L I T U R G I J S K A P O M A G A L A 90
Korektura: Nera Meštrović Grafičko uređenje:
Jakov Gaćina Oprema:
Tihomir Turčinović
Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić © Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, 2020. Tisak: Grafički zavod Hrvatske d. o. o., Zagreb Naklada: 1000 ISBN 978-953-11-1383-0 Tiskano u studenome 2020. CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001080283.
BOŽO LUJIĆ
Osobno sijati riječ istine, ljubavi, milosrđa i dobrote Komentar liturgijskih čitanja, misli vodilje i konkretne propovijedi
Za liturgijsku godinu B
KRŠĆANSKA SADAŠNJOST Zagreb, 2020.
SADRŽAJ
Predgovor ���������������������������������������������������������������������������������������������������������������������� 9 Uvod ������������������������������������������������������������������������������������������������������������������������������ 11 DOŠAŠĆE Prva nedjelja došašća �������������������������������������������������������������������������������������������������� 19 Druga nedjelja došašća ������������������������������������������������������������������������������������������������ 25 Treća nedjelja došašća �������������������������������������������������������������������������������������������������� 33 Četvrta nedjelja došašća ���������������������������������������������������������������������������������������������� 40 BOŽIĆNO VRIJEME Božić – misa polnoćka ������������������������������������������������������������������������������������������������ 51 Božić – danja misa ������������������������������������������������������������������������������������������������������ 57 Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa ������������������������������������������������������������������������������ 63 Svetkovina svete Bogorodice Marije (1. siječnja) ������������������������������������������������������ 68 Druga nedjelja po Božiću �������������������������������������������������������������������������������������������� 73 Bogojavljenje – sveta Tri kralja (6. siječnja) �������������������������������������������������������������� 79 Krštenje Gospodinovo ������������������������������������������������������������������������������������������������ 84 KORIZMA I VAZMENO VRIJEME Vrijeme priprave za Uskrs – Korizma ������������������������������������������������������������������������ 91 Prva korizmena nedjelja – Čista �������������������������������������������������������������������������������� 92 Druga korizmena nedjelja – Pačista �������������������������������������������������������������������������� 98 Treća korizmena nedjelja – Bezimena �������������������������������������������������������������������� 103 Četvrta korizmena nedjelja – Sredoposna �������������������������������������������������������������� 108 Peta korizmena nedjelja – Gluha ������������������������������������������������������������������������������ 114 Cvjetnica – nedjelja muke Gospodnje �������������������������������������������������������������������� 120 5
Veliki četvrtak – proslava večere Gospodnje ���������������������������������������������������������� 128 Veliki petak ������������������������������������������������������������������������������������������������������������������ 135 Velika subota – vazmeno bdjenje ���������������������������������������������������������������������������� 143 Nedjelja uskrsnuća Gospodinova ���������������������������������������������������������������������������� 148 Druga uskrsna nedjelja ���������������������������������������������������������������������������������������������� 153 Treća uskrsna nedjelja ������������������������������������������������������������������������������������������������ 159 Četvrta uskrsna nedjelja �������������������������������������������������������������������������������������������� 165 Peta uskrsna nedjelja �������������������������������������������������������������������������������������������������� 170 Šesta uskrsna nedjelja ������������������������������������������������������������������������������������������������ 175 Uzašašće Gospodinovo – Spasovo ���������������������������������������������������������������������������� 180 Sedma uskrsna nedjelja ���������������������������������������������������������������������������������������������� 185 Duhovi – Pedesetnica ������������������������������������������������������������������������������������������������ 191 NEDJELJE KROZ GODINU Druga nedjelja kroz godinu �������������������������������������������������������������������������������������� 201 Treća nedjelja kroz godinu ���������������������������������������������������������������������������������������� 206 Četvrta nedjelja kroz godinu ������������������������������������������������������������������������������������ 211 Peta nedjelja kroz godinu ������������������������������������������������������������������������������������������ 216 Šesta nedjelja kroz godinu ���������������������������������������������������������������������������������������� 222 Sedma nedjelja kroz godinu �������������������������������������������������������������������������������������� 227 Osma nedjelja kroz godinu ���������������������������������������������������������������������������������������� 233 Deveta nedjelja kroz godinu �������������������������������������������������������������������������������������� 239 Deseta nedjelja kroz godinu �������������������������������������������������������������������������������������� 245 Jedanaesta nedjelja kroz godinu ������������������������������������������������������������������������������ 251 Dvanaesta nedjelja kroz godinu �������������������������������������������������������������������������������� 257 Trinaesta nedjelja kroz godinu ���������������������������������������������������������������������������������� 263 Četrnaesta nedjelja kroz godinu ������������������������������������������������������������������������������ 269 Petnaesta nedjelja kroz godinu �������������������������������������������������������������������������������� 275 Šesnaesta nedjelja kroz godinu �������������������������������������������������������������������������������� 281 Sedamnaesta nedjelja kroz godinu �������������������������������������������������������������������������� 287 Osamnaesta nedjelja kroz godinu ���������������������������������������������������������������������������� 293 Devetnaesta nedjelja kroz godinu ���������������������������������������������������������������������������� 299 Dvadeseta nedjelja kroz godinu �������������������������������������������������������������������������������� 304 Dvadeset i prva nedjelja kroz godinu ���������������������������������������������������������������������� 310 6
Dvadeset i druga nedjelja kroz godinu �������������������������������������������������������������������� 316 Dvadeset i treća nedjelja kroz godinu ���������������������������������������������������������������������� 322 Dvadeset i četvrta nedjelja kroz godinu ������������������������������������������������������������������ 328 Dvadeset i peta nedjelja kroz godinu ���������������������������������������������������������������������� 334 Dvadeset i šesta nedjelja kroz godinu ���������������������������������������������������������������������� 340 Dvadeset i sedma nedjelja kroz godinu ������������������������������������������������������������������ 347 Dvadeset i osma nedjelja kroz godinu �������������������������������������������������������������������� 354 Dvadeset i deveta nedjelja kroz godinu ������������������������������������������������������������������ 361 Trideseta nedjelja kroz godinu ���������������������������������������������������������������������������������� 367 Trideset i prva nedjelja kroz godinu ������������������������������������������������������������������������ 373 Trideset i druga nedjelja kroz godinu ���������������������������������������������������������������������� 380 Trideset i treća nedjelja kroz godinu ������������������������������������������������������������������������ 387 Trideset i četvrta nedjelja kroz godinu – Isus Krist – Kralj svega stvorenja ������ 394 SVETKOVINE I BLAGDANI Svetkovina Presvetoga Trojstva �������������������������������������������������������������������������������� 403 Svetkovina Tijela i Krvi Kristove – Tijelovo – Brašančevo ���������������������������������� 408 Prikazanje Gospodinovo – Svijećnica ���������������������������������������������������������������������� 414 Sveti Josip �������������������������������������������������������������������������������������������������������������������� 419 Uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo – Velika Gospa �������������������������������� 424 Rođenje Blažene Djevice Marije – Mala Gospa ���������������������������������������������������� 430 Svi sveti ������������������������������������������������������������������������������������������������������������������������ 435 Bezgrješno začeće Blažene Djevice Marije �������������������������������������������������������������� 441
7
Knjigu posvećujem prerano preminulom subratu, studentu i profesoru na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu FRA LEONU KIKIĆU (1979.-2019.) kao znak sjećanja na odbljesak njegove ljudske i franjevačke dobrote. In brevi explevit tempora multa
PREDGOVOR
Nakon što sam objavio knjigu s propovijedima za svetkovine, blagdane i neke određene prigode, znatan broj kolega iz pastoralnoga, ali ne samo iz tog područja, poticalo me da na tom tragu priredim knjigu za sve tri liturgijske godine. Dugo sam razmišljao bi li to uopće bilo potrebno zbog poplave raznovrsne „propovjedničke“ literature na internetskim stranicama, kao i u brojnim objavljenim knjigama. Pitao sam se čemu još jedna knjiga u mnoštvu drugih, dok posao oko pripravljanja propovijedi za ciklus od tri godine iziskuje i vrijeme i napor. U glavi mi se vrtjela misao da sam možda mogao vrijeme iskoristiti za nešto što bi bilo biblijski opravdanije i primjerenije. Ipak, zasad sam se odlučio obraditi jednu liturgijsku godinu te staviti na uvid i uporabu onima kojima je ona prvenstveno i namijenjena. Ako naiđe na dobar odjek među čitateljima i korisnicima, nastavit ću s radom i dalje, iako je za svaku pojedinu potrebno puno vremena i truda, možda više nego za neka druga znanstvena djela. Ovim svojim djelom nisam nipošto htio podcijeniti radove drugih kolega i autora koji su radili na ovome području te također uložili trud i vrijeme. Htio sam jednostavno nadopuniti nedostatak ovakvog pristupa navedenoj problematici. Prilikom pisanja nastojao sam izbjeći ono što se meni inače ne sviđa, i to ne samo na ovome području, a to je recikliranje praznih propovjedničkih fraza, već davno istrošenih teoloških izraza i ustajalog teološkog jezika koji je nerazumljiv današnjem čovjeku i tromosti ljudskoga duha. Tu bih svakako, među nedostatke koje sam nastojao izbjeći, pribrojio i način propovijedanja iza kojega ne stoji nikakav osoban, iskustven i emocionalan naboj, već hladan nedodirnut i statičan pristup u svijetu mučne svakidašnjice današnjih ljudi, onaj pristup koji biblijska poruka naziva ni vrućim ni hladnim. Zato je ova knjiga zahtijevala u svojoj pripremi doista velike napore, prisiljavajući autora da se uvijek iznova vraća biblijskim tekstovima i njihovim tumačenjima, da se iščitavaju pojedina egzegtska izlaganja, da se traga za zdravim biblijskim idejama i porukama, a s druge strane, još i teže, da se te ideje pokušavaju obući u analitički, a ne moralizatorski pristup, u ruho i iskustvo suvremenoga čovjeka. Zapravo, trebalo se čuvati da se kao bibličar ne zapadne u pretjerano egzegetiranje i sjeckanje biblijske poruke, a s druge strane, da se ne izgubi u paraduhovnom odnosu prema stvarnosti, ili da se u potpunosti ne odvoji od zdrave biblijske poruke i zapravo propovijeda sama sebe. 9
Teško je procijeniti koliko je ova knjiga u tome uspjela, ali je u svakom slučaju postojala svijest o svim izazovima koje ovakva vrsta literature traži od njezina autora. Jer propovijed je zacijelo najbolji test gdje točno pojedinac teološki i antropološki u svojoj životnoj, duhovnoj i teološkoj formaciji stoji, budući da ona uvijek nosi i određenu osobnu crtu koju je teško prikriti ili zamagliti. Zbog toga je prava, kratka, sažeta, jasna i aktualna propovijed doista potrebna te je za nju potrebno uložiti dosta osobnoga truda, pa i priprema. Teško se može slušateljima govoriti kratko i sažeto bez određenih priprema, ne dodajući pri tome neke instant primjere koje propovjedniku padnu na pamet i odvuku ga često u drugu stranu, zaboravljajući pritom glavnu misao. Što se pak tiče dužine propovijedi, držao sam se ocjena koje sam jednom davno pročitao u nekoj njemačkoj literaturi koja je predlagala ocjenu pojedinih propovijedi upravo s toga gledišta. Najveća ocjena je – koliko se sjećam – bila za propovijed: kurz und gut – dakle kratka i dobra propovijed; potom je slijedila ocjena kurz und schlecht – kratka i loša propovijed; treća ocjena je bila lang und gut – duga i dobra propovijed; a najgora ocjena je bila lang und schlecht – duga i loša propovijed. Zapravo vrlo jednostavno: što kraća, što životnija i što zdravija biblijska misao, to bi propovijed bila bolja i kvalitetnija. Kao što sam to i ranije činio s drugim svojim knjigama, i ovu posvećujem dragoj osobi, koja je po mom mišljenju zaslužila da ju na ovaj način konkretno spomenem. To je u ovom slučaju prerano preminuli subrat, moj student, a potom i profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu fra Leon Kikić koji je svojom ljudskom dobrotom, svojom smirenošću i razumijevanjem osvojio srca mnogih i ostavio za sobom teško nadomjestivu ljudsku prazninu. Želim da ova knjiga bude malo prisjećanje na njegov kratki život i rad te na odbljesak ljudskosti i dobrote koje je svojim kratkim životom unio u ovaj svijet. Svim korisnicima ove knjige, župnicima, kapelanima i drugim pastoralno angažiranim djelatnicima, ali i svim drugim dragim čitateljicama i čitateljima, želim da knjigu prihvate s ljubavlju i razumijevanjem, čak i ako se u nečemu i ne budu slagali, jer je doista nastala u želji da pomogne njima i svima drugima dobre volje. Božo Lujić
10
UVOD
Tko se imalo dublje razumije u poteškoće i složenost navješćivanja evanđelja ili propovijedanja Vesele vijesti, i te kako zna kako je i koliko zahtjevan posao dobro propovijedati i zdravo naviještati evanđeosku poruku. Doista se teško i rijetko može naći doista dobar, aktualan propovjednik koji bi zadovoljio sve kriterije nužne za racionalno utemeljenu, emocionalno potkrijepljenu i formalno i strukturalno sročenu aktualnu propovijed, koja bi odgovarala ljudima ovoga vremena i bila utemeljena na zdravim temeljima biblijske poruke. Čini se, naime, da je propovjedništvo danas došlo u duboku formalnu i sadržajnu krizu, vjerojatno ne samo iz teoloških nego i iz brojnih drugih sociološko-duhovnih razloga. Već je racionalizam razbio ustaljenu shemu emocionalno, katkad i lažno obojenih tema na izmišljenim primjerima s naglašenom i lažnom patetikom koja je slušatelje, često makar i nakratko, znala pokrenuti i zapaliti. Racionalizam je, sa svoje strane, sve propovijedi katkada svodio na hladno razumsko obrazlaganje što je nerijetko dovodilo do apologetskih stavova boreći se protiv neodređenoga, a često i nepostojećega protivnika ili do znanstvenih obrazlaganja nekih teoloških tema. Pod utjecajem racionalističkog otrježnjenja nestalo je nekadašnjih često srceparajućih primjera iz života, nestalo je patetike ali je postupno ishlapio i svaki oblik nekoga dubokoga uvjerenja i potrebne emocije. Tako ogoljene propovijedi odjednom su postale neosobne, neuvjerljive, neiskustvene i u izvjesnom smislu nezanimljive, pa čak i dosadne. U tim traganjima za nekom dobrom propovijedi u vremenu koje se brzo mijenjalo, išlo se katkada i u krajnost prema striktnoj interpretaciji biblijskih tekstova, gdje bi se biblijski tekstovi u njihovu nekadašnjem Sitz im Leben do u tančine razglabali suvremenim slušateljima, ili su se evanđelja jednostavno prepričavala vlastitim riječima kao da slušatelji nisu bili sposobni razumjeti ono što je već bilo pročitano. Ispadalo je da je propovjednik bio nadareniji pripovjedač od autora svetoga teksta, što naravno nije bilo istina. Na taj način propovijed je gubila svoje značenje za suvremene slušatelje i njihove nevolje, ostajala je daleka njihovim iskustvima i problemima i nije doticala njihov svakidašnji život. S druge pak strane, nerijetko se zapadalo u napast da se propovijed izlagala kao moralno kuđenje i pogrđivanje kršćana zbog određenih moralnih promašaja, ili kao moralizatorsko dociranje svisoka kako bi kršćani trebali živjeti prema Božjim zakonima i propisima. Takav način propovijedanja je inače lagan, ali i primitivan, 11
jer se uvijek može naći mnoštvo nedostataka u određenoj kršćanskoj zajednici koji se mogu javno žigosati, i slušatelje stavljati pod udar njihovih grijeha i tako Veselu vijest pretvarati u turobnu i osuđujuću vijest. Što je najgore, na taj način propovjednik se stavljao u ulogu Boga suca koji presuđuje, grdi, upozorava pa čak katkada i prijeti. Pakao i vječna osuda bili su sredstva za discipliniranje onih neobuzdanih i nepokornih u kršćanskoj zajednici. Sve navedeno samo u nekim crtama naznačuje cjelokupnu problematiku propovijedanja i propovjedništva koje je neminovno, zahtjevno, ali i odgovorno. Čini mi se da bi teološki studij trebao puno više pozornosti i vremena posvećivati ovoj praktičnoj problematici jer je aktualna, potrebna, a za današnje propovjednike ta vrsta formacija i te kako je nužna. Za dobru propovijed zacijelo, kao i za sve drugo, treba dobra, a katkada i dugotrajna priprema, što je doista zahtjevna zadaća za one koji iz nedjelje u nedjelju uvijek iznova trebaju govoriti ljudima. Ta bi priprema ponajprije trebala krenuti od laganoga, meditativnoga čitanja liturgijskih tekstova za sljedeću nedjelju ili svetkovinu. Bilo bi dobro kad bi se moglo uz te tekstove pročitati i njihovo kratko egzegetsko-teološko tumačenje. Nakon toga možda bi se moglo ostaviti malo vremena za razmišljanje, i promisliti u čemu bi ti tekstovi mogli biti aktualni za današnje vrijeme, nastojeći iz svih njih izdvojiti jednu misao koju bi trebalo potom obraditi kao kratku i aktualnu propovijed, više kao poziv i poticanje nego grđenje i „špotanje“. Trebalo bi se svakako čuvati napasti da se nastoji uzeti više ideja, i da se tada govori o svemu i svačemu, što bi u svakom slučaju znatno produžilo propovijed i učinilo je k tomu nejasnom. Duga propovijed i kad je dobra nije dobra, jer za ljude koji nisu sposobni držati koncentraciju svježom ona postaje „suvišna“ jer je doista ne mogu pratiti. Ne mora se propovijed držati o svim trima liturgijskim čitanjima koja su predviđena. Dostatno je osloniti se na jedno, a bilo bi dobro i iz njega izdvojiti glavnu misao koja bi mogla poslužiti kao zdrav temelj male, poticajne, osobne propovijedi. Zapravo, bilo bi zahvalno i potrebno nastojati propovijedati o bitnim temama života, a ne o nekim sporednima koje za život ništa ne znače. Jedno od pitanja u propovijedanju, ali i u teologiji, koje se često nameće u praksi jest odnos propovijedi i politike. Kršćanstvo je prvenstveno navješćivanje Vesele vijesti, a ne bilo kojega političkog sustava, bez obzira na to kako on za propovjednika bio prihvatljiv i poželjan. Takav stav vidljiv je iz Isusova propovijedanja, iz Pavlova i iz stavova prve kršćanske zajednice. Oni se nisu razračunavali s rimskom, pa čak ni sa židovskom vlasti, nego su pozitivno navješćivali Isusovo evanđelje. To nipošto ne znači da propovjednik ili kršćanin trebaju biti u svome životnom 12
opredjeljenju apolitični, nego da postanu svjesni da kršćanstvo zadire puno dublje nego dnevna politika i njezini često uski interesni stavovi. Zato je vrlo neukusno i teološki neopravdano kada se s propovjedaonica navija za jednu političku opciju kao navodno „kršćansku“. Zapravo kršćanske politike nema, ali zacijelo postoje kršćanski stavovi koji se mogu i trebaju unositi u politiku. Svakako je vrlo važno nešto reći o načinu i obliku propovijedanja. Nekoć se propovijedalo uglavnom „iz glave“, ono što je propovjednik bio zamislio da treba ljudima govoriti. Neki su propovjednici bili strogi, prijetili kršćanima Božjim sudom i vječnim kaznama, pakao je bila vrlo česta tema – kao da su propovjednici sami raspolagali tim mjerama kažnjavanja; u propovijedima su raščišćavali s onima s kojima se nisu slagali ili su u svakodnevnici dolazili u sukobe. Na to su upućivale i propovjedaonice u starim crkvama koje su se nalazile usred crkve i posebno uzdignute iznad vjernika. Naglasak se stavljao na neke vanjske mjere i kazne. Propovjednik bi znao u svome istupu biti Bič Božji koji je šibao svoj nevjerni puk i ugonio u ograde zacrtanih moralnih ponašanja. Postojali su s druge strane i oni koji su zabavljali svoje vjernike s propovjedaonica raznim životnim pričama, poučnim primjerima, osobnim iskustvima, nekad nesuvislim šalama i dosjetkama. I pri tome su više propovijedali sebe i svoje ideje nego li evanđelje. Više su u svojim nastupima sličili na suvremene zabavljače nego na ozbiljne navjestitelje Isusova evanđelja, koje je u sebi ozbiljno i zahtjevno. Takvi su bili suprotnost onima koji su beživotno sjeckali biblijsku poruku u nekakvoj svojoj egzegezi. Jedni su udarali jednom, a drugi drugom stranom. Naspram sve te prakse u posljednje vrijeme ustalio se oblik čitanja propovijedi umjesto neposrednog govornog oblika. Propovijedi su napisane, vremenski odmjerene, u svojim formulacijama usklađene. I to je zacijelo bolji oblik nego neki govor bez smisla i logike. No, te su propovijedi često beživotne jer nisu prošle kroz propovjednika i nisu postale dio njegova uvjerenja. Još ako se loše pročitaju ili interpretiraju, tada slušatelje ostavljaju doista hladnima i nezainteresiranima. Teškoća biva još veća jer je ono napisano puno teže pratiti od onoga govornoga, bez obzira na to kako ono govorno s formalne strane izgledalo nedotjeranije. Sve ovo ovdje izneseno nije nipošto neka kritika onih koji imaju mučnu zadaću iz nedjelje u nedjelju, iz svetkovine u svetkovinu gotovo istim slušateljima prenositi Isusovu poruku. To je toliko zahtjevan posao da bi se propovjednici trebali posebno i ozbiljno pripremati za propovijedanje kako ne bi dosadili „ni Bogu ni ljudima“. Znajući za te teškoće i cijeneći njihov trud i napore koje neprestano ulažu u izgradnju crkvene zajednice i pojedinaca, latio sam se posla i ovom knjigom želio eventualno 13
pripomoći propovjednicima u njihovu odgovornom naviještanju i teškoj zadaći uvijek iznova pred istim slušateljima i iz nedjelje u nedjelju. Sama knjiga po sebi je neobična za već uobičajene knjige propovjedničkog žanra koje uglavnom donose samo gotove propovijedi. Ova knjiga ima više stupnjeva za pripravu, već prema tomu koliko se neki propovjednik želi pripremiti. Najprije ima navedene sve biblijske tekstove na jednome mjestu, tako da ih ne mora tražiti na drugim mjestima i može ih pročitati bilo kada i bilo gdje, jer tekstovi su ishodište dobre propovijedi zato što nose zdravu misao i poruku, i bez njih zasigurno nema dobre propovijedi. Zato biblijsku poruku treba poput tragača za blagom pronaći, otkopati i iznijeti na vidjelo. To bi bio prvi stupanj pripreme za propovijed. Drugi stupanj označen je u knjizi kao teološka analiza biblijskih tekstova. Da bi se tekstovi mogli malo dublje shvatiti, potrebna je lagana, prije svega teološka, to jest sadržajna analiza koja bi pripomogla, s jedne strane, vidjeti poruku pojedinoga teksta, a s druge, pokušati uočiti što taj tekst veže sadržajno i idejno s drugim dvama biblijskim tekstovima te nedjelje. Uvijek postoji jedna dublja poveznica koja te tekstove dovodi u vezu i čini podlogu za neku glavnu misao koja bi se dala razraditi u dobroj propovijedi. Tako se, primjerice, u starozavjetnom tekstu govori o udovici iz Sarfate. Pavao govori o tome kako se u kršćanskim zajednicama ne bi smjelo biti pristranim pa one bogate stavljati u prve redove, a sirotinju izgurati natrag, dok Isus opet u evanđelju govori o udovici koja je dala zadnji novčić u hramsku blagajnu. Jasno je ovdje da je udovica ta koja međusobno povezuje tekstove, ali je ona samo simbolična kategorija ljudi koji su zbog lošega imućnog stanja, zbog lošega političkog položaja gurnuti na rub ne samo ljudske egzistencije nego čak i u kršćanskoj zajednici jedva imaju mjesta. Možda je Isus, s jedne strane, pohvalio tu udovicu zbog darežljivosti, ali isto tako možda i ništa manje i kritizirao hramske službenike koji su toj sirotici uzeli i ono zadnje što ima, dok su sami živjeli u izobilju. Isto tako, moguće je pozornost svratiti i na jedan biblijski tekst i iz njega izlučiti važnu misao koja bi bila aktualna za današnje ljude, ali ne kao kritiku, nego kao poticaj na razmišljanje, a onda i na djelovanje. Jedna dobro razrađena misao može biti i te kako vrijedna za dobru, kratku, sažetu i logički povezanu propovijed koja ne bi lutala od jedne do druge ideje, završivši u nekakvom nejasnom košmaru ideja. Trebalo bi se doista oduprijeti čestoj napasti da se u jednoj propovijedi izreče sve, a to onda u praksi ne znači ništa. Treći dio u metodologiji pripreme čine misli vodilje za propovijed. Polazio sam od toga da je dobro na temelju teoloških analiza sugerirati nekoliko misli koje bi 14
propovjednik mogao uzeti i na svoj način ih obraditi i prikazati slušateljima. Time bi se aktivirale stvaralačka snaga i mašta svakog pojedinog propovjednika, koji bi mogao zdravu biblijsku ideju na svoj osobni način oblikovati i prikazati. Prava bi propovijed trebala i nositi neku osobnu boju i vidljivo uvjerenje svakoga propovjednika. Redovito je ponuđeno više takvih ideja koje bi se u osobnom postupku pripreme mogle osmisliti i konkretizirati. Tek na kraju donesena je i konkretna propovijed kako ju je autor zamislio iz svoje perspektive. Ona nije opsegom velika, ali ni previše školski poučna. Autor je analitičkim pristupom nastojao pronaći put do modernoga slušatelja, jezikom koji bi bio teološki i egzistencijalno svjež te tako servirati jednu od zdravih biblijskih tema i ideja, nastojeći pri tome ostati vjeran biblijskoj poruci te s druge strane, ostati otvoren suvremenome čovjeku i njegovim potrebama. Upravo to je bilo najteže postići u ovoj knjizi, u kojoj je trebalo na svoj način obraditi brojne propovijedi, a da svaka bude biblijski utemeljena i opet jednako zdravo suvremena i na određeni način osobna i originalna. Iz cijelog procesa u ovoj knjizi jasno izlazi na vidjelo da ju je moguće koristiti na više razina i na razne načine. Može poslužiti za dulju i dublju pripremu, ali isto tako u nedostatku vremena može biti zgodan priručnik za izbore već obrađene teme. Autor ni u kojem slučaju ne drži da je ovo jedini i najbolji put kako se mogu pripremati propovijedi, ali je uočio svu težinu i složenost problematike oko propovijedanja u današnjem svijetu, i pokušao dati svoj skromni prinos upravo ljudima koji su izloženi velikim zahtjevima da iz nedjelje u nedjelju i iz svetkovine u svetkovinu govore ljudima. Ako ova knjiga bude prihvaćena od njezinih korisnika, a ja budem imao dostatno snage za obradu i drugih dvaju dijelova u ovome ciklusu, tada će rad biti u tom smislu nastavljen. Ovom knjigom svima želim i osobno duhovno obogaćenje, ali i duhovnu korist slušateljima Božje riječi.
15
BOŽIĆ – DANJA MISA Biblijski tekstovi: Prvo čitanje: Iz 52, 7-10 Kako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji oglašava mir, oglašuje sreću, navješćuje spasenje govoreći Sionu: »Bog tvoj kraljuje!« Čuj, glas ti podižu stražari, zajedno se raduju jer na svoje oči gledaju gdje se na Sion vraća Gospodin. Kličite, zajedno se radujte, razvaline jeruzalemske, jer Gospodin je utješio narod svoj, otkupio Jeruzalem. Ogolio je Gospodin svetu svoju mišicu pred očima svih naroda, da svi krajevi zemlje vide spasenje Boga našega. Drugo čitanje: Heb 1, 1-6 Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove. On, koji je odsjaj slave i otisak bića njegova te sve nosi snagom riječi svoje, pošto očisti grijehe, sjede zdesna Veličanstvu u visinama; postade toliko moćniji od anđelâ koliko je uzvišenije nego oni baštinio ime. Ta kome od anđela ikad reče: Ti si sin moj, danas te rodih; ili pak: Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin. A opet, kad uvodi Prvorođenca u svijet, govori: Nek pred njim nice padnu svi anđeli Božji. Evanđelje: Iv 1, 1-5. 9-14 U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade, u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze. Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine. 57
BOŽIĆ – DANJA MISA
Teološka analiza biblijskih tekstova Iz 52, 7-10 Jedan komentator ovoga teksta opisao je njegovu prožetost radošću na taj način da je utvrdio kako bi se ta radost mogla najbolje dočarati pjesmom te da se tekst može smatrati pripjevom velike pjesme koja mu prethodi u Iz 51, 9 – 52, 3. Došao je kraj izraelskim nevoljama u progonstvu u Babilonu, pa stoga ova pjesma predstavlja posve logičan završetak klicanja i pjesme Gospodinu zbog njegove uloge u izbavljanju naroda. Iako je glavni događaj zapravo vijest o onome što se događa, ipak je i glasonoša koji donosi tu vijest bitan jer je u ovom slučaju on „glasonoša radosti“ – i to glasnik velike radosti i sreće. Najava radosti, mira, sreće i spasenja čini glavna obilježja događaja koji se izražava jednim uzvikom: Naš Bog vlada. Božja vladavina je zacijelo sadržaj velike, radosne vijesti koja prožima Deuteroizaijinu poruku. Sama pak poruka je utemeljena na povijesnim okolnostima vremena kad se narod nalazio u babilonskom progonstvu očekujući povratak u svoju zemlju. Prorok Deuteroizaija najavljuje slom babilonske vladavine i dolazak Perzijanaca koji će dopustiti Judejcima ponovni povratak u Jeruzalem i u svoju domovinu. Prorok u upravo u tom događaju vidi veliko Božje djelo oslobođenja, koje je već bio najavio prorok Jeremija. No ovaj povijesni događaj nije samo omeđen na prijelomno vrijeme povratka iz babilonskog progonstva nego nosi i dalekosežnu teološku poruku o Bogu koji vlada u povijesti, a njegovo vladanje stvara radost, mir, sreću i spasenje za one koji u njega vjeruju. U tomu je sadržana velika radosna poruka ne samo za ono vrijeme nego i za neka buduća vremena. Heb 1, 1-6 U svom komentaru Poslanice Hebrejima E. Grässer naslovljava ovaj ulomak kao „Sin i sinovi“ htijući na taj način istaknuti razliku između Sina i sinova, zapravo Isusa, njegovih prethodnika i njegovih sljedbenika. Autor Poslanice odmah ističe neospornu činjenicu da je Bog u prošlosti govorio na različite načine i preko različitih posrednika: nekoć je govorio ocima po prorocima, a danas po Sinu. I jedno i drugo je važno, ali je više nego očit kontrast između onoga nekoć i ovoga danas, a isto tako i između sinova i Sina. Autor to izlaže služeći se antitetičkim paralelizmom: Bog je govorio: nekoć po prorocima – sada po Sinu, tada ocima – a danas nama, Isusovim sljedbenicima. 58
BOŽIĆ – DANJA MISA
Cijeli ulomak, kao uostalom i cijela Poslanica Hebrejima, kruži oko Sina: on je baštinik svega, po njemu su stvoreni svjetovi, on je odsjaj Božje slave i otisak Božjega bića, njegovo je mjesto zdesna Bogu, a njegova riječ nosi sve. Baštinik i stvoritelj su povezani: stvoritelj se odnosi na prošlost, a baštinik na budućnost, na eshatologiju. Istaknuvši osobu, obilježja, mjesto i važnost Sina, autor se okreće njegovoj ulozi u svijetu: on, Sin, očistio je grijehe. Na kraju se Sin uspoređuje s anđelima. On je uzvišeniji i od anđela toliko koliko je uzvišenije njegovo ime. Autor ovoga ulomka, prema Grässeru, polazi od pitanja: je li vrijedno truda biti kršćaninom? Autor se bori protiv mistificiranja i spiritualiziranja te prikazuje Božje djelovanje i u prošlosti i u sadašnjosti kao osobnu riječ, kao poruku od osobnoga Boga upućenu ljudima kao osobama. Iako je Bog u prirodi, svijetu i povijesti skriven, on je ipak, i prije a osobito u ovo vrijeme, progovorio osobno u Sinu. Božje spasenje vezano je uz riječ koja je u Sinu dobila svoj konkretan oblik. Iv 1, 1-5. 9-14 Nedvojbeno je da Prolog Ivanova evanđelja sadržajno odgovara stvaranju svijeta i čovjeka s prvih stranica Biblije jer Logos o kojemu evanđelist govori predstavlja Riječ po kojoj Bog sve stvara već u Starome zavjetu. Međutim, ova Riječ Ivanova Prologa neusporedivo nadilazi onu Riječ s prvih stranica Biblije po tome što je novozavjetna Riječ posve osobna: ona je postala tijelom, a to znači konkretna osobna stvarnost, i kao takva ona boravi među ljudima i s njima komunicira. Po tom Logosu, opetovano ističe autor Evanđelja, sve je stvoreno kao i na prvim stranicama Biblije, a on – Logos – po sebi je nestvoren, on je prije vremena, on je čista osobna preegzistencija. Logos je zapravo bio kod Boga kao osoba, što je i te kako vrijedno zamijetiti u tekstu. Odjek ove tvrdnje nalazi se u 1 Iv koja govori o vječnom Životu koji je već ranije bio kod Oca. Iz svega toga se zaključuje da Logos znači prvenstveno biti, ali također istodobno i postati. On jest, i postaje! Logos je isto tako bio istinsko svjetlo koje svijetli svakome čovjeku. Naglasak je na svjetlu koje daje život, razgoni tamu i ujedno označava put kojim čovjek treba ići dalje kroz život. Bez svjetla život bi doista bio nemoguć. Sam pak Logos je sudjelovao u stvaranju, štoviše sve je po njemu postalo. Po njemu je sve dobilo egzistenciju i život. Opet u Ivana odzvanjaju tonovi s prve stranice Biblije. No, bez obzira na činjenicu što je to Svjetlo bilo konkretno i osobno, nisu ga svi upoznali i nisu vidjeli važnost puta kojeg je ono osvjetljivalo. Zapravo, svijet dobiva smisao ne iz sebe samoga nego iz onoga drugoga, odnosno iz Boga, iz Svjetla koje rasvjetljuje život. Vrlo je važno uvidjeti da je Logos 59
BOŽIĆ – DANJA MISA
postao istinsko tijelo, Čovjek, tako da je on sada zamijenio hram. U čovjeku je Bog prisutan u ovome svijetu otkako se u Isusu u njemu utjelovio.
Misli vodilje za propovijed Redovito se misli da je o Božiću lagano propovijedati. Postoje ustaljene sheme i uobičajene teme. Međutim, o Božiću je doista teško i zahtjevno propovijedati te se stoga traže temeljite pripreme. Teme bi trebale proizaći iz navedenih liturgijskih čitanja predviđenih za ovu svetkovinu. Možda ne toliko iz pojedinoga čitanja, koliko kao zajednička nit koja povezuje sva tri čitanja. U tom smislu prvo čitanje snažno stavlja u prvi plan glasonošu i njegovu veliku Vijest radosti o tome da Bog vlada. Bez obzira kako se mogao katkad dobiti dojam da su zemaljski vladari neuništivi moćnici, njihovi su vrijeme i moć ograničeni. To se pokazalo i s Judejcima u babilonskom progonstvu. Božja je vladavina posve drukčija stvarnost. Poslanica Hebrejima daje mogućnost postaviti propovijed na onome kontrastu izraženome u sintagmi: nekoć i danas, ili Bog je govorio nekoć po sinovima (ljudima), a sada po Sinu. Božji govor u Isusu je postao osobni i suvereni govor, jer je Sin. S tim u vezi mogla bi se istaknuti važnost osobnog govora, osobnoga stava, osobnoga načina razmišljanja i djelovanja u svijetu koji sve više postaje neosoban i taži Osobu. Propovijed bi se mogla usredotočiti također i na Logos kao uosobljenu i utjelovljenu Božju Riječ koja je na Božić na vidljiv način ušla u ljudsku povijest i prokrčila put osobi i njezinom dostojanstvu. Moglo bi se također osvrnuti i na važnu suvremenu misao o tomu da je Bog u sebi komunikacija, i da je okrenut prema čovjeku kao trajna komunikacija. Moguće je također ishoditi od Boga koji se odlučuje ući na ljudski način u povijest, ali isto tako i od čovjeka koji tim Božjim potezom dobiva novo dostojanstvo. Moguće je isto tako staviti u odnos ljudsku i Božju veličinu, ono za čim teži čovjek u ostvarivanju smisla života i onoga što Bog u Isusu stavlja kao ponudu. Bog se u Isusu lišio svake izvanjske moći i pokazao „moć ljubavi“. Bog je u ljubavi svemoćan, a ljudi pokušavaju ostvariti svoju moć u podjarmljivanju i tlačenju drugih na vanjskoj površini života. Zato je ljudska vladavina tlačenje, a Božja oslobođenje.
60
BOŽIĆ – DANJA MISA
Propovijed PROSLAVA BOGA I ČOVJEKA O Božiću su ispjevane pjevne i drage pjesme, o Božiću su sročeni krasni literarni tekstovi, o Božiću su stvorene brojne legende i dojmljivi narodni običaji, o Božiću su napisane dubokoumne teološke knjige – sve to od Božića čini dragu i idiličnu svetkovinu, obavijenu obiteljskom toplinom, često bjelinom prirode kao znakom željene nevinosti, radošću i željom za osobnim, obiteljskim ali i sveopćim mirom u svijetu: da ljudi jednostavno budu braća i sestre i u mikro i u makro strukturi te da žive život bez svega onoga što ih međusobno dijeli i rastavlja, uznemiruje i čini nesretnima. Jednostavno da ovim svijetom zavlada mir s Neba. U tom općem koncertu pozitivnoga, poželjnoga i priželjkivanoga međusobno se spajaju u jednu stvarnost nebo i zemlja, Bog i čovjek, svemir, priroda i životinje, pjesma anđela i nevjera ljudi, svjetlo i tama, kraljevi i obični ljudi, štala i palača. U tom se spektru susreću također i različiti motivi i različite osobe: mudraci ili kraljevi koji prate zvijezdu Neba u Betlehem, svećenici i teolozi u Jeruzalemu koji istražuju Pisma i mjesto gdje bi se trebao roditi Mesija, kralj Herod, zemaljski vladar, silno zabrinut za svoje prijestolje i vlast, anđeli s Neba kao glasnici velike radosti i siromašni i jednostavni pastiri koji žive sa svojim stadima i za svoja stada u okolici Betlehema. A sve se to vrti oko obitelji malenoga Isusa, Marije i Josipa u malome mjestu Betlehemu, štoviše u pećini. Glavna poruka je jezgrovita i glasi: Slava Bogu na visinama, a mir ljudima dobre volje. Poruka je posve jasna i jednostavna. Samo je jedan Bog koji vodi povijest i usmjerava ljudski život prema ostvarivanju njegova smisla. Tomu Bogu treba dati slavu, toga Boga treba poštivati i veličati, tomu se Bogu treba moliti, tomu se Bogu treba klanjati, tomu Bogu treba vjerovati i za zvijezdom toga Boga treba u životu hoditi. Druga lažna božanstva, u bilo kojem obliku i bez obzira kako se zvala, treba hrabro rušiti i uklanjati iz stvarnosti života jer ona doista čine život duboko nesretnim. Stoga bi samo Božja zvijezda trebala obasjavati ljudska obzorja i pokazivati put u budućnost i pojedincu i narodu i cijelome čovječanstvu kao što inače zvijezda svijetli svim ljudima bez razlike. Drugi dio poruke glasi: Bog se očito nije utjelovio ni u ideje, ni u sustav, ni u ideologiju, ni u teoriju, ni u politiku, ni u vlast nego je u ovaj svijet ušao u čovječjem tijelu kao i svaki čovjek, gledao je svijet ljudskim očima, govorio ljudskim jezikom, osjećao ljudske patnje i nevolje i otišao je s ovoga svijeta u odbačenosti, patnjama i dubokoj osami. Božić je svetkovina kad se slavi velika istina da se Bog poistovjetio 61
BOŽIĆ – DANJA MISA
s čovjekom i njegovom sudbinom i kad se u licu svakoga čovjeka, osobito onoga maloga i napaćenoga, može prepoznati Boga koji hoda ovim svijetom u liku napaćenoga čovjeka. Stoga, kad se u raznim poteškoćama života bude pitalo: Bože, gdje si?, ne bi se smjelo zaboraviti da je Bog tu pored nas, u srcima i dušama mnogih ljudi. Treba samo imati oči za čovjeka, ali i za Boga koji se nalazi u tom čovjeku. I tu ga pokušati konkretno vidjeti, pronaći i prihvatiti u ljudskoj svakodnevnoj stvarnosti. Zbog svega toga je Božić posve draga i topla svetkovina, bliska svim ljudima, svim slojevima i svim sustavima, svim vremenima i svim narodima. Božić je postao svetkovinom jedinstva i zajedništva Boga i čovjeka u obitelji, među ljudima i u svijetu. Zbog toga je u kršćanstvu obitelj nedvojbeno sveta stvarnost, koja se nažalost u suvremenom svijetu svjesno razara. Rušenjem obitelji ruši se u temeljima i sam čovjek ali jednako tako i njegov Bog. Zbog toga je Božić ujedno i proslava obitelji i prigoda konkretnoga okupljanja obitelji u radosti i pjesmi. Bog, čovjek i obitelj čine veliku i snažnu okosnicu Božića: njegove radosti, nade i budućnosti. Zato je potrebno čuvati ove tri stožerne vrijednosti koje čine temelj vjere, identiteta, budućnosti i kulture – čuvati stvarnost i vrijednosti Božića.
62
SVETA OBITELJ ISUSA , MARIJE I JOSIPA Biblijski tekstovi: Prvo čitanje: Post 15, 1-6; 21, 1-3 U one dane: Dođe riječ Gospodnja Abramu u viđenju: “Ne boj se, Abrame, ja sam ti zaštita; a nagrada tvoja bit će vrlo velika!” Abram odgovori: “Gospodine moj, Jahve, čemu mi tvoji darovi kad ostajem bez poroda; kad je mojoj kući nasljednik Eliezer Damaščanin? Kako mi nisi dao potomstva – nastavi Abram – jedan će, eto, od mojih ukućana postati moj baštinik.” Ali mu Jahve opet uputi riječ: “Taj neće biti tvoj baštinik, nego će ti baštinik biti tvoj potomak.” Izvede ga van i reče: “Pogledaj na nebo i zvijezde prebroj ako ih možeš prebrojiti.” A onda doda: “Toliko će biti tvoje potomstvo.” Abram povjerova Jahvi, i on mu to uračuna u pravednost. Jahve se sjeti Sare kako je rekao i učini joj kako je obećao: Sara zače i rodi Abrahamu sina u njegovoj starosti – u vrijeme koje je Bog označio. Abraham nadjene ime Izak svome sinu što mu ga Sara rodi. Drugo čitanje: Heb 11, 8. 11-12. 17-19 Vjerom pozvan, Abraham posluša i zaputi se u kraj koji je imao primiti u baštinu, zaputi se ne znajući kamo ide. Vjerom i Sara unatoč svojoj dobi zadobi moć da začne jer vjernim smatraše Onoga koji joj dade obećanje. Zato od jednoga, i to obamrla, nasta mnoštvo poput zvijezda na nebu i pijeska nebrojena na obali morskoj. Vjerom Abraham, kušan, prikaza Izaka. Jedinca prikazivaše on koji je primio obećanje, kome bi rečeno: Po Izaku će ti se nazivati potomstvo! – uvjeren da Bog može i od mrtvih uskrisiti. Zato ga u predslici i ponovno zadobi. Evanđelje: Lk 2, 22-40 Kad se po Mojsijevu zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu – kao što piše u Zakonu Gospodnjem. Kad obaviše sve po Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu.
63
SVETA OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA
Teološka analiza biblijskih tekstova Post 15, 1-6; 21, 1-3 Ovaj liturgijski tekst sastavljen je iz ulomaka dvaju poglavlja: petnaestoga i dvadeset i prvoga Knjige Postanka. Prvi ulomak teksta 15, 1-6 predstavlja obećanje koje Bog daje Abrahamu kao utjehu na njegovu pritužbu kako nema potomstva, pa prema tomu nema ni nasljednika što se držalo velikom nesrećom. Drugi ulomak je zapravo opis ispunjenja prethodno danoga obećanja Abrahamu i Sari. Unatoč svoj nevjerojatnosti ispunjenja obećanja, Bog će ipak podići baštinika Abrahamu. Međutim, ono što spaja oba ulomka nije samo Božja vjernost svojoj riječi ispunjenja nego i Abrahamova vjera kojom pokazuje da vjeruje Bogu i onda kad je Božje obećanje gledano ljudskom logikom posve nevjerojatno i teško ispunjivo. Bog Abrahamu ne samo da obećaje baštinika nego potomstvo vjere brojno poput zvijezda na nebu. Iz ljudske logike promatranja to zaista izgleda neizvedivo i neostvarivo, nevjerojatno. S jedne strane, obećanje se veže uz Abrahamov život u njegovu povijesnom kontekstu, a s druge, ono se odnosi na budućnost koja će biti još nevjerojatnija. Bog zapravo obećaje Abrahamu budućnost iz sadašnjosti koja nema budućnost. S druge pak strane, Abraham se pokazuje čovjekom istinske vjere, koja se pokazuje jačom od vidljive stvarnosti. Abrahamovo oko vjere vidi duboko ispod površine stvarnosti života. Heb 11, 8. 11-12. 17-19 Ovaj liturgijski tekst sastavljen je od nekoliko ulomaka i pokazuje obilježja mozaika. I u ovome kratkom, ali teološki bitnome tekstu, temeljna poveznica je neprijeporno vjera: po njoj je Abraham pozvan, po njoj se zaputio u nepoznat kraj da bi dobio zemlju u baštinu, po njoj je Sara rodila Izaka u svojoj poodmakloj životnoj dobi kad se djeca više ne rađaju, po toj istoj vjeri i Abraham želi žrtvovati Izaka jer je uvjeren da je Bog jači i od smrti. Upravo egzistencija koja je utemeljena na takvoj vjeri može očekivati i ispunjenje obećanja koje je Bog dao. To je vjera koja za Bogom i s Bogom ide čak i u nepoznato, to je vjera u Boga koji i iz nemogućega može učiniti moguće, i to je vjera u Boga koji je snažniji čak i od neminovne smrti. To je vjera u Boga koji je u pravome smislu Bog života. Lk 2, 22-40 Ključna rečenica današnjega kratkog evanđelja nalazi se zaključno na samome kraju ulomka iz Lukina evanđelja: „A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti 64
SVETA OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA
i milost je Božja bila na njemu.“ Tekst je po sebi vrlo jezgrovit, asketski stiliziran, bez detalja i suvišnoga opterećenja. Kao da se sve ulijeva u tu zadnju rečenicu. Što je to što tekst tom rečenicom izriče? Dijete Isus koje se rodilo u obitelji i koga su njegovi roditelji prikazali Bogu raslo je i razvijalo se. Raslo je ne samo fizički nego i duhovno ukoliko se napunjalo Božjom mudrošću i ukoliko je Božja milost bila na njemu. Tekst želi snažno naglasiti da se dijete nije samo fizički razvijalo nego, još važnije, i duhovno – i to u Božjoj mudrosti i milosti. Sve je to bilo stavljeno u okvire obitelji koja se skrbi za novorođeno dijete.
Misli vodilje za propovijed Biblijski shvaćena obitelj posjeduje svoju vertikalu koja je drži skupa. Odnos prema njoj izražava se vjerom koja se potom pretače i u horizontalu, u međusobno povjerenje. Upravo je Sveta obitelj nastala na takvoj čvrstoj i jednostavnoj vjeri. Ona ima svoju crtu već u Starom zavjetu, ali se susreće u snažnim izričajima i u Novome zavjetu, osobito u Poslanici Hebrejima. Obitelj je važna za društvo, za Crkvu, za Božji ulazak u ljudsku povijest, za razvitak normalna i potpuna čovjeka u svakom pogledu. Obitelj ima i svoju snažnu biblijsku i teološku podlogu. Jedan od bitnih razloga za takvu tvrdnju jest i to da je događaj Božića događaj obitelji. Bez Božićnog događaja nema obitelji, Božić se može shvatiti samo kao obiteljska svetkovina. Nažalost suvremena kultura dovodi sve više i jače u pitanje tradicionalnu vrijednost obitelji. Biblijska vrijednost obitelji često se želi razvodniti nekim rubnim pojavama. Tomu pridonosi i nedostatak osjećaja za žrtvu, za samodarivanje, za drugoga uopće. Promicanjem sebičnih i interesnih vrijednosti opasno se ugrožava obitelj kao bitan okvir ljudske zajednice. I Isus sâm raste, razvija se i sazrijeva u obitelji kao prirodnome mjestu razvitka zdravoga čovjeka.
Propovijed IMA LI OBITELJ JOŠ UVIJEK SVOJU VRIJEDNOST? U prvu nedjelju poslije Božića Crkva je liturgijski smjestila svetkovinu Isusa, Marije i Josipa, zapravo Svete obitelji. Tim činom Crkva je željela pokazati koliku vrijednost pridaje činjenici da se Isus rodio u obitelji, ali isto tako ukazati na goto65
SVETA OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA
vo općepoznatu činjenicu da se ljudi također rađaju u obiteljima. U tom pogledu obitelj se i u biblijskom i u liturgijskom smislu drži temeljnom stanicom života: u njoj život nastaje, razvija se, raste, dozrijeva i preko nje se dalje prenosi. Na temelju toga smije se zaključiti da samo zdrava i čvrsta obitelj stvara potrebne preduvjete za razvitak zdravoga čovjeka u svekolikom smislu riječi. Djeca koja nisu iskusila toplinu obitelji teško da to mogu bilo čime nadoknaditi poslije u životu. I za emocionalni i ljudski i za vjerski odgoj obitelj ostaje nezamjenjivim okvirom. Nju ne može nadomjestiti niti jedna druga ustanova: ni vrtić, ni škola, ni Crkva… Ove ustanove imaju svoje mjesto, ali bez osnovnog odgoja u obitelji njihov je uspjeh minimalan. S jedne strane, Božić teološki pokazuje neotklonjivu vrijednost obitelji i istodobno potvrđuje njezino izvorno prirodno mjesto u životu i društvu. Upravo odatle proizlazi činjenica da je Božić u pravome smislu obiteljska svetkovina. Ne samo da je Božić nastao u obitelji nego se isto tako u obitelji može istinski ljudski i teološki i doživjeti. Stoga se članovi šire i uže obitelji nastoje za tu veliku svetkovinu okupiti zajedno i zajednički proslaviti Božje rođenje u povijesti, upravo u okrilju obitelji. Ni jedna druga svetkovina nije toliko obiteljska koliko Božić, i na teološkoj i na doživljajnoj razini. No upravo je ova svetkovina Svete obitelji prigoda za osvježavanje svijesti o vrijednosti obitelji u suvremenom svijetu u kojemu se vodi rovovska bitka protiv tradicionalnoga shvaćanja obitelji. Istina, razaranje obitelji i obiteljskoga života počelo je davno prije izbacivanjem Boga iz povijesti i proglasom da je mrtav. I sve to – kojeg li paradoksa! – u ime čovjeka. Onoga istoga čovjeka koji je uzimajući sebi Božje prerogative u dvjema ideologijama dvadesetoga stoljeća dao smaknuti stotinjak milijuna ljudi. Ti isti sljedbenici rušitelja Boga i čovjeka nastoje i u našem vremenu urušiti ili čak dokinuti vrijednost tradicionalne obitelji. Nažalost, to se dosta uspješno i događa, potpomognuto raznim plaćenim udrugama i medijima. Najprije je rađanje djece svedeno na minimum – jedno ili dvoje, jer djeca navodno opterećuju roditelje i njihovu osobnu afirmaciju, da bi onda u postmodernoj ljestvici vrijednosti, radeći planski i dirigirano, rastočili i odnose unutar obitelji naglašavajući sada neku apstraktnu vrijednost slobode. Proglašava se borba ne za život, za djecu, za obitelj, nego za ozakonjenje rubnih pojava. Sve to u mladih ljudi smanjuje oduševljenje za brak, život, djecu, žrtvu, ljubav – jednostavno za drugoga. U tom smislu Zapad propada u vlastitoj zatvorenosti i sebičnosti, a život dolazi s Istoka i Juga. Tamo se ljudi ne boje života ni djece, a ni obitelji. Sve to podsjeća 66
SVETA OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA
na Isusove riječi kako će mnogi doći s Istoka i Juga i zauzeti mjesto u Božjem kraljevstvu. Kako god se shvaćale te Isusove riječi u onome vremenu, danas se to konkretno događa pred našim očima. Kršćanstvo koje je nastalo na vjeri u Život, propada u vlastitoj smrti, kršćanstvo koje je bilo okrenuto drugima, nestaje u vlastitoj sebičnosti, kršćanstvo koje je bilo okrenuto obitelji i rođeno iz obitelji, na što upućuje i Božić, danas postaje najugroženije upravo u tom segmentu. Zato bi svetkovina Svete obitelji, koja se slavi odmah nakon Božića, trebala upozoriti ponajprije kršćanske vjernike da je obitelj doista nešto sveto u životu, da je potrebna za rađanje i razvijanje života, da je treba znati cijeniti, njegovati i uvijek iznova poštovati i pospješivati njezin rast. Jer i Bog je rođen u obitelji!
67