Ni tamjan, ni dogmatika

Anton Šuljić

NI TAMJAN, NI DOGMATIKA

Anton Šuljić

NI TAMJAN, NI DOGMATIKA

Korektura: Petra Zoranović

Prijelom: Marijan Tkalec

Oprema: Tihomir Turčinović

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu

Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14

Za nakladnika: Stjepan Brebrić

Tisak: Denona d. o. o., Zagreb

Naklada: 500

ISBN 978-953-11-1881-1

Tiskano u svibnju 2024.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001226674.

Anton Šuljić

NI TAMJAN, NI DOGMATIKA

Izbor iz recenzija, kritika i ogleda

Kršćanska sadašnjost Zagreb, 2024.

PREDGOVOR

Tijekom duljeg niza godina, kao svojevrsni oblik vjerničkoga sudjelovanja u javnome životu, pratio sam, pisao i objavljivao ili samo spremio u računalo svoje eseje, prikaze i recenzije koji su se odnosili na javnu vjeru i na odnos vjere i kulture. Gdjekad je to bilo eksplicitno, a gdjekad implicitno, budući da sam uvijek nastupao s pozicije katoličkoga kršćanstva. Prvotno sam sve tekstove bio skupio u jedan svezak, koji bi, da su tekstovi na takav način objavljeni, bili tvorili pozamašnu knjigu, što bi ju učinilo teškom ili bar manje prohodnom za čitanje. Stoga sam, i na sugestiju dragih prijatelja, tekstove složio tako da su složene dvije knjige. Prvoj sam nadjenuo naslov Ni tamjan, ni dogmatika, a drugoj Kroz odškrinuta vrata postmoderne jer sam oko tih tekstova i stavova gradio svoj vlastiti vjernički odnos prema javnosti i prema kulturi. Kad je riječ o naslovu ove knjige, on mi se, izvučen iz jednoga od tekstova, učinio zgodnim jer je odražavao i određenu poetičnost, čemu i inače težim, a, kako mislim, ukazuje i na svjesni odmak od obrednoga, teologalnog i strogo crkvenog promatranja.

Najveći dio svoga života proveo sam ne toliko u crkvenim, ponajmanje u hijerarhijskim krugovima, koliko upravo u javnosti, manje-više obrazovnoj, kulturnoj i medijskoj. Radio sam u gimnaziji pa na fakultetu, uređivao stručne časopise, novine i agencijske vijesti – sve, doduše, u crkvenim rukama – bio sam kolumnist u jednim velikim dnevnim novinama, bavio se izdavaštvom, vodio sam radijske emisije, kulturne

i stručne tribine, često nastupao na predstavljanjima knjiga, priređivao glazbeno-poetske recitale vlastitih šansona i stihova, sudjelovao na festivalima i susretima pjesnika i pisaca – i na takav način zapravo sebe odvagivao u šarolikoj javnosti. A u tome odvagivanju moj je vjernički diskurs uglavnom bio dijaloški orijentiran i to upravo po načelima Drugoga vatikanskog sabora, koji je oblikovao moju duhovnu i intelektualnu strukturu. Koncil me usmjerio prema dijalogu s različitima i sličnima te me nerijetko takav diskurs uglavnom uvrštavao u manjinu, da ne kažem u usamljeničku poziciju, što je ponekad predstavljalo problem, ali nakon njega i osjećaj slasti izborene pozicije za slobodu mišljenja.

Tekstovi u ovoj knjizi mogu se, dakle, razumjeti i kao (p)okušaji iz perspektive jednoga od onih koji su se duhovno i intelektualno formirali neposredno nakon Koncila, tada kada je koncilska misao bila u ekspanziji, kada nas je prožimala i nadahnjivala da ustrajemo u sugovorništvu sa svojim svijetom. Ne s nekim virtualnim ili dalekim, nego s onim svijetom koji nas je pitao, trebao, osporavao ili volio. Moja je generacija dobrim dijelom prihvatila izazov koji je dolazio iz svijeta. Štoviše, osjetili smo i doživjeli da nas taj svijet treba makar i pljuvao na nas. Sve to i još ponešto drukčije moći će se osjetiti u ovim tekstovima. Dobar dio njih nastao je i u burnim godinama tijekom ili nakon Domovinskoga rata kojeg sam uglavnom proživio u Zadru, nerijetko ih i pisao pod dojmom stradavanja, a dio ih svjedoči i o godinama snalaženja i Crkve i društva u novonastalim uvjetima mlade demokracije. Najveći dio tekstova pisan je s povodom, a on je najčešće bio vezan uz čitanje određene knjige i pisanje o njoj, bilo da su me angažirali autori, bilo izdavači, bilo pak priređivači predstavljanja, odnosno da sam sâm izabrao pisati o njima, a bilo je i naručenih tekstova. Od brojnih predavanja koja sam održao u raznim prilikama, u ovu knjigu ušla su samo ona koja se dotiču teme i mogu se podvesti pod pojam javne vjere. U svakom slučaju, pisao sam podosta, podosta, dakako, u raznim zgodama i izgovarao, uglavnom ex abrupto, a pisao sam ili govorio i u nekim (ozbiljnim) medijima koji su imali temu javne vjere. Bilo je, naravno, i puno novinskih, radijskih i

televizijskih intervjua koji bi se mogli, ili čak trebali, podvesti pod isti naslov, no odlučio sam da najveći dio njih ne objavim, iako su neki intervjui izazvali podosta reakcija u javnosti. To ostavljam (možda) za neku drugu zgodu (ako je bude).

Ipak, od brojnih nastupa u medijima, bilo pisanima bilo elektroničkim, ovdje objavljujem tek njih šest: Onaj u kojem govorim o donošenju zakona o pobačaju, zatim onaj o rušenju mostarskoga mosta, pa onda jedan razgovor o odnosu anarhije i kršćanstva prema knjizi Jacquesa Ellula i drugi prilog o odnosu Crkve i sekularizacije s naglaskom na našu stvarnost, oba na Trećem programu Hrvatskoga radija. Donosim i jedan razgovor s povodom o pitanju kršćanskoga shvaćanja migranata u nas te na kraju razgovor s Borisom Drandićem za »Nastavnički suputnik«, kao ogledni razgovor dvojice humanista, jednoga tko nije vjernik i vjernika, a o nekim pitanjima koja se tiču istine, odnosa religije i znanosti i drugih tema važnih za tolerantan i poštujući odnos različitih. Za onaj spomenuti kratki medijski prilog o rušenju Staroga mosta u Mostaru u to sam vrijeme, a i poslije, pretrpio mnogo kritika, ali sam dobio i pohvalu Željka Mardešića – čovjeka koji i danas u mojim očima slovi kao gigant dosljednoga kršćanskoga angažmana i kao ponajbolji naš religiolog te sjajan čovjek. Više godina nakon objave toga komentara za slučajna me susreta pohvalio za hrabrost i istinoljubivost što je, pogađate, sve kritike i kritičare učinilo nevažnima. Taj tekst potpisujem i danas, kao uostalom i druge. I zato ih objavljujem.

Napokon, ova se knjiga pojavljuje u trenutku u kojem se vjeri već debelo navješćuje da joj u javnosti nije mjesto. Naravno, ovo vrijedi ako je vjerovati medijima i društvenim mrežama. No, bit će da je stvarnost tamo gdje je većina. A ona, uvjeren sam, još misli da je ovaj svijet moguće oplemenjivati i dalje izgrađivati i uz pomoć vjernika. Svijet, naime, jest autonoman kao što su to i države i vlade, ali je isto tako i Crkva autonomna. Kršćanin svoju slobodu, ma koliko ona bila podložna crkvenoj autonomiji, hrani i po potrebi brani dijalogom. Upravo na razmeđu tih autonomija i tako shvaćene slobode nastojao sam imati svoj stav i izreći svoju misao vjerujući da to ima smisla.

U nadi da će ova knjiga biti makar skromni prinos poželjnome dijalogu i plodonosnom susretu sa sličnima, ali i s drugima i drukčijima, veselim se svakome onom tko će – makar i najminimalnije ohrabren poticajima iz nje – htjeti nastaviti ići tim putem.

Autor

Otvoreni govor Parrhesia vs. fuga mundi

Crkva u suvremenim mijenama1

U nekoliko susljednih nastavaka razmatrat ćemo odnos sekularizacije i kršćanstva. Dotaknut ćemo se pitanja kako sekularizacija postaje izazov kršćanskoj duhovnosti kao i nekih osobitih naglasaka iz izazova koje sekularizacija ima u odnosu prema specifičnome hrvatskom kršćanstvu. Na kraju ćemo se dotaknuti medija kao glasnika sekularizacije te se pozabaviti odnosom Crkve i medija.

Sekularizacija – izazov kršćanskoj duhovnosti

Kako ostati kršćanin u svjetovnome svijetu? – pitanje je koje je prilično davno, još za ratnih strahota prošloga stoljeća, postavio protestantski teolog i mučenik nacističkih koncentracijskih logora Dietrich Bonhoeffer. To se pitanje, s odmakom od nešto više od pola stoljeća, vrlo snažno postavlja kao ključno i u suvremenom zapadnom, pa logično i u suvremenom hrvatskom društvu. U hrvatskome vjerojatno još i snažnije. Premda sociologijska istraživanja u nas u prvi mah pokazuju kako se, nakon demokratskih promjena i rata, broj kršćana i uopće vjernika povećava, po svim je pokazateljima posve jasno da sekularizacija sve snažnije zahvaća u tkivo suvremenoga hrvatskoga društva. Sekularizacija, naime, kao što je to bio slučaj s njezinom eksplozijom poslije svih velikih kriza na Zapadu, i u nas postaje sve očitijom upravo sada kada su iza nas dva izlaska:

1 Tekst je emitiran na Trećem programu Hrvatskoga radija tijekom četiriju tjedana u studenome 2004.

izlazak iz totalitarnoga komunističkog sustava te izlazak iz ratnih stradanja. Premda se u krizama i neposredno nakon njih može govoriti čak i o povećanom zanimanju ljudi za religiju, nakon toga prvog vala zanimanja i traženja, otklon i povratak svjetovnome gotovo je redovit slučaj.

Stoga se čini važnim uočiti ta kretanja koja postaju stvarnim izazovom kršćanskoj duhovnosti. Je li i koliko je sekularizacija naštetila vjeri? Kako se taj proces odražava na stanje vjere u nas? Jesu li i koliko su naša Crkva i naša država u bliskom zagrljaju? Koliko sekularizacija može biti izazov za izvornije shvaćanje kršćanske duhovnosti i kakav je suodnos sekularizacije i kršćanstva u Hrvatskoj danas, u kojem su odnosu procesi globalizacije, sekularizacije i duhovnosti i što možemo očekivati da će se dogoditi s hrvatskim katolicizmom, samo su neka od pitanja koja ću pokušati dotaknuti ovim prilogom.

Izvori i okruženja sekularizacije

Za proces sekularizacije koja je postala jednim od važnijih izazova za kršćansku duhovnost potrebno bi bilo poći prema izvorima u kojima se taj proces počeo događati. A za njega je presudan bio odnos institucije

Crkve i države.

Premda je Krist svoje propovijedanje započeo i dovršio kao putujući učitelj i vođa, i premda je njegovo javno djelovanje jasno bilo distancirano od političkih struktura, sve što se poslije dogodilo ukazuje na to da se taj odnos nije uspio održati na distanci. Crkvi koju je Krist osnovao i koja je željela slijediti njegov nauk, od samog je početka država – a tada je to bilo veliko Rimsko Carstvo – bila nesklona i čak neprijateljska. Tko bi u prvim stoljećima bio mogao i predvidjeti da će kršćanstvo, koje se snagom i svježinom svoga navještaja postupno bilo ucijepilo u gotovo sve društvene slojeve, svega nekoliko stoljeća poslije postati službenom vjerom u Konstantinovoj i Teodozijevoj vladavini?! Premda je kršćanska vjera htjela prožeti sve društvene slojeve i svojom porukom biti nadahnuće za život ovdje i sada, upravo od trenutka te prebrze simbioze počinje proces koji je postupno doveo do suodnosa koji neće biti sretan.

Crkva i država stupaju u međusobnu ovisnost te isprepleću svoja djelovanja i kompetencije. Taj odnos nužno je s vremenom donio i slabljenje izvornoga duha i evanđeoske snage za Crkvu uvučenu u svjetske poslove, a i državne i crkvene strukture nerijetko je doveo do koristoljubivih pretenzija koje su Crkvu iznutra sekularizirale dok državi nisu omogućivale potrebnu učinkovitost na svome području. To je bio početak stanja koje će mnogo poslije dovesti do stvarne sekularizacije koja se ne odnosi samo na odvojenost Crkve od države, već se taj proces u nekom smislu odnosi na svako javno djelovanje koje se nastoji oteti crkvenome utjecaju. S vremenom je i sama Crkva uvidjela štetnost toga navezanog odnosa pa je u borbi za investituru zapravo okrenula pramac prema lukama koje bi joj jamčile slobodu od presizanja ovozemaljskih vlasti. No, kako je i sama postala ovozemaljska vidljiva stvarnost, koja se morala organizirati, a za što se dijelom poslužila izborom državnoga uređenja – pa je tako, primjerice, osnivala banke, poduzeća, čak s vremenom i neku vrstu vojske ili pak političkih stranaka – Crkva je neprestano bila u latentnom bipolarnom odnosu – u odnosu prema duhovnim i evanđeoskim stvarnostima i u odnosu prema ovozemaljskim stvarnostima.

Kako svaka duhovnost uglavnom proizvodi i svoj utjelovljeni oblik, ta se otjelovljenost u Crkvi nerijetko znala prometnuti u samosvojnoga gospodara evanđeoskog i duhovnog tako da je tijekom povijesti uvijek bilo pojedinaca, skupina, ideja i pokreta koji su težili reformama, pročišćenjima i, kad više kad manje, radikalnijim povratcima na izvorno evanđelje. Na crkvenim je rubovima, ali i u njezinu središtu, uvijek bilo onih koji su evanđelje htjeli doživljavati kao pokret, kao snagu opredijeljenosti i svjedočenja mimo institucionalizacije, a manje kao zajednicu organiziranu na način države. Uz taj duh koji se nije mogao svesti pod nazivnike, premda je na kraju svaka pa i najizvornija ideja ipak doživjela svoju institucionalizaciju, Crkva je u svojim njedrima uzgajala i neku svoju sekularnu zbilju koja joj se poput tumora naljepljivala na duhovno poslanje. Štoviše, ona je sama postala svjesna da joj se upravo posezanje za sekularnim i briga oko njega zapravo vraćalo kao protivnost pa i jasno

neprijateljstvo. Tako je zapravo sekularizacija, kao svjetovnost usmjerena protiv crkvenog posezanja za njim, na određen način označivala poziv na čišćenje i otrežnjenje. Crkva je, dakle, te poticaje dobivala izvana, a nerijetko je bila riječ o djetetu kojeg je upravo sama začela i rodila, kojega je njegovala i u njega polagala nadu. Nije stoga čudo da se sekularizacija, s kojom je Crkva neprestano bila u latentnoj bliskosti, pojavila kao samosvojni odgovor pa i reakcija na stvarno stanje duhovnosti i dosljednosti u prihvaćanju izvornih evanđeoskih vrijednosti.

Pojava sekularizacije kao povijesnoga procesa slabljenja utjecaja religije na društvo, kojoj u suvremenom značenju i poimanju na Zapadu možemo tražiti korijene već u vremenu renesanse, a u kojem se utjecaj, tada i na svjetovnome planu moćne institucije Crkve i dosljednog kršćanstva, postupno počeo rastapati u sve osamostaljenijem građanskom sloju i pojedincima, svoj je vrhunac dosegla u prošlome stoljeću i na sebi je svojstven način izmijenila religijsku sliku svijeta. Religija je na Zapadu tijekom posljednjih četiriju stoljeća, a osobito od Francuske revolucije naovamo, postupno gubila ono tlo pod nogama koje je imala prije toga, na kojem se osjećala sigurnom pa i moćnom. Time se kršćanstvo našlo pred novim izazovima čije se posljedice, pa čak i vrtlozi, osjećaju vrlo snažno i na Zapadu i u nas. Taj gubitak središta i dosljedno utjecaja označilo je društveno slabljenje religije, a modernitet je donosio posve novi poredak stvari.

Razdruživanje Crkve i države na Zapadu prošlo je kroz nekoliko faza. Jedna od osnovnih, osim ustavnog odvajanja Crkve od države, bila je faza donošenja ustavne zaštite slobode savjesti što je kao logičnu posljedicu imalo i ukidanje obespravljenosti manjinskih vjerskih zajednica i skupina. Nadalje, izuzimanje javnih djelatnosti poput školstva, znanstvenih institucija, kulture i cijeloga niza drugih područja iz isključivo crkvene nadležnosti te konačno lučenje države i društva kada je Crkva, umjesto ravnopravnog partnera na državnoj ravnini, dobila mjesto jednog od sugovornika iz cijeloga niza različitih sastavnica civilnoga društva, dovelo je do posve nove pojave i za Crkvu i za društvo. Slabljenje društvenog

utjecaja kršćanstva za sobom je povlačilo pojave koje su, s jedne strane, Crkvu iznutra mobilizirale, a, s druge su strane, na općem planu društva dovodile do nekog pluraliteta.

I dok se Crkva u novonastalim prilikama nastojala homogenizirati pa i vraćati prijašnjim oblicima i sadržajima, odnosno izvorima – što u novije vrijeme osobito u doktrinarnom ali i u praktičnom smislu svjedoči pojava Drugoga vatikanskog koncila – sekularna je scena u općoj aporiji pregnula stvaranju nekih novih sadržaja. Tako je stvorena neka vrsta nove sekularne religije koja se temeljila na glorifikaciji svjetovnog, vjeri u znanost i tehniku, pouzdanje u države i partije pa čak i vođe, a ta se novostvorena religija dobrim dijelom usredotočila na snažni bijeg u zabavljačko i potrošačko kao neku vrstu novoga kulta. Tome su uglavnom najviše pogodovali velika pokretljivost ljudi, izmjena ideja i uvjerenja te medijska premreženost. Time je pak došlo do pluraliteta istina, uspostavljanja neke vrste duhovnoga tržišta, osamostaljivanja pojedinca i njegova svjetonazora te do prevlasti individualizma. U isto su vrijeme na globalnome planu velike kataklizme, poput neprestanih ratnih sukoba i prirodnih katastrofa, kao posljedicu imale činjenicu da je vjera u Boga postala težom od vjere u čovjeka i u njegove sposobnosti pa je logična posljedica takvoga procesa činjenica da, s jedne strane, jačaju fundamentalizmi i integrizmi, a s druge strane, kultura zabave, zaborava, ignorancije, hedonističkih priredbi i individualizma kao propagiranog i izabranog načina odnosa prema očitim problemima. No, dok, s jedne strane, možemo primijetiti kako fundamentalizmi kao iz naftalina izvlače neriješena pitanja i probleme fokusirajući ih u bojovnost, a integrizmi smisao pokušavaju naći mobilizirajući ljude za neke prevladane povijesne oblike postojanja, dotle se na drugoj, sekulariziranoj sceni, osim očitoga individualizma i prevladavajućeg hedonizma, javljaju također i oblici solidarnosti, otpora i građanske kuraže.

Zajedničko je ovim prvima organiziranost i snažno usmjerenje na akciju, dok se u ovom drugom slučaju može govoriti o spontanim i uglavnom kratkotrajnim akcijama s kojima svjetski moćnici moraju računati jer ih

tvrdokornost i nepopustljivost može stajati izbora. Činjenica je, međutim, da moćnici najčešće malo ili nikako ne prihvaćaju spontane i uglavnom neorganizirane izraze gnjeva, solidarnosti, protesta ili pobuna. Tako se sekularna scena sve više polarizira pa, s jedne strane, postoje središta političkih moći, s druge, središta ekonomskih moći koja se sve više globaliziraju u multinacionalnim kompanijama, a s treće strane, velika većina sve svjesnijih, ali i nemoćnijih građana koji ostaju izvana bez stvarnog utjecaja na svjetska događanja. Tu su i religije koje upravo ta središta pokušavaju minorizirati ili im otupiti oštricu. Sekularizacija se tako poput pijuka usjekla u našu suvremenost pa joj možemo slijediti tijekove, određivati intenzitet i mjeriti dosege. Pitanje je koliko joj uopće možemo nazreti konačne učinke?! Kako god bilo, sekularizacija je duboko ušla u naše svijesti, domove i u cjelokupno društvo dotle da se s njezinim učincima treba htjeti konfrontirati i na određen ih način prihvatiti. Koliko to čini teologija, odnosno vjera? Može li se uopće razmišljati i o pozitivnim učincima sekularizacije za samu vjeru i za teologiju?

Odnos sekularizacije, teologije i vjere

Sekularizacija kao dugotrajni proces koji je duboko zahvatio sve pore društva, snažno se odrazio i na ponašanje ljudi i na njihova razmišljanja. Osim što je izravno tretirala religiju i što se usmjerila na taj suodnos, sekularizacija je utjecala osobito na neke segmente znanosti. To se prije svega odnosi na sociologiju, filozofiju, psihologiju, na povijesne i prirodne znanosti koje su sve postale svjetovne. Ono što nas ovdje osobito zanima jest činjenica da sekularizacija nije posve zaobišla ni teologiju. Prema mišljenju splitskoga sociologa religije Željka Mardešića, koji o toj tematici piše u svojoj kolumni u kršćanskoj obiteljskoj reviji »Kana«2, legitimno je pravo teologa da traže prikladnije odgovore za život kršćana u jednome svijetu koji je prvi put u svojoj povijesti postao svjetovan. »Teologija se-

2 Željko Mardešić (1933. – 2006.), poznati splitski religiolog, tijekom 2002. godine u Kršćanskoj obiteljskoj reviji Kana pisao je u više nastavaka o odnosu Crkve, vjere i teologije prema sekularizaciji.

kularizacije«, piše on, »počela se stvarati i razvijati upravo u društvima koja su se sekularizirala. Ipak, ona je prije toga bila vidovito naslućena od teologa i to u trenutku kad se kasniji veliki prodor svjetovnosti tek pripremao i jedva uočavao.« Tome je, prema njegovu mišljenju, pridonijela činjenica da se u novim društvenim prilikama drukčije počela čitati Biblija što je kao rezultat imalo »svršetak stare mitske slike svijeta« čime je učinjena prva sekularizacija. »Od pojave kršćanstva«, piše on, »svijet je neopozivo povjeren čovjeku – a ne magičnim i demonskim moćima – na potpuno raspolaganje i odgovornost. Otud zaključak da proces sekularizacije nije učinak ateizma, kako se obično drži, nego je nužna i očekivana posljedica učenja i djelovanja samoga kršćanstva, pa je to prije svega teološko pitanje, a tek poslije sociološka potvrda. Takvo razmišljanje sadržava, dakle, jedno posve novo i iznenađujuće prihvaćanje sekularizacije, jer ona više nije toliko poistovjećena s iščeznućem kršćanstva koliko je postala njegovim predvidivim i nezaobilaznim posljetkom.«

Mardešićeva teza kako je kršćanstvo najviše utjecalo na pojavu moderniteta i sekularizacije, te kako sekularizacija predstavlja stvarni izazov za svjedočko kršćanstvo zavređuje osobitu pozornost. Naspram olakim upiranjima prstom u druge kao krivce za pojave koje štete kršćanskoj vjeri, čega u kršćanstvu koje želi moć i predominaciju i koje još nije izišlo iz predadolescentnog stanja, što se može naći i u hrvatskoj stvarnosti, zrelo i istinsko kršćanstvo koje računa s čovjekovom punoljetnošću i sigurnošću u sebe, jedino snagom svjedočke vjere, oslobođene strahova i mitskih oblika, može postati čovjekov sugovornik i snažni pratitelj u novim društvenim prilikama.

Takvom kršćanstvu na putu prema svojim istinskim vrijednostima, svojim korijenima i svojem temeljnom poslanju upravo je sekularizacija dala nov polet pročistivši ga i oslobodivši ga nepotrebnog. Svjetovni je svijet preuzeo one zadaće koje je teokratska država, kakva se dijelom bila pretočila u crkvenu strukturu, ljubomorno držala kao neku vrstu ovosvjetske sigurnosti. Vrativši se svojem izvornom poslanju, kršćanstvo se moglo posvetiti zadaćama koje nikad nisu posve nestale, ali koje su s vre-

menom pomalo bile izblijedjele. Tako sekularizacija kao proces koji traje, na određen način postaje lakmus-papir kvalitete crkvenosti i kršćanstva uopće. Ako postoji njezin žalac, tada joj najčešće nešto s ove kršćanske strane daje prostor i nudi izazove svojim stavovima, ponašanjem ili pak naukom. Sekularizacija bez kršćanstva, bez religioznog svijeta ne umije postojati. Jednostavno je bespredmetna i bezglasna. Svjetovno u religioznom njezin je stvarni buditelj, njezino je nadahnuće i njezin cilj. Ona se usredotočuje upravo na svoju sliku, na ono što pripada njoj, a nalijepilo se na religiozno.

Nije sekularizacija nešto što bismo mogli odrediti jednoznačno ili pak što bismo posve i do kraja znali definirati. Ona je jednostavno reakcija svjetovnoga svijeta na posezanja za njegovom autonomijom od religijske institucije. U određenom smislu riječi, ona je korektiv i izazov duhovnosti i teologiji da se okrenu svojim izvornim vrijednostima i svome istinskom poslanju. Utoliko, ona i jest neka vrsta teološkog pitanja, određeni locus theologicus kojim se teologija treba baviti i koji treba uzimati ozbiljno. Kršćanstvo koje je sekularizacija stjerala u kut okreće se sebi i postaje autentičnije, izazovnije i sve izvornije. U središtu takvoga proces nazočna je vjera koja svoje mjesto vidi usred svjetovnoga svijeta, svjesna da mu je upućena, da je on njezino polje rada, ali jednako tako da načini i sadržaji takvoga djelovanja nisu svjetovnost i njegove vrijednosti.

Začetnik kršćanskoga komunitarnog personalizma Emmanuel Mounier u knjizi Angažirana vjera kaže: »Kršćanin koji je to shvatio trebao bi gorljivo nastojati da se upozna s onim što bismo mogli nazvati prisutnost neizmjernosti kršćanstva, čak i na onim područjima za koja se čini da su od kršćanstva najudaljenija. Ta se situacija naročito komplicira u modernom svijetu. Često se čini da su najhitniji kršćanski zahtjevi: poštovanje osobe, socijalna pravednost – izokrenuti, katkad izobličeni, ali koji gore u srcima po cijenu mučeništva – postali monopol partija koje su više ili manje žestoko antikršćanske. Na drugoj strani, nedostojnost kršćana izobličava kršćanstvo. Građansko farizejstvo do te se mjere kompromitiralo i postalo mlako, da je danas teško postaviti religiozni problem ili

povesti masovnu socijalnu kršćansku akciju, a da nas ne zakoče dvoličnost, nesporazumi i, treba otvoreno reći, breme mediokriteta i izdaje.«3 Stoga on tvrdi kako kršćanima dužnost angažmana u poslovima ovoga reda u svijetu ne nalaže »neki doktrinarni liberalizam« već, kako on kaže, »sama ljubav prema raskomadanoj istini«. Istinski će kršćani, prema njegovu mišljenju, »dugo, pažljivo, blagonaklono, ponizno i nikad pojednostavnjeno« učiti od svega onoga »što je nastalo izvan njih«. To može dovesti do toga »da se prestanu konstituirati u sociološki zatvorenu tvrđavu okruženu bedemom intelektualnih navika, rječnika, sebeljublja, nerazumijevanja, katkad manija i koja ih poradi te odvojenosti dovodi do toga da ignoriraju istinu, ili čak da se bore protiv nje kad ona ne dolazi od njih; ili pak da prestanu suditi svijet iz optike svoje varoši i da psihologijom onih koji su izvana prestanu ignorirati put duhova i srdaca; da napokon prestanu popuštati lagodnostima sporazuma ili formula za unutrašnju upotrebu umjesto da neprestano stavljaju životnost svoje vjere u kušnju kontradikcija i susreta«.4

U takvome kršćanstvu Krist, očišćen od patina i povijesnih naslaga, sve više postaje mjera osobnoga i zajedničkog života. I to ne na deklarativan, nametnut ili pak na način straha, već na način osobne opredijeljenosti za vrijednosti; opredijeljenosti koja mijenja odnose, unosi novu kvalitetu i otvara perspektive. Buđenje novih pokreta, zajednica i duhovnih gibanja pokazuje stalnu žilavost i životnost takve novoprobuđene zrelosti. Zrelo kršćanstvo nije zabavljeno sobom ni nevažnim stvarima, a kamoli pretprošlim ili pak budućim i neartikuliranim temama. Ono je opredijeljenost za sada. Ono se ne usteže uprljati ruku, zagaziti u žitke slojeve mulja, ne osvrće se na taktiziranja, potkopavanja i spletkarenja. Sada ono nije zabavljeno svijetom da bi njime ovladalo, već da bi mu služilo, da bi prepoznalo njegove slabe strane i podmetnulo leđa, pružilo ruku. Takvo kršćanstvo usmjereno je na čovjekova stvarna a ne virtualna stanja, zauzeto je u po-

3 Vidi u: Emmanuel Mounier, Angažirana vjera, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1971., str. 57.

4 Isto, str. 57–58.

pravljanju uvjeta njegova života, te je upućeno na njegov osobni, obiteljski i društveni kontekst u kojemu se ostvaruje kao pojedinac. Ono ne pravi razlike, ne izabire, ne kalkulira i od svoga zauzimanja ne gradi klanske računice, ne pravi prozelitističke seanse ili pak licitacijske priredbe.

Takvo kršćanstvo najizvornije živi u snažnim pojedincima koji povlače naprijed. Upravo takvi pojedinci proroci su ne toliko budućeg svijeta, koliko su proroci konkretnog i ovdašnjeg. Oni se, međutim, ne zakopavaju u trivijalno i ne obeshrabruju se protivljenjima koja ih neminovno salijeću i slijede. Njihov je duh, s jedne strane, posve u Bogu, a s druge strane, posve u svijetu.

Takvim su ostvarenjima najbliži bili pojedini svetci koji su prihvatili put osobne preobrazbe u prihvaćanju darovitosti, energija i nadahnuća koja su otkrivali u svome vlastitom postojanju i u svijetu u kojem su živjeli. U naše vrijeme takva se svetačka osoba jasno vidi u liku Majke Terezije, koja svojom autentičnošću nije poblijedjela u okruženju drukčije religijske prakse, a postala je prihvatljivom i svjetovnome svijetu, posebice njegovu eklatantnom izrazu – medijima. Takvim ljudima, u koje među one koji dolaze iz drugih religijskih skupina možemo ubrojiti i Mahatmu Gandhija, sekularizacija nije mogla naškoditi i uglavnom ih se nije dotakla. No, često ih se dotakla ona sekularna stvarnost koja se uhvatila rubova religijskog, a koja je s pozornice pomela mnoge najveće duhove. Upravo zato što su prstom upirali i njihovu zaokupljenost svjetovnim i u njihovo pouzdanje u sredstva i načine sekularnog.

Opredijeljenost za ovo i ovdje, a ne za daleko i apstraktno – izvorni je, dakle, kršćanski odgovor na pitanja koja dolaze iz izvanjskoga ili svjetovnoga svijeta. U njemu postoje odgovori, razasut je smisao, uštrcane su energije, darovan mu je Duh. Buditi dobrotu, opredjeljivati se za istinu i pravdu, sućutnost i solidarnost – onaj je put koji neprijeporno nadahnjuje evanđelje. Taj put osobnoga ugledanja u Krista i učinkovitog, a ne samo apstraktnog i misaonog, a često i projiciranog, odnosa označuje prelazak od religije na vjeru. Dok religioznost sadržava neke elemente mitskog te podliježe potajnoj želji za ovladavanje magičnim i tajnovitim,

dotle se vjera oslanja na osobni odnos s Bogom po primjeru Isusa Krista i djeluje, zauzima se za ovo i ovdje, sva je unesena u stvarno i vidljivo.

Takva se vjera najčešće mora suočiti s činjenicom da je gola i usamljena pred golemom zbiljom koja prijeti. Umjesto bijega u izmaglicu, projekcije i imaginativne svjetove u kojima se infantilno žudi za zaštitom i užitkom, uosobljena vjera prihvaća svoj dio odgovornosti za mijenjanje odnosa i ulaženje u probleme. Ona računa s Bogom, uranja u njegov promisao, ali se sva usredotočuje na rješavanje zadataka koje osjeća kao izazov i za koje ulaže svoj dio energija, odgovornosti i dosljednosti. Taj izvorni kršćanski obrat, zacrtan osnovnim naukom inkarnacije, obrat je koji je naznačio sekularno kao svoje polje djelovanja, ali ne i kao potrebu ovladavanja njime ili pak korištenja njegovih metoda i resursa u izgradnji svijeta. Izgradnja kraljevstva Božjeg ònā je duhovna energija i zadaća koja svjetovno ne prihvaća kao instrument svoga načina života, već duhovno unosi u svjetovno kako bi ga oduhovilo.

Budući da se i Bog opredijelio za ovaj svijet, budući da nas je on »do kraja ljubio«, i budući da je sama sebe predao za čovjeka i svijet, nije li logično i svako kršćansko zauzimanje za svijet dostojan čovjeka, za svijet u kojem će se odnosi mijenjati po zakonitostima Blaženstava i po mjeri ljubavi? Taj novi duh Blaženstava, ma koliko utopistički izgledao, ònā je odrednica koja u zauzimanju za čovječnije odnose može davati nove energije i nove nade svim posustalim inicijativama te odrediti mjeru djelovanja koja neće nikome štetiti, a koristiti može svima. Takva vjera nije predana nerazumnim i tamnim silama. Ona je duboko ljudska i prihvatljiva je ovome svjetovnome svijetu. U njoj nema ničeg nasilničkoga, prozelitističkog, fundamentalističkog i bojovnog. Takva vjera radije gubi nego što dobiva, radije podmeće pleća nego što traži priznanja. Takva vjera nikoga ne isključuje, sve ako taj i ne živi u idealnim uvjetima, ne posjeduje sve što je propisano i nema certifikate kojima može dokazati svoju ispravnost. Takva vjera može biti i jest svjetlo ne u nekom virtualnom svijetu prepunu sanjarenja, kakvom naginju mnogi kršćani, već u stvarnome svijetu. Ona je u nekom smislu »slizana« s njime, ali ne tako da se koristi onim što je od svijeta,

već da, ne prezirući to, u njemu prihvaća izazove i izdržava biti svjetlo. Emmanuel Mounier u spomenutoj knjizi o tome piše: »Za čovjeka koji je postavljen u mnogostruki svijet, koji je angažiran i zagnjuren do te mjere da između njega i njegovih ciljeva, između njega i njega samog postoji uvijek neka materija, neko biće, neki događaj, za takva čovjeka akcija dodaje nutarnjem životu čvrstu i duhovnu stvarnost: ne samo povijesnu stvarnost punu prisutnosti i odbijanja koja ga odvlači od napasti sanjarenja, nego i stvarnost preobrazbe svijeta preko davanja sebe, što je jedini pozitivni dobitak svijeta ljudi.«5

Odviše juridički organizirano, kršćanstvo katkad može predstavljati više poteškoću i samome sebi i onima koji bi htjeli prići, negoli pomoć i svjedočanstvo ljubavi. Opterećeno tradicijom i oboružano dogmama te čvrstim naukom, kršćanstvo katkad gubi svježinu i dah pa se od patine ne prepoznaje središte i bît. Ako sekularizacija i u čemu pomaže i teologiji i vjeri, tada je to oslobađanje od suvišnosti i svjetovnog kao nepotrebnog tereta. Zbog toga će se teologija više trebati pozabaviti svojim korektivom nego što je to činila do sada.

Još je jedna važna činjenica izražena u takvome pročišćenom vjerovanju. Dok je, naime, u mitovima božanstvo uvijek moćno, dotle je u kršćanstvu Bog slab, razapet na križ i osuđen na sramotnu smrt. Teologija Božje nemoći, kakvu danas sve više možemo pratiti, u tom smislu zapravo sadržava nešto od temeljnoga ljudskog iskustva. Bog upravo u takvo čovjekovo iskustvo silazi do kraja, bez ostatka i bez kalkulacija. Ta kenoza – poništenje, pražnjenje od božanske slave i seberazvlaštenje, snažni je poticaj teologiji za prihvaćanje uloge sugovornika u svjetovnome svijetu i suradnika u izgradnji toga svijeta. Teologija u kojoj Bog pokazuje inicijativu, sućutnost, preuzimanje odgovornosti, a potom i teologija stradanja, smrti i povlačenja iz svijeta kako bi čovjek dosegnuo svoju punoljetnost isto takvom zauzetošću – teologija je kojoj je sekularizacija bacila rukavicu.

Tako bačenu rukavicu prihvaća i njemački teolog Johann Baptist Metz kad se zauzima za kršćanstvo koje bi prije svega bilo osjetljivo prema pat-

5 Isto, str. 79.

njama svijeta, koje bi iskazivalo kompasiju – ili kako bismo taj izraz mogli prevesti – sutrpljenje. Taj teolog, otac tzv. političke teologije, analizirajući proces koji se s kršćanstvom dogodio, a s kojega ga upravo sekularizacija pokušava vratiti, tvrdi kako se kršćanstvo »iz jedne religije koja je bila primarno osjetljiva na patnju, pretvorilo u religiju koja je primarno osjetljiva na grijeh«6. Tvrdi, štoviše, kako je »kršćanski nauk o otkupljenju previše dramatizirao pitanje krivnje, a previše relativizirao pitanje patnje«7 pa stoga predlaže da kršćanin preuzme odgovornost za svoje odnose, posebice za onoga čovjeka koji pati, ne tražeći razloge ili pak odgovornosti zbog čega pati. U takvoj teologiji dogmatski, moralni ili pak neki drugi razlozi koji bi se mogli naći kao »opravdanje« za tu patnju nisu podcijenjeni, no ne dobivaju toliko na važnosti. Na važnosti, međutim, dobiva opredijeljenost i briga za istinska ljudska stanja koja traže zauzetost i nesebičnost. Time i taj teolog upućuje na izvornu Isusovu misao i primjer – eklatantan je tu primjer Milosrdnoga Samarijanca – u čemu se nazire ono kršćanstvo koje bi bilo oslobođeno moći, dogmatizama, predrasuda, mitskog i žrtveničkog, a opredijeljeno za konkretnog i osobito slabog čovjeka.

Takav oblik stvarnog, a ne toliko deklarativnog kršćanstva, širi je od konfesionalnih granica. Milosrdni Samarijanac i rimski satnik8, u kojega je Isus našao toliko »vjere« kao nigdje u Izraelu, postaju paradigma onog oblika zauzetosti za čovjeka i za sva njegova zla stanja kojima se ispituje razina stvarne vjere i razina istinske evanđeoske opredijeljenosti kao sutrpljenja, a naznačuje jednu novu prisutnost koju posve ne može obuhvatiti ni iscrpsti ni jedan religiozni sustav. Na djelu je istinska vjera u Božje mogućnosti koje su darovane čovjeku i svijetu. One već postoje, treba ih samo aktivirati, prepoznati, na njih se uključiti.

6 Usp. razgovor s J. B. Metzom u Glasu Koncila, 16. studenoga 2003. Usp. riječku: Vidi Lk 10,29-37 i Mt 8,8-11 o tome i: J. B. Metz, Memoria passionis – Provokativni spomen u pluralističkome društvu, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2009.

7 Vidi J. B. Metz u GK, isto mjesto.

8 Usp. Lk 10,29-37 i Mt 8,8-11.

Takva vjera, potpomognuta teologijom koja će razotkrivati mitsko, hipokrizijsko i neautentično, svoje mjesto i ulogu vidi u širokom spektru osobnoga i društvenoga djelovanja, od zdravstva do socijale, od kulture i politike pa sve do znanosti i drugih praktičnih područja života. Time zauzetost za čovjeka postaje zauzetost za konkretno društvo i za unošenje takvih evanđeoskih sadržaja u društvene strukture koje ni sekularizirani svijet neće moći označiti kao ideološki ili pak dominacijski oblik nazočnosti, a kamoli optužiti je za prozelitizam i jeftino religijsko profiterstvo.

Štoviše, takvo će kršćansko zauzimanje upravo na planu praktičnog sudjelovanja u rješavanju problema i iznalaženju rješenja za goruća pitanja i pojedinca i društva te će tražiti istomišljenike. Ono će ih nalaziti i izvan konfesionalnih granica, s njima će stupati u savez i nalaziti novi, mogli bismo reći, transkonfesionalni oblik zajedništva. I dok se religijske i konfesionalne granice, ma koliko dobra i ma koliko vrijednosti posjedovale, ipak negdje moraju makar tolerirati i tražiti nove putove suradnje i suživota, da ne kažemo kako se svojski moraju truditi u nadilaženju koristoljublja u duhovnoj ingerenciji, takvo zajedništvo koje se sve usmjeruje prema solidarnosti, sućuti i sutrpljenju, kao izravnoj posljedici svojih utemeljenja u Bogu, postaje novi oblik onoga dijela kršćanstva koje je razasuto u postojanje.

U takvome zajedništvu istomišljenici se prepoznaju i nalaze, makar ne bili formalni članovi neke Crkve ili religijske zajednice. S kršćanskoga motrišta, takvo se uvjerenje može temeljiti ponajprije na Isusovu primjeru i nauku. Isus je, naime, jednako prihvaćao Židove kao i Rimljane, Grke kao i Kanaance. Pomagao je siromašnima kao i bogatima, obrazovanima kao i priprostima, ozdravljao je Petrovu punicu i satnikova slugu, kruhom je sitio mase i sjedio za cariničkim stolom, prihvaćao gostoprimstvo na svadbi u Kani ali i kod farizeja Šimuna.

Uvjerenje da Bog svoje djelovanje ne ograničuje samo na nas i naše, da ga ne zatvara u religiozne sustave i uopće da se ne dade svesti na jedan nazivnik može se tumačiti i iz Isusove izreke: »Tko nije sa mnom, protiv mene je, i tko ne sabire sa mnom, rasipa.« (Mt 12,30). Vrijedi, naime, i obratno: Tko nije protiv mene, sa mnom je, i tko ne rasipa, sa mnom

sabire. Sudjelovati u izgradnji ljudskijih, humanijih i čovječnijih odnosa, angažirati se u ublažavanju gladi, boli i trpljenja svih vrsta, liječiti duhovno i fizički, podupirati napredak i razvoj, zauzimati se za pravdu, prepoznavati rasne i ideološke diskriminacije, neravnopravnosti rasa, uvjerenja i spolova – i još mnogo toga drugog – zapravo su one evanđeoske kvalitete koje su ugrađene u ovaj tako svjetovan svijet. Prepoznavati ih istinski je vjerski čin i izraz je najdublje opredjeljenosti temeljene na unutarnjoj duhovnoj snazi. Mnogi to čine a da se ne busaju u prsa svojim zaslugama ili pak nekom velikom vjerom. Vjerojatno je i zbog toga Isus govorio kako »ima posljednjih koji će biti prvi, ima i prvih koji će biti posljednji« (Lk 13,30). Takva uvjerenja počivaju na izrazito vjerskome temelju, ma koliko ona toga bila svjesna i sudjelovanje su u božanskome životu.

U korijenu takvih opredijeljenosti posijana je ljubav prema životu i opredijeljenost za njega. Premda je još sredinom prošlog stoljeća teolog Karl Rahner govorio o tzv. »anonimnim kršćanima«, i danas nam se još kao izazov postavlja upravo mogući savez konfesionalnih kršćanskih zajednica s takvim pojedincima i ustanovama u civilnome društvu. U velikim sustavima, kakvi su, primjerice, i Crkve, velike ideje i napredak u shvaćanju, ako se i probiju, trebaju mnogo vremena da bi se koliko-toliko prihvatile. Nerijetko se dogodi da upravo oni pojedinci koji se tako orijentiraju ne budu shvaćeni u svojim religijskim zajednicama i upravo s njihove strane doživljavaju najveće probleme. Religiozno kao vrsta etabliranoga načina mišljenja i ponašanja uvijek je na određen način u oporbi s istinskom vjerom, jer se vjera ne miri s postojećim i uhodanim, a kamoli sa sigurnim i zbrinutim. Ona je prije usmjerena traženju istomišljenika izvana negoli sljubljenosti s onim što je ometa pa i priječi iznutra. Novi oblici svjetskoga udruživanja pa i suprotstavljanja na vidjelo iznose i nedostatak inicijativa u kojima bi kršćanske Crkve stupale u savez s tim »kršćanstvom anonimnosti«. Prije svega na tu su vrstu suradnje pozvane vjerske zajednice. Smijemo se upitati: koliko su vjerske zajednice danas spremne ići u neku vrstu saveza sa svim onim što im je zajedničko, bez straha za vlastiti identitet?! Nije li sazrelo vrijeme da se, kako je učio papa Ivan XXIII.,

radije gleda na ono što nas spaja negoli na ono što nas razdvaja? Evanđeoski principi bili bi mrtvo slovo na papiru kada ne bi uskrisivali nove stvarnosti koje im, u novim vremenima, daju nove prilike, bude ih na život i tako odgovaraju na potrebe svijeta. Koliko se, bez straha za vlastiti identitet, religijske zajednice smiju upuštati u dijalog, suradnju i sudjelovanje u rješavanje ovozemaljskih pitanja – otvoreno je pitanje koje će se sve više postavljati. Vrijednosti postoje jednako tako kao što postoje i tradicije i iskustva. Ipak, život je uvijek novost. A novost zahtijeva hrabrost. Institucionalizirana vjera koja se sva usmjerila na očuvanje granica svoje konfesionalne zajednice već je počela gubiti bitku. Ne toliko bitku radi povećanja članstva, koliko bitku za vjernost izvorima. Vjernost izvornom, koje je bez računice usmjereno životu, vjernost je božanskome u svijetu čime se ne licitira i ne kalkulira. Zbog toga valja željeti i poticati nove oblike savezništva onih koji, mimo konfesionalnih granica, prepoznaju mjesto i ulogu svoga vjerskog zauzimanja u svijetu u kojemu je najveća vrijednost čovjek i u kojemu se valja založiti za svekoliki stvoreni svijet.

Budući da su te kvalitete već nazočne u postojećim religioznim i svjetovnim strukturama, prepoznavati ih i buditi ih na život zapravo bi bilo novo oduhovljenje, nov duhovni zamah koji, ma koliko nevjerojatan, ipak može biti kadar pokrenuti i dati nove, toliko potrebne sadržaje ovome svjetovnome svijetu pred naletom prijeteće razlomljenosti. Katkad se čini kao da su ti sadržaji i te kvalitete same po sebi jasne, a katkad su tako prikazane kao da im korijen nije religiozan, odnosno kao da nemaju ničeg zajedničkog s duhovnim poimanjem čovjeka i svijeta.

Razloge tomu treba tražiti upravo u, nazvao bih je, »barabijanskoj sekularizaciji« koja je stvarnosti svijeta htjela odvojiti od Nebeskoga kraljevstva za koje se zauzimala Crkva. »Barabijanska« zbog sindroma Barabe, osuđenika uz Isusa koji zapravo nije bio svjestan čemu zahvaljuje svoju izvanredno i nenadano stečenu slobodu. Takva sekularizacija, koja se sva usmjerila u bijeg od religioznog, zapravo religioznom pomaže pronaći sebe, ali se sama zagubila u krhotinama vrijednosti kojima ne uspijeva naći temelj, povezati ih i od njih napraviti snagu. Baraba je, u određenom smislu, po-

mogao Isusu postati Krist. Dosljedno, mogli bismo tvrditi: sekularizacija

Crkvi i vjeri općenito pomaže da postanu ono što stvarno trebaju biti. A može li Crkva ili može li vjera pomoći sekulariziranome svijetu da nađe sebe, da nađe vrijednosti i smisao ? U tima, naizgled, razmimoilazećim putovima susretanje je vrlo izgledno, čak i nužno.

Crkveno učenje o svjetovnome svijetu

Budući da se vjera tijekom stoljeća odviše bila usmjerila na onostrano, na vječno i buduće, a da je ovo ovdje prečesto zapostavljala ili pak smatrala pukim sredstvom zasluživanja onog budućeg, procesom sekularizacije učinjen je određeni jaz između onoga što je od ovoga svijeta, pa prema tome pripada svjetovnome svijetu, i onoga što je od onoga svijeta, čime se treba baviti religija. U takvoj je, rekli bismo neomanihejističkoj konstelaciji, s religioznoga zatvorenog i izuzetog zrenika, u svjetovnome svijetu lako bilo moguće vidjeti samo »suznu dolinu« bez stvarnog uranjanja u misterij postojanja, u misterij u kojega je kršćanski Bog poslao svoga Sina, u misterij u kojemu nam je s Njime »sve darovano«, konačno u misterij svijeta kojega Isus nije »došao osuditi nego spasiti«.9

Sekularizacija, čija bi posljedica, kao što se to tijekom povijesti često znalo dogoditi, mogla biti fuga mundi – bijeg od svijeta, zapravo bi značila određen oblik ponovnog prepuštanja svijeta demonskim i magijskim silama od kršćana. Značilo bi to da kršćani nisu razumjeli svoju osnovnu zadaću, konačno da nisu razumjeli Krista. Kršćani koji bi bježali iz svijeta, zaštićivali se od njega, osuđivali ga ili ga prezirali – iznevjerili bi svoje temeljno određenje. Zbog toga se autentičnost i pojedinog kršćanina i neke kršćanske zajednice ne mjeri količinom vremena provedenog u odvojenosti od svijeta već količinom izdržljivosti u suizgradnji ovoga svijeta na način Isusa Krista. Uostalom, temeljno bi kršćansko načelu u takvome stavu trebale biti riječi iz Isusove Velikosvećeničke molitve s Posljednje večere: »Ja više nisam u svijetu, no oni

9 Usp. Iv 12,47.

ostaju u svijetu... Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga.«10

Taj odlomak iz 17. glave Ivanova evanđelja, i još nekoliko susljednih rečenica iz te glave, zapravo su Magna charta za svako kršćansko poimanje suodnosa sa svijetom. Među njima svakako valja spomenuti onaj odlomak koji govori o stvarnom kršćanskom odnosu prema svijetu: »Objavio sam Ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta. Tvoji bijahu, meni ih dade, i riječ su tvoju sačuvali. Sad upoznaše da je od tebe sve što si mi dao, jer riječi koje si mi dao njima predadoh. A oni ih primiše i uistinu spoznaše da sam od tebe izišao te povjerovaše da si me ti poslao. Ja za njih molim, ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao, jer su tvoji.« (Iv 17,6-9). U ovome je odlomku vrlo jasno naznačena uloga kršćana: oni su nukleus onoga božanskog što ima služiti svijetu i što u svijetu ima zadaću ponazočenja onih vrijednosti koje su evanđeoskog reda.

Zbog toga Isus upotrebljava i usporedbu soli, odnosno svjetla. Kršćanin je, dakle, svakome vremenu i svakome društvu poslan ne na način gospodovanja, dijeljenja lekcija i moralnih prodika, već na način tihe supstancije soli i svjetla koje ima jedinu zadaću svijetliti, odnosno čuvati od kvarenja. Premda se, dakle, neprestano naglašava kako kršćani, po svom načinu života i svojim uvjerenjima, budući da im je predan nebeski nauk i vječna mudrost preko objave u Isusu Kristu, nisu »od svijeta«, još se snažnije ističe kako je njihova zadaća ostati u svijetu i surađivati na izgradnji svijeta upravo onim vrijednostima koje su im dane »odozgor«. Drugi vatikanski koncil svoj temeljni dokument o Crkvi u suvremenom svijetu započinje programatskim i znakovitim tekstom: »Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe, jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika, te nema ničega uistinu ljudskoga a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu.«(GS 1). Ovim je riječima, na određen način, izražena sva ona kršćanska zbilja koja je u Crkvi tijekom povijesti uvijek negdje tinjala, koju su ostvarivali mnogi pojedinci

10 Iv 17,11.15.

ili zajednice, no koja je pod teologalnim i inim utjecajima malo-pomalo, ako ništa drugo, bila potisnuta iz svijesti kršćana. Budući da »nema ničeg uistinu ljudskoga a da ne bi našlo odjeka« u kršćaninovu srcu, povratak svijetu i povratak čovjeku program je koji jest pred suvremenim kršćaninom.

Novost toga dokumenta, za koji naš veliki teolog Tomislav Janko ŠagiBunić kaže kako predstavlja novu književnu vrstu, sastoji se upravo u tome što se on ne obraća samo članovima Crkve, već se obraća svim ljudima te što govori o općim problemima suvremenog čovječanstva. Ta spremnost sudjelovanja i pružanja pomoći u rješavanju općih i zajedničkih problema te otvaranje dijaloškoga procesa zapravo je novo shvaćanje Crkve o sebi samoj, ali i novo shvaćanje svijeta. »Kao jednu od najvažnijih značajki suvremenog svijeta pastoralna konstitucija konstatira ‘duboke promjene uvjeta’ života, promjene društvene, psihološke, moralne, religiozne. Čovječanstvo prelazi od pojma reda stvari koji je bio više statičan na pojam koji je više dinamičan i evolutivan, a odatle nastaje velik novi kompleks problema koji traže nove analize i nove sinteze«11, kaže Tomislav Šagi-Bunić ističući kako je upravo ta konstitucija željela pokrenuti »progresivno istraživanje i sudjelovanje u rješavanju kompleksnih problema svijeta, u koje Crkva unosi ono što ona specifično posjeduje na dobrobit svega ljudskog roda«12.

Nova, dakle, svijest Crkve o mjestu i ulozi u svijetu ne obazire se na blokovske podjele, ideološke i ekonomske barijere, prelazi granice religijskih podjela i pruža ruku dijaloga i suradnje. Taj se koncilski postulat danas s mukom i s nevelikim uspjehom pretvara u praksu i jedva bi se moglo reći da je na tome polju postignut neki zavidniji rezultat. No, već i sama činjenica da, s kršćanske strane, ne postoji ni doktrinarna zapreka da se stupi u taj suradnički odnos jednostavno otvara perspektive i pruža mogućnosti. Općenito se može reći kako su sve kršćanske Crkve u tom pogledu napravile svojevrstan napredak i kako se kod svih njih može primijetiti osjetljivost za velike teme poput mira, socijalne

11 Tomislav Janko Šagi-Bunić, Ali drugog puta nema, Uvod u misao Drugog vatikanskog koncila, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1969., str. 305.

12 Isto, str. 305.

pravde, solidarnosti, opraštanja, zalaganja za očuvanje okoliša itd. Na svjetskome planu moglo bi se pronaći ponešto pozitivnih odgovora na tu ponudu koja dolazi s kršćanske strane, a ovdje poglavito govorimo o Katoličkoj Crkvi, pogotovo kada je riječ o solidarnosti. No, i uza sve to, puno bi se više našlo primjera kada se takav suradnički odnos jednostavno odbija. Posrijedi su parcijalni politički, gospodarski ili pak ideološki razlozi koji ponovno potiču blokovske podjele.

Jedan od svježih primjera takvih zalaganja bila je uloga Katoličke Crkve u iračkoj krizi. Prije nego što će uopće doći do invazije saveznika na Irak, Sveta je Stolica, ponajprije preko pape Ivana Pavla II., a zatim preko svojih redovitih službi, diplomatskih predstavništava te raznim drugim kanalima, upozoravala na nedopustivost takvih čina. Nudila se kao posrednica u mogućem dijalogu te slala svoje najistaknutije ljude i u Irak i u svjetska središta moći – no bez stvarnog učinka. U nekom smislu moglo bi se reći kako je u to vrijeme ipak postignut nekakav napredak. Došlo je, naime, do nepotpisanog pakta građanskih inicijativa diljem Europe i Svete Stolice kako bi se spriječila takva akcija. Milijuni prosvjednika u tome su se trenutku praktično ujedinili s Crkvom, tražeći da se takav »preventivni rat«, kakva ne poznaje ni jedan moralni nauk, bezuvjetno zaustavi. Pa ipak, i bez podrške UN-a, i uz jasna protivljenja brojnih kršćanskih zajednica iz čitavoga svijeta, da ne govorimo o protivljenju iz muslimanskoga svijeta, te su se svjetske velesile upustile u rizik i napale Irak pod izlikom kojoj ni do dandanas nisu našle opravdanje. Dijalog koji je nudila Crkva tako je propao, kao što je propalo mnogo drugih inicijativa. No, s ponosom se ipak spominje jedno od najvećih ostvarenja u tom pogledu, a to je posredovanje Crkve, osobito pape Ivana XXIII., oko sprječavanja rata između SAD-a i Kube, odnosno SSSR-a iz 1962. godine. Takvi primjeri jasno govore kako duh zauzetosti za čovjeka i svijet ima smisla makar i ne postizao uvijek najbolje rezultate.

U tom neizbježnom koliko i poželjnom suodnosu kršćana i svijeta vjera je ona temeljna odrednica koja kršćanima daje snagu, sigurnost, svjetlo te im naznačuje put. No, budući da »svijet« može vrlo snažno zahvatiti vjernika čak se i vjera nalazi u opasnosti da potamni ili se čak

i izgubi. U Katekizmu Katoličke Crkve doslovno se o tome kaže: »Vjera, obasjana Bogom u kojega vjerujemo, ipak se često živi u tami. Vjera može biti stavljena na tešku kušnju. Svijet u kojem živimo čini se često veoma daleko od onoga, o čemu nam vjera pruža sigurnost; iskustva zla i patnje, nepravdi i smrti kao da proturječe Radosnoj vijesti. Sve to može uzdrmati vjeru i staviti je na kušnju.«13 Sekularizacija, kako god je uzeli, uvijek ima izravnih posljedica za vjeru, na nju se usmjeruje, na svoj način od nje posredno živi, i u tom tijesnom suodnosu može ju i jačati i slabjeti.

Crkva će u tim novim okolnostima očito nužno biti okrenuta svojim bitnim postulatima, onome što nije balast povijesti, što nije ni pomodarsko podilaženje, već je trajna vrijednost utemeljena na evanđelju. Već citirani Tomislav Janko Šagi-Bunić kada sagledava ili predviđa što će to Crkvu u budućnosti određivati, kaže: »Crkva će u sutrašnjici sve više brige posvećivati svemu onome što je njoj bitno, a manje će strepjeti nad onim što je tijekom stoljeća stekla, ali što je uzdrmljivo, i što se ne može ponijeti u nebesku Crkvu. Jasno: Neće se nikad moći biti kršćanin sa strahom od svijeta i od sramote križa i od navješćivanja Isusa Krista i njegova spasenja, jer nas je Isus poslao da budemo njegovi svjedoci do granica zemlje i do granica vremena. Crkva će, i sutra i do svršetka, navješćivati evanđelje i priključivati nove i nove ljude k sinovima kraljevstva, ali će ubuduće morati biti više svjesna, nego što je to možda bila neposredno jučer, da njezina riječ mora biti popraćena djelom, kao komponentom vjerodostojnosti, djelom koje na sebi nosi jasan pečat nebeske Crkve, pečat transcendencije, to jest djelom koje po svojoj nezainteresiranosti i požrtvovnosti tako nadvisuje ono obično ljudsko da svi mogu vidjeti da je ovdje ‘nešto više od čovjeka’, ovdje je Bog na djelu.«14 Ta Šagi-Bunićeva vizija Crkve očito je još pred ostvarenjem. I premda je tekst koji smo citirali pisan 1981. godine, dakle u vremenu postupnog slabljenja komunizma, njegova vizija tek u ovo naše vrijeme postaje aktualna. Sekularizacija, koja širi pipke svojih utjecaja na određen način pomaže

13 Katekizam Katoličke Crkve, Hrvatska biskupska konferencije, Zagreb, 1994., str. 164.

14 Tomislav Janko Šagi-Bunić, Vrijeme suodgovornosti (1), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1981., str. 438.

toj viziji da postane stvarnost. Čak bi se na neki način moglo ustvrditi kako sekularizacija prisiljava Crkvu da se vrati svojim osnovnim vrijednostima i poslanju. No, koliko je još dug taj put povratka? Neće li na njemu mnogo toga što se nalijepilo na izvanjski lik Crkve trebati doživjeti promjene? Neće li se poljuljati dogmatika i pravna struktura? Što će se dogoditi s tradicijom, a što s liturgijom? Hoće li se katolički moralni nauk održati pred naletom relativiziranja, narastanja novih etičkih prosudbi i ponuda vrijednosti? To su samo neka pitanja koja se postavljaju s ovog motrišta a koja će zasigurno odrediti budućnost toga odnosa i na koja će teologija morati odgovoriti.

Demokracija u Crkvi – utopija ili potreba?

Jedno od pitanja koje se pod naletom suvremenosti i duha sekularizacije trajno pojavljuje jest i pitanje demokratizacije Crkve. Budući da je sekularno društvo demokraciju shvatilo kao najprihvatljiviji oblik uređenja i vođenja ljudskoga društva, iz tako uređenoga društva i takvih odnosa nerijetko se postavlja pitanje: ne treba li demokratizirati i Crkvu, odnosno koliko je moguće demokratske principe ostvariti u Crkvi koja je ustrojena hijerarhijski? Prema gledanju većine teologa, čijega glasnogovornika možemo naći u pročelniku Kongregacije za nauk vjere kardinalu Josephu

Ratzingeru, za razliku od države koja je samoj sebi svrha pa se najbolje ostvaruje tako da se optimalno uređuje opće dobro njezinih građana, Crkva »nema suverenost iz same sebe i nije nešto što proizlazi iz sumiranja ljudskih aktivnosti, već ona približava čovjeku, čini mu bliskim ono što on nema iz samog sebe«15. Bitno, dakle, razlikovanje prema kardinalu

Ratzingeru za razumijevanje toga pitanja koje se na crkveno biće povlači iz svjetovnoga svijeta i odnosi se na moguće demokratiziranje, jest to što Crkva svoje vrijednosti nema iz same sebe. To pitanje, primjerice, postaje vrlo aktualno u ponekad prenaglašenim stavovima oko Papina mogućeg odreknuća ili pak oko pitanja funkcioniranja crkvene vlasti na terenu ka-

15 Joseph Ratzinger – Hans Maier, Demokracija u Crkvi – Mogućnosti i granice, UPT, Đakovo, 2002., str 15.

kvo može biti moguće izabiranje župnika ili pak pastoralnih suradnika, natjecanje za pojedine crkvene službe ili pak mjesta i sl. Koliko god da se ta pitanja teološki pa i tradicijski opravdavala ili pak relativizirala, neće se moći izbjeći sve snažniji duh svjetovnosti koji će nužno tražiti i neke nove odgovore pa i crkvenu praksu.

Ratzingerovo tumačenje kako »cilj Crkve nije zajedničko upravljanje vlastitim vrijednostima i dobrima, kao što državne i društvene udruge većeg ili manjeg radijusa upravljaju određenim dobrima«16, svjetovnome svijetu, a, dakako, onda i dobrome dijelu sekulariziranih vjernika, daju povoda da se pitaju: nije li potrebno na čitav Božji narod, koji je subjekt spasenja, prenijeti i veća prava i veće odgovornost? Hijerarhijski ustrojena Crkva u tom je pogledu već naukom Drugoga vatikanskog koncila htjela više važnosti dati vjernicima laicima, no u isto je vrijeme posebice jačala ulogu i važnost mjesnih biskupa. U nekim se zapadnim zemljama stvorio pravi otpor takvom upravljanju Crkvom. Biskupska su imenovanja, koja nisu odgovarala osviještenim katolicima, često bila prigoda za javna i vrlo snažna prosvjedovanja.

Takav je primjer bio s nekim austrijskim i njemačkim biskupima. Primjer biskupa Kurta Krenna, koji je nedavno zbog pedofilskoga skandala u sanktpöltenskoj bogosloviji morao odstupiti, a pri čijem je imenovanju u bečkoj katedrali napravljen pravi protest polijeganjem tijela vjernika po podu, govori o tome novom duhu. Sličnih je reakcija bilo i u nekim drugim austrijskim, švicarskim i njemačkim biskupijama, gdje su se bili pojavili vrlo snažni pokreti samoorganiziranih vjernika koji su čak i nazivom »I mi smo Crkva«, htjeli izreći taj novi duh sudjelovanja pa i suodgovornosti. Očito će teologija kao i crkvena praksa sve više morati voditi računa i o tom novom duhu. I premda kardinal Ratzinger s pravom tvrdi kako je u Crkvi »mnogo više riječ o istini evanđelja Isusa Krista nego o nekoj sili koja dolazi izvana i otima čovjeka za sebe«17, i premda je

16 Isto, str. 15.

17 Isto, str. 15.

opravdana njegova tvrdnja da u pitanjima upravljanja Crkvom nije riječ o tome »da se pravedno raspodijele dijelovi zajedničkih proizvoda i štite ili spoznaju odgovarajuća prava pojedinca ili cjeline, već o tome da se uvijek štuje velika Božja riječ kao zahtjev za čovjeka i kao nada za njega«18, ipak ostaje pitanje što će od te svijesti koja postaje sve naglašenija biti moguće artikulirati pa i prihvatiti.

Ne bi trebalo smetnuti s uma kako u upravljanju crkvenim dobrima, ali dosta često i u povjeravanju službi pa i redova, ima elemenata sekulariziranoga svijeta. Primjerice, imenovanje biskupa. Postoji procedura koja ima vrlo naglašene elemente, ne toliko demokratskoga, koliko stranačkoga načina kadroviranja. Pa i u ostalim crkvenim imenovanjima i službama, nije baš jednostavno razlučiti što je to od crkvenoga suvereniteta izvan nje na djelu, a što je tipično njezino, odnosno ljudsko. Naravno, vjera te razlike cizelira i želi ih premostiti, no upisanost Boga u svjetovni svijet ne priječi nas misliti kako, po tome ključu, i u nekim drugim slučajevima suverenitet ne dolazi od njih samih. Evanđeoski su principi nedvosmisleno na strani opredijeljenosti za princip ljubavi kao temeljni odnos u Crkvi i u svijetu.

Htjeti ljudske izbore izdvojiti od Boga koji im je imanentan moglo bi predstavljati neku vrstu novoga maniheizma. Stoga, demokratizacija, kao nesavršen način upravljanja ljudskim društvom, nije po sebi nešto što bi bilo odvojeno od Boga, kao što ni hijerarhijski način vođenja Crkve nije nužno samo i isključivo od Boga. Jest i jedno i drugo. Bog nije izvan čovjeka i svijeta. Zato se danas, kada se u sjeni i na temeljima Drugoga vatikanskoga sabora Crkva ponovno vraća izvorima, od osobite važnosti prisjetiti kako je Crkva u prvim stoljećima imala puno veći stupanj suodlučivanja vjernika laika u nekim važnim pitanjima kao što su izbor biskupa ili pak prezbitera za mjesne crkvene potrebe, nego što je to slučaj sada. Danas se, deklarativno, vjernici laici stvarno nalaze u mnogim gremijima. No, uglavnom više kao dekor negoli kao stvarna snaga koja može

18 Isto, str. 15.

suodlučivati. Štoviše, ni svećenici, najčešće, kao ni mnoga druga tijela, nisu u poziciji suodlučivanja već savjetovanja.

Ta i slična pitanja postavljaju se očito iz svjetovnoga svijeta, iz onoga, dakle, svijeta u kojemu je kršćanima ostati i opstati, u kojemu trebaju svjedočiti i sve više prianjati uza svoje jedino mjerilo i svoj jedini ustav – evanđelje.

Sekularizacija – izazov hrvatskomu katolicizmu

Na ta ćemo pitanja tražiti odgovore i u hrvatskome kršćanstvu, poglavito u katolicizmu. U nas je sekularizacija tek pred svojim pravim naletom i, kako neki primjećuju, po mnogočemu još je na djelu predmodernitet. Budući da je posrijedi nesnalaženje, u kršćanskim krugovima dosta se često može zapaziti panično reagiranje i odbacivanje svega što miriše na modernitet, koji, s jedne strane, predstavlja izazov, a s druge strane, prijetnju. Strah od predmoderniteta mogao bi kao posljedicu imati odustajanje, ili donekle zamrzavanje osnovnih koncilskih smjernica. Koliko se i kako to osjeća u hrvatskome katolicizmu pokušat ćemo reći nešto više u sljedećem tijeku ove diskusije.

Stanje sekularizacije u Hrvatskoj

U Hrvatskoj se snažniji utjecaj sekularizacije osjetio već početkom prošloga stoljeća. Nove ideje, pokreti i stranke koje su donosile svježi duh svjetovnosti sa Zapada i u nas su u pitanje postavljali nedodirljivost crkvene institucije. Liberalizam koji se širio preko tiska i političkoga djelovanja, a koji je početkom dvadesetog stoljeća doveo do pravih bitaka, otvorenih sukoba i javnih razračunavanja, tek je, međutim, naznačivao ono razdoblje koje će postati vrlo bolno i teško za crkveno djelovanje, a koje će se početi događati dolaskom komunističke partije na vlast. Premda drastičan i nasilan te pretočen u ideološku diktaturu, taj komunistički sekularizam zapravo je jačao vjeru, homogenizirao je i otvarao joj perspektive. Paradoksalno, ali Crkva je u komunizmu, koji ju je na nasilan

način htio ukloniti ili barem gurnuti na rub društva, jednostavno jačala u autentičnosti. Izgubivši privilegije i mnoga svjetovna dobra, ostavši bez ugleda na javnoj društvenoj sceni, neprestano napadana i ponižavana, zapravo je stjecala vjerodostojnost i unutarnju snagu koja je iznenađivala dijelom i nju samu, ali i one koji su je na takav način htjeli ukloniti. Nakon raspada komunističke diktature otvorio se prostor stvarnoj, snažnoj i suvremenoj sekularizaciji koja se u nas još nije posve razmahala, no posljednjih joj godina možemo slijediti pravce i sve očitije učinke. Upravo će o odgovoru Crkve na izazove sekularizacije ovisiti budućnost njezine vjerodostojnosti. Jer dok je komunizam zapravo proizvodio pozitivne učinke za vjeru, razuzdana i nekontrolirana svjetovnost, uvučena duboko i u crkvene strukture, zapravo je slabi i nagriza.

Dok smo na području načelnog, donekle se može voditi razložna rasprava. Problemi nastaju kad se spustimo u konkretizacije. A o tome ćemo nešto morati reći u nastavku ovoga napisa.

Povijesno je pamćenje u Hrvatskoj još vrlo živo. Dapače, kad je riječ o povijesnome pamćenju u Hrvatskoj, tada se može ustvrditi kako je ono, s jedne strane, samo crkveno, jer državnoga zapravo nema, ili ga ima tek posredno, budući da samostalne hrvatske države nije bilo donedavno. Jednostavno, mnogo smo prije imali Crkvu nego što smo imali državu. Koliko god u Crkvi postoji visoka svijest o njezinim zaslugama za čuvanje te povijesne memorije, toga poklada i duha uobličena u slogan »za krst časni i slobodu zlatnu«, prevelika zaljubljenost u takvu svoju zaslugu krije i nemale opasnosti za Crkvu. Nepovratno su, naime, nastupila nova vremena i Crkva se uglavnom na njih još nije priviknula, kao što se nije priviknula ni na svoju novu ulogu.

U skladu s tim, jedno od važnih pitanja koje si hrvatski katolicizam mora postaviti i s kojim se mora suočiti jest pitanje odricanja od mitova iz narodne prošlosti. U simbiozi povijesnog i vjerskog stvoreni su razni mitološki obrasci koji su za održanje vjere u suvremenim uvjetima ne samo nedovoljni, već znadu biti i štetni. Štetni, jer se mnogo toga iz povijesnoga repertoara ne dade braniti, a katkad ta povijesna simbioza

nacionalnog i katoličkog ima male ili pak nikakve veze s evanđeljem. Taj ideološki obrazac pogodno je tlo za stvaranje grupnih nacionalnih i religioznih neuroza i suvremeni će se katolički teolozi u nas morati otvorenije određivati prema njemu. Čišćenje pamćenja, na koje je uporno pozivao papa Ivan Pavao II. tijekom godine Velikoga jubileja 2000. godine, kada je i sam tražio oproštenje uime čitave Katoličke Crkve čiji su sinovi tijekom povijesti počinili pogreške, u nas se shvatilo uglavnom deklarativno. Jest da je bilo jasnih izjava i poziva s najviših crkvenih distanci, jest da su se citirali Papini govori i pozivi, no opći je dojam da se pitanje čišćenja pamćenja u nas vrlo sramežljivo i postavlja i provodi. Opterećeni povijesnim zbivanjima i još svježim ranama nismo smogli snage za hrabrije i nedvosmisleno odricanje od zabluda u kojima su i sinovi Katoličke Crkve u hrvatskome narodu počinili zločine. Riječ je o izvornome kršćanskome svjedočenju u sekulariziranome svijetu koji vrlo brzo razlučuje hrabre geste i politikantske, odnosno sofističke izjave. Hrvatsko kršćanstvo u tom pogledu još mora učiniti znatno više.

Premda bi se u određenom smislu moglo reći kako je među državama bivšega komunizma u europskim razmjerima upravo Hrvatska prednjačila u koncilskoj obnovi, neka vrste revizionizma, vraćanja na povijest dobiva sve više na važnosti. Dok je nekad postojala čak i otvorena želja da se vodi dijalog s protivnikom (ili čak neprijateljem) kakav je bio komunizam i marksizam, danas se sve više uočava da se dijalog ili izbjegava ili ga se nastoji ukamuflirati u neku vrstu usporednog suživota bez odnosa. I u društvenim strukturama kao i u crkvenima ne pokazuje se dovoljno volje i želje da se vodi dinamičniji dijalog o bitnim pitanjima društva. Polarizacije, posebice oko političkih pitanja kao i politizacija cjelokupnoga javnog prostora, posve je pogubno utjecala na potrebu da se dijalog pokrene i održi na drugim meritornim razinama kao oblik odgovornog i zauzetog odnosa prema aktualnoj stvarnosti, pa i prema javnosti u kojoj se sve snažnije osjeća zamor, zasićenost nametnutim temama i trivijalnostima.

Kada je pak riječ o Katoličkoj Crkvi, ne bi bilo istinito tvrditi kako se takav dijalog ne želi ili kako se on pak na određen način i ne traži. Postoje

brojni primjeri, od ekumenizma do znanstvene suradnje ili pak suradnje s udrugama civilnoga društva gdje se dijalog vodi. No, o nekim važnim pitanjima u društvu, čini se da se vodi dijalog gluhih. Štoviše, čini se da sve više prilika dobivaju blokovske podjele. Preventivnom bukom i galamom, umjesto razložnog pokušaja da se stupi u kakav-takav odnos zapravo se ne pomaže ničemu. U tome je sasvim specifičan odnos prema sve naglašenoj profanizaciji javnosti sredstvima društvene komunikacije, čemu ćemo posebno posvetiti pozornost nešto dalje.

Premda su posljednjih godina sklopljena četiri ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske, dobar dio javnosti, uglavnom i jednostranim medijskim kampanjama – jer su crkveni krugovi dosta šturo ili pak nikako izvješćivali o tim tako važnim pitanjima, posebice dok su bili u pripremi – stekao je dojam da je Crkva u Hrvatskoj dobila neke privilegije, da i financijski dobro stoji, da lako može doći do ostvarenja nekih svojih ciljeva te da svoje zahtjeve u odnosu na državu postiže dosta lako. Prema nekim analitičarima bolje je da država zanemaruje Crkvu nego da je dariva. No, je li riječ o darivanju ili pak o priznavanju njezina korisna djelovanja? Dok je Crkva u komunizmu uglavnom bila siromašna i oslonjena isključivo na narod i na donacije izvana, pa ju je narod u skladu s tim i cijenio kao siromašnu, suvremena percepcija Crkve suprotna je. Novi unutarcrkveni financijski sustav, koji je na snazi od 2002. godine, zamišljen je ambiciozno pa i solidarnije nego što je to bilo prije, nego stječe se dojam da nije posve prihvaćen te da na tome području postoji još dosta nesnalaženja i traženja. Štoviše, dok se, s jedne strane, i to uglavnom one koju podgrijavaju mediji, govori o crkvenome bogatstvu, dotle se već susrećemo s činjenicom da biskupi Zagrebačke metropolije moraju podsjećati svoje vjernike da budu izdašniji u svojim milodarima kako bi se mogle obavljati redovite zadaće koje su pred biskupijama i župama. U tom pogledu primjećuje se kako je odnos prema, uvjetno rečeno, »mjesečnoj plaći« same svećenike dijelom učinio i pasivnijima nego što je to bio slučaj u komunizmu. Premda zamišljen solidarnije, tj. da i oni svećenici koji nisu na velikim i unosnim župama, mogu pristojno živjeti,

katkad se stječe dojam da se stvaraju polarizacija prema sposobnostima, zaslugama ili pak nekim drugim parametrima – što je sve preslika svjetovnoga svijeta na duhovnu strukturu i ustroj Crkve. I tu je sekularizacija na određen način na djelu. Slično je i u pitanju laika koji su zaposleni u crkvenim službama i poslovima. Dok su u vremenu komunizma takva zaposlenja bila i rijetka i redovito volonterska, novim ustrojem stvorio se i novi sloj ljudi koji Crkvu doživljavaju kao poslodavca, traže svoja prava, izražavaju svoja negodovanja i iznose zahtjeve. Sve to skupa već nas uvodi u nov odnos u kojemu sekularizacija, kojoj je put otvorila demokratizacija društva, nameće svoje parametre i utječe na svijest ljudi.

Nadalje, s crkvene se strane stalno upozorava na problem povrata oduzete crkvene imovine u doba komunističke vladavine, a upozoreno je i na nepravilnosti što se tiče osigurane svote koje se prema Ugovoru treba godišnje u obrocima isplaćivati Katoličkoj Crkvi. Pojedina se crkvena djelovanja, zajamčena međunarodnim ugovorima, neprestano nastoje instrumentalizirati u političke svrhe. Primjerice, pitanje vjeronauka u školama svako malo pojavljuje se kao neuralgična točka u političkim razmiricama i stranačkim prepucavanjima. Tako sekularna scena, kada stvari gledamo sasvim prizemljeno, u svoje prostore uvlači crkveno polje pri čemu se stječe snažni dojam da se naša Crkva u tome metežu nije dobro snašla, a bukači vrlo lako posežu za sintagmom da se Crkva »slizala« s državom. To jednostavno nije tako, premda se ne može ni tvrditi kako tijekom proteklih četrnaest godina nije bilo čina i prilika u kojima je taj odnos bio više od uobičajeno dopustivog odnosa suradnje različitih kompetencija.

Budući da je u ovome ogledu riječ o odnosu sekularizacije na Crkvu, dok govorimo o vrlo konkretnim i našim prilikama, sigurno možemo ustvrditi da se duh sekularizma, no, naravno, ne još i prave sekularizacije, vrlo snažno osjeća i preko medija. I premda prenaglašeno i katkad očito pod utjecajima koji se sugeriraju iz nekih nevidljivih centara, mora se priznati da mediji mogu predstavljati onaj jezičac koji će pomoći i samoj Crkvi da se, u odnosima prema javnim vlastima, ograniči na svoje

vlastito i temeljno poslanje – navješćivanje evanđelja. Sve ako i nisu posve dobronamjerni, u nas i odviše ideologizirani i služnički raspoloženi, mediji ipak u nekom smislu jesu i mogu biti korektiv za pojave koje i u našoj Crkvi ukazuju na neka popuštanja u tome smislu.

Osjetljivost na isprepletenost Crkve i države tim je značajnija što nam povijest jasnije pokazuje da su te simbioze, u zemljama gdje su bile najsnažnije kao što su, primjerice, zemlje katoličke provenijencije Francuska, Nizozemska i Španjolska, najčešće rađale slabljenjem i jedne i druge.

To je još očitije u nekim zemljama s protestantskom tradicijom kao što su anglikanska Engleska ili pak uglavnom luteranske nordijske države. Slično je i s pravoslavljem – primjerice s Grčkom. Zbog toga je u interesu i naše Crkve da u duhu Koncila zadrži svoj odnos spram državnih vlasti na jasnoj distanci s koje je uvijek moguće voditi dijalog i pomagati, upozoravati ili se savjetovati. Slobodna Crkva u slobodnoj državi onaj je princip koji mora voditi i jednu i drugu stranu u tome tako specifičnom odnosu.

Jedno od područja gdje katolici mogu i trebaju djelovati jest i ono vezano uz politički život. Nakon demokratizacije u nas je rođeno, a vrlo brzo i ugašeno, vrlo mnogo stranaka. Među njima bilo je i više onih koje su željele djelovati po kršćanskim načelima, ili su pak to deklarativno htjele istaknuti u svome nazivu. Mogu li u Hrvatskoj uspjeti kršćanske stranke? Mogle bi kad ne bi postojalo povijesno opterećenje. No, to se pitanje danas čini gotovo izlišnim. Premda i ovoga trenutka postoji čak i više stranaka koje u svome nazivu nose ime »kršćanska« ili »demokršćanska«, nakon iskustava iz Zapadne Europe, posebice iz Italije, demokršćanstvo je očito počelo doživljavati svoj povijesni silazak s političke scene. Uvidjevši da se katolički nauk u promijenjenim političkim uvjetima na društvenoj pozornici ne može održati kao stranački oblik djelovanja, čak je i Kongregacija za nauk vjere izdala svoju Doktrinarnu notu o nekim pitanjima vezanim uz sudjelovanje katolika u političkome životu. 19

19 Kongregacija za nauk vjere, Doktrinarna nota o nekim pitanjima vezanim uz sudjelovanje katolika u političkome životu, Zagreb, IKA, 2003.

U njoj se odgovornost u političkome djelovanje stavlja na katolike koji imaju moralnu obvezu djelovati prema svojoj savjesti u svakoj stranci u kojoj se nalaze te se držati katoličkoga nauka. U tom se dokumentu doslovno kaže: »Na razini konkretnoga političkog djelovanja općenito mogu postojati različite političke stranke u kojima katolici mogu djelovati kako bi ostvarili osobito kroz parlamentarna zastupanja – svoje pravo i obvezu da pridonose izgradnji građanskoga života svoje zemlje (...)

Crkva je svjesna da demokracija s jedne strane na najbolji način izražava izravno sudjelovanje građana u političkim odlukama, a s druge je strane moguća samo u mjeri u kojoj ima u svom temelju ispravno shvaćanje osobe. Sudjelovanje katolika u političkom životu ne smije ničim ugroziti to načelo, jer bi se u suprotnom zanijekala kršćanska vjera u svijetu i unutarnje jedinstvo i dosljednost samih vjernika... Kao što uči Drugi vatikanski koncil, zaštita ‘prava osobe jest, naime, nužan uvjet da građani, bilo pojedinačno ili udruženi, mogu aktivno sudjelovati u životu i upravi javnih poslova’.«20

Kao što je vidljivo, odnos Crkve prema upravljanju javnim poslovima, odnosno bavljenju politikom, preneseno je na osobu katoličkoga političara i na njezinu moralnu savjest puno više negoli bi to mogla biti neka politička stranka kršćanske orijentacije. Katolicima je u tom pogledu dan i vrlo odgovoran zadatak pa i odgovornost koja ih obvezuje da se u pitanjima u kojima se njihova moralna savjest kosi s političkom pragmom nedvosmisleno opredijele za svoju savjest utemeljenu na katoličkome nauku. Za političare je to nemala odgovornost.

Svježi primjer prijepora oko talijanskoga političara otvorene katoličke provenijencije Rocca Buttiglionea, koji je zbog svojih izjava o homoseksualizmu i ulozi žena, doživio brojne kritike u Europskome parlamentu, pa zbog toga nova Barossova Europska vlada tada nije ni stavljena pred parlament da se o njoj glasuje, jasno pokazuje kako će se takvi stavovi prihvaćati u sekularnome društvu. Dok Sveta Stolica

20 Isto, t. 3., str. 12–13.

i katolički krugovi govore o novoj, ovoga puta sekularnoj inkviziciji, dotle sekularni krugovi upućuju na ljudska prava, prava manjina i prava izbora, što je sve ugrađeno i u Povelju o ljudskim pravima UN-a i u novi Europski ustav. U nas se katolicizam u političkim nastupima uglavnom koristio deklarativno, manifestativno i tek usputno kao pitanje od neke važnosti za osobnu savjest kad je riječ o političkom životu.

U Hrvatskoj smo se, dakle, dosada s tim pitanjima susretali relativno populistički. Političke stranke s kršćanskim imenom u svome načinu djelovanja dosada su samo parcijalno sudjelovale u parlamentarnom životu, a odnedavno u njemu i ne sudjeluju. Time su zapravo marginalizirane i pitanje je hoće li uopće doći do pozicije da se ikad ozbiljnije uključe u politički život zemlje. Držim da se to neće dogoditi. Ostaje, dakle, posve otvorena mogućnost hrvatskih katolika koji djeluju u političkome životu u raznim političkim strankama da djeluju prema svojoj savjesti i po načelima Katoličke Crkve. To će pitanje, posebice kada je riječ o nekim neuralgičnim temama u društvu poput zakonske regulacije prekida trudnoće ili pobačaja, odnosno nekih drugih važnih pitanja koja će se sigurno pojavljivati kao što su, primjerice, pitanje eutanazije, pitanje terapeutskoga kloniranja i sl. još biti na tapetu. Na tim će se područjima očito voditi vrlo oštra borba između katoličkih i uopće kršćanskih uvjerenja, sekulariziranoga društva i političke pragme. Tek će se na tome području vrlo jasno moći vidjeti pravi doseg onoga katolicizma o kojemu smo katkad spremni slušati hvalospjeve, a koji znade dolaziti i iz usta najviših crkvenih predstavnika.

Ako se nadalje želimo pitati o nekim odrednicama koje karakteriziraju odnos katolika i svjetovnoga svijeta u nas, tada jedno od pitanja svakako mora biti: Postoji li u nas katolički fundamentalizam? Premda se ne može govoriti općenito i premda svaka ocjena ili procjena treba imati i svoje jasne primjere, ipak bi se moglo reći kako takvoga katoličkog fundamentalizma ima. Ima ga posebice u nekim medijima. Takav fundamentalizam uglavnom ima političke ciljeve i metode, a nastoji se

ogrnuti kršćanskim plaštem. Stalo mu je do toga da protivnika pobijedi i po mogućnosti ponizi, a ne toliko da, sve ako je i neprijatelj, s njime pokuša voditi dijalog, pruži mu ruku pa i primi koji udarac. Taj kršćansko-politički fundamentalizam svoje suparnike uglavnom želi demonizirati i prikazati ih s mržnjom. Ne pada mu na pamet spomenuti koncilske ocjene o modernome svijetu ili evanđeosku misao o dužnostima ljubavi prema neprijatelju. Takav fundamentalizam uglavnom traži saveznike u nekim čvrstim katoličkim strukturama za koje posljednjih godina vidimo da se sa Zapada uvoze i u Hrvatsku. Sve to skupa zapravo govori da je u Hrvatskoj, kao uostalom i u drugim zemljama gdje je katolicizam jak, na djelu blagi zaokret tradicionalizmu, provjerenim receptima prošlosti i nekoj vrsti katoličkoga integrizma.

Mediji – glasnici sekularizacije

Već smo naglasili kako su osobito mediji, ne samo u nas već i diljem svijeta, ona prevaga koja duh sekularizacije sve više prenosi javnosti i na takav način Crkvu suočavaju sa svjetovnim svijetom u kojemu joj je ostati i svjedočiti svoje vlastito poslanje. Da bismo koliko-toliko mogli slijediti to važno područje javnog djelovanja Crkve, upoznat ćemo se makar najkraće s naglascima koje sama Crkva daje medijima kako bismo poslije mogli pobliže vidjeti taj suodnos u našim prilikama te mu odrediti neke pravce i načine djelovanja.

Crkveno djelovanje preko medija

Neosporivo je da se crkveno djelovanje, budući da je po svojoj naravi i javno, mora koristiti sredstvima društvene komunikacije. Crkva se tim sredstvima služila od početka svoga javnog djelovanja. Čovjek – u našem slučaju Bogočovjek – prvi je i najvažniji medij za navještaj Radosne vijesti. Nakon »Riječi koja je tijelom postala«, što je svojevrsna naznaka pa i potvrda da je i sam Bog sebe priopćio načinom čovjeku prihvatljivim kao i pristupačnim jezikom riječi i tijela kako bi dosegao svoju punoljetnost i

zrelost, Crkva kao, recimo to jezikom »stare teologije«, »otajstveno tijelo Kristovo« i samu sebe shvaća kao medij koji je u sebi poruka i zbilja toga i takvoga Božjeg zauzimanja za čovjeka. U tom smislu Crkva se koristi svim dostupnim sredstvima, od rotulusa do sve novijih i novijih sredstava za ostvarenje svoga vlastitog poslanja.

Crkva, dakle, priznaje da su mediji moć – ona ih i naziva moćnim sredstvima – ali ne u onom smislu u kojem ta sredstva sve više vide same sebe kao osamostaljenu moć. Tako Crkva, s jedne strane, prihvaća i služi se medijima, a s druge strane, prati njihov autonomni razvitak, djelovanje i utjecaje. Konstatacija Umberta Eca kako su mediji »teška industrija« zapravo podrazumijeva nekoga tko se koristi samim tim sredstvima.

Pastoralna uputa Papinskog savjeta za sredstva javnog priopćivanja

Aetatis novae – Nadolaskom novog doba (AN) u tom smislu kaže: »Nitko ne može previdjeti ulogu sredstava priopćivanja – što je nisu mogle zaustaviti ni zemljopisne ni političke granice – prilikom prevrata godine 1989. i 1990., na povijesno značenje kojih upozorava papa u Centesimus Annus. (...) Sredstva društvenog priopćivanja vrše tako važnu ulogu da za mnoge postaju glavnim sredstvom informacije i obrazovanja, vođenja i savjetovanja za pojedinačno, obiteljsko i društveno ponašanje.«21 U tom smislu Aetatis novae ističe kako je Crkva svjesna da tim dokumentom neće reći posljednju riječ o tim važnim pitanjima, ali će on svakako biti »poticajno sredstvom onima koji se susreću s pastoralnim posljedicama nove stvarnosti«.22 U ovome nas, dakle, kontekstu zanimaju pastoralne posljedice te nove stvarnosti, i to poglavito stvarnosti koja se odnosi na našu, hrvatsku zbilju, kako bismo mogli slijediti neke očite i stvarne utjecaje sekularne scene na crkveno djelovanje. No, zadržimo se još makar najkraće na nekim naglascima koje nalazimo u brojnim crkvenim dokumentima iz ovoga predmeta, kako bi bilo jasni-

21 Papinsko vijeće za sredstva društvenoga priopćivanja, Aetatis novae. Pastoralna uputa o društvenoj komunikaciji dvadeset godina nakon Communio et progressio, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1992., str. 5–6.

22 Isto, str. 6.

je želi li Crkva sa svijetom medija otvoreni dijalog, suradnju i odnos ili ih pak nužno trpi i podnosi.

Aetatis novae ističe da je »upotreba novih sredstava proizvela ono što se naziva novim jezicima, te otvorila nove mogućnosti poslanju Crkve, ali donijela i nove pastoralne probleme«.23 Riječ je, dakle, o novim jezicima. A nove jezike valja studirati, učiti, vježbati. Od pasivnog do aktivnog poznavanje jezika velik je jaz. I na ovome području – na području nove kulture koju sve više oblikuju mediji, vrijedi ono što vrijedi za učenje stranih ili novih jezika. Osim toga Uputa vrlo nedvosmisleno ponavlja s Koncilom kako je uporaba tih sredstava otvorila nove mogućnosti poslanju Crkve, no usput ili baš kao posljedicu donijela je i nove pastoralne probleme. Već i ovakav crkveni stav upućuje kako ona prihvaća novu stvarnost, kako se njome želi koristiti pa čak od nje i učiti. Ti »novi jezici« i »nova kultura« prisiljavaju Crkvu prilagoditi svoju poruku, proučavati te mogućnosti i njima se služiti.

Ako, dakle, nešto treba na početku ovoga prikaza biti jasno, tada je to upravo spomenuta problematika: novost jezika, nove mogućnosti i novi problemi. Crkva je svjesna da joj treba hrabrosti da bi se uhvatila u koštac s tim izazovima, ali i strpljivosti i vremena, i svijesti da od prve neće svladati cjelokupno gradivo, i jednostavno poniznosti da se stavi u klupe i uči. Kako bilo da bilo, crkvenim ljudima danas postaje posve jasno da se u pastoralnome djelovanju bez uporabe medija jednostavno više ne može. Štoviše, u Aetatis novae ponavlja se opomena pape Pavla VI. izrečena u Evangelii nuntiandi: »Crkva bi se osjećala krivom pred svojim Gospodinom kad se ne bi služila tim moćnim sredstvima, koja ljudski um svakoga dana sve više usavršava.«24

Može se sigurno tvrditi kako je papa Ivan Pavao II. pravi majstor u korištenju tih sredstava. Rijetko koji Papa tijekom povijesti tako se vješto, prirodno i korisno znao služiti medijima. No, nije ostao samo na tome. On redovito o toj problematici progovara, a već je objavio 25 poruka za

23 Isto, str. 7.

24 Pavao VI, Evangelii nuntiandi, KS, Zagreb, 2000., br. 45.

Svjetski dan sredstava društvene komunikacije, te ne propušta priliku i u takvim zgodama kao što je pismo mladima upozoriti na važnost medija u pastoralu. Tako u Pismu mladima svijeta iz 1994. godine kaže: »Biti danas misionar u srcu našeg društva znači također najbolje se koristiti sredstvima komunikacije za taj vjerski i pastoralni zadatak.«

No, u praksi i nije uvijek baš tako. I sam je Papa rekao: »Prednost se daje općenito drugim sredstvima za naviještanje evanđelja i za odgoj, dok se sredstva društvenog priopćivanja prepuštaju inicijativi pojedinaca ili malenih skupina koje ulaze u pastoralno planiranje tek na sporedna vrata.«25 To se stanje, kako ističe i AN, treba izmijeniti. Sredstva društvenih komunikacija imaju veliku moć u ostvarivanju zajedništva, i onoga na globalnom ljudskom i svjetskom planu i na onom crkvenom pa i unutarcrkvenom planu. Krist je u isti mah sadržaj i vrelo onoga što Crkva želi priopćiti kada navješćuje evanđelje. A Krist je princip jedinstva svijeta i Crkve. Navješćivati Krista preko masovnih komunikacija u tom smislu znači odgovoriti potrebi svijeta i ujedno temeljnom poslanju koje Crkva u svim vjekovima ima.

Odnos društvenih medija prema Crkvi

Mediji danas imaju nezaobilazno značenje za funkcioniranje modernoga društva; bez njih ono ne bi moglo opstojati; oni pružaju informacije građanima i donositeljima odluka na svim razinama i na svim područjima kako bi ovi mogli sudjelovati u svim oblicima društvenoga života. Od medija se osim toga očekuje da na svoj način kontroliraju demokratske institucije, te ukazuju na nepravilnosti i zloporabe. Uz to oni potiču razgovor društva i rješavanje problema. Da bi oni to mogli učiniti, moraju biti slobodni i treba ih biti mnogo i različitih. Takav njihov položaj, kako smo spomenuli, daje im moć koju oni često zloupotrebljavaju. To je danas uzelo velike razmjere, posebno pojačanom komercijalizacijom medija. No, općenito se procjenjuje da je još veća

25 AN, 20; usp. Ivan Pavao II., Crkva u Europi, br. 63.

korist od usluga koje takvi mediji i na takav način čine društvu, nego što je šteta od njihovih zloporaba. Stoga je aktualna diskusija o medijskoj etici. Bez obzira na to koji su uzroci toga stanja i kako mi to stanje procjenjivali, činjenica jest da mediji danas imaju velik utjecaj na javno mnijenje, te mogu pojedincima i institucijama društva koristiti, ali i jako naškoditi.

U utrci za senzacijama kao metu svojih »otkrića«, kritika i napada mediji sve češće uzimaju i Crkvu. Negativna vijest, bila ona lažna, ili samo napola istinita ili istinita, ali izvučena iz svoga konteksta, može u velikoj mjeri naškoditi Crkvi i njezinu djelovanju. Premda publika naviknuta na opisani medijski pristup neće vjerovati svemu što iznose, ipak ostaje negativan dojam koji će na kraju mnoge ljude odvratiti od toga da u Crkvi potraže pomoć za svoje duhovne potrebe i povjeruju Kristovoj poruci. Stoga je Crkva u razvijenijim zemljama slijedila primjer većine društvenih institucija te se sve sustavnije brine za odnose s medijima, kako bi predusrela štete koje joj mediji mogu nanijeti.

U komunističkom sustavu naša je Crkva bila okružena donekle, službeno, neprijateljskom okolinom, te je mnoge stvari morala tajiti od javnosti da ne bude napadana. A neke informacije, i da je htjela objaviti, nije mogla; bila je izvan službene javnosti ili negdje na njezinu rubu. Danas se Crkva nalazi u okruženju koje je u načelu prema njoj neutralno, te je normalno integrirana u javnost. Ima nekih posljedica prijašnjega vremena u medijima (negativni stav mnogih novinara i nedostatak stručnoga znanja o Crkvi), ali i u njoj samoj (nedovoljna pripremljenost i spremnost za normalan odnos prema medijima). U interesu je Crkve da se te posljedice što prije prevladaju. Ona se sa svoje strane mora naviknuti na transparentnost svoga unutrašnjeg života i na otvorenost za pružanje informacija o svom djelovanju koje javnost zanimaju. To će imati pozitivne posljedice i za njezin unutrašnji život, ali i za njezinu sliku u javnosti.

Nakon, uvjetno rečeno, neutralnog zanimanja javnih medija za crkveno djelovanje, vrlo se brzo dogodilo ono što se moglo i očekivati, naime,

da su se svjetovni mediji prema Crkvi počeli odnositi slično kao i u drugim zemljama liberalne demokracije. Izvješća o Crkvi počela su se seliti s naslovnih stranica prema sredini, a ako su katkad i dospjela u prve i udarne minute TV-dnevnika, vrlo su se brzo našla pri kraju, a sve je primjetljivije da se jednostavno i ne uvrštavaju. Pritom nije posve jasno koji su to kriteriji koje urednici imaju u odabiru važnosti crkvenih tema, odnosno tema koje se tiču Crkve. Opširne tekstove i izvješća, kakvih se znalo vidjeti u prvim mjesecima ili godinama nakon demokratizacije, zamijenile su kratke vijesti, ili pak senzacionalizam koji u Crkvi uglavnom traži skandale i sukobe.

Trendovi u svijetu

Taj trend u svjetovnim medijima ima svoju zanimljivu povijest. Negdje krajem osamdesetih godina u SAD-u je provedeno veliko istraživanje koje je pokazalo da je religija predmet zanimanja javnosti kao i druga područja ljudskoga života, poput politike, sporta, kulture itd. Tada su izdavači sekularnih medija povećali svoje religiozne redakcije i zaposlili više novinara i urednika. I ta se procjena potvrdila. No, 2001. godine u cijelom su nizu velikih medija dokinuta uredništva za crkvena i religiozna pitanja, a stručni urednici i novinari ili su otpušteni ili su dodijeljeni drugim uredništvima. Redukcije su se dogodile navodno zbog štednje, a jedan od odgovornih izjavio je: »Posljedica toga bit će manje sadržaja u izvješćivanju o religiji; ono će se ograničiti na izvanredne događaje primarno kriminalnoga i skandaloznoga karaktera.« Taj trend došao je i do nas.

Smatra se da je iza toga neoliberalizam koji je potaknuo globalizacijske trendove zbog profita velikih multinacionalnih kompanija. Crkva i kršćanstvo kao religija jedna je od najstarijih globalnih pojava te je ukorijenjena u kulture malih naroda, nastojeći ih poticati i čuvati (kao što to posebno naglašava Pastoralna instrukcija Aetatis novae), ipak baš takva smeta spomenutim trendovima. Osim toga poznato je da je liberalizam od svojih početaka zastupao parolu kako je religija privatna stvar svakoga čovjeka, jer se njezine postavke navodno ne daju dokazati pozitivnom

znanstvenom metodom, pa stoga država sve religije treba tretirati jednako, a njima da nije mjesto u javnosti.

No, današnji liberalni mediji nisu slobodni kao što se obično tvrdi i kao što bi se u idealnom slučaju tražilo da budu. Iza takvoga tretiranja Crkve u medijima veliki su lobiji kojima Crkva smeta, jer među ostalim Crkva u svijetu dosljedno nastupa protiv rata i protiv povećavanja naoružanja. To smeta industriji oružja i ratnim profiterima svih vrsta. Crkva je protiv kontracepcije umjetnim sredstvima. To smeta farmaceutskoj industriji. A njoj barem djelomično smeta i kršćanski moral koji zastupa umjerenost i zdrav naravni odnos prema tijelu. Crkveno zastupanje moralnih načela smeta svima koji zarađuju na kriminalu, nemoralnim oblicima zabave, npr. filmovima nasilja i pornografije, na drogi itd. Tu se vrti golem novac. Crkva zastupa ljudska prava i poštovanje ljudske osobe; to smeta svim diktatorskim i nasilničkim režimima. Najefikasniji način borbe medija pod njihovom utjecajem jest da se, s jedne strane, prešućuju kršćanska moralna načela, ako ih se ne može osporiti, i da se, s druge strane, nalaze primjeri kršenja tih načela u samoj Crkvi, po mogućnosti u njezinim vodstvenim strukturama.

Činjenica je da se u Hrvatskoj vrlo često, veoma hitno i vrlo površno donose, mijenjaju i odbacuju medijski zakoni. Činjenica je isto tako da se vrlo često zakoni donose i odbacuju upravo kad je riječ o najjačemu mediju – televiziji. Osim toga, zakonska regulativa tako se prilagođuje da se utjecaj i nadzor javnosti svede na minimum. Očito je da su u te procese uključene naoko nevidljive snage koje svojim kanalima žele postići svoje ciljeve. Na području zakonodavstva zbog toga vlada cijeli niz nelogičnosti i dubioznih odredbi, što u praksi znači da jedva tko može biti odgovoran za javno izrečene klevete, laži, optužbe i neistine, a kamoli da može snositi i značajnije posljedice za svoja nedjela. Osim toga posljednjih smo mjeseci svjedoci prave jagme u natjecanju površnosti, trivijalnosti, dekadencije i jeftinih zabava koje uglavnom sve više služe profitu zainteresiranih, a često neimenovanih i nepoznatih grupacija.

Koje i kakvo mjesto može imati Crkva u toj borbi?

Očito je da u takvoj konstelaciji snaga ona može biti jača ili slabija, ovisno o njezinoj opremljenosti za društvo u kojemu mediji imaju tako veliku ulogu. Činjenica je da postoje tendencije unutar samih medija koje nisu sklone Crkvi. Oni, kako se to može čuti ili čitati iz nekih njihovih izjava, ne ulaze u njezino božansko poslanje koje ona ima prema svojoj vlastitoj definiciji. Oni na nju gledaju kao i na druge društvene udruge ili institucije, budući da a priori nisu skloni ni jednoj od njih, pogotovo nisu skloni Crkvi. No, crkveni ljudi često doživljavaju kao da mediji imaju nešto posebno protiv Crkve. Tu ima nešto istine – kao što smo istaknuli – ali treba priznati da mediji ni prema dugima (političarima, gospodarstvenicima, javnim djelatnicima, stručnjacima, udrugama, važnim društvenim institucijama, kulturnim i znanstvenim institucijama, interesnim skupinama) nisu uviđavniji. Dapače. Iza takvog pristupa stoji zadana uloga medija u građanskom društvu da budu kontrola za strukture vlasti, gospodarstva i javnih službi; kad njihovi predstavnici odgovaraju na pitanja novinara, oni zapravo polažu račun javnosti, osobito poreznim obveznicima čiji novac troše. Na djelu je, dakle, s jedne strane, svijest o osamostaljenoj moći medija, a s druge strane, njihova navezanost na izvore moći, odnosno na izvore bogatstva. Ta njihova pozicija već sama po sebi postavlja ih u latentni otpor prema Crkvi koja svojim djelovanjem dovodi u pitanje mnoge etičke norme i ponašanja, ma koliko bila svjesna da ni u svojim vlastitim redovima nije uvijek savršena. Štoviše.

No, također jest i činjenica da se društveni mediji u svijetu i u nas beskrupulozno, hrabro, a katkad i drsko dotiču onih neuralgičnih točaka i problema o kojima se u Crkvi šuti. Činjenica je također da se u svjetovnim medijima znade čuti ili čitati takva kritika kakvu nije moguće čuti ili doživjeti u svijetu koji je autistično zatvoren u svoje granice. Crkva kao zatvoreni i hijerarhijski uređen sustav u trajnoj je opasnosti ne želi vidjeti svoja zastranjenja, slabosti i mane pa svaku kritiku ili čak i blago ukazivanje na te stvarnosti doživljava kao napad na svoj integritet. U tom

će pogledu i u nas biti još dosta međusobnoga koškanja, preispitivanja pa i otvorenih sukoba. Takav stav društvenih medija, ako nije otvorena podvala i notorna laž, može biti dobrodošao korektiv crkvenome djelovanju i uopće ulozi Crkve u našemu društvu. Trebalo bi očekivati da i s crkvene strane bude više otvorenosti da se stupi u otvoren dijalog o svim temama, pa i o onima o kojima i nije ugodno govoriti.

Tendencije u medijima

Budući da je većina medija danas komercijalna, ta činjenica postaje jedan od osnovnih kriterija njihova poslovanja, oni svojim pristupom nastoje privući publiku, a nerijetko se komercijalnost tumači i kao etička kategorija, što ona ne može biti. Za taj se cilj upotrebljavaju različiti načini: Središnji su sadržaj medija događaji. I to događaji koji izlaze iz onoga što je uobičajeno. Premda se i Crkva i crkveni ljudi pozivaju na to da je ona sama događaj i da živi od događaja Isusa Krista, za medijski svijet to ne mora značiti isto što znači za Crkvu i njezino doživljavanje same sebe. Crkva, naime, redovito ne obiluje nekim osobitim događajima, posebno ne izvanrednima i konfliktnima. Izvanredno može biti i nešto pozitivno; ali pozitivno mora biti mnogo veće da bi privuklo pozornost. Najveći broj događaja u Crkvi jesu bogoslužna okupljanja. Ona okupe velik broj vjernika, ali na njima se uglavnom ne događa ništa izvanredno. Otkad su se počeli održavati seminari za ozdravljenje, ili pak seminari za evangelizaciju, budući da su neredoviti, privlače veliku pozornost medija, no tu pak Crkva ima problema kako se postaviti prema njima. Slično je i s navodnim ukazanjima, pojedinim karizmaticima i osobama koje javnost prepoznaje kao takve, a crkveno je vodstvo prema njima rezervirano ili ih pak ne želi izlagati javnosti (primjer vlč. Zlatka Sudca).

Mediji, naime, žive od osobitosti, suprotnosti pa i ekstrema. Mnogi su mediji u svijetu i u nas stekli popularnost iznošenjem takvih sadržaja i još je zadržavaju, pa se stječe dojam da se popularnost, čitanost i gledanost i može steći samo takvim sadržajima. Zanimaju ih svađe i sukobi. Po mogućnosti uvrede i odnosi koji završavaju na sudu! A kad ih nema,

kad čovječanstvo nije dovoljno »inventivno« u zlu, tada se takvi sadržaji izmišljaju ili se »natežu«.

U takvom se pristupu, dakle, svi događaji kao i odnosi u društvu pa i u Crkvi navlače na tzv. gladijatorski obrazac. Društvo se gleda isključivo pod vidom nemilosrdne borbe interesa, otimanja za položaje i novac, kao u borbenoj areni. Dakle, društvo se vidi kao scena na kojoj nastupaju dobro uvježbani pojedinci protiv drugih dobro uvježbanih pojedinaca.

Dobro uvježbane momčadi protiv isto tako dobro uvježbanih momčadi, te jedni protiv drugih ukriženo: Crkva protiv države, biskupi protiv političara; konzervativci protiv progresista i obratno; lokalna Crkva protiv Rima, svećenici protiv biskupa, redovnici protiv dijecezanskog klera. To, naravno – i kad je riječ o odnosima u Crkvi i odnosima Crkve prema drugim subjektima – potpuno falsificira ili silno pojednostavnjuje i reducira realnost. Nećemo, naravno tvrditi da mediji pokatkad nemaju pokrića za svoja izvješća i načine kako ih predstavljaju, no činjenica je da se ono što je redovito, pozitivno i afirmativno uglavnom previđa i preskače. Pritom postoji i jedan prilično vješto, makar i providno, korišten obrazac prema kojemu su poluistine plasirane bez svoga konteksta i bez navođenja cjelovite zbilje – zapravo najbolje oblikovane i plasirane laži.

Crkva se u svom redovitom djelovanju trudi upravo oko suprotnoga, naime, da stvari budu normalne, da se poslovi i dužnosti obavljaju redovito, da nitko nikoga ne »ujeda«, da se ljudi ne svađaju, da se ne tuže i ne sude. To nije zanimljivo, to nije senzacija. Kad biskupi ili drugi crkveni dužnosnici daju izjave, onda redovito nastoje u tome biti uravnoteženi. No, onda svaki mediji citira samo ono što ide njemu u prilog. Ako se u komentarima i priznaje uravnoteženost, onda se kaže: Crkva je postupila po uhodanom obrascu; jedan udarac lijevo, jedan desno (dakle: udarac!).

Ili, ako su biskupi jedinstveni u nekom stavu, onda se kaže da je predsjednik BK ili Vatikan »disciplinirao biskupe«, zatim kako postoje »jastrebovi u episkopatu«, da je pobijedila »desna« ili pak »lijeva« opcija, pa se onda tako svrstavaju i svećenici, crkveni novinari, a percepcija u javnosti, stvorena na takav način – jednostavno nameće da se nekoga prihvaća po

takvome obrascu. Netko je nacionalist i šovinist pa i tada kad se zalaže za druge narode, za pravedni odnos prema svim žrtvama i sl. Tako stvoreni obrazac zapravo predstavlja manipulaciju Crkvom i crkvenim ljudima, ali još i više to je i manipulacija istinom.

U hrvatskim je medijima takva manipulacija sve očitija i, kad više kad manje, konstantno prisutna kad je riječ o Crkvi. I gotovo bi se sigurno moglo reći da se njome služe sve političke opcije. Osim toga, Crkva kao zajednica naroda Božjega, sve se više svodi ne nekoliko, kako se to u nas voli isticati, »crkvenih velikodostojnika«, što će reći da se uglavnom osluškuje što je rekao kardinal Bozanić i eventualno još koji, po mogućnosti njemu »suprotstavljeni« biskup, poneki teolog ili pak crkveni medijski djelatnik. Ostale se poštuje prema količini pikanterija koje, na ovaj ili onaj način, ti mediji iščeprkaju.

U svjetovnim medijima ima sve manje novinara koji uopće nešto znaju ili razumiju o kršćanstvu i Crkvi, pa i oni koji su zaduženi za to područje poznaju ga uglavnom površno (čast iznimkama!). Na skupu europskih biskupa zaduženih za medije kardinal Godfried Daneels rekao je kako se prije trideset godina u novinama moglo naći nešto što su rekli biskupi.

Danas se registrira samo što je rekao Papa. Prije je bilo antiklerikalnih novinara koji su poznavali svoje područje. Danas se takvi protiv Crkve bore indiferentnošću, neznanjem i podvalama. Traži se gotovo isključivo senzacija. Dnevne su se novine uniformirale. Sve donose ono što zanima većinu. Može se reći da su po svom položaju u medijima kršćani postali manjina, ali nisu zaštićeni kao manjina. No, to nije nikakav hrvatski specificum već se isti trend može pratiti i drugdje, posebice na Zapadu. O tome ćemo nešto više reći dalje na jednome praktičnom istraživanju koje može zorno pokazati odnos pojavljivanja crkvene tematike u društvenim medijima.

Još je jedna pojava koja ne ide na ruku položaju Crkve u medijima. Istraživanja pokazuju da novinari u zapadnim zemljama u mnogo većoj mjeri podržavaju lijeve opcije, nego što to čini većina pučanstva. To se tumači time što novinari sebe većinom shvaćaju kao kritičare zlopora-

ba i nereda u društvu, a manje kao neutralne izvjestitelje o društvenom događanju, kao i time što novinari svojim položajem pripadaju radno ovisnom stanovništvu. Naravno da to ima i psihološke razloge: Tko ima potrebu kritizirati druge, doživljava kao nešto vrlo neugodno kad mora staviti u pitanje samoga sebe. A Crkva pozivom na obraćenje izaziva ljude neprestano da ispitaju svoje djelovanje, da se suoče s negativnim dijelom svoje osobe. Osim toga Crkva se percipira kao institucija koja uglavnom zabranjuje, a manje je vidljiva njezina uloga pomoćnice ljudima u njihovim potrebama.

Odnosi Crkve s javnošću

Protiv takvoga svog položaja u medijima Crkva se mora boriti, kao što to rade i druge institucije, pojačanim razvojem odnosa s javnošću. Na tom je području kod nas u posljednje vrijeme napravljen određeni pomak, no ni izdaleka toliko koliko bi bilo potrebno. Ustanovljeno je dosta ureda za odnose s javnošću, odnosno imenovane su osobe za taj kontakt, no pitanje je koliko voditelji tih ureda, posebno ako su laici, raspolažu informacijama koje novinari traže. Naša je Crkva sa svoje strane, osim već postojećih, ustanovila neke svoje značajne medije kao što je Informativna katolička agencija Zagreb, Hrvatski katolički radio, Radio Marija, brojne mrežne stranice te cijeli niz mjesečnika i povremenih glasila. Nažalost, glas se Crkve u našoj javnosti premalo čuje možda i zbog toga što nije smogla snage za osnivanje svoga tiskanog dnevnika. Čak nema ni svoga službenog i aktualnog mrežnog portala. U tom smislu, češće i promptnije o nekim crkvenim temama čujemo, gledamo i čitamo u društvenim nego u crkvenim medijima. Taj, međutim, odnos, već i zbog naravi i uloge koju su si uzeli javni mediji, ali i zbog tromosti i netransparentnosti kakva se često može sresti u samoj Crkvi, često znade doći do zaoštrenih tonova pa i pravih neprijateljstava. Premda se sa crkvene strane pokazuje određena volja da se oni pospješe, čini se da se na odgovornijim razinama – primjerice, na uredničkim i vlasničkim – takav odnos, s jedne strane, ili želi instrumentalizirati ili se on jednostavno izbjegava. Sličnih stavova može se sresti i u crkvenim

krugovima pa deklarativna opcija za otvorenost prema društvenim medijima jednostavno zapinje u praksi jer se ili odbijaju davati izjave, ili se ne želi odazivati na intervjue ili se pak bagateliziraju teme, napisi i prilozi o Crkvi u takvim medijima.

Obično se kaže da je najučinkovitiji oblik crkvenih uspješnih odnosa s javnošću dosljednost članova Crkve na svim razinama i transparentnost unutarcrkvenih događaja. I to je točno, jer Crkva teško može biti uvjerljiva kad zastupa demokratska načela u društvu ili socijalnu pravdu, ako se toga ne drži dosljedno u svojem djelovanju. U tom pogledu očito dolazi do najizravnijega sraza između sekularne scene i crkvene autentičnosti.

Ali uz to, u situaciji kad mediji traže senzacije i skandale (ako ih nema, oni ih ponekad izmisle, ili barem izazovu), potrebno je kod svakoga crkvenog javnog djelovanja – dok se smišlja način njegove izvedbe, razmišljati i o njegovu prikazivanju, prezentaciji u javnosti, da javnost ima dovoljno informacije i da se izbjegnu koliko je moguće pogrešne interpretacije i spekulacije. Odgovorni za odnose s javnošću morali bi biti uključeni u procese odlučivanja, planiranja i izvedbe javnih crkvenih akcija, onih koje već postoje, a još više onih koje se planiraju kao nove.

Na to prisiljava činjenica da mediji svako malo nalaze razloge kako bi osporili i problematizirali svaki oblik djelovanja Crkve u javnosti.

Stoga je vrlo loše ako je u Crkvi teško dobiti prave informacije, ako se one skrivaju, ili se s njima kasni. To ostavlja velik prostor nagađanjima ili izmišljanjima, ili pak traženju informacije iz »dobro obaviještenih krugova«.

Sve ovo ukazuje na potrebu da se crkveni službenici bolje upoznaju s medijima, njihovom zakonitošću i načinom ophođenja s njima. Jer, ako se oni ne bave medijima, mediji se sigurno bave njima. Sve što se događa, sve što ljude zanima mediji donose, obrađuju, o tome izriču svoje mišljenje, hvale ili osuđuju, objavljuju ili prešućuju. Time – barem dugoročno – utječu na događaje u društvu, te na stavove i mišljenja ljudi. Stoga je važan interes Crkve da razumije medije i da se u svijetu, koji je njima označen, što bolje snalazi.

Za kraj ovoga, koliko aktualnog toliko i važnog ali i intrigantno prizemljenog, utjecaja svjetovnoga svijeta na Crkvu, a posebice na situaciju u nas, još samo kratka ogledna analiza, kao određena ilustracija koja može dati relativno vjerodostojnu sliku učestalosti pojavljivanja crkvenih tema u našim tiskovinama.

Prema istraživanju koje je za međunarodni kolokvij o 10. obljetnici IKA-e proveo ravnatelj HINA-e Mirko Bolfek, a pratio je najvažnije hrvatske dnevnike: Jutarnji list, Novi list, Večernji list, Slobodnu Dalmaciju i Vjesnik u razdoblju od jednoga tjedna 21. do 27. veljače 2003., koje sveukupno izlaze u nakladi od pola milijuna primjeraka, te u usporedno i pariški dnevnik Le Monde, spomenutih pet hrvatskih dnevnika objavili su u navedenom (slučajno odabranom), razdoblju od sedam dana ukupno 90 raznih tekstova izravno povezanih s nekom vjerskom temom. Slika po pojedinim listovima pritom je bila sljedeća: Jutarnji 23, Novi list 20, Večernji 17, Slobodna 16, Vjesnik 14.

U prosjeku je to znači bilo 18 tekstova po jednom dnevnom listu, u promatranom sedmodnevnom razdoblju. Pariški je Le Monde u svojih sedam brojeva istodobno objavio 9 tekstova na različite vjerske teme. Omjer 18 : 9 zapravo je samo na prvi pogled tako značajno u korist hrvatskih medija, jer je u našim novinama riječ o manjim tekstovima, uglavnom vijestima i proširenim vijestima, dok je u Le Mondeu riječ o opširnijim i unikatnim tekstovima.

U promatranom razdoblju (podatci za svih pet listova), na prvom je mjestu spominjan Papa, u 25 tekstova, od čega 13 u kontekstu iračke krize i 11 u vezi s najavama posjeta Hrvatskoj. Među hrvatskim crkvenim ljudima najviše je bio zastupljen nadbiskup Bozanić – 8 (uključujući tu i više vijesti o njegovu tadašnjem putu po Latinskoj Americi), pa biskup Jezerinac – 5 (dnevnu vijest o njegovu imenovanju za savjetnika u Vatikanu objavilo je svih pet hrvatskih dnevnih novina); slijede nadbiskup zadarski Ivan Prenđa (3) i biskup đakovački i srijemski Marin Srakić (2), u vezi s najavama posjeta Pape Hrvatskoj. Taj se omjer nebitno mijenjao »u korist« pojedinoga biskupa ili pak neke druge crkvene osobe, no činjenica je da se od 2003. do

2004. godine takav odnos smanjio te da se povećao broj tema koje upućuju na »žutilo«. Štoviše, u posljednjih je nekoliko mjeseci sve češće moguće naći članke ili pak čuti, odnosno vidjeti priloge koji se bave pravim podmetanjem, izmišljanjem i manipulacijom a da pritom nikakvi demantiji ili pak nikakvo pozivanje na zakon o tisku, etički kodeks i slične norme nema rezultata. Crkvene se teme na naslovnicama i udarnim minutama mogu pojaviti samo u kontekstu problematičnog i skandaloznog.

Bez obzira na te činjenice, za crkvene ljude ostaje otvoreno pitanje kako djelovati upravo u ovakvim okolnostima. Crkvi mora biti stalo da te posljedice i te okolnosti shvati i pokuša se prema njima ravnati. Sa svoje strane Crkva mora poraditi na većoj transparentnosti svoga unutrašnjeg života, zatim na proaktivnom djelovanju u kojem će otvoreno iznositi čak i one neuralgične ili pak škakljivije sadržaje i teme o kojima će mediji svejedno pisati (primjerice, o tome kako se troši novac dobiven iz državnoga proračuna ili pak o nekim graditeljskim akcijama na planu pojedinih biskupija za koje postoji interes javnosti – a koje često ostaju nedostupne čak i crkvenim novinarima).

Otvorenost, dakle, za pružanje informacija o svome vlastitom djelovanje trebala bi biti jedna od temeljnih odrednica upravo u ovakvim okolnostima suživota sa svijetom medija. Naravno, danas možda više nego što je to bilo jučer, valja imati na pamet onu Isusovu: »Budite, dakle, mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi.« (Mt 10,16). I mudrost i bezazlenost, međutim, katkad za rezultat mogu imati teški osjećaj poraza, neučinkovitosti ili pak nepravde. U odnosu sa svijetom medija to je gotovo redovit slučaj. Ali, kao što je rekao jedan kardinal: Mi znamo da nas mediji manipuliraju, ali nemamo izbora i moramo prihvatiti taj izazov! (Citirano prema sjećanju).

Zaključak

Upravo na tome mjestu, na mjestu iznošenja istina, upletanja manipulacije, podmetanja, laži pa i otvorenih povreda i poraza – vraćamo se našoj početnoj temi: sekularizaciji koja je, i može biti, ispit kršćanske vjere. U

srazu s pitanjima i događanjima koja se pojavljuju iz svjetovnoga svijeta nužno će biti iščitavati i glas Božji. Jer on nije odvojen od svijeta. Tako pitanje s početka ovoga napisa: Kako ostati kršćanin u ovome svjetovnome svijetu? – zapravo postaje i ostaje temeljno pitanje o vlastitom duhovnom kršćanskom profilu i integritetu. Odgovarati je moguće upravo unutar zadanih gabarita ovoga postojanja. Kršćanin u suvremenome svijetu i nema drugog izbora, ili kako bi rekao Tomislav Janko Šagi-Bunić – nema drugog puta. Taj put jest put ostajanja i izdržavanja u svjetovnome svijetu, usprkos porazima, nedosljednostima i vlastitim manjkavostima. Na takav način kršćanin postaje suodgovoran za ovaj svijet, ne negira ga, ne bježi u fikcije, ne zavarava se imaginacijama i ne troši energije u prazno. Tu, usred svjetovnoga svijeta, da se poslužimo Andrićevom sintagmom, »Bog tako dobro šuti da se već pomišlja da ga i nema. A on je mirno srce svih atoma.« Kršćanin to vjeruje i to živi. To je sav razlog za neodustajanje.

O ozakonjenju pobačaja, desničarenju i inom1

Ovih se dana čuje kako bi se mogao pokrenuti prijedlog za referendum, koji bi inicirao promjenu zakonske regulative o pobačaju?

Referendum o promjeni postojeće zakonske regulative o pobačaju bio bi moguć i, prema mišljenju nekih kompetentnih ljudi, poželjan ne samo kao izražavanje najvišeg oblika vladavine naroda, dakle demokracije, nego i kao oblik društvene pravednosti i svijesti odgovornosti. Naime, postojeći zakon iz 1978. godine posve je neprimjeren, a vjerojatno je i protuustavan, o čemu će, kako je najavljeno, svoju odluku uskoro donijeti Ustavni sud. Naime, Ustav RH u čl. 21 štiti pravo svakog čovjeka na život – a nerođeno dijete spada u kategoriju čovjek – pa bi iz toga proizlazilo da taj zakon nije u skladu s Ustavom. Ali, kažem, o tome će uskoro odlučiti Ustavni sud. Ovdje ću samo podsjetiti da je na pitanje Ustavnog suda 2009. godine o tome kad počinje ljudski život, Etičko povjerenstvo Petrove bolnice u Zagrebu jednoznačno odgovorilo da život počinje spojem muške i ženske spolne stanice. U trenutku začeća, dakle, već nastaje život. Ljudski život. I taj ljudski život ima svoja neotuđiva prava. O tome je li to već osoba i ljudsko biće nitko još nije pružio valjane protuargumente. Dr. Tonči Matulić, katolički teolog koji je na tome području u nas vjerojatno najkompetentniji, podsjeća da pravna praksa poznaje institut po kojem se nerođeno dijete u danim okolnostima smatra kao da je već rođeno te

1 Intervju u Večernjem listu objavljen 3. prosinca 2016. pod naslovom: »Referendum protiv pobačaja politikanstvo je koje bi ideološki podijelilo društvo«. Razgovor je vodio Darko Pavičić.

Anton Šuljić rođen je 1955. godine u Novalji na otoku Pagu. Teologiju je studirao u Rijeci i Zagrebu, a njemački jezik i književnost te povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru. Predavao je u Zadru, Pazinu, Rijeci i Zagrebu. Svećenik je Krčke biskupije, pjesnik, publicist i šansonijer. Obavljao je više odgovornih službi u Crkvi, od profesorske preko odgojiteljske i novinarske, bio je ravnatelj Tiskovnoga ureda Hrvatske biskupske konferencije te ravnatelj i glavni urednik Informativne katoličke agencije – Zagreb, a od rujna 2006. do umirovljenja u siječnju 2020. godine na službi je pomoćnika direktora u Kršćanskoj sadašnjosti Objavio je pet zbirki pjesama na standardu i na čakavskom, više knjiga duhovno-meditativnog karaktera, niz križnih putova te trostruki CD sa šest snimljenih križnih putova, knjigu ogleda o zavičajnim umjetnicima i kulturnim djelatnicima, dvije knjige teološko-likovnog te jednu povijesno-glazbenog određenja, a izdao je i tri kantautorska CD-a svojih šansona. Piše znanstvene i popularne članke te je česti gost u hrvatskome medijskom prostoru.

SADRŽAJ

Predgovor

Medijsko (samo)predstavljanje Crkve u hrvatskoj javnosti

Profesionalne vrijednosti agencijskoga novinarstva i odgovornost za javnu informaciju

CRKVA, PAPE I MI

– što nam je ostalo?

Pohvala stvorenomu

Ako netko iz crkvenih redova već nekoliko desetljeća konstantno, jasno, autentično i samokritično, pače aktivno traži sugovornike u šarolikoj hrvatskoj javnosti, onda je to zacijelo autor ove knjige, Anton Šuljić. Nije to pristanak na razgovor ili sugovorništvo iz dodvoravanja javnosti. Riječ je o intelektualnoj čežnji autora za provjerom svojih stavova (kao i onih institucije Crkve kojoj pripada), nastaloj iz strasti za učenjem i otkrivanjem novih obzorja znanja, iskustava, te u konačnici drugoga i drukčijega. Svi ovi tekstovi nastali su s konkretnim povodom. Autor se, dakle, uključio u javne rasprave ili se otisnuo na zapuštene obale (kako crkvenog tako i teološkog) javnog diskursa. Šuljić upravo svojim jasnim, a opet blagim stavom, tečnim, ali nepredvidivim načinom izlaganja, te razvidnim argumentiranjem prožetim osobnom vjerom potvrđuje sposobnost teološkoga govora u javnosti, potrebu za njim i uopće njegovu javnu relevantnost. Miris evanđelja Šuljićev je tamjan, a njegova je dogma sretan, autentičan čovjek. Svatko tko traži uporište za budućnost s velikim će intelektualnim dobitkom iščitavati, štoviše, razmatrati ove tekstove.

Frano Prcela OP

Cijena: 30,00 €

ISBN 978-953-11-1881-1