Obiteljske terapije i klinička praksa by Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Christian Gostečnik

OBITELJSKE TERAPIJE I KLINIČKA PRAKSA

Recenzenti: prof. dr. sc. Tanja Repič Slavič prof. dr. sc. Robert Cvetek doc. dr. sc. Tanja Pate Urednica: Ana Šeremet Prijevod: Božica Kitičić Prunc Lektura: Ana Poklepovič Škrmeta Grafičko oblikovanje i korektura: Grubine d. o. o. Ilustracija na naslovnici: Shutterstock

Izdaju: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14 Hrvatsko katoličko sveučilište, Zagreb, Ilica 242 Za nakladnike: Stjepan Brebrić Željko Tanjić Tisak: Tiskara Zelina d. d., Sveti Ivan Zelina Naklada: 500 ISBN 978-953-11-1519-3 (Kršćanska sadašnjost) ISBN 978-953-8014-53-6 (Hrvatsko katoličko sveučilište) Tiskano u rujnu 2021. CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001109115.

Christian Gostečnik

OBITELJSKE TERAPIJE I KLINIČKA PRAKSA

Zagreb, 2021.

Naslov izvornika: Christian Gostečnik, Družinske terapije in klinična praksa © Založba Brat Frančišek, Ljubljana, 2017. © za hrvatsko izdanje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, 2021. Hrvatsko katoličko sveučilište, Zagreb, 2021.

SADRŽAJ

UVOD

1. NASTANAK SISTEMSKIH TEORIJA

15 19 23 25

1.1 1.2 1.3 1.4

Kolijevka obiteljske terapije Suštinski koncepti i dinamike Nov način poimanja Kompleksnost sustava

2. STRATEŠKA OBITELJSKA TERAPIJA

34 35 37 44 48 49

2.1 2.2 2.3 2.4 2.5 2.6

Drugačiji način odnosa Uloga identificiranog pacijenta Pozadina problema Simptomatični odraz obitelji Radikalna promjena Strateška obiteljska terapija i klinička praksa

3. STRUKTURNA OBITELJSKA TERAPIJA

64 73

3.1 Radikalno nov terapeutski pristup 3.2 Sposobnost prilagodbe

OBITELJSKE TERAPIJE I KLINIČKA PRAKSA

3.3 Funkcionalno rješavanje problema 3.4 Strukturna obiteljska terapija i klinička praksa

4. MILANSKA SISTEMSKA TERAPIJA

4.1 4.2 4.3 4.4 4.5

Kompleksnost milanske sistemske terapije Novi izazovi i daljnji razvoj Funkcionalan, odnosno nefunkcionalan obiteljski sustav Milanska sistemska terapija i klinička praksa Specifične intervencije koje uzrokuju promjene u terapiji

76 78 97 98 102 105 107 110

5. INTERAKCIJSKE KRATKOTRAJNE TERAPIJE USREDOTOČENE NA RJEŠENJE

129

5.1 5.2 5.3 5.4 5.5 5.6 5.7

129 131 132

Konceptualni obrat Nova definicija terapeutskog odnosa Temeljni principi i intervencije terapije usredotočene na rješenje Interakcijska terapija Interakcijska terapija i klinička praksa Terapija usredotočena na rješenje Terapija usredotočena na rješenje i klinička praksa

133 138 144 147

6. MEDICINSKA OBITELJSKA TERAPIJA

155

6.1 Kronične bolesti u obitelji 6.2 Medicinska obiteljska terapija i klinička praksa 6.3 Smjernice za budućnost

158 164 172

7. KOGNITIVNO-BIHEVIORALNA OBITELJSKA TERAPIJA

179

7.1 7.2 7.3 7.4

181 184 191 193

Razvoj kognitivno-bihevioralne obiteljske terapije Osnovni principi Kognitivno-bihevioralna terapija i klinička praksa Emocionalni segment kognitivno-bihevioralne terapije i klinička praksa

Sadržaj

8. JAMES FRAMO: TRANSGENERACIJSKA SISTEMSKA OBITELJSKA TERAPIJA

201

8.1 8.2 8.3 8.4 8.5

205 211 216 221

Osnove Framova terapeutskog pristupa Zdrava i funkcionalna obitelj Nefunkcionalna, odnosno patološka obitelj Transgeneracijska sistemska obiteljska terapija i klinička praksa Specifični terapeutski pristupi i intervencije

223

9. MURRAY BOWEN: MULTIGENERACIJSKA SISTEMSKA TERAPIJA

231

9.1 9.2 9.3 9.4 9.5

233

Antropološki temelji Bowenove sistemske terapije i prakse Primarna jedinica istraživanja Bitno drugačija uloga terapeuta Osnovni teoretski koncepti i dinamike Bowenova sistemska teorija i klinička praksa

235 237 238 247

10. OBJEKT-RELACIJSKA OBITELJSKA TERAPIJA

255

255 271 275

10.1 10.2 10.3

Osnovni koncepti objekt-relacijske obiteljske terapije Temeljne strukture objekt-relacijske obiteljske terapije Objekt-relacijska obiteljska terapija i klinička praksa

11. TERAPIJA USREDOTOČENA NA EMOCIJE 283

11.1 11.2 11.3 11.4

Temeljne postavke pri razvoju modela Teorijski okvir terapije usredotočene na emocije Temeljna struktura terapeutskog pristupa Terapija usredotočena na emocije i klinička praksa

285 296 300 302

OBITELJSKE TERAPIJE I KLINIČKA PRAKSA

12. INTEGRATIVNA NA PROBLEM USREDOTOČENA TERAPIJA

311

12.1 12.2 12.3

312 314

Integrativni terapeutski pristupi Temeljni koncepti integrativne na problem usredotočene terapije Integrativna na problem usredotočena terapija i klinička praksa

324

13. RELACIJSKA OBITELJSKA TERAPIJA

341

343 349 356 365

13.1 13.2 13.3 13.4

Sistemska razina Interpersonalna razina Intrapsihička razina Relacijska obiteljska terapija i klinička praksa

SAŽETAK 391

PREDGOVOR

Obitelj je temeljna jedinica društva iz koje proizlaze svi drugi sustavi. Jasno je da je obitelj ta koja svojim odnosima utječe na događanja u društvu, a istodobno je potpuno jasno da društvo utječe na ono što se događa u obitelji, a i na samo poimanje obitelji. Stoga su društvo i obitelj usko povezani. A ako želimo promijeniti društvo, moramo početi mijenjati obitelj jer u obitelji učimo vrijednosti, etičke i moralne stavove. Izazita teorijska i istraživačka dinamika neprestano uzrokuje promjenu starih i razvoj novih spoznaja i terapijskih intervencija u području obiteljske terapije koje je iznimno važno jer ono vidi i razumije pojedinca unutar obiteljskog sustava. Na taj način pojedinac se razumijeva sveobuhvatnije i dublje. Iako je, parcijalno, terapija obitelji bila i prije poznata i priznata, tek nakon II. svjetskog rata obiteljska terapija počinje se razvijati kao poseban oblik psihoterapijskog tretmana svih članova obitelji zbog simptoma koje je razvio jedan član obitelji. Razvoj obiteljske terapije do današnjih dana obuhvaća cijeli niz različitih pravaca koji se u mnogim segmentima isprepleću, a ipak imaju određene specifičnosti. U ovoj knjizi autor, prof. dr. sc. Christian Gostečnik na jednom mjestu donosi sustavni pregled najvažnijih pravaca u obiteljskoj terapiji. Posebnu vrijednost knjizi daju opisi konkretnih terapijski slučajeva na kraju svakog poglavlja koji čitatelju uvelike olakšavaju razumijevanje pojedinih teorijskih koncepata i modela. Prof. dr. sc. Gostečnik, izniman teoretičar sistemskih teorija i vrsni kliničar te obiteljski i bračni psihoterapeut, na

OBITELJSKE TERAPIJE I KLINIČKA PRAKSA

jednostavan i razumljiv način predstavlja najvažnije intervencije u radu s obiteljima. Opisujući pojedine modalitete, autor posebno prikazuje ulogu terapeuta i specifične intervencije kojima se koristi u radu. Stoga je ovaj sveučilišni udžbenik od velike vrijednosti za sve koji su zainteresirani za povijest, razvoj i trenutno stanje u području obiteljske terapije, a naravno ponajviše je na korist obiteljskim psihoterapeutima te studentima psihologije i edukantima obiteljske terapije. Knjiga predstavlja bogatu kartu obiteljske terapije, njezinih karakteristika i procesa razvoja te kroz nju terapeutski rad s obiteljima može biti lakši i učinkovitiji. Ana Šeremet, mag.psych.

e e

UVOD

Zbog prilika koje su u posljednje vrijeme zavladale kao posljedica uvijek nanovo okrutnih i zastrašujućih ratova, porasta terorizma te svih oblika agresivnih iskustava i zlouporaba, kao i svih stresnih i konfliktnih situacija koje iz toga proizlaze, a u koje je gurnuta suvremena obitelj i pojedinac u njoj, ponovo se posvuda postavlja pitanje kako na najdjelotvorniji način pomoći pojedincima i njihovim obiteljima. Ljudi sve više čeznu za razumijevanjem i suosjećanjem, jer bez uređenih odnosa ne možemo živjeti. Stoga pravi procvat doživljavaju najrazličitije terapije, koje postaju sve privlačnijima i sve zanimljivijima. Posve je razumljivo kako se razvojem različitih modela terapija, sve više javljaju i dileme koja je terapija zaista znanstveno provjerljiva, a time i stručno utemeljena. U Sjedinjenim Američkim Državama je stvorena nova, izrazito privlačna i primjenjiva znanstvena terapeutska paradigma, jer su stare, analitički usmjerene terapije, postale prilično neučinkovitima zbog porasta stresnih situacija i trauma u koje su bile i uvijek mogu biti upletene cijele obitelji. Nova terapeutska paradigma počela se zbog toga usmjeravati ponajprije na rezultate. Cjelokupna stručna i znanstvena istraživanja počela su se poglavito koncentrirati na dinamiku obitelji i njezine strukture, što je dugoročno značilo kako terapeuti na osnovi nove metodologije žele postići brze promjene s trajnim pozitivnim rezultatima. Tomu su svakako uvelike pridonijela i nova otkrića u znanosti, a ponajprije spoznaje tzv. teorije relativnosti te napose opće sistemske teorije s kibernetikom, koja je u potpunosti zamijenila dotadašnje znanstveno stručne

OBITELJSKE TERAPIJE I KLINIČKA PRAKSA

terapeutske pristupe utemeljene na Newtonovoj fizikalnoj metodi, koja je, naime, u mnogočemu dala pečat ranoj psihoanalizi. Ili, još konkretnije rečeno, tom novom trendu umnogomu je pridonijela ponajprije činjenica da su, kako psihijatri, tako i psihoanalitičari i klinički psiholozi, bili razočarani rezultatima tadašnje psihoanalize, jer usprkos dugotrajnim procesima, terapije nisu urodile željenim rezultatima te su se zbog toga još brže i s više žara odlučivali za novu paradigmu koja je obećavala nešto posve novo. Uza sve to, taj novi terapeutski vidik ili paradigma, koja je počela izrazito angažirano uzimati u obzir obitelj s njezinim karakteristikama, činio se posve logičnim. Obitelj kao takva, do tada djelomično posve zanemarena kao terapeutska jedinica, dobila je svoje značenje, i to napose sa stajališta regulacije teških i bolnih afekata, kao i s aspekta održavanja simptomatičnoga ponašanja pojedinca. Od toga trenutka terapeutske prakse bile su uvijek iznova pred izazovom kako sistemske terapije integrirati i povezati s novim modelima i metodama. Na toj osnovi već su se razvili prilično revolucionarni i u mnogočemu radikalni pristupi, koji su uspjeli povezati i suvremenu psihoanalizu sa sistemskim teorijama, a napose uključiti sve to u svoju praksu. U ovoj ćemo se knjizi zbog toga prošetati kroz vrijeme tih velikih promjena i pokušati se ponajprije upoznati s originalnim autorima, njihovim načinima razmišljanja, posebice glede njihovih inovativnih teorija te metoda koje primjenjuju u svojoj kliničkoj praksi, a koje kao takve, i u vrlo zahtjevnom svijetu razvijajućih terapeutskih teorija i praksi, u samoj srži predstavljaju dubinsku osnovu za sveukupno daljnje teorijsko razmišljanje, povezano kliničkim istraživanjima te napose za terapeutsku praksu.

6. MEDICINSKA OBITELJSKA TERAPIJA

Za medicinsku obiteljsku terapiju mogli bismo tvrditi kako je to u svakom slučaju prva integracijska terapija, koja je u svojoj osnovi utemeljena na sistemskim teorijama. U tom je pogledu i prva izrazita aplikacija sistemskih teorija u biokemijskoj i medicinskoj terapeutskoj znanosti, iako je u mnogočemu utemeljena upravo na biologiji. Već sama biološka struktura određuje ljudski organizam kao sustav sastavljen od brojnih podsustava, kao što su to kardiovaskularni, neurološki, probavni itd. Svi zajedno tvore cjelinu sastavljenu od brojnih međusobno povezanih podsustava za koje vrijedi kako jedni bez drugih ne mogu u potpunosti funkcionirati. Podsustavi su hijerarhijski uređeni, a i svaki od njih ima točno određenu hijerarhiju koja mu omogućava funkcioniranje. Osim toga, i sam organizam kao cjelina, uvijek je podsustav šireg sustava, koji predstavlja obitelj (Pinsof, 1995; Pinsof i Lebow, 2005). Ipak, bilo je potrebno čak nekoliko desetljeća kako bi opća sistemska teorija našla put i u medicini, i to kao integracijski model koji združuje ljudski organizam s ostalim organizmima, a ponajprije ljudsku psihu s njezinim biološkim komponentama. Suvremena medicinska znanost, dakle, ponajprije u liječenju kroničnih bolesti, sve više uzima u obzir i socijalne i psihološke zakonitosti bolesti (Pinsof, 1995; Pinsof i Lebow, 2005; Ruddy i McDaniel, 2003). Tu ponajprije mislimo na liječenje posljedica koje na obitelji i na pojedincu može ostaviti bolest. Kad se u obitelji jedan od članova razboli, to svakako utječe kako na pojedinca, tako i na čitavu obitelj kojoj pojedi-

156

OBITELJSKE TERAPIJE I KLINIČKA PRAKSA

nac pripada. Radi se, naime, o svojevrsnom gubitku, gubitku zdravlja, što od obitelji često zahtijeva drugačije funkcioniranje. Kao što ćemo vidjeti, zbog toga se mogu promijeniti pravila, status i napose uloge u obitelji, može se promijeniti ili čak narušiti njezina ravnoteža, a načeta može biti i sama obiteljska hijerarhija. Često se zbog te bolesti svi nađu u pravom kaosu organizacijskih komplikacija, financijskih poteškoća i obvezno u svijetu više ili manje izrazitih emocionalnih promjena, koje mogu posebno snažno utjecati na funkcioniranje čitave obitelji. Ukratko, svaka bolest, a posebno kronična i teška bolest, uvijek su veliki stres za pojedinca, a često i za njegovu obitelj, jer su članovi obitelji mnogo puta u slučaju bolesti posve nemoćni zbog svih nabrojenih promjena s kojima se odjednom suočavaju (Gehart, 2016). Stoga je izuzetno važno da liječnici priznaju organsko-biopsiho-socijalni model, koji se svakako može integrirati u suvremenu medicinu, iako je to za mnoge u praksi veoma teško, jer to znači kako se bolesnici moraju liječiti na sve tri razine, za što je onda potrebna pomoć psihologa, terapeuta itd., jer ozljede i bolest ne utječu samo na tijelo, već na čitavog čovjeka (Gehart, 2016; Ruddy i McDaniel, 2003). Utječu svakako i na članove obitelji te se stoga medicinska obiteljska terapija razvila ponajprije sa svrhom pomaganja bolesnicima i rodbini u borbi s bolešću i u liječenju. Rodbina je dosad bila prilično zanemaren dio medicinske struke, odnosno nisu imali pravo mjesto u cjelokupnom procesu liječenja. Suvremena medicina svakako ih je bolje uključila u taj proces, pri čemu veoma važnu ulogu ima terapeut koji pozna bolesti i načine liječenja i u stanju je aktivno, profesionalno surađivati sa zdravstvenim osobljem. Bez te suradnje nemoguće je zamisliti pravu ulogu terapeuta te njegovu aktivnu suradnju i s bolesnikom i s njegovom rodbinom, koja ponekad zbilja ne zna više koja je njihova uloga, odnosno kako mogu najbolje pomoći (White i sur., 2015). Stoga ćemo se u nastavku ponajprije posvetiti zadaćama i ciljevima koje medicinski obiteljski terapeut može vrlo učinkovito preuzeti i pritom naznačiti i smjernice koje će obiteljska terapija u skladu s medicinom morati još slijediti. Zbog toga je povezanost psihičkih zakonitosti sustava s organskima veoma važan terapeutski čimbenik, jer upravo ta integracija medicinske i psihoterapeutske znanosti postaje veoma značajna povezujuća karika u liječnikovu razumijevanju pacijentovih poteškoća, odnosno

Medicinska obiteljska terapija

simptoma. Radi se o komponentama koje mogu bitno pridonijeti učinkovitijem liječenju pojedinca, a ujedno pomažu i čitavoj obitelji da postane dio bolesnikova podsustava. Medicinski obiteljski terapeut može posredovati sljedeće (Gehart, 2016; Pinsof i Lebow, 2005; Ruddy i McDaniel, 2003):

o a i

o u

m u a

e m -

s a -

157

a) Zdravstvenim kolegama posreduje i osigurava informacije glede psihosocijalnog, ali i organskog stanja pacijenta. S tog vidika medicinski obiteljski terapeut otkriva psihičko stanje pojedinca, a uz to proširuje cjelokupnu sliku i na ostale aspekte povezane s njegovom obitelji koji mogu utjecati na pojedinca. Sa sistemskoga stajališta bolest pojedinca često predstavlja središnji organizacijski element cjelokupnog obiteljskog funkcioniranja. Pritom napose govorimo o bolestima koje izrazito utječu na živote pojedinaca u obitelji ili kad je nužna suradnja čitave obitelji, kao što je to npr. kod šećerne bolesti, bolesti neurološkoga sustava, psihijatrijskih bolesti pa i bolesti koje su posljedica ovisnosti, kao što je to npr. alkoholizam (Gehart, 2016; Miranda, Hohmann, Attkisson i Larson, 1994). b) Nudi potporu pacijentu. Bolesniku je često potrebno više pomoći nego što mu to osigurava osnovna medicinska skrb. Tu posebice mislimo na pojedince koji su npr. doživjeli nesreće zbog kojih imaju duboke traume te na bolesnike kod kojih su otkrili kroničnu, odnosno neizlječivu bolest. Upravo oni koji se opraštaju najčešće su bez prave pomoći, jer je i zdravstvenom radniku potrebna hrabrost kako bi bio sposoban direktno se suočavati te iskreno i suosjećajno razgovarati s neizlječivim bolesnikom. Pritom je posebno važno da obiteljski terapeut zna uključiti i druge članove obitelji, koji u takvim slučajevima mogu biti potpuno na rubu događanja. Često rodbina, ali i pacijent, u potpunosti poriču da je bolest zaista tako teška ili su nesposobni suočiti se s bolešću, a još manje s bolesnikom te tako gube veoma dragocjene trenutke života koji bi im mogli znatno pomoći kako bi se i sami lakše suočavali sa svojim sudbinama. Sa sigurnošću tvrdimo kako pojedincu koji pati predstavlja ogromnu pomoć ako može neposredno razgovarati sa svojim bližnjima, ako s njima uspostavi prisan odnos te počne od njih dobivati bar osnovno razumijevanje i suosjećanje (Cvetek,

158

OBITELJSKE TERAPIJE I KLINIČKA PRAKSA

2009; Kazak i sur., 1999; Pate, 2015; Pate, Klemenčič, Battelino i Bratina, 2016; Pate, Rutar, Battelino, Drobnič Radobuljac i Bratina, 2015; Repič, 2008; Schore, 2003; Siegel i Solomon, 2013). c) Pomaže pacijentovoj rodbini u prihvaćanju bolesti i liječenja. To je posebno važno onda kad se npr. rodbina potpuno povuče, i to zbog straha od same bolesti, odnosno zbog činjenice kako bolesniku ne mogu pomoći. U takvim slučajevima obiteljski terapeut, koji naravno mora razumjeti samu bolest – što je preduvjet, može mnogo pomoći time da su u stanju emotivno preraditi osnovne komplikacije koje se pojavljuju kod iznenadnih bolesti i nesreća, kao što su to šok, poricanje, nemoć, strah, bijes, žalost, itd. Osim toga što rodbini pomaže preraditi vlastite teme uz njegovu pomoć, pomaže im da primjerenije i aktivnije pomognu i samom bolesniku. To mnogo puta može biti prava zagonetka, jer je i rodbini veoma teško prihvatiti činjenicu da je član njihove obitelji obolio ili da ima neku kroničnu ili terminalnu bolest. U takvim slučajevima terapeutova uloga zaista može biti veoma instrumentalna, jer je on često jedini čovjek koji rodbinu razumije i pokušava im pomoći (Kato i Mann, 1999; Schore, 2003; Siegel i Solomon, 2013).

6.1 Kronične bolesti u obitelji Istraživanja pokazuju (Ruddy i McDaniel, 2003; Schore, 2003; Siegel i Solomon, 2013) kako je kod kroničnih bolesnika, kao npr. kod dijabetesa, krvožilnih bolesti, visokog tlaka i slično, više depresije i anksioznosti nego u zdravoj populaciji. Te se obitelji ne suočavaju samo s posljedicama bolesti, već često i ponajprije i sa psihosocijalnim poteškoćama. To, doduše, često ostaje prikriveno, ali samo na početku, jer se ubrzo s tim u vezi pojavljuju velike poteškoće koje mogu poremetiti svakodnevni život i rutinu, a često zadiru duboko u obiteljski život. Stoga ćemo sada prvo nabrojiti najvažnije promjene kojima se obitelji, odnosno članovi obitelji svakako moraju prilagoditi, a pri čemu im obiteljski terapeut koji je osposobljen za razumijevanje te problematike može mnogo pomoći (Bitter, 2014; Gehart, 2016; Pate, 2015; Pate i sur., 2016; Pate i sur., 2015):

g P n k O n f m 2 S j o s r š p s

o d u p i m k j P t p

i b

Medicinska obiteljska terapija

;

6.1.1 Promjene uloga u obitelji: Kao što se novom režimu mora prilagoditi bolesna osoba, tako mu se moraju prilagoditi i svi članovi obitelji. Pritom je važno naglasiti kako se ovdje ponekad radi o pravom tugovanju, koje može uključivati šok, bijes, duboku žalost, razočaranje, ukratko osjećaje koje moraju imenovati i bolesnik i članovi njegove obitelji. Osim osjećaja u obitelji, s bolešću i inače dolazi do ogromnih promjena, a napose ako se razbole otac ili majka, jer bolesna osoba ne može više tako funkcionirati kao prije. Uza sve to, na njegovanje bolesnog čovjeka odlazi i mnogo vremena pa se i u tome uloge jako mijenjaju (Pate, 2015; Pate i sur., 2016; Pate i sur., 2015; Ruddy i McDaniel, 2003; Siegel i Solomon, 2013). Sve to, naravno, znači kako je npr. otac zbog kronične bolesti izgubio svoju očinsku ulogu skrbnika te ga mora nadomjestiti netko drugi. Ili kad onemoća majka, na njezino mjesto mora stupiti npr. najstarija kći. Sve to svakako može uznemiriti čitav sustav obitelji, jer je porušena hijerarhija i ravnoteža te je stoga često potrebna pomoć izvana. Upravo tu može biti suštinska uloga obiteljskoga terapeuta. Svojom stručnošću, on može mnogo pomoći obitelji kako bi se prilagodila nastaloj situaciji (Pate, 2015; Pate i sur., 2016; Pate i sur., 2015).

m , i

u ,

a ,

159

6.1.2 Emocije rodbine: Kao što je rečeno, jasno je kako i rodbina može osjetiti veliki stres i teret, a ponekad i krivnju koja peče, jer kao da nisu dovoljno učinili kako bi spriječili bolest ili sada nisu dovoljno ljubazni i uslužni. Osim toga, rodbina često jako teško moli druge za pomoć ili takvu pomoć bolesnici jednostavno ne prihvaćaju, ponekad ne podnose druge ili ih s teškoćom toleriraju. Uz to, neke obitelji imaju i malo mogućnosti moliti nekog za pomoć, jer nemaju rodbine. Može se raditi i o osjećajima kao što su sram i poniženje te osjećaj dužnosti da moraju sve sami, što još dodatno otežava traženje pomoći izvan obiteljskog kruga (Pate, 2015; Pate i sur., 2016; Pate i sur., 2015; Ruddy i McDaniel, 2003). Tu im obiteljski terapeut svojim znanjem može mnogo pomoći, ako im se zna u potpunosti posvetiti. 6.1.3 Problem s financijskim sredstvima: Kronično bolesni ljudi često izgube i redoviti posao, što osim emocionalnog, može biti i financijski problem. S jedne strane se zbog bolovanja smanjuju prihodi, a zbog liječenja

160

OBITELJSKE TERAPIJE I KLINIČKA PRAKSA

se jako povećaju izdaci te tako vrlo brzo može izbiti kriza ako se bolesnik prije bolesti sam brinuo za obitelj i bio glavni izvor prihoda. To sigurno može zaista katastrofalno utjecati na sve u obitelji, pa tako i na onoga koji se razbolio te zbog toga možda izgubio status, ali i na one koji su pritom posve nemoćni, napose na djecu (Cummings i Davies, 2010; Ruddy i McDaniel, 2003; White i sur., 2015). Ponekad su potrebne radikalne prilagodbe pa se i djeca i bračni partneri moraju mnogočega odreći. Dakle, nastaje posve nova situacija koju je jako teško prihvatiti te stoga u tome bitno može sudjelovati obiteljski terapeut i svojom stručnošću pomoći obitelji da se suoči s novonastalim prilikama, a zatim im pokušati kroz terapeutski proces pomoći postupiti u skladu s novim stanjem (Gehart, 2016). 6.1.4 Prilagodba rasporedu liječenja: Često se događa kako se svi u obitelji moraju prilagoditi rasporedu liječenja - od jednostavnih dijeta koje se moraju pripremati pa do toga da je npr. netko prikovan za krevet i mora ga se hraniti, prati, odnosno pružiti mu potpunu njegu. Svi su odjednom suočeni s posve novom situacijom, s novim, dotad nepoznatim zadaćama i izazovima. Iz toga mogu proizaći čak i predbacivanja i međusobni konflikti, koje je jako teško razriješiti, kao npr. tko je odgovoran, tko je primarni skrbnik, tko sudjeluje i kako, jer se obiteljski sustav ponekad veoma teško prilagodi i još teže obavlja zadaće pred koje je iznenada postavljen. Još je teže, naravno, bolesniku, koji pritom ostaje sasvim bespomoćan te samo izdaleka promatra što se događa, pa stoga obiteljski terapeut u takvim slučajevima može mnogo pomoći. Pomaže im u prilagodbi, ponekad već samo time što ih razumije, izražava suosjećanje, pomaže kako bi bolje razumjeli bolest i bolesnika, kao i svoju ulogu, koja je često veoma zahtjevna (McDaniel, Hepworth i Doherty, 1992; Pate, 2015; Pate i sur., 2016; Pate i sur., 2015). 6.1.5 Razgovor o bolesti: Ovi razgovori mogu biti otvoreni ili jako zatvoreni. Pojedini članovi često mogu imati vrlo različite poglede na to koliko informacija i koje informacije mogu podijeliti s drugima. Postoje slučajevi kad ne kažu jedni drugima svaku istinu, a onda još uvijek ostaje pitanje koliko treba samom bolesniku reći o njegovoj bolesti. Tu i tamo rodbina je uvjerena kako je za bolesnika najkatastrofalnije ako mu ja-

Medicinska obiteljska terapija

sno kažu kakvo je njegovo stanje, što može očekivati, kako bolest napreduje, itd. Još se dodatno zakomplicira ako se radi o bolestima kao što su to HIV, duševne bolesti, koje su već tako i tako popraćene sramom, krivnjom i strahom, a ako su uza sve to i prognoze jako loše, onda se rodbina uvijek iznova nađe pred teškim dilemama. Upravo tu obiteljski terapeut može biti velika pomoć kako bolesniku, tako i čitavoj obitelji, jer im može pomoći da slobodnije podijele informacije, ali ponajprije da mogu izraziti osjećaje koji ostaju skriveni, no usprkos tomu dobivaju izuzetnu snagu. Svi su npr. iscrpljeni zbog straha i užasa, jer je prognoza sve očitija, ali unatoč tomu, o tome ne govore, što svakako može jako opteretiti njihovu svakodnevicu. Obiteljski terapeut im u takvim nevoljama i teškim situacijama pomaže već i samo drugačijim pogledom na život. Drugim riječima, ako im pomogne prvo povezati se, zatim progovoriti o svojim osjećajima glede prognoze te onda početi surađivati i svi zajedno susretati se s bolesnikom, onda će im biti mnogo lakše (Cummings i Davies, 2010; Cvetek, 2009; Pate, 2015; Pate i sur., 2016; Pate i sur., 2015; Ruddy i McDaniel, 2003).

e e

m i

i o

e e

161

6.1.6 Tugovanje za gubicima: Govorimo o dvostrukoj tuzi i tugovanju, naime o tugovanju zbog gubitka onog što smo imali i tugovanju za onim što nikada nismo imali, a morali bismo imati. Tako svi obiteljski članovi mogu, odnosno moraju tugovati za izgubljenim prijašnjim načinom života, za funkcionalnošću i intimnošću, jer je to nešto posve prirodno i nužno za njihovo psihičko zdravlje. No, takva tugovanja mogu biti veoma različita. To s jedne strane ovisi o različitim tipovima obitelji i o njezinim članovima, a s druge o tome tko i zašto za nekim tuguje: radi li se o starijoj osobi koja tuguje za mlađom, za djetetom ili tuguju mlađi za starijima itd. Pritom obiteljski terapeut može u veoma neposrednom obliku postati dio obitelji koja tuguje, i to razumijevanjem, suosjećanjem te prihvaćanjem posve novih modela, uloga i pravila koje će obitelj morati odsad prihvatiti i živjeti s njima (Pate, 2015; Pate i sur., 2016; Pate i sur., 2015; Repič, 2008; Ruddy i McDaniel, 2003). 6.1.7 Karakteristike bolesti: Svaka bolest ima svoje karakteristike, ali ponajprije ima i svaki bolesnik veoma specifičan odnos prema bolesti. Slične, ili čak iste bolesti, mogu imati za pojedince i članove obitelji, odno-

162

OBITELJSKE TERAPIJE I KLINIČKA PRAKSA

sno rodbinu, veoma različite posljedice, a napose ako se radi o kroničnim oboljenjima. Tu su i bolesti koje najavljuju bezizlaznost, kao npr. rak ili bolesti koje mogu biti jako dugotrajne i bolesnik se više ne oporavi. Upravo u takvim slučajevima posebno govorimo o temama kao što su npr. kako se članovi obitelji ili pojedinac koji se razbolio nose s bolešću. Ukratko, kako kod bolesnika, tako i kod njegove obitelji mogu se zapaziti veoma različite reakcije, npr. na izbijanje same bolesti, tijek, ishod, prognozu tijeka bolesti, traženje uzroka u nepravilnoj prehrani, načinu života, genetskim predispozicijama, a posebno se mogu vidjeti velike razlike kako se obitelj suočava s posljedicama bolesti, itd. Pritom je upravo obiteljski terapeut taj koji će uz medicinsko osoblje biti u stanju pružiti ogromnu pomoć kako bolesniku, tako i njegovoj rodbini u lakšem suočavanjem s bolešću, a ponajprije će im morati pomoći da prerade i prihvate okrutnu sudbinu koja ih je pogodila (Pate, 2015; Pate i sur., 2016; Pate i sur., 2015; Ruddy i McDaniel, 2003). 6.1.8 Borba s bolešću: Još jednom moramo ovdje naglasiti kako je hvatanje u koštac s bolešću izuzetno teška zadaća kako za bolesnika, tako i za rodbinu, jer se tu radi o pravom procesu tugovanja, posebice kod suočavanja s kroničnom bolešću, kao što su npr. rak i različiti oblici neuroloških bolesti. Pojedincu, baš kao i čitavoj obitelj, bolest predstavlja pravu izdaju: izdalo ga je tijelo, a uz to se javljaju i bolne emocije žalosti, ljutnje, pravog bijesa te tu i tamo duboke depresije prije nego što su pojedinac i obitelj sposobni iznova se organizirati i opet primjereno funkcionirati. Čitav obiteljski sustav uza sve to je i izrazito snažno suočen s nemoći, koja se može samo još povećati, posebno ako su se u tom sustavu već i prije bolesti pojavljivale emocionalne napetosti. Strah, nesigurnost, nepredvidivost – sve su to osjećaji koji su već prije bili prisutni u obitelji, a sada su samo dobili nove konfliktne dimenzije. Naravno, bolest može i povezati obitelj ako obitelj u sebi i uz pomoć obiteljskog terapeuta uspije pronaći nove načine međusobnog komuniciranja. Ako to nije u stanju, onda se obrasci bolesti te negativni oblici komunikacije i uloga u obitelji samo još više povećavaju. Ti obrasci često postaju još rigidniji, a zbog toga mnogo puta i veoma bolni i destruktivni. U takvim je slučajevima terapeutova pomoć pravi imperativ, napose ako govorimo o kroničnim bolestima s posljedicama za čitav život

m j j

–

e i

, t

Medicinska obiteljska terapija

163

(Cummings i Davies, 2010; Kazak i sur., 1999; Pate, 2015; Pate i sur., 2016; Pate i sur., 2015). 6.1.9 Predodžbe o bolesti: Svaka obitelj ima različite predodžbe o određenim bolestima, koje onda posebno izlaze na svjetlo dana kod suočavanja s bolešću, odnosno kad se razbole jedan ili više članova obitelji. Tu često govorimo o tzv. konstruktivnim i destruktivnim scenarijima koji izuzetno snažno utječu na prihvaćanje bolesti, posebice kroničnih. Tako postoje npr. obitelji koje se s bolešću suočavaju s velikom zabrinutošću, ozbiljno je shvaćaju već na samom početku bolesti i s ogromnom predanošću posvećuju se bolesniku. S druge strane, postoje obitelji koje bolest poriču i ne suočavaju se s njom sve dok ne dođe do kritičnog stanja, a i onda kad je dijagnoza već otkrivena, ostavljaju bolesnika većinom samog, ne pružaju mu emocionalnu potporu i s teškoćom se brinu za njega. Međutim, postoje i obitelji koje zaista pretjerano reagiraju na svaku najmanju bol, za svaku sitnicu nazivaju liječnika i zbog straha pred stvarnom bolešću ponekad se potpuno bespotrebno podvrgavaju teškim i bolnim pretragama. Radi se, dakle, o određenim stavovima koji se u bolesti još više pokazuju: npr. zdravo i funkcionalno suočavanje s bolešću i s problemima koji proizlaze iz nje; bezbrižnost i poricanje bolesti; ili prava fatalnost i pretjerivanja koja unose još veći strah i užas (Carlson i Sperry, 2010; McDaniel, Hepworth i Doherty, 1992; Pate, 2015; Pate i sur., 2016; Pate i sur., 2015). Suosjećajan obiteljski terapeut u svim takvim slučajevima, a napose ondje gdje se teško suočavaju s bolešću ili pak pretjeruju, može vrlo konkretno ući u taj obiteljski sustav i pomoći im prevladati prepreke koje predstavlja bolest. 6.1.10 Različita razdoblja života: Sasvim drugačija je situacija kad se kronično razboli dijete ili mlad čovjek koji se primjerice namjeravao odseliti od kuće, a sada zbog bolesti to mora odložiti i ostati s roditeljima. U svakom slučaju kronična je bolest velik izazov, i to ne samo za pojedinca koji se razbolio, već za sve članove. Postavljaju se pitanja kako će se suočiti s novonastalim stanjem kako fizičkim, tako i emocionalnim, hoće li izdržati, hoće li znati reorganizirati obiteljski sustav tako da mogu i dalje funkcionirati s djetetom koje npr. ima kroničnu bolest, kako će se s tim suočiti muž i žena postavljeni pred veliki izazov zbog rođenja kronično bo-

164

OBITELJSKE TERAPIJE I KLINIČKA PRAKSA

lesnog, fizički i psihički nefunkcionalnog djeteta itd. (Pate, 2015; Pate i sur., 2016; Pate i sur., 2015). Često se događa i to da su npr. supružnici odjednom suočeni s kroničnom bolešću jednog od njih te se zbog toga počinju boriti s dilemama, kao što su: hoće li ustrajati, hoće li jedan ili drugi željeti razvod braka, a što ako bude potrebna posebna skrb, hoće li ostati u kući ili će morati napustiti dom i otići u posebno za to opremljenu ustanovu, što će biti s djecom koja još nisu napustila roditeljski dom i trebaju roditeljsku skrb, hoće li moći sami jedno bez drugog itd. (Carlson i Sperry, 2010; Miranda i sur., 1994). Sve to su suočavanja kod kojih obiteljski terapeut svojim znanjem, a napose svojom stručnošću unosi suštinski preokret ili pomak u njihov način razmišljanja, osjećanja i ponajprije funkcioniranja.

d 6.2 Medicinska obiteljska terapija i klinička praksa Obiteljska terapija koja u svojoj jezgri integrira medicinski pristup ponajprije se zanima za tri područja koje ćemo obraditi u nastavku, a radi se o sljedećim temama (Pate, 2015; Pate i sur., 2016; Pate i sur., 2015; Ruddy i McDaniel, 2003): 6.2.1 Psihoedukacija: Tu govorimo ponajviše o kroničnim bolestima i bolestima koje su posljedica npr. poremećaja hranjenja, ovisnosti o drogama, nasilju, igrama na sreću, alkoholu, seksu itd. Terapeut će se u takvim slučajevima najprije usredotočiti na sljedeća područja (Pate, 2015; Pate i sur., 2016; Pate i sur., 2015; Ruddy i McDaniel, 2003): a) Terapeut objašnjava pojedincima i čitavoj obitelji što je uzrok određene bolesti, njezin razvoj, što mogu očekivati od pojedinca koji je npr. ovisnik o alkoholu, kako bolest, odnosno ovisnost, utječe na funkcioniranje pojedinca i čitave obitelji, što je to normalno, funkcionalno funkcioniranje, a što nije. b) Terapeut posreduje osnovne informacije koje mogu pomoći obitelji zadobiti kontrolu kako bi onda lakše planirali što učiniti u vezi s bolešću. On objašnjava što mogu očekivati od bolesnika operiranog zbog raka, kako će se ponašati pojedinac koji ima neurološke komplikacije,

p m o r 2

Medicinska obiteljska terapija

, -

zajednički planiraju kako će npr. pripremiti pojedinca ovisnog o alkoholu, drogama, seksu, igrama na sreću kako bi otišao na liječenje itd. c) Terapeut predstavi skupine za samopomoć kao potporu obiteljskim članovima te ponajprije bolesnicima, odnosno onim pojedincima koji će te skupine nužno trebati. Tako će npr. osoba koja je bila ovisna o alkoholu prvo morati sudjelovati u skupinama anonimnih alkoholičara (AA), gdje će dobivati odgovarajuću pomoć i potporu. Takve su skupine ponajprije namijenjene pružanju pomoći pojedincu u prevladavanju teških trenutaka, kad se npr. ponovo pojavi žudnja za pićem ili kako bi lakše prebrodio krizu kad se radi o ovisnosti o drogama ili o poremećajima hranjenja. d) Terapeut pomaže članovima obitelji kako bi počeli učiti jedni od drugih, jer kod bolesti koje mogu imati kronične posljedice često se radi o velikom naporu kako izdržati s tim pojedincem, a posebno kako mu pružiti odgovarajuću pomoć i kako ga bodriti da i dalje funkcionira. Za takvo što potrebno je mnogo napora i ako se rodbina pritom udruži, onda je mnogo lakše.

i i

o i

i m i

. o

165

6.2.2 Poticanje prilagodbe na bolest: U takvim slučajevima terapeut posebno pozorno prati promjene koje bolest pojedinca unese u obitelj. Promatra što to znači za pojedinca koji je obolio, ali isto što znači i za čitavu obitelj, koja je od tog trenutka više ili manje prožeta bolešću. Stoga će terapeut najprije imenovati sljedeće teme (Cummings i Davies, 2010; Pate, 2015; Pate i sur., 2016; Pate i sur., 2015; Ruddy i McDaniel, 2003): a) Terapeut će prvo pokušati povećati svjesnost obitelji o tome što sve sada može biti drugačije zbog promjene uloga. Morat će vrlo konkretno imenovati npr. očevu dužu odsutnost ako ode na liječenje zbog alkohola, gdje će ostali članovi, a napose djeca, dobiti praktičnu pomoć u radnjama u kojima je prije sudjelovao otac i gdje mogu dobiti emocionalnu potporu. Morat će razgovarati o tome gdje će njihova majka sada tražiti svoje utočište kako svoju bol ne bi prenosila na djecu itd. b) Terapeutova će uloga također biti da potiče veće promjene načina života, kao npr. prestanak pušenja, zdravu hranu, kretanje, prestanak uživanja alkohola, možda odreći se interneta itd. Sve to može biti za

166

OBITELJSKE TERAPIJE I KLINIČKA PRAKSA

obitelj velik zalogaj, velika promjena, koju neće baš s lakoćom prihvatiti. Možda će im to predstavljati napor koji neće htjeti prihvatiti te će se tomu opirati. Tada će terapeut morati još odlučnije stupiti u obiteljske interakcije, pokazati im zašto je određena promjena nužno potrebna, odnosno zašto se dogodila i čemu je namijenjena, jer inače još uvijek postoji mogućnost da se bolest ili nefunkcionalnost brzo ponovo pojavi. c) Terapeut će se morati jako truditi povećati komunikaciju i povezanost, i to prvo među članovima obitelji, a kasnije i između obitelji i rodbine te još kasnije s odgovarajućim institucijama koje se bave područjima dotične bolesti i liječenja. Ta komunikacija između članova obitelji još je važnija npr. u obitelji alkoholičara, odnosno kod svih ovisnosti, jer su u tom razdoblju članovi obitelji posve izgubili kontakt. Među njih se uselio težak osjećaj srama, bijesa, krivnje, a kad se ovisnik i oslobodi svoje ovisnosti, pred obitelji je još dug put prije nego što razvije prave, prisne odnose. Potrebno je dosta vremena dok se ne uspostave odgovarajući kontakti s okolinom, koji su možda zbog srama i poniženja posve prekinuti. d) Terapeutova je zadaća pomoći članovima obitelji prihvatiti stvari nad kojima nemaju kontrolu te usmjeriti njihovu energiju u ono što mogu. To znači npr. kako nemaju više nadzor nad teškom bolešću te se moraju i bolesnik i ostali članovi obitelji prilagoditi nastaloj situaciji. Slično je i kod ovisnosti svih vrsta, gdje isključivo ovisnik mora prihvatiti nadzor nad svojom ovisnošću, jer njegovi bližnji to nisu u stanju. Dakle, sve dok se ovisnik ne odluči prihvatiti odgovornost za svoju ovisnost, drugi ga mogu više-manje samo bespomoćno promatrati, jer im on uvijek iznova pobjegne u svijet ovisnosti. e) Terapeut mora pomoći pojedincima i obiteljima naći novi smisao, koji su zbog bolesti izgubili. Ovdje ponajprije moramo spomenuti i žrtve traumatskih iskustava, koja posebno pojedincu mogu posve promijeniti život. Često se zna dogoditi da te žrtve moraju u potpunosti promijeniti svoj dosadašnji način života, a time se može promijeniti i čitava obiteljska konstelacija. Otac mora npr. mijenjati zanimanje, majka se mora zaposliti, jer možda sada otac ne zarađuje dovoljno za prehranjivanje obitelji ili dijete mora zbog nesreće promijeniti svoj poziv itd.

Medicinska obiteljska terapija

. e e ,

f) Terapeut može mnogo pomoći u procesu tugovanja uzrokovana gubitkom posla, tjelesnih funkcija, životnih snova, profesionalnih planova te susretom s kroničnom bolešću i sa sviješću o smrti. On u svim tim slučajevima pomaže pojedincima koji pate zbog tih gubitaka, ali i čitavoj obitelji kako bi bili u stanju u potpunosti izraziti sve svoje najteže osjećaje. Pomoći će im da kroz proces tugovanja uspiju ponovo uspostaviti svoj životni ritam, a posebice će im pomoći pri izboru i korištenju novih mogućnosti koje će tu i tamo samo s velikom teškoćom prihvatiti. g) Terapeut mora biti vrlo aktivan i povezujući član u razgovorima između bolesnika, obitelji i zdravstvenog osoblja. U takvim situacijama, kad se pojedinac odjednom nađe pred potpuno novim situacijama prouzrokovanim kroničnom bolešću, suradnja s medicinskim osobljem posebno je važna. Radi se o suradnji koja tom pojedincu pomaže osjetiti kako mu svi zaista žele pomoći te kako ta pomoć, ukoliko se on u potpunosti uključi, za njega može biti veoma učinkovita. Pojedinci i obitelji koje npr. iznenadi kronična bolest ne snađu se, ne poznaju prave institucije i profesionalno osoblje te stoga teško pronalaze odgovarajuću pomoć, čak i onda kad je dijagnoza već postavljena i sređeno osnovno liječenje. h) Terapeut pomaže istražiti kako su se u obiteljskoj prošlosti borili s bolešću. Zbog toga će zajedno nacrtati npr. genogram. Tu ponajprije govorimo o dugotrajnim, međugeneracijskim interakcijskim modelima, odnosno uhodanim obrascima kako su se pojedine obitelji suočavale s bolešću, npr. s dijabetesom. Radi se o veoma učvršćenim, krutim obrascima ponašanja koji sprječavaju funkcionalno djelovanje kad nastupi bolest. Tako se npr. ne brinu za primjereno kretanje, dijetu, mjerenje inzulina, šećera u krvi te sve to prepuštaju pojedincu koji ne može naučiti odgovarajuće, djelotvorne metode. Slično srećemo kod ovisnosti svih vrsta s kojima se npr. obitelji bore iz generacije u generaciju držeći se pritom starih modela i metoda koje, međutim, ne donose odgovarajuće rješenje. Posljedica je da samo trpe, bespomoćni su, bolest čak poriču te je time na vrlo svojstven način i dalje održavaju umjesto da se s njome neposredno suoče. i) Konačno možemo reći kako terapeut može pojedincima i obiteljima postaviti individualne i obiteljske ciljeve povezane s bolešću ili ovi-

i ,

. . m

i i

167

168

OBITELJSKE TERAPIJE I KLINIČKA PRAKSA

snošću, ali i s drugim područjima. Te obitelji i pojedinci u njima zbog šoka, poricanja i drugih teških osjećaja, kao što su to sram, krivnja, ljutnja i bijes, često budu posve paralizirani i ne nalaze više pravi smisao i cilj. Mnogo puta se čak događa da zbog nabrojenih emocija ne mogu naći niti odgovarajući cilj, odnosno ciljeve za daljnji razvoj. Primjeri toga su kad npr. odrasla djeca ostaju predugo s roditeljima, ne mogu se odlučiti za poziv ili su neuspješna u školi i u socijalnom životu. Događa se da i sami upadnu u droge, alkohol ili razvrat, jer je u tim obiteljima često teško očekivati odgovarajuća razgraničenja i pravila koja bi djeci omogućavala zdrav razvoj. 6.2.3 Suočavanje s problemima prouzrokovanima bolešću: To je posebno područje kojem obiteljski terapeut mora posvetiti i posebnu pozornost. Naime, medicinska znanost time se još odvojeno ne bavi te je teško u bolnicama ili u drugim institucijama očekivati profesionalno osposobljene osobe. Radi se o sljedećim područjima (Carlson i Sperry, 2010; Pate, 2015; Pate i sur., 2016; Pate i sur., 2015; Ruddy i McDaniel, 2003): a) Terapeut mora već na početku brižljivo ocijeniti kolika je preopterećenost i depresivnost kod onih koji vode brigu o bolesniku, kako se oni osjećaju zbog te nepredvidive pojave bolesti, koja ih često jako iznenadi, kakva je potpora drugih članova obitelji i vanjskih ustanova i jesu li uopće zamolili za pomoć. Stoga se terapeut mora posebno posvetiti toj pomoći. Radi se o pomoći i suradnji koja može veoma aktivno pomoći pojedincima čija se rodbina teško snalazi. b) Kakvi su socijalni kontakti u obitelji u kojoj se pojavila bolest ili je čak poprimila kronične oblike. Često su osobe koje se brinu za bolesnika same jako ograničene, jer ih stanje bolesnika može prikovati za kuću. Ovdje moramo progovoriti i o zamjerkama zdravih članova obitelji koji ponekad veoma negativno gledaju na bolesnika, a posebno ako su uvjereni kako je za bolest sam kriv. To ponajprije vrijedi kod svih vrsta ovisnosti, kad se tzv. prijatelji pri prvom problemu maknu i tako ovisniku ostaje samo bliža rodbina. Terapeutova zadaća je pokušati popraviti te socijalne kontakte, postaviti u središte njihove međusobne odnose u koje svakako spada, kao najvažniji, sam bolesnik.

i e

u e

i j i

Medicinska obiteljska terapija

169

c) Kao što je spomenuto, bolest može snažno utjecati na sudbine članova obitelji, koji se stoga mogu emocionalno udaljiti, a o bolesti se uopće ne razgovara, jer je to sporna tema. To se često događa upravo u obiteljima koje pate zbog ovisnosti. Članove tih obitelji često je sram, a obuzimaju ih bijes i žalost te zbog toga o tome ne žele razgovarati i prebacuju odgovornost jedni na druge. Stoga i u takvim slučajevima obiteljski terapeut igra važnu ulogu, a to je pomoći obitelji kako bi pojedini članovi u njoj izrazili sve svoje negativne emocije, a onda pokušali zajednički naći odgovarajuća rješenja i na taj način djelotvorno pomoći bolesniku. d) Terapeut mora uvijek imati pred očima i interpersonalne odnose između članova obitelji koje bolest može posve narušiti. Mora biti dovoljno hrabar i imenovati te odnose, i to s mnogo takta i suosjećanja. To posebice vrijedi za tjelesne, intimne i seksualne odnose između partnera, odnose koje je možda bolest potpuno blokirala ili to tako doživljavaju. Terapeut im može na tom području svojom senzibilnošću mnogo pomoći. Pokušat će npr. pokazati kako nježnost, senzualnost i briga za tijelo imaju ogromno značenje i pomažu kako pri liječenju bolesti, tako i pri daljnjem međusobnom odnosu, koji je sada pred teškim kušnjama. e) Velike se poteškoće mogu pojaviti zbog različitih strategija suočavanja sa stresom, i to ne samo kod bolesnika, već i kao ostalih članova obitelji. Terapeut će morati posebno pripaziti na različite stupnjeve poricanja, koji su također dio mehanizma kako se suočiti sa stresom. To, naime, može voditi u veoma teške konflikte, jer se određeni članovi obitelji mogu vrlo aktivno brinuti za bolesnika dok se drugi za njega ne zanimaju. Uza sve to, ovi prvi prestaju se brinuti za sebe, jer ih je možda bolest člana obitelji toliko jako zaokupila. Stoga će se terapeut morati posebno aktivno uključiti i pomoći članovima obitelji kako bi se uz pojedinčevu bolest uspjeli brinuti i za sebe. f) Kao što je gore spomenuto, članovi obitelji mogu biti na veoma različitim stupnjevima prihvaćanja bolesti. U vezi s time moramo reći kako terapeut može puno pomoći i pojedincima i čitavom sustavu suočiti se s činjenicom u kojem stupnju je bolest i kako sad postupati. Radi se o neprocjenjivim informacijama koje će terapeut posredovati kako

170

OBITELJSKE TERAPIJE I KLINIČKA PRAKSA

pojedincu, tako i obitelji. Istodobno će im pomoći lakše se suočiti s nastalim stanjem te ponajprije biti u stanju na primjeren način reagirati. 6.2.4 Specifični pristupi medicinske terapije i prakse: Terapeut mora posjedovati i konkretne vještine, odnosno strategije, kako pomoći bolesnim pojedincima i njihovim obiteljima prvo prihvatiti stanje bolesti, a potom biti u stanju boriti se protiv nje (Carlson i Sperry, 2010; Ruddy i McDaniel, 2003; Siegel i Solomon, 2013): a) Obiteljski terapeut će uvijek željeti na terapiji vidjeti sve članove obitelji zajedno s bolesnikom. Stoga će se prilagoditi i organizirati terapeutski proces, npr. i u bolničkoj sobi. To je, doduše, u mnogočemu zbilja radikalna promjena, jer terapeut napušta sigurno okružje terapeutske klinike i pridružuje se obitelji ondje gdje je to za bolesnika najbolje. Pomoći će im kako bi počeli razgovarati o problemima, i to prvo zajedno s njim – sve s namjerom kako bi kasnije bili sposobni o svemu tome razgovarati sami. b) Terapeut će pokušati biti veoma pragmatičan, što npr. znači kako će obitelji pomoći vrlo precizno napraviti raspored za brigu oko bolesnika. To će sigurno mnogo pomoći pri osnovnoj organizaciji svih članova obitelji, koji će na osnovi toga rasporeda moći rasporediti svoje poslove kod kuće i svoje slobodno vrijeme. Pomoći će i bolesniku, jer će odsad uvijek znati tko će biti s njim i kada, što će mu pružiti bar osnovnu sigurnost. Ovakvi precizni popisi zaduženja posebno su važni kod bolesnika s kroničnim oboljenjem kojima je zbog toga potrebno davati lijekove u točno određeno vrijeme. c) Mogli bismo reći kako je terapeutova pomoć u traženju vanjskih izvora pomoći uvijek veoma dobrodošla. Za rodbinu je ponekad traženje vanjske pomoći sramotno, ponižavajuće, a često se i ne snađu, odnosno ne znaju kako takva pomoć postoji. Terapeut će im predstaviti te oblike pomoći, potaknuti ih da je traže i ponajprije ukazati na to koliko su ti oblici važni, posebice zbog toga što bolesnome članu daju osjećaj kako nije posve sam, ovisan samo o ukućanima, već da je uz njega i šira zajednica. Jasno je kako u takvim slučajevima, kad predstavlja i uvodi tuđu pomoć, terapeut mora biti veoma tankoćutan, jer bi bolesnik

a i

Medicinska obiteljska terapija

e f)

a -

171

mogao osjetiti da ga se obitelj uz pomoć terapeuta želi riješiti. Stoga je nužno o svemu tome otvoreno razgovarati na obiteljskim susretima, na kojima svaki član obitelji mora imati mogućnost izraziti svoja osjećanja, poglede, mišljenja, potrebe i želje. Terapeut pomaže članovima obitelji kako bi mogli urediti i svoje slobodno vrijeme i vrijeme izvan obitelji. Ako je to ikako moguće, to treba omogućiti i bolesnom članu. Znači da terapeut pomaže članovima obitelji istražiti tko bi se od ostalih rođaka mogao uključiti u obitelj i pomoći im. I na taj je način moguće proširiti mrežu pomoći i tako svima dati mogućnost kako ne bi postali zarobljenici bolesti, jer im to može samo štetiti. I o ovoj temi je važno razgovarati na obiteljskim susretima te tako stvarati atmosferu opuštenosti koju svi toliko trebaju. I kao što je to već više puta rečeno, od iznimne je važnosti da članovi obitelji budu u stanju prihvatiti novo obiteljsko stanje, što nikako ne znači kako su sada svi „nenormalni“, odnosno obilježeni. To samo znači kako se u njihovoj obitelji mnogo toga promijenilo. Stoga je obiteljski terapeut u takvim slučajevima još posebno pozvan pomoći članovima obitelji, ali i članu koji se razbolio. Moraju otvoreno progovoriti o bolesti, pokušati je normalizirati, što mogu učiniti samo ako si iskreno kažu što se sve promijenilo i koliko je nepravedno prema svima njima što se ta bolest pojavila. Jasno je kako time neće ukloniti bolest, ali moći će opuštenije gledati na čitavu situaciju. Terapeut će nastojati što bolje upoznati povijest obitelji još prije početka bolesti, jer je važno kako je obitelj funkcionirala prije toga. On će stoga željeti sve znati i svakom će članu dati priliku progovoriti o njegovim osjećajima, planovima i pogledima koje je imao te o svemu što se sada promijenilo. Time će pokušati pojedinim članovima ponajprije ukazati na stvarno značenje bolesti i razbiti sve tabue nastale možda zbog bolesti. Tu se može raditi o čistim predrasudama i o posve nesuvislim i nerealnim uvjerenjima o tome što sve sad u obitelji nisu u stanju pa će im stoga terapeut pokušati pomoći kako bi razjasnili te bolne teme koje su se pojavile pojavom bolesti. Terapeut će također svim silama nastojati bolest predstaviti kao prigodu za obitelj da razgovara o starim konfliktima, zamjerkama i boli, da poboljša komunikaciju te se bolje poveže i tako nađe smisao

172

OBITELJSKE TERAPIJE I KLINIČKA PRAKSA

i u bolesti. Kako bi u stvarnosti moglo doći do toga, potrebno je određeno vrijeme kroz koje u mnogočemu dozrijevaju, a posebno je potrebno uključiti se u obiteljsku terapiju na kojoj će im terapeut pokušati objasniti što bolest u stvarnosti može zaista i za njih značiti. Posebno će moći mnogo toga naučiti jedni od drugih, ako budu u stanju izreći sve bitne emocije, za što se opet može pobrinuti obiteljski terapeut.

6.3 Smjernice za budućnost Zaključno možemo reći kako je medicinska obiteljska terapija još vrlo mlada grana, u mnogočemu još u povojima, jer tek posljednjih dva desetljeća dobiva status samostalne discipline (Pate, 2015; Pate i sur., 2016; Pate i sur., 2015). To se dogodilo ponajprije zbog potrebe za komunikacijom i suradnjom između medicinsko-obiteljski usmjerenih terapeuta i liječnika, odnosno medicinskog osoblja. Na tom se području, naime, pokazala nužnost veće i posebice učinkovitije suradnje. Na početku su se i istraživači psihoterapeutskih intervencija usredotočili na grupnu i pojedinačnu intervenciju ili su vrlo rijetko u te studije uključivali sve članove obitelji. Kasnije su Wiehs, Fisher, Baird i njihova radna skupina, koji su istraživali obiteljske intervencije kod pojedinaca s kroničnom bolešću (2002), utvrdili kako obiteljski usmjerena intervencija može bitno poboljšati, odnosno ubrzati liječenje te kako čak pridonosi boljem rezultatu liječenja (Pate, 2015; Pate i sur, 2016; Pate i sur., 2015). Ta je skupina stoga počela izričito preporučivati obiteljsku terapiju s namjerom da mobilizira pacijentov prirodni potporni sustav, pomogne obitelji suočiti se i ovladati nastankom stresa zbog kronične bolesti te minimalizira suprotnosti unutar obitelji. Uz ta istraživanja pojavilo se mnogo novih pitanja i dilema, kao što su: Pomaže li obiteljska terapija obiteljima kontrolirati odnose? Prevladavaju li pacijenti koji prođu obiteljsku terapiju bolje stres i razumije li ih obitelj bolje te funkcionira li i sama obitelj bolje? Znači li obiteljska terapija uštede u zdravstvenom proračunu? Zapažaju li liječnici napredovanje kod obitelji koje su prošle obiteljsku terapiju? Donose li obitelji koje su prošle obiteljsku terapiju lakše odluke, a napose one o kraju života? (Carlson i Sperry, 2010; Pate, 2015; Pate i sur., 2016; Pate i sur., 2015; Ruddy i McDaniel, 2003). To

Medicinska obiteljska terapija

su samo neka pitanja, na koja su u mnogočemu već poznati odgovori, ali se još uvijek postavljaju, jer se radi o dugotrajnim istraživanjima kod kojih je bitno uvažavati i istraživanja u suvremenoj medicinskoj znanosti te oboje integrirati. Za sve to je svakako potrebno vrijeme, potrebno je mnogo daljnjih istraživanja koja će potvrditi djelotvornost medicinske obiteljske terapije. Tako npr. u medicini danas genetsko testiranje postaje nešto svakodnevno te se obitelji susreću s odlukom tko će ići na genetsko testiranje te kako će rezultati utjecati na članove obitelji. Pojedini parovi razmišljaju hoće li se na to odlučiti prije zasnivanja obitelji i što ako rezultati eventualno ukažu na moguće probleme kod djece (Pate, 2015; Pate i sur., 2016; Pate i sur., 2015; Ruddy i McDaniel, 2003). Obiteljska terapija mora biti podrška i pomoć obiteljima u suočavanju s tim novim izazovima. I promjene u demografskoj strukturi populacije uvijek će iznova zahtijevati pomoć obiteljske terapije, jer populacija se povećava i stanovništvo stari te dolazi do sve više situacija koje zahtijevaju pomoć i suradnju obiteljske terapije. Možemo reći kako nove generacije pokazuju mnogo veću otvorenost za posredovanje obiteljske terapije na području mentalnog zdravlja no što su to pokazivale generacije prije nas (Pate, 2015; Pate i sur., 2016; Pate i sur., 2015; Ruddy i McDaniel, 2003). Tako se mogu opaziti promjene u razumijevanju obrazaca bolesti koje onda stvaraju priliku za obiteljsku terapiju. Zdravstveni tretman strelovito se preusmjerio s iznenadne bolesti (kao što je upala pluća) prema kroničnim oboljenjima (koja često proizlaze iz stila života), npr. pretjerane dijete, pušenja, alkohola, stresa, droge, dodataka za podizanje raspoloženja. Na kraju možemo sažeti kako obiteljski terapeuti imaju sve važniju ulogu u zdravstvenoj skrbi i u cjelovitom liječenju pojedinca, što je rezultat integracijskog pristupa bolesti. Osim zdravstvenog osoblja, s bolesnikom surađuje još i socijalna služba i terapeuti koji poznaju psihomedicinsku dinamiku.

e -

j e i u

173

174

OBITELJSKE TERAPIJE I KLINIČKA PRAKSA

Melita je nakon rođenja drugog djeteta Bora jednog dana osjetila čudne trnce u ruci, koji su se polako selili po cijelom tijelu i završili u nogama. Povremeno bi gubila vid, doduše ne u potpunosti, ali njezine oči nisu više vidjele kompletne slike. Tu i tamo sve bi joj se zamaglilo, a onda bi se pojavila slika kao na pokvarenom ekranu te bi potom vidjela dvostruko. Veoma jasno je vidjela dvije slike. Svako oko vidjelo je svoju sliku. Osim toga počela je gubiti ravnotežu, njezine su noge postajale sve mlohavije kao da je više ne drže. Sve to je doživljavala s velikim strahom i užasom, ali pokušavala je sve zaboraviti dok bi uz nju plakalo njezino dojenče koje ju je toliko trebalo. Uz njega i uz pomoć muža, koji je na početku imao dosta razumijevanja – bar je tako osjećala – uspijevalo joj je prebroditi prve dane i tjedne tih zagonetnih raspoloženja koja su se stalno mijenjala. Najteže je bilo kad je njezin sinčić Bor zaspao, a ona ga je bespomoćno gledala. Tada su joj se prikradale najužasnije misli, misli kako nikada više neće biti zdrava, kako će se čitava situacija samo još pogoršati, kako će umrijeti i ostaviti bespomoćno dojenče nekim tuđim rukama. Nikome više nije vjerovala, a najmanje sebi, jer je sve više i više osjećala kako ju je njezino vlastito tijelo izdalo. I liječnici su joj objasnili kako je još prerano za postavljanje prave dijagnoze, neka pričeka da se njezino tijelo umiri i ponovo u potpunosti počne živjeti, a onda će vidjeti. Melita je uza sve to sve više osjećala duboki unutarnji nemir i tjeskobu, prožimali su je duboka tuga i beznađe te joj se činilo kako nema nikoga komu bi se zaista mogla požaliti koliko joj je teško. Njen muž nije podnosio Melitinu mamu i zato je Melitu posve odvojio od svih njeznih rođaka, pa čak i prijateljica, tvrdeći uvijek kako ga ne voli dovoljno, jer joj inače ne bi uz njega trebali i drugi ljudi. To mu je jako zamjerila, ali nije se usudila prkositi mu, jer se bojala da će je ostaviti, što joj je, doduše u navali bijesa i ljubomore, jednom dao na znanje. Za sve to uvijek se bar s nekoliko riječi ispričao, ali u njoj su ostajali sumnja i strah. Ponekad je krišom nazvala mamu, ali ni kod nje nije našla odgovarajuće razumijevanje i suosjećanje, jer je ova uvijek iznova navela razgovor na Melitina muža, govoreći kako je posesivan, neprihvatljiv te kako Melitu ne voli dovoljno, jer bi inače dopustio ili čak poticao da očuva bar minimalne veze sa svojom obitelji. Osim toga, majka joj je uvijek predbacivala što

Medicinska obiteljska terapija

175

i sama ne učini nešto kako ne bi bila rob muževih posve neopravdanih zahtjeva. Nakon takvih razgovora Melita je ostajala još više sama, ljuta, žalosna i silno razočarana, jer je osjećala kako je ni vlastita majka ne razumije, već je čak odbacuje i optužuje. Protekli su tjedni i mjeseci. Polako joj je opet bilo bolje, liječnici su još uvijek tvrdili kako je prerano da bi postavili dijagnozu, a i sama je pokušala zaboraviti poteškoće s hodom. Još uvijek se prilično teško kretala, ali navikla se i na to. Samo da opet jasno vidi, sa zahvalnošću je nakon nekoliko mjeseci ponavljala. Veliko zadavoljstvo su joj bili sin Bor i njegova starija sestrica Sabina, Melitino prvorođenče koje se jako brinulo za svoju mamu. Muž se počeo sve više udaljavati i odjednom je čak i poticati neka nazove koju prijateljicu kako ne bi bila toliko sama. Melita je naslućivala da se nešto događa, no odagnala je te čudne misli i u svojoj naivnosti, kako je kasnije uvidjela, čak mislila kako je njezin muž shvatio koliko je sama, a uz sve to i bolesna te da je stoga želio pokazati bar malo suosjećanja. Time se, doduše, nije imala vremena baviti, jer je bilo previše drugog posla, a kad je otkrila kako joj ponajprije plivanje mnogo pomaže da se osjeća bolje, svaki slobodan dan, kojih je bilo jako malo, pokušala je iskoristiti za sebe. To su bili dani kad je njezin muž bio malo više kod kuće i ona ga je tada molila neka ostane s djecom, što je prilično rado učinio. A onda se nakon dvije godine njezino stanje opet jako pogoršalo. Simptomi koje je već poznavala vratili su se, a ona je samo bespomoćno promatrala kako joj tijelo slabi te kako si uopće više ne može pomoći. Liječnici su ovaj put s pomoću nove tehnologije koja je bila na raspolaganju definitivno potvrdili sumnju da se radi o podmukloj kroničnoj bolesti, o multipli sklerozi (MS), bolesti koja uništava mijelinske ovojnice. Sva očajna, otrčala je mužu na njegovo radno mjesto, a kad tamo, prije nego što mu je mogla išta reći, u njegovu je naručju našla drugu ženu. Samo ju je ljutito pogledao i izderao se neka pokuca prije nego što uđe u njegov ured, iako su vrata bila pritvorena. Melita je samo duboko udahnula i doslovce se dovukla kući. Kod kuće je s velikim užasom i pod dojmom događaja iz muževa ureda počela otvarati njegove ormare i shvatila kako se njezin muž gotovo već odselio od nje. Ostale su samo zimske stvari i ogromna količina

176

OBITELJSKE TERAPIJE I KLINIČKA PRAKSA

službenih dokumenata, koje očito nije trebao, odnosno imao ih je na svom računalu. Prevladali su je osjećaji ljutnje i bijesa, ali najviše ju je prožimao osjećaj izdaje. U krajnjoj nevolji nazvala je svoju mamu, koja joj nije bila nikakva pomoć, jer joj je samo predbacivala da nije nikada htjela slušati te da je sama kriva jer je išla glavom kroz zid iako su joj svi govorili kakav je to muškarac i upozoravali je na njega, ali ona je bila gluha, slijepa i beskrajno tvrdoglava. Misleći na svoju djecu, skupila je toliko hrabrosti i nazvala krizni centar, a oni su je nakon razgovora uputili obiteljskom terapeutu, koji je brzo stupio u kontakt i s medicinskim osobljem i s centrom za socijalnu skrb. Terapeut je brzo shvatio kako se kod Melite radi o dvostrukom izuzetno okrutnom i akutnom tugovanju, jer je prvo izgubila zdravlje, a potom i muža koji je otišao s drugom ženom i nije se više zanimao za nju i za svoju djecu, kao što nije želio ni razgovarati o skrbništvu, odnosno o alimentaciji. Nije htio doći ni u centar za socijalnu skrb usprkos stalnim pozivima, već je tamo poslao svog odvjetnika, koji je sve uredio za njega. Odlučio je kako želi biti sam s novom partnericom te će kasnije odlučiti što i kako s djecom. Meliti nije preostalo ništa drugo već sama početi veoma okrutan i krajnje žalostan proces tugovanja pun gorčine zbog grozne izdaje. Pritom su joj mnogo pomogli tjedni susreti, na koje su često pozivana i djeca, Bor i Sabina, te su zajedno počeli tugovati nakon očeva odlaska. Djeca su ponajprije željela znati hoće li njihova mama ustrajati s njima ili će ih i ona iznenada napustiti. Terapeut im je za vrijeme terapeutskih seansi omogućio igranje u pješčaniku, pa su djeca upravo kroz igru s različitim figurama uspjela izraziti najviše svojih bolnih emocija, koje su se silno mijenjale. Polako su ponajprije zbog majčine i terapeutove ustrajnosti opet stekla veći osjećaj sigurnosti i pripadnosti. Kad su djeca osjetila kako je njihov dom opet postao mjestom sigurnosti i utočište jer ih je Melita bila u stanju dublje razumjeti u njihovu bolnom gubitku oca, ona se mogla još više posvetiti svom kronično oboljelom tijelu. Od sada je većinom sama dolazila na terapiju, a samo tu i tamo pridružila bi joj se i djeca, i to uvijek kad bi osjetila kako se kod njih nešto bitno mijenja, ponajprije kad se majka borila s bolešću pa su svi osjetili kako se među njih opet uvlači nemir, neizvjesnost i strah. Najviše

Medicinska obiteljska terapija

177

boli čekalo je naravno Melitu, jer je ona tugovala zbog dvostrukoga gubitka. Kad je minuo prvi šok koji je bio izuzetno snažan, u njoj su se veoma brzo i drastično mijenjala raspoloženja, od duboke krivnje, poricanja, srama i napuštenosti. Terapeut je veoma pozorno slušao i poticao Melitu izraziti sve te za nju izuzetno teške emocije, prevladati zapreke koje su predstavljali osjećaji krivnje i poricanja te samoj sebi osvijestiti kako su sve emocije dopuštene, posve prirodne i normalne. Tek je onda došla do sljedećeg stupnja kad su iz nje potekle emocije silovitog bijesa, duboke žalosti te grozni osjećaji izdajstva i prevare. Muž ju je ostavio u jednom od najtežih razdoblja njezina života. Ostavio ju je kad je bila kao mlada majka veoma ranjiva i kad je sve bilo izuzetno bolno obilježeno početkom njezine kronične bolesti koja ju je još više osamila, učinila je nemoćnom i izuzetno bespomoćnom. Terapeut je čitavo vrijeme surađivao i s medicinskim osobljem te s centrom za socijalnu skrb. Nekoliko puta su se svi zajedno sastali, no češći su bili – bar na početku – susreti s Melitinim specijalistom koji se brinuo za njezinu kroničnu bolest. On joj je davao brižljive i podrobne informacije o njezinoj bolesti, napredovanju i napose o liječenju. Uz to joj je terapeut brižno i s velikom senzibilnošću stalno pomagao u prihvaćanju i procesuiranju okrutnih informacija o njezinoj kroničnoj bolesti. Melita je bila pred teškim izazovima kako prihvatiti tu bolest, kako s njom živjeti, a iznad svega kako organizirati svoj daljnji život u svjetlu dvaju teških gubitaka: muža i zdravlja. U tom je razdoblju mnogo plakala, a njezine su suze bile suze žalosti, ali i strahovitog razočaranja te osjećaja potpune napuštenosti, usamljenosti i odbačenosti. Sva ta teška raspoloženja počela je prerađivati polako te uz velike napore i pomoć terapeuta i svog liječnika, s kojim se povremeno sretala. Tako je oprezno zakoračila u novi svijet koji do sada nije poznavala. Taj je svijet u mnogočemu bio neizvjestan i još više nepredvidljiv te je zato uvijek iznova tražila pomoć u molitvi, bila je duboko duhovna, što joj je prema njezinim riječima na trenutke jako pomoglo. Na osnovi toga počela je prihvaćati nastalu situaciju koja je bila krajnje nepravedna, počela je tražiti novi smisao života i uspjela ga naći s pomoću molitve u uspostavljanju nove obitelji sa svojom djecom, ali ovaj put bez oca.

178

OBITELJSKE TERAPIJE I KLINIČKA PRAKSA

Njezina bolest, koja nasreću nije brzo napredovala, postala je, kao što je ona često rekla, njezina najvjernija životna suputnica. Nije ju mogla cijeniti i poštovati, već samo uvažiti, odnosno stalno računati na nju i u skladu s time urediti novi život. Uz to je doživljavala još jednu tragediju. Ne samo što ju je ostavio muž, već se i njezina rodbina prestrašila njezine bolesti i u tome su vidjeli životnu prijetnju te su joj savjetovali neka što prije ode u mirovinu, pobrine se za djecu, odnosno neka ih prepusti njima, a ako nema povjerenja u njih, neka ih da skrbnicima kako ne bi patila uz nju kad će polako sve više biti paralizirana i na kraju otići. Melitu je to užasno iznenadilo i jednostavno nije mogla vjerovati da tako nešto čuje od svoje vlastite majke, koja se doduše opravdavala zbog nerazumijevanja, ali svaka je ostala na svojoj obali. Tako je Melita morala proći kroz još jedan proces tugovanja, tugovanja za nečim što nikada nije ni imala, iako bi po prirodi stvari morala imati, a to je suosjećajna majka puna razumijevanja. Nije se radilo samo o bijesu, razočaranju i dubokoj žalosti, već najviše o činjenici kako će se unatoč ljudima koji bi joj po prirodi stvari morali biti najbliži, morati osloniti sama na sebe i početi utirati posve svoj samostalni put ne obazirući se na njih. Uz pomoć molitve i terapeuta – to je često govorila – hrabro se uhvatila suočavanja s bolešću i sa samim životom, koji je usprkos svim nepredvidivostima pokazivao i svijetle strane.

cijena: 140 kn

Ovaj sveučilišni udžbenik je od velike vrijednosti za sve koji su zainteresirani za povijest, razvoj i trenutno stanje u području obiteljske terapije, a ponajviše je na korist obiteljskim psihoterapeutima, studentima psihologije i edukantima obiteljske terapije. Knjiga predstavlja bogatu kartu obiteljskih terapija, njihovih karakteristika i specifičnih intervencija te kroz nju terapeutski rad s obiteljima postaje učinkovitiji.