Povijest kršćanstva i Crkava

ROBERTO RUSCONI

POVIJEST KRŠĆANSTVA I CRKAVA Od početaka do naših dana

Kršćanska sadašnjost

ROBERTO RUSCONI Povijest kršćanstva i CrkAva Od početaka do naših dana

Priručnici

Svezak 111

POVIJEST KRŠĆANSTVA I CRKAVA Od početaka do naših dana

Roberto Rusconi

POVIJEST KRŠĆANSTVA I CRKAVA Od početaka do naših dana

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST Zagreb, 2021.

Naslov izvornika: Roberto Rusconi, Storia del cristianesimo e delle Chiese. Dalle origini ai giorni nostri © 2019 Editrice Morcelliana, Brescia – Italia © za hrvatsko izdanje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, 2021.

Prijevod ove knjige sufinancirao je SEPS Segretariato Europeo Per le Pubblicazioni Scientifiche

Via Val d'Aposa 7 - 40123 Bologna - Italy seps@seps.it - www.seps.it

Recenzenti: doc. dr. sc. Ana Biočić izv. prof. dr. sc. Mario Kevo Prijevod: Josip Balabanić Lektura: Karmela Prosoli Korektura: Petra Zoranović Grafičko uređenje: Christian T. Belinc Oprema: Tihomir Turčinović

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske.

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Kerschoffset Zagreb d. o. o.

Naklada: 1000 ISBN 978-953-11-1323-6 Tiskano u prosincu 2021.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001119847.

Prethodna napomena – Kršćanstvo kroz povijest 5 PRETHODNA NAPOMENA

Kršćanstvo kroz povijest Priča o događaju koji traje već više od dva tisućljeća može se ispričati na mnogo, vrlo različitih načina. S funkcionalnog stajališta, najlakše je pribjeći uobičajenom rješenju te priču provući kroz četiri razdoblja – antičko, srednjovjekovno, moderno i današnje – iako se lako može dovesti u pitanje kada jedno doba točno završava, a kada počinje drugo.

Ako se to opravdava činjenicom da kršćanstvo postoji unutar ljudske povijesti, ono je ipak na svojem putu imalo neka krajnje važna preispitivanja, kojima se njegovo putovanje usmjerivalo prema vremenu koje je tek trebalo doći. Kako bi ih se raspoznalo, nužan je određen odabir među objašnjenjima a tu je, donekle, ključ za razumijevanje cjelokupnoga povijesnog zbivanja.

Ponajprije imamo prijelaz od prvih stoljeća (kršćanskih »početaka«) u »konstantinsko doba«, u IV. stoljeću naše ere, kada je kršćanstvo, od vjere koja je u cijelom Rimskom Carstvu progonjena, najprije pretvoreno u religio licita (dopuštenu religiju) da zatim postane, u doba Teodozija I., službena religija: to je doista uvjetovalo daljnji tijek zbivanja, poglavito na institucionalnoj razini.

Ukorjenjivanje Velike Crkve1 prvih stoljeća odvilo se u ozračju sukoba oko doktrinarnih izričaja, što u istočnim dijelovima Sredozemlja bijaše podloga za pojavu različitih Crkava i, odatle, posljed1 Taj se pojam u ovoj knjizi pojavljuje na nekoliko mjesta. O tom historiografskom pojmu Peter Stockmeier u djelu Encyclopedia of Theology: A Concise Sacramentum Mundi, izd. Karl Rahner, Seabury Press, New York, 1975., str. 375–376 i 378 piše: Na str., pak, 378: »The epoch of the Great Church began about the end of the 2nd century. In spite of oppressive measures Christianity became firmly established numerically and structurally and so paved the way for the Church of the empire.« /»U razdoblju koje slijedi, od oko 180. do oko 313., te strukture već bitno određuju sliku Crkve koja vjeruje u univerzalno poslanje u Rimskom Carstvu. S pravom se za to razdoblje rabi izraz Velika Crkva, zbog njezinoga brojčanog rasta, njezinoga ustrojstvenog (institucionalnog) razvitka i snažnoga teološkog promišljanja.« (...) »Epoha Velike Crkve počinje potkraj 2. stoljeća. Usprkos

6

Prethodna napomena

njih desetljeća toga stoljeća, nastaje opasnost od sve češćih sukoba i njihovih posljedica.

Drugi fundamentalni događaj unutar vrlo dugačke priče zbio se između XI. i XII. stoljeća, kada je sraz između samostanskih reformatora i Germanskog Carstva završio priznanjem crkvene slobode (libertas Ecclesiae), koja je podrazumijevala odmak crkvenih institucija od Carstva (zapravo nadređenost crkvenih institucija Carstvu), a prema papi Grguru VII., s kojim se on povezuje, općenito se vrijeme poslije toga označuje kao »grgurovsko doba«.

Prvi veliki raskol crkvenog jedinstva dogodio se sredinom XI. stoljeća, godine 1054., kada je uz uzajamno izopćenje došlo do razdvajanja latinske i grčke Crkve (a na tragu ove druge, i slavenskih Crkava), dakle do raskola između europskog Zapada i Istoka. Još bučniji bio je lom koji se dogodio početkom XVI. stoljeća »protestom« Martina Luthera i pojavom više Crkava koje se pozivaju na reformaciju.2 Premda su crkveni raskoli, te izgled od njih proizašlih Crkava, ostvareni u kontekstu u kojem su pretežnu ulogu odigrali gospodarski, društveni i politički čimbenici, nema sumnje da je događaj epohalnih razmjera bila Francuska revolucija, koja je izbila 1789., jer je dovela u pitanje temelje na kojima je počivalo i konstantinsko i grgurovsko doba.

Nakon toga, osobito unutar Katoličke crkve, nastupila je neka vrsta »doba nepomirljivosti«, u samom svojem temelju obilježena odlučnim odbijanjem »moderniteta«, to jest svih oblika razvitka ljudskog društva, njegovih vjerovanja i njegovih institucija.

Uvjerenje da su dokumenti Drugoga vatikanskog koncila utrli put drukčijem pristupu, i stoga drukčijoj epohi u povijesti kršćanstva i Crkava, prekrupna je prosudba (prekrupna čak ako se prihvati činjenica da je u ono vrijeme Katolička crkva bila kršćanska vjera koja je nasilnom zaustavljanju, kršćanstvo je čvrsto utemeljeno, brojčano i strukturno, te je utoliko put za Crkvu Carstva.« Nap. prev.

2 Kada u ovom prijevodu u izvorniku imamo Riforma, obično se misli izravnije na Lutherovu ili luteransku Crkvu, za razliku od drugih nakon njegova istupa nastalih »protestantskih« Crkava ili konfesionalnih denominacija, pa mi ovdje rabimo u nas uobičajeni izraz reformacija. Nap. prev.

Kršćanstvo kroz povijest 7

u svojem krilu, u odnosu na ukupno svjetsko pučanstvo, okupljala golem broj članova), pa se o tome tek otvara živa rasprava.

Povijest kršćanstva nije povijest djelovanja neke apstraktne ideje, nego je povijest ljudi koji su tijekom vremena vjerovali u evanđeosku poruku i na toj su se osnovi okupljali. Tu je i razlog da se povijest krš­ ćanskih Crkava ne smije svesti na postupke klera i crkvene hijerarhije.

Kršćanstvo, koje se uzdiglo u zapadnom dijelu Sredozemlja, europska je povijesna pojava na poseban način. Ona se, s malog kontinenta – gotovo poluotoka – smještenoga na rubu velikoga kontinentalnog kompleksa Azije i Afrike, postupno protegnula na sav (zapadnjacima ...) znani svijet, u predjele gdje su inače tijekom dvaju tisućljeća kršćanske povijesti postojali druge religije i druga vjerovanja.

Stoga se pri rekonstrukciji povijesti kršćanstva i Crkava praktično neizbježno nametne, kao ograničenje, eurocentrično gledanje. To vrije­di za prošlost i velikim dijelom za sadašnjost. A glede budućnosti, onaj koji piše o povijesti nema kritičke mjerodavnosti da bi ju znao.

Na kraju pregledne priče o povijesti3 koja traje već dva tisućljeća, i za koju se u nekom času čini da će potrajati neodređeno dugo, možemo se zapitati jesmo li u ovom vremenu »hodočašća« (Lumen gentium) sposobni razumjeti, ili barem naslutiti, u kojim smjerovima i prema kojim odredištima da se pođe. Rekonstrukcija povijesti nije magistra vitae. Ne poučava nas kamo poći, može nam samo pomoći da razumijemo kamo smo došli, i kako.

Rim, 27. svibnja 2019.

3 Izvorni je naslov ove knjige Storia del cristianesimo ... Kako mi u hrvatskom jeziku za grč. historía, lat. histŏria nemamo, poput engl. story ili tal. storia, u smislu »priče«, pripovijesti, odgovarajući izraz, jer su i priča i pripovijest drukčije smisleno obojene, pa na hrvatskom ne odgovaraju ovakvom prikazu nekih najvažnijih događaja, jer ovo nipošto nije analitičko historiografsko djelo, naš smo prijevod naslovili: Pregledna povijest ... Sam autor za knjigu kaže da je »rekonstrukcija« nekih važnih događaja, manje raščlamba uzrokâ i posljedica. Zato s pravom tvrdi da to po sebi nije povijest, historia »magistra vitae«. Ipak, i kao rekonstrukcija zbivanja, nečemu nas uči. Ako ne »tko smo«, i ovakav pregled događaja kaže »kamo smo došli«, u kakvo stanje. Čitatelju koji se drži kršćaninom nakon čitanja ovoga teksta moralo bi biti jasno da se neminovno treba pomaknuti iz toga stanja, ići dalje. Nap. prev.

8

Prethodna napomena

BILJEŠKA Korak po korak, u knjizi se u više cjelina, poglavlja i potpoglavlja nastoje rekonstruirati, opisati i protumačiti bitni elementi koji se isprepleću u aspek‑ tima nejednake važnosti, a to su, u svakom od njih: društvena, gospodarska i politička zbivanja (a) i uloga crkvenih institucija u njima (b); zatim, razvitak vjerskih i teoloških naučavanja (c) te oblici pobožnosti i bogoštovlja (d), a spominjemo i postrance stavljane, čak zataškavane pojave neslaganja (e).4 Na kraju svakog poglavlja nalazi se opis popraćen nekom slikom, ne‑ kim likom, koji su karakteristični za neko doba, kojemu su zacrtali smjer i obilježili njegov daljnji razvoj.

Sam tekst, posve na kraju, dopunjuju: Bibliografija – neizbježno skra‑ ćena s obzirom na opsežnost gradiva – i Kronološki popis papa, jer je za cijelu Crkvu, a posebno za Katoličku crkvu, uloga pape nedvojbeno bila povijesno važan čimbenik, bez obzira na ocjenu koja se o tome može dati.

Upućivanja na stranice unutar knjige nalaze se u uglatim zagradama [→]. Rimska brojka označuje poglavlje, a nakon nje slijedi broj potpoglavlja i u njemu odgovarajuće početno slovo te manje cjeline.

4 Konkretno, npr. [→ II., 4. d.] rimska je brojka cjelina, arapska poglavlje, a abecedno slovo odlomak u poglavlju ili potpoglavlje. Nap. prev.

Prethodna napomena – Kršćanstvo kroz povijest 9

P R VI

D I O

IZ PALESTINE U SVIJET SREDOZEMLJA

područja koja su u IV. stoljeću snažno kristijanizirana ograničenije širenje kršćanstva granice Rimskog Carstva u doba smrti Teodozija I. (395. po. Kr.) važno središte širenja kršćanskog naučavanja ekumenski koncil pritisak germanskih naroda pritisak Sasanida središte širenja velikih doktrinarnih raspra suparničke religije

r.)

ŠIRENJE KRŠĆANSTVA (I. – V. STOLJEĆE)

Prethodna napomena – OD OBALA JORDANA DO GOLGOTE 13

OD OBALA JORDANA DO GOLGOTE Kako se čini, Isus iz Nazareta rodio se posljednjih godina vladanja Heroda Velikog koji je upravljao Judejom, u vrijeme rimskog protektorata, između 37. pr. Kr. i 4. godine pr. Kr. Sudeći prema evanđeos­ kom kazivanju, Isus je umro u dobi od trideset tri godine, raspet na križ, u Jeruzalemu, 30. godine naše ere »za vladanja Trajanova, a po naredbi upravitelja (prokuratora) Poncija Pilata«, kako je u drugom desetljeću II. stoljeća zapisao rimski povjesničar Publije Kornelije Tacit (Annales, 15, 44, 3). Poncije Pilat sigurno je upravljao Judejom između 26. i 36. godine.

Prema kazivanja četiriju kanonskih evanđelja, koja nisu bez kronoloških razlika, razapinjanje bi se uvijek dogodilo tijekom Pesaha: obreda kojim se sjećalo na izlazak Hebreja5 iz Egipta u vrijeme Mojsijevo, a pada u sedmi mjesec njihova lunarnog kalendara, u nisan (što odgovara ožujku­– travnju).

Mladi rabbi Ješua (Yehošùa’), sin Josipov (i Marijin), podrijetlom iz Nazareta, kao i njegova braća i sestre, pošao je iz Galileje u Jeruzalem.

Govorio je jednim aramejskim narječjem, tragovi kojega su ostali u evanđeoskom pripovijedanju, u odlomcima koji spominju neke osobe ili mjesta. Njegove izrjeke sljedbenici su prikupili i unijeli u sinoptička evanđelja, prenesena dalje pod imenima Mateja, Marka i Luke.

Njegovo naviještanje »Radosne vijesti« (na grčkom euangé­lion) bilo je dobro prihvaćeno u Galileji, ali izazvalo je otpore i snažna protivljenja u Judeji, posebice u Jeruzalemu.

Naš izvornik za pripadnike židovskog naroda redovito rabi najstariji naziv izraelskog naroda, ebrei. Mi najčešće govorimo Židovi, a ako je to isključivo oznaka pripadnosti židovskoj vjeri, židovi. U izvorniku se pojavljuju i (giudei) israeliti, kada se govori o Židovima koji pripadaju židovskoj vjeri, za razliku od Židova obraćenih na kršćanstvo, judeo­kršćana. Nap. prev.

5

14



Isusa je osudio židovski Sinedrij (Veliko vijeće) kao lažnog »proroka«, osobito zbog njegovih kritika na račun jeruzalemskog Hrama, kojemu je poricana legitimnost. Rimljani su ga osudili na smrt jer su ga držali huškačem koji dovodi u opasnost nesiguran mir, na što je smjerao natpis na križu: »Iesus Nazarenus Rex Iudeorum«, Isus Nazarećanin, kralj židovski.

U biografskim podatcima koje prenose kanonska evanđelja, ima znatnih neslaganja različitih redakcija, pa su za povijesnu struku ne­ iskoristivi. Podatak o rođenju u Betlehemu, mjestu iz kojega je potekao kralj i prorok David, bio bi, ni više ni manje, netočan: obitelj bi se iz Nazareta tamo bila uputila radi popisa građanâ koji da je organiziralo Rimsko Carstvo na svojem ozemlju u svrhu prikupljanja poreza, a to bi moglo biti ono u vrijeme vladanja Vespazijana, godine 73. – 74. ove ere. Događaj koji se, ipak, ne može zanemariti bilo je krštenje na rijeci Jordanu, koje je obavio pustinjak i isposnik Ivan (Iehôhanan), a Isus je možda neko vrijeme bio i njegov učenik.

Evanđeoska pripovijedanja o Isusovu kretanju raznim mjestima njegovim su sljedbenicima ponajprije bila okvir unutar kojega su smjestili i prenosili uvjerenje da je on Mesija (grč. Christόs, Gospodnji »Pomazanik«), kojega su najavila sveta Pisma hebrejskog naroda.

Prvo poglavlje – Od Jeruzalema do Rima 15 P R V O P O G L AV L J E

Od Jeruzalema do Rima

1. U vrijeme Isusa iz Nazareta a) Svijet Sredozemlja pod rimskom vlašću – b) Judeja pod rimskim gospodstvom – c) Jeruzalem i Židovi – d) Vjerska previranja u palestinskom židovstvu – e) Širenje religijskih vjerovanja u spasenje.

a. Život Isusa iz Nazareta i djelovanje njegovih sljedbenika odvijali su se na pozornici sredozemnoga svijeta, u koji su se, krenuvši iz Palestine, proširile zajednice vjernika, u naviještanju Radosne vijesti i uskrsnuća od mrtvih onoga koji je bio raspet na Golgoti. Rimska vlast prostirala se od Bliskog istoka do Pirenejskog poluotoka, obuhvaćala je sjevernu Afriku, prostirala se europskim kontinentom od Balkanskog poluotoka do Galije, a dohvatila je i britansko otočje, gdje su na sjeveru bila neprobojna keltska pučanstva Škota. Izvan međa te vlasti bili su na istoku, u Aziji, Perzijsko Carstvo, kraljevstva na Kavkazu, stepska pučanstva. U samom središtu europskog kontinenta opirala su joj se nesvladiva germanska plemena.

Uspostavom mira (pax romana), koji je osiguravala oružana prisutnost rimskih četa, nastao je svijet unutar kojega se uspostavio određeni protok pojedinaca i cijelih pučanstava koja su donosila svoju kulturu i jezik.

U Rimskom Carstvu proširila su se brojna religijska vjerovanja jer Rim po sebi nije imao vlastitu religiju, nego je prihvatio niz kultova i obreda pokorenih naroda, od Etruraca do Grka i Egipćana, u koje je izrazito sinkretistički preuzeo i njihova božanstva. U dodiru s vjerovanjima koja su bila raširena u helenističkim kraljevstvima Bliskog istoka, a koja su, počevši od II. stoljeća prije Krista došla pod rimsko gospodstvo, osobito se pojačalo obožavanje cara.

16

U vrijeme Isusa iz Nazareta

Obredi i kultovi poprimili su državno značenje, a njihovo iskazivanje nije bilo samo znak religijskog vjerovanja nego i poseban znak prianjanja uz institucije Carstva, podložnosti njegovim vlastima. b. U početcima naše ere Judejom je vladao, od 37. pr. Kr. do 4. pr.

Kr., kralj Herod, zvan Veliki. No budući da je Gnej Pompej Veliki 63. pr. Kr. osvojio cijelu Siriju, Herod je bio pod rimskim protektoratom.

Posljednjih godina njegova kraljevanja rodili su se Ivan Krstitelj i Isus iz Nazareta. Prema Evanđelju po Mateju (2, 16), Herod je, navodno, dao pobiti svu mušku novorođenčad u Betlehemu i okolici, mlađu od dvije godine, zbog straha da bi se po nekome od njih moglo obistiniti proročanstvo o dolasku »Kralja židovskoga«. Nakon njegove smrti rimski nadzor nad Palestinom pojačan je. Kratko vrijeme, između 41. i 44., umjesto rimskih upravitelja nad cijelom Palestinom vladao je Herod Agripa, praunuk Heroda Velikog.

Rimskoj vladavini oružano su se suprotstavljali proturimski židovski pokreti, tako da je 67. godine prema Palestini krenula velika vojska, početno pod zapovjedništvom cara Vespazijana, a potom njegova sina Tita. Godine 70. djelomice je porušen Jeruzalem, a drugi Hram koji je bio sagrađen 515. pr. Kr., nakon povratka židovskog naroda 539. pr. Kr. iz babilonskog progonstva, bio je spaljen i više nikada nije obnovljen (od njega su ostali samo tragovi, »Zid plača«). Godine 73. Rimljani su svladali i tvrđavu Masadu, gdje su se bili sklonili posljednji zeloti (na hebrejskom Kanna’im). Oni su sa stajališta vjerske pravovjernosti bili integralisti, koji su držali da Judeja mora biti neovisna. Jedan njihov ekstremni ogranak, radi izazivanja straha među Rimljanima, pribjegavao je ubojstvima, u čemu su imali potporu u Sikarima (tako nazvanima jer su se koristili kratakim mačem, zvanim sica).

Stanovnici grada Jeruzalema tada su se raspršili na okolna podru­ čja, a određeni broj bio je odveden u Rim radi proslave trijumfa, koji je prikazan na Titovu slavoluku, podignutomu na krajnjem dijelu Foruma. Tada su se raspršile i prve židovsko­‑kršćanske zajednice. Budući da se smanjila uloga svećeničkog sloja (ceto sacerdotale), židovstvo je

Prvo poglavlje – Od Jeruzalema do Rima 17

nastavilo živjeti pod vodstvom farizejske struje, koja je osnažila ulogu rabina (hebr. rabbi, moj učitelj).

Između 132. i 135. ugušene su nove proturimske pobune pod vodstvom Šimuna bar Kohbe, samoproglašenoga Mesije. Rimljani su Jeruzalemu promijenili ime u Aelia Capitolina, a Židovima je u njega zabranjen pristup. c. Na samom vrhu židovskog društva bio je veliki svećenik (na hebr. kohèn gadòl, ili kohèn ha­‑gadòl), kao glava svećeničkog sloja, čiji su se članovi pozivali na podrijetlo, po ocu, od starijega Mojsijeva brata Arona. Veliki svećenik bio je na čelu Sinedrija, unutar kojega su poseban utjecaj imali saduceji: aristokracija pripadnikâ najstarijih obitelji, od kojih su se birali svećenici i sam veliki svećenik. Pozivali su se na Sadoka, velikog svećenika prvog Hrama u vrijeme Salomonova kraljevanja, zalagali su se za noviju inačicu židovstva i, nadasve, bili su skloni dogovaranju s okupatorima.

U vrijeme rimske vladavine Sinedrij (hebr. sanhedrin: skupština ili vijeće) mogao je proglašivati zakone i dijeliti pravdu. Upravo javna kritika u odnosu na Hram potaknula je Sinedrij da osudi Isusa iz Nazareta, koji je doveo u pitanje temelj legitimnosti te vodeće društvene skupine. Sinedrij je bio mjerodavan za građanske i kaznene stvari kada je bila riječ o Židovima, ali nije mogao donijeti smrtnu presudu. Ta posljednja odluka prepuštena je rimskom upravitelju.

To nije spriječilo Židove da kamenuju Židove kršćane, primjerice Jakova, koji je znan kao »brat Gospodinov« i bio je na čelu prve zajednice u Jeruzalemu (prema povjesničaru Titu Josipu Flaviju, 62. godine) ili, prije toga, oko 36. godine Stjepana (prvog mučenika, prema kazivanju Djela apostolskih).

Budući da su farizeji (hebr. parûš: poseban) držali da je opsluživanje Mojsijeva Zakona važnije od obreda koji su se obavljali u drugom Hramu, bili su vrlo osjetljivi na ispravno tumačenje Tore (Torah, Zakon koji je u prvih pet knjiga židovske Biblije; hrv. Petoknjižje). Protiveći se helenizaciji židovstva, njihov političko­‑vjerski pokret suprotstavljao se društvenoj eliti koju su predstavljali saduceji.

Od početaka do naših dana

POVIJEST KRŠĆANSTVA I CRKAVA

ROBERTO RUSCONI

Ova knjiga obrađuje više od dva tisućljeća povijesti kršćanstva i Crkava, uz podjelu velikoga vremenskog lûka na antičko, srednjovjekovno, moderno te suvremeno doba, zaustavljajući se na nekim temeljnim prekretnicama: od propovijedanja Isusa iz Nazareta do statusa religio licita u vrijeme Konstantina; od temelja kršćanske Europe do širenja katoličanstva po cijelom svijetu; a razmatra i istinske prijelomne točke kao što su Istočni raskol (1054.), Luterova reformacija i susljedni nastanak brojnih konfesija, Francuska revolucija, sekularizacija, totalitarizmi i Drugi vatikanski koncil.

Riječ je o prijelaznim trenutcima i promjenama koji čitatelja navode na pitanja o sutrašnjici, kršćanstvu trećega tisućljeća, na uočavanje novih svjetskih poredaka i širenja vjerskog fundamentalizma. Tekst nadopunjuju zemljopisne karte i četrnaest reprezentativnih presjeka povijesnog razvoja religije koja je i danas većinska.

Roberto Rusconi, nekadašnji profesor Povijesti kršćanstva i Crkava na Sveučilištu Roma Tre, jedan je od osnivača časopisa »Rivista di storia del cristianesimo«. Autor je brojnih knjiga i znanstvenih članaka.

Cijena: 280 kn ISBN 978-953-11-1323-6   