Otisci suvremene kulture

Ivan Dodlek – Nenad Malović OTISCI SUVREMENE KULTURE

KATOLIČKI BOGOSLOVNI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Ivan Dodlek – Nenad Malović, O sci suvremene kulture

Biblioteka

Monographia

Knjiga 6.

Sunakladnici

Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Za sunakladnike

Josip Šimunović, dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Stjepan Brebrić, direktor Kršćanske sadašnjos d.o.o.

Povjerenstvo za izdavačku djelatnost Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Branko Murić, Mislav Kutleša, Nenad Malović, Ana Biočić, S po Kljajić

Recenzen

Pavle Mijović

Mateja Pevec Rozman

Jezična lektura i korektura

Mila Mikecin

Prijevod na engleski

Emanuel Maloča

Prijelom i grafičko oblikovanje

Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Slika na naslovnoj stranici

Privatna arhiva autorâ

Tisak

Grafički zavod Hrvatske d.o.o., Zagreb

Naklada: 500

ISBN: 978-953-6420-43-8 (Sveučilište u Zagrebu, Katolički bogoslovni fakultet)

ISBN: 978-953-11-1755-5 (Kršćanska sadašnjost)

Tiskano u siječnju 2023.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001160077.

Copyright ©: Sveučilište u Zagrebu, Katolički bogoslovni fakultet; Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Ivan Dodlek – Nenad Malović

OTISCI SUVREMENE KULTURE

Zagreb, 2023.

SADRŽAJ

POSTGLOBALIZACIJA KAO DRUŠTVENO HUMANISTIČKI

KONTEKST SUVREMENE KULTURE. NAPETOSTI IZMEĐU „GLOBALIZACIJE ODOZGO“ I „GLOBALIZACIJE ODOZDO“

1.1. „Globalizacija odozgo“ kao hiperglobalizacija ........................................28

1.2. „Globalizacija odozdo“ kao alterglobalizacija (alterna vna globalizacija) ...............................33

1.3. Religijska teis čka perspek va u izgradnji etosa postglobalnog svijeta

1.4. Postglobalizacija ili deglobalizacija?.........................................................46

PNEUMOPATOLOGIJA DRUŠTVA FILOZOFIJ A I TEOL OGIJA

2. 1. Pneumopatologija .....................................................................................52

2.2. Filozofija i teologija ....................................................................................58

2.3. Partnerstvo kao put i međusobne terapije .............................................62

Treće poglavlje

KRIZA SLOBOD E I PLEMSTVO DUH A U KULTURI MASA ..................65

3.1. Antropološka kriza u epohalnim promjenama i u promjeni epohe: Kriza slobode u suvremenoj postmodernis čkoj globaliziranoj kulturi ...............................................................................65

3.2. José Ortega y Gasset: Sloboda i pobuna masa ......................................69

3.3. Karl Jaspers: Sloboda između poretka mase i poretka pojedinačne egzistencije ...............................................................................................75

3.4. Nikolaj Aleksandrovič Berdjajev: Dekadencija i paradoksi slobode u vladavini mase ........................................................................................80

3.5. Sloboda kao plemstvo duha .....................................................................85 Četvrto

poglavlje

DOSADA I MEDIJSKI SPEKTAK L U KULTURI AUTENTIČNOSTI ......95

4.1. Charles Taylor: Suvremena kultura kao kultura auten čnos ..............96

4.2. Dosada ........................................103

4.3. Medijski spektakl .....................................................................................107

4.4. Medijski spektakl kao tehnička perspek va svijeta .............................113

4.5. Dosada medijskog spektakla kao virtualna dosada .............................116

4.6. Bez spektakularnih rješenja ......118

4.7. Mediji i stvaralačka dokolica u stjecanju osmišljavajućih životnih iskustava ...................................122

Peto poglavlje

MUDROST LUDOSTI ..........................125

5.1. Mudrost i filozofija .....................125

5.2. Devijacije modernog društva ..................................................................127

5.3. Kri ka duhovne patologije kao ludost ...................................................131

5.4. Kriterij mudros i ludos : orthos logos .................................................134

DRUGI DIO SUSRET Šesto poglavlje

DINAMIČAN IDENTITE T I KULTURALNI RESURS I U

TRANSKULTURALNOM KONTEKSTU .......................................................137

6.1. Dinamičnost osobnog iden teta ............................................................138

6.2. Resursi kulture bez iden teta ...143

6.3. Religijsko obrazovanje .............................................................................150

Sedmo poglavlje

NAGOVOR NA DIJALOG MEĐU LJUDIMA .............................................153

7.1. Poteškoće dijaloga ...................................................................................155

7.2. Načela za plodan dijalog ...........158

7.3. Na kraju: Put bez kraja ..............164

TREĆI DIO

TRANSFIGURACIJA Osmo poglavlje

GOSPODARSKI RAZVO J I L JUDSKI NAPREDAK ...................................169

8.1. Ljudski napredak ........................171

8.2. Dokolica – preduvjet ljudskog napretka ................................................174

8.3. Napredak i integralni ljudski razvoj ........................................................178

8.4. Auten čna ljudskost – ključan indikator napretka ...............................180

Deveto poglavlje

EKONOMIJA ZAJEDNIŠTVA U PR OMICANJU KULTURE

ZAJEDNIČKOG DOBRA ......................183

9.1. Što ima Krist s Mamonom? .......185

9.2. Ekonomija i relacijska antropologija – solidarno očovječenje u zajedničkom dobru ..................187

9.3. Projekt Ekonomija zajedništva ...............................................................189

9.4. Ekonomija zajedništva kao izgradnja novog humanizma na načelima solidarnos , uzajamnos i bratstva ...................................192

9.5. Duhovnost jedinstva (zajedništva): Duhovni temelj Ekonomije zajedništva ................................196

9.6. Ekonomija zajedništva kao kultura davanja ..........................................200

Deseto poglavlje

EKOLOŠKA KULTURA. POTICAJI PAPE FRANJ E I

EKUMENSKOG PATRIJARHA BARTOLOMEJA NA

EKOLOŠKU DUHOVNOST ..............................................................................203

10.1. Projekt Povelja o Zemlji 2000. i Izvještaj o stanju Planeta 2020. kao aktualni indikatori ekološke krize .................................................204

10.2. Moralni i duhovni uzroci ekološke krize ..............................................207

10.3. Ekološka duhovnost pape Franje i ekumenskog patrijarha

Bartolomeja – nacrt za religijsko rješenje ekološke krize..................213

10.3.1. Obraćenje ......................215

10.3.2. Solidarnost ....................218

10.3.3. Asketski etos ................................................................................219

10.3.4. Euharis jski etos .........................................................................223

10.4. Teocentrična ekologija pape Franje i ekumenskog patrijarha

Bartolomeja............................................................................................228

10.5. Ekumenizam okoliša u izgradnji ekološke kulture ..............................231

Jedanaesto poglavlje

ŠAPAT LAGANO G I BLAGOG LAHORA LJEPOTE. ESTETIKA PROSVJEDA, ESTETIKA IZMJEŠTENOST I I KONTEMPLATIVNA ESTETIKA .................................................233

11.1. Ilija Tišbijac kao tražitelj Božje blizine usred usamljenos i napuštenos ............................235

11.2. Ljepota olujnog vihora i potresa – este ka prosvjeda moderne umjetnos ...............................236

11.3. Ljepota ognja – este ka izmještenos suvremene ili postmodernis čke umjetnos .............................................................240

11.4. Šapat laganog i blagog lahora ljepote – kontempla vna este ka ...244

11.5. Kontempla vna este ka Rajmunda Kuparea ....................................250

11.5.1. Kontempla vna ili konaturalna iskustveno-intui vna spoznaja .........................252

11.5.2. Umjetnička transfiguracija kao produhovljenje zbilje ...............255

11.5.3. Umjetničko-estetski lijepi red kao ozračje harmonije i cjelovitog ostvarenja čovjeka ...................................................256

11.6. Kupareova kontempla vna este ka kao metafizički vid umjetnos ................................258

11.7. Šapat laganog i blagog lahora ljepote kao ujedinjujuća perspek va ljubavi ..................260

PREDGOVOR

Tekstovi sabrani u ovoj knjizi nastajali su uglavnom tijekom posljednjih pet godina. Iako su im povodi bili različiti, ono što im je svima zajedničko jest da su proizašli ponajprije iz opažanja i promatranja, a onda i promišljanja kulturalnih pojava i promjena, a koje se eminentno tiču čovjeka. Otkriće toga „zajedničkoga“ nije se dogodilo preko noći, nego se razvijalo polako, kako u mnogobrojnim razgovorima koje smo – nerijetko simpozijski – vodili na različitim mjestima i u neodređenim vremenima, tako i u bezbrojnim, uglavnom neformalnim, susretima s kolegicama i kolegama o temama koje nam nameće život sâm. Logična posljedica toga otkrića bila je da se ti tekstovi saberu pod „isti krov“, dorađeni onoliko koliko je dopustivo da ne izgube pečat trenutka nastanka, ali i da ih se dopuni nekim novim „otiscima“.

Zahvaljujemo svima onima koji su, znajući ili ne znajući, pridonijeli nastanku ove knjige. Posvećujemo je trenutku povijesti u kojem je nastala i prepuštamo njezinoj povijesnoj sudbini, ma kakva ona bila.

Ivan Dodlek i Nenad Malović

UVOD

Kultura je jedan od onih pojmova koji nisu određeni jednoznačno i zauvijek. I sadržaj i opseg pojma kulture podliježu supoziciji onih koji iz različitih perspektiva pišu o kulturi. U najopćenitijem smislu kultura označava sve ono što je poteklo od čovjekova duha, od najprimitivnijih (u značenju prvih) oruđa do najprofinjenijih umjetničkih djela. Naime, čovjekov duh se očituje u njegovu djelovanju, a to djelovanje, s jedne strane stoji pod utjecajem kulture, a s druge strane utječe na kulturu. To čovjekovo kulturno djelovanje može bit svjesno (eminentno se očituje u umjetnosti), ali i nesvjesno, a ponajviše se očituje u svakodnevnom životu koji je označen određenim mentalitetom.

Polazište ove knjige je tzv. zapadna kultura kao cjelokupnost vrijednosti na kojima se temelji i odvija život suvremenog „zapadnog“ čovjeka. Podrazumijeva se da spomenuta zapadna kultura nije u svemu homogena, i to već zbog jednostavne činjenice što je ona rezultat „suradnje“ sličnih, ali ipak različitih kultura po kojima se još uvijek najočitije međusobno razlikuju narodi s vlastitim tradicijama. Ipak, „globaliziran“ svijet omogućio je povezivanje i stvaranje određenih karakteristika koje se mogu označiti kao zapadnjačke i koje se, iako ne u jednakoj mjeri, mogu prepoznati u svim društvima i zajednicama koje čine zapadnu kulturu. Neke od tih karakteristika ili silnica predstavljaju se u ovoj knjizi kao „otisci“, kao pojave koje ostavljaju tragove u smislu utjecaja na (samo)razumijevanje suvremenog čovjeka i društva te koje – jer je riječ o čovjeku – zaslužuju da se o njima promišlja i – zašto ne – da ih se procijeni.

Iako to prešutno vrijedi za svaki napisani tekst, želimo ipak naglasiti da smo svjesni ograničenosti i nedovršenosti promišljanja sadržanih u knjizi, čak i ako se gdjegdje nude određena, makar samo teorijska, rješenja. Tekstovi su nedovršeni ukoliko se tiču stvarnosti koja je u stalnoj promjeni, premda se kulturalne promjene događaju i primjećuju tek dugoročno. S druge strane, tekstovi su dovršeni ukoliko predstavljaju otisak jednog povijesnog trenutka. Povijesna uvjetovanost – i ne samo ona – razlog je i otvorenih pitanja koja ostaju i nakon čitanja. Ipak, već i sam poticaj na razmišljanje – a tomu se uza svu smjernost iskreno nadamo – ispunja svoju svrhu jer se time ostvaruje bitna karakteristika onoga što znači biti čovjekom.

Premda se teme i pristupi nužno isprepliću, jer nijedna kulturalna pojava ne stoji izolirano sama za sebe, nego je povezana s drugim elementima kulture, svako poglavlje ostavlja drukčiji otisak uvjetovan onim što se želi naglasiti i staviti u prvi plan, zbog čega se neke perspektive obrađenih tema mogu činiti zapostavljenima. „Otisci“ započinju „širom slikom“ ili kontekstom suvremene kulture. Prvo poglavlje naslovljeno Postglobalizacija kao društveno-humanistički kontekst suvremene kulture. Napetosti između „globalizacije odozgo“ i „globalizacije odozdo“ bavi se dinamikom fenomena globalizacije. Dinamika fenomena globalizacije obilježena je složenim procesima koji rezultiraju ekonomskim, tehničkim, informacijsko-komunikacijskim, društvenim, političkim i kulturalnim promjenama koje su postupno vodile prema sve dubljoj međuovisnosti pojedinaca, naroda, država, te ekonomskih, geopolitičkih, društvenih i kulturalnih tijekova. Upravo zato što istraživači iz različitih znanstvenih područja globalizaciju analiziraju kroz prizmu konstantnih transformacijskih procesa, koji su u suvremenoj verziji započeli u sedamdesetim i osamdesetim godinama 20. stoljeća, trenutnu fazu globalizacije sve se više označava kao postglobalizacijsku, a strukturiraju je neoglobalizacijska, alterglobalizacijska i glokalizacijska kretanja koja čine društveno-humanistički kontekst suvremene kulture. Cilj ovog poglavlja knjige jest rasvijetliti postglobalizacijske procese prije svega kao rezultat napetosti između tzv. „globalizacije odozgo“ i „globalizacije odozdo“. Pritom se zastupa teza da je dominantna filozofijska pozadina „globalizacije odozgo“ redukcionistička verzija instrumentalne racionalnosti koja oblikuje tržišni proizvodno-potrošački orijentirani društveni model u kojem subjektivni um, bilo individualni bilo društveni, teži maksimizaciji vlastite koristi, dok je dominantna filozofijska pozadina „globalizacije odozdo“ komunikativna racionalnost koja bi imala rezultirati dinamikama intersubjektivnog komunikativnog djelovanja utemeljenog na konsenzusu, odnosno suglasnosti. Pritom se pokazuje da je upravo komunikativna racionalnost, koja čini filozofijsku pozadinu „globalizacije odozdo“, dostojna suparnica redukcionističkoj inačici instrumentalne racionalnosti, koja čini filozofijsku pozadinu „globalizacije odozgo“. Ukazuje se, međutim, i na to da komunikativna racionalnost – ukoliko je bez transcendentnog temelja kao momenta koji bezuvjetno obvezuje – sama po sebi nema dovoljno kohezivnog elana da održi na okupu raznobojne skupine civilnog društva alterglobalizacijskih, odnosno, postglobalizacijskih nadahnuća sa šarolikim interesima utvrđivanja i sprečavanja mogućih ne-

željenih posljedica nepovratnog procesa globalizacije. Nadalje, ističe se da će u kontekstu postglobalizacijskih procesa u budućnosti svakako trebati voditi računa i o važnosti iznova aktualne religijske teističke perspektive u tzv. postsekularnoj eri. To je perspektiva koja u svojoj tradiciji intrinzično sadrži globalizacijsku paradigmu inkluzivnosti u ideji „univerzalne zajednice“ ili „ljudske obitelji“ te je upravo zato kadra dublje od drugih političkih i društvenih snaga, postglobalizacijske procese formirati u smjeru etosa ljudske solidarnosti i poštovanja svega stvorenoga (ekološka svijest). U tom se smislu u tom poglavlju ukazuje i na neke mogućnosti religijske teističke perspektive u izgradnji etosa postglobalnog svijeta.

Na kritiku filozofijske pozadine „globalizacije odozgo“ nadovezuje se drugo poglavlje, naslovljeno Pneumopatologija društva – filozofija i teologija kao terapija. Naime, filozofija je razvojem prirodoslovnih znanosti sve više (neopravdano) gubila na važnosti u kreiranju čovjekova svijeta te je, pokušavajući preživjeti na „znanstvenoj“ pozornici, i sama podlegla kriterijima i metodama prirodnih znanosti, što je tijekom 20. stoljeća dovelo do preispitivanja smisla samog filozofiranja. Takav pokušaj prilagodbe filozofije scijentističko-pozitivističkom pristupu rezultiralo je njezinom redukcijom na „pretposljednje stvari“ te izbjegavanjem pitanja o onom posljednjem ili prvom. Posljedica te skromnosti „filozofije“ (među inim čimbenicima) je bolest duha u modernom društvu. Stoga se u ovom poglavlju zagovara filozofija u njezinu izvornom smislu: kao transdisciplinarna, holistička „disciplina“ bez straha od moguće legitimne kritike iz znanstveno-redukcionističkog tabora, ali i bez straha pred ukazivanjem na potrebu prihvaćanja činjenice da stvarnost koja je relevantna za čovjekov život nadilazi eksperimentalnu proračunljivost. Temelj tako shvaćene filozofije leži u filozofiji svijesti: u priznavanju specifično ljudske racionalnosti koja uključuje i iskustvo transcendencije. Pod tim bi vidom, u kontekstu pneumopatologije društva, filozofija u teologiji mogla pronaći terapijsku saveznicu.

Jedan od simptoma pneumopatologije je i kriza slobode, što je tema trećega poglavlja pod naslovom Kriza slobode i plemstvo duha u kulturi masa. Naime, mnogobrojne filozofijske analize suvremenu globaliziranu kulturu vide kao onu koja je obilježena postmodernističkim globaliziranim individualizmom koji počiva na relativizmu uzrokovanom razočaranjem velikim pričama ili ideologijama moderne. Iz relativizma pak – u kojem je svatko nositelj vlastite istine – proizlazi odbacivanje bilo kakvog oblika transcendencije, a onda posljedično i objektivnih moralnih normi.

Sve su te kulturne dinamike epohalnih promjena dovele do onoga što se već početkom 20. stoljeća razumijevalo kao promjena epohe, koja je obilježena geopolitičkom, ekonomskom, društvenom i ekološkom krizom iza koje se zapravo nalazi antropološka kriza u čijoj srži u konačnici stoji kriza slobode. U tom poglavlju knjige pokazuju se uzroci upravo te krize slobode kako su ih rasvijetlila trojica filozofa iz prve polovice 20. stoljeća. To su José Ortega y Gasset (1883. – 1955.), Karl Jaspers (1883. – 1969.) i Nikolaj Aleksandrovič Berdjajev (1874. – 1948.), koji na temelju svojih filozofijskih pozicija utvrđuju ponajprije činjenicu kraja jedne povijesne epohe i započinjanja nove. Osnovna obilježja tog novog povijesnog doba očituju se – prema ovim autorima – ponajprije u promjeni i preobrazbi čovjekova duha. Zbog toga se u tom dijelu knjige slijede njihove, unatoč pozamašnom vremenskom odmaku, još uvijek aktualne filozofijske analize, kako bi se na temelju njih iznijeli obrisi tog novog čovjeka, a po njemu i nove kulture u promjeni epohe. Takvim se pristupom otvara pogled i za uzroke krize slobode koja se, kako je naznačeno, nalazi u pozadini antropološke krize u današnjoj postmodernističkoj globaliziranoj kulturi. Osim toga, predlaže se i jedan od mogućih putova nadilaženja tih krizâ u svrhu pokušaja odgovora na važno pitanje za današnju kulturu, a ono glasi: Može li se suvremeni čovjek vratiti temeljima vlastite egzistencije na kojima bi još uvijek bilo moguće graditi čovječnost ili će ih nepovratno odbaciti i izgubiti?

Gubitak slobode može imati rastvarajući učinak za čovjeka. To se na primjeru utjecaja medija pokazuje u četvrtom poglavlju pod naslovom Dosada i medijski spektakl u kulturi autentičnosti. Mediji uz informativnu, socijalizacijsku i odgojnu ulogu imaju i ulogu zabave te postaju neka vrsta placebo institucije za vrijeme prazne svakodnevice i za događaje običnog života koji su označeni kao dosadni. Zabavljačka se uloga medija danas realizira kao spektakl koji sve više postaje panspektakl kojim bivaju zahvaćene sve razine privatnog, društvenog, poslovnog, političkog i kulturalnog života, a pod izlikom izbjegavanja dosade. Upravo je takav medijski panspektakl jedna od karakteristika koja obilježava suvremenu kulturu, koju filozof Charles Taylor naziva kulturom autentičnosti. U njoj često – što ne znači apsolutno uvijek – u kontekstu medija prevlada negativan moment instrumentalne racionalnosti, koja ima tendenciju osobu svoditi na puki objekt koji je funkcionalan tako dugo dok se ostvaruju željeni medijski učinci. Na taj se način smanjuje mogućnost ostvarenja razine osobnog

odnosa zbog čega u medijima često dolazi do rastakanja osobe na njezine spektakularne momente. To pak za konzumente medija biva više rastvarajuće, a manje ili nikako izgrađujuće iskustvo. U medijskom spektaklu pojedinac medijskoj javnosti uglavnom nije potreban kao cjelovita osoba. On joj je potreban samo pod ovim ili onim „zanimljivim“ aspektom njegova postojanja. To će reći da medijskom spektaklu treba tek njegov skandal ili uzbudljiv prizor koji je ponajprije izvanredan, a onda, po mogućnosti, i napadan. U tom se poglavlju – u svrhu razlučujućeg (kritičkog) pristupa medijima – analizira dosada i medijski spektakl kroz vizuru njihove međuovisnosti i utjecaja na pojedinca i društvo. Odnos tih dvaju fenomena promatra se kroz kontekst suvremene kulture kao kulture autentičnosti, koju spomenuti kanadski filozof Taylor razmatra u mnogostrukim napetostima njezine ambivalentne prirode.

Peto poglavlje naslovljeno Mudrost ludosti također predstavlja svojevrstan odgovor ili metodu sučeljavanja s posljedicama medijskog spektakla na tragu Taylorove autentičnosti pod vidom mudrosti. Pritom je polazište filozofijskog govora o mudrosti Prva poslanica Korinćanima svetog Pavla, tj. inverzija značenja pojmova „mudrost“ i „ludost“. Želi se pokazati da mudrost, shvaćena u izvornom filozofijskom (i teologijskom) smislu, može rabiti oblik ludosti kao praktičan i šokantan put govora i djelovanja u svrhu kritike prevladavajuće duhovne patologije i inverzije vrijednosti društva. Kao dobri primjeri za one koji danas nastoje misliti suprotno prevladavajućem mentalitetu predlažu se put dvorske lude te metoda iz Erazmove Pohvale ludosti.

Dinamičan identitet i kulturalni resursi u transkulturalnom kontekstu naslov je šestog poglavlja, a u njemu se posebno ističu pretpostavke koje treba uzeti u obzir u kontekstu onoga što se naziva postmodernim društvom, a to su pitanja identiteta i kulture. Na početku se najprije iznose glavni praktički i teorijski izvori govora o kulturalnom pluralizmu. Potom se raspravlja o osobnom identitetu, a kao dijagnoza postmodernog identiteta predstavlja se Baumanovo tumačenje individualnog identiteta i društva kao fluidnih stvarnosti. Fluidnost identiteta pak ne znači njegovo nepostojanje te se navodi razlog zašto se daje prednost uporabi termina „dinamičan identitet“, a ne „fluidan identitet“. Na pitanje identiteta nadovezuje se pitanje kulture u postmodernom društvu. Najprije se donosi kratak prikaz tradicionalnog razumijevanja kulture i značenja pojmova multikulturalnost, interkulturalnost i transkulturalnost. Potom se kao

dijagnoza suvremene kulture prikazuje Jullienovo nijekanje kulturalnog identiteta i koncept kulturalnog resursa. Na kraju poglavlja se na podlozi predstavljenih koncepata identiteta i kulture naznačuje moguća uloga i zadaća religijskog obrazovanja u postmodernom kulturalnom kontekstu. Sedmo poglavlje naslovljeno Nagovor na dijalog među ljudima posvećeno je možda najvažnijoj zadaći suvremenog pluralističkog svijeta – dijalogu. U poglavlju se predstavlja Muckova analiza logičkih i dijaloških konteksta koji su važni za jedan takav dijalog. Najprije se posvješćuju poteškoće dijaloga. Njima pripadaju granice jezika, tj. međuljudskog sporazumijevanja, različite tendencije tumačenja (ograničena interpretacija) te dvije vrste utemeljenja vlastitih stavova sugovornika (unutarnje i vanjsko utemeljenje). Na kraju se donosi šest načela kojih se trebaju držati partneri u dijalogu, a koja su važna općenito za dijalog, s posebnim osvrtom na dijalog o vjerskim uvjerenjima. Ta su načela: 1) svijest o mogućoj različitosti jezika; 2) nadopunjavanje razloga unutarnjeg i izvanjskog obrazloženja; 3) poštivanje opće logičke strukture svjetonazorskih uvjerenja; 4) poznavanje višestrukog odnosa i povezanosti nečijeg svjetonazora s njegovim iskustvom i životom; 5) smisao argumentacije u svjetonazorskom dijalogu jest bolje razumijevanje poruke; 6) pri interpretaciji sugovornika prednost treba dati pozitivnoj interpretaciji. Osim navedenih načela, dijalogu pridonosi prije svega svijest da se on vodi među ljudima, a ne među – bez obzira na njihovu strukturiranost i organiziranost, kao i na njihov utjecaj na pojedinca – bezličnim ideologijama ili institucijama. Jedna od svrha dijaloga u pluralnom društvu je ne samo miran i skladan suživot nego i nastojanje za zajedničko dobro i napredak kako pojedinca tako i zajednice. Stoga osmo poglavlje, pod naslovom Gospodarski razvoj i ljudski napredak tematizira odnos ljudskog napretka i gospodarskog razvoja. Kao glavni indikator blagostanja, a implicitno i stupnja napretka države uzima se bruto domaći proizvod – BDP. I dok se s jedne strane ne može nijekati povezanost gospodarskog razvoja države i ljudskog napretka pod vidom duhovnih dostignuća čovjeka kao takvih, s druge strane čini se da među tim dvjema komponentama razvoja – gospodarskom i duhovnom – postoji određena diskrepancija. To nas potiče da se zapitamo što znači napredak, tj. može li se uopće govoriti o jednom napretku kao takvom ili se pitanju napretka može pristupiti pod različitim vidovima, ovisno o kriterijima, tj. ovisno o tome koja bi „vrsta“ napretka za čovjeka trebala biti od primarne važnosti. U kontekstu suvremenog nastojanja za

povećanjem gospodarske komponente napretka, koja se iz pretpostavke prometnula u cilj, razmatra se uloga dokolice i pokušava naslutiti obrise izbalansiranog odnosa gospodarske nužnosti i dokoličarske nezaobilaznosti. Samo prava mjera njihove interaktivnosti najbliža je ideji napretka u eminentnom smislu.

U devetom poglavlju pod naslovom Ekonomija zajedništva u promicanju kulture zajedničkog dobra nastavlja se promišljanje o zajedničkom dobru i mogućem prikladnom načinu ekonomskog razvoja. Posljednja svjetska ekonomska kriza pokazatelj je da nisu zakazali samo financijsko-ekonomski i gospodarski mehanizmi tržišta nego i etički i duhovni principi ljudskog djelovanja, koji su – u postavljanju profita kao jedinog cilja ekonomije i gospodarstva – zaboravili čovjeka kao začetnika, središte i svrhu gospodarsko-društvenog života (usp. Gaudium et spes, 63). Stoga je cilj toga poglavlja osvješćivanje upravo te činjenice zaborava čovjeka – osobito u njegovoj relacijskoj dimenziji koja pretpostavlja suživot kao odgovornost za zajedničko dobro – kao jednog od ključnih uzroka ekonomske krize. U tom kontekstu najprije se daje kratak prikaz enciklika i apostolskih pobudnica papâ 20. i 21. stoljeća i drugih dokumenata crkvenog učiteljstva vezanih za promišljanje o ekonomskom sektoru. To su tekstovi u kojima se, uz istančane analize uzroka ekonomske krize, nastoji ukazati i na moguće putove izlaska iz te krize na temelju individualno i društveno reguliranih rješenja oslonjenih na etičke, a onda u konačnici i na teološke principe. Nadalje, na primjeru projekta Ekonomije zajedništva – nastalog u okviru Pokreta fokolara – pokazuje se na koji način je praktično i konkretno moguće održati i razvijati transcendentni humanizam na području ekonomije i gospodarstva, vodeći pritom brigu o održavanju ravnoteže između opravdane usmjerenosti pojedinaca i skupina na ostvarenje profita s jedne strane i društvene odgovornosti za opće ili zajedničko dobro kao nezaobilazne vrednote poduzetništva s druge strane. Na kraju se pokazuje da je uspjeh projekta Ekonomije zajedništva nadahnut specifičnom duhovnošću jedinstva (zajedništva), koju se predlaže kao jedan od izazovnih modela evangelizacije koja ekonomiju vidi kao mjesto mogućega kršćanskog svjedočenja ljubavi prema Bogu i zauzetosti za čovjeka kroz djela pravednosti i nastojanja oko cjelovitog ekonomskog razvoja koji vodi brigu o integralnom razvoju čovjeka, a to znači da vodi brigu kako o blagostanju pojedinca tako i o općem ili zajedničkom dobru zajednice. Time se Ekonomija zajedništva pokazuje kao projekt kroz koji se nastoji promicati kultura zajedničkog dobra.

Dosadašnji način života i razvoja čovječanstva ostavljaju posljedice i na ljudski zajednički dom, tj. uzrokuju ono što se naziva ekološkom krizom. Deseto poglavlje pod naslovom Ekološka kultura. Poticaji pape Franje i ekumenskog patrijarha Bartolomeja na ekološku duhovnost nudi duhovnu perspektivu brige za zajednički dom. Rješenja za ekološku krizu uglavnom se traže na različitim područjima znanosti, tehnologije, filozofije, ekonomije i politike. Budući da ekološki problemi imaju i moralne i duhovne korijene, istočne i zapadne kršćanske Crkve svoj doprinos buđenju ekološke svijesti pružaju kroz prizmu ekološke duhovnosti utemeljene na teocentričnoj ekologiji. U tom dijelu knjige ističu se četiri zajednička religijska načela istočnih i zapadnih kršćanskih Crkava koja čine ekumensku okosnicu prakse ekološke duhovnosti. To su: obraćenje, solidarnost, asketski etos i euharistijski etos. Ekološku duhovnost napose u svojoj teocentričnoj ekologiji ističu papa Franjo i ekumenski patrijarh Bartolomej. Stoga se u tom poglavlju ponajprije istražuju njihovi tekstovi i izjave kojima potiču vjernike – kao i sve (ne)religiozne ljude dobre volje – na oživljavanje prakse ekološke duhovnosti te se time upućuje na njihove pojedinačne i zajedničke doprinose buđenju ekološke svijesti kao temelja ekološke kulture.

Posljednji „otisak“ posvećen je „vrhuncu“ čovjekove duhovne djelatnosti, tj. umjetnosti pod naslovom Šapat laganog i blagog lahora ljepote. Estetika prosvjeda, estetika izmještenosti i kontemplativna estetika. Umjetnost od 19. stoljeća, ponajprije pod snažnim utjecajem pozitivističkog pogleda na svijet, postojanje čovjeka često promatra kao apsurdno i besmisleno. Dokaz tomu jesu krik, očaj, izrugivanje i sveopći besmisao, što opisuju pjesnici i romanopisci toga razdoblja. Beskrajno putovanje u apsurd rezultat je zapravo temeljnog nastojanja filozofije da se prilagodi kanonu egzaktne znanosti, čime je nestala sigurnost puna povjerenja u to da čovjek može na uvjerljivo utemeljen način iza područja fizike napipati bît stvari i njihov uzrok. Konačan rezultat suvremenog doba ostao je čovjek – a najdublje i najpotresnije se to pokazuje u umjetnosti – tematiziran kao biće apsurda koje luta bespućima egzistencijalne praznine. Takva egzistencijalna samoća uzrokovana je – kako su to istaknuli britanski filozof Roger Scruton i papa Benedikt XVI. – metafizičkom sljepoćom zbog koje suvremeni čovjek nije više kadar vidjeti onkraj osjetne pojavnosti. Scruton stoga naglašava važnost ponovnog pronalaženja metafizičkog pogleda iznutra, što pretpostavlja motrenje svakog bića kroz njegove temeljne oznake istine, dobrote i ljepote. Za Benedikta XVI. pak taj pogled iznutra znači nu-

tarnje otvaranje gledanju onkraj, koje gleda više i dalje od izmjerivoga te vodi prema zapažanju transparentnosti Logosa, čime na vidjelo dolazi sjaj božanskoga u stvorenju. Stoga se u tom poglavlju naglašava da je upravo nutarnje otvaranje ljepoti kroz umjetnost jedan od putova transparentnosti Logosa. Također se pokazuje da je taj put od neprocjenjivog značenja za nadilaženje spomenute egzistencijalne samoće koja razdire ljudski duh onemogućujući mu da vidi dalje i više od praznine koja mu se predstavlja nepremostivom. U raspravi se ne zanemaruju ni moguće „stranputice ljepote“, koje u pojedinim estetikama zastiru i zamagljuju Logos u stvarima i time ponekad produbljuju zaslijepljenost duha. Kao paradigma egzistencijalne samoće suvremenog čovjeka, ali i njegova pokušaja da zaslijepljenost duha nadiđe snagom ljepote u umjetnosti, uzima se biblijski prikaz Ilijina uspona do Božje gore Horeba. U kontekstu promišljanja o ljepoti kao dimenziji transparentnosti Logosa i prozirnosti sjaja božanskoga, ovdje se kroz paradigmu Ilijina uspona i Božjeg prolaska želi pokazati da ljepota nije u olujnom vihoru i potresu estetike prosvjeda moderne umjetnosti, zatim da nije u ognju estetike izmještenosti suvremene ili postmodernističke umjetnosti, već da se u punini očituje u šaptu laganog i blagog lahora ljepote kontemplativne estetike. Vihor, potres i oganj koji su na drugim biblijskim mjestima – npr. u Izl 19 – svjedočili Božju prisutnost, ovdje su samo preteče njegova prolaska. Vihor i potres estetike prosvjeda i oganj estetike izmještenosti također se razumiju kao preteče – dakle, kao značajan i nepremostiv udio – šapta laganog i blagog lahora ljepote. Današnji recipijent umjetnosti sličan je Iliji koji se, obilježen ružnoćom života u formi osamljenosti poradi radikalne upitnosti njegova bezuvjetnog utemeljenja, uspinje na vlastito životno brdo ljepote ne bi li tamo pronašao svoje iskupljenje, oslobođenje i ispunjenje. Zato se razrađuju moguće manifestacije pretečâ punine ljepote na usponima „modernog i suvremenog Ilije“ da bi se nakon toga ukazalo na ono u čemu se očituje njezin šapat laganog i blagog lahora.

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU KATOLIČKI BOGOSLOVNI FAKULTET

Biblioteka: Monographia

I.

Danijel Tolvajčić

Suvremena analitička filozofija religije. Glavni pravci i autori

II.

Nenad Malović

Mišljenje i djelovanje. O znanju, društvu i vrijednostima

III.

Iva Mršić Felbar

Utjelovljenje u kristologiji Johna Hicka. Kritička analiza

IV.

Katarina Koprek

Vaš Štolcer. Pisma Josipa Štolcera Slovenskog kanoniku Janku Barlèu

V. Andrea Filić

Sant’Ilarione, “nudo e armato in Cristo”. Concordanze bibliche della Vita S. Hilarionis di san Girolamo

VI.

Ivan Dodlek – Nenad Malović

Otisci suvremene kulture