Neshvaćena ljubav by Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Brat Emmanuel, Taizé Brat Emmanuel, Taizé NESHVAĆENA LJUBAV Onkraj spontanih predodžbi o Bogu

Neshvaćena ljubav

Kršćanska sadašnjost

Polazišta

Svezak 80

NESHVAĆENA LJUBAV

Onkraj spontanih predodžbi o bogu

Brat Emmanuel, Taizé

NESHVAĆENA LJUBAV Onkraj spontanih predodžbi o Bogu

Kršćanska sadašnjost Zagreb, 2018.

Naslov izvornika: Frère Emmanuel, de Taizé, Un amour méconnu. Au-delà des représentations spontanées de Dieu © Éditions Bayard, 2008. © za hrvatsko izdanje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2018.

Prijevod: Josip Balabanić Lektura i korektura: Anđa Jakovljević Grafičko uređenje: Christian Tomislav Belinc

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Grada Zagreba.

Slika na naslovnici: Brat Eric, Taizé, »Voyage intérieur« © Ateliers et Presses de Taizé, 71250 Taizé, Francuska

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Denona d.o.o., Zagreb Naklada: 1000 ISBN 978–953–11‑1188‑1 Tiskano u studenom 2018. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižni‑ ce u Zagrebu pod brojem 001012245.

Predgovor Već su Rimljani rekli da knjige imaju svoju povijest. I knjiga brata Emmanuela ima svoju. Ako je malo upozna‑ mo, bolje ćemo razumjeti svu težinu njegova istraživanja i otkriti smisao ove knjige. Njezin autor, još kao mlad čovjek koji je tražio apsolut i držao da će to traženje moći nastaviti živeći u jednoj živoj zajednici monaškog tipa, često je imao priliku čuti brata Rogera kako govori braći ili onima koji su došli po‑ sjetiti Taizé: »Bog može samo ljubiti.« Ponavljanjem tih riječi želio je uvjeriti sve one koji traže Boga da u Boga može biti jedino ljubav. Sam brat Roger sigurno je, već od mladih dana, bio krajnje osjetljiv na stanovit govor o Bogu koji želi pobuditi pouzdanje u njega, ali je takav da, bez obzira na dobru nakanu, tome pouzdanju svuda postavlja samo zapreke, čak ranjava i izaziva sumnje. Brat Emmanuel je pišući ovu knjigu bio svjestan da ta neshvaćena Božja ljubav prvenstveno mora zračiti iz vjerodostojnosti života, ali je istovremeno želio upozoriti na intelektualne zapreke na koje je sam nailazio na svo‑ me životnom putu. To je od njega trajno iziskivalo golem napor. Morao je biti krajnje ozbiljan. Doista, njegovo raz‑ mišljanje duboko je obilježeno bliskošću s bratom Roge‑ 5

rom i životom koji je dijelio s braćom. A kako je morao zaći u slabo istraženo područje, njegov rad bio je ne izbježno osoban i nije mogao očekivati da se u nj uključi cijela zajednica. Poteškoća u pisanju ove knjige bila je u ovome: dovođenje u pitanje spontanih predodžbi o Bogu uvijek je iznova zahtijevalo da prelazi iz jednog područja u drugo, da izvlači kratke zaključke i nakon toga da ne misli da je time stigao do vrha. Povijest ove knjige nije dakle završena. Istraživanje se nastavlja. Primjeren govor o Bogu uvijek će ostati onkraj naših mogućnosti. Ali da bi nas ljudi razumjeli kada go‑ vorimo o njemu, moramo uvijek iznova slušati pitanja svog vremena dobro znajući da je prava riznica na koju se možemo osloniti iskustvo mnogih stoljeća. brat François iz Taizéea

Uvod Kad netko na pitanje o Bogu rekne da je »vjernik«, »ne ‑vjernik«, »onaj koji traži« ili jednostavno da je »otvoren«, tada svi govore pod utjecajem nesvjesnih psiholoških projekcija. Kod jednih neke od tih projekcija proizvedu predodžbu o Bogu koja izaziva na pobunu, odbijanje, strah ili pak na ravnodušnost. Kod drugih nesvjesne psi‑ hološke projekcije dadnu predodžbu o Bogu koja koči ili usporava dotok otkrića bitnih za procvat nutarnjeg ži‑ vota. Odvijanje tih nesvjesnih procesa vrlo često smeta u traženju smisla ili duhovnom životu. Raskrinkavajući takav nesvjesni utjecaj u najraširenijim spontanim pre‑ dodžbama o Bogu, ovo djelo poziva svakog da obnovi svoj pogled na egzistencijalna i duhovna pitanja, koja su istovremeno najopćenitija i najosobnija, kako bi mogao na tu neshvaćenu Božju ljubav svratiti pozornost, otkriti je ili je otkriti iznova. »Neshvaćena ljubav«: nije dakle riječ o nepoznatoj ljubavi – jer tko nije čuo govoriti, bilo to i neizravno, o opstojnosti Boga ljubavi, o ljubavi Božjoj? – nego je riječ o slabo poznatoj ljubavi jer stalno se iskrivljuje. Mnogi nakon stanovitog iskustva više ne žele čuti ni riječ »Bog«, a još manje da im netko govori o svemogućem Bogu lju‑ 7

bavi jer im se čini da je njegovo postojanje nespojivo sa svijetom u kojem divlja zlo. Ta kako bi neki svemogu‑ ći Bog ljubavi mogao htjeti ili dopustiti različite oblike zla koji ljudskom biću uzrokuju patnju? Ta poteškoća, odnosno naizgled posve jasna nemogućnost da se zbog prisutnosti zla na zemlji vjeruje u Boga ljubavi, trajno je jedan od temelja modernog ateizma, prvi prigovor koji se suprotstavi svakom teološkom promišljanju o Bogu. Ujedno, taj sudar s patnjom poglaviti je uzrok pobune ili sumnje kod vjernikâ koji trpljenje doživljavaju kao da je Božja volja u dosluhu sa zlom. Takva nutarnja borba, i kod jednih i kod drugih, dovodi u pitanje samu mo‑ gućnost da čak može biti povezanosti između misterija ljubavi i nekoga mogućeg misterija Boga. Jednog dana svako traženje smisla naleti na to pitanje ili se svako du‑ hovno iskustvo s njime uvijek nanovo suoči: ono je prva etapa koju treba svladati, ili barem neizbježna etapa ti‑ jekom svakog života koji nastoji biti i pronicav i realisti‑ čan. Stoga je tome pitanju u cijelosti posvećen prvi dio ove knjige u kojem se, bez ustručavanja, između ostalog govori o oblicima zla koji se najčešće iznose kao prigovor protiv Boga Stvoritelja, dakle o prirodnim katastrofama, bolestima i konačno smrti; usto taj prvi dio ne ustručava se naglasiti dragocjenu potporu što je u tom preispitiva‑ nju mogu pružiti humanističke i egzaktne znanosti nu‑ deći putokaze za pomirbu između znanstvenih opažanja i teološkog istraživanja. Ove stranice raskrinkavaju želju za svemoći koja je u ljudskom biću od njegova najrani‑ jeg djetinjstva te utječe na njegove spontane predodžbe o Božjoj svemoći, do te mjere da one uvjetuju i skup osob‑ nih uvjerenja s obzirom na problematiku zla. Taj prvi dio potiče svakog – bio ili ne bio vjernik – da više ne bude ovisan o toj uvjetovanosti, vodi ga prema dubokoj obno‑ 8

vi pogleda koji često zastaje na prividnoj nespojivosti da postoji svemogući Bog ljubavi i svijet u kojem hara zlo. Kad sumnja i pobuna pred zlom tijekom traženja smisla ili duhovnog iskustva više ne izazivaju nepremo‑ stive zastoje, najveće zapreke pojavljuju se na razini ra‑ zličitih skrivenih strahova nacijepljenih na pojam Bog. U svakom ljudskom biću ima strahova, bez obzira na to je li ih ili nije svjesno, propoznaje li ih ili ih ne želi pri‑ znati, je li ih prihvatilo ili ih je potisnulo u stranu; oni mogu biti u rasponu od nečijega jednostavnog straha da je prevaren ili neshvaćen do straha da nije voljen, odno‑ sno da je napušten. Strahovi koji, izravno ili neizravno, najviše uznemiruju dolaze od nečije poteškoće da se ne smatra dostojnim ljubavi. Ta poteškoća ima svoje izvori‑ šte u probadajućem osjećaju krivnje, bitno povezanom s otkrićem zapanjujućih strana u samom sebi, osobito sta‑ novitih agresivnih, spolnih ili drugih pobuda koje stva‑ raju osjećaj nutarnje nelagode. Ili se taj relativno strog pogled na sebe, koji je nastao od poteškoće u suočenju sa samim sobom, vrlo često prepozna kao nesvjesno projiciran pogled na Boga koga tolike osobe – one koje vjeruju kao i one koje ne vjeruju – tada doživljavaju kao Biće koje ih zbog njihovih najmučnijih strana ne može ljubiti i čak ih može strogo suditi, kazniti ili odbaciti. Mnogobrojni su oblici vjerske ravnodušnosti iza kojih se stvarno skrivaju takvi tajni strahovi pred Bogom; mno‑ gobrojne su i religiozne radnje u kojima ti strahovi čak hrane oblik nutarnjeg života koji više umrtvljuje život nego što mu pomaže. U želji da pomogne boljem pozna‑ vanju sebe, posebno glavnih stadija psihološkog razvoja početno s kadšto neugodniim porivima, drugi dio ove knjige potiče na izmirenje sa samim sobom, pogledom koji je istodobno pronicav i dobrohotan pa može ublažiti 9

onu nesvjesnu strogost koja se projicira na spontane pre‑ dodžbe o bilo kojem Božjem sudu. Pretpostavljajući da svatko ima tajnih rana koje su – neopravdano ili oprav‑ dano – uzrok brojnih stavova što zaslužuju pokudu, za‑ tim se pitajući koji bi pogled na te rane imao Bog ljubavi, ove stranice omogućuju da se dođe do predodžbi o Bož‑ jem sudu koje se vrlo razlikuju od onih koje je ljudsko biće, nakon teška suočavanja sa samim sobom, uvijek u opasnosti zamisliti. Ako je istina da se nitko ne želi družiti ili zbližiti s nekim tko u njemu pobuđuje zebnju, tada se s obzirom na nutarnji život i duhovno iskustvo još zaoštrenije po‑ stavlja pitanje kako prevladati potajne strahove od Boga. Dakle razvitak i procvat nutarnjeg života nalete na ovu zapreku: Božju transcendentnost općenito spontano pra‑ ti predodžba o nekakvu radije dalekom, golemom Biću ili nekom koji se tek milostivo prigiba.1 Takve predodžbe o Bogu jedne često navedu da se ne zanimaju za duhov‑ la condescendance – na grč. synkatabasis, na lat. condescendentia, condescensio, »silaženje‑skupa«. Kao Božji postupak u povijesti spasenja u ovoj knjizi najčešće prevodimo kao »samilosno prigiba‑ nje« ili »samilosno udostojanje«. Dakle, tu ostaje udaljenost, neka odvojenost dok Bog želi biti u odnosu ljubavi sa svojim stvorenjem. U teološkoj tradiciji, od otačkih vremena (posebno u sv. Ivana Zla‑ toustog), pojam je značenjski nabijen iznimno pozitivno u smislu radikalne suprotnosti Božjeg postupanja unatoč njegovoj neupitnoj transcendenciji. Naglašava se silazak Božji s visina i milosrdno nje‑ govo prilaženje stvorenju. Poznati hrv. bibličar Janko Oberški izraz je preveo kao »snilaženje« Božje. Kao da ipak ostaje nekakva dei‑ stička daljina. U ovoj knjizi naglasak je na Božjoj ontičkoj blizini i djelovanju u nutrini čovjeka. Bog mu je Prisutnost u njegovoj nutri‑ ni. Bog Biblije mu nije nikada daleko niti mu se smiluje samilosno tek iz daljine. Nap. prev. 1

no iskustvo, a druge da s Bogom nerijetko uspostavljaju odnos tipa dominirajući‑pod dominacijom, to jest odnos gospodar‑sluga. Toliko zamašne predodžbe zahtijevaju da se pita o psihičkom ishodištu te prirodne težnje koja može uroditi takvim pojmom krajnje transcendencije ili Božje veličine. Treći dio ove knjige jasno predočava razne prijenose [transfere] i projekcije koji pothranjuju predodžbu o golemom i udaljenom Bogu te poziva na razmišljanje o radikalnoj promjeni perspektive i da se dođe do predodžbe o Bogu koji, kako govori kršćanska objava, hoće suprotno: biti neizmjerno blizu svakom i istovremeno žarko ljubiti svoje stvorenje, a ono da žar‑ ko ljubi njega. Isto tako taj dio pokazuje da u svakome iskrenom očekivanju ljubavi ima nešto uznemirujuće pa da ozbiljno računanje s mogućnošću takva očekivanja s Božje strane stvarno može uznemiriti, čak toliko da se netko boji i pitati o Bogu ili o svome nutarnjem životu, dakle i o svemu što bi ga moglo dovesti do promjene po‑ gleda u odnosu na vlastitu sposobnost da ljubi. Na ovim stranicama dakle malo‑pomalo razotkrivaju se istinski temelji na kojima počiva pouzdanje u onu uzajamnost božansko‑ljudske ljubavi o kojoj su neumorno pružale svjedočanstvo mnoge mistične predaje tijekom vjekova i koja je za kršćansku mistiku, istodobno, srce i vrhunac svakoga duhovnog putovanja. Kod onih koji već svjesno ulaze u takvu božansko ‑ljudsku uzajamnost ljubavi, kao i onih koji još odbijaju svako religijsko vjerovanje, mentalne slike o Bogu, na‑ stale neizbježnom uporabom ljudskih analogija – slike oca, na primjer – proizvode nesvjesne projekcije, pove‑ zane s povijestima pojedinaca, njihovim psihološkim profilom i njihovim spolnim identitetom. Pod utjecajem tih vazda djelatnih procesa neke osobe zauzmu odmak 11

ili distancu u odnosu na Boga za koga drže da im može samo dalje otvoriti nezacijeljene rane njihova djetinjstva ili mladosti; drugi počnu sustavno odbacivati svaku du‑ hovnu perspektivu koja u njih postane žrtveni jarac u sređivanju osobnih računa; neki, pak, i nadalje žive svoj nutarnji život samo kroz prizmu analogije koju su zadr‑ žali od svoga religioznog odgoja ili iz kulturnog ambi‑ jenta, uz dvojak rizik: ili je analogija svjesno ili nesvjesno povezana s nekim više negativnim iskustvom u njihovu životu pa su trajno u opasnosti da odnosu s Bogom ne daju da premaši stanovit stupanj povjerenja i bliskosti; ili je dotična analogija, svjesno ili nesvjesno, vezana uz neko radije pozitivno iskustvo u njihovu životu pa su u opasnosti da gaje pojam Boga koji je sveden jedino na taj aspekt2, na uštrb drugih strana prikladnih za ozna‑ čavanje misterija Boga. Odatle proizlazi da bi se svako traženje smisla ili duhovnog iskustva imalo općenito os‑ posobiti za ispravno razumijevanje korištenih ljudskih analogija, pogotovo s obzirom na Boga: najprije opre‑ zom u odnosu na njihovu kulturnu, psihološku i teološ‑ ku uvjetovanost kojih crte to razumijevanje neizbježno nosi, zatim pronicavošću u pogledu njihovih prednosti i njihovih neprimjerenosti kako bi se se oslobodilo od spontanih predodžbi o Bogu koje, poradi svoje isključi‑ ve povezanost s ovom ili onom analogijom, priječe pri‑ stup drugim aspektima, vlastitim misteriju Boga koji je ljubav. Ne smije se podcijeniti važnost takva postupka jer snaga mentalne slike vezane uz pojam Boga uvjetu‑ je svačija uvjerenja kao i odvijanje nutarnjeg života. Da bismo se u to uvjerili, dovoljno je staviti usporedo dvije Imenicu la facette prevodimo kao aspekt, strana, obličje. Nap. prev.

analogije koje, unatoč svom zasigurno karikaturalnom aspektu i svojim pomalo izazovnim aspektima, ipak us‑ pijevaju dočarati tu snagu mentalne slike i njezine po‑ sljedice u smislu probitačnosti, pouzdanja, nježnosti, u smislu vlastitih odgovora i osobnih učinaka: primjeri‑ ce, ta nutarnja raspoloženja veoma će se razlikovati ako netko zamišlja da se nalazi u prisutnosti bradata starca, gotovo ljutita pogleda i više autoritarnih kretnji, ili da je pred ljupkom, susretljivom i nasmiješenom mladom ženom! Svojom analizom kulturnih, psiholoških i teo‑ loških uvjetovanosti koje škode svima, pozivom svima da više ne ostaju ovisni o isključivo muškom pristupu Bogu i prepoznaju mogućnost ženskih analogija u pro‑ matranju ljepote Božje ljubavi, četvrti dio ove knjige želi pozvati osobe koje misle da ne vjeruju, kao i one koje već svjesno žive neko duhovno iskustvo: prve poziva da se više u odnosu na religiju ne određuju prema reduktivnoj predodžbi Boga, koja im je često nacijepljena u mladosti i, ovisno o kulturnom ozračju, održavana putem vlasti‑ tih karikatura; druge poziva neka ne priječe Bogu ljubavi da ih vodi dalje na putu bliskosti sa sobom, da im dari‑ va svoju božansku ljubav u obliku i na način kako on prosuđuje da je za svakoga najprikladnije kako bi živio s njime, koliko je samo moguće, u najjačem i najljepšem božansko‑ljudskom jedinstvu. Ta obnova pogleda na egzistencijalna i duhovna, ujed no univerzalna i najintimnija pitanja, želi pomoći u po‑ trazi za konačnim smislom života, za posljednjim smi‑ slom ljubavi, kako bi se posljedice tog traženja osjetile u konkretnom svagdanjem ponašanju, osobito u priklad‑ nim riječima i djelima ljubavi. Bez obzira na religijska uvjerenja, vlastitim iskustvom misterij ljubavi koji ih na‑ dilazi i posredno usmjeruje konačnom smislu koji tako 13

ima opravdanja, naslute mnogi; ali malo je onih koji shvaćaju koliko bi im to pitanje o smislu moglo pružati sredstava da obnavljaju i čak da iz dana u dan jačaju tu ljubav. U vrijeme kada kakvoća ljubavi razmjenjivane u svagdašnjici zadobiva prednost pred onim društvenim, obiteljskim i drugim obzirima koji su prevladavali u prošlosti, toliko biva jasno da čak ni najčišća ljubav nije nikada postignuta jednom za svagda i da se lako može previdjeti kako je vrijeme opasan čimbenik sentimental‑ ne erozije. Epilog ove knjige plovi kroz srž onoga što ljud‑ ska ljubav može naći kao motivaciju i kao unutarnju sna‑ gu u prihvaćanju posljednjeg smisla života i posljednjeg smisla ljubavi, onako kako to shvaća kršćanska mistika. Ova, suprotno prilično raširenu mišljenju, pokazuje da je kadra povezati svagdanji život i nutarnji život, djela lju‑ bavi i traženje onoga posljednjeg, spolnost i duhovnost, erotski poriv i mistične težnje; štoviše: ona pruža smi‑ sao životu i smisao ljubavi koja je dovoljno uzvišena da svatko u njoj crpi motivaciju i nutarnju snagu do mjere koja pomaže prirodnom porivu kojem se, kao takvu, ne bi imala pripisati trajnost ljubavi, a još manje da je on povećava. Taj posljednji smisao daje ljubavnim riječima i činima vrijednost njihovim ponutrivanjem, interiori‑ zacijom koja svakodnevno, u najvećim dubinama sebe, podupire obnavljanje onog što je uistinu bitno, bez čijeg obnavljanja nijedna ljubav ne bi mogla učiti ljubiti, razvi‑ ti se u istini i preobražavati vrijeme: onaj neprijatelj zvan sentimentalna erozija tako se može pretvarati u pravog saveznika koji, dopuštajući neprekidnu obnovu bitnog, što jedino omogućuje trajnost, postaje dar i ponuda da se pruža uzajamno ljubav kako bi ta, dan za danom, dosti‑ gla najviši stupanj. Te posljednje stranice isto tako zara‑ njaju u srž božansko‑ljudske ljubavi, sve do u onu skro‑ 14

vitu stranu i tajne pokretače redovničkoga apsolutnog, pozivajući i redovnika da se ostvari u uzajamnosti lju‑ bavi pri čemu on, uzimajući ozbiljno tu Božju prisutnost koja ga trajno prati, nutarnje biva spreman prigrliti svo‑ ju ljubav i, uzvratno, ljubiti je svim strunama svog bića. Razotkriva se važnost svakodnevne integracije njegove ljudskosti, njegove osjećajnosti, njegova načina biti i lju‑ biti, integracije koja može preobraziti njegovu žeđ za biti voljen i voljeti najintimnije jezikom ljubavi usmjerene Bogu gdje se rascvjetava onaj snažni polet, zvan »eros«, koji postoji u svakome ljudskom biću i čija tako moćna nazočnost posredno otkriva svoj pravi identitet i svoje konačno određenje.

Je li zlo u proturječju s opstojnošću Boga ljubavi? Nesvjesne projekcije i predodžbe o Božjoj svemoći Mnogi drže da ljudski rod ne bi nikad bio toliko suočen sa zlom da zbilja postoji svemogući Bog ljubavi. Kako bi takav Bog mogao htjeti ili barem dopustiti najmanji oblik zla? Zašto nije stvorio svijet koji bi bio u svakom pogledu najbolji? Ne iznenađuje nas da su ti razlozi naveli jedne da sumnjaju u opstojnost Boga ljubavi, a druge da često ostaju zarobljeni teološkim predodžbama koje su i nesu‑ visle i odbojne. Naime ovi drugi govore o Bogu s dva lica koji bi, s jedne strane, ljubio ljudski rod a, s druge, zlo bi htio ili bi ga dopuštao. Nije nimalo čudno da brojni filo‑ zofi i teolozi nisu uspjeli nadvisiti proturječnosti koje su nekako organski povezane s tom problematkom koja se ne svodi na pitanje inteligencije ili spoznaje, nego su tu podjednako uključeni psihološki determinizmi nesvjes‑ nog koji, ako se ne identificiraju i ne tretiraju pažljivo, 17

podržavaju taj dojam o naizgled nesvladivoj oprečnosti između različitih pojava zla i opstojnosti svemogućeg Boga ljubavi. Ispitujući način na koji se taj osjećaj ne‑ podudarnosti ili oprečnosti istaloži u bilo čijoj svijesti, ovaj prvi dio knjige objasnit će važnost utjecaja nesvjesne projekcije ljudske želje za svemoći na spontane predodž‑ be o Božjoj svemoći. Već prema tome koliko netko svje‑ sno raskrinka loše posljedice jedne takve psihološke pro‑ jekcije, ista svijest potaknut će ga da cjelovito promijeni pogled na tobožnju nespojivost opstojnosti svemogućeg Boga ljubavi i svijeta u kojem divlja zlo.

Onkraj želje za svemoći Kad se potraga za smislom sudari s krutom stvarnošću zla, predodžba o možebitnoj svemoći Božjoj koju svatko stvori spontano utječe više nego što bi se moglo i pomi‑ sliti. Ako se shvati domašaj tog utjecaja, najprije se bolje zapazi ta nesvjesna uvjetovanost koja dolazi od snova o svemoći što drijemaju u svakom ljudskom biću. Potajna težnja da čovjek postane svemoćan zapravo se ukorjenjuje u dubinama psihizma od ranog djetinjstva, a kad dijete otkrije vlastite granice, u njemu se rodi želja da dobije to‑ liko moći da može neposredno ispuniti barem najmanje one od svojih želja. Zbog takve želje ljudsko je biće u opa‑ snosti da božansku svemoć zamišlja polazeći od svemoći kojoj nesvjesno teži od svoje rane dobi. U okviru svojih proučavanja vjerovanja i nevjerovanja psiholog Antoine Vergote ističe utjecaj te djetinje želje za svemoći i podsjeća na misao Sigmunda Freuda o najraširenijim predodžba‑ ma o nekoj božanskoj svemoći: »Čovjek na Boga preba‑ cuje zadatak da ostvari svemoć za koju osjeća da je sam 18

nema. Tako je svemoćni Bog odraz imaginarne svemoći željâ.«3 A ta želja za svemoći iskazuje se, između ostalog, u nesvjesnoj želji da se ima apsolutna kontrola nad svakim životom tako da psihološka projekcija takve želje uvjetuje i predoddžbu koju ljudsko biće spontano stvara o nekoj mogućoj božanskoj volji: njegova nesvjesna težnja za ap‑ solutnom kontrolom nagoni ga da smatra kako su doga‑ đaji njegova života, života njegovih bližnjih ili bilo koje druge osobe izraz neke volje, da su pod kontrolom, dakle postavljeni odozgor od nekoga božanskog Bića. Što je ta nesvjesna projekcija aktivnija, to je svatko manje u stanju razlikovati između moguće božanske volje i onog što se konkretno zbiva u njegovu životu ili životu drugih. To je razlog zašto svaki oblik zla, svaka sadašnja ili davna ne‑ sreća nekog navodi da posumnja u opstojnost Boga ljubavi ili u kakvoću božanske ljubavi budući da naslućuje neki dosluh sa zlom. Ali to je i razlog zbog kojeg bi ta sumnja i to naslućivanje sa svoje strane zasluživali da ih se ozbiljno uzme u promatranje: čini se da oboje dolazi od psiholo‑ gizma koji je još vrlo ovisan o onoj nesvjesnoj projekciji djetinje želje za svemoći na Boga. Spoznati koliko utjecaj vlastite nesvjesne težnje prema nekom obliku apsolutne kontrole može od sama početka nagrditi predodžbu o Bogu, na osnovi koje se naknadno razvija sveukupno razmišljanje o problematici zla, znači zapaziti jedan od najdragocjenijih doprinosa koje je psi‑ hologija kadra pružiti na nutarnjem putovanju: valja na‑ učiti voditi računa o ulozi koja se ima pridati određenim determinizmima nesvjesnog u oblikovanju neke prirod‑ ne religioznosti, iz kojih zatim proizlazi većina sponta‑ Religion, foi, incroyance, étude psychologique, Bruxelles, Marda‑ ga, 1987, str. 217.

nih predodžbi o Bogu. Ta prirodna religioznost posebno uvjetuje predodžbe o Bogu na kojima podjednako počiva okosnica stanovitoga pučkog vjerovanja i temelj ateistič‑ kog zaključivanja. I za jedne i za druge spomenuto osvje‑ šćenje predstavlja poziv da preispitaju svoje predodžbe o Bogu na temelju kojih su izgradili svoja osobna uvje‑ renja. Ne odavajući se ni slijepu pristajanju ni pojedno‑ stavnjenu svođenju religije na iluziju sazdanu od djelića nesvjesnog, uz potrebu da se jasno razlikuje tu podlogu prirodne religioznosti od autentična duhovnog traženja koje brižno pristupa velikim egzistencijalnim pitanji‑ ma, ne ostajući plijenom nesvjesnih projekcija koje bi za samo to duhovno traženje bile najštetnije.

Beskrajno poštivanje ljudske slobode Poteškoća da se provede jedno takvo razlikovanje u vezi s vjerovanjem u svemogućeg Boga ljubavi osobito proi‑ zlazi iz činjenice da ta nesvjesna projekcija djetinje želje za svemoći zahvati dubine ljudskog bića u vrijeme kada su one za oblikovanje najpodatnije. Duboka usidrenost te psihološke projekcije gotovo onemogućuje pristup ne‑ kom razlikovnom kriteriju koji je u sučeljenju s različitim oblicima zla, ipak, kadar osvijetliti sve to traženje smisla: ako se pita o Bogu koji je ljubav, tada se u biti podrazu‑ mijeva da se Božju svemoć više ne predstavlja polazeći od ljudske želje za svemoći jer u toj vjeri [kao kriteriju] nije riječ o bilo kojoj svemoći nego o svemoći Božje ljuba‑ vi (1).4 Uz nju jedinu takvo razlikovanje veže jedno od naj‑

U okruglim zagradama brojke se odnose na bilješke i komentare na kraju knjige; podignutim brojkama označuju se podtekstne bi‑

inspirativnijih ograđivanja kojim Božja ljubav dovodi u pitanje odveć ljudsko poimanje svemoći, potičući usto da se sam pojam Božje svemoći premisli polazeći od krajnje fundamentalnih značajki misterija ljubavi. Naime, u okviru zrela odnosa jedna od najbitnijih značajki misterija ljubavi neupitno uključuje poštivanje slobode ljubljenog bića, počevši od poštivanja njego‑ ve odluke da se ostvari put u dvoje. Tko god je bio za‑ hvaćen, pa bilo i samo jedanput u životu, čudom prave ljubavi, zna dobro da mu srce nikada ne bi bilo moglo nametnuti takve osjećaje, prisiliti ga da ih prihvati, osim da duboko pati ako ih možda odbije. Ako ljudska lju‑ bav može ići tako daleko, čini se da je nezamislivo da božanska ljubav ne bi mogla biti barem tolika. Prema tome, opstojnost Boga ljubavi podrazumijeva da on po‑ štuje ljudsku slobodu: takav Bog ne bi silio svoje stvo‑ renje na skladan život sa sobom ili ga silio da pridono‑ si sreći vlastite okoline, pa ni stoga što bi duboko patio zbog loših izbora koje bi njegovo stvorenje koristeći se slobodom moglo učiniti. Ta spoznaja dovodi do potpu‑ na obrata s obzirom na uobičajeni prigovor koji se stavlja svakom vjerovanju u Boga ljubavi: činjenica da ljudsko biće može slobodno odbiti ljubiti i da zlo, dakle, može postojati, ne samo da ne isključuje, nego uvelike poja‑ čava mogućnost da postoji povezanost između misterija ljubavi i misterija Boga. U svjetlu tog poštivanja ljudske slobode nije samo nemoguće da se zlo pojavi na zemlji, nego se čak paradoksalno unaprijed javlja mogućnost njegova pojavljivanja kao nečega što je posve sukladno s opstojnošću Boga ljubavi! lješke (fusnote). One koje nemaju oznaku »napomena prevoditelja« (nap. prev.) su dakle pod tekstom i u samom izvorniku. Nap. prev.

O Bogu koji zlo niti hoće niti ga dopušta Ako ta promjena perspektive dovodi u pitanje mnoga gle‑ dišta u vezi s prividnom nespojivošću postojanja zla i po‑ stojanja Boga ljubavi, ona omogućuje da netko i nadalje uporno ne nagrđuje volju takva Boga pri objašnjavanju kušnji koje pogađaju život njegov ili njegovih bližnjh. Što se ozbiljnije počne voditi računa o učinku lošeg postupa‑ nja ljudske slobode u svim područjima života, to više će slabiti težnja da se tolike drame svog života ili života dra‑ gih osoba sustavno prebacuje na neku tobože Božju volju: mora se dobro paziti da se ne ustrajava u onoj projekciji djetinjaste želje za svemoći što nesvjesno gaji predodžbu o Bogu Diktatoru koji se poigrava svojim stvorenjima kao s lutkama i unaprijed im nameće neku sudbinu. Mnogi nakon nekog iskušenja više ne žele ni čuti riječ »Bog«, to‑ liko im ta nesvjesna projekcija priječi da u mnogostrukim oblicima nasilja kojima su izloženi, uključivši i nesretne slučajeve, prepoznaju plod ljudskih postupaka ili ljudskih kobnih izbora, plod koji se ne smije proizvoljno poveziva‑ ti s Božjom voljom. Trpljenje može zaslijepiti do te mjere da ne dopušta pristup trijeznu i suvislu rasuđivanju. Ako su za ljudska bića, koja su u ljubavi ipak tako ograničena, tolike nesreće nešto nepodnosivo, kako da Bog, čije je bit‑ stvo krajnji izraz ljubavi, spram njih ne bi bio još netole‑ rantniji? (2) Kako da taj Bog ne bi u tom životu unaprijed želio nekom muškarcu ili ženi više sreće nego što bi im mogle poželjeti osobe koje ih vole najviše ovdje na zemlji, da bi tako njegova božanska ljubav, u skladu sa samom njegovom naravi, odgovarala najuzvišenijem očitovanju ljubavi koju bi netko mogao primiti? Ako u predodžbama o Bogu čovjek ne ostane ovisan o toj projekciji ljudske želje za svemoći, tada dođe do ra‑

skrinkavanja njena utjecaja, sve do utjecaja koji se poka‑ zuje u sklonosti da se sloboda udijeljena ljudskom biću pobrka s nekakvim dopuštenjem da se čini zlo. U teo‑ loškom govoru ponekad se smatralo da se postupa do‑ bro pribjegavaši ovakvu odgovoru: »Bog zlo neće, ali ga dopušta.« Premda je to u odnosu na mnogobrojne druge pristupe u prošlosti bio napredak, takvo izražavanje na‑ žalost je sa svoje strane zapravo samo gajilo nesuvislost koju je željelo prevladati: pozivanje na Božje dopuštanje da čovjek čini zlo još pojačava dojam da se relativizira strahotu ljudske patnje; i ne samo strahotu ljudske pat‑ nje, nego i strahotu Božje patnje, jer Bog ljubavi može zbog počinjenog zla jedino strašno trpjeti i može jedi‑ no stati uza svako biće i na stranu svakog koji trpi. Oli‑ vier Clément jedan je od rijetkih teologa osjetljivih na nezgrapnost govora koji se poziva na Božje dopuštenje: »Treba reći da Bog nije stvorio zlo i da ga isto tako ne dopušta.«5 Teško je u prvi mah razumjeti utemeljenost njegova uvida, barem prije nego što se uspije raskrinkati ishodište toga pogrešnog priljubljivanja dara ljudske slo‑ bode uz neizravno dopuštanje da čovjek čini zlo. Taj spoj u stvarnosti nastane zbog više ili manje nesvjesne pret‑ postavke da je Bog Stvoritelj jednako mogao, od sama početka, izabrati da ljudskom biću ne ostavi mogućnost korištenja vlastite slobode. U stvarnosti nešto »dopu‑ stiti« može samo onaj koji se može nekom naumu su‑ protstaviti ili mu spriječiti da se ostvari: dopuštenje ne bi bilo dopuštenje ako onaj koji ga daje nije u stanju po volji zabraniti njegov sadržaj. Dakle, ako se razmotri sa svom ozbiljnošću sveza između misterija ljubavi i pošti‑ 5

Notre Père, Pariz, Socéval, 1988., str. 52.

vanja slobode ljubljenog bića, tada je jasno da Bog čija je bit ljubav uopće nije bio pred izborom između pošti‑ vanja ljudske slobode ili zabrane njezina korištenja: lju‑ bav ne može ni pomisliti da ljubljeno biće liši slobode, ljubav može jedino poštovati slobodu drugoga jer ljubav ne može niti zna išta drugo – osim ljubiti! Sama činjeni‑ ca da ljudsko biće može slobodu zlorabiti jednostavno je nepoveziva s tobožnjim Božjim dopuštanjem da čovjek čini bilo koje zlo: postojanje ljudske slobode i poštivanje njezina provođenja, jedino to mogu biti oznake koje se vežu uz bitstvo Boga ljubavi koji – ni u djelima, čak ni u misli – ne bi mogao zamisliti nekog koji je u odnosu na njega bez slobode. Postojanje ljudske slobode i poštivanje njezina korištenja proizlaze iz sama bitstva Boga ljubavi, nalik na vodu koja teče iz izvora. Jer oboje je u skladu s Božjom ljubavlju koja je vjerna sama sebi i drukčije ne bi ni mogla djelovati da ne zaniječe vlastitu narav.

Beskrajna ljubav koju ništa ne može uništiti Malo-pomalo ocrtava se nova slika Božje svemoći: sve‑ moć ljubavi koja raskriva svoj pravi lik u sposobnosti da ljubi u čistu stanju i ne prestaje ljubiti ma što se dogodi‑ lo, kakva god bila odbijanja, prijevare i zapreke koje se ljubavi nađu na putu. Taj novi lik veoma je udaljen od onog koji se uobičajeno prikazuje u vrlo raširenim pre‑ dodžbama o Božjoj svemoći; zastranjenje u tome može čak doseći takve razmjere da obično osvješćenje, kako god da je neophodno potrebno, samo po sebi nije u sta‑ nju doskočiti učinku te nesvjesne projekcije djetinje želje za svemoći. Veoma su duboki korijeni toga psihološkog procesa da bi bilo dovoljno puko intelektualno znanje o 24

njemu i tako ograniči njegov učinak. O tomu svjedoče tolike knjige ili nastojanja u području duhovnosti u koji‑ ma se pojavljuje Bog s dva lica, nesumnjivo i zbog nezna‑ nja autora koji često raspolažu tek gomilom filozofskog, teološkog, biblijskog i drugih znanja. Izgleda da onaj psi‑ hološki proces ostane dovoljno prisutan u dubinama pa s vremena na vrijeme pokreće stanovitu prirodnu religi‑ oznost koja se tada nadsloji na zrelije viđenje, za koje se samo pomišlja da je već postignuto. Čini se da u svakom koji želi ograničiti utjecaj projekcije vlastite želje za sve‑ moći valja podupirati i redovno buditi svijest o njezinu utjecaju. Bez najmanje mjere opreza ta projekcija kadra je u hipu izobličiti svako vjerovanje u kojem se povezuje misterij Boga s misterijem ljubavi, i to gotovo razmjerno važnosti što je tome povezivanju pridaje dotična religija. Kada se, u sveukupnoj potrazi za smislom, to pitanje postavlja u svjetlu kršćanske objave, mora se postupi‑ ti još pažljivije jer se spoznaja o povezanosti misterija Boga i misterija ljubavi nalazi u samu srcu srca evanđe‑ oske vjere, sukladno posve kratkoj i veličanstveno bli‑ stavoj riječi apostola Ivana: »Bog je ljubav.«6 Izobličenje svemoći tog Boga ljubavi ne bi se moglo izbjeći ako se redovno ne prepozna ono što smo već rekli: daleko od toga da je svemoć božanske ljubavi nalik na djetinjastu svemoć i potajnu težnju djeteta za apsolutnom kontro‑ lom diktatorskog tipa, pa ona ne može biti u tome da prisiljava, da manipulira ili potire ljudsko biće, napro‑ tiv, ona je u najvećem poštivanju njegove slobode da ga trajno prati kakav god da je njegov život, da ga ljubi do kraja, uprkos i nasupot svemu. Uza sva mnogostru‑ 6

1 Iv 4,8.16

vatko, bio vjernik, ne‑vjernik ili čovjek koji traži smisao, podliježe nesvjesnim projekcijama koje djelomično utječu na njegove sponka izobličenja tijekom povijesti neshvaćeni tane predodžbe o Bogu, akojih time ijenataj osobna aspekt Božje svemoći neizbježno bio žrtvom, on se na uvjerenja. Razotkrivajući taj utjecaj, ova knjiga ukloniti poglavite zapreke u traženju potresan pokušava način razotkriva u utemeljujućem događaju putu duhovnog Nastoji uklokršćanskesmisla vjere:iliunaKristovoj muciživota. i uskrsnuću. Tu se do‑ niti sumnje da postoji Bog ljubavi dok u svijetu ista objavljuje svemoć Božja kao neodvojiva od neshva‑ divlja zlo, zatim različite potajne strahove pred ćene, ruglu izvrgnute i ponižene ljubaviu vlastitu koja ide čak Bogom jer je čovjeku teško vjerovati dostojnost da ga netko ljubi, jer Boga zamišlja dotle da prašta i do kraja ljubi i one koji je odbacuju i kojesvemoć je dalekonadalje i zastrašujuće, a suočensa zna‑ razapinju.kao TaBiće Božja se povezuje je i s neplodnim suprotstavljanjima između znakom križa, ne zbog veličanja patnje nego radi veličanja nosti i vjere, psihologije i teologije, spolnosti i one bezgranične ljubavi iz koje nije isključen nitko, jer duhovnosti … znak križaAutor izražava kršćaninovo pouzdanje da ga od te pokazuje kako je patrijarhalni etos, tisućljećima utkan u ljudska društva, urodio ljubavi Božje neće moći rastaviti nitko – nipsihičsam on ni kim modelima i sociološkim strukturama, koji oni koje voli: »Uvjeren sam doista«, piše sveti Pavao, »ni rađaju neurotična stanja, neutemeljene osjećaživot, [...] jenikrivnje, sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ali i težnju za dominacijom nad druni visina, gima ni ikoji drugi stvor neće od jer, pa i nesvjesno, ljudi nas imajumoći sliku rastaviti Boga 7 koji u je Kristu svemoćna sila, sila kažnjava, koja ljubavi Božje Isusu.« Tukoja se, konačno, objavljuje nagrađujesvemoć prema trgovačkom »ja tebi ti jedina božanska za koju sepravilu s pravom može reći meni«, i to projiciraju u svoje ponašanje. Autor da pristajesnažno Bogunaglašava koji je ljubav: to je svemoć na čijem se da Bog jedino može ljubiti i licu prepoznaju crte bezgranične ljubaviBožju kojuljuništa ne poziva čitatelja da otkrije neshvaćenu može uništiti, obeshrabriti ni zapriječiti da svaka se neumor‑ bav, krajnji smisao života, ljubav iz koje ljubav može ljubavi crpsti i žudnju i snagu, u no dariva ljudska – crte pouzdane i ljubavi koja jamči da svojem nezaustavljivom rastu.

posljednju riječ neće imati smrt.

Brat Emmanuel pridružio se 1989. ekumenskoj

u Taizéu,odvija mjestu uvisoke kršćanske Stvaranjezajednici se nepobitno etapama

duhovnosti koje godišnje posjete desetci tisuća mladih iz cijeloga svijeta. S dragocjenom U tom svijetu zlo se pojavljuje i u oblicima koji se ne pomoći koja mu je dolazila od plodnog susreta mogu pripisati zloporabi ljudske slobode i ta činjenica psihologije i teologije, on u ovoj knjizi uspijeva najbitnije najobičnijipriopćiti je razlog da se spoznaje dovodi iu najuzbudljivija pitanje opstojnost unutarnja otkrića, stupove svojega osamnaest svemogućeg Boga ljubavi. Dakako, ponekad je teško po‑ godina dugoga samostanskog života. 7

Rim 8,38–39 Cijena 110 kn ISBN 978–953–11‑1188‑1