Odredbe crkvenih partikularnih sabora i dijecezanskih sinoda važne za vjerski život katolika...

VELIMIR BLAŽEVIĆ ODREDBE CRKVENIH PARTIKULARNIH SABORA I DIJECEZANSKIH SINODA VAŽNE ZA VJERSKI ŽIVOT KATOLIKA NA PODRUČJU HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE

Croatica christiana - fontes

Svezak XXX

VELIMIR BLAŽEVIĆ

ODREDBE CRKVENIH PARTIKULARNIH SABORA I DIJECEZANSKIH SINODA VAŽNE ZA VJERSKI ŽIVOT KATOLIKA NA PODRUČJU HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST Zagreb, 2020.

Recenzenti: dr. sc. ANTO ORLOVAC mr. sc. IVO ORLOVAC Korektura: TIHANA PŠENKO MILOŠ TIHOMIR HADŽI-BOŠKOV Prijelom i oprema: CHRISTIAN T. BELINC

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske.

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Tiskara Zelina d.d., Sveti Ivan Zelina Naklada: 500 ISBN 978-953-11-1169-0 Tiskano u veljači 2020.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001056885.

PREDGOVOR

V

iše partikularnih crkvenih sabora u vremenu od 4. st. (Sirmijski sabori) do 16. st. (Zadarski sabor, g. 1579.), i mnoge dijecezanske sinode, naročito tijekom 16., 17. i 18. st., te jedna na početku 19. i nekoliko u prvoj polovici 20. st., održano je na prostoru današnje Hrvatske i dijela Bosne i Hercegovine, odnosno nekadašnjeg Zapadnog Ilirika i rimskih provincija Panonije i Dalmacije. Zna se uglavnom u kojim su mjestima sabori održani, tko je na njima sudjelovao, o čemu se na njima raspravljalo i što su odlučili ili odredili; zna se i za dijecezanske sinode, koji biskupi su ih sazivali, kada i gdje su održane, a za priličan broj njih se zna i kakve su odredbe donijele.

Tim sam se pitanjima bavio i sumarno ih prikazao u svojoj doktorskoj disertaciji, obranjenoj davne 1965., čiji je jedan dio objavljen g. 1967. pod naslovom: Concilia et synodi in territorio hodiernae Jugoslaviae celebrata. U toj sam knjizi za čitavo područje ondašnje Jugoslavije prikazao ukupno 50 sabora, od toga za područje Hrvatske i Bosne i Hercegovine 37, a dijecezanskih sinoda sveukupno 237, od kojih 196 u biskupijama Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Nastavio sam se i kasnije zanimati tim pitanjem, istina, samo povremeno i usputno. Broj sabora ostao je nepromijenjen, a došao sam do broja od 216 dijecezanskih sinoda na hrvatskom i bosanskohercegovačkom području. Za jedan broj tih sinoda zna se samo da su u određenoj biskupiji u nekoj godini održane (navode se, npr., u izvještajima ad limina Svetoj Stolici), a za druge u različitim pisanim izvorima nalazimo više podataka, dok su od njih 66 sačuvane odredbe, bilo da su u rukopisu, i nalaze se po raznim arhivima, bilo da su tiskom negdje objavljene. Kao plod toga istraživanja, nastala je knjiga Crkveni partikularni sabori i dijecezanske sinode na područjima Hrvatske i drugih južnoslavenskih zemalja (Zagreb, KS, 2012.). U njoj, kao i onoj naprijed spomenutoj, naveo sam osnovne podatke: kada i gdje je neki sabor održan, tko je na njemu sudjelovao i čime se sabor bavio; za sinode je navedeno: u kojoj biskupiji, za kojega nad/ biskupa, koje godine su održane i jesu li sačuvane njihove odredbe, a za sačuvane u rukopisu je u bilješci naznačeno i gdje se nalaze.

Ti podatci mogu biti važni za proučavatelje nacionalne crkvene povijesti, ali za širi krug čitatelja svakako je zanimljivije kakve su odredbe ili odluke sabori i dijecezanske sinode donosile. To je bio predmet drugog dijela, dosta kratkog, moje gore spomenute disertacije, koji nije objavljen. Smatrao sam da bi bilo korisno, i da bi moglo biti zanimljivo taj prikaz proširiti i dopuniti, te objaviti. Tako je nastala ova knjiga, koja se može smatrati nastavkom one objavljene 2012. godine.

5

Biskupi su na saborima i dijecezanskim sinodama donosili odredbe o mnogim i različitim stvarima. Na saborima su razmatrana neka doktrinarna pitanja kršćanske vjere i pitanja crkvenog ustroja i vršenja vlasti, nemiješanja klera u svjetovne poslove i neuplitanja laika u crkvene stvari i poslove, zatim se osobito raspravljalo i donosile su se odredbe vezane uz bogoštovlje i vršenje službe posvećivanja i poučavanja u vjeri. Mnoge dijecezanske sinode su za dotične biskupije donosile potrebne odredbe posebno: o bogoslužju i sakramentima; o propovijedanju i vjerskoj pouci; o različitim crkvenim službama i zaduženjima; o ćudorednom životu klera; o monahinjama i redovnicima; crkvenim vremenitim dobrima i njihovu čuvanju i upravljanju; o desetini, nadarbinama i njihovu podjeljivanju; zatim o crkvama, oltarima i grobljima; o štovanju relikvija svetaca, svetih slika i kipova; o oprostima, procesijama i pokopima; o nabožnim društvima i bratovštinama; o sjemeništu i učiteljima klerika; o ćudoređu i vjerskom životu laika; o sinodalnim ispitivačima i sucima itd.

Ovdje je nemoguće o svemu tome govoriti i dati neki zaokružen i iscrpan prikaz. Morao sam se ograničiti samo na neka od navedenih pitanja i područja. O nekima će biti govora malo više, a neke ću samo spomenuti. Tako ću u prikazu koji donosim govoriti o doktrinarnim kristološkim raspravama, o uređivanju crkvene organizacije, vršenju zadaće ili službe poučavanja i posvećivanja u Crkvi, o obdržavanju celibata, ponašanju klera i odnosima prema ženskim osobama, vanjskom izgledu i odijevanju klera te o ćudorednom životu i ponašanju vjernika. Kod prikazivanja na koji su način pojedine stvari i pitanja uređivana, neke će odredbe biti navedene doslovno u prijevodu na hrvatski jezik, jer su spisi sinodalnih odredaba, izuzev samo njih nekoliko, pisani na latinskom ili talijanskom jeziku, ili ću ih prepričati, naznačivši kojem saboru ili sinodi pripadaju, a u odgovarajućim bilješkama bit će navedene i druge sinode i njihove odredbe koje se odnose na isti predmet.

Dakako, važno je i koji je biskup u nekoj biskupiji držao dijecezansku sinodu, ali to ne navodim, jer se pojedine sinode često spominju i bilo bi previše svaki put ponavljati taj podatak. Ali ako to nekoga zanima, može za svaku sinodu pronaći u naprijed spomenutoj knjizi: Crkveni partikularni sabori i dijecezanske sinode…, a naznačeno je i u naslovima većine sinoda, navedenih u bilješkama ove knjige.

Nije mi poznato da se netko u ovakvom opsegu bavio izučavanjem naših crkvenih sabora i dijecezanskih sinoda, a s obzirom na to da je ovo prvi rad ovakvog karaktera, sigurno je da je on manjkav i nepotpun, između ostaloga i zbog toga što je neke rukopisne spise bilo teško pročitati, a nije mi bilo moguće ni osobno istraživati sve arhive gdje bi se eventualno našao još poneki spis. To bi, stoga, mogao biti poticaj i polazište nekim drugima da se bave istraživanjem naših crkvenih sabora i dijecezanskih sinoda, za povijest mjesnih Crkava kod nas svakako važnog pitanja.

6

UVOD

P

rije nego što prijeđem na izlaganje o predmetima naznačenima u Predgovoru, kojima su se bavili crkveni sabori i dijecezanske sinode našega područja, pogledat ćemo općenito o kakvim se saborima radilo, kada su održavani i o čemu su odlučivali, a isto tako što su dijecezanske sinode, kako su se često održavale i čime su se bavile.

1. Crkveni sabori, što su i kakvih sabora ima

Potreba i prikladnost da se opći problemi i pitanja važna za cijelu Crkvu ili za neki njezin dio razmatraju, i da se o njima odlučuje na zajedničkim skupovima ili saborima crkvenih predstojnika, pokazala se već u apostolsko vrijeme.

Sabor kojega su 50. godine u Jeruzalemu držali apostoli (Dj, 15,4–29) označava početak saborovanja u Crkvi.1 Crkvenih je sabora tijekom povijesti bilo više vrsta. Povjesničari i crkveni pravnici govore o saborima općim ili ekumenskim, generalnim, plenarnim, ekstrateritorijalnim, papinskim, nacionalnim, kraljevskim, mješovitim, patrijaršijskim i provincijalnim.

Najčešći su bili provincijalni sabori, i jedino o obvezatnosti njihova periodičnog održavanja u cijeloj Crkvi postoje odredbe više općih sabora. Provincijalnih je sabora najviše održano i na prostoru današnje Hrvatske u srednjem vijeku, a na tom je prostoru održano i nekoliko nacionalnih sabora. U nekadašnjoj rimskoj provinciji Panoniji, danas sjeverozapadni dio Hrvatske i sjeverni dio Srbije, održano je u 4. stoljeću nekoliko generalnih i ekstrateritorijalnih sabora. Najprije ću reći nešto o tim saborima, a o drugim vrstama sabora ukratko ću samo naznačiti koje im je osnovno obilježje. a) Provincijalni sabori Poslije Jeruzalemskog, prvi sabori o kojima govore povijesni izvori bili su provincijalni (concilium provinciale), na kojima su sudjelovali biskupi jedne crk­ vene provincije ili pokrajine (metropolije). Provincijalni sabori su u 2. i 3. sto Vidi: W. M. Plöchl, Geschichte des Kirchenrechts, Aufl. 2, I, München, 1960., str. 57.

1

15

ljeću održavani kada je i gdje je to potreba iziskivala, osobito da bi se suzbila ili spriječila neka vjerska zabluda ili raskol u dotičnoj mjesnoj Crkvi, ili da bi se razriješilo neko organizacijsko i disciplinarno pitanje. S vremenom su ti sabori u Crkvi postali obvezatni, a o obvezi njihova održavanja, kao i o učestalosti održavanja postoje odredbe više ekumenskih sabora.

Opći ili ekumenski sabor u Niceji g. 325. odredio je da se dvaput godišnje, prije korizme i ujesen, trebaju sastajati biskupi svake pokrajine.2 To se, međutim, nije provodilo pa je opći sabor u Kalcedonu g. 431. ponovno odredio da se sabori mjesnih Crkava održavaju dvaput u godini,3 ali ni ta odredba nije zaživjela. U 6. stoljeću neki provincijalni sabori, među kojima i naš, održan u Solinu g. 533., određuju da se provincijalni sabori održavaju jednom godišnje,4 ili jednom u tri godine.5 Drugi nicejski sabor g. 787. donio je odluku, preuzimajući odredbu carigradskog (Quinisextum) sabora g. 691./692., da se u crkvenim provincijama ili pokrajinama sabori imaju držati jedanput godišnje, a ako bi koji metropolita to zanemario, da podliježe kanonskim kaznama.6 Međutim, kao sve prethodne, ni ta se odredba nije provodila.

U okviru crkvene reforme koja je pokrenuta u 11. stoljeću, pape su pokušavale uvesti i redovito održavanje provincijalnih sabora, ali s malim uspjehom. Četvr Nicejski je sabor g. 325. odredio: »Bene placuit annis singulis per unamquemque provinciam bis in anno concilia celebrari […]. Concilia vero celebrantur unum quidem ante quadragesimam paschae […] secundum vero circa tempus autumni«, u: G. Alberigo – G. L. Dossetti Pericles – P. Joannou C. Leonardi – P. Prodi, Conciliorum Oecumenicorum Decreta, Bologna, Ed. Deh., 1996., str. 8.

3 Odredba Kalcedonskog sabora g. 431, c. 19, glasila je: »Pervenit ad aures nostras, quod in provinciis statuta episcoporum concilia minime celebrentur … Decrevit itaque sancta synodus, secundum canonem patrum bis in anno episcopos in idipsum, in unamquamque provinciam convenire«. G. Alberigo, et al., Conc. Oec. Decr., str. 96.

4 Sabori: u Orangeu, g. 533., c. 2; g. 538., c. 1; g. 541., c. 37; g. 549., c. 23; u Toursu, g. 567., c. 1; u Toledu, g. 633., c. 3. Vidi: B. Kurtscheid, n. d, str. 145, R. Scherer, Handbuch des Kirchenrechts, I, Graz, 1886., str. 670–671.

Odredba solinskog sabora glasila je: »Necesse est etiam de celebrandis conuentibus patrum modis omnibus constituta servari, sed quia bis in anno concilia fieri praeceperunt propter diuersas necessitates ecclesiae amputandas, et fraternitati vestrae difficultate itineris atque visitandarum occupatione parochiarum grauissimum iudicatur, vel hoc sine aliqua excusatione seruetur, vt semel in anno ad concilium metropolitani venire nullus omittat, quod si quidem forte non dessidiosa voluntas, sed evitanda necessitas detinuerit, per primates suae ecclesiae se praesentet.« – F. Šišić, Priručnik izvora hrvatske historije, I/1, Zagreb, 1914., str. 163.

5 Sabor u Maconu (Francuska), g. 585, c. 20. – J. D. Mansi, Sacrorum conciliorum nova et amplissima collectio, Florentiae, MDCCXIII., IX, kol. 957.

6 Na Drugom nicejskom saboru g. 787. donesena je ova odluka – c 6: »Quoniam quidem regula est, quae dicit: ’Bis in anno per singulas provincias oportet fieri per conventuum episcoporum regulares inquisitiones’: propter fatigationem et ut opportune habeantur ad iter agendum hi qui congregandi sunt, definierunt sextae synodi sancti patres, omni excusatione remota ’modis omnibus semel in anno fieri, et depravata corrigi’. Hunc ergo canonem et nos renovamus. […]. Si quis metropolitanorum hoc neglexerit agere, absque necessitate vel vi seu aliqua rationabili occasione, canonicis poenis subiaceat.« G. Alberigo, et al., Conc. Oec. Decr., str. 143–144.

2

16

ti lateranski sabor g. 1215. strogo naređuje da se provincijalni sabori drže jednom godišnje, a za one koji zanemare da ih sazovu, ili da na njima sudjeluju, odredio je kaznu suspenzije od službe i nadarbine.7 Poslije toga provincijalni su sabori održavani nešto češće, ali nikada u razdobljima kao što je bilo određeno.

Na ekumenskom saboru u Konstanci g. 1414. – 1418. predlagano je da se vrije­me periodičnog održavanja provincijalnih sabora od jedne godine produži na tri. Papa Martin V. (1417. – 1431.) to je g. 1425. dopustio, a potom su ekumenski sabori u Bazelu g. 1431. – 1445. i Tridentu g. 1545. – 1563. odredili da se provincijalni sabori drže barem svake treće godine.8 Takvu je odredbu kod nas donio zadarski sabor g. 1579. Na Prvom vatikanskom ekumenskom saboru g. 1869. – 1870. predloženo je petogodišnje razdoblje za održavanje provincijalnih sabora, osim ako se od Svete Stolice ne dobije produženje,9 ali nikakva odredba tada o tome nije donesena. Na kraju, Zakonik kanonskog prava odredio je da se u pojedinim crkvenim provincijama sabori imaju održavati barem svakih dvadeset pet godina (kan. 283.), dok Zakonik iz 1983. predviđa održavanje provincijalnih ili pokrajinskih sabora kad se to po sudu većine dijecezanskih biskupa određene pokrajine bude smatralo prikladnim (kan. 440, § 1).

Provincijalne sabore trebali su sazivati i predsjedati im metropolite,10 a na njima su bili dužni sudjelovati svi biskupi crkvene provincije ili metropolije, ili u slučaju da su oni bili spriječeni, njihovi zamjenici.11 S vremenom, a prema partikularnom pravu i običajima, krug sudionika se proširivao pa su na njima mogli sudjelovati i opati, arhiđakoni, zastupnici katedralnih i zbornih Odredba Četvrtog lateranskog sabora g. 1215., konst. 6, glasila je: »Sicut olim a sanctis patribus noscitur institutum, metropolitani singulis annis cum suis suffraganeis provincialia non omittant concilia celebrari.« – G. Alberigo, et al., Conc. Oec. Decr., str. 236.

8 Sabor u Bazelu, g. 1431. – 1445., Sess. 15., odredio je: »Celebretur quoque in singulis provinciis saltem infra biennium a fine concilii generalis, et deinde ad minus saltem de triennio in triennium, provinciale concilium in loco tuto: in quo tam archepiscopus quam suffraganei omnes, et alii qui in huiusmodi conciliis provincialibus interesse tenentur, debite vocati intersint.« – G. Alberigo, et al., Conc. Oec. Decr., str. 474.

A odredba Tridentskog sabora, g. 1545. – 1563., Sess. 24, de ref., c. 2, glasila je: »Provincialia concilia, sicubi omissa sunt, pro moderandis moribus, corrigendis excessibus, controversiis componendis, aliisque ex sacris canonibus permissis renoventur. Quare metropolitani per se ipsos, seu, illis legitime impeditis, coepiscopus antiquior intra annum ad minus a fine praesentis concilii, et deinde quolibet saltem triennio, post octavam pasche resurrectionis domini nostri Iesu Christi, seu alio commodiori tempore pro more provinciae, non praetermittat synodum in provincia sua cogere, quo episcopi omnes et alii, qui de iure vel consuetudine interesse debent, exceptis iis, quibus cum imminenti periculo transfretandum esset, convenire omnino teneantur.« – G. Alberigo, et al., Conc. Oec. Decr., str. 761.

9 Prvi vatikanski sabor, g. 1869. – 1870., Schema Constitutionis de Episcopis, c. 5: De conciliis provincialibus.

10 Sabor u Kalcedonu, g. 451., c. 12; u Antiohiji, g. 341., c. 16; 2. u Niceji, g. 787., c. 6; Četvrti lateranski., g. 1215., c. 6; Tridentski, g. 1545. – 1563., Sess. 24, de ref., c. 2.

11 Kao razloge za izostanak sa sabora, više sabora u Africi, Španjolskoj i Galiji, navodili su: starost ili bolest biskupa, bolest ili smrt nekoga od biskupove rodbine, progone, poplave, oluje, zabrane i smetnje civilne vlasti itd. – W. M. Plöchl, n. d., I, str. 151.

7

17

kaptola, viši redovnički poglavari i posebno pozvani prezbiteri, đakoni i drugi klerici, kao i laici.12 Provincijalni su sabori donosili odluke o osnivanju, dijeljenju i dokidanju biskupija; o izboru, premještanju i uklanjanju biskupa; rješavali su parnice i sporove među biskupima i između biskupa i klera; bili su više instance za prizive protiv odluka pojedinih biskupa; donosili su odredbe i zakone kojima su uređivane dužnosti i život klera, kao i običnih vjernika i tomu slično.13 Zakoni, zaključci i odluke donosili su se većinom glasova, a pravo glasa imali su samo biskupi, dok su drugi sudionici sabora imali jedino savjetodavni glas.14 U prvo vrijeme akte sabora potpisivao je samo metropolit kao predsjedavajući, a od 4. stoljeća potpisivali su ih i svi prisutni biskupi provincije, kao i zastupnici odsutnih, a ponekad i drugi koji su na njima sudjelovali.15 Poslije Tridentskog sabora, prema odredbi pape Siksta V. (1585. – 1590.) iz g. 1588., trebalo je dekrete provincijalnog sabora prije proglašenja poslati na uvid Kongregaciji Koncila radi provjere razilaze li se ili protive dekretima samog Tridentskog sabora.16 Odredba da se saborski spisi prije proglašenja pošalju Apostolskoj Stolici, da ih pregleda, ostala je na snazi do najnovijega vremena.17 b) Nacionalni sabori Slijedeći primjer rimskih ili bizantskih careva iz prvih stoljeća Crkve, da sazivaju opće ili ekumenske sabore, ili sabore Istočnorimskog carstva (istočne Crkve), kasnije su također kraljevi Vizigota, Franaka i Germana, a potom i drugih naroda, sazivali tzv. nacionalne sabore (concilium nationale) ili kraljevske sabore (concilium regale), na kojima su sudjelovali biskupi nekog naroda, države ili kraljevstva, ali i kraljevi sa svojim velikašima. Nacionalnim saborom predsjedao bi jedan od metropolita, a osim o crkvenim pitanjima, na njima se često raspravljalo i o svjetovnim stvarima pa su se zbog toga takvi sabori nazivali i mješovitima (concilium mixtum).

Nacionalni su sabori osobito u 10. i 11. stoljeću imali veliku važnost u reformi crkvene discipline koja se provodila prema odredbama papâ i tzv. papinskih sabora. U to vrijeme nacionalnim saborima često prisustvuje papin izaslanik – legat, i predsjeda saborom.

Vidi: W. M. Plöchl, n. d., I, str. 151; II, str. 127.

Vidi: P. Hinschius, System des katholisches Kirchenrechts, III, Berlin, 1879., str. 474–475; B. Kurtscheid, n d., str. 145; W. M. Plöchl , n. d., I, str. 151.

14 Vidi. I. Zeiger, Historia iuris canonici, II. De historia institutorum canonicorum, Romae, 1949., str. 51; R. Scherer, n. d., I, Graz, 1886., str. 272–273.

15 Vidi: B. Kurtscheid, n. d., str. 46; W. M. Plöchl , n. d., I, str. 58 i 151–152.

16 Siksto V., konst.: Immensa aeterni Dei, 22. siječnja 1588., u: Bullarium Diplomatum et Privilegiorum sanctorum Romanorum Pontificum, VIII, Augustae Taurinorum, 1863., str. 991.

17 Vidi: Zakonik kanonskog prava, g. 1917., kan. 291, § 1; Zakonik kanonskog prava, g. 1983., kan. 446.

12 13

18

S porastom autoriteta pape, od 11. stoljeća vlast svjetovnih vladara u pogledu sazivanja crkvenih sabora, kao i nametanja predmeta i reda raspravljanja na njima se smanjuje pa se nacionalnim nazivaju sabori sazivani od crkvene vlasti, na kojima sudjeluju biskupi dotičnog kraljevstva, države ili naroda. Takvih je sabora bilo i na području Hrvatske (Duvanjsko polje).

Budući da su nacionalni sabori osobito nakon velikog Zapadnog raskola predstavljali opasnost za narušavanje jedinstva Crkve i jurisdikcije Apostolske Stolice, pape su često uskraćivale dopuštenje za njihovo sazivanje i održavanje,18 te je tih sabora polako nestajalo.19 c) Generalni sabor U 4. stoljeću počeli su se održavati generalni sabori (concilium generale)20.

Sastojali su se od biskupa samo Istočne, ili samo Zapadne Crkve. Podjela Rimskog Carstva na Istočno i na Zapadno (g. 395.), te pitanja i poteškoće vezane uz svaku od odgovarajućih Crkava, ili ako se radilo o stvarima koje su im bile zajedničke, nemogućnost da se sazove opći sabor, pogodovali su zavođenju i održavanju sabora samo jednog dijela sveopće Crkve, bilo Istočne ili Zapadne. Takvih je sabora u 4. st. bilo i na ovom našem području, u Sirmiumu (Srijemska Mitrovica). d) Ekstrateritorijalni sabor Sabori koji nisu bili vezani ni uz jednu od ustaljenih struktura crkvene organizacije, nego su se sastojali od biskupâ iz raznih, međusobno posve neovisnih biskupija i provincija, a održavani su pretežito u 4. stoljeću, nazivani su ekstrateritorijalnim (concilium extrateritoriale). Na njima su donošene odluke koje su imale obvezujuću snagu samo u biskupijama čiji su biskupi bili sudionici takvih sabora.21 I tih je sabora bilo u Sirmiumu, kako ćemo niže vidjeti.

Drugih vrsta crkvenih sabora22 na ovom našem području nije bilo pa o njima nije bilo potrebe ovdje govoriti.

18 Vidi: A. Vermeersch – I. Creusen, Epitome Iuris Canonici, ed. 8, I, Mechliniae­‑Romae, 1963., I, br. 394, str. 355; E. F. Regatillo, Institutiones iuris canonici, I, izd. 6, Santander, 1961., br. 457, str. 323.

19 Više o tim saborima, vidi: R. Scherer, n. d., I, str. 676–677; P. Hinschius, n. d., III, str.

539ss.

20 Više o njima, vidi: P. Hinschius, n. d., III, str. 514.; V. Blažević, »Sabori i sinode – značajne crkvene ustanove – održavane i na našim prostorima«, u: Dobri Pastir, 21–22/1972., str.

70–71; Isti, »Sirmijski sabori i borba za pravovjerje« u: Dobri Pastir, 23/1973., str. 56–57, 63–67.

21 Više o njima vidi: P. Hinschius, n. d., III, str. 527–528.

22 Vidi: V. Blažević. Crkveni partikularni sabori i dijecezanske sinode na području Hrvatske i drugih južnoslavenskih zemalja, Zagreb, KS, 2012., str. 33–35.

19

2. Dijecezanske sinode U mjesnim Crkvama ili biskupijama cjelokupna redovita vlast pripada mjesnim ili dijecezanskim biskupima, a u izvršavanju vlasti upravljanja, osobito zakonodavne, biskupi se mogu služiti dijecezanskim sinodama.

Nazivom dijecezanska sinoda (synodus dioecesana) označava se skup posebno izabranih ili svih prezbitera, kao i drugih klerika jedne biskupije, a u novije vrijeme i laika koje saziva biskup da pod njegovim vodstvom razmatraju pitanja važna za biskupiju, i da na odgovarajući način sudjeluju u donošenju zaključaka i odluka o stvarima pretežito pastoralne i disciplinarne naravi, koje se tiču klera i vjernika dotične biskupije.23 Skupštine ili sastanci te vrste naziru se već u opisu Djela apostolskih, u kojem čitamo: »Ode Pavao s nama u Jakovljevu kuću gdje se sastadoše sve starješine« (Dj, 21,18). Čini se, međutim, da je prva prava dijecezanska sinoda za koju znamo bila ona koju u jednom svom pismu, upućenom raznim biskupima oko g. 389., spominje papa Siricije (384. – 399.).24 Sve do 13. stoljeća održavanje dijecezanskih sinoda bilo je uređivano partikularnim pravom, uglavnom propisima provincijalnih sabora.25 Opći zakon za cijelu Crkvu, da dijecezansku sinodu treba držati u svakoj biskupiji svake godine, nakon održanog provincijalnog sabora donio je opći Četvrti lateranski sabor g. 1215.26 Ali kako se nisu redovito održavali provincijalni sabori, tako se u propisanom vremenu nisu držale ni dijecezanske sinode. Tridentski sabor također određuje za cijelu Crkvu da se dijecezanske sinode imaju držati svake godine.27 Kroz neko vrijeme uistinu su češće sazivane i održavane, ali su nakon izvjesnog vremena opet sve više zanemarivane. Na Prvom vatikanskom saboru predlagano je da se donese odredba o održavanju dijecezanskih sinoda svake treće godine,28 ali kako je sabor zbog Francusko­‑pruskog rata prekinut i nije više nastavljen, nikakva odredba nije donesena.

Zakonik kanonskog prava propisivao je održavanje dijecezanskih sinoda u svakoj biskupiji barem svake desete godine (kan. 356, § 1), a novi Zakonik, iz 1983. godine, određuje da se biskupijske ili dijecezanske sinode održavaju u svakoj Usp.: A. Vermeersch – I. Creusen, n. d., br. 469., str. 399.

Vidi: Benedikt XIV., De synodo dioecesana, Prati, 1844., l, 1, 6, str. 4.

25 O nastanku i razvoju ustanove dijecezanskih sinoda u povijesti Crkve, vidi: G. Corbellini, Il sinodo diocesano nel nuovo Codex Iuris Canonici, Roma, 1986., str. 14–31.

26 Četvrti lateranski sabor, g. 1215., const. 6. De conciliis provincialibus: »[…] et quae statuerint (misli se na biskupe i provincijalne sabore­‑ m. o.) faciant observari, publicantes ea in episcopalibus synodis annuatim per singulas dioeceses celebrandis«, u: J. Alberigo, et al., Conc. Oec. Decr., str. 235–236.

27 Tridentski sabor, g. 1545. – 1563., Sess. 24, Decretum de ref., c. 2, u: J. Alberigo, et al., Conc. Oec. Decr., str. 761.

28 Prvi vatikanski sabor, g. 1869. – 1870., Schema Constitutionis de Episcopis, c. 5. De conciliis provincialibus.

23 24

20

VII. POGLAVL JE

C E LI BAT I Č ISTO ĆA K L ERA

C

elibat ili beženstvo klera u Katoličkoj crkvi nije teološko ili dogmatsko­ ‑moralno, nego prije svega disciplinsko­‑pravno i pastoralno pitanje.1 U prvim vremenima Crkve sveti se red podjeljivao kako neoženjenim tako i oženjenim muškarcima koji su se odlučili posvetiti služenju Bogu i oltaru, pa je među klerom bilo neoženjenih i oženjenih biskupa, svećenika i đakona. Na ređenje su, prema tome, pripuštani i oženjeni kandidati, ali su se vrlo rano u pojedinim krajevnim Crkvama počele donositi odredbe da se oženjeni poslije ređenja trebaju suzdržavati od bračnih odnosa. S vremenom je, međutim, došlo i do uvođenja beženstva klera, ali je prošlo dosta vremena da se to u praksi posvuda i provede.

Usporedno i istodobno s uvođenjem i inzistiranjem na obdržavanju celibata, tražilo se da kler provodi općenito neporočan život u pogledu veza i odnosa sa ženskim osobama. Ta pitanja su u okvirima cijele Crkve propisivana i uređivana zakonima i odlukama općih sabora i rimskih prvosvećenika, ali i odredbama partikularnih crkvenih sabora i dijecezanskih sinoda na razini mjesnih Crkava. Takav je bio slučaj i na našim hrvatskim prostorima.

1. Uvođenje celibata u Crkvi za katolički kler Oženjeni klerici su u početcima Crkve i nakon ređenja nastavljali bračni život. Kao prvi u Crkvi, pokrajinski sabor u Elviri, kod Granade, u današnjoj Španjolskoj, godine 305./6. donio je pozitivan propis ili zakon kojim se naređivalo da se oženjeni poslije ređenja suzdržavaju od bračnog života. Odredba je glasila: »Postoji potpuna suglasnost da se naredi biskupima, svećenicima i đakonima ili svim klericima postavljenim na službu, neka se suzdržavaju od svojih supruga i ne rađaju djecu; tko god /to/ bude činio, bit će isključen iz kleričke časti.«2 Nedugo poslije toga, sabor u Arlesu, današnja Francuska, O tome opširnije: A. M. Stickler, Celibat klerika, Zagreb, KS, 2006., str. 47–58. /njemački izvornik: Der Klerikerzölibat, Adelsberg, 1993./.

2 Sabor u Elviri, 305./306., can. 33: »Placuit in totum prohibere episcopis, presbyteris et diaconibus vel omnibus clericis positis in ministerio, abstinere se a conjugibus suis et non genera1

169

314. godine donio je ovu odredbu: »Osim toga, što je dostojno, čedno i čestito, savjetujemo braći da svećenici i leviti spolno ne opće sa svojim suprugama, jer su zauzeti svakodnevnim služenjem. Tko bude činio suprotno ovoj konstituciji, neka se ukloni s kleričke časti.«3 A za afričku Crkvu je na saboru u Kartagi g. 390. odlučeno: »Mi se svi slažemo u tome da se biskup, svećenik i đakon, branitelji nevinosti, i sami suzdržavaju od svojih supruga, kako bi se u svemu, i od svih koji služe oltaru poštivala nevinost.«4 Slična odredba o suzdržavanju od svojih supruga donesena je i na saboru u Kartagi godine 419.,5 a kasnije je ponavljana i na više drugih crkvenih partikularnih sabora.

O tome, da je tijekom više stoljeća od početka Crkve bilo oženjenih klerika i da im se nametala obveza suzdržavanja od bračnih čina nakon ređenja, postoje i svjedočanstva nekih papa, tako Damaza (366.–384.), Inocenta I. (401.–417.), Leona Velikog (440.–461.) i Grgura Velikog (590.–604.), a isto tako i više crkvenih otaca i crkvenih pisaca, kao što su sv. Ambrozije, sv. Jeronim, sv. Augustin.6 I u kasnijim su stoljećima svećeničkom ređenju pripuštani oženjeni muškarci, što potvrđuju brojni partikularni crkveni sabori u Španjolskoj i Galiji, koji bez prestanka, i uvijek iznova ponavljaju i nalažu obvezu suzdržljivosti za takve klerike.7 Odredbe za sveopću Crkvu o ženidbi klera i o odnosima sa suprugama s kojima su bili vjenčani prije nego su primili sv. red, donesene su istom na Drugom lateranskom i na Tridentskom saboru. Odredba Drugog lateranskog sabora g. 1139. je glasila: »Određujemo također da oni koji u redu subđakonata i u višima dovedu žene, ili imaju priležnice, budu lišeni službe i crkvene nadarbine. Budući da oni trebaju biti i zvati se hram Božji, posuda Gospodinova, svetište Duha Svetoga, nedostojno je da služe ložnicama i nečistoćama.«8 Tada je određeno da se biskupi, svećenici, đakoni, subđakoni, regularni kanonici, monasi i zavjetovani konverzi (redovnici nesvećenici) moraju rastaviti od svojih žena, a saborski oci su također izjavili kako drže da njihovo združivanje

re filios; quicumque vero fecerit, ab honore clericatus exterminetur«; K. J. Hefele, Conciliengeschichte, Freiburg in Br., 2. ed., 1873., I, 168.

3 Sabor u Arlesu, 314., can.29: »Praeterea quod dignum, pudicum et honstum est, suademus fratribus, ut sacerdotes et leviate cum uxoribus suis non oeant, quia ministerio qutidiano occupantur. Quicumque contra hanc constitutionem fecerit, a clericatus honore depopnatur«; K. J. Hefele, n. d., I, 217.

4 Vidi: A. M. Stickler, n. d. str.15.

5 Isto, str. 16.

6 Isto, str. 18–23.

7 Isto, str. 24.

8 Drugi lateranski sabor, 1139., can. 6: »Decernimus etiam ut ii, qui in ordine subdiaconatus et supra uxores duxerint aut concubinas habuerint, officio etque ecclesiastico beneficio careant. Cum enim ipsi templum Dei, vasa Domini, sacrarium Spiritus sancti debeant esse et dici, indignum est eos cubilibus et immunditiis deservire«; G. Alberigo, et al., Conciliorum Oecumenicorum Decreta, str. 198.

170

u brak i nije /prava/ ženidba.9 A na Tridentskom saboru među kanonima o sakramentu ženidbe, donesen je i ovaj: »Ako tko rekne da klerici koji su uzdignuti u svete redove, ili redovnici koji su položili svečani zavjet čistoće, mogu sklapati ženidbu, i sklopljena da je valjana, bez obzira na crkveni zakon ili zavjet […], neka je proklet.«10 Budući da sve do Tridentskog sabora nije bilo propisanog obveznog oblika za sklapanje valjane ženidbe pred Crkvom, nego su se one do toga vremena sklapale na način koji je u nekom kraju bio uobičajen,11 to je također imalo utjecaja i pogodovalo ženidbama klera, te dovodilo do nepoštivanja obveze celibata.

Iako je odredbama Drugoga lateranskog i Tridentskog sabora u pravnom pogledu regulirano pitanje ženidbe klera, i te ženidbe smatrane nevaljanim, time ipak nisu spriječene ili iskorijenjene njihove nedopuštene veze sa ženama i život u priležništvu. Stoga u Crkvi, od najranijih vremena, uz inzistiranje na suzdržavanju oženjenih klerika od bračnog života, a kasnije i na ređenju neoženjenih kandidata, česte su bile, i stalno su ponavljane također odredbe kojima je zabranjivano zajedničko stanovanje klerika svih razina ili položaja sa ženama za koje nije bilo jamstva suzdržljivosti. Tako je Nicejski sabor g. 325., koji se i nije bavio prvenstveno pitanjem mogu li oženjeni muškarci postati biskupima, svećenicima i đakonima, a što je na neki način u to vrijeme bilo uobičajeno, odredio koje ženske osobe mogu kod sebe držati, a koje ne mogu.

Odredba o tome je glasila: »Veliki sabor posve zabranjuje da ni biskupu, ni svećeniku, ni đakonu, niti drugom komu između klera, nije dopušteno imati privedenu ženu, osim možda majku, ili sestru, ili tetku, ili samo takve osobe za koje nema nikakve sumnje.«12 Slične odredbe ponavljali su i neki kasniji partikularni sabori, tako sabor u Arverni, u Galiji, 535. godine,13 u Forum Iulii, sjevernoj Italiji, g. 796./97.14 i u Rimu g. 826.15 Drugi nicejski sabor g. 787. odredio je da onima koji su izabrali crkveni život nije dopušteno da blaguju sami sa Drugi Lateranski sabor, g. 1139., can. 7: »Ut autem lex continentiae et Deo placens munidtia in ecclesiasticis personis et sacris ordinibus dilatetur, statuimus quatenus episcopi presbyteri diaconi subdiaconi regulares canonici et monachi atque conversi professi, qui sanctum transgredientes propositum uexores sibi copulare praesumpserint, separentur. Huiusmodi namque copulationem, quam contra ecclesiasticam regulam constat esse contractam, matrimonium non esse censemus«; G. Alberigo, et al., Conc. Oec. Decr., str. 198.

10 Tridentski sabor, Sess. 24, Canones de sacramento matrimonii, 9, »Si quis dixerit, clericos in sacris ordinibus constitutos, vel regulares, castitatem solemniter professos, posse matrimonium contrahere, contractumque validum esse, non obstante lege ecclesiastica vel voto, /.../ a. s.«; G. Alberigo, et al., Conc. Oec. Decr., str. 755.

11 Vidi: M. BerljaK, Kanonski oblik ženidbe, Zagreb, GK, 1999., str. 17–24.

12 Prvi nicejski sabor, 325., can. 3; G. Alberigo, et al., Conc. Oec. Decr., str. 7.

13 Vidi: Sacra Congregatio pro institutione catholica, Enchiridion clericorum, Typis Polyglotis Vaticanis, 1975., str. 27.

14 Isto, str. 43.

15 Isto, str. 57.

9

171

ženskima, nego samo u društvu drugih ljudi i žena, bogobojaznih i dostojnih poštovanja, tako da to zajedničko objedovanje koristi duhovnom napretku.

Ista odredba imala se obdržavati i s rodbinom; a monah ili klerik na putovanju, ako nisu ponijeli što je potrebno i stoga morali konačiti u nekom svratištu ili nečijoj kući, da smiju tako postupiti, jer su prinuđeni nuždom.16 O držanju priležnica Prvi lateranski sabor g. 1123. donio je zabranu: »Prezbiterima, đakonima ili subđakonima posve zabranjujemo suložništvo s priležnicama i suprugama, i stanovanje s drugim ženama, osim koje je Nicejski sabor dopustio samo zbog razloga tijesnih rodbinskih veza, naime majke, sestre, majčine ili očeve sestre, i drugih takvih, o kojima ne može opravdano nastati nikakva sumnja.«17 O nedopuštenom držanju priležnica i ženskih osoba sumnjivog morala Tridentski sabor najprije ističe kako je ružno i nedostojno imena klerikâ, koji se posvećuju božanskom kultu, da žive u glibu razvrata i u nečistom priležništvu. Sabor je zabranio svim klericima da u kući ili izvan nje drže priležnice ili druge žene na koje može pasti sumnja, ili da s njima imaju bilo kakvu bliskost, inače će biti podvrgnuti kaznama koje predviđaju sveti kanoni ili crkveni statuti. A kao moguće kazne, koje može izreći biskup, od najnižih do najviših, prema prekršiteljima i vrstama prekršaja, navedene su: oduzimanje dijela plodova i prihoda od bilo koje nadarbine ili penzije; oduzimanje svih plodova i prihoda od nadarbina i penzija; suspendiranje od upravljanja nadarbinama; lišavanje zauvijek svake nadarbine, službe, crkvene penzije i nesposobnost i nedostojnost ubuduće bilo koje časti, dostojanstva, nadarbine i službe, sve do izopćenja. A klerici koji nemaju crkvenih nadarbina, od biskupa neka budu kažnjeni, prema tvrdokornosti i zlodjelu, zatvorom, suspenzijom reda, nesposobnošću da dobiju nadarbinu i drugima, u skladu sa svetim kanonima.18 16 Drugi nicejski sabor, 787., can. 22. »Quod oportet cum gratiarum actione et omni parcitate et reverentia monachos, si contigerit, cum feminis manducare«; G. Alberigo, et al., Conc. Oec. Decr., str. 156.

17 Prvi lateranski sabor, 1123., can. 7: »Presbyteris, diaconibus vel subdiaconibus concubinarum et uxorum contubernia penitus interdicimus et aliarum mulierum cohabitationem, praeter quas synodus Nicaena propter solas necessitudinum causas habitare permisit, videlicet matrem, sororem, amitam vel matertream, aut alias huiusmodi, de quibus nulla iuste valeat suspicio oriri«; G. Alberigo, et al., Conc. Oec. Decr., str. 191.

18 Tridentski sabor, Sess. 25, de ref., can. 14: »Quam turpe ac clericorum nomine, qui se divino cultui addixerunt, sit indignum, in impudicitiae sordibus immundoque concubinatu versari; satis res ipsa communi fidelium omnium offensione summoque clericalis militiae dedecore testatur. Ut igitur ad eam, quam decet, continentiam ac vitae integritatem ministri ecclesiae revocentur, populusque hinc eos magis discat revereri, quo illos vita honestiores cognoverit; prohibet sancta synodus quibuscumque clericis, ne concubinas aut alias mulieres, de quibus posit haberi suspicio, in domo vel extra detinere, aut cum iis ullam consuetudinem habere audeant. Alioquin poenis, a sacris canonibus vel statutis ecclesiarum impositis, puniantur«; G. Alberigo, et al., Conc. Oec. Decr., str. 792–793.

172

Odredbe Prvog i Drugog lateranskog i Tridentskog sabora o celibatu i o držanju kod sebe ženskih osoba, ili o posjećivanju ženskih osoba, nisu se bitno mijenjale stoljećima, te su ušle i u Zakonik kanonskog prava g. 1917. (kan. 132 i 133).

2. Odredbe splitskih sabora i dijecezanskih sinoda o celibatu klera na hrvatskom području prije Drugog lateranskog i Tridentskog sabora Oženjenih klerika bilo je u svoje vrijeme i kod nas, na hrvatskim područjima. Tim pitanjem bavilo se i nekoliko splitskih sabora. Tako je jedna odredba splitskog sabora godine 925. glasila: »Ako svećenik živi nesuzdržljivo sa ženom koju je imao prije ređenja, neka se, radi suzdržljivosti, odijeli od zajedničke ložnice. Oženi li se pak s drugom, neka bude izopćen.«19 Oženjenim klericima kod Hrvata20 bavio se i splitski sabor g. 1060., te odredio: »Ako odsada koji biskup, prezbiter ili đakon uzme ženu, ili uzetu zadrži, gubi vlastiti stupanj časti, dok ne dadne zadovoljštinu, i neka ne ostane u koru onih koji mole psalme, i neka nema nikakva udjela u crkvenim stvarima.«21 O svećenicima koji nisu obdržavali celibat bilo je riječi i na splitskom saboru g. 1075. Na njemu je papin legat Girardo proglasio kanone rimskog sabora održanog u ožujku 1075., a jedan od tih kanona određivao je da svećenici koji ne obdržavaju celibat moraju prestati vršiti svećeničku službu, a vjernici od njih da ne primaju svetih sakramenata.22 A splitski saboru g. 1185. odredio je da nitko tko je u svećeništvu ne dovodi žene, niti da se oženjenoga uzima u svećenički red, osim ako obeća živjeti u suzdržljivosti.23 Zbog nepoštivanja obveze suzdržljivosti u Crkvi, vremenom se išlo za tim da se za više redove pripremaju i na njih pripuštaju samo neoženjeni kandidati, a odbijaju oženjeni.24 Splitski sabor, 925., can. 15; F. Šišić, Prir. izv., I/1, str. 220.

Zna se da je splitski nadbiskup Dabral imao u nadbiskupskom dvoru ženu i djecu, i kad je to dojavljeno u Rim, papa Leon IX. (1049.–1054.) poslao je svog legata imenom Majnarda, koji je sazvao u Splitu sabor i na njemu Dabrala lišio uprave splitskom nadbiskupijom. Vidi: V. Blažević, n. d., str. 71–72.

21 Prema pismu pape Aleksandra II., Notificamus omnia: F. Šišić, n. d., str. 237.

22 Vidi: V. Blažević, n. d., str. 79.

23 Splitski sabor, 1185., Vidi: D. Farlati, n. d., III, str. 217, can. 3.

24 Praksa i u Zapadnoj i u Istočnoj crkvi u prvo je vrijeme bila istovjetna. Međutim, nakon Drugog trulanskog sabora 691. i odredbe kan. 13, u Istočnoj crkvi, a kasnije u pojedinim autokefalnim odijeljenim Istočnim crkvama, išla je drugačijim tijekom. U Istočnim crkvama biskupima i eparsima su mogli, i mogu postati, samo neoženjeni svećenici, dok se svećenički red podjeljivao i podjeljuje i danas kako neoženjenim tako i oženjenim muškarcima, s tim da ovi drugi i nakon ređenja mogu sa svojim suprugama nastaviti normalnim bračnim životom. Neoženjeni se pak ne mogu ženiti nakon što prime svećenički red, a ne mogu sklopiti nove ženidbe ni oženjeni, ako im supruga umre. Vidi više: A. M. Stickler, n. d., str. 33–46. Kako Pravoslavna crkva gleda na celibat katoličkog klera, i kako se u Pravoslavnoj crkvi tumači odredba kan. 13 Trulanskog sabora, vidi 19 20

173

Makar da je nakon primljenih viših redova zaređenima zabranjivana ženidba, ako bi se ona ipak sklopila, smatrana je valjanom sve do Drugog lateranskog sabora g. 1139. Od tada je, kako smo već vidjeli, u latinskoj Crkvi sveti red postao ženidbenom smetnjom za valjanost ženidbe. Ipak je i dalje bilo onih koji nisu obdržavali celibat, nego su i nakon svećeničkog ređenja uzimali sebi žene i s njima živjeli, i držali da im je to slobodno činiti.

O držanju kod sebe, i stanovanju sa sumnjivim ženama, kod nas prvu odredbu za koju znamo donijela je, čak 250 godina prije nego je to učinjeno na Tridentskom saboru, porečka sinoda g. 1310. Ta je odredba glasila: »Da se ćudorednost i život klera poboljša, i da budu čisti oni koji nose posudu Gospodnju, određujemo i trajnim ediktom proglašavamo, i strogo naređujemo da se nijedan naš klerik, kako grada tako i biskupije porečke, kojega god dostojanstva, uzvišenosti, položaja bio, ne usudi držati sumnjive žene, ili priležnice, ili s njima stanovati; a tko bude javno ili tajno činio suprotno, i držao priležnicu, snagom ovoga dekreta bit će izopćen.«25 Odgovarajuću odredbu i zabranu držanja priležnica donio je i splitski sabor godine 1325./26. Ona je glasila: »Ovom veoma promišljenom naredbom odlučujemo da svi klerici naše splitske pokrajine žive suzdržljivo i čisto; i neka se nitko, protiv svoga zavjeta čistoće i suzdržljivosti, ne usudi javno ili tajno držati u vlastitoj ili unajmljenoj kući bludnicu ili priležnicu, pod prijetnjom kazne izopćenja u koju hoćemo da samim činom, zajedno sa svojom priležnicom, upadne svaki koji bude činio protivno; i neka se javno oglasi da oni ostaju izopćeni tako dugo dok ne priznaju svoje zlodjelo i podlože se crkvenoj disciplini.«26 O tome s kojim ženskim osobama klerici mogu stanovati zajedno, a s kojima ne mogu, splitski sabor g. 1325./26. također je odredio: »Budući da zbog stanovanja žena s klericima često nastaje zla sumnja, i najčešće se rađa sablazan u narodu, ponukani našim vijećanjem, zabranjujemo svima i pojedinim klericima, kako uzdignutima u svete redove tako također onima koji u nižima uživaju kleričke povlastice, kojega god položaja ili dostojanstva bili, da nipošto ne stanuju s izvanjskim ženama, ili da one s njima ne borave u istoj kući, ili pod istim krovom, pa ni sa svojim krvnim srodnicima i bližnjima, izuzevši samo majku, baku ili sve druge u uzlaznoj pravoj liniji, tetku po ocu i majci, i sestre i njihove kćeri, za koje prirodni zakon ne dopušta da se sumnja o opakoj zloći.«27 opširnije: N. Milaš, Pravila Pravoslavne Crkve s tumačenjima, I, Novi Sad, 1895., fototipsko izdanje Beograd­– Šibenik, 2004., str. 473–483.

25 Porečka sinoda, 1310., Ms.: Quaeda/m/ Co/n/stitutiones Ca/pito/li Parent/ini/ /…/, u: fasc.: Libri Iurium Episcopalium, III, f. 16r.

26 Splitski sabor, 1325./26., XVII. Clericorum concubinas, seu fornicarias tenentium poena; D. Farlati, n. d., III, str. 416.

27 Splitski sabor, 1325./26., XVI. Quibus mulieribus clerici cohabitare valeant, et quibus non; D. Farlati, n. d., III, str. 416.

174

Splitska sinoda g. 1511. naložila je da prezbiteri i klerici ne drže sumnjivih žena; a koji ih imaju, iz kuće neka ih odstrane u roku od tri iduća dana, pod prijetnjom kazne lišavanja svih nadarbina, i neka ih pod bilo kojom izlikom ili razlogom sebi ne povraćaju, i neka ne borave u kućama sumnjivih žena.28 A splitska sinoda g. 1535. o klericima priležnicima iscrpno je odredila: »Opominjemo sve, i pojedine klerike i crkvene osobe, bilo kojega stupnja, reda ili službe i dostojanstva, i potičemo u Gospodinu, neka žive čisto, nevino, uzdržljivo i primjerno, kako dolikuje osobama posvećenim Bogu, i neka nastoje popraviti vladanje i ćudorednost. […] Svima naređujemo snagom svete poslušnosti, i pod kaznom suspenzije a divinis i 50 lira, od čega polovica ide onomu tko ih prijavi, a druga polovica u crkvenu blagajnu, koje neizostavno treba naplatiti, da u roku od devet dana od donošenja ove odredbe otpuste od sebe i svojih stanova priležnice, kuharice, sluškinje i sve druge osobe sumnjive zbog raskalašenosti, s kojima su bilo kada imali nećudorednu vezu, osim možda bakâ, svojih majki, sestara, sestrični, ili nećakinja, rođakinja, inače čednoga života, o kojima se po prirodnom zakonu, s obzirom na oboje, ne može ništa loše sumnjati.« Također je naređeno da u roku od devet dana poslije objavljivanja sinodalne konstitucije moraju od sebe i svojih stanova maknuti i posve se rastaviti od sumnjivih osoba, i neka ih opet, niti drugih takvih, ne pripuštaju ponovno u svoje kuće ili u tuđe iznajmljene. A ako se po isteku rečenih devet dana, tijekom drugih devet dana koji neposredno slijede, ustanovi da se nisu pokorili, i bude utvrđena krivnja, suspendira ih se a divinis eo ipso, i neka ih se kazni sa 100 lira, koje se dijele kao što je naprijed naznačeno; a siromašni koji ne mogu platiti novčanu kaznu, upadaju eo ipso u kaznu zatvora na dva mjeseca. Za daljnje ustrajavanje nepokornih u opačini, određene su dodatne kazne.29 Drugom pak odredbom iste sinode svim klericima, koji su uzdignuti u svete redove i u bilo koju službu i dostojanstvo, zabranjeno je da posjećuju mjesta i da prilaze kućama bludnica i ozloglašenih žena, te ako se koga opazi noću s bludnicom ili ozloglašenom ženom, neka ga se zarobi i stavi u zatvor tijekom osam dana, a ako je uhvaćen danju, neka ga se kazni s 5 lira i suspenzijom tjedan dana.30 3. Odredbe zadarskog sabora g. 1579. i dijecezanskih sinoda poslije Tridentskog sabora o odnosima i ponašanju klera prema ženskim osobama Ovdje će dalje biti riječi o tome što su općenito o vezama i odnosima sa ženskim osobama kod nas, poslije Tridentskog sabora, odredili zadarski sabor g.

Splitska sinoda, 1511., VII i XII, u: D. Farlati, n. d., III, str. 430.

Splitska sinoda, 1535., De Concubinariis Clericis; D. Farlati, n. d., III, str. 444.

30 Splitska sinoda, 1535., De Aditu infami; D. Farlati, n. d., III, str. 445.

28 29

175

1569. i brojne dijecezanske sinode, od 16. st. do prvih desetljeća 20. st., a najviše u 17. i 18. stoljeću.

Krajevni zadarski sabor g. 1579. ukratko je odredio neka se biskupi pobrinu da klerici priležnici, preljubnici ili kojom god teškom opačinom zatrovani, budu kažnjeni, za primjer i zastrašivanje drugima31, i neka nitko ne dopusti da u njegovoj kući stanuje ženska osoba čiji izgled potiče na nesuzdržljivost, iz čega može nastati sablazan, nego koja je prokušanog vladanja i koja, po sudu biskupa ili njegova vikara, ne može pobuđivati nikakve sumnje.32 O priležništvu i priležnicama, koje se moraju otpustiti, i o ženama koje se može držati kao kućanice ili posluga, odredbe je donijelo i više dijecezanskih sinoda. Šibenska sinoda g. 1564. upozorila je da treba obdržavati što su vrhovni svećenici i sveti sabori odredili o životu i čednosti klerika i o izbjegavanju zlodjela u tom pogledu, od kojih je neke i izrijekom navela. Naredila je da se objave neki dekreti vrhovnih pastira i svetih sabora, i da ih sav kler, pod kaznama u njima navedenim, i težima po slobodnoj biskupovoj odluci, mora bezuvjetno obdržavati. Uz to je kratko zapovjeđeno: »Neka se /kler/ ne usudi držati u kući sumnjivu ženu.«33 Na rapskoj sinodi g. 1579. donesena je odredba koja je glasila: »Budući da je Mudrac kazao kako promatranje žene treba izbjegavati kao veoma štetan vjetar, jer u nje nema nijednog tjelesnog dijela koji nije mreža što hvata u zamku […] (usp. Izr 27,15–16; Prop 7,26), oslanjajući se na odredbe svetih kanona, osobito na dekret Tridentskog sabora, opominjemo sve i svakog klerika, kako svjetovnog tako i regularnog, da u roku od iduća tri dana moraju iz svojih kuća otpustiti sve priležnice i prekinuti s njima veze, i da se više s njima ne druže ni na koji način, pod prijetnjom kazne od godinu dana zatvora za neposlušne, i suspenzije od dijeljenja sakramenata, i gubitka kroz tri godine prihoda od nadarbina, koji se namjenjuju za katedralnu crkvu; a oni koji nemaju nadarbina, nakon što izdrže zatvor, neka na pet godina budu protjerani iz grada i iz biskupije.«34 Glede ženskih osoba koje se može držati, na istoj je sinodi određeno neka nitko ne drži u kući bilo koju ženu ako nema barem 50 godina, koju prije treba predstaviti biskupu ili njegovu vikaru, te dobiti dopuštenje da ju se može držati. Posve je zabranjeno držati žene koje su provodile nečastan život bilo s kim, a tko bude postupio suprotno, uz druge kazne koje su određene protiv priležnika, kaznit će se s 10 škuda namijenjenih katedralnoj crkvi.35 Zadarska sinoda g. 1598. je o držanju ženskih osoba i o pri-

Zadarski sabor, 1579., D. Farlati, n. d., V, str. 133.

Isto D. Farlati, n. d., V, str. 136.

33 Šibenska sinoda, 1564., D. Farlati, n. d., str. 482.

34 Rapska sinoda, 1579., Ms.: Constitutiones publicatae in synodo Arbensi an. 1579; u: Tajni vatikanski arhiv, Visitatio Apost. Dalmatiae, Vist. Arben. An. 1579, f. 2v.

35 Isto, f. 2rv.

31 32

176

ležništvu donijela odredbu koja glasi: »Pridržavajući se dekreta Tridentskog sabora, zabranjujemo da klerici drže u kući ili izvan kuće žene o kojima može postojati sumnja, ili da s njima održavaju prijateljevanje. Budući da mnogi kažu kako s njima nema ružnog grijeha spolnog općenja, da ih u kući hrane, a stvarno su im služile za udovoljavanje požudi, i s kojima su također djecu dobili, smatramo da se na taj način daje prilika za nove grijehe i da nije dovoljna, kao sigurno jamstvo, ni poodmakla dob, a narodu se daje povoda za sablazan, sumnjičenje, govorkanje, zabranjujemo, pod kaznom izopćenja i drugima prema našoj odluci, da svećenik ili klerik bilo kojega statusa ili položaja, pod izlikom gospodarskom, ili zajedničke djece, ili vlastite skrbi, bolesti, siromaštva ili dobi, ili također pod izlikom milosrđa, drži sa sobom u kući žensku osobu s kojom se inače okaljao tjelesnim općenjem, bilo da je odatle dobio dijete ili ne; dapače, nećemo ostaviti nekažnjenim također dolazak jednoga drugome, pod bilo kojim, pa i časnim izgovorom; nije, naime, dovoljno da nema grijeha, pa da ne nastane sablazan.«36 O priležnicama nalazimo i jednu odredbu zagrebačke sinode g. 1602. U njoj se najprije citiraju riječi Tridentskog sabora o tome kako je ružno i nedostojno kleričkog imena živjeti u glibu razvrata i u nečistom priležništvu, a dalje se navodi kako nema sumnje da je Krist, utemeljitelj i začetnik svećeništva, od apostola i njihovih nasljednika u svećeništvu tražio čistoću života, te kako se iz samih svetih spisa može dokazati da je sa svetim redom trajno bio povezan celibat, tako da poslije ređenja nije bilo dopušteno ni žene dovoditi, niti se služiti s prije dovedenima. To je potkrijepljeno navodima iz novozavjetnih svetopisamskih knjiga, zatim odredbama nekih papa i crkvenih sabora, te mišljenjima više grčkih i latinskih svetih otaca. Na kraju se kaže: »Određujemo, na posljetku, da ono što su inače obilato i spasonosno odredili vrhovni prvosvećenici i sveti sabori i dijecezanske sinode, da treba držati o životu, čednosti, načinu življenja i nauku, i ujedno o izbjegavanju razvrata, bludničenja […], neka se ubuduće, pod istim kaznama, obdržava.«37 Osorska sinoda g. 1660. u pogledu priležništva pobliže određuje: »Pridržavajući se svetog Tridentskog sabora, na ovoj sv. sinodi ovim dekretom opominjemo za prvi, drugi, treći put i konačni rok, sve crkvene osobe koje se, zaslijepljene od đavla, usuđuju živjeti u priležništvu, držeći priležnicu u vlastitoj kući, ili izvan kuće, prema njihovu nahođenju, da ćemo ih, osim kazne suspenzije u koju, sukladno svetim kanonima, upadaju ipso facto, lišiti nadarbina, mansionarija, kapelanija, kanonikata i dostojanstava koje imaju, a ako toga ne posjeduju, kaznit ćemo ih drugim opterećujućim kaznama, sukladno odredbama svetih kanona, nakon što se dokaže priležništvo. […]. Porok nesuzdržljivosti Zadarska sinoda, 1598., Constitutiones Synodicae, De Concubinatu tum Ecclesiatsicorum tum Laicorum; D. Farlati, n. d., V, str. 150.

37 Zagrebačka sinoda, 1602., Constitutiones dioeceanae synodi Zagrabiensis /…/, De ablegandis concubinis et coelibatu clericorum, u: Bogoslovska smotra, 9/1918., str. 136–144.

36

177

dolazi od nerada, od prekomjernog pića i jela i od neizbjegavanja veza sa ženskim i drugim sablažnjivim osobama; stoga opominjemo sve neka se predaju molitvi, proučavanju dobrih knjiga, čitanju svakoga dana životopisa nekojeg sveca, umjerenosti u jelu i piću, i da izbjegavaju svaki pogibeljan razgovor, svjesni kako nije dopušteno gledati ono što nije dopušteno željeti, i napokon da uvijek treba nešto raditi, jer đavao najviše napastuje besposlene.«38 U 17. i 18. st., kako ćemo dalje vidjeti, na više se dijecezanskih sinoda govorilo ili općenito o čistoći klera i povezanosti ili odnosima sa ženskim osobama, ili o tome koje ženske osobe svećenici mogu uzimati sebi za kućnu poslugu i držati ih kod sebe, a koje ne mogu. Šibenska sinoda g. 1618. donijela je ovu kratku odredbu: »Kuće našega klera neka se ne iznajmljuju bludnicama i drugim sablažnjivim osobama.«39 Splitska sinoda g. 1620. odredila je neka se crkvene osobe čuvaju druženja sa sumnjivim ženama i klone naročito picokara koje su uzrok mnogih sablazni i smutnji, neka kod njih ne spavaju i ne svraćaju, ne jedu i piju, ili s njima da se ne sastaju i ne razgovaraju, i kod njih neka ne drže vina i pšenice ili drugih pokretnih stvari, a ni njih neka ne drže i ne primaju u svojim kućama.40 O vezanju uz ženske osobe odredbe su donesene i na nekoliko trogirskih sinoda. Tako je na trogirskoj sinodi godine 1624. određeno: »Što se tiče familijarnosti, druženja i stanovanja sa ženskim osobama, neka se obdržavaju odredbe koje smo donijeli, koje ovom konstitucijom obnavljamo i potvrđujemo. Službu poučavanja ženskih osoba u glazbi, čitanju, pisanju, ili u bilo kojem umijeću ili vještini neka ne preuzimaju bez našega napismenog dopuštenja, a koje će se dati samo iz časnog i nabožnog razloga.«41 To je ponavljano i na nekim drugim trogirskim sinodama, a odredba trogirske sinode g.

1645. je glasila: »Nijednu ženu neka sa sobom ne drže mimo našeg znanja i bez naše dozvole, pod prijetnjom kazne prema svetim kanonima, i drugima prema našoj odluci.«42 Na dijecezanskoj pak trogirskoj sinodi g. 1687. određeno je da nijedan svećenik, bilo kojeg stupnja ili dostojanstva, ne drži u kući sluškinja ili drugih ženskih osoba koje nisu navršile 40 godina, i neka budu na dobru glasu, pod kaznom prema biskupovoj prosudbi.43 A trogirska sinoda g. 1724. je o odnosima sa ženskim osobama odredila općenito: »Intimnost sa sumnjivim ženskim osobama je kao kuga crkvenom ćudoređu, i stoga strogo zabranjena.

Osorska sinoda, 1660, Decreti sinodali della Diocesi di Ossero e Cherso /…/, Decr. decimo: Della vita, et honestà di Ecclesiastici, str. 28.

39 Šibenska sinoda, 1618., Constitutiones et Decreta /…/; D. Farlati, n. d., IV, str. 492.

40 Splitska sinoda, 1620., vidi: V. Mošin, »Poljičke konstitucije iz 1620.«, br. 115 i 116, u: Radovi Staroslavenskog instituta, knj. 1, Zagreb, 1952., str. 192.

41 Trogirska sinoda, 1624., Ms.: Prima Dioecesana Synodus Pacis Jordani /…/, De vita et honestate Clericorum, f. 4v.

42 Trogirska sinoda, 1645., Ms.: Undecima Synodus Dioecesana Tragurien. /…/, Decreta pertinentia ad Parochos et caeteros, f. 10r.

43 Trogirska sinoda, 1687., Ms.: Decreta synodalia /…/, f. 48r.

38

178

Ako se ustanovi da se netko time okaljao, bit će stavljen u zatvor kroz cijelu godinu, dobivati dvaput tjedno samo kruh i vodu, i prema većoj težini prijestupa kazna će se povećavati.«44 Novigradska sinoda 1644. godine odredila je da svećenici i drugi klerici, bez biskupova dopuštenja, ne drže u kući nego žene pristojna života, a nipošto takve koje mogu na bilo koji način biti sumnjive.45 A odredba donesena na novigradskoj sinodi g. 1780. je glasila: »Nemoralnost i svaka nečistoća neka se ni ne spominje među nama, kao što dolikuje svetima; što smo obećali Bogu, točno obdržavajmo. […]. Kleriku u svetim redovima nije dopušteno stanovati sa ženskima, osim u prvom ili drugom stupnju srodstva ili tazbine. Žene koje klerici drže u službi neka su navršile 40 godina dobi, i neka se ne vodi računa samo o dobi, nego o dobrom glasu i čestitosti života, i istinske potrebe klerika.

Ako neke okolnosti budu zahtijevale drugo, neka se iznese nama i našem vikaru. U kuće i sobe ženskih osoba, radi razmjene priča i šala, neka ne zalaze, i posve se klone svake bliskosti s njima.«46 Na zadarskoj sinodi g. 1647. je određeno: »Crkvene se osobe trebaju posve suzdržavati od druženja i bliske povezanosti sa ženskim osobama, i nikakvu žensku osobu neka ne drže u kući (izuzev bake, majke, sestre), također povezanu srodstvom ili tazbinom, osim ako imaju napismeno dopuštenje ordinarija.«47 A zadarska sinoda g. 1663. svim je podložnicima, kojega god stupnja i položaja bili, strogo zabranila stanovanje sa ženskim osobama, i naložila da se nitko ne usudi držati u svojoj kući neku ženu na zlu glasu ili sumnjivu zbog drugog razloga, bez izuzetka na dob ili što drugo. Kojima su potrebne ženske osobe radi brige o obiteljskim stvarima i za poslugu, neka ih se ne pripušta na stanovanje ako nema nadbiskupova dopuštenja, a on ga neće lako davati bez da se spriječi šteta javne ćudorednosti i pogibelj nanošenja uvrede Bogu. Ako se otkrije da je netko bludnik, ili krivac, ili bude osumnjičen za težu nesuzdržljivost, iza kako se razmotri krivica, sablazan ili kakvoća izopačenosti, bit će kažnjen kaznama određenim u pravu, a i drugim novčanim i tjelesnim, po odluci ordinarija.

Naglašeno je da se trebaju suzdržavati ne samo od zloće nego i od sumnje na zloću, i stoga da treba posve izbjegavati sumnjive ženske osobe, i prijateljstva s onima lošega glasa, i razgovore s njima, osobito potajne, pod bilo kakvom izlikom, i kloniti se zalaženja u njihove kuće.48

Trogirska sinoda, 1724.: Ms.: Sinodo Cacich /…/, V. Decreto Synodale, f. 15r.

Novigradska sinoda, 1644., Sinodo Diocesana di Città Nuova /…/, Ordini communi a tutti li Sacerdoti, e Cherici, Cap. XV, str. 50.

46 Novigradska sinoda, 1780., Synodus diocesana Aaemoniensis /…/, str. 74.

47 Zadarska sinoda, 1647., Brevissimum compendium synodi dioecesanae Iadrensis /…/, /23/ De vita et honestate Clericorum, u: Croatica Christiana Periodica, 29/2005., br. 55, str. 58.

48 Zadarska sinoda, 1663., Ms.: Synodu dioecesana prima Illmi av Revmi D. D. Theodori Balbi /…/, De vita et honestate Clericorum, f. 54v–55r.

44 45

179

Rapske dijecezanske sinode godine 1655., 1657. i 1659. zabranjivale su da se nitko ne usudi držati u kući sumnjivu žensku osobu, niti je vani pomagati, niti zalaziti u kuće sumnjivih, pod kaznu zatvora, rada na lađi troveslarki i drugima, prema biskupovoj odluci.49 Na osorskoj sinodi g. 1660. donesena je zabrana: »Ni u kući, a ni vani nikome nije dopušteno držati ženske osobe, makar da nisu sumnjive, izuzevši one u prvom koljenu srodstva. Protiv prekršitelja će se povesti postupak, i osim redovitih kazna, klerici, subđakoni i đakoni bit će kažnjeni da ih se tijekom dvije godine ne promiče u druge redove, a svećenici da kroz navedeno vrijeme ne mogu biti izabrani za neku nadarbinu, za župničkog pomoćnika, u kanonikat i dostojanstvo, a u slučaju da ih posjeduju, bit će u svom kaptolu lišeni aktivnog i pasivnog glasa kroz dvije godine.«50 Pitanjem nedopuštenog vezanja svećenika ili klera sa ženskim osobama bavilo se i nekoliko dijecezanskih sinoda porečke biskupije. Porečka sinoda g.

1650. zabranila je da svećenici i klerici, bez izričite napismene biskupove dozvole, drže u svojim kućama, pod bilo kakvom izlikom, žensku osobu, izuzev majku ili sestru, i to pod prijetnjom kazne od 10 škuda; a bit će kažnjen zasluženom kaznom onaj koga se uhvati u kakvom zlodjelu sa ženskima s kojima je druženje zabranjeno.51 Sličnu je zabranu donijela i porečka sinoda g. 1675., a glasila je: »Zabranjeno je, bez izričite napismene dozvole biskupa, pod bilo kakvom izlikom, držati u kući ženske osobe koje s njima nisu barem u drugom koljenu srodstva ili tazbine, a takva se dozvola neće davati bez nužnog prosuđivanja, i to pod kaznom od 5 škuda, osim kazne koju bi zaslužili oni za koje se utvrdi zlodjelo s tim ženama, kako u vlastitoj kući tako i izvan nje.«52 O vezama sa ženama osobama odredbu je donijela također porečka sinoda godine 1733., a glasila je: »Sveti kanoni strogo zabranjuju crkvenim osobama stanovanje sa ženama ukoliko nisu s njima u srodstvu u prvom ili drugom stupnju, i mi, stoga, podsjećamo na kaznu od deset škuda nametnutih od sinode /biskupa/ del Giudice, koju obnavljamo, protiv svakoga tko bi bez naše pismene dozvole držao neku ženu, izuzev u navedenim stupnjevima, pa i pod izlikom da je služavka; a ta će kazna biti znatno povećana protiv onoga za koga bi se utvrdilo neko tjelesno zlodjelo, pa i za prvi put. Zbog opravdanog opreza, za-

Rapska sinoda, 1655., Ms.: IVa Sinodo diocesana di Arbe celebrata dal Vescovo Pietro Gaudenzio /…/, Cap. XIII. De Clericorum vita et honestate f. 13r; Rapska sinoda, 1657., Ms.: Synodus dioecesana quinta /…/, Cap. 11. De Clericorum vita et moribus f. 10rv; Rapska sinoda, 1659., Ms. – bez naslova, jer početak nije sačuvan, f. 6r.

50 Osorska sinoda, 1660, Decreti sinodali della Diocesi di Ossero e Cherso /…/, Decr. decimo: Della vita, et honestà di Ecclesiastici, str. 28.

51 Porečka sinoda, 1650., Sinodo diocesana di Monsigno Illustriss.mo et Rev.mo Gio. Battista de Giudice /…/, Della Vita, Consuetudine, et Habitu de Chierici, e Sacerdoti, Cap. XX, str. 42.

52 Porečka sinoda, 1675., Sinodo diocesana di Monsignor Illustriss., e Reverendiss. Alessandro Adelasio /…/, Della vita, conuersatione, e habito de Chierici, e Sacerdoti, Cap, X, str. 27–28.

49

180

branjujemo također razgovor i česte posjete svakoj ženi, naročito udovicama, ili sirotama, ili onima koje nisu na dobru glasu.«53 Dijecezanska splitska sinoda g. 1653. donijela je odredbu da se svi, u bilo kojem stupnju i bilo kojeg reda, suzdržavaju od stanovanja sa ženskim osobama, osim s majkom i sestrama, i neka ne drže sluškinjâ, osim onih uz koje se ne veže nikakva sablazan.54 Isto je odredila i splitska sinoda g. 1671., uz dodatak da sa sumnjivim ženama ni ne razgovaraju.55 A o služavkama i izbjegavanju sumnjivih familijarnosti splitska sinoda g. 1688. je odredila: »Neka nitko ne drži služavki koje nisu prešle četrdeset godina i koje ne uživaju glas nepokvarenog ponašanja, inače će upasti u suspenziju a divinis, i druge kazne. Sve opominjemo i molimo u Gospodinu neka posve izbjegavaju sumnjive familijarnosti.«56 I u zagrebačkoj biskupiji više dijecezanskih sinoda osvrnulo se na nedopuštene veze klera sa ženskim osobama. Zagrebačka sinoda g. 1669. stavila je do znanja kako će župnici koji od sebe ne uklone sumnjive osobe upasti u suspenziju;57 a zagrebačka sinoda g. 1673. odredila je neka klerici ne drže sumnjivih osoba, ili koje daju povoda sumnji, a isto tako ni žena usamljenica, lutalica, pobjeglih od svojih muževa, ili prethodno negdje po zlu glasu primijećenih.58 Zagrebačka sinoda godine 1687. je o bliskosti i povezanosti sa ženskim osobama donijela ovu vrlo iscrpnu odredbu: »Što u pogledu života i čednosti klera treba obdržavati, dovoljno je proglašeno i utvrđeno starim pravom i novim Tridentskim; od čednosti klerikâ ovisi stega svega naroda, tako da ono što vide nedopušteno kod narodnih prvaka, smatraju da se to i podložnicima nekažnjeno dopušta. […]. Zna se iz dugog iskustva da, ako se ne izbjegavaju pogibeljne prigode, dolazi naročito do duhovnog razaranja klera. Ta pogibelj za svećenike nije mala kada ženske osobe drže ključeve od hipokaustâ i sobâ u kojima župnik ili svećenik običaje boraviti, i od sandukâ i ormarâ koji se u njima nalaze, te lako i slobodno zalaze u ta mjesta, određena samo za župnika. […]. Stoga, da se prigoda te sablazni, koja prema sigurnim izvještajima arhiđakona postoji, i koja je dosad nebrigom tolerirana, potpuno ukloni, snagom svete poslušnosti zabranjujemo svim kle53 Porečka sinoda, 1733., Sinodo diocesana della S. Chiesa di Parenzo /…/, Cap. XVI. Della vita, ed onestà del Clero, br. 6, str. 45–46.

54 Splitska sinoda, 1653., Ms.: Decreta Synodalia edita ab Illmo et Revmo Dno Dno Leonardo Bondumerio /…/, De Vita, et honestate Clericorum, Cap. 14 – Nadbiskupijski arhiv, Split, S, br. inv.

42, f. 11v, n. 55.

55 Splitska sinoda, 1671., Ms.: Synodus Dioecesana habita ab Illmo, et Rmo Dno Bonifatio Albano /…/, De Vita, et Honestate Clericor., Cap. XV – Nadbiskupijski arhiv, Split, S, br. inv. 43, f.

15r, n. 61.

56 Splitska sinoda, 1688., Constitutiones Synodi Dioecesanae Spalatensis /…/, De Vita, et honestate Clericorum, Cap. XXII, br. 12, str. 120–121.

57 Zagrebačka sinoda, 1669., Constitutiones Synodi I. Zagrabiensis Anno M.DC.LXIX, Caput IV. De mulieribus suspectis non tenendis; M. Verhovacz, Constitutiones synodales /…/, str. 135.

58 Zagrebačka sinoda, 1673., Synodus II. Dioecesana Zagrabiensis /…/, Cap. V. De personis suspectis; M. Verhovacz, Constitutiones synodales /…/, str. 137.

181

ricima, kojega god stupnja ili dostojanstva bili, da odsad nitko ne daje ženskim osobama ključeve od hipokaustâ, kućâ, stanova ili sandukâ, ili bilo kojega mjesta u kojem klerik redovito običaje boraviti; isto tako, sve koji su im dosad dani neka uzmu natrag, makar te ženske osobe s njima krvno bile povezane. […]. Za koga se utvrdi da je protiv ove konstitucije pogriješio, strogo će biti kažnjen od ordinarija ili njegova vikara u duhovnim stvarima. […]. K tome, mnogo više se zabranjuje da svećenici blaguju hranu sa svojim sluškinjama za istim stolom, ili da se voze u istim kolima; za koga se ustanovi da je postupao suprotno, za prvi put bit će oglobljen polovicom godišnjih plodova, za drugi put cjelogodi­ šnjim prihodom, a za treći put bit će kažnjen oduzimanjem posjeda nadarbine; tko nema nadarbine, bit će kažnjen arbitrarnom kaznom; žena pak neka se od njega odmah odatle ukloni.«59 Također je određeno da se župnici u tijeku jedne godine pobrinu da ne stanuju sa svojom obitelji u kući na istom katu, a gdje nije moguće podići drugi kat, neka obiteljska kuća bude na prostoru udaljenom od župnikova stana, tako da u blizini sobe koja je određena za župnika ne boravi nikakva ženska osoba.60 Isto je tako i zagrebačka sinoda g. 1690. odredila da se nitko od klerika ne usudi u svojoj kući, kao sluškinju, držati žensku osobu iznad dvanaest godina, i ne ispod četrdesete ili najmanje trideset pete godine, osim s kojom je u krvnom srodstvu ili tazbini do četvrtog stupnja, da bude na dobru glasu, da je čedna i da o njoj nije bilo nikada nikakve sumnje, te neka se nikada ne dopušta da pristupa u sobu u kojoj klerik običaje spavati, pod arbitrarnom kaznom za one koji postupe suprotno. Također je ponovljena odredba sinode od g. 1687., da se s kata na kojem je župnikova spavaća soba makne obiteljski stan, pod prijetnjom zabrane ulaska dotičnih u župnu crkvu, a ako se u tome ustanovi propust klerika, da će poslije treće kanonske opomene biti uklonjen s nadarbine i po odluci ordinarija suspendiran sa službe.61 A na zagrebačkoj sinodi g. 1803. je naređeno: »Svaki klerik neka izbjegava familijarnost sa ženskim spolom: sa služavkama ni u koje vrijeme, i ni pod kakvom izlikom neka se ne služi jednim te istim stolom za objedovanje, ili stanom u blizini, niti se vozi u istim kolima, ili inače da zajedno putuje; uopće neka ima poslugu dobrog glasa i besprijekornog vladanja; a strogo će se kazniti tko u nečemu od toga pogriješi.«62 Dijecezanska stonska sinoda g. 1713. donijela je u pogledu stanovanja sa ženskim osobama ovu odredbu: »Neka se nitko ne usudi stanovati sa sumnjivim ženskim osobama, pa ni pod izlikom zaposlenja sluškinje. A tko s njima sta Zagrebačka sinoda, 1687., Synodus Zagrabiensis dioecesana IV. /…/, Cap. VI. De vita, et honestate Clericorum; M. Verhovacz, Constitutiones synodales /…/, str. 144–145.

60 Isto, str. 145.

61 Zagrebačka sinoda, 1690., Constitutiones dioecesanae Synodi Zagrabiensis /…/, Cap. VII. De vita et honestate Clericorum; M. Verhovacz, Constitutiones synodales /…/, str. 153–154.

62 Zagrebačka sinoda, 1803., Acta et Decreta Conventus Cleri Dioecesis Zagrabiensis /…/ Cap. IV. De cura Ovium Divinitus concreditarum, Exemplo, u: M. Verhovacz, Constitutiones synodales /…/, str. 216–219.

59

182

nuje, treba ih otpustiti u roku od osam dana, i neka s njima više nema nikakve prisne povezanosti ili druženja, pod kaznom od 25 dukata. Tko bi htio uzeti ili zadržati sluškinju za kućnu poslugu i čuvanje kuće, ona, pod naprijed navedenom kaznom, treba biti bez ikakve sumnje, i imati najmanje 45 godina.«63 A korčulanska sinoda g. 1763. naredila je da svi trebaju izbjegavati kao kugu, i ne dopustiti sumnjivog zajedničkog stanovanja sa ženskim osobama.64 Dubrovačka sinoda godine 1900. općenito o čistoći klerika kaže: »Osobiti ures klerika je čistoća, čistoća uma i srca, čistoća i sramežljivost u svakom vanjskom činu. Vjernici to od svoga pastira naročito žele, i makar da netko ima dobre druge osobine, ako u tome i najmanje zakaže, cijeli njegov pastoralni rad često je nekoristan.«65 Navodi se odredba Nicejskog sabora iz g. 325. o tome koje se ženske osobe može držati, a koje ne, kao i odgovor Kongregacije koncila od 17. kolovoza 1883., kako treba ukloniti žensku iz svećeničke kuće i zbog same sumnje. Citirana je i odredba sabora u Vienni, jugoistočna Francuska, iz g. 1858., a koja glasi: »Služavke koje su potrebne za obavljanje kućnih poslova, neka budu zrelije dobi, neporočna glasa, čiste, trezvene, pokorne […]; a svaka prisnija veza neka bude daleko. Neka mu služavka ne bude drûga za stolom, i s njom neka ne šeće, ili u kuće drugih ne odlazi, ili u istom vozilu, osim možda javno, neka se ne vozi. I neka se ni najmanje ne trpi da se miješa u stvari koje na nju ne spadaju, ili da sebi prisvaja ulogu gazdarice«, te određeno da to ima vrijediti i u dubrovačkoj biskupiji.66 Krčka sinoda g. 1901. najprije naglašava kako zapovijed čistoće ne samo da isključuje formalni grijeh protiv te kreposti, nego nalaže klericima da izbjegavaju također svaku vrstu, i samu sjenu nesuzdržljivosti, te da trebaju živjeti ne samo čisto, nego također oprezno, kako sjaj te kreposti ne bi nagrdila zloća ili zasjenila sumnja zlodjela. Potom se kaže da je klericima općenito zabranjeno stanovanje i druženje s bilo kojom ženskom osobom sumnjivog ponašanja; slobodno im je stanovati sa ženskima koje su potrebne za vođenje domaćinstva, ako su bliskog krvnog srodstva ili tazbine, za koje naravni vez ne dopušta da se sumnja o ružnom zlodjelu, ili pak s takvima koje su zrele dobi ili dobroga života, ukoliko ih resi dobra ćudorednost; isto tako, klericima nije dopušteno posjećivati ženske koje borave negdje drugdje, ili da se nasamo s njima zadržavaju, ili s njima da održavaju sastanke, vode razgovore, ili ih često primaju u svojim kućama i slično. Navode se također odredbe Tridentskog sabora o kažnjavanju klerika koji u kući ili izvan nje drže sumnjive ženske osobe 63 Stonska sinoda, 1713., Synodus dioecesana sub Illus.mo et Rev.mo D.ono D. Francisco Volanti /…/, Cap. 21. De vita et honestate Cleriocrum, u: List Dubrovačke biskupije, 5/1905., str. 87.

64 Korčulanska sinoda, 1763., Synodus dioecesana Curzulensis /…/, Caput trigesimum primum: De omnibus in genere de Vita, et honestate Clericorum, str. 31.

65 Dubrovačka sinoda, 1900., Acta et decreta synodi dioecesnae /…/, Tit. III, Cap. III, De vita et honestate Clericorum, nn. 2, str. 112.

66 Isto.

183

i s njima vode ružne razgovore, posebno o kažnjavanju klerika za koje postoji velika sumnja priležništva.67 A krčka sinoda g. 1911. određuje: »Da se svećeničko dostojanstvo ne bi dovelo u pogibelj, nipošto ne možemo dopustiti da svećenici poučavaju djevojke u pjevanju ili sviranju, ili da u njihovu društvu izvode te ili bilo koje druge vještine; a ako se radi o crkvenom pjevanju, izuzeće može biti s našim dopuštenjem.«68 Senjska sinoda g. 1906., govoreći opširno o čistoći i njezinu čuvanju i navodeći o njoj misli sv. Pavla i više crkvenih otaca, općenito ističe kako je čistoća svećenika najveća vrlina koja mu daje svećeničku čast, mir i mirnoću savjesti, te u njemu čuva i podupire tijesnu bliskost s Kristom Gospodinom, i po njoj on izgrađuje puk. Napominje kako je za obdržavanje tako velikog i uzvišenog dobra nužno paziti na osjetila, osobito na oči, na misli, izbjegavati ljubavne knjige i pjesme, trapiti tijelo, a iznad svega nužna je ponizna molitva i strah vlastite krhkosti.69 Banjolučka sinoda g. 1924., oslanjajući se na odredbu Zakonika kanonskog prava, o svećenicima određuje: »Neka ne uzimaju za poslugu ženske koje nisu navršile četrdeset godina, i neka ih preporučuje pobožnost, razumnost i ćudorednost. Ženske u krvnom srodstvu s kojima kan. 133 dopušta stanovati, neka budu prokušane čestitosti, inače i njih treba otpustiti. Bez ordinarijevog napismenog dopuštenja, svećenici neka ne primaju ženske osobe na pouku, ni javnu ni privatnu.«70 Zagrebačka sinoda g. 1925. skrenula je pozornost na odredbe Zakonika kanonskog prava o obvezi celibata i o vezama sa ženskim osobama, te navela razloge zašto Crkva zahtijeva celibat i njegovo obdržavanje. Posebno je odredila neka se svećenici klone društava i veselicâ koje su uobičajene, ako znadu da članovi dotičnoga društva ne znaju mjere i pristojnosti. Što se tiče držanja prema ženskim osobama, najprije se u cijelosti navodi iz spomenutog Zakonika kan. 133, §§ 1–4, te na to dodaje: »α) Ni kojemu duhovniku nije slobodno bez izričite Naše dozvole, da privatno poučava ženskinje u glazbi, umjetnosti ili kojoj nauci. Katehetska poučavanja, vođenje katoličkih bratovština, udruga ili društava ženskinja mora da bude samo u zborovima i u mjestu, koje je svakom pristupačno; β) Drugovanje i intimniji saobraćaj sa ženskinjama zabranjujemo uopće […]; γ) Kod svagdašnjeg stola neka ne jede svećenik sa 67 Krčka sinoda, 1901., Acta et decreta synodi Vegliensis /…/, Tit. quartus, Cap. II. De recta probitate morum et honesta conversatione, br. 2, str. 94.

68 Krčka sinoda, 1911., Acta et decreta secundae synodi Veglensis /…/, Tit. quintus, Cap. II. Cleri catholici spiritualis regenartio, str. 75.

69 Senjska sinoda, 1906., Actiones et Constitutiones synodi dioecesanae /…/, Tit. IV. De educatione, vita et honestate clericorum, Cap. II. De vita et honestate sacerdotum, § 3. De castitate, str. 350–354.

70 Banjolučka sinoda, 1924., Synodus dioecesana Banialucensis prima /…/, Pars II, cap. II. De disciplina clericorum in genere, nn. 78–80, str. 58.

184

POGOVOR

P

redmeti koji su razmatrani i o kojima se raspravljalo ili odlučivalo na crkvenim saborima i dijecezanskim sinodama održanim na prostoru današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine, uključujući i Sirmium (Srijemsku Mitrovicu) u nekadašnjoj rimskoj provinciji Panoniji, u Zapadnom Iliriku, više­‑manje su odgovarali predmetima, i bili suglasni općim odredbama Crkve i odredbama onovremenih saborâ i sinodâ u drugim krajevima u Crkvi.

Sirmijski sabori su se tako u 4. st. bavili pitanjima i argumentima vjerskih istina, što je bio slučaj i sa saborima koji su se u to vrijeme održavali i drugdje.

Na solinskim saborima u 6. st. i splitskim u 10. i 11. st. glavni predmeti bili su uspostavljanje i uređivanje crkvenog ustrojstva i organizacije, a raspravljalo se i o upotrebi staroslavenskog jezika u liturgiji. Kasniji sabori i gotovo sve dijecezanske sinode, čije su odredbe sačuvane i poznate, razmatrale su i donosile odredbe, pored ostaloga, o naviještanju Božje riječi, bilo propovijedanjem bilo vjeronaučnom poukom, o božanskom kultu i o slavljenju sakramenata, i naročito o životu i ćudorednosti klera, te o vjerničkom životu i ćudorednosti vjernika. Ta pitanja i odredbe o njima činile su mi se važnijim i zanimljivijim, i njih sam pokušao u ovoj knjizi barem sumarno prikazati.

U pregledu koji je u knjizi donesen, u pojedinim poglavljima puno je istih stvari ponavljano, ali se to nije moglo izbjeći, jer se išlo za tim da se prikaže što su sve pojedini sabori i dijecezanske sinode odredili o nekom pitanju ili stvari, a njihove su odredbe u većini slučajeva bile veoma slične, pa i istovjetne. Ipak, mnogo puta je o nekoj stvari ili predmetu navedena odredba samo jedne dijecezanske sinode, a na više drugih referiralo se u bilješkama.

Odredbe koje su donesene na pojedinim našim saborima i dijecezanskim sinodama pokazuju kako je trebalo djelovati ili kršćanski živjeti, pa dosljedno tome i kako se djelovalo i živjelo, ali govore i o tome kakvih je loših pojava i ponašanja bilo i što je trebalo ispravljati ili odstranjivati. A važnost pojedinih sabora i dijecezanskih sinoda zavisila je, dakako, od pitanja koja su na njima razmatrana, od donesenih odluka ili odredaba te od utjecajâ koje su te odluke i odredbe vršile u svakidašnjem životu.

Kristološko pitanje kojim su se sirmijski sabori bavili, i zaključci koji su doneseni, nisu se ticali samo Zapadnog Ilirika, nego cijele Crkve, stoga su imali šire značenje i važnost, i o njima se govori u općoj crkvenoj povijesti, a njihove odluke ušle su u opće zbirke crkvenih sabora, kao što je J. D. MANSIJEVA Sacrorum conciliorum nova et amlissima collectio. Iako su Vjerovanja sirmijskih 213

sabora bila dijelom krivovjerna, rasprave vođene na tim saborima ipak su doprinosile raz­jašnjavanju kršćanskog nauka, i pravovjerni nauk je, na kraju, i ondje pobijedio.

Sabori koji su održavani u kasnijim stoljećima, koji su se bavili pitanjima crkvene organizacije ili jurisdikcije i disciplinarnim pitanjima naših krajeva, premda su vrijednost i obvezujuću snagu imali za pojedine biskupije i crkvene provincije, ipak su neke odredbe neizravno dobivale i na širem značenju.

Osim što su mogle poslužiti kao uzorak za razrješavanje istih ili sličnih pitanja koja su nastajala drugdje, neki sabori ili njihove odredbe, npr. splitskog sabora 1076. godine, uvrštene su u opće pravne zbirke, poznati Corpus Iuris Canonici i u Collectio canonum kardinala DEUSDEDITA, i na taj su način svojom važnošću nadilazile granice područja iz kojega su dolazile i za koje su izvorno bile vezane. A splitska pak dijecezanska sinoda biskupa Stjepana Kozmija, održana 1688., bila je zanimljiva i citiraju je u 18. st. neki teolozi i biskupi Italije, npr.

F. GENETTO u svom djelu Theologia moralis (1705.), A. SPINOLA u Constitutiones pro Seminario Episcopali (1738.) te sv. ALFONZO LIGURI u svom djelcu La Messa e l’Uffizio strapazzato (1766.).

Makar da dekreti ili odredbe i propisi tih naših sabora ili sinoda, koji su odgovarali zahtjevima nekadašnjeg vremena, nemaju danas juridičke obvezujuće snage, ostali su ipak plodovi koje su oni u prošlosti proizvodili u pogledu vjere i ćudorednosti, kao i popravljanja i promicanja crkvene stege. Po tome ova knjiga i prikazi koje sadrži svakako dobiva na svojoj važnosti i zanimljivosti.

214

SADRŽAJ

PREDGOVOR . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

5

BIBLIOGRAFIJA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

7

UVOD. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15 1. Crkveni sabori, što su i kakvih sabora ima. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15 2. Dijecezanske sinode. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20 I . p o g l av l j e :

SUOČAVANJE S KRIVOVJERJEM . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23 I I . p o g l av l j e :

ORGANIZACIJSKO USTROJAVANJE CRKVE I OBRANA CRKVENIH PRAVA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31 1. Uspostavljanje i popunjavanje biskupija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31 2. Obrana crkvenih prava i vršenje crkvene vlasti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35 I I I . p o g l av l j e :

NAVIJEŠTANJE BOŽJE RIJEČI I VJERONAUČNA POUKA. . . . . . . . . . . . . . . . 41 1. Potreba i obveza naviještanja Božje riječi i vjeronaučne pouke . . . . . . . 41 2. Naviještanje Božje riječi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 43 1) Dužnost ili zadaća propovijedanja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 43 2) Dani u koje je trebalo propovijedati . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 46 3) O čemu i kako je trebalo propovijedati . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 48 3. Vjeronaučna pouka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 56 1) Podučavatelji u vjeronauku i vrijeme pouke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 56 2) Gradivo vjeronaučne pouke i način poučavanja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 63 I V. p o g l av l j e :

BOGOŠTOVLJE I POSVEĆIVANJE VJERNIKA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 73 1. Liturgija na staroslavenskom jeziku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 73 2. Slavljenje svete mise. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 76 1) Obveza slavljenja svete mise i pripremanje za dostojno slavljenje . . . . . . . . . . 77 2) Mjesto i vrijeme slavljenja svete mise i pripuštanje stranih svećenika da slave misu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 84 3) Neka druga pitanja vezana uz slavljenje mise. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 89 215

3. Slavljenje sakramenata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93 1) O sakramentima općenito . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93 2) O sakramentima pojedinačno . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 97 (1) Sakrament krsta. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 97 (2) Sakrament potvrde. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103 (3) Sakrament euharistije ili pričesti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 105 (4) Sakrament pokore ili ispovijedi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 110 (5) Sakrament posljednjeg pomazanja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 117 (6) Sakrament svetog reda. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 118 (7) Sakrament ženidbe. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121 V. p o g l av l j e :

VANJSKI IZGLED I ODIJEVANJE KLERA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

1. Odredbe općih sabora o odijevanju i vanjskom izgledu klera. . . . . . . . .

2. Odijevanje i vanjski izgled klera kod Hrvata prema odredbama crkvenih sabora i dijecezanskih sinoda. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

1) Odredbe splitskih sabora i dijecezanskih sinoda prije Tridentskog sabora. . . .

2) Odijevanje i izgled klera prema odredbama zadarskog sabora 1579. i dijecezanskih sinoda nakon Tridentskog sabora, do konca 18. stoljeća . . . . . .

3) Odredbe dijecezanskih sinoda o odijevanju i vanjskom izgledu klera u 19. i u prvim desetljećima 20. stoljeća. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

129 129 131 131 133 144

V I . p o g l av l j e :

ĆUDOREDNI ŽIVOT I PONAŠANJE KLERA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

1. Popravljanje nedoličnog ponašanja klera prije Tridentskog sabora. . . .

2. Odredbe o ćudorednom ponašanju klera zadarskog sabora 1579. godine i dijecezanskih sinoda do početka 20. stoljeća. . . . . . . . . . . . . . .

147 148 149

V I I . p o g l av l j e :

CELIBAT I ČISTOĆA KLERA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

1. Uvođenje u Crkvu celibata za katolički kler. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

2. Odredbe splitskih sabora i dijecezanskih sinoda o celibatu klera na hrvatskom području prije Drugog lateranskog i Tridentskog sabora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

3. Odredbe zadarskog sabora 1579. i dijecezanskih sinoda poslije Tridentskog sabora o odnosima i ponašanju klera prema ženskim osobama. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

169 169

173

175

V I I I . p o g l av l j e :

KRŠĆANSKI ŽIVOT I ĆUDOREDNOST VJERNIKA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

1. Slavljenje nedjelja i svetkovina pohađanjem svete mise i suzdržavanjem od težačkih poslova i nedoličnih zabava. . . . . . . . . . . . .

1) Najavljivanje svetkovina. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

216

187 187 187

2) 3)

Prisustvovanje svetoj misi na svetkovine i suzdržavanje od teških poslova. . . . .

Uklanjanje neprimjerenog ponašanja iz crkve i od svetih mjesta . . . . . . . . . .

2. Obdržavanje posta i nemrsa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

3. Suzbijanje konkubinata i psovke. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

4. Suzbijanje različitih vrsta i oblika praznovjerja. . . . . . . . . . . . . . . . . . .

5. Odnosi i veze s krivovjernicima i nevjernicima . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

209

POGOVOR. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

213

190 195 197 201 205

217

218