opće dobro. Oslanjajući se na biblijsku i kršćansku antropologiju, prema kojoj je čovjek trajno rastuća slika Božja, autor naglašava važnost integralnoga i interaktivnoga pristupa u nastavnome procesu. Taj proces treba počivati na uzajamnome poštovanju i povjerenju, nužno se odvijati u dijalogu i obuhvatiti svekolike čovjekove potrebe i sposobnosti. U njemu se mora voditi računa o posebnostima svakoga učenika, kao i svake pojedine skupine. U svakom je procesu, pa tako i nastavnome i odgojnome, potrebno mnogo strpljenja i nade. Riječ je o procesu koji je trajno otvoren; on je cjeloživotan, nikada završen i dovršen. Autoru je u radu posebno stalo naglasiti da u nastavnom i odgojnom procesu s antropološkoga gledišta predaja (kao sadržaj) i predanje (kao čin i način kako se sadržaj prenosi) tvore jednu jedinstvenu i nerazdjeljivu cjelinu. Ključne riječi: nastavni proces, osoba, cjelovitost, rast, poštovanje, uzajamnost, suradnja, dijalog, predanje.

Uvod U sjećanje mi navire neočekivan susret s bivšom vrijednom studenticom Valentinom Kovačić na zagrebačkome Trgu bana Josipa Jelačića: - Profesore, kako ste? Što radite? - Predajem se! - Nemojte, profesore, molim Vas! Zašto biste se predali?! NASTAVNIČKE KOMPETENCIJE

Anton TAMARUT

- Valentina, predajem, držim predavanja. - A, na to ste mislili! Kratak susret završili smo u vedrom i šaljivom tonu. Da, mislio sam na redovita predavanja na Fakultetu, kao i na drugim mjestima, kojih je tih dana bilo više. No, nisam pritom mislio na predavanja kao puko priopćavanje podataka, na neutralno, hladno i distancirano iznošenje (iliti čitanje) biblijskoga i crkvenoga nauka, već na izloženo i založeno, poosobljeno prenošenje teoloških sadržaja umom i srcem, duhom i tijelom; zdušno, kako bi se to još moglo izraziti. Pod time sam mislio na prenošenje i predavanje ne samo slova, nego i duha, oduhovljenoga slova, ne samo nauka, nego i osobe sâme. Sigurno da takvo predavanje troši; predavač za to vrijeme gori, izgara. Možda je to i prvi razlog što sam Valentini na pitanje što radim otprve, bez razmišljanja, odgovorio: Predajem se! Tih sam, naime, dana više nego obično bio „slatko“ i zadovoljno umoran. O sebi sam odgovorio iz sebe, odredio se načinom svoga djelovanja i s njim se poistovjetio. Predajem se, tj. cjelovito se dajem bližnjima, svojim slušateljima. Ivan Golub je na jednome mjestu zapisao da je najbolji izbor ako čovjek sebe odabere kao dar: »Ako svoje postojanje shvati i prihvati kao dar. Ako svojem životu dade smisao: biti dar. Ako opstoji kao dar.«1 Kada me Valentina htjela odvratiti od toga da se predam, očito je glagol predati se u prvi trenutak shvatila u negativnome smislu: odustati od nečega, kapitulirati pred nečim, savinuti se pred određenim teretom, samovoljno se nekome izručiti, preduhitriti samoizručenjem one koji nas uporno traže i žele uhititi. No ja sam se poigrao tim glagolom u pozitivnome smislu te mimo savjetovanja sa stručnom jezičnom literaturom u njemu vidio u prvome redu pozitivno značenje, i to tako što sam ga prvo rastavio na prefiks pre i glagol dati (se), a zatim ih opet povezao i čitao kao jedinstvenu cjelinu u smislu: dati se preko mjere, dati se potpuno, darivati se bez obaziranja na mjeru, na službena, zakonom propisana minimalna pravila i očekivanja; uložiti sebe potpuno u nešto, bez ikakva pridržaja i poslovne računice. Kada se netko potpuno posvetio nekom području djelovanja, za njega u hrvatskome jeziku kažemo da je tom području djelovanja potpuno predan, odnosno da određeni posao radi predano.

Ivan GOLUB, Ususret dolasku, Zagreb, 1993., 35.

ZBORNIK RADOVA

Antropološki pristup u nastavnome procesu

1. Osoba u središtu nastavnoga procesa Antropološki pristup u nastavnome procesu u prvome redu znači da je čovjek (odnosno ljudska osoba) u središtu nastavnoga procesa; potrebe osobe i njezino dobro predstavljaju temeljni motiv nastavne djelatnosti. U skladu s biblijskim i kršćanskim naukom, koji je u novije doba višekratno potvrdio i aktualizirao Drugi vatikanski koncil: »Sve na zemlji treba biti usmjereno prema čovjeku kao svojem središtu i vrhuncu.«2 Čovjek je, naime, »na zemlji jedino stvorenje koje je Bog htio radi njega samoga«.3 Čovjek, premda među svim stvorenjima ima poseban položaj i značenje, o čemu posebno svjedoči Psalam 8,4 nije savršeno i unaprijed dovršeno biće. Čovjek je kao i sva druga stvorenja ograničeno i uvjetovano biće, zajedno s drugim živim bićima u sebi otkriva zakon rasta i postupnog napredovanja. Čovjek, dakle, ne doseže odjednom svoju puninu, iako već unaprijed ima u sebi upisanu svoju svrhu. Do svoje punine iliti zrelosti čovjek dolazi preko odgoja i obrazovanja. Nastavni proces koji podrazumijeva i jedno i drugo, tj. i odgoj i obrazovanje, usmjeren je prema zrelosti ljudske osobe.5 Do te se zrelosti dolazi upornim i trajnim traženjem istine o sebi i drugima, kao i upornim i trajnim razvijanjem sposobnosti za ljubav prema sebi i drugima. Čovjekova se zrelost stoga pokazuje i potvrđuje u odnosu prema samome sebi, a jednako tako (ili još i više!) u odnosu prema drugim osobama i zajednicama. Iz toga proizlazi da svi koji su uključeni u nastavni proces trebaju učenicima pomoći u traženju istine, kao i u razvijanju sposobnosti za ljubav6 jer čovjek je biće koje je usmjereno upravo na to dvoje, na istinu i na ljubav, te do toga dvoga jedino može i doći »istinujući u ljubavi« (usp. Ef 4,15).7 Ljubav i istinu, kako piše u enciklici pape Franje o vjeri Lumen fidei

DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Gaudium et spes. Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu (7. XII. 1965.), br. 12, u: Dokumenti, Zagreb, 72008. (dalje: GS).

GS 24.

Usp. Božo LUJIĆ, Osnovno biblijsko pitanje: Što je čovjek? Egzegetsko-teološka analiza Ps 8, u: Bogoslovska smotra, 74 (2004.) 3, 595-618.

Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Gravissimum educationis. Deklaracija o kršćanskom odgoju (28. X. 1965.), br. 2, u: Dokumenti, Zagreb, 72008. (dalje: GE). U antropološkom se pristupu istodobno njeguju istina i ljubav.

Isto.

Usp. IVAN PAVAO II., Redemptor hominis. Otkupitelj čovjeka (4. III. 1979.), br. 10: »Čovjek ne može živjeti bez ljubavi. Sam po sebi on ostaje biće neshvatljivo, život mu ostaje lišen smisla, ako mu se ne objavi ljubav, ako se ne susretne s ljubavlju, ako je ne iskusi i ne usvoji, ako u njoj živo

NASTAVNIČKE KOMPETENCIJE

Anton TAMARUT

(Svjetlo vjere), nije moguće odvajati jednu od druge: »Bez ljubavi, istina postaje hladna, neosobna i mučna za svakodnevni život osobe. Istina koju tražimo, ona koja daje smisao našem putovanju kroz život, prosvjetljuje nas kad god smo dotaknuti ljubavlju.«8 Prava ljubav, kaže Papa na istome mjestu, »ujedinjuje sve sile naše osobe i postaje novo svjetlo koje pokazuje put prema velikom i punom životu«9. Čovjek, naime, nije samo nešto, nego netko; ne pita se samo što je, nego tko je. Kada se kaže da je čovjek osoba, time se želi reći da je on subjekt, gospodar sebe, slobodan i sposoban kreativno uobličiti svoje postojanje. Sloboda proizlazi iz njegove naravi, iz njegovih želja i neostvarenih težnji koje ga obvezuju na suočavanje sa stvarnošću. »Po svom su dostojanstvu svi ljudi, jer su osobe, to jest obdareni razumom i slobodnom voljom, i po tome osobnom odgovornošću, gonjeni vlastitom naravi i vezani moralnom obvezom da traže istinu«10, a nju, prema deklaraciji Drugoga vatikanskog koncila o slobodi vjerovanja, treba tražiti »na način svojstven dostojanstvu ljudske osobe i njezinoj društvenoj naravi, naime, slobodnim istraživanjem, uz pomoć učitelja ili obuke, izmjene mišljenja i dijaloga«11. Čovjeka se ne može prisiliti da prihvati istinu. »K njoj ga«, kako kaže danas već sveti Ivan Pavao II., »nagoni samo njegova narav, to jest sama njegova sloboda koja ga obvezuje da je iskreno traži i, kad je nađe, da pristane uz nju s uvjerenjem i ponašanjem«12.

ne sudjeluje.« O čovjekovoj stvorenosti za ljubav vidi u: Anton TAMARUT, Stvoren za ljubav. Kršćanski pogled na čovjeka, Zagreb, 2005., 5-55. S tim u vezi vidi također: Papa FRANJO, Amoris laetitia – Radost ljubavi. Posinodalna apostolska pobudnica o ljubavi u obitelji (19. III. 2016.), Zagreb, 2016., br. 129: »Budući da smo stvoreni za ljubav, znamo da ne postoji veća radost od dijeljenja dobara: ‘Podari i primi i okusi užitak’ (Sir 14,16). Najintenzivnije radosti u životu javljaju se kad smo u prilici usrećiti druge, u nekom predokusu neba.«

Papa FRANJO, Lumen fidei – Svjetlo vjere. Enciklika o vjeri (29. VI. 2013.), Zagreb, 2013., br. 27. Odnosu istine i ljubavi posvećena su tri broja, od 26 do 28. Tu se među ostalim u br. 27 još kaže: »Bez istine ljubav ne može pružiti čvrstu vezu, ne uspijeva izvesti ‘ja’ iz njegove izoliranosti niti ga osloboditi od kratkotrajnog trenutka kako bi gradilo život i donijelo plod... Onaj koji ljubi shvaća da je ljubav iskustvo istine, da ona otvara naše oči kako bismo mogli gledati čitavu stvarnost na nov način, u jedinstvu s ljubljenom osobom.«

Isto.

DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dignitatis humanae. Deklaracija o slobodi vjerovanja (7. XII. 1965.), br. 2, u: Dokumenti, Zagreb, 72008. (dalje: DH).

DH 3.

IVAN PAVAO II., Prijeći prag nade, Zagreb, 1994., 202.

ZBORNIK RADOVA

Antropološki pristup u nastavnome procesu

2. Društvena dimenzija osobe i nastavni proces Ljudska osoba nije izolirani individuum. Čovjek je bitno relacijsko, društveno i dijalogalno biće, uključeno u određenu zajednicu gdje sudjeluje u životu i djelovanju različitih skupina, te stoga njegovu relacijsku, odnosno društvenu narav i svrhu treba stalno imati na umu. U koncilskoj deklaraciji o kršćanskom odgoju piše da pravi odgoj treba težiti izgradnji osobe »u vidu njezine konačne svrhe i ujedno dobru društva kojih je čovjek član i u čijim će službama sudjelovati kao odrastao«13. Za sudjelovanje u društvenome životu učenike (djecu i mlade) treba tako odgajati da bi se mogli »na pravi način opskrbljeni potrebnim i prikladnim sredstvima, djelatno uklopiti u različite skupine ljudske zajednice, otvoriti se razgovoru s drugima i rado se dati na posao oko promicanja zajedničkoga dobra«14. Ta se zadaća čini osobito hitnom i važnom u doba kada se puno pažnje posvećuje razvijanju individualnih sposobnosti učenika i kada se istodobno kod djece i mladih opažaju različiti oblici asocijalnoga ponašanja kojima pogoduje virtualni svijet medija i društvenih mreža, a na kojima oni provode veliki dio svoga vremena. Naime, kontakti ostvareni i „njegovani“ na društvenim mrežama ne mogu nadomjestiti potrebu i važnost osobnih susreta i dodira te potrebu za osobnom i stvarnom angažiranošću u društvenim procesima i događanjima. Znanja i vještine koje se stječu u znanstvenome procesu namijenjena su ne samo zadovoljstvu i dobru pojedinaca koji njima vladaju nego i općem dobru i napretku zajednice kojoj dotični pojedinac pripada. U učeniku i odgajaniku potrebno je stoga tijekom nastavnoga procesa razvijati komunikacijske i dijaloške sposobnosti i vještine kako bi se kasnije što lakše i kvalitetnije mogao uključiti u zajedničke programe i djela jedne zajednice. Posebnu je pozornost potrebno posvetiti timskome radu te naglašavati važnost povjerenja, suradnje i suodgovornosti, bez čega je nemoguće ostvariti ikoje zajedničko dobro. Važno je da učenik i odgajanik tijekom nastavnoga procesa nauči voditi računa o očekivanjima drugih u svojoj okolini, i to ne samo svojih najbližih, u prvome redu roditelja, nego i šire zajednice i društva u kojem se odgaja i obrazuje. Odgovornost prema drugima, prema zajednici i

GE 1.

Isto.

NASTAVNIČKE KOMPETENCIJE

Anton TAMARUT

društvu ne bi trebalo promatrati kao obvezu koja opterećuje i plaši, nego upravo kao izraz povjerenja, kao priliku, dar i mogućnost da se vlastitim znanjima i vještinama pridonese zajedničkome dobru zajednice, a time onda i osobnom zadovoljstvu i ispunjenju.

3. Integralni i interaktivni odnos u nastavnom procesu Učitelj pred sobom ima učenike, osobe koje ga slušaju ne samo ušima nego i očima; njegovo predavanje i poučavanje oni registriraju i pamte i umom i srcem. Oni će dulje i trajnije pamtiti učiteljev i odgajateljev pristup i raspoloženje, nego same podatke i sadržaj koji su im prenosili. Djeca i mladi kojima se učitelj predaje (odnosno kojima predaje), darovani su mu, kao što je i on sâm njima darovan. U nastavnome procesu riječ je o integralnome, odnosno cjelovitome i interaktivnome odnosu, o odnosu koji počiva na uzajamnome poštovanju i povjerenju, a koji obuhvaća svekolike čovjekove potrebe i sposobnosti, na što nas podsjeća i Koncil kada kaže da je svaki čovjek »dužan imati u vidu cjelovitost ljudske osobe, u kojoj se ističu vrijednosti uma, volje, savjesti i bratstva«15. U kršćanskome svjetonazoru za čovjeka se na temelju biblijske objave tvrdi da je slika Božja, tj. stvorenje stvoreno na Božju sliku i priliku (usp. Post 1,26-27). Uzimajući tu temeljnu svetopisamsku misao o čovjeku, kao temelj njegova jedinstvenoga dostojanstva i poziva u svijetu, Drugi vatikanski koncil u svojoj pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes ukratko naznačuje narav i sadržaj čovjekove bogolikosti te, između ostaloga, kaže da je čovjek stoga sposoban spoznati i ljubiti svojega Stvoritelja. Čovjekova se bogolikost očituje također u tome što ga je Stvoritelj postavio »kao gospodara nad svim zemaljskim stvorovima, da slaveći Boga njima upravlja i njima se služi«. Osobita se čovjekova bogolikost pokazuje u tome što Bog čovjeka nije stvorio sama: od početka »muško i žensko stvori ih« (Post 1,27), a njihova združenost tvori prvi oblik zajednice osoba. »Čovjek je, naime, po svojoj najdubljoj naravi društveno biće te bez odnosa s drugima ne može živjeti niti razvijati svoje sposobnosti«.16 Kao slika Božja čovjek je stvorenje koje je sposobno misliti i osjećati, odnosno spoznavati, izabirati, ljubiti, predstavljati drugoga (Stvoritelja i

GS 61.

GS 12.

ZBORNIK RADOVA

Antropološki pristup u nastavnome procesu

svoje bližnje), upravljati, (odnosno raditi i slaviti), združiti se (odnosno s drugima se povezati – i s Bogom i s bližnjima), biti zajedno sa sebi sličnima i istodobno od sebe različitima. Kao slika Božja čovjek nije statično i, kako je već rečeno, unaprijed „dogotovljeno“ stvorenje. Naprotiv, on je biće koje u svijetu raste i razvija se u odnosima, trajno otkriva sebe i druge, u međusobnim odnosima razvija svoje sposobnosti i upoznaje svoje mogućnosti, pa teološkim jezikom možemo reći da je čovjek zapravo trajno rastuća slika Božja.17 Kao bitno odnosna, razgovorna i dijaloška bića, učenici se u nastavnome procesu postupno spremaju i osposobljavaju za život i rad, ustrajno i kontinuirano razvijaju i usavršavaju svoje sposobnosti, postupno i sve više postaju ono što bi trebali biti, živjeti i činiti. Oni uz pomoć svojih učitelja i odgojitelja izgrađuju svoje intelektualne sposobnosti, razvijaju sposobnost pravilnoga rasuđivanja, uvode se u kulturnu baštinu koju su stekli prošli naraštaji, razvijaju smisao za vrednote i spremaju se za profesionalni život.18 Za učitelje i odgajatelje važno je stoga ne samo da učenici njih čuju nego da i oni čuju i poštuju svoje učenike, da imaju sposobnost osluškivanja i stav svojevrsnoga strahopoštovanja pred svakom, pa i najmanjom osobom. Svaku osobu potrebno je bilo gdje, a posebno u nastavnome procesu promatrati sa (straho)poštovanjem jer je ona kao slika Božja mjesto Božje prisutnosti, biće posebne Božje ljubavi i skrbi, stvorenje s posebnim planovima i zadatcima prema drugim stvorenjima. U kršćanskoj bismo se antropologiji slikovito izrazili i rekli bismo da je svaki čovjek, svaka osoba svojevrsni gorući grm u kojemu nam se Bog približava, iz kojega nam se objavljuje i progovara (usp. Izl 3,14). Na tome tragu papa Franjo je u svojoj programatskoj pobudnici Evangelii gaudium – Radost evanđelja, izrekao dojmljivu misao: »Svaki put kada se susretnemo s nekim ljudskim bićem u ljubavi, dovodimo se u situaciju da naučimo nešto novo o Bogu. Svaki put kad otvorimo oči da upoznamo drugoga, rastemo u svjetlu vjere i spoznaji Boga.«19

Više o teologiji slike Božje vidi u: Anton TAMARUT, Bild Gottes als locus theologicus der Gnadenlehre. Die Gnade als Nähe Gottes in den Werken von Ivan Golub, Rijeka, 1994.; Anton TAMARUT, Stvoren za ljubav. Kršćanski pogled na čovjeka, Zagreb, 2005.; Anton TAMARUT, Odnos vjere i razuma u svjetlu čovjekove stvorenosti na sliku Božju, u: Bogoslovska smotra, 84 (2014.) 2, 245-261.

Usp. GE 5.

Papa FRANJO, Evangelii gaudium – Radost evanđelja. Apostolska pobudnica o naviještanju evanđelja u današnjem svijetu (24. XI. 2013.), Zagreb, 2013., br. 272.

NASTAVNIČKE KOMPETENCIJE

Anton TAMARUT

Učitelji i odgajatelji trebaju svoje učenike i odgajanike promatrati kao osobe, odnosno kao neponovljive i unikatne, jedincate slike Božje, neovisno o njihovu uzrastu i dobi, bez zanemarivanja, ignoriranja, omalovažavanja i podcjenjivanja. Pouku i poticaj na takav stav i ponašanje učitelji i odgajatelji mogu pronaći u Isusovu ponašanju i odnosu prema djeci, koju on na poseban način povezuje s kraljevstvom Božjim (usp. Mk 10,14-15) i odraslima stavlja za primjer.20 Važno je da učitelji i odgajatelji vode računa o posebnostima svakoga učenika i svake pojedine skupine, o njihovim stvarnim potrebama i mogućnostima, o njihovu predznanju i stečenim vrednotama u odgoju, kao i o njihovim osobnim i zajedničkim očekivanjima. Učenici i odgajanici moraju uvijek biti i ostati subjektom nastavnom procesu i nikada ih se ne smije pretvoriti u objekte nastavnoga procesa. Treba stoga uvijek iznova voditi računa o tome komu se govori, o čemu se govori i kako se govori. Naime, isti se sadržaj ne može bez prilagodbe prenositi određenome pojedincu, odnosno skupini. Pismo bez konkretnoga naslovnika gubi smisao i ne pruža poruku, isto kao što i tekst bez konteksta redovito ostaje nejasan i neodređen. Susreti učitelja i učenika, odgajatelja i odgajanika trebaju se odvijati u dijalogu. Jedino u razgovoru i kroz razgovor pouka i poruka namijenjena učenicima i odgajanicima može dobiti jednoznačan i jasan smisao. Razgovorom se mogu otkloniti možebitne sumnje, a mogu se također dopuniti i pojasniti i neke pojedinosti, što u konačnici pomaže da određena znanja i vještine budu lakše i cjelovito usvojene. Učitelj treba računati s mogućim učenikovim nerazumijevanjem sadržaja, kao i s drugim problemima koji se u nastavnome procesu mogu pojaviti, kao što su npr. zasićenost gradivom, slaba motiviranost učenika, neadekvatna metoda rada, nedostatak nastavnih pomagala, neprikladno vrijeme i neprimjeren prostor za poučavanje i odgajanje. Uvijek treba dopustiti da poteškoće i problemi budu označeni i imenovani kako bi se mogli riješiti i ukloniti, ili makar u iskrenom dijalogu i suradnji ublažiti.

Usp. IVAN GOLUB, Čežnja za licem ili kako do radosti, Zagreb, 52000., 79-82. Pod naslovom Učiti djecu ili učiti od djece Golub na temelju biblijskoga teksta: »Ako ne budete kao djeca nećete ući u kraljevstvo nebesko« (Mt 18,3) piše o različitim kvalitetama djeteta, kao što su malenost i spontanost. Ističe i da djeca ne znaju za dosadu jer sve pretvaraju u igru. Piše o dječjem (umjetničkom) stvaralaštvu, o tome kako dijete s lakoćom prelazi od suza na osmijeh, nije zlopamtilo te brzo i potpuno oprašta.

ZBORNIK RADOVA

Antropološki pristup u nastavnome procesu

Dobar je učitelj onaj koji je svjestan da i sâm može i treba učiti i koji se to ne boji priznati. On vlastitim primjerom pokazuje da je učenje cjeloživotni proces. Svoj autoritet među učenicima on ne gradi na tobožnjem sveznanju, nepogrešivosti i savršenosti, nego na ljubavi i otvorenosti prema novim znanjima i vještinama, na uvjerenju da ne postoje problemi i poteškoće koje se zajedničkim traženjem ne bi mogli riješiti. U knjizi razgovora Bog je mlad papa Franjo navodi odlike dobroga odgojitelja (i nastavnika i roditelja): »Dobar odgojitelj svakoga dana sebi postavlja ovo pitanje: ‘Je li mi srce danas dovoljno otvoreno za iznenađenja?’ Odgajati ne znači samo objašnjavati teorije, nego poglavito znači razgovarati, pridonijeti trijumfu dijaloške misli. Dobar odgojitelj želi svakog dana nešto naučiti od djece, od svojih sinova i kćeri. Nema jednostrana učenja, nego samo dvosmjerna. Ja poučavam tebe, ali dok to radim, ti mene nečemu učiš, možda nečemu još korisnijem od onoga što ja tebe učim. Ako ja kao odgojitelj tebe poučavam teorije, ti koji me slušaš poučavaš mene kako ih praktično usvajaš i kako ih osobno interpretiraš, kako ih prenosiš u svijet, miješajući ih sa svojom osobnošću i sa svojim prethodnim iskustvima. Svi imamo nešto čemu možemo druge poučiti, ali i puno toga što sami trebamo naučiti: nemojmo to nikada zaboraviti, u svakoj dobi, u svakoj životnoj fazi.«21 Za uspješan nastavni proces važno je, nadalje, da učitelj izvrsno poznaje gradivo koje predaje, ali je isto tako važno da dobro poznaje i svoje učenike – osobe kojima predaje. Važno je također da ih i voli. Za proces koji se mora temeljiti na povjerenju i poštovanju važno je i da učenici poznaju svoga učitelja, da ga rado prihvate i vole. Ako bismo na dobroga učitelja primijenili sliku dobroga pastira iz Ivanova evanđelja, tada bismo trebali navesti i Isusove riječi: »Ja sam pastir dobri i poznajem svoje i mene poznaju moje« (Iv 10,14). Dobri pastir svoje ovce zove imenom i ovce idu za njim jer poznaju njegov glas (usp. Iv 10,3-4). Treba ovdje napomenuti i da je Isus bio ne samo dobri pastir, nego i uzoran učitelj. U njemu se to dvoje savršeno sjedinilo: odgajanje i poučavanje. Učitelj je naslov kojim su Isusa najčešće oslovljavali, i to ne samo njegovi najbliži učenici nego i drugi koji su od njega tražili odgovore na svoja pitanja, utjehu i pomoć u svojim problemima i poteškoćama. No, osim što je važno da između učitelja i učenika, odgajatelja i odgajanika vlada ozračje povjerenja, također je silno važno da i »među

Papa FRANJO, Bog je mlad, Split, 2018., 99.

NASTAVNIČKE KOMPETENCIJE

Anton TAMARUT

učenicima različitih sposobnosti i društvenog položaja škola uspostavlja prijateljski odnos i gaji raspoloženje za međusobno razumijevanje«22. Tu bi se na Isusovu primjeru, na njegovu ponašanju sa svojim učenicima, također moglo mnogo naučiti. Poznato je kolike su razlike postojale među njegovim učenicima s obzirom na osobne karakterne osobine, ambicije, zanimanje, društveno podrijetlo i političke opcije.23 Isus se cijelo vrijeme trudi da od njih, toliko međusobno različitih, učini prijatelje te ih potiče da se međusobno ljube kao što on svakoga od njih ljubi; kao što je on njima prijatelj tako da i oni budu prijatelji jedni drugima (usp. Iv 15,12-17). Teško je, naime, zamisliti da jedna škola može biti uzorna i uspješna te da može ostvariti svoje poslanje ukoliko u njoj ne vlada toplo i prijateljsko ozračje, povjerenje i razumijevanje na svim razinama i u svim odnosima.

4. Nedovršenost i otvorenost nastavnog procesa – strpljenje i žrtva Nastavni proces, kako je već spomenuto, podrazumijeva zakonitost rasta, postupnost i stupnjevitost u usvajanju znanja i određenih vještina. On također uključuje i osjećaj za mjeru te razlučivanje bitnoga i važnoga od onoga što je manje važno ili je sporedno. U postupnost nastavnog procesa koji prati postupno sazrijevanje mlade osobe ulazi i osposobljavanje učenika za samostalni rad ili, drugim riječima, odgoj za samodisciplinu i samostalno učenje. Tu je uključeno i poučavanje o učenju, kako učiti, kako steći radne navike i kontrolu nad svojim mislima i osjećajima, kako se sabrati i usredotočiti na određeni sadržaj i kako ga samostalno što ispravnije i cjelovitije razumjeti i usvojiti. U nastavnome i odgojnome procesu sasvim je prirodno, čak potrebno, koristiti se poticajima i izazovima i pokušavati uvijek bolje, više i brže. Nikada se ne smije stati na prvoj razini i zadovoljiti se najnižom stepeni-

GE 5.

Spomenimo samo ćud braće Jakova i Ivana, nazvanima „Sinovima groma“ (Mk 3,17; Lk 9,54), impulzivnog i brzopletog Petra (usp. Mk 14,29.31), sumnjičavog i suzdržanog Tomu (usp. Iv 20,25), znatiželjnog i „nezasitnog“ Filipa (usp. Iv 14,8-9); zatim različitost po zanimanju i društvenom podrijetlu: Petar, Andrija, Jakov i Ivan bili su ribari (usp. Mk 1,16-20), Matej carinik (usp. Mt 10,3; Lk 5,27-32). Među dvanaestoricom imamo i Šimuna zvanog Revnitelj, zelota koji bi oružanim otporom rješavao odnose s rimskom okupatorskom vlašću (usp. Lk 6,15) itd. Da ne spominjemo natjecanje dvanaestorice za prva mjesta do Isusa u kraljevstvu nebeskom i Isusov pravorijek kojim je spriječio daljnje krive predodžbe i nastojanja među svojim učenicima (usp. Mk 10,35-45).

ZBORNIK RADOVA

Antropološki pristup u nastavnome procesu

com. Uvijek je važno težiti boljim rezultatima i ne odustati od mogućnosti da pokušamo ponovno i provjerimo možemo li i ovoga puta više i bolje. No također je važno (nakon što smo učinili sve što nam se u danim okolnostima činilo mogućim) priznati svoju trenutačnu mjeru i pomiriti se s trenutačnim granicama te čak i s njima živjeti zadovoljno. Nedovršenost i otvorenost dvije su važne osobine u odgoju i obrazovanju. Naime, ti procesi nisu nikada dovršeni ni završeni te uvijek ostaje nada da će nam možda uspjeti sutra ono što nam nije danas nije pošlo za rukom, možda na neki drugi način, drukčijim pristupom i metodom. U svakome procesu, pa tako i nastavnome, potrebno je puno strpljenja i nade. A strpljenje, kako se to može iščitati u samoj imenici, uključuje trpljenje, odnosno djelovanje praćeno trpljenjem (s-trpljenje). Nastavni proces, dakle, uključuje žrtvu, odricanje i darivanje, i to obostrano, kako kod onih koji poučavaju i odgajaju tako i kod učenika i odgajanika. Strpljenje bez nade bilo bi gotovo nemoguće. Nada i u nastavnome procesu predstavlja snagu koja pokreće i tjera naprijed. Možemo je označiti kao nutarnji zamah, rasprostiranje duše, protezanje prema budućnosti.24 Ona hrani našu upornost i vjernost sebi i drugima, pomaže nam da izdržimo i ne odustanemo u trenutcima i situacijama kada je teško, kada se ne naziru brzi i laki rezultati i kada se čini da je naš dugotrajan i predan rad uzaludan. Nada nam pomaže da vjerujemo kako će iz posijanog sjemena kad-tad poniknuti stabljika i roditi očekivani plod, možda baš kada i gdje to najmanje očekujemo. Kako čitamo i u Katekizmu Katoličke Crkve, nada nas ne čuva samo od malodušnosti i sebičnosti nego nas njezin polet vodi »k radosti ljubavi«25.

5. Umjesto zaključka: Osobno predanje kao temelj i svrha nastavnoga procesa Antropološki pristup u nastavnome procesu ima za cilj učenikovo i odgajanikovo zadovoljstvo, sigurnost i samopoštovanje. Sve to počiva na odgovarajućem znanju i vještinama koje je primio i stekao tijekom nastavnoga i odgojnoga procesa, kao i na sposobnosti da kao odgovorno druš-

Više o nadi, posebno pod teološkim vidom, vidi u: Anton TAMARUT, Bog otac i majka, Zagreb, 2002., 79-86.

Usp. HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA, Katekizam katoličke Crkve, Zagreb, 1994., br. 1818.

NASTAVNIČKE KOMPETENCIJE

Anton TAMARUT

tveno biće primljeno i usvojeno znanje i stečene vještine pokaže i podijeli s drugima, da osjeti zadovoljstvo darivanja jer čovjek u konačnici, kako kaže Drugi vatikanski koncil, »ne može potpuno naći samoga sebe osim po iskrenom darivanju samoga sebe«26. Ono što je u nastavnome procesu i u predavanju primio, učenik treba moći drugima osobno, kreativno i vjerno prenijeti, odnosno predati. Predaja kao sadržaj, i predanje, kao čin i način kako se sadržaj prenosi, tvore jednu jedinstvenu i nerazdjeljivu cjelinu. Kada npr. apostol Pavao kao glasoviti, i možda najveći, učitelj i odgajatelj u vjeri kaže zajednici učenika u Korintu: »Doista, ja od Gospodina primih što vama predadoh« (1 Kor 11,23), a pritom misli na euharistiju kao najveći i najživotniji dar i otajstvo Crkve, zacijelo ne misli samo na riječi i geste, na obred Večere Gospodnje, već na život koji je tim otajstvom i darom obuhvaćen i u njemu sadržan.27 Euharistija je, naime, u prvome redu sadržaj, oblik i način života kojim je sâm Apostol zahvaćen, inače se on ne bi usudio te iste učenike pozvati da budu njegovi nasljedovatelji, kao što je i on Kristov (usp. 1 Kor 11,1; usp. također Fil 3,17). Euharistija je zapravo sâm Krist u svojoj žrtvi i predanju za mnoge (usp. Mt 26,26-28). Nastavni proces s antropološkoga gledišta jest kontinuirano, susljedno i cjelovito predanje/predavanje, u smislu onoga što smo istaknuli uz neočekivani, osobni susret opisan na početku ovoga rada. Taj proces podrazumijeva cjelovitost onoga koji predaje i onih kojima se predaje. To je proces koji smjera cjelovitom dobru osobe, proces u kojem, ponovimo to još jednom za kraj, predaja (kao sadržaj) i predanje (kao čin i način kako se sadržaj prenosi) tvore jednu jedinstvenu i nerazdjeljivu cjelinu.

GS 24.

Termin koji je uporabljen u 1 Kor 11,23 παραδιδοναι (predati, izručiti) kao pojačani oblik od διδοναι (dati) označava u procesualnim protokolima kao i u izvješću o muci „nekoga žrtvovati“, izdati, nekome izručiti, ubiti, kao što je to slučaj kod Ivanova uhićenja (usp. Mk 1,14), ili pak Judine izdaje Isusa (usp. Mk 14,10; Mt 27,3); njegova predanja Pilatu (Mk 15,1), predaja Isusa vojnicima radi smaknuća (usp. Mk 15,15). S druge strane, Pavao se istim izrazom koristi za označavanje Božjega i Isusova aktivnoga djelovanja: Bog »nije poštedio ni svoga Sina, nego ga je za sve nas predao« (Rim 8,32); Sin Božji »me ljubio i predao samoga sebe za mene« (Gal 2,20). Ivan, koji od svih evanđelista najsnažnije tumači Isusovu smrt kao njegovo aktivno djelo, kao konačno „dovršenje“, tu smrt opisuje izrazom: „παρέδωκεν το πνευμα – preda svoj duh“ (Iv 19,30). Dakle, takav izraz, samo prividno dvoznačan, označava dvostruki vid Isusove smrti: s jedne strane ona mu je nanesena, odnosno zadana, te je on pasivno podnosi, dok je s druge strane ona aktivna posljedica čitavoga njegova života, za vrijeme kojeg se on iz ljubavi sve više izlagao i predavao. Usp. Franz-Josef NOCKE, Sakramententheologie. Ein Handbuch, Düsseldorf, 1997., 153.

ZBORNIK RADOVA

AntropoloĹĄki pristup u nastavnome procesu

Abstract

The Anthropological Approach in the Educational Process The article attempts to spell out a few of the most important determinants of the anthropological approach in the educational process. The person is at the centre of the educational process; his/her needs and well-being are the fundamental motive of educational activity and upbringing. The human being is a being that is primarily directed towards the truth and love; thus, in that sense, the fundamental task of an educator is to help pupils in their search for truth and in their development of ability to love. Since the human person is not an isolated individual, one ought to encourage especially the development of communicational and dialogical skills among pupils and to direct them towards social activities. They ought to be encouraged to cooperate and to work in a team, while the importance of trust and co-responsibility for the common good ought to be emphasised. Bearing in mind Biblical and Christian anthropology according to which the human being is a continually growing image of God, the author emphasises the importance of integral and interactive approach in the educational process. This process should rest on the mutual respect and trust; it should be led in dialogue, while taking into account all human needs and abilities. It should be mindful of the uniqueness of each pupil and each individual group. In each process, including the educational, one needs to have a lot of patience and hope; it is a process that is continually open; it is life-long, never finished. The author especially emphasises that in the educational process, from the anthropological point of view, tradition (as contents) and transmission (as an act and a manner in which contents is transmitted) constitute one unique and indivisible whole. Keywords: educational process, person, growth, respect, mutuality, cooperation, dialogue, transmission.

NASTAVNIÄ&#x152;KE KOMPETENCIJE

TEOLOŠKE KOMPETENCIJE Tonči Matulić

Sažetak: Autor u ovome članku prigodno promišlja o teološkim kompetencijama u kontekstu suvremene odgojno-obrazovne paradigme temeljene na izlaznim kompetencijama i ishodima učenja. U uvodnome dijelu rada evocira neke poglede sadržane u Nacionalnom okvirnom kurikulumu iz 2010. godine. Zatim progovara o smislu i značenju kompetencija, napose u kontekstu crkvenoga razumijevanja kompetencija u odnosu na jurisdikciju. U zadnjem dijelu obrazlaže da je potrebno razlikovati opće ili temeljne od specifičnih i stručnih teoloških kompetencija. Na tome tragu individualizira nekoliko općih ili temeljnih teoloških kompetencija, koje bi trebale sačinjavati bit svake teološke izobrazbe. Nakon zaključnih misli u dodatku donosi dva opsežna popisa teoloških kompetencija, koje su definirane izvan katoličkoga ambijenta, a koji mogu dobro poslužiti kao ilustracija i orijentacija u danas neizbježnome govoru o teološkim kompetencijama u kontekstu specifičnoga teološkog odgojno-obrazovnog procesa. Ključne riječi: Nacionalni okvirni kurikulum za predškolski odgoj i obrazovanje te opće obvezno i srednjoškolsko obrazovanje, odgojno-obrazovni proces, izlazne kompetencije, ishodi učenja, teološka izobrazba, teološke kompetencije, vjera, jurisdikcija, Crkva.

Uvod U Nacionalnom okvirnom kurikulumu (NOK) iz 2010. godine stoji da mu je »temeljno obilježje prelazak na kompetencijski sustav i učenička postignuća (ishode učenja) za razliku od (do)sadašnjega usmjerenoga na sadržaj«1. Drugim riječima, svrha odgojno-obrazovnoga procesa prelazi sa svladavanja i usvajanja pregledne ili nepregledne količine nastavnoga sadržaja na stjecanje unaprijed jasno definiranih kompetencija i učenič-

Usp. MINISTARSTVO ZNANOSTI, OBRAZOVANJA I ŠPORTA REPUBLIKE HRVATSKE, Nacionalni okvirni kurikulum za predškolski odgoj i obrazovanje te opće obvezno i srednjoškolsko obrazovanje, Zagreb, 2010., 9 (dalje: NOK).

NASTAVNIČKE KOMPETENCIJE

bornik „Nastavničke kompetencije“ predstavlja doprinos zauzetom promišljanju i promicanju nastavničkih kompetencija, aktualnoj temi kao i temi od ključne važnosti za život ljudi danas, napose odgoja djece i mladih, odnosno cjelokupnog sustava odgoja i obrazovanja. Nadati se je da će potrebu za ovim sadržajem u prvom redu prepoznati ne samo vjeroučitelji već i zainteresirana nastavnička profesija zajedno sa svim čimbenicima odgovornima za odgoj i obrazovanje u hrvatskom društvenom kontekstu. Na poseban način vrijednost Zbornika se očituje u tome što potvrđuje značajan doprinos teološke struke tome području. Pod tim vidom predstavlja i svojevrsni primjer kako tražiti načine prisutnosti u području javnih rasprava o temama od zajedničke odgovornosti. Zaključno se može reći da je ključni doprinos Zbornika taj da na općoj razini pruža kvalitativan prinos raspravi o nastavničkim kompetencijama (vjero) učitelja, te da na razini specifično teološke struke nudi kvalitetno djelo koje se može svrstati u red katoličke teološke literature u ovoj temi. doc. dr. sc. Silvija Migles

bornik „Nastavničke kompetencije“, kao jedan od ishoda održanog Simpozija Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, pruža tematski vrlo aktualne i vrijedne priloge o samoj strukturi nastavničkih kompetencija, kao što pruža iscrpne i vrijedne preglede europskih i hrvatskih iskustava u pristupima i načinima formiranja tih kompetencija kroz formalno obrazovanje, ali i kroz nastavničko cjeloživotno osposobljavanje, usavršavanja odnosno obrazovanje. Očekivano, knjiga će polučiti pozornost i zanimanje čitatelja, stručnjaka, učitelja te će svojom aktualnošću biti od koristi kako učiteljima i nastavnicima koji sudjeluju u izvedbi nastave katoličkog vjeronauka, tako i učiteljima koji izvode druge školske predmete, a zainteresirani su za područje profesionalnog razvoja i vlastitog usavršavanja. prof. dr. sc. Josip Burušić ISBN 978-953-11-1207-9

Cijena: 140 kn