O hrvatskome crkvenom jeziku - Rasprave, ogledi, ocjene (II.)

Petar Bašić

me

O hrvatsko crkveno jeziku

Kršćanska sadašnjost

Rasprave, ogledi, ocjene II.

Petar Bašić

O hrvatskome crkvenome jeziku Rasprave, ogledi, ocjene (II .)

Kršćanska sadašnjost Zagreb, 2018.

Recenzenti: izv. prof. dr. sc. Ante Crnčević prof. emer. dr. sc. Ivo Pranjković

Korektura: Karmela Prosoli Prijelom i oprema: Tomislav Alajbeg

njiga je objavljena uz financijsku potporu K Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske.

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Grafički zavod Hrvatske d.o.o., Zagreb Naklada: 500 ISBN 978-953-11-1084-6 Tiskano u prosincu 2018.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001015416.

Predgovor

Predgovor

Od moje prve knjige pod naslovom O hrvatskome crkvenome jeziku.

Rasprave, ogledi, ocjene (I.) prošlo je punih šesnaest godina. Od tada sam objavio više tekstova iste tematike i još ih je podosta u različitoj fazi dorađenosti. Uvjeren sam da je pisanje o crkvenome jeziku prijeko potrebno pa sam odlučio te svoje u međuvremenu objavljene radove, i poneki drugi koji je dorađen za objavljivanje, objaviti u novoj knjizi.

Premda je sastav ove druge knjige ponešto različit, ostavio sam isti podnaslov: Rasprave, ogledi, ocjene (II.).

Na prvom je mjestu tekst pod naslovom Uz novo izdanje misala.

Bilješke o hrvatskom liturgijskom prevođenju, nastao, kako se i iz naslova može naslutiti, u vrijeme najnovijega hrvatskog prevođenja Rimskog misala. Tu su, uz sažeto iznesene rezultate razmišljanja, i problemski formulirana razna pitanja koja još čekaju odgovarajuće istraživanje i obradbu.

Slijedi članak Prevodilačke nedoumice u hrvatskome lekcionaru A–B–C. U naslovu prvotno objavljenog članka izostavljena je riječ »neke«, koja je mogla zavarati da se radi o usputnim bilješkama. U taj je članak međutim uloženo mnogo truda i on bi po važnosti od svih tekstova u ovoj knjizi došao na prvo mjesto.

Zatim dolazi članak o prijevodu molitve Oče naš. Na ovom se primjeru dobro vidi da u crkvenome jeziku nisu po srijedi samo jezične značajke. A jedan znakovit primjer još nešto pokazuje: jedan hrvatski bibličar napisao je opsežnu knjigu o molitvi Oče naš, i nekoliko puta citira ovaj moj članak, ali ni riječi nema o hrvatskom prevođenju te molitve. A to se i te kako moglo očekivati.

5

Predgovor

Tekst o ‘jezičnoj ravnopravnosti’ pokazuje kako se i crkveni jezik teško odupire izvanjskim, ponajčešće ideološkim utjecajima.

Nazivlje je u svakoj struci iznimno važno, pa i u crkvenome jeziku. U člancima koji slijede prevladava rasprava o nazivlju.

I na kraju, svojevrsna recenzija Marevićeva Latinsko‑hrvatskog en‑ ciklopedijskog rječnika, s posebnim naglaskom na religijskim, odnosno kršćanskim sadržajima. Donedavno su religijski sadržaji bili ograničeni na malom zatvorenom prostoru, a nakon hrvatske državne samostalnosti pristup i tim sadržajima otvoren je svima, što se negativno odražava na jezičnu kulturu. Lako se zamijeti da je na tom području mnogo više jezične nesigurnosti nego na drugima.

Prva knjiga s istim naslovom, kako je već spomenuto, objavljena je 2002. i već je duže nema na tržištu. Stoga su neki zanimljiviji tekstovi iz nje preuzeti u ovu novu knjigu: neki su ugrađeni u nove, a neki su preuzeti zasebno. A svi su oni, kao i drugi već objavljeni tekstovi, za ovu zgodu dodatno dotjerani i dorađeni.

6

Uz novo izdanje misala

Uz novo izdanje misala

Bilješke o hrvatskom liturgijskom prevođenju

Misal je bez ikakve dvojbe najopsežnija, najzahtjevnija i možda najreprezentativnija liturgijska knjiga. Zato je u vremenskoj povezanosti s objavljivanjem 3. tipskog (latinskog) izdanja Rimskoga misala (2002.) objavljena uputa »Liturgiam authenticam« o pravilnoj ­primjeni Konstitucije o svetoj liturgiji. Uputa, peta po redu takve vrste, donosi na jednome mjestu sve o priređivanju i objavljivanju tekstova za liturgiju na narodnim jezicima, pa tako i o samome p­revođenju.

1. Peta uputa za pravilnu primjenu Konstitucije o svetoj liturgiji Petu uputu za pravilnu primjenu Konstitucije o svetoj liturgiji II. vatikanskoga koncila objavio je Zbor za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, s nadnevkom 28. ožujka 2001., a stupila je na snagu 25. travnja 2001.

Uputa polazi od iskustva s prvim izdanjima liturgijskih knjiga poslije Koncila i ima pred očima njihovu reviziju za nova izdanja koja bi ostala na snazi kroz duže razdoblje. Imajući u vidu važnost stabilnosti liturgijskoga teksta, potiče i naređuje da se dotadašnja izdanja pomno pregledaju: da se popravi i dotjera gdje je to potrebno radi vjernosti izvorniku ili s kojega drugog razloga.

U uvodnim brojevima Upute govori se o dotadašnjim nastojanjima na ovom području, sabranima ponajprije u prethodnim četirima 7

Uz novo izdanje misala

uputama. Tekst ove nove upute ovako je razdijeljen: I. Izbor narodnih jezika u liturgijskoj uporabi (br. 10–18); II. Prijevod liturgijskih tekstova na narodne jezike (19–69); III. Izradba prijevoda i uspostava povjerenstava (70–108); IV. Izdavanje liturgijskih knjiga (109–125); V. Prijevod vlastitih liturgijskih tekstova (biskupije i redovničke obitelji, 126–130); Zaključak (131–133).

Glede prevođenja najprije se govori o općim načelima bilo kojega prevođenja (br. 19–33), a zatim o propisima vezanima za prijevode Svetoga pisma (br. 34–46) i drugih tekstova (br. 46–69). U općim se načelima podcrtava sakralnost liturgije i zahtijeva da se ona i u prijevodima sačuva. Rimski obred ima vlastiti stil i ustrojstvo, u prijevodima treba i njih sačuvati koliko je moguće. Na prvom je mjestu vjernost i točnost u prenošenju izvornoga teksta. Liturgija se međutim ne obraća samo čovjekovu umu nego cijeloj osobi. Zato treba čuvati simbole i slike, a ono što je u izvorniku rečeno uključno, u prijevodu ne treba izricati izrijekom niti pojašnjavati (usp. br. 28).

Zatim se govori o dodatnim odredbama za prevođenje biblijskih i drugih liturgijskih tekstova. Za Sveto pismo, kako se moglo i očekivati, načela su vrlo stroga, no u br. 46 ipak se kaže: »Gore utvrđene norme u pogledu Svetoga pisma valja, uz potrebne preinake, primjenjivati i na tekstove crkvenog sastavljanja.« A u br. 47: »Budući da prijevod mora prenositi trajno bogatstvo molitava izraženih jezikom koji se, dakako, mora razumijevati u ‘kulturnom kontekstu’ kojemu je namijenjen, neka se ravna i uvjerenjem da istinska liturgijska molitva nije obilježena samo duhom kulture, nego i ona sama pridonosi oblikovanju kulture. Stoga je prirodno da se ona, do određene mjere, smije razlikovati od općega načina govora. Liturgijski prijevod koji prenosi dužnu vjerodostojnost i cjelovitost smisla izvornih tekstova, pridonosi oblikovanju sakralnog narodnog jezika, kojega su rječnik, sintaksa i gramatika svojstveni božanskom štovanju, ne gubeći pri tom snagu i vjerodostojnost koju ti elementi imaju u svakodnevnom govoru, ne propuštajući vršiti utjecaj na svakidašnji govor, kako je to bilo i kod jezika ranije evangelizacije.« 8

Uz novo izdanje misala

2. Peta uputa i hrvatsko liturgijsko prevođenje Hrvatsko liturgijsko prevođenje zasad nije sustavnije proučavano. Posljedica toga osjeti se tijekom bilo kojeg teološkog prevođenja.

Potrebu sustavnijeg istraživanja pokušat ću ilustrirati nekim primjerima i dati barem početne naznake slijedeći teme koje postavlja sama Uputa.

a) Leksik Uputa potiče da se u prijevodima ne odričemo nepromišljeno riječi sačuvanih u latinskome, a koje dolaze iz starih jezika, npr. amen, alleluia, Kyrie eleison (usp. br. 23). U hrvatskome su prve dvije sačuvane, a treća je prevedena (Gospodine, smiluj se), no možemo se pitati je li ju trebalo prevesti i je li ju uopće moguće prevesti na odgovarajući način.

Spomenimo ovdje i neke druge primjere: riječ evanđelje redovito se ostavlja neprevedenom, no u posljednje vrijeme javlja se težnja da se i ta riječ prevede, npr. Rupčić u izdanju Novoga zavjeta i psalama 2000.: Početak Radosne vijesti o Isusu Kristu (Mk 1, 1); A tko izgubi život svoj radi mene i Radosne vijesti (Mk 8, 35)…

Riječi Pasha/pashalni u starini su češće ostajale neprevedene, a u novije vrijeme prevode se gotovo redovito riječima Vazam/vazmeni.

Je li to dobro? Ako se staje uz tumačenje da je Vazam ponovno uzimanje mesa nakon »mesopusta«, zaziranje je od te riječi opravdano, a ako se Vazam povezuje s »Pashom«, onda je naziv prihvatljiviji.

U svakom bi slučaju trebalo bolje istražiti podrijetlo riječi vazam.

Pasha je i židovski i kršćanski pojam. Kao što imamo Stari i Novi zavjet, tako bi trebala biti i stara i nova pasha. Za židovsku pashu ne kažemo vazam, nego pasha – znači li to da bi i kršćanski naziv trebao biti pasha?

S Pashom se često povezuje pojam misterij pa imamo dvočlani naziv: pashalni misterij ili vazmeno otajstvo. U toj svezi, kada se 9

Uz novo izdanje misala

prevodi, redovito dolazi otajstvo, a drugdje postoji kolebanje između tajna/otajstvo.

b) Nazivlje Nazivlje je važno za svaku struku pa tako i za teološku. O tome će se govoriti naprijed, str. 180–206. No i ovdje možemo spomenuti neke primjere.

Actus paenitentialis – pokornički čin U hrvatskom je i u prvome i u drugome izdanju misala naziv actus paenitentialis preveden sa pokajnički čin. Pridjev pokajnički odnosi se na pokajanje, a paenitentialis na paenitentia (pokora). Dobro je da i u prijevodu ta veza ostane. Zato bi trebalo: pokornički čin.

Psalmus responsorialis – Otpjevni psalam Naziv »Pripjevni psalam« promijenjen je u »Otpjevni psalam«: »Otpjevni psalam (psalmus responsorius) odgovara pojedinom čitanju i obično se uzima iz lekcionara… Da bi narod mogao lakše uzvraćati psalmodijski odgovor (responsum psalmodicum), ponuđen je izbor nekih tekstova otpjevā i psalama (responsorum et psalmorum) prema različitim vremenima liturgijske godine«… (OURM3 61).

U liturgiji časova još je i prije postojao Kratki otpjev (Responsorium breve). OULČ 49 ovako o njemu govori: »Kao odgovor (ad respondendum) na riječ Božju dodan je responzorijalni pjev ili kratki otpjev (cantus responsorialis seu responsorium breve) …« Za »responsorium« J. Marević u svome Latinsko‑hrvatskom enci‑ klopedijskom rječniku (2000.) kaže: »Crkveni pjev u kojemu pojedincu pjevaču zbor pjevajući odgovara«, a »otpjev« ovako definira Veliki rječ‑ nik hrvatskoga standardnog jezika (2015.): »u liturgiji kod pjevanja psala10

Uz novo izdanje misala

ma pjevani odgovor… na retke ili kitice psalma…«, dok za »pripjev« ­kaže: »riječi ili stihovi koji se u pjesmi ponavljaju, uglavnom na kraju strofe«.

Iz svega rečenoga može se zaključiti da je primjerenije reći otpjev‑ ni psalam – kako je u najnovijem izdanju lekcionara (2007.).

Credo U hrvatskome, mimo uobičajene prakse, za Credo imamo naziv Vjerovanje. Vjerojatno je taj naziv izabran radi lakšeg sklanjanja (tako npr. Kniewald u svome Misalu u naslovima stavlja Vjerujem, a u kosim padežima govori o Vjerovanju), a u skladu s nazivima pojedinih molitava (po početnim riječima) trebalo bi biti Vjerujem. U latinskome često dolazi i Symbolum (fidei), a u hrvatskom se taj naziv (simbol) nije dovoljno ukorijenio (pojavljuje se tek u novije vrijeme). Kad smo kod toga teksta, spomenimo jednu prevodilačku nepreciznost: »Crucifixus etiam pro nobis sub Pontio Pilato; passus et sepultus…« na hrvatski je prevedeno: »Raspet također za nas: pod Poncijem Pilatom mučen i pokopan«; napomenimo uz to da a) ono »mučen i pokopan« treba drukčije povezati: »Raspet također za nas pod Poncijem Pilatom; mučen i pokopan…« i b) »passus« ne znači »mučen«, nego »koji je trpio«.

Spomenimo ovdje i jedan važan, a na hrvatski teško prevediv izraz iz Nicejsko-carigradskog simbola. O jednakosti Duha Svetoga s drugim božanskim osobama kaže se: Qui cum Patre et Filio simul adoratur et conglorificatur. Glagol adorare (njem. anbeten), i pogotovo glagoli koji mu stoje u pozadini,1 danas se odnosi samo na Boga i na božanske osobe. Kao hrvatska prevedenica uzima se glagol klanjati se. Klanjanjem se iskazuje čast božanstvu, i to se upravo želi

O tome opširno raspravlja V. Košić, Prijedlog za bolji prijevod izraza »sym‑ proskynoymenon« u Carigradskom simbolu, u: BS 72/2002, 4, 543–555.

1

11

Uz novo izdanje misala

naglasiti u navedenom latinskom izričaju. (Zato nije dobro kada naši političari kažu pokloniti se žrtvama. Trebalo bi reći odati im počast ili kako slično.) U hrvatskom prijevodu teškoća je u tome što u hrvatskom rekcija tih dvaju glagola nije ista: klanjati se komu, častiti koga. Nastaje pitanje čemu dati prednost, gramatičkoj pravilnosti ili točnosti izričaja. Ako se opredijelimo za ovo potonje, reći ćemo, polazeći od sadašnjeg prijevoda: Koji je s Ocem i Sinom skupa klanjan i zajedno slavljen.

Oratio super oblata – Molitva nad prinosima Molitva kojom se završavaju obredi priprave darova u latinskom se zove oratio super oblata, a u hrvatskom je to darovna molitva. Prije pokoncilske liturgijske obnove ta se molitva u latinskome zvala drukčije (secreta) pa uspoređivanje sa starijim prijevodom nije ­moguće.

Dio koji prethodi euharistijskoj molitvi i u kojem se nalazi oratio super oblata s vremenom je postao i do najnovije liturgijske obnove ostao »ofertorij« i po nazivu i po sadržaju. Prilikom pokoncilske obnove i poslije nje mnogo se raspravljalo o nazivu i sadržaju toga dijela. Najviše je kritikama, katkada neopravdano oštrim, bio izložen glagol offero, offerre, obtuli, oblatum (odatle oblatio i oblata). Sada je naziv toga dijela praeparatio donorum, ali su neki elementi još uvijek ostali iz prethodnoga vremena: u molitvi super oblata često dolazi glagol offerre i imenica oblatio, a ostali su i nazivi cantus ad offertorium, ritus ad offertorium te završna oratio super oblata. Naziv »ofertorij«, kako su mnogi naglašavali, morao bi se odnositi na euharistijsku molitvu.

S nazivima bi bilo lakše kad u samoj molitvi super oblata ne bi bili česti pojmovi kao offerre, oblata i sl. A to je veoma star i u ovom dijelu najvažniji element. Prijevod pojedinih pojmova bio bi ovaj: praeparatio donorum = priprava darova; offerre = prinositi (ne: prikazivati); oblatio/oblationes (od: offerre) = prinos/prinosi; oratio super oblata = molitva nad prinosima (oblata, orum, n. = ono što je prineseno, 12

Uz novo izdanje misala

prinosi);2 cantus ad offertorium = prinosna pjesma; ritus ad offertorium = obred prinosa (usp. OURM 74).

Prezbiter i svećenik U NZ i u praksi prve Crkve za službu u kršćanskoj zajednici nikad se ne rabi riječ svećenik (sacerdos). Ta je riječ upućivala na liturgiju, a u vrijeme NZ i prve Crkve tako su se zvali i židovski i poganski vjerski službenici. S druge strane, očito je da se služba u kršćanskoj zajednici shvaćala šire.

Na čelu prvih kršćanskih zajednica bili su ili prezbiteri ili biskupi, a bilo je i drugih službi.

Riječ biskup (grč. ἐπίσκοπος) ostala je do danas, a umjesto prezbiter s vremenom se raširila riječ svećenik. Crkveni dokumenti nakon II. vat. koncila sve više rabe riječ prezbiter, osobito u nabrajanju stupnjeva sakramenta reda: biskup, prezbiter, đakon.

Danas se i u nas sve češće čuje riječ prezbiter i u svakodnevnom govoru, osobito u nekim duhovnim skupinama, npr. u neokatekumenskim zajednicama. Je li to samo novi modni val ili ima neko dublje značenje? Da bi se na to dao mjerodavan odgovor, trebalo bi istražiti uporabu tih naziva kroz povijest i pokušati razabrati što je utjecalo na određeni izbor.

U većini suvremenih jezika pojam »svećenik« potječe od grčke riječi πρεσβύτερος (= stariji; latinizirano presbyter): tal. prete (uz ­sacerdote), franc. prêtre, njem. Priester itd., a u slavenskim jezicima, pa tako i u hrvatskome, riječ svećenik dolazi od latinske riječi ­sacerdos. Na izbor je vjerojatno utjecalo to kada je taj pojam ušao u koji jezik.

Postoji i riječ »oblata« (jd. ž. r.), a budući da prijedlog »super« ide s akuzativom i ablativom, mogla bi nastati dvojba je li ovdje ablativ ž.r. jednine ili akuzativ s.r. množine. Iz jednog sličnog naziva (oratio super populum) vidi se da je to ovaj potonji slučaj.

2

13

Uz novo izdanje misala

Duh Sveti i Sveti Duh Kada je atribut »sveti« sastavni dio osobnog imena, najčešće dolazi, kao i drugi takvi atributi, iza imenice: Duh Sveti, Ljudevit Sveti (nadimak; kao: Ivan Slijepi…). Ali može doći i ispred imenice: Sveta Obitelj, Sveto Trojstvo. Tu je također sastavni dio vlastitog imena.

Treba međutim razlikovati: sveta Klara (svetica) i Sveta Klara (mjesto). Obično se kaže da treba također razlikovati Sveti Duh (dio Zagreba) i Duh Sveti (božanska osoba), no u praksi za božansku osobu nije uvijek tako. U nazivu božanske osobe atribut »sveti« može doći i ispred imenice. U tome je već na prvi pogled uočljiva podudarnost između grčkoga, latinskoga i hrvatskoga, s time da je ipak utjecaj latinskoga na hrvatski bio neposredniji i sukladnost hrvatskoga s latinskim veća nego s grčkim. U latinskom se redovito kaže Spiritus Sanctus, ali ponekad i Sanctus Spiritus, npr. u Dj 9, 31: »Et consolatione Sancti Spiritus (τοῦ ἁγίου πνεύματος) crescebat«; Duda‑Fućak: »I rasla utjehom Svetoga Duha.« Pozdrav na početku mise uzet je iz 2 Kor 13, 13 …et communicatio Sancti Spiritus (καὶ ἡ κοινωνία τοῦ ἁγίου πνεύματος), što Duda‑Fućak prevode sa »i zajedništvo Duha Svetoga«. Sadašnji pak hrvatski misal ima »i zajedništvo Svetoga Duha« (kao u grčkome i latinskome [Vg, NVg i misal]), i to je sasvim u redu. Čini se da ni u latinskome izričaj nije strogo ustaljen. U Dj 2, 38 Vulgata Clementina ima »et accipietis donum Spiritus Sancti«, a Nova vulgata »et accipietis donum Sancti Spiritus« (tako je i u krit. izd. Stuttgart) (zapaža se tu usklađivanje s grčkim: τὴν δωρεὰν τοῦ/ ἁγίου πνεύματος; Duda‑Fućak opet: dar, Duha Svetoga). NVg međutim ne usklađuje s grčkim u Dj 13, 4, nego ostavlja kao u Vg: missi ab Spiritu Sancto (Duda‑Fućak prevode prema grčkome: poslani od Svetoga Duha). Razlika između grčkoga i latinskoga zamjećuje se u još jednom važnom tekstu: »baptizantes eos in nomine Patris et Filii et Spiritus sancti (καὶ τοῦ ἁγίου πνεύματος)« – hrvatski se tu slaže s latinskim: »I krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga« (Mt 28, 19).

14

Uz novo izdanje misala

Slaganje u latinskome i hrvatskome imamo i u himnu Slava Bogu na visini (završetak): »Iesu Christe, cum Sancto Spiritu…« (Isuse Kriste, sa Svetim Duhom…).

Sabor ili koncil?

Bez istraživanja bi vjerojatno mnogi pomislili da je u hrvatskoj uporabi koncil stariji, a sabor noviji. No nije tako. Već Parčić u svome Hrvatsko-talijanskom rječniku (1901.) ima sabor, a nema koncil (vidjeti naprijed). No mogli bismo se odlučiti i neovisno o prošlosti – na temelju današnje uporabnosti. Oba ta naziva u jeziku dobro funkcio­ niraju, jedina je razlika što je sabor domaća riječ, a riječ koncil je jednoznačnija.3

Pogani Riječ pogani u ovom kontekstu valja barem spomenuti. U pozadini je najčešće latinska riječ gentes. Hrvatska se riječ međutim povezuje s latinskom pagus = selo te nosi u sebi negativne konotacije.

Kako bi njezin sadržaj trebalo izraziti u pojedinim kontekstima stilski neutralnim riječima, to bi trebalo sustavno razmotriti. Evo samo nekoliko primjera iz Novoga zavjeta: Zar to isto ne čine i pogani (et ethnici; auch die Heiden; anche i pagani) (Mt 5, 47); Postavih te za svjetlost poganima (in lumen gentium; zum Licht für die Völker; luce alle nazioni) (Dj 13, 47); Da će Krist trpjeti i… svjetlost navješćivati narodu i poganima (populo et gentibus; dem Volk und den Heiden;

U II. KS-ovu izdanju koncilskih dokumenata (2008.) concilium se dosljedno prevodi »udomaćenom tuđicom koncil… Razlog: koncil se već toliko udomaćio da ga i ne osjećamo kao tuđicu, dok kod riječi sabor postoji opasnost asocijacijā s našom vrhovnom političkom ustanovom« (str. XXIV, Napomena). Zapravo i nije sasvim točna tvrdnja da se koncil »već toliko udomaćio«, on se ubrzano udomaćuje tek nakon tog KS‑ova izdanja.

3

15

U

nutar kršćanskoga liturgijskoga isku­ stva jezik je tema na kojoj se lingvisti­ čke i teološke znanosti uvijek iznova susre­ ću, prožimaju i međusobno rasvjetljuju ...

Znanstvene i stručne rasprave o ne­ kim pitanjima jezika u liturgiji, sabrane u ovoj knjizi, proizašle su iz tako osebujnoga i interdisciplinarnoga zanimanja, te nose neprijepornu znanstvenu relevantnost za našu znanost o jeziku, za kulturu i za teolo­ giju. Interdisciplinarnost obrađenih tema, povezujući teologiju i lingvistiku, osobito morfologiju, gramatiku i prevodilaštvo, zacijelo će pobuditi širi interes i izvan na­ vedenih znanstvenih krugova ...

Autor se u raspravama služi iznimno jasnim jezikom, osjetljivim na leksičko i značenjsko nijansiranje. Stil se odlikuje jasnoćom obrazlaganja, prikladnim odabi­ rom primjera te konciznošću u donošenju zaključaka ... izv. prof. dr. sc. Ante Crnčević

T

ema je knjige relevantna i za teologiju, posebice za područje teološke termino­ logije, i za kroatistiku te za druga filološka područja ... Znanstveni se doprinos djela sastoji ponajprije u autorovoj upućenosti u problematiku kojom se već desetljećima bavi i o kojoj je prije petnaestak godina obja­ vio jednu knjigu pod istim naslovom. Osim spomenutih vrijednih prinosa pravopisnoj, gramatičkoj i leksičkoj problematici, tre­ ba upozoriti i na to da rukopis knjige ima i normativnih pretenzija, pa se tako npr. utemeljeno i posve prihvatljivo raspravlja o terminološkim nedoumicama tipa svjetlo ili svjetlost, sveti/blaženi ili Sveti/Blaženi, ispovijed ili ispovijest, čaša ili kalež, sabor ili koncil, prezbiter ili svećenik itd. Zbog svega toga treba reći da je rukopis ove knjige vrijedan prilog pro­ učavanju teološkoga, posebice liturgijskoga nazivlja na hrvatskome jeziku. prof. emer. dr. sc. Ivo Pranjković

Cijena 120 kn

ISBN 978-953-11-1084-6