Pitanje o Bogu / Treći svezak odabranih radova

PITANJE O BOGU

Filozofsko-teološki pristup mons. dr. sc. Ivana Devčića

Prorok, tuš, laviranje, pero, 1983.

Recenzenti:

prof. dr. sc. Aleksandra Golubović

dr. sc. Saša Horvat

dr. sc. Franjo Mijatović

Urednik i grački urednik: Bruno Lončarić

Prijevod:

Alex Tessin (njemački jezik)

Milivoj Vodopija (engleski jezik)

Gračko oblikovanje i prijelom: Terry Cora

Lektura i korektura: Jagoda Randić

Ilustracije:

fra Ambroz Testen (korištene iz monograje Testen, autora Ive Šimata Banova, nakladnika ArTresor i iz fotoarhive Novoga lista)

Prijepis teksta:

Javno vjerničko društvo Omnia Deo

Priprema kazala: Bruno Lončarić, Jelena Hrkač, Terry Cora

Priprema napomene o tekstovima: Dušica Kamber i Branko Benčić

Izdaju:

Riječka nadbiskupija, Slaviše Vajnera Čiče 2, Rijeka

Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14

Za nakladnike:

mons. Mate Uzinić

Stjepan Brebrić

Tisak: Denona d. o. o., Zagreb

Naklada: 500

ISBN 978-953-98586-9-6 (Riječka nadbiskupija)

ISBN 978-953-11-1731-9 (Kršćanska sadašnjost, svezak)

ISBN 978-953-11-1728-9 (Kršćanska sadašnjost, cjelina)

Tiskano u siječnju 2023.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001158160.

PITANJE O BOGU

Filozofsko-teološki pristup

3. svezak odabranih radova

PLOD SVEĆENIČKOGA I BISKUPSKOGA POZIVA

Treći i četvrti pristup knjige Pitanje o Bogu sadrži teološko-pastoralno-socijalne rasprave. Dok su rasprave iz prvog pristupa naslanjaju manjim dijelom na moje radove za licencijat i doktorat iz područja lozoje, koje sam napisao na Papinskom sveučilištu Gregoriana, a ostale većinom za moja predavanja lozoje na Teologiji u Rijeci, Područni studij KBF-a u Zagrebu, i za izlaganja na simpozijima i znanstvenim skupovima, radovi u ovom trećem i četvrtom pristupu poglavito su rezultat mojih promišljanja Pitanja o Bogu u kontekstu aktualnog stanja Crkve, vjere i pastorala u Hrvatskoj i u Europi. Zbog toga u njima prevladava lozofsko-teološki i teološko-pastoralni pristup, a u nekima i sociološki. Skupini ovih posljednjih pripadaju poglavito oni koji se odnose na papinske socijalne enciklike. Moglo bi se također reći da su radovi u prvom pristupu plod moga akademskog poziva, a u drugom i trećem pristupu svećeničkoga i biskupskoga.

Koristim također priliku zahvaliti izv. prof. dr. Nikoli Vranješu, predavaču teologije na Teologiji u Rijeci, Područni studij KBF-a Zgrebu, za recenziju pristupa ovoj tematici Pitanja o Bogu, kao i za predgovor.

mons. dr. sc. Ivan Devčić

Kako s relevantnim

kršćanskim vrijednostima

suočiti suvremeni mentalitet?

Predgovor

IZAZOVNA PITANJA SUVREMENOSTI

Ovaj svezak knjige autora mons. Ivana Devčića napisan je kroz jedanaest znanstvenih članaka o različitim, a opet duboko povezanim lozofsko-teološkim temama. Nazivi članaka su sljedeći: 1. Pitanje vjere danas; 2. Crkva pred izazovom praktičkog ateizma; 3. Bit i istina religije; 4. Etika društvenih medija; 5. Monoteizam kao temeljno polazište; 6. Antropološko značenje zakona; 7. Crkva i svijet medija – put od nepovjerenja do poziva na dijalog; 8. Društveno djelovanje

Crkve; 9. Kritički odnos Crkve prema potrošačko-hedonističkom društvu; 10. Pluralizam kultura i 11. Društvena pravda.

Iako je knjiga, u povezanosti oba njezina sveska, jedna cjelina, vrijedno je i recenzentski više nego korisno njezine sastavnice tematski promotriti odvojeno od poretka članaka kakav ona donosi. Takav pristup daje malo dublji uvid u neke nosive naglaske i poruke djela. U tome se smislu u ovome drugome svesku knjige može izdvojiti nekoliko cjelina znanstvenog interesa autora, prema kojima je moguće razlučiti njezinu poruku. Prva se cjelina prepoznaje u onim radovima koji su bitno usmjereni teološko-praktično, tj. određeni su jasnije iskazanom pastoralnom namjerom djela. Druga, s prvom neodvojivo povezana, prepoznaje se u govoru o odnosu Crkve i društva, a osobito u odnosu prema svijetu medija, te s tim temama bitno povezanim etičkim pitanjima. Treću se cjelinu može prepoznati u govoru o svojevrsnom vrhuncu praktičnog dijaloga Crkve, koji, uključujući onu općedruštvenu, bitno uključuje i Crkvi vlastitu religijsku dimenziju međureligijskog dijaloga. Toj cjelini poglavito treba pribrojiti rad o biti i istini religije kao njezinom svojevrsnom sidrištu.

Teološko-pastoralno razlučivanje glavnih naglasaka knjige

Gledano kroz unutarnju povezanost gore istaknutih cjelina razlučivanja knjige, s obzirom na prvu može se krenuti od tvrdnje da je pitanje vjere jedno je od najizazovnijih pitanja suvremenosti, iako mnogi akteri društveno-kulturnog života to možda neće prihvatiti na prvi pogled. Autor ove knjige to pitanje obrađuje pod više ključnih aspekata, a svi se oni, u konačnici tiču konkretnog djelovanja Crkve kao zajednice i kršćana pojedinačno. To posebno pokazuje razlučivanje relevantnih istraživanja o stanju religioznosti u Americi i Europi, s posebnim osvrtom na Hrvatsku. Osobito je važno da se njihovim rezultatima u ovome djelu ne prilazi ni jednodimenzionalno niti pristrano. Štoviše! Oni su podloga za govor o drugačijem pozitivnijem vrednovanju suvremenih religioznih nagnuća u smislu prilika za dijalog i evangelizaciju. No sve to prvotno je uobličeno u govor o lozofsko-teološkim izvorištima suvremenih problema religioznosti, od kojih osobito valja istaknuti pitanje antičke i suvremene gnoze, ali i kompleksnost odnosa Crkve i kulture, osobito u novijem vremenu.

Autor kritički propituje izvorišta i smisao praktičnog ateizma. Budući da je riječ o tako aktualnom, a opet tako kompleksnom fenomenu, njegove je uzročnike važno prepoznati sažeto ih sumirajući pod neke veće zajedničke nazivnike, od kojih se primarno ističu i sekularizacija i sekulaziram, iako ne s istim značenjem. Različiti izdanci praktičnog ateizma poziv su konkretnom djelovanju Crkve ne tek na iskazivanje osude, već prvotno na preispitivanje vlastitog angažmana i vlastitih odgovora na izazove praktičnog ateizma. U tome je pogledu posebno važno istaknuti isticanje važnosti zauzetog bivanja Crkve u svijetu i sa svijetom kroz zauzeto nastojanje primjerenog naviještanja evanđelja kroz drugačiji, suvremeniji govor o Bogu, ali i kroz drugačije modele evangelizacijskog i pastoralnog djelovanja.

Pitanje o Bogu / filozofski pristup

U prvu cjelinu razlučivanja mogao bi se uključiti i govor o antropološkom značenju zakona. Naravno, i njega se, kao i tolike druge sastavnice knjige iz druge cjeline, može povezati s prvom cjelinom, jer se manje-više sve odnose na praksu vjere. No razlučivanje ovoga tipa pribraja gornju temu prvoj naznačenoj cjelini iz sasvim specičnog razloga. Riječ je o činjenici da Devčić pojam zakona, koji je u različitim crkvenim krugovima vrlo dvojako shvaćen, za današnje vrijeme sagledava primarno pod vidom antropološkog zaokreta u promatranju teoloških temelja crkvenih zakonskih postavki u odnosu na praksu. Pritom, naravno, ne izostaje prilično sustavna rasprava o ontološkim temeljima zakona, pa i o kraćoj kritici Kantovih deontoloških postavki.

Druga cjelina radova ove knjige posvećena je eminentno teološko-praktičnim temama, tj. temama koje se tiču aktivne i simboličke reprezentativnosti kršćanstva u društveno-kulturnom ambijentu. To se u prvom redu odnosi na temu odnosa Crkve i kulture, zatim medija i njihove etičke uloge, društvenog djelovanja Crkve i osobito društvene pravde. U sklopu radova ove cjeline važnu ulogu ima i autorovo kritičko sagledavanje nekih sastavnica suvremenog mentaliteta. Ova cjelina knjige na osobito izražajan način pokazuje njezinu aktualnost. Dok obrađuje pojedine teme i različita kompleksna pitanja odnosa Crkve i istaknutih sastavnica društveno-kulturnog života, autor se trudi prikazati relevantnost kršćanskih vrijednosti, a s time i vrijednost crkvenog zalaganja u tim pojedinim područjima društvenog života.

Treća ovdje izdvojena cjelina razlučivanja ove knjige u nekome pogledu predstavlja logički vrhunac kompletnog niza ovih dviju Devčićevih knjiga razlomljenih na dva sveska. Zasigurno će lozo, među koje autor po znanstvenoj vokaciji spada, takvu tvrdnju, s valjanim obrazloženjima, ponešto ispraviti ili dopuniti. No iz teološko-praktične perspektive gornja je tvrdnja sasvim opravdana. Razlozi te opravdanosti prepoznaju se ponajprije u važnosti cjelovitosti i razumljivosti sagledavanja religijskog fenomena u društvu danas, a potom u značenju međureligijskog dijaloga i njegova doprinosa miru i blagostanju u svijetu. Autor, slično kao i u prvom svesku knjige, međureligijski dijalog najprije dobro teološki utemeljuje, da bi potom ukazao na njegovu praktičnu važnost danas. S time teološko-praktična nota djela još jednom dolazi do izražaja i to u odnosu na područje angažmana koje mnogim kršćanima danas postaje sve većim izazovom. Zato su dijalog i razumijevanje to više istaknuti kao jedini pravi put.

dr. sc. Nikola Vranješ, izv. prof.

Kako

povjerenje

koje

su Crkva i kršćanstvo tijekom vremena stekli učiniti

pogodnim preduvjetom za novu kulturnu i društvenu prisutnost u sadašnjem i budućem vremenu?

PITANJE VJERE NEKAD I DANAS

Kršćanska se vjera u raznim povijesnim epohama i kulturama suočavala s brojnim poteškoćama od kojih su mnoge i danas aktualne. Stoga je uputno, prije nego se govori o njezinim današnjim problemima, barem kratko baciti pogled u prošlost. Time se, naravno, ne može nadomjestiti potreba poznavanja i uvažavanja sadašnjih empiričkih činjenica, ukoliko se želi ozbiljno pristupiti današnjem problemu vjere. Zbog toga je u ovom izlaganju najprije riječ o nekim povijesnim problemima kršćanske vjere (1. pogl.) i o njezinoj današnjoj empiričkoj stvarnosti (2. pogl.), koja je na kraju predmet lozofsko-teološke i pastoralne reeksije (3. pogl.).

U središtu našeg zanimanja je, naravno, pitanje vjere kod nas danas. Za naše područje postoji o tome istraživanje lvana Cifrića: Vjernička struktura u tranzicijskom kontekstu hrvatskog društva, koje djelomično obrađuje našu temu u časopisu Društvena istraživanja. 1

Sreća je, međutim, što u ovom slučaju nismo "otok", pa je naša religijska situacija u mnogome slična onoj u ostalim europskim zemljama u kojima je stanje religije i religioznosti temeljito istraženo. Tako ćemo, obrađujući aktualne probleme vjere u svijetu, dodirnuti i naše, a nadamo se barem djelomično i obraditi. Za to nam se čini posebno prikladnom europska vrijednosna studija Zulehnera i Denza koja bi, upravo jer je europska, morala biti više nego druge indikativna i za nas.2 Ali da ne bismo mislili kako je kriza vjere samo današnja pojava, pogledat ćemo najprije što se s njom događalo u prošlosti.

1. Problemi vjere tijekom povijesti

1.1. Nijekanje vjere u ime djela i gnoze

Jedno od najvećih iskušenja za vjeru pojavilo se na samim počecima kršćanstva kada je ona podjednako dovedena u pitanje kako židovskim poimanjem spasenja po djelima tako i grčkom gnozom, tj. ‘vjerovanjem’ da se spašavamo znanjem. U jednom i drugom slučaju kao polazište bilo je uvjerenje da čovjek može sâm sebe spasiti, pa je prema tome samodostatan, čime je na najradikalniji način osporena potreba vjere kao sredstva spasenja. Dvojba da li je vjera uopće potrebna, prisutna je implicitno, a katkad i eksplicitno, i u srednjovjekovnim raspravama o odnosu razuma i vjere, lozoje i teologije, kao i u novovjekovnim i suvremenim shvaćanjima o odnosnu znanosti i vjere.3 U svim ovim slučajevima vjera se odbacuje kao nešto što je nespojivo s razumom, sa čovjekovim dostojanstvom, autonomnošću i samodostatnošću, jer ga sve to tobože čini podložnim i ovisnim o nečemu njemu izvanjskom, stranom, razumu neshvatljivom. Kako smo već napomenuli, to je iskušenje i danas veoma aktualno, zbog čega mnogi upozoravaju na sve veće zanemarivanje vjere kao puta do spasenja i na istovremeno promoviranje gnoze i drugih alternativnih načina kako čovjek može sam sebe spasiti.

1 Rezultati su objavljeni u časopisu Društvena istraživanja, god. 4 (1995.), br. 6 (20), 819 – 836.

2 P. M. ZULEHNER – H. DENZ. Wie Europa lebt und glaubt. Europäische Wertstudie, Düsseldorf, 1993.- Pozornosti je vrijedno istraživanje religioznosti u Italiji što ga je po nalogu Talijanske biskupske konferencije provelo Katoličko sveučilište u Milanu. Usp. V. CESAREO, R. CIPRIANI, F. GARELLI, C. LANZETTI, G. ROVATI, La religiosità in Italia, Milano, 1995., – Od velike je koristi za obradu našeg argumenta i AA. VV., La religione degli europei. Fede, cultura religiosa e modernità in Francia, ltalia, Spagna, Gran Bretagna, Germania e Ungheria, Torino, Edizioni della Fondazione Giovanni Agnelli, 1992., te AA. VV., La religione degli europei II. Un dibattito su religione e modernità nell’Europa di ne secolo, Torino, 1993., kao nadopuna i produbljenje tema iz prvog sveska.

3 U novom se vijeku pojavljuje tzv. Leistungsgesellschaft (društvo zasnovano na uspjehu) s ateizmom kao dosad najborbenijim i najizričitijim odbacivanjem vjere.

Pitanje o Bogu / filozofski pristup

1.2. Kultura kao izazov vjeri

Drugu vrstu problema predstavlja odnos vjere prema različitim kulturama, s čime se kršćanstvo također neprestano suočava od trenutka kada je prekoračilo granice Palestine. Nakon integracije u grčkorimsku kulturu i postupnog oblikovanja kršćanskog srednjovjekovlja, problem odnosa vjere prema kulturi ticao se samo misijskih područja. Ali kada je kršćanski srednji vijek došao u krizu, kršćanstvo je izgubilo svoju "matičnu" kulturu, čime se problem odnosa vjere i kulture zaoštrio do krajnjih granica. Tako je u modernom dobu pitanje kako vjeru "inkulturirati" u kulture posve drukčije od one u kojoj je kršćanstvo nastalo i one koju je sâmo razvilo, preraslo u problem kako uopće vječne i nepromjenljive istine kršćanske vjere utjeloviti u suvremene kulture koje su sâme, zbog permanentne evolucije i transformacije, nestalne i nepostojane, gotovo neuhvatljive. Može se reći da budućnost kršćanstva u znatnoj mjeri ovisi upravo o sposobnosti za takvu permanentnu inkulturaciju.4

Koliko je taj inkulturacijski moment za vjeru važan, pokazuje sociološki potvrđena činjenica da je religioznost Europljana i Amerikanaca i danas znatno uvjetovana pozitivnom ili negativnom ulogom koju su Crkva i kršćanstvo imali u povijesti nekog naroda. Zbog toga je zemlja, tj. određena tradicija, jedan od najčešćih razloga zašto se i danas prihvaća kršćanstvo ili neka druga religija. S druge strane, nema sumnje da je suvremeni religijski subjektivizam u znatnoj mjeri uvjetovan upravo nedostatnom inkulturacijskom sposobnošću institucionalne Crkve, tako da pojedinci ili pojedine skupine pokušavaju na svoj način nadoknaditi propuste institucije. Štoviše, budući da crkvenu instituciju, zbog njezine nesposobnosti da dadne zadovoljavajuće odgovore na realne životne probleme, ne doživljavaju više kao prostor organiziranog i zajamčenog smisla, pojedinci i skupine pokušavaju sâmi oblikovati svoj religiozni univerzum koji im je referencijalno uporište sveobuhvatnog životnog smisla.5

1.3. Životna praksa i crkveni autoritet kao problem vjere

Ništa manji problem ne predstavlja ni odnos vjere i životne prakse (života po vjeri), kao ni odnos vjere i crkvenog autoriteta. Činjenica je da su gotovo sve velike krize Crkve, a poglavito ona koju je prouzrokovala Luterova reformacija, povezane s ova dva problema. Kad je život bio u raskoraku s onim što se ispovijedalo, pojavljivala se uvijek kriza vjere kako pojedinaca, tako i cijelih skupina kojima je takvo ponašanje bilo smetnja za prihvaćanje vjere ili za ustrajanje u njoj. Danas, kada se od vjernika još više nego ranije očekuje život u skladu s vjerom, ova je poteškoća posebno naglašena i predstavlja jedan od najvećih suvremenih izazova vjeri.

Crkveni je autoritet tijekom povijesti također bio ne samo oslonac nego katkad i kamen spoticanja za vjeru. U modernom dobu, kada se počelo posebno naglašeno isticati važnost razuma i s njime povezivati čovjekovu slobodu i dostojanstvo, problem autoriteta toliko se zaoštrio da je upravo on bio često povod za odbacivanje kršćanstva i napuštanje Crkve, posebno katoličke. Nema sumnje da je i danas, kad je riječ o katoličanstvu, uloga pape, crkvenog učiteljstva i Crkve kao institucije, mnogima izgovor za napuštanje katoličke vjere i Crkve ili za život u svojevrsnoj unutarcrkvenoj emigraciji. Poznavatelji prilika smatraju čak da se u ovom trenutku u nekim zapadnim zemljama događa nova reformacija, ali tiha, jer se od Rima distancira i onda kada se formalno ostaje u krilu Katoličke Crkve. Mnogi ljudi, ne samo oni koji stoje daleko od crkvenog života, vide Crkvu kao birokratsku instituciju – sa zakonima i propisima koji više sputavaju nego oslobađaju. A i oni koji žele svjesno živjeti kao kršćani, osjećaju djelomično zapreke koje su unutarcrkveno uvjetovane, tvrdi zajedno s mnogima Bernhard Honsel.6

4 Vjerojatno se tajna uspjeha raznih sekti i novih religioznih pokreta nalazi upravo u ‘njihovoj većoj prilagodljivosti suvremenoj kulturi i njezinim trendovima, koja je tradicionalnim religijama, s čvrstom institucionalnom i doktrinarnom strukturom, mnogo teža.

5 Usp. o tome natuknice u D. HERVIEU-LÉGER, "Tendenze e contraddizioni della modernità europea", La religione degli europei, nav. dj., 1 – 9.

6 B. HONSEL, "Der stille Auszug aus dem gemeindlichen Leben – auch eine Chance?", Diaconia, 1/1998., god. 19, 1 – 5, ovdje 3.

1.4. Problem krivovjerja

Od samih početaka kršćanstvo se također suočavalo s problemom krivovjerja. Prvi crkveni koncili bili su gotovo odreda uvjetovani pogrešnim tumačenjima osnovnih kršćanskih istina. Taj problem kršćanske vjere, koji se posebno oštro javlja i početkom novog vijeka, danas je možda aktualniji nego ikada, iako je, u ozračju svjetonazorskog pluralizma i nezaustavljivog religioznog subjektivizma, osjetljivost za njega sve slabija. Upravo ga to čini posebno opasnim za vjeru. Krivovjerje se u naše vrijeme odnosi na mnoga moralna načela (sve je veći broj vjernika koji se ne slažu s moralnim učenjem svoje Crkve), ali i na osnovne dogmatske istine. Ono je danas zapravo glavni problem vjere, jer religiozni subjektivizam, gdje svatko po svom nahođenju stvara svoj "credo", nužno ima za posljedicu iskrivljavanje ili samo djelomično prihvaćanje dogmatskih i moralnih istina vjere.

1.5. Stari i novi problemi vjere

Rečenim, dakako, nisu ni izdaleka nabrojena sva pitanja s kojima se kršćanska vjera na svome povijesnom hodu suočavala i koja je s većim ili manjim uspjehom rješavala. Spomenuta su samo neka, koja ipak nisu nasumice izabrana, jer je riječ, kako vidimo, o stalnim, a to znači i danas aktualnim problemima. Da je to tako, pokazuju mnoga suvremena istraživanja o vjeri i vjerskim uvjerenjima naših suvremenika. Ovdje ćemo se, kako smo rekli, osvrnuti na ona što su ih za Europu i Ameriku proveli Zulehner i Denz, a u nas I. Cifrić i istraživanje Vrednota u Hrvatskoj od 1999. do 2018. prema European Values Study.

2. Empirijska slika vjere danas

2.1. Religioznost današnjih Europljana i Amerikanaca

Prema podacima do kojih su došli Zuhlener i Denz, 57,3% Europljana smatra se religioznim, 29,8% nereligioznim, 4,5% ateistima i 8,4% neodlučnim. Postoje zemlje koje su "visoko religiozne", kao što su Poljska i Irska, ali i one u kojima su nereligiozni u većini (Švedska, Češka, bivša Istočna Njemačka, Estonija). U skladu s time i Bogu se pridaje različita važnost ovisno od zemlje do zemlje: u sjevernoj Americi i u jugoistočnoj Europi prevladava skupina onih kojima je Bog veoma važan u životu, dok su u zapadnoj i sjevernoj Europi brojniji kojima On jedva što znači.

No, ako se religioznost mjeri time koliko ljudi mole ili prakticiraju meditaciju, stanje je sasvim drukčije. U Europi je najjača skupina onih koji ne mole nikada (32,4%), slijede povremeni molitelji (22,6%), a tek su na trećem mjestu koji kažu da mole često (22,5%). U sjevernoj Americi stanje je bolje, jer 48,3% Amerikanaca moli često, 28,2% katkada i samo 10,4% nikada.

Još je problematičniji odgoj djece u vjeri: samo 26,3% Europljana i 37,3% Amerikanaca smatra religiozni odgoj djece posebno važnim, premda ih 67,9% u Europi i 80,4% u Americi potječe iz religiozne obitelji. Taj nesrazmjer između broja religioznih i onih koji vjeru prakticiraju (a odgoj u vjeri je također prakticiranje vjere) upućuje na to da je za većinu vjera manje osobni izbor, a više dio tradicije i kulturne baštine određene zemlje. Uz osobnu vjeru roditelja, to je, dakako najčešće glavni razlog zašto se religiozni odgoj smatra važnim.7

2.2. Kršćanstvo suvremenih Europljana i Amerikanaca

Danas u tradicionalno kršćanskim zemljama ne postoji znak jednakosti između religioznosti i pripadnosti kršćanstvu i nekoj od Crkava. A ni vjera onih koji kažu da su kršćani

7 Renate Köcher objašnjava ovu stanovitu nezainteresiranost za religiozni odgoj nesigurnošću samih roditelja u svoje religiozno uvjerenje, kao i njihovom željom da ne utječe na djecu u religijskom i svjetonazorskom pogledu, prepuštajući im u tome potpunu slobodu. Zato se danas u mnogim obiteljima o vjeri i općenito o vrijednosnim stavovima ni onda ne razgovara kada roditelji žele da im djeca nađu put do vjere. Usp. R. KÖCHER. "Die Entwicklung von Religiosität und Kirchlichkeit seit dem Zweiten Weltkrieg bis heute", u: Diakonia, 1/1988., god. 19, 35 – 39.

Pitanje o Bogu / filozofski pristup

nije više posve identična, jer je njihovo prihvaćanja kršćanskih istina i sâme Crkve vrlo stupnjevito i osobno. To se vidi po prihvaćanju glavnih istina kršćanske vjere i po pripadnosti institucionalnoj Crkvi.

U cjelini uzeto, kršćanske se istine u Europi prihvaćaju između 20 i 60%, a u Americi između 60 i 90%. Najviše se prihvaćaju kršćanske istine o Bogu, duši i grijehu (oko 50% Europljana), trećina vjeruje u život poslije smrti, nebo i uskrsnuće, a samo petina smatra da postoji đavao i pakao. Važno je također učenje o reinkarnaciji u koju vjeruje gotovo svaki peti Europljanin. A zbunjuju predodžbe što ih ljudi imaju o Bogu, jer samo 35% Europljana ima kršćansku sliku Boga, a 33% ga shvaća kao neko više biće ili duhovnu moć, što znači da su u Europi vjerovanja u kršćanskog Boga i u deističko božanstvo gotovo izjednačena. Pribroji li se tome 18% agnostika i 14% onih koji niječu postojanje bilo kakvog Boga, imamo klupko koje nije lako razmotati.

Stanje nije drukčije ni glede prihvaćanja Crkve kao institucije. Broj onih s punim ili veoma punim povjerenjem u Crkvu (ukupno 50,7%) i onih koji ga uopće nemaju ili ga imaju samo malo (49,3%) gotovo je izjednačen. Tome treba dodati da 40% ispitanih Europljana ne idu gotovo nikada u crkvu, a ostali idu nedjeljom (25,8%), mjesečno 10,8% i na blagdane 23,4%.8

Slično šarenilo postoji i s obzirom na očekivanja od Crkve. Što je povjerenje u Crkvu veće, to se ona smatra kompetentnijom za veći broj pitanja i to je poželjnije njezino angažiranje. Ali uočljivo je također mišljenje da se ona ne bi trebala izjašnjavati o svim pitanjima za koja je kompetentna. Ono o čemu se prvenstveno treba izjašnjavati jesu teme kao rasna diskriminacija i problemi trećeg svijeta, zatim eutanazija, okoliš, pobačaj i razoružanje, dok seksualni moral i politička djelatnost stoje na dnu ljestvice, što znači da se Crkva u to treba što manje ili nikako miješati. Najviše se od nje očekuje na području oblikovanja životnog smisla ljudi (52,7% Europljana i 73,6% Amerikanaca), zatim na području morala (37,9% Europljana i 57,5% Amerikanaca) i obitelji (34,2% Europljana i 59% Amerikanaca), a najmanje na društvenom planu (26,7% u Europi i 47,4% u Americi). Na temelju ovih podataka Zulehner i Denz zaključuju: "Ljudi u Europi, koji se smatraju religioznim, sačinjavaju u pogledu crkvenosti šareno izmiješanu skupinu."9

2.3. Pobliže određenje raznih kategorija ne/religioznosti

Pokušamo li rezultate socioloških istraživanja religioznosti povezati i objediniti, dobiva se sljedeća slika raznih kategorija suvremene religioznosti:

- Religiozni (57,3% u Europi) su oni koji najvećim dijelom vjeruju u Boga, bilo kršćanskog, bilo deističkog. Većina ih ipak vjeruje u kršćanskog Boga koji je postao čovjek. Bog im je važan kao težnja. U vjeri nalaze utjehu, mole barem katkada, ako ne i često, cijene tišinu i sabranost; kršćanske vjerske istine prihvaćaju krajnje stupnjevito, imaju povjerenje u Crkvu i najčešće sudjeluju u nedjeljnim obredima. No, religioznima se izjašnjavaju i neki od agnostika i ateista (nešto preko 10%), kao i mnogi koji su slabo ili nikako povezani s Crkvom.

S obzirom na praksu, primjećuje se da su religiozni načelno spremni slijediti ne samo moral situacije, nego i nadosobne norme. Imaju izrazito pozitivan odnos kako prema tijelu i životu, tako i prema braku i obitelji. Iz toga proizlazi želja za većim brojem djece, ali njezino ostvarenje određuju drugi čimbenici (karijera, ekonomske mogućnosti, težnja za vlastitom slobodom i sl.). Na područjima koja se odnose na materijalna dobra i primjenu sile, vjera gotovo nema utjecaja, tj. religiozni se ne razlikuju od ostalih slojeva pučanstva. Slično je i sa shvaćanjem rada i odnosa u radu na koje religiozno uvjerenje također slabo ili nikako utječe. U politici se religiozni odlikuju naglašenijim povjerenjem u institucije i vlast, kao i sklonošću za desne opcije. Religioznost podržava tradicionalnu ulogu žene i

8 Usporedbe radi, 67,2% Amerikanaca ima puno ili jako puno povjerenja u Crkvu, a u obredima sudjeluju: nedjeljno 41,8%, mjesečno 14,l %, na blagdane 17,2%, a 16,8% nikada.

9 ZULEHNER – DENZ, nav. dj., 44.

Pitanje o Bogu / filozofski pristup

autoritarni odgoj, kao i smisao za solidarnost u okvirima neposrednog životnog okruženja, ali ne i na širem planu.

- Ateisti (4,5% u Europi) su također šarena družina. Neki prihvaćaju vjerske istine o duši i grijehu, kao i deističku sliku Boga. Ipak većina niječe Boga (67%) ili izjavljuje da se o njemu ništa ne zna. Dosljedno tome, Bog im nije važan. Prema Crkvi su nepovjerljivi i ne sudjeluju gotovo nikada u vjerskim obredima.

- "Neodlučni" (8,4%) i "nereligiozni" (29,8%) su oni koji lebde između vjere i ateizma. S religioznima ih veže slaba vjera u Boga, u postojanje duše ili u grijeh, kao i potreba za meditativnom tišinom i za religioznim obredima u važnim životnim momentima. Ipak su bliži ateistima, od kojih se razlikuju po tome što nisu dosljedni u nijekanju Boga i u nepovjerenju u Crkvu.

2.4. Stanje vjere u suvremenoj Hrvatskoj

Kako u usporedbi s ovim rezultatima izgleda stanje vjere u nas? Pokušajmo to utvrditi slijedeći prvo spomenuto Cifrićevo istraživanje, a zatim Balobanovo i Črpićevo.

2.4.1 Rezultati Cifrićevih istraživanje

Prema Cifriću odnos prema vjeri, na osnovu kompariranja rezultata istraživanja iz 1988., 1992. i 1994., u Hrvatskoj izgleda ovako: Postotak ‘uvjerenih vjernika’ nije se promijenio od 1988. godine (15,6 %) do 1992. godine (15,4%), a niti onih koji su izjavili da ‘nisu sigurni jesu li ili nisu vjernici’. Takvih je bilo 1988. godine 8,6 %, a 1992. godine

7,9. Ali općenito se postotak ‘vjernika’ u 1992. godini povećao na 57,3%. Istovremeno je postotak ‘nevjernika’ smanjen s 51,1% na 34,7%, a postotak ‘protivnika vjere’ s 12,0% na

2,9%. Prema istraživanju 1994. godine bilo je 18,4% onih koji su se izjasnili kao ‘uvjereni vjernici’, 56,3 %, kao ‘vjernici’, 35,4% kao ‘nevjernici’, a kao ‘nesigurni’ 8,3%, te kao ‘protivnici vjere’ 1,3%.10

Zbog višestruke nepotpunosti istraživanja ovi nam postoci ne pružaju posve jasnu sliku o odnosu prema vjeri kod nas danas. Naime, istraživanja u godini 1988. i 1992. provedena su samo na odre đenom dijelu mlađe akademske populacije, a ni ono iz 1994. nije obuhvatilo sve slojeve, npr. one koji nemaju akademsko obrazovanje.11 A slična svjetska istraživanja pokazuju da su starosna dob, spol i izobrazba varijance koje značajno utječu na stupanj religioznosti. Osim toga, u Cifrićevim istraživanjima nedostaje detaljnije određenje kategorija religioznosti. To se doduše pokušalo utvrditi posredstvom odgovora na tvrdnju: "Ideju o postojanju Boga treba prihvatiti kao apsolutnu istinu." U sva tri istraživanja dobiven je na to gotovo identičan odgovor: više od polovice ispitanika s time se ne slaže, a postotak onih koji o tome nemaju mišljenja i onih koji su odgovorili potvrdno gotovo je izjednačen, tj. gotovo svaki peti ispitanik nema o tome mišljenja i isto toliko je po prilici onih koji prihvaćaju stav da je postojanje Boga apsolutna istina. Cifrić pretpostavlja da ovi posljednji (20-28% ispitanika) tvore temeljnu vjerničku strukturu, barem za studentsku populaciju.

No, ni ova religiozna kategorija nije do kraja određena, jer razna europska i svjetska istraživanja pokazuju da iz prihvaćanja Božje opstojnosti ne proizlazi nužno i prihva ćanje ostalih vjerskih istina, što Cifrić, čini se, ne uzima u obzir. K tome, u istraživanju nije uopće precizirano o kakvoj je slici Boga riječ, pa se iz odgovora ne može zaključiti kojoj religioznoj skupini pripadaju oni koji prihva ćaju Božju egzistenciju, odnosno, da li je Bog u kojega vjeruju Bog neke religije ili samo lozofska (deistička) ideja Boga.

Ako bismo one koji vjeruju u Božju egzistenciju svrstali u kategoriju "uvjerenih vjernika", ostaje neodgovorenim pitanje o pripadnosti onih koji se deklariraju samo kao "vjernici". Također s obzirom na kategoriju "nevjernika" u Cifrićevu članku vlada potpuna

10 I. CIFRIĆ, nav. dj., 824.

11 "U uzorku je bilo 91% ispitanika s višom i visokom naobrazbom ili znanstvenim stupnjem, pa razlike s obzirom na obrazovni stupanj nisu bile utvrđene." – I. CIFRIĆ, nav. dj., 831 (bilješka 12).

O AUTORU

Nadbiskup mons. dr. sc. Ivan Devčić rođen je 1. siječnja 1948. u Krasnu (Ličko-senjska županija), gdje je 1963. godine završio osnovnu školu. Srednjoškolsko obrazovanje stekao je u Rijeci i Pazinu te 1967. godine položio ispit zrelosti. Od 1967. do 1970. godine studirao je teologiju i lozoju na Visokoj

bogoslovnoj školi u Rijeci (današnji

KBF Sveučilišta u Zagrebu – Teologija u Rijeci), a od 1970. do 1980. godine na Papinskom sveučilištu

Gregoriana u Rimu kao pitomac

Papinskoga zavoda Germanicum et Hungaricum. Tu je 1974. diplomirao teologiju (gradus bakalaureata), a 1976. godine postigao akademski stupanj licencijata (magistra) lozoje, nakon čega je upisao dvogodišnji ciklus za doktorat iz istoga područja. U međuvremenu je, 1975. godine, zaređen za svećenika Riječko-senjske nadbiskupije, a 29. studenoga 1980. obranio je doktorsku tezu Der Personalismus bei Nikolaj A. Berdjajew. Versuch einer Philosophie des Konkreten i stekao akademski gradus doktora lozoje. Poslije povratka iz Rima, 1980. godine počeo se intenzivno baviti znanstvenim i nastavničkim radom te predavati lozoju na Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci. Od 1980. do 1985. godine obnašao je službu vicerektora Bogoslovnog sjemeništa u Rijeci (danas Bogoslovno sjemenište "Ivan Pavao II."), a od 1985. do srpnja 2000. godine službu rektora i ekonoma Sjemeništa. Predstojnikom KBF-a Teologije u Rijeci potvrđen je 17. srpnja 2000. i tu je dužnost počeo obavljati početkom 2000-te akademske godine. Od 1995. je kao naslovni, a od 1997. kao sveučilišni docent na katedri za lozoju predavao gotovo sve lozofske predmete. U srpnju 2000. promoviran je u zvanje izvanrednog profesora lozoje na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu – Teologije u Rijeci. Vodio je više seminara s temom: O biću i suštini prema sv. Tomi Akvinskom, Društvena misao Nikolaja A. Berdjajeva, Problem Boga u antičkoj i srednjovjekovnoj lozoji, Problem Boga u novovjekovnoj lozoji, Bog u lozoji racionalizma, Suvremeni etički problemi.

U znanstvenom radu bavio se ponajviše istraživanjem i produbljivanjem Berdjajevljeve lozoje te je na hrvatskome jeziku objavio sljedeće znanstvene radove:

Personalizam Nikolaja A. Berdjajeva, Subjektivizam i individualizam Nikolaja A. Berdjajeva, Etička misao Nikolaja A. Berdjajeva i Društvena misao Nikolaja A. Berdjajeva. Uz to, bavio se istraživanjem ruske lozofske i religiozne misli općenito. Plod toga je znanstveni rad Personalizam na ruski način. Shvaćanje osobe u ruskoj lozoji.

Proučavao je također fundamentalna pitanja etike i pitanja društvene etike objavivši znanstvene i stručne radove: Konstituiranje i osnivanje moralnih sudova. Uz problem odnosa između ontološkog i deontološkog reda, Društvena pravda, solidarnost i ljubav

od enciklike 'Rerum novarum' do 'Centesimus annus', Društveno djelovanje Crkve i država, Etika društvenih medija. Svojim je stručnim prilogom s područja etike sudjelovao i u izradi višenamjenskog priručnika Etika – priručnik jedne discipline, koji je objavila Školska knjiga, Zagreb 1996. godine.

Proučavao je također povijest senjskoga i riječkoga bogoslovnog sjemeništa i objavio članke: Senjsko bogoslovsko učilište, Povijest sjemeništa u Rijeci i Bogoslovsko sjemenište u Rijeci s Visokom bogoslovskom školom u periodu komunizma 1947. – 1990.

Na području lozoje, uz rečeno, bavio se proučavanjem pitanja o biti religije, spoznatljivosti Božje egzistencije, mogućnostima našega govora o Bogu, ateizmu, teodicejskome problemu, novoj religioznosti, odnosima među religijama i o međusobnom odnosu religije i lozofske antropologije. Rezultate tih znanstvenih proučavanja objavio je u člancima, raspravama u brojnim časopisima, zbornicima (Bogoslovska smotra, Crkva u svijetu, Riječki teološki časopis, Obnovljeni život, Vrhbosnensia, Svesci – Communio,... )

Uz znanstveni i nastavnički rad, bavio se i novinarsko-uređivačkim radom. Od 1980. do 1996. godine bio je pomoćni, a od 1996. do 1999. glavni urednik Zvona – mjesečnika za kršćansku kulturu. Od 1999. do 2000. godine obnašao je službu glavnog urednika Riječkoga teološkog časopisa i od početka njegova izlaženja bio je i stalnim članom uredničkog vijeća. Bio je i član uredničkog vijeća Senjskog zbornika, suradnik Općega religijskog leksikona Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža te autor oko 50 pojmova s područja lozoje.

Objavio je knjige: Obzori nade. Tragom kršćanskog humanizma, Rijeka 1995., Pred Bogom blizim i dalekim. Filozoja u religiji, Zagreb 1998., Osmi dan stvaranja – Filozoja stvaralaštva Nikola A. Berdjajeva, Zagreb 1999., Bog i lozoja, Zagreb 2003., Širenje obzora nade, Rijeka 2005., Raspiruj milosni dar Božji, Rijeka 2010. i Grad u naručju svetoga Vida. Nadbiskupove poruke i propovijedi 2001. – 2015., Rijeka 2015. godine.

Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 17. studenoga 2000. riječkim nadbiskupom metropolitom. Za biskupa je posvećen 16. prosinca 2000. u katedrali sv. Vida u Rijeci. Za svoje biskupsko geslo uzeo je riječi "Krist – naša nada".

Papa Franjo je 11. listopada 2022. prihvatio odreknuće mons. Devčića od službe riječkog nadbiskupa metropolita zbog navršetka kanonske dobi za odlazak u mirovinu, te je od 11. listopada 2022. mons. Ivan Devčić riječki nadbiskup u miru.

Tijekom svoje biskupske službe nadbiskup Ivan Devčić je više godina bio član Stalnog vijeća HBK, te predsjednik više odbora i vijeća, kao što su: Odbor HBK za sredstva društvene komunikacije, Odbor HBK za katoličke škole i visoka crkvena učilišta, Vijeće za laike HBK. Bio je i član Komisije HBK za odnose s Europskom unijom, predsjednik Upravnog vijeća Hrvatskog katoličkog radija i

Informativne katoličke agencije, te član Biskupske komisije HBK za odnose s državom i član Biskupske komisije za Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu.

Pobliže određenje raznih kategorija ne/religioznosti

2.4. Stanje vjere u suvremenoj Hrvatskoj

2.4.1 Rezultati Cifrićevih istraživanje

2.4.2. "Stanja vjere u Hrvatskoj prema europskom istraživanju vrednota" ..............18

2.5. Stalnosti u nestalnostima ..................................................................................................19

3. Filozofsko-teološka i pastoralna vrednovanja suvremene religioznosti ...........................20

3.1. Nekršćanska pozadina današnje religioznosti ...............................................................20

3.2. "Religija unutar granica čistoga uma" ............................................................................20

3.3. Gnoza umjesto vjere .........................................................................................................21

3.4. Pozitivnije ocjene suvremene religioznosti i mogućnosti kršćanske vjere danas ....23

Zaključak ............................................................................................................................

Sažetak ............................................................................................................................................26

DIE GLAUBENSFRAGE EINST UND HEUTE ...................................................................................27 THE QUESTION OF FAITH ONCE AND TODAY ..............................................................................27

CRKVA PRED IZAZOVOM PRAKTIČNOG ATEIZMA................................................29

1.

1.2. Podvrgavanje svjetovnoga religioznom i religioznoga svjetovnome.......................112

1.3. Prema ispravnom odnosu vjere i društvene djelatnosti

2. Djelovanje crkve unutar različitih tipova države

2.1. Crkva u odnosu prema konfesionalnoj i totalitarnoj državi .....................................114

2.2. Suvremena demokratska država....................................................................................115

2.3. Društvena djelatnost Crkve u demokratskoj državi...................................................116

Zaključak ......................................................................................................................................119

SOZIALE AKTIVITÄTEN DER KIRCHE UND DER REGIERUNGEN..............................................120

SOCIAL ACTIVITY OF THE CHURCH AND THE GOVERNMENTS ...............................................121

KRITIČKI ODNOS CRKVE PREMA

POTROŠAČKO-HEDONISTIČKOM DRUŠTVU ...........................................................123

1. Svijetle i tamne strane potrošačke civilizacije .....................................................................123

1.1. Što reći u prilog potrošačkom društvu?.......................................................................123

1.2. Negativne strane potrošačkog društva.........................................................................124

1.2.1. Ugroženost slobode i demokracije ....................................................................124

1.2.2. Idolatrija i hedonizam..........................................................................................125

1.2.3. Kult nasilja ............................................................................................................126

1.2.4. Otuđenost i nehumanost potrošačkog društva

2. Što Crkva cijeni u potrošačkoj civilizaciji, a što odbacuje? ...............................................126

2.1. Odnos

3.

3.2.

DEZINSEKCIJA d.o.o., Rijeka

GRAD NOVI VINODOLSKI

Autor nudi niz poticaja, i kršćanima za bolje razumijevanje te življenje svoje vjere, i svim drugim ljudima koji su zainteresirani za pitanja o Bogu i o životu po kršćanskoj vjeri u njega. Za nadati se je da će ovo vrijedno djelo u tome pogledu naići na mnoge iskrene i zainteresirane čitatelje koji će proučavajući ga obogatiti ne samo svoje spoznajne vidike već i svoju konkretnu ljudsku i kršćansku svakodnevicu. izv.

prof. dr. sc. Nikola Vranješ

Cijena: 25,00 €

ISBN 978-953-11-1731-9