O porocima i krepostima by Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Papa Franjo •

Marco Pozza

O porocima i krepostima

Kršþanska sadašnjost

Uvod

PA PA F R A N J O • M A RCO POZZ A

O porocima i krepostima

K R Š Ć A N S K A S A DA Š N JO S T ZAGR EB, 2022.

Naslov izvornika: Papa Francesco in dialogo con Marco Pozza, Dei vizi e delle virtù © 2021 Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano © 2021 Mondadori Libri S.p.A., Milano © za hrvatsko izdanje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, 2022.

Uvod

Uvod Ljepota novoga života u Kristu bolje se uspijeva prikazati slikama nego pojmovima. »U priopćavanju ponizne snage Kraljevstva, korištenjem slikâ i metaforâ, njegova važnost ili hitnost doista se ne umanjuje, nego je to, radije, milosrdan način koji slušatelju ostavlja “prostor” slobode da tu snagu prigrli i da ona zaživi u njegovu životu« (Poruka prilikom Svjetskog dana društvenog priopćavanja 2017.). Nekad, dakle, mnogo više kaže neka slika, nego riječ: ima trenutaka kada čovjek uči očima. Tijekom dvije tisuće godina povijesti Crkve mnogi su umjetnici svoju nadarenost brusili u susretu s Kristovim životom i, svaki na svoj način, s velikim tajnama kršćanskog života: od utjelovljenja do križa, do dara Duha Svetoga. Tijekom stoljeća takve su slike bile dojmljive kateheze, sposobne izazvati pozornost, a istodobno odgovoriti 5

Uvod

potrebi skrivenoj u svakome živom stvoru na zemlji, potrebi za beskrajnim. U uvodu Katekizma Katoličke Crkve. Kompendij čitamo: »Stoljetna koncilska predaja nas uči da i slika propovijeda evanđelje. Umjetnici su u svako doba ponudili vjernicima na razmatranje i udivljenje činjenice koje proistječu iz otajstva spasenja, predstavljajući ih u sjaju boja i u savršenstvu ljepote.«* Slike nas, dakle, upućuju u pravom smjeru. Slike podsjećaju na događaje i tako ih proizvode. Ovaj razgovor o porocima i krepostima potaknut je katehezom koju je, prvih godina XIV. stoljeća, svojim freskama izveo Giotto di Bondone u kapeli Scrovegni u Padovi. Tu je Kristov križ najviša točka, izvorište i vrhunac povijesti; a hodanje putem križa, pod Marijinim nadahnućem, put u zagrljaj Kristu i njegovim svetima. Giotto, nadalje, u četrnaest kvadrata, prikazuje sedam kreposti** i, nasuprot

* **

Usp. KATEKIZAM KATOLIČKE CRKVE. Kompendij, Verbum, Split, 2012. U hrvatskome teološkom nazivlju imamo neke sinonimne imenice, od kojih se koriste obje, a odabir jedne ovisi o razlici njihova sadržaja. Primjerice, imenice priroda-narav, pravda-pravednost, vrlina-krepost, nada-ufanje. Tako je ovdje gdjegdje govor o vrlinama, a mnogo se govori o krepostima. Imenicu vrlina koristimo kao općeljudsku ćudorednu snagu ili sposobnost, a krepost kad je ta snaga oplemenjena i ojačana posebnom milošću Božjom, odnosno teologalnim (bogoslovnim) krepostima vjere, ufanja, ljubavi. Dosljedno tomu, s obzirom na sinonimni par nada-ufanje, nada je ljudska vrlina, a ufanje je ta nada ojačana posebnom Božjom milošću vjere i ljubavi. Netko se može nadati nečemu, npr. da će dogodine u ovo doba biti na životu, ali ufati se može u nekoga. U Boga se čvrsto pouzdaje, njemu se

Uvod

njima, sedam poroka, što je pokušaj da se iskaže koje su posljedice Kristova dolaska k nama na zemlju: privlačnost dobra i odvratnost zla. Giotto prikazuje sedam predajno prenijetih kreposti: četiri stožerne (kardinalne, ljudske) – to jest pravednost, jakost, umjerenost i razboritost – te tri bogoslovne (teologalne), a to su: vjera, ufanje (nada) i ljubav. Nasuprot tim klasičnim krepostima, slavni slikar slika sedam poroka, onako kako ih on vidi. To su: nepravednost, nestalnost, srditost, bezumnost – kao suprotnosti prvim četirima stožernim, te nevjernost, očajavanje, zavist – kao suprotnosti trima bogoslovnim krepostima. S krepostima je, naravno, kao i s tjelesnim mišićima: treba ih vježbati. Spočetka, kao u sportskim natjecanjima, uvijek postoji neka slabost, granica, nedostatak čvrstine: zato je tu krepost, kao snaga koja navodi čovjeka da se trudi i preskoči visoko podignutu letvicu. A porok stoji nasuprot kreposti, on je u prihvaćanju nemoći činiti dobro: čovjek se prepušta stvarima, uživajući u onome što želi, bez muke i truda. Razmišljati o poroku i kreposti, dakle, znači razmišljati o naporu i ljepoti svagdanjeg življenja. Upravo tu gdje Kristov dolazak ispituje čovjeka u njegovoj najvećoj slobodi, nacjepljuje se veliki Božji naum, i to je razlog Božje tajanstvene blizine čovjeku, u svako vrijeme. Ja dođoh da

vjeruje i njega se ljubi. Onaj kome je nada u Bogu ima krepost ufanja. Kršćanski teolozi, općenito, kažu da milost pretpostavlja narav, da je ne ništi, nego je oplemenjuje, usavršava (Gratia naturam supponit. Naturam non tollit sed perficit). Nap. prev. 7

Uvod

život imaju i u izobilju da ga imaju (Iv 10, 10). Život, u izobilju. Ovaj naš razgovor – kao i ona tri prethodna o molitvama Očenaš, Zdravo Marijo i Vjerovanje – ima pobudu u uzajamnu isprepletanju pogleda, samo prividno suprotstavljenih: Crkveno središte je u dijalogu s jednom zatvorskom periferijom. Spomenuti pogledi međusobno se traže da bi se dopunili, dopunjuju se da posvjedoče, svjedoče da navijeste Krista i njegovo spasenje. Gledan pod tim kutem, zatvor je kaleidoskop situacija: ni na jednome drugom mjestu, ni u kojemu drugom životnom stanju kao u zatvoru, u kojem se proživljava kazna, možda nije moguće iskusiti kako su djeca dobra ispremiješana s djecom zla. I uvjeriti se da među njima nema oštre razdjelnice, nego postoji zona sumraka: nema tu priča natopljenih samo vrlinom ni zona natopljenih samo porokom. Postoje stvarno samo zone zagonetne pomiješanosti časti i beščašća, privlačnoga i odvratnoga, ljepote i laži. Upravo su to područja očito ničije zemlje, gdje se može bolje promišljati o djelovanju Božje milosti: pronalazeći načine da krepost u čovjeku, vježbajući se, probudi skrivenog arkanđela te, nadvladavši porok, potisne zvijer koja neprekidno vreba u zasjedi, u svakome od nas. Dok čovjek odabire na koju će stranu, Bog se trajno s nostalgijom sjeća početka: »Spominjem se mladosti tvoje privržene, ljubavi tvoje vjereničke: ti pođe za mnom u pustinju, po zemlji gdje se ne sije.« Riječ je o vjernosti kojom je Gospodin vezan zauvijek, uvijek, i u vrijeme nečije nevjernosti. »Kakvu nepravdu nađoše oci vaši na meni te se udaljiše od mene? Za ispraznošću pođoše te sami isprazni postadoše« (Jr 2, 2-6). 8

Uvod

Ovo naše putovanje, koje je slično hodočašću, u svojem ishodištu je nadahnuto tekstom Charlesa Péguya o borbi koja se u svakom čovjeku zameće između milosti Božje i ludosti ljudske, i o zabludama koje se pritom pojavljuju. Francuski pjesnik piše: »Budući da nemaju snage (i milosti) da budu po naravi, misle da su po milosti. Budući da nemaju vremenite hrabrosti, misle da su ušli u sferu utjecaja vječnoga. Budući da nemaju hrabrosti biti od svijeta, misle da su Božji. Budući da nemaju hrabrosti biti na strani čovjeka, misle da su na Božjoj strani. Budući da nisu čovječji, misle da su Božji. Budući da ne ljube nikoga, misle da ljube Boga« (Charles Péguy, Cartesio e la filosofia cristiana, 1914.). Postoji rizik da se čovjek zavarava kako se Boga može ljubiti tako da se to izbori molitvom i vježbanjem u kreposti. Rođenju Božjega kraljevstva na zemlji, međutim, prethodi dobrota, koja blistavom snagom izbija iz svega stvorenja. Ona je sredstvo koje ohrabruje. Dobro se samo po sebi prelijeva, širi, bonum est diffusivum sui, piše sveti Toma u Summa theologiae. Neka ove stranice proizvedu to isto: nek nas pokrenu da svoju čovječnost ustrajno činimo još čovječnijom. Ugledajući se na Djevicu Mariju. Papa Franjo don Marco Pozza

Uvod

Napomena izdavača

Napomena izdavača Ova knjiga u osnovi je sastavljena od televizijskih intervjua. U pripremi knjige autori su morali urediti pitanja i odgovore, a ponešto i proširiti. Svako poglavlje, posvećeno paru porok-krepost, obogaćeno je tekstom pape Franje, kojim se produbljuje tema ovog dijaloga, te nekom životnom pričom u kojoj don Marco Pozza govori iz svojeg iskustva, iskustva kapelana u jednome padovanskom zatvoru.

Nepravda i pravda

PAPA FR ANJO

Smisao pravednosti

Život u zajednici, uspostavljen unutar organiziranih zajednica, treba pravila suživota čije proizvoljno kršenje traži primjeren odgovor. Živimo, međutim, u vrijeme kad se, bilo u nekim područjima politike bilo od nekih sredstava komunikacije, javno i privatno, često potiče na nasilje i na osvetu, ne samo prema onima koji su odgovorni zbog počinjenih zlodjela nego također prema onima na koje se, utemeljeno ili ne, sumnja da su prekršili zakon. U tom kontekstu, posljednjih desetljeća, prošireno je mišljenje da se javnim kažnjavanjem mogu riješiti svi društveni problemi, kao da bi se najrazličitije bolesti htjelo liječiti istim lijekom. Nije ovdje toliko riječ o nekakvoj društvenoj ulozi koja se tradicionalno pridavala javnom kažnjavanju, koliko radije o vjerovanju da se pomoću takve kazne mogu postignuti one blagodati za koje bi inače trebalo uvesti neki novi oblik socijalne politike, gospodarske politike i politike društvenog uključivanja. Ne kreće se, međutim, samo u potragu za žrtvenim jarcima koji će platiti svojom slobodom i svojim životom za sva društvena zla, što je bilo značajka primitivnih društava, nego je kadikad namjera da se svjesno stvori neprijatelje: stereotipne likove u koje se saberu sve oznake koje društvo vidi i tumači kao opasne, kao ugrozu. Mehanizmi stvaranja takvih slika jesu oni koji su u svoje vrijeme omogućili širenje ideja rasizma. 23

Papa Franjo

U takvim okolnostima kazneni sustav prekoračuje svoju ulogu utvrđivanja krivnje i prelazi u područje sloboda i prava osoba, osobito onih najranjivijih, a sve to u ime preventivnih ciljeva čija se učinkovitost, do sada, nije mogla potvrditi, čak ni za najteže kazne, kao što je smrtna kazna. Tu je opasnost da se ne očuva ni razmjernost kazne, pri čemu se odražava ljestvica vrijednosti koje su pod skrbništvom države. Oslabljeno je poimanje kaznenog prava kao ultima ratio, kao posljednjeg utočišta za pravorijek, u slučaju najtežih djela protiv pojedinačnih i kolektivnih interesa koji zahtijevaju najveću zaštitu. Tako je oslabjela i rasprava o zamjenjivanju zatvora s drugim kaznenim mjerama. U takvu kontekstu, pravnicima ne preostaje ništa drugo nego ograničavati i obuzdavati spomenuta nastojanja. Teška je to zadaća, u vrijeme kad mnogi suci i djelatnici u kaznenom sustavu moraju obavljati posao pod pritiskom sredstava javne komunikacije, nekih beskrupuloznih političara i zahtjeva za osvetom koji se provlače unutar društva. Oni koji imaju tako veliku odgovornost pozvani su ispuniti svoju dužnost, jer ako to ne čine, dovode u opasnost ljudske živote kojima je potrebna veća briga od one na koju toliko puta nailaze u obavljanju funkcija tih odgovornih osoba. Zločini protiv čovječnosti: ropstvo Neki oblici kriminala, koje organiziraju pojedinci, teško vrijeđaju dostojanstvo osoba i zajedničko dobro. Mnogih oblika takvog kriminala nikada ne bi moglo biti da nema aktivnog ili pasivnog sudjelovanja javne vlasti. 24

Smisao pravednosti

Ropstvo, uključujući trgovinu ljudima, priznato je, kako od međunarodnog prava tako i od mnogih nacionalnih zakonodavstava, kao zločin protiv čovječnosti, jednako kao i ratni zločin. Tu je krivnja zbog povrede ljudskosti. A stoga što je nemoguće učiniti neki takav složen zločin kao što je trgovina ljudskim osobama bez sudjelovanja, bez djelovanja ili propusta države, jasno je da se onda kad snage sprečavanja i suzbijanja takve pojave nisu dovoljne, nađemo ponovno suočeni sa zločinom protiv čovječnosti. Štoviše, ako se događa da onaj koji je postavljen zaštititi osobe i zajamčiti njihovu slobodu postane sudionikom onih koji se bave trgovanjem ljudskim bićima, tada su pred svojim građanima i pred međunarodnom zajednicom odgovorne države. Može se govoriti o jednoj milijardi ljudi koji žive u potpunoj bijedi. Milijarda i pol nema uvjete za osnovnu higijenu, nema pitke vode, struje, osnovnog školovanja ili zdravstvene skrbi, a mora podnositi neimaštinu nespojivu sa životom koji je primjeren čovjeku (2014., Human Development Report, UNDP). Iako se ukupan broj osoba u takvoj studiji posljednjih godina smanjio, njihova se ranjivost povećala zbog sve većih teškoća s kojima se suočavaju u nastojanjima da iziđu iz te situacije. Riječ je o sve većem broju onih koji žive u zemljama gdje se ratuje. Samo u 2012. godini četrdeset i pet milijuna ljudi bilo je prisiljeno emigrirati, otići zbog nasilja i progona; od njih, petnaest milijuna već su bili izbjeglice, a broj se u daljnjih osamnaest godina povećao. Sedamdeset posto tih osoba su žene. K tome, procjenjuje se da su u svijetu sedam od deset onih koji umru od gladi žene i djevojčice (Fond za razvoj Ujedinjenih naroda za žene, UNIFEM). 25

Papa Franjo

Zločini protiv čovječnosti: korupcija Sablažnjiva koncentracija globalnog bogatstva moguća je zbog ortaštva između odgovornih za vođenje politike i raznih silnika. Korupcija je sama po sebi proces smrti: kad život umre, nastupa kvarenje, raspadanje.* Malo je stvari koje su teže od otvaranja prolaza u pokvareno srce: »Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu« (Lk 12, 21). Kad se osobni položaj korumpiranog zakomplicira, on iznađe svakojake smicalice da se izvuče poput onoga nečasnog upravitelja iz Evanđelja (usp. Lk 16, 1-8). Korumpirani provodi život kročeći prečicama oportunizma, licem onog koji govori: »Nisam to bio ja«, da na kraju svoju masku poštenjaka interiorizira. To je proces pounutrenja, interiorizacije laži. Korumpirani ne može podnijeti kritiku, diskvalificira onoga koji pokuša takvo nešto, nastoji omalovažiti svaki moralni autoritet koji ga može dovesti u pitanje, ne cijeni druge i odlučno napada svakoga tko misli drukčije. Ako mu odnos snaga to omogućuje, progoni svakoga tko mu se usprotivi. Korupcija se iskazuje u obliku trijumfalizma, jer se korumpirani osjeća pobjednikom. U takvoj okolini on se šepiri kako bi umanjio druge. Korumpirani ne zna za bratstvo ili prijateljstvo, zna za sudjelovanje i neprijateljstvo. Korumpirani nije svjestan svoje korupcije. Događa se po-

U talijanskom jeziku corruzione je istoznačnica za pojam korupcija i pojam raspadanje.

Smisao pravednosti

malo slično onomu kad netko ima loš zadah: teško ga primijeti onaj tko ga ima; drugi ga moraju upozoriti i to mu trebaju reći. Stoga korumpirani iz toga svojeg stanja teško može izići samom nutarnjom grižnjom savjesti. Korupcija je zlo veće od grijeha. Više negoli treba biti oprošteno, od toga se zla društvo mora izliječiti. Jer korupcija je postala nešto naravno, dotle da se s njom povezuju osobne i društvene navade, da je redovna praksa u trgovinskim i financijskim transakcijama, u javnim ugovorima, u svim poslovima u kojima sudjeluju predstavnici države. Ona je pobjeda privida nad stvarnošću i besramne drskosti nad časnom umjerenošću. Ipak, Gospodin trajno kuca i na vrata korumpiranih. Protiv nade i ufanja korupcija ne može ništa. Što kazneno pravo može učiniti protiv korupcije? Postoje danas mnoge konvencije i međunarodni ugovori o tome te razne hipoteze o uzroku, kako bi se zaštitilo, ne toliko građane, koji su na kraju konačne žrtve – osobito oni ranjiviji, koliko interese operatora ekonomskih i financijskih tržišta. Kazneno sankcioniranje je, dakle, selektivno. Ono je poput mreže koja lovi samo sitnu ribu, a u moru ostavlja slobodnom onu krupnu. Oblici korupcije koje treba ozbiljnije progoniti jesu oni koji uzrokuju ozbiljne društvene štete, i u gospodarskom i u društvenom pogledu – primjerice, teške pronevjere u javnom upravljanju ili nelojalno obavljanje administrativnih poslova – kao i svaka vrsta zapreke koja se postavlja funkcioniranju pravosuđa, u želji da se izbjegne kazna za vlastita zlodjela ili zlodjela onih trećih.

Papa Franjo

Poziv na odgovornost Želim uputiti poziv svim proučavateljima kaznenog prava i svima koji su u različitim ulogama pozvani na provedbu kaznenog zakona. Neka imaju na umu kako je fundamentalna svrha kaznenog prava zaštita pravnog dobra, te najveće vrednote za kolektivitet, jer svaka zadaća i svaka dužnost u tom području uvijek nalaze odjeka u javnosti, odražavaju se u kolektivitetu. To traži i uključuje, istodobno, veliku odgovornost izvršitelja pravde, u kojem god stupnju da je ta odgovornost, počev od suca do uredskog službenika, djelatnika državne prisile. Svaka osoba koja je pozvana izvršiti neku zadaću u tom području mora trajno imati na umu, s jedne strane, poštivanje zakona, čije propise valja provoditi pozorno i s dužnom savjesnošću koja je primjerena ozbiljnosti posljedica. S druge strane, valja se podsjetiti da zakon sam po sebi ne može postići ciljeve kaznenog postupanja; njegova primjena treba biti povezana s postignućem dobrobiti osoba koje su u pitanju. To prilagođavanje zakona konkretnosti slučajeva i osoba, podjednako je bitan i težak posao. Da se pravno kažnjavanje ne pretvori u cinični i bezlični mehanizam, potrebne su osobe uravnotežene i spremne, ali nadasve strastvene – strastvene! – u pogledu pravde, osobe svjesne veličine dužnosti i ozbiljne odgovornosti koje imaju. Samo tako zakon – svaki zakon, a ne samo taj kazneni – neće biti svrha sam sebi, nego u službi osoba na koje se primjenjuje, bilo da su to počinitelji kaznenih djela bilo oni koji su oštećeni. U isto vrijeme će kazneni zakon, djelujući bitno a ne samo formalno kao oruđe pravde, moći izvršiti 28

Smisao pravednosti

zadaću stvarne i učinkovite zaštite bitnih pravnih dobara kolektiviteta. A, svakako, moramo ići prema restaurativnoj kaznenoj pravdi. U svakom prijestupu postoji oštećena strana, a postoje i dva poremećena odnosa: onaj počinitelja s njegovom žrtvom i onaj koji taj počinitelj ima prema društvu. Između kazne i prijestupa postoji nerazmjer, pa nije opravdano zaustavljati zlo nametanjem drugog zla. Treba biti pravičan prema žrtvi, ali ne uništiti napadača. U kršćanskom pogledu na svijet, savršen obrazac pravičnosti je u Isusovu životu. On, s kojim su postupili s toliko prijezira i do kraja nasilno, a na kraju ga ubili, posljednjim činom, u svom uskrsnuću, donosi poruku mira, praštanja i pomirenja. Teške su to vrednote za ljudsko razumijevanje, ali su za dobar život sviju prijeko potrebne. A što se tiče izdržavanja kazne, valja temeljito razmisliti kako upravljati zatvorima, kako posijati nadu u ponovno društveno uklapanje; i promisliti može li kazna dotične osobe tomu pripomoći; i biti joj također potpora u tom smjeru te ozbiljno razmotriti pitanje doživotnog zatvora, koji je prikrivena osuda na smrt. Naše društvo pozvano je napredovati prema pravnomu modelu koji se temelji na dijalogu, na susretanju, kako bismo, tamo gdje je to moguće, veze, pokidane zlodjelom, obnavljali i učinjenu štetu popravljali. Ne vjerujem da je to utopija, nego je sigurno velik izazov. Izazov s kojim se svi moramo suočiti ako hoćemo uljuđeno, na razuman, miroljubiv i demokratski način rješavati probleme našega zajedničkog življenja.

Marco Pozza

MARCO POZZA

Služba čitanja Noć u zatvoru

Noć u zatvoru ima goleme uši. Dan, međutim, ima oči ispunjene oprezom: noć savjetuje,* učimo djecu kako bi razmislila prije nego se međusobno počupaju. Ipak, neka noć u zatvoru savjetuje: neka je bude, makar ti, kad se probudiš, na leđa uprtila vreću pitanja. Pitanja spremnih na borbu, smrtonosnih, ogorčenih. No, ima samo jedna osoba od koje bi htio odgovor: »Tko zna što sada rade u Maroku«. Čovjek šćućuren na prozoru je beduin: mauri su pomirljivi ljudi, beduini su nepomirljivi. U njegovu kraju ispremiješane su priče i poezija, miluje ga vjetar, oluje šibaju poput noževa; »Svaki grad ima svoju medinu«, kaže okrenuvši se, »svaka medina ima bazar, svaki bazar ima kuću za goste, svratište«. Dok je bio tamo, volio je noću u društvu lutati pustinjom: »Bio sam jako mlad, dječak, oduševljen turizmom: godinama sam se susretao s turistima, predlagao im putovanja, htio da okuse čari moje zemlje.« Dine Merzouga, mješavinu mirisa kože u Fesu i Meknesu, čarobnjake na trgu u Marakešu s njihovim zmijama. Beduinske oaze, deve, noći ispod zvijezda: »Pri svakom povratku kući, kad smo

La notte porta consiglio, poslovična izreka u smislu razmisli prije nego nešto učiniš. Nap. prev.

Služba čitanja – Noć u zatvoru

trebali krenuti, osjećao sam strašnu nostalgiju: počeo bih plakati: osjećao sam da sam se s njima sprijateljio.« S oceana stiže vjetar, u vjetru lete rode, pričao mu njegov djed. Bio i on beduin-putnik. Otvori, Gospodine, usne moje, i usta će moja naviještati hvalu tvoju. (Pozivnik)

Najveća laž ovdje unutra je ne izložiti se zbog rizika da se susretneš sa sobom. Nastavlja gledati preko rešetaka: zvijezde i ovdje zvone nebom, mjesec izigrava obješenjaka, pustinjske putove zamjenjuje autocesta. Planine u daljini podsjećaju na gorje Atlas: putovanja s djedom, dječji nestašluci. Gradovi koji su golema jezera svjetlosti. Ovdje, pak, grad je skučen, nema prolaza prema izlazu, ovo je zemlja oklopljena željezom i cementom, sve zatvoreno od nula do dvadeset četiri: »Noću, tu unutra, ponovno u snu nađem svoju kćer, svoju suprugu.« Bulji u sumrak, kao da bulji u nešto zasljepljujuće. »Njih ovdje nema. Ja sam ih ubio.« Ljubomora je kćerka oholosti, ali voli se hvaliti da je sestra blizanka ljubavi: voli te ona zgrabiti oko vrata, dok te ljubav uzima za ruku. »Bila je ona turistkinja: sreo sam je kao vodič, zaljubio sam se u nju ludo i došao ovamo, u Italiju. S njom sam postao otac, ona sa mnom postade majka. I jednog dana sve mi potamnilo, na oči mi pao mrak: ja sam ih usmrtio, jednu i drugu.« Bje to početak noći, mračne kao poglavlje optužnice: ubojstvo s predumišljajem, otežavajuća okolnost: okrutnost ubojstva udarcima noža, 31

SADRŽAJ

U VOD

stranica 5 NAPOMENA IZDAVAČA

stranica 11

NEPR AVDA I PR AVDA stranica 13

Papa Franjo Smisao pravednosti stranica 23

Marco Pozza Služba čitanja – Noć u zatvoru stranica 30

II.

NEPOSTOJANOST I JAKOST stranica 37

Papa Franjo Hrabrost i prorokovanje stranica 42

Marco Pozza Jutarnja – Buđenje stranica 47

143

III.

SR DITOST I UMJER ENOST stranica 53

Papa Franjo Sukob i praštanje stranica 59

Marco Pozza Treći čas – Škola stranica 64

IV.

BEZUMNOST I R AZBORITOST stranica 71

Papa Franjo »Ne duh bojažljivosti nego razbora« stranica 76

Marco Pozza Šesti čas – Rad stranica 80

NEVJER NOST I VJER NOST stranica 87

Papa Franjo »Vjera te tvoja spasila« stranica 93

Marco Pozza Deveti čas – Iskustvo zla stranica 98

144

VI.

LJUBOMOR A I LJUBAV stranica 105

Papa Franjo Jedinstvena vrijednost ljubavi stranica 110

Marco Pozza Večernja – Večera-bez-obitelji stranica 115

VII.

OČAJAVANJE I NADA stranica 123

Papa Franjo Ufanje ne postiđuje, ne vara stranica 129

Marco Pozza Povečerje – Nostalgija za dobrom stranica 134

VIII.

IZVORI stranica 141

145

Cijena 190 kn ISBN 978-953-11-1677-0