Osluškujući Božju riječ by Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Ivan Karlić

OSLUŠKUJUĆI BOŽJU RIJEČ… H O M I L I J E ZA G O D I N U » B «

Ivan Karlić

Osluškujući Božju riječ… Homilije za godinu “B”

Kršćanska sadašnjost

NOV A G OD INA

Prije malo više od mjesec dana ušli smo, kao vjernici, u novu liturgijsku godinu, a danas ulazimo u novu građan sku godinu. Okupljeni na ovoj novogodišnjoj sv. misi po zvani smo osobno i zajednički izraziti Bogu hvalu za prošlu, a za nastupajuću moliti za Božji blagoslov i zagovor Marije Bogorodice, čiji blagdan danas slavimo! Krajem jedne i početkom druge (nove) godine obično slu šamo, gledamo i razmišljamo što se dogodilo protekle godine, ne samo u politici, u svjetskim događanjima, nego i u našem vlastitom životu; možda i sa strahom gledamo prema napri jed, što će nam donijeti nova godina. Upravo na ovaj dan do laze na um riječi sv. Franje Saleškog, koje spadaju u najljepše rečenice koje su od njega ostale. On govori o prošlosti, buduć nosti i sadašnjosti. O prošlosti Franjo Saleški kaže: »Prošlost pripada božanskom milosrđu.« Što je bilo, bilo je; bilo dobro, bilo zlo, bilo radost, bilo žalost, to je prošlo i to leži u Božjem milosrđu. Vrijednost koju to ima za nas je sjećanje koje nas uči da počinjene pogrješke popravimo i odbacimo, a darova ne radosti ne zaboravimo. O budućnosti Franjo Saleški veli: »Budućnost pripada Božjoj providnosti.« Samo je Bog onaj koji zna moju budućnost, i stoga ne trebam imati straha. Ako budućnost pripada Božjoj providnosti, onda to znači: smije mo vjerovati da Bog ide s nama, bez obzira što bi moglo doći. Prošlost, dakle, pripada Božjem milosrđu, budućnost Božjoj 35

providnosti, a najvažnija je sadašnjost. O tome Franjo kaže: »Ono što me zabrinjava i što se od mene traži je to danas. I to danas pripada Božjoj milosti i predanju moje dobre volje«. Radi se dakle o tome da s tim danas, s tom sadašnjošću, uči nim najbolje što mogu u svom životu (s milošću Božjom i svojom dobrom voljom). Mi ljudi današnjice nevjerojatno smo obilježeni vreme nom, ono nam je postalo gotovo neprijatelj. Uvijek s pogle dom na sat, u trci, jurnjavi i nervozi života, utrkujemo se s vremenom i uglavnom gubimo. Na kraju postajemo jedni od onih za koje se kaže: »Ah, stari fosil, pregazilo ga je vrije me«! U općoj jurnjavi svi se obično žalimo da »sada nema mo vremena«. U strahu da nam ne pobjegne vrijeme, ži vimo sve brže: brzo jedemo, brzo obavljamo poslove, brzo razgovaramo. U žurbi smo i nemamo vremena. Ljubomor no bdijemo nad svojim vremenom, a ipak često nam nedo staje vrijeme za sebe. A sve manje vremena imamo i jedni za druge. Možda još samo zaljubljeni znaju darivati vrije me jedno drugome, ne bojeći se da će izgubiti vrijeme. Jed nog dana stvarno više nećemo imati vremena. Zemaljsko će vrijeme isteći. Doslovno će se obistiniti rečenica: »Nemam vremena!« A opet, s druge strane, toliko dragocjenog vre mena potrošimo na gluposti. Možda to shvatimo tek kada nam ponestane vremena, u starosti. O vremenu, o našem danas koje curi kroz prste, malo i slabo razmišljamo; ili se gubimo i mučimo zbog onoga jučer, ili se previše optereću jemo zbog onoga sutra; a zbog toga nam nerijetko izmakne baš danas koje bi trebalo ispuniti nečim dobrim, lijepim i korisnim… Prvi siječnja u Crkvi je svetkovina Sv. Marije Bogorodi ce. To znači: od prvog dana godine mi kršćani stavljamo se pod osobitu zaštitu Djevice i Bogorodice Marije, koja »u sebi 36

pohranjivaše sve događaje vezane za Isusa i prebiraše ih u svome srcu«, zapisa Luka. S Marijom smo i mi pozvani pozorno slušati riječ Božju, pohraniti je u naš svakodnevni život, u naše danas, u svijest i savjest. Naš hrvatski narod je kroz dugi niz stoljeća pa sve do danas gajio posebnu i iskrenu lju bav, privrženost i zahvalnost prema Gospi, Pomoćnici kršćana i Kraljici Hrvata. O toj svezi Gospe i našeg naroda rječito govore brojna svetišta i prošteništa. Istinu i svjedočanstvo o uzajamnoj ljubavi Gospe i hrvatskog naroda genijalno je izrazila jedna naša pjesnikinja u svojoj Molitvi Kraljici Hrvata: »Čuvaj moj narod... Dugi su bili dani njegovih stradanja i muka, ali i vjere postojane i čvrste – koju vihori nevolja i kušnji nisu mogli uništiti« (S. Marija od Presvetog Srca). Tako počinje Nova godina s puno nade: naša prošlost i naša budućnost pripadaju Bogu, ali važno je biti svjestan da o našem danas, o našem današnjem zalaganju i spre mnosti također ovisi kakvo će biti naše sutra; važno je svaki dan iznova početi živjeti svoj kršćanski život, dakako pod zaštitom i zagovorom Bogorodice Marije. U takvom će na stojanju i simbiozi naše danas biti ispunjeno, a naše sutra zajamčeno!

BOG OJA V LJE NJE

Blagdan Bogojavljenja je na poseban način blagdan Bož je objave. Zapravo, čitavo božićno vrijeme je vrijeme Bož je objave: Bog se objavljuje svim ljudima. Bogojavljenje na zivamo i Blagdan triju kraljeva, odnosno mudraca, čija je mudrost u tome što su tražili Boga, Boga koji je došao oči tovati se svima. Bog je na strani svih poštenih i iskrenih tra žitelja istine. To nam kazuje primjer mudraca s Istoka, koji su vođeni zvijezdom našli put do djeteta Isusa. Ti muževi iz daleke zemlje o kojima čitamo u Svetom pismu istraži vali su zvijezde i tražili još njima nepoznatog Boga. Mora da su bili »mudri« ljudi. Naime, mudrost je više od zna nja; mudrost uči gledati stvari u pravom svjetlu; mudrost je sposobna prihvatiti Stvoritelja, Boga koji stoji iza svega stvorenoga. To mudraci iz Evanđelja prihvaćaju i zato ih gledamo kao mudre znanstvenike otvorene Bogu. Stajalište je nekih današnjih znanstvenika ili navodno mudrih ljudi: »Mi znamo odgovor na sva pitanja. Mi smo elita!« Pri ta kvom stajalištu lako se događa da ljudi precijene sami sebe i svaku daljnju pouku ili spoznaju izvana odbace prema na čelu: »Mi već znamo dosta. Sve smo mi pogledali. Nema ni šta što bi našem znanju moglo biti skriveno.« To je bio stav tzv. »prosvijećene i napredne« znanosti posljednjih stolje ća: čovjek je pomislio da je sve u njegovoj moći i da on više ne treba nikakva stvoritelja, nikakva Boga, da može živjeti 38

i bez njega, oslonjen na samoga sebe, na svoju znanost. Ka tastrofalna iskustva, osobito XX. st., bolno su nas poučila sljedeće: gdje čovjek samog sebe precjenjuje i stavlja sebe na mjesto Boga, tu nema stvarnog poboljšanja njegova života, nego rušenje i ugrožavanje njega samoga, a kao primjer do kazuju nam ratovi i onečišćenost okoliša. Mudraci s Istoka koje častimo kao sveta tri kralja nisu bili zadovoljni s postignutim znanjem i otkrićima. Pogled su usmjeravali prema višem: prema nečemu i nekomu koji nije samo čovjek, koji nadilazi čovjeka i njegov »napredni« svi jet. Tako su bili otvoreni i spremni za Boga, milost Božju. Duh Sveti obasjao je njihova srca i vodio ih, tako da su u nebeskom događaju mogli imati pravo tumačenje i konač no nakon puno muke i opasnosti naći dijete Isusa. U nje mu su prepoznali Spasitelja svijeta, Kralja svemira. Poklo nili su mu se i darivali ga. Evanđelje kaže da ih je pokrenula zvijezda i da su nju slijedili na svom putu. Ta zvijezda za svakog čovjeka je njegova savjest koju mu je Bog utisnuo; savjest nam pokazuje dobro koje treba činiti i poziva nas da odbacujemo zlo. Tko tu zvijezdu svoga života slijedi i trudi se oko života ljubavi, sve više dolazi Bogu. E sad, i mi bismo se mogli zapitati: Koga i koju zvijezdu mi slijedimo? Što je cilj našega života? Postoji li čežnja u nama da se pri bližimo Isusu? Stavljamo li svoje darove i talente u službu zajednici, Crkvi, društvu? Milijuni ljudi u prošlom stoljeću slijedili su lažnu zvijezdu komunizma. Danas se slijede zvi jezde sporta, Holywooda, glazbe, zvijezde u horoskopu…, iako ni ona komunistička nažalost nije ugasnula… U sva kom slučaju, evanđelje nam poručuje da se Bog po Isusu Kristu objavljuje i preko znakova: pastirima se šalju anđeli, mudracima zvijezda, kasnije Židovima daju čudesa... svaki susreće znak koji relativno lako može razumjeti. Mi živimo 39

u XXI. st. i pitamo se kakvim se znakovima Isus objavljuje nama, ljudima našeg vremena, ili – objavljuje li se uopće i danas? Ima li kakav znak za nas ovdje i sada? Dakako da ima! Prije svega, velimo da je sama Crkva Božja znak; to su i sakramenti, pobožnosti, naše molitve…; znakovi Kristove prisutnosti su i siromasi, odbačeni, bolesni i obespravlje ni… Puno je zapravo znakova koji nam mogu otkriti Boga i Božju prisutnost i svakom od nas postavlja se zadaća da otkrije te znakove – za osobno izgrađivanje. No, znak Božje prisutnosti je i sam čovjek, Božje stvorenje; zato je čovjek ‑vjernik pozvan ne samo tražiti znak nego i biti znak (u) da našnjem svijetu! Mi kršćani ne možemo pobjeći od naše te meljne zadaće: postati znak, biti znak danas, postati poput onih mudraca‑kraljeva znak koji vodi do Boga i nas same, ali i druge koji nas promatraju! To je zadaća i poslanje svih nas vjernika‑kršćana!

KrŠtenje Isusovo ( I. kroz godinu )

Danas se pred čovjeka postavlja zahtjev da mora uspjeti po svaku cijenu. Pod uspjehom se obično podrazumijeva materijalna moć, atraktivan izgled, utjecaj u društvu, itd. Takve se osobe smatraju zvijezdama koje su se izdvojile iz mase. Oni koji to ne uspijevaju ostvariti ili ne pokušavaju ići tim putem smatraju se gubitnicima. Tako život postaje arenom, a drugi, bližnji, samo sredstvo za ostvarenje vla stitih ambicija. U takvom svijetu/vremenu za Boga obično nema mjesta, odbacuje se, a na njegovo mjesto čovjek stav lja samoga sebe kao mjerilo svega. Dio suvremenog društva bi se i na taj način mogao opisati i ne bismo bili daleko od istine! U svemu tome rađa se i pitanje: Gdje je tu Bog? Čini se da je daleko od svijeta i ljudi! Problemi se gomilaju, a rje šenja nema na vidiku. Odnosi s drugim ljudima ne funkcio niraju; kao da nitko nikoga ne razumije! Nema perspektive, nema budućnosti. Čovjek deprimiran pita: Je li me i Bog napustio? Zar je zaista čovjek zasjeo na njegovo mjesto? I to je razlog zbog kojega je i današnji svijet, kao i uvijek tije kom povijesti, u nekakvu iščekivanju, jer ljudi uviđaju pro bleme, iako ne znamo uvijek naći putove rješavanja. I da nas se, kao i u Isusovo vrijeme, očekivanja mogu svesti na mesijanska i apokaliptička: jedni vide budućnost u vojnim i političkim savezima moćnika (tzv. mesija), drugi prijete te 41

rorom i uništenjem. Nisu to putovi za bolji svijet, za Božji svijet! Bolji, Božji svijet može doći samo kao plod promje ne čovjeka; mi vjernici ćemo reći, kao plod obraćenja Bogu, promjene »duhovne paradigme«, ili nove evangelizacije, koja apelira na promjenu ljudskog srca. Pozivajući na obraćenje i krštavajući ljude, to je na svoj način tražio i Ivan Krstitelj od ondašnjih vjernika – promjenu srca, usmjerenje srca Bogu! Opisujući Isusovo krštenje, evanđelist Marko kaže da je Isus ugledao otvorena nebesa i čuo se glas koji je zaorio s neba. U biblijskom rječniku »vidjeti otvorena nebesa« i »čuti Božji glas« znači: osjetiti Božju blizinu, imati iskustvo Božje blizine. O tome govori Evanđelje! I koliko god se i da nas činilo da je Bog dalek, da ga ne čujemo, da nas je »za boravio«, da stalno nešto očekujemo i nadamo se, a nema pomaka naprijed…, to jednostavno nije tako! Evanđelje veli da je u ono doba »narod bio pun iščekivanja«, posebice jer su ih i tada pritiskale razne političke, ekonomske, moralne i duhovne nevolje (kao i nas danas!). Mnogi su tada polagali svoje nade u Ivana koji je živio u pustinji, krštavao u Jorda nu i propovijedao obraćenje. On je snažno govorio i mnogi su mislili da je možda on obećani Mesija‑Spasitelj koji će čudesno riješiti sve nevolje izraelskog naroda. To govori da je bio na najboljem putu da napravi karijeru i dođe na vi soki položaj. Bio je poznat i uvažavan; mnogi mu dolaze i pitaju za savjet; mogao je postati »zvijezda«, no on se »miče u stranu«. Mnoštvo se okuplja oko njega, ali on ne želi uži vati u poziciji vođe, nego najavljuje nekoga drugog. I dok bi mnogi podlegli ponudama vlasti, moći, utjecaja, Ivan poka zuje na onoga kojega se iščekuje – Mesiju! Ne želi se »kititi tuđim perjem«, nego samo svjedočiti za Isusa Krista! Svje doči o »otvorenim nebesima« i »glasu s neba«; svjedoči o Božjoj blizini: Bog je prisutan, bliz je tamo gdje je njegov 42

Sin Isus! To je izravno iskustvo Boga, Božje blizine, isku stvo koje su imali Ivan Krstitelj i sam Isus. Ovo iskustvo Božje blizine za vrijeme Isusova krštenja na Jordanu potiče nas da se zapitamo i o našemu osobnom isku stvu Boga. Imamo li ga uopće? Jesmo li ikada poželjeli spo znati Boga malo bolje i dublje nego li ga sada poznajemo? Koje strahove vezujemo za svoje shvaćanje Boga? Bojimo li se bliže duhovne veze s Bogom zbog mogućih promjena koju bi ona izazvala u našem životu? Za koja pitanja smo tražili Božje vodstvo u trenutcima molitve? Mi ljudi zna mo biti lijeni na putu do iskustva Boga, čak ga se i bojimo, pa radije o njemu raspravljamo nego da ulažemo napor da dođemo do njega. Ima još jedan detalj iz Evanđelja koji valja uočiti. Bog se ne ustručava izraziti svoje osjećaje: »Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!«. Često u našim obiteljima vlada emo cionalna hladnoća i škrtost, suparnički odnos. Teško jedni drugima izražavamo osjećaje! Kao da ne znamo druge za grliti, pohvaliti, nasmijati, udijeliti kompliment. Bog nas je dao jedne drugima da se međusobno volimo, poštujemo, da jedni druge radujemo, a ne žalostimo. Kad izražavamo lju bav, mi smo kanal za Božju ljubav u svijetu. A iz tog kanala izvire, niče Božji svijet u nama i oko nas, niče civilizacija ljubavi!

I. Korizmena

I ove godine o početku Korizme kolaju po medijima, novi nama, portalima priče o odricanju od ovoga i onoga. Znate li čega su se odrekle naše tzv. estradne zvijezde?! Sigurno ste pročitali ovih dana…, jer to je »jako važno«! U Evanđelju se priča o Isusu i o njegovoj pripravi u pu stinji, možemo reći o njegovoj korizmi. U biblijskom govo ru »biti u pustinji« znači biti sa samim sobom i sa svojim Bogom, znači povući se u sebe, posvetiti se molitvi, razmi šljati o sebi, preispitivati se. Mislim da nas upravo na to, između ostaloga, poziva i ovogodišnja Korizma: biti malo više sa sobom, ući u sebe, preispitivati sebe – u svjetlu Bož je riječi! Tek kada iskreno spoznamo sebe i priznamo svo je nedostatke, možemo nešto postići, možemo se mijenjati – na bolje! Mi najčešće tražimo od drugih da se mijenjaju, jer nam ne odgovaraju zbog ovoga ili onoga razloga: »E kad on/‑a ne bi činio to i to, i ja bih bio drugačiji!« Nerijetko se žalimo na nemir i svađe po obiteljima, među susjedima, među narodima, uvijek okrivljujući »onoga drugog«, a da se rjeđe zamislimo i zapitamo: kako i koliko ja doprinosim toj svađi u kući ili oko kuće; kako ja reagiram na provoka cije i izazove; je li moja reakcija doprinosi da se naši odnosi poprave ili još »dolijevam ulje na vatru«. I pri tom uvijek nađemo »dežurnog krivca«, samo da sebe ne bismo morali preispitati i promijeniti. Jer mi smo, kao, uvijek pravedni, 44

pošteni, dosljedni, ispravni u svojim riječima i postupcima, a drugi su nepravedni, nepošteni, nedosljedni. Dakako da se ne može promijeniti ništa sve dok kod samih sebe ne što ne promijenimo! Ništa neće biti bolje dok ne shvatimo i prihvatimo da najprije sebe valja mijenjati; to bi u biti bio »korizmeni program« vjernika‑kršćanina! Što mijenjamo i kako mijenjamo sebe? Molitva, post i milosrđe – stari je, ali i uvijek novi recept, kako poboljšati svijet i učiniti boljim – počevši od sebe. Tek smo na početku Korizme, ali molitva, post i milosrđe još će se puno puta spominjati tijekom ovog vremena priprave za Uskrs. Molitva nas povezuje s Bogom, a Bog nam otvara nove vidike. Zato si treba dati vremena za svakodnevnu molitvu, makar pet minuta više no inače; dati si priliku da se sasta nemo sa sobom i sa svojim Bogom, u svom domu ili u miru koje otvorene crkve, u šetnji, idući na posao. Molitva nam otvara oči srca i duše da gledamo i spoznamo svijet kakav je u Božjim očima. Tada tek znamo što nam je činiti i na koji se način mijenjati. Zatim post, tj. znati sebi reći »Ne«; smatram da nema zrela čovjeka, a kamoli vjernika koji ne zna reći sebi »Ne«, i to ne samo kad su grješne i loše stvari u pitanju. Treba znati sebi reći »Ne« i kad su stvari po sebi dobre, ali meni u izvje snom trenutku nisu na korist. Što ima loše npr. u gledanju TV‑a? Trebamo se informirati, pa i zabaviti ili nasmijati, ali ukoliko nas sve to naljuti, toliko da se ljutimo i psujemo na sve oko sebe, onda bi bilo bolje da postimo ne gledajući TV! Djela milosrđa i ljubavi ni ne treba posebno objašnjava ti! Naše odricanje i post imaju smisla samo ako idu u ko rist drugoga; ako sam se nečega odrekao, to ni ne pripada više meni, nego nekom potrebnom, siromašnom, nezapo slenom… 45

Dakle, post, molitva i milosrđe – krenemo li tim putem, možda se ni nakon četrdeset dana ne budemo zaustavili. Kroz molitvu Bog nam daje spoznaju. Kroz post nas usmje rava na ono bitno i važno u životu. Djela milosrđa nam po mažu da naša molitva i post ne ostanu neplodni, apstraktni i besmisleni, nego da budu konkretni znakovi našeg obra ćenja. Ako nas naše odricanje bilo čega (jela, pića, duha na…) ne vodi bližnjemu, ako plod odricanja ne namijenimo za bližnjega (siromaha…), onda to odricanje nema smisla. Uostalom, netko dobro reče da je bolje jesti čokoladu ili ko lač, nego jesti i gristi ljude oko sebe!

I I. Korizmena

Vjerujem da je bilo trenutaka kada smo se zapitali: »Ne traži li Bog previše od mene? Pa ne mogu se nositi sa svim time, Bože, malo stani!« S druge strane, nerijetko također kažemo: »Da mi nije vjere u Boga, ne znam kako bih…« Što je to vjera i čemu služi? Abrahamov pokušaj žrtvovanja sina stavlja nas i pred pitanje: Kakav je to Bog kojemu Abraham vjeruje? Ka kav je to Bog koji traži od čovjeka da žrtvuje svoje najmilije? Taj neobični Bog već je i prije iskušavao Abrahama: tražio je od njega da se odrekne sigurnosti svoje domovine i krene u nepoznato. Doista nije nelogično zapitati se, ne traži li Bog ponekad od nas ljudi previše, od Abrahama, od nas danas? No, upravo na Abrahamovu primjeru Sv. pismo nam tumači – što je vjera, odnosno tumači da vjera nije nešto što ne znam i ne razumijem pa – vjerujem; vjera nije samo (ne)znanje, nije ni samo upis u matice, nije niti puko ispunjavanje zakona! Vjera je prvotno susret s Bogom, oslanjanje na Boga, predanje Bogu, povjerenje u Boga. No, imati povjerenja u Boga, osloniti se na Boga, nikako ne znači »dići sve četiri u zrak i čekati«, jer »Bog će se pobrinuti«! Vjera kao oslanjanje na Boga nikako ne is ključuje naš angažman i djelovanje, nego svijest ovisnosti o Bogu s kojim se susrećem poziva me da se otvorim, da djelu jem, da nešto učinim (za sebe, za susjeda, kolegu…). Korizmeno vrijeme može nam se činiti čudno jer je sva ke godine isto! Svi na početku odlučujemo/obećavamo da 47

ćemo se odreći ovoga ili onoga, postiti, moliti, činiti djela milosrđa… Naravno, sve to je važno: treba postiti i odreći se, više moliti, činiti dobro; ali bit korizme nije samo u tome. Naime, korizma je prije svega priprava za Uskrs, priprava za susret sa živim Bogom, s Isusom Kristom! U prvim stolje ćima kršćanstva Korizma se i shvaćala kao vrijeme priprave za vazmenu noć, posebice preko pozornog slušanja Božje riječi. Naime, u korizmenom su se vremenu posebno pri premali tzv. katekumeni, oni koji će biti kršteni u uskrsnoj noći. Tih četrdeset dana bili su za njih intenzivnija priprava koja se sastojala uglavnom u boljem upoznavanju/slušanju Božje riječi, Sv. pisma. Promatrajući nas odrasle vjernike koji smo primili sakramente, ponekad se dobije dojam da smo svi još uvijek pomalo »katekumeni«, tj. da svi imamo potrebu bolje upoznati i Isusa Krista i svoju vjeru. A upo znat ćemo ih najbolje u Sv. pismu! Hoću reći, zašto ne bi smo u ovoj Korizmi malo češće slušali glas Božji u Sv. pi smu, ne samo u nedjeljnoj misi, nego i doma, kroz čitanje svetih spisa u krugu obitelji? Npr. Knjiga postanka koji put je zanimljivija od sapunica, u svakom slučaju puno je pouč nija: koliko god nam se činilo u prvi mah da je Bog u kojega vjerujemo u najmanju ruku čudan, on se otkriva kao dobri Bog, Bog kojemu nije stalo do toga da Abraham trpi nego da mu vjeruje. Zašto upravo čitanje Pisma ne bi moglo biti naše brdo Tabor, na kojem ćemo i mi »vidjeti« drugačijeg Isusa. Mislim da baš kroz čitanje Riječi Božje raste i zrije naša vjera, bolje upoznavanje i prihvaćanje Boga, pa i onda kada taj Bog i nije onakav kakvog bismo ga mi željeli; nai me, naš svakodnevni život nije uvijek »brdo preobraženja«; sigurno smo imali u svome životu teških trenutaka, kada smo i tjelesno i duševno bili jako opterećeni; kada smo bili na granici izdržljivosti. Često bismo se najradije sakrili i re 48

kli Bogu: »Nema me!« A onda smo doživjeli iskustvo svi jetlih trenutaka, u susretu s Bogom, u susretu s nekim lju dima. Puno je puta bio dovoljan kratki posjet nekoj crkvi, molitva, ili dobra ispovijed; koji put je bio dovoljan jedan smiješak, razgovor ili pogled prijatelja… Ti su nam trenuci često davali novu snagu da nastavimo svoj put. To su bili trenuci utjehe, jačanja, nade: bit će dobro! Smatram da baš čitanje Božje Riječi, makar kako kratko bilo, te bolje upo znavanje Isusa Krista, daje čovjeku novu snagu koja ipak može nešto promijeniti u nama, preobraziti i nas. Pouka priče o Abrahamu je da čovjek i čovječanstvo nikada ne bi smjeli isključiti Boga iz vlastita života, iz svojih planova za sadašnjost i budućnost, ukoliko žele uživati Božju naklo nost, potporu i blagoslov. Bogu se isplati vjerovati!

I II. Korizmena

Svi mi koji dolazimo u crkvu čuli smo za izraz »farizei zam«, izraz koji označava neiskrene ljude, one koji nešto čine samo da bi bili viđeni i hvaljeni, ljudi koji samo izvana izvršavaju neke propise, a u srcu su pokvareni. Taj pojam nastao je po jednoj skupini ljudi Isusova vremena – farizeja – koji su naizgled strogo obdržavali Zakon i vjerske obre de. S njima je Isus često dolazio u sukob, ali ne zato što bi Isus bio protiv vršenja zakona, nego jer je bio protiv samo izvanjskoga, površnog vršenja zakona i propisa, jer je bio protiv njihova licemjerja. Zakon koji su farizeji, a i svi Židovi, trebali obdržavati sadržan je u deset zapovijedi, koje smo čuli i koje su plod Saveza između Boga i Izraela, ali vrijede i za nas kršćane. Tih deset zapovijedi govore što se ne smije činiti, da se ne bi povrijedio savez s Bogom. Ta činjenica – ne povrijediti savez – dovela je, međutim, do toga da je nekima bilo važ no pokazati na vani da vrše zakon (deset zapovijedi), a sve je ostalo bilo manje važno. Upravo takvo shvaćanje Zakona dovodi lako do licemjerja ili farizeizma; a protiv toga, a ne protiv zakona ili zapovijedi, bori se i Isus, tj. protiv krivog (licemjernog) shvaćanja zapovijedi. Dekalog ili deset zapovijedi prije svega su prijedlog za život s Bogom, a u isto vrijeme su Božji dar čovjeku; ne nekakav te ret, nego baš dar! Evo zašto: zapovijedi 80 knne idu protiv čovjeka, ISBN

978-953-11-1117-1