Projekt i metoda by Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Nikola Vranješ

PROJEKT I METODA Praksa vjere u svijetu promjena

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2021.

Recenzenti prof. dr. sc. JERKO VALKOVIĆ prof. dr. sc. JOSIP ŠIMUNOVIĆ Lektura JASNA GRŽINIĆ Korektura GORDANA BAŠIĆ KEDMENEC Prijelom i oprema MARIJAN TKALEC

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske.

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Og graﬁka d. o. o. Naklada: 500 ISBN 978-953-11-1325-0 Tiskano u svibnju 2021. CIP zapis dostupan je u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001100410.

Skraćenice

DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Apostolicam actuositatem. Dekret o apostolatu laika (18. XI. 1965.)

PAPA FRANJO, Amoris laetitia – Radost ljubavi. Posinodalna apostolska pobudnica biskupima, prezbiterima i đakonima, posvećenim osobama, kršćanskim supruzima i svim vjernicima laicima o ljubavi u obitelji (19. III. 2016.)

PAPA FRANJO, Christus vivit – Krist živi. Posinodska apostolska pobudnica svetoga oca Franje mladima i cijelome Božjem narodu (25. III. 2019.)

DVRBP HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA, »Da vaša radost bude potpuna« (Iv 15, 11). Kateheza i rast u vjeri u današnjim okolnostima EG

PAPA FRANJO, Evangelii gaudium – Radost evanđelja. Apostolska pobudnica biskupima, prezbiterima i đakonima, posvećenim osobama i svim vjernicima laicima o navještanju evanđelja u današnjem svijetu (24. XI. 2013.)

EVS

European Values Study

PAPA FRANJO, Gaudete et exsultate – Radujte se i kličite. Apostolska pobudnica o pozivu na svetost u suvremenom svijetu (22. II. 2018.)

DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Gaudium et spes. Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu (7. XII. 1965.)

DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen gentium (21. XI. 1964.)

PAPA FRANJO, Laudato sì. Enciklika o brizi za zajednički dom (24. V. 2015.)

DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dekret o službi i životu prezbitera Presbyterorum ordinis (7. XII. 1965.)

DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Sacrosanctum Concilium. Konstitucija o svetoj liturgiji (4. XII. 1963.)

ŽZS

HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA, Za život svijeta. Pastoralne smjernice za apostolat vjernika laika u Crkvi i društvu u Hrvatskoj

ŽPV

Župno pastoralno vijeće

Uvod

Promjena i razvitak različitih elemenata stvorene stvarnosti neke su od temeljnih karakteristika svijeta. On se u nekim svojim segmentima stalno nalazi u stanju nastojanja postizanja kompleksnijih oblika organizacije mnogih vlastitih razlikovnih oznaka. Pritom se pod svijetom podrazumijeva fizička stvarnost, ali i splet živih odnosa između ljudi, kao i između drugih živih stvorenja, te potom splet odnosa posredovanih tehnološkim i znanstvenom dostignućima, mreža povezanosti i uvjetovanosti zasnovanih na najrazličitijim temeljima. Evoluirajući i u fizičkom i u kulturalnom pogledu, svijet se prepoznaje kao konstitutivni preduvjet ljudskog života u ovozemaljskim okvirima postojanja. To znači da je i ljudski život, uz svoje konstantne odrednice, u nekim segmentima svojega ovozemaljskog ostvarivanja pod utjecajem promjena koje se događaju u svjetskom okružju. Budući da je u svijetu sve na neki način povezano i u određenom smislu u međusobnom utjecaju, može se ustvrditi da su odnos i napetost između antropološko-socijalnog pozicioniranja osobe i zajednica i svjetskih uvjetovanosti među temeljnim odrednicama svakoga ljudskog života. Gledan iz kršćanske teološke perspektive, svijet se u prvom redu predstavlja kao dobro Božje stvorenje. Bog čovjeku daruje svijet kao mogućnost napretka u životu i sazrijevanja u pogledu konačnog sjedinjenja s njime u nebeskom kraljevstvu. Kao takav, svijet nije tek prolazna stanica za čovjeka na putu prema vječnosti. Svijet je zadaća u pogledu integralnog ostvarenja čovjeka i njegova doprinosa ostvarenju svega stvorenog. Iz biblijske perspektive pojam ‘svijet’ katkad se koristi, osobito u moralnom pogledu, i za predstavljanje stvarnosti u kojoj postoje i zlo i grijeh, no to ne dokida prvotnu biblijsku određenost svijeta kao Božjeg stvorenja. No, naznačeni biblijski govor ipak ukazuje na realnu narušenost svijeta zlim stvarnostima koje se ne smiju poistovjetiti s njegovom strukturalnom nesavršenošću ili nedovršenošću. 7

Sužavajući perspektivu pisanja ove knjige prema onome što je izrečeno u njezinu podnaslovu, pogled se zaustavlja na sasvim specifičnoj temi prakse vjere i, konkretnije, pastorala Katoličke Crkve u suvremenim svjetskim prilikama. Ova tema čitatelja ponajprije upućuje prema sagledavanju činjenice da se djelovanje Crkve na neki način uvijek ostvaruje i na pozornici svijeta. Crkva je po sebi usmjerena svijetu i njegovoj preobrazbi. Njezino evangelizacijsko i pastoralno djelovanje u dubokoj srži sadrže odrednicu konačnog povezivanja svijeta međuljudskih odnosa s Bogom kao apsolutnom stvarnošću. Budući da je čovjek jedna od temeljnih odrednica pastorala i to čovjek uronjen u svijet promjenjivih odnosa i uvjetovanosti, to znači da se i samo pastoralno djelovanje u nekom pogledu nužno mora suočiti s izazovom promjenjivosti svijeta. Pastoral Crkve uklapa se u logiku posredovanja djelovanja Isusa Krista. Svojom zajednicom na zemlji, on nastavlja svoje poslanje u povijesti. Upravo su povijest i vrijeme među glavnim odrednicama crkvenog djelovanja. Te odrednice predstavljaju pretpostavke za njegovo ostvarivanje, ali su također glavnim uzročnicima njegove kompleksnosti i zahtjevnosti. Pritom se u prvom redu misli na sve ono što od svijeta i čovjeka obilježenog nagnućem zlu i posljedicama grijeha utječe na pastoralno djelovanje i zbog čega u njemu neprestano treba pronalaziti nove i primjerene odgovore u skladu s evanđeljem. No, k tome, valja ozbiljno uzeti u obzir i element nesavršenosti ili nedovršenosti svijeta koji se razvija i koji neprestano teži svome dubljem ostvarenju. Upravo na ovoj točki crkvena zajednica neizbježno se susreće s pitanjem što i kako činiti u pastoralu? Ili, prerečeno teološko-pastoralnim rječnikom, susreće se s pitanjem projekta i metode. Upravo te dvije stvarnosti temeljni su povod pisanja ove knjige. No, odmah treba dodatno pojasniti detalje motivacije koja stoji na početku jednoga ovakvog, prilično izazovnoga i kompleksnoga teološko-pastoralnog pothvata. Pastoral kao takav ovdje ne predstavlja specifičnu temu proučavanja, jer se polazi od pretpostavke da je riječ o predmetu koji je dobro teološko-pastoralno znanstveno razrađen. Ovdje je cilj ući u detaljnije proučavanje projekta i metode kao njegovih ključnih sastavnica. K tomu, dodatni nam je motiv ne tek općenito proučavanje ovih tema, već jedna sasvim specifična teološko-pastoralna namjera. Ona se ogleda ne u ponavljanju onoga što su poznati pastoralisti o ovoj temi već odavno istaknuli, već upravo u pokušaju nove teološko-pastoralne popularizacije ovih elemenata pastorala, tj. u pokušaju obnovljenog i osuvremenjenog prepoznavanja njihova značenja za pastoralno djelovanje danas. Jasno je da će pritom biti potrebno i povremeno sažeto ukazivanje na bitne postavke projekta i metode u pastoralu kao takvih, no gore istaknuta namjera pisanja u odnosu na njih svakako se želi ostvariti ko8

liko je moguće izbjegavajući napast neprestanoga teološkog prepričavanja već dobro poznatih i razrađenih stvarnosti. Ovo se čini osobito važnim u pogledu aktualizacije izdvojenih tema. Gore opisana namjera prezentira se dakle kroz nastojanje da se, s jedne strane, pitanje projektualnog pristupa djelovanju Crkve dodatno osvijetli i da se, s druge strane, tako iznova ukaže na njegovu važnost za konkretni crkveni angažman. Ovaj je cilj to važniji uzme li se u obzir činjenica često prilično nesređenih i teološko-pastoralno nedorađenih pristupa u djelovanju koji su zamjetljivi na tolikim razinama pastoralnog angažmana. Projekt stoga treba uvažavati kao trajni i povlašteni predmet proučavanja pastoralne teologije u odnosu na koji je ona pozvana uvijek iznova ukazivati na aktualnost i značenje odnosne teme u promjenjivim povijesnim okolnostima. Tema metode u pastoralu prezentira se kao još uvijek otvoreno teološko-pastoralno pitanje s obzirom na pastoralnu teologiju kao teološku disciplinu, točnije, s obzirom na njezine brojne predstavnike, te kao prilično zanemaren element u odnosu na konkretnu pastoralnu praksu. U ovoj knjizi cilj nam je s obzirom na ovu temu najprije još jednom ukazati na značenje pitanja metode u pastoralu, a potom, ne ponavljajuću njezine već dobro poznate glavne elemente i odrednice, ukazati na dubinske oznake teologije metode teološko-pastoralnog razlučivanja ili raspoznavanja. Treba pritom istaknuti da namjera s kojom je pisana ova knjiga ne uključuje nastojanje oko ponovnoga namjernog raspirivanja rasprave oko dokazivanja ispravnosti pojedinih metodologija u pastoralnoj teologiji i pastoralu koje pojedini pastoralisti prikazuju kao najbolje ili pak kao najuspješnije pastoralne putove. Takva se namjera ne čini osobito važnom niti dobrodošlom u sadašnjim okolnostima. Štoviše, puno se više čini važnom i potrebnom namjera dodatnog proučavanja i predstavljanja metodologije koja po našem skromnom sudu ima prilično jasno utemeljenje i zasigurno uočljivu pastoralnu učinkovitost, a čiji se strukturalni elementi k tomu također pokazuju vrlo prisutnim i aktualnim i u recentnim dokumentima crkvenog učiteljstva. Zato i je primarni cilj u odnosu na ovo pitanje upravo teološko-pastoralno produbljivanje ove metodologije i to u onim segmentima u odnosu na koje se prepoznaje dodatni prostor za teološka pojašnjenja. Konkretni je cilj, jasno, još jednom predstaviti ovu metodu kao dobrodošlu, poželjnu i korisnu u crkvenoj praksi. Ovaj se cilj u posljednjem poglavlju knjige ostvaruje i kroz nastojanje prikazivanja značenja elemenata metode u nekoliko izdvojenih pastoralnih konteksta koji su po sebi različiti, a opet nužno upućeni jedni na druge. To se nastojanje čini posebice pastoralno korisnim u smislu prikazivanja uspješnosti metode u 9

odnosu na konkretno djelovanje. Ovaj pothvat nije usmjeren prema detaljnom sekvencioniranju ni minucioznom prikazivanju pojedinih etapa ni dimenzija metode u točno određenim pastoralnim projektima, jer se ovo djelo po sebi ne bavi time. Ono više služi kao teološka pomoć u smislu mogućeg korištenja u stvaranju i aktualizaciji pojedinih projekata. Na početku valja također naglasiti činjenicu nastavljanja produbljivanja ove tematike na temelju originalnih uvida koje je autor ovog djela uočio u djelima stranih i domaćih pastoralista, a osobito u onim rimske lateranske škole pastoralnih teologa, kao i u smjernicama crkvenog učiteljstva. Svima njima najprije se duguje zahvalnost i uvažavanje onoga na čemu je moguće nastaviti teološko-pastoralno proučavanje. To bi, u konačnici, trebala i biti jedna od glavnih namjera pastoralista čije se djelovanje nastavlja na ono uvaženih učitelja i kolega koji su im prethodili i koji su im u baštinu ostavili puno blaga teološko-pastoralnog znanstvenog zalaganja u odnosu na koje su sami ostavili pisani trag, a sve s ciljem unapređenja pastoralne prakse u konkretnim povijesnim razdobljima.

II. METODA

Uvod

Metoda prakse vjere u posljednjih se nekoliko desetljeća detaljnije, a moglo bi se reći posljednje se cijelo stoljeće specifično, profilira na različite načine. Pastoral je u nekome pogledu uvijek podrazumijevao određenu metodu, iako je ona najčešće bila nesvjesno tematizirana i često neodređena. No, već temeljna povezanost teološke teorije i prakse ukazuje na aktualnost činjenice postojanja određene metode pastorala. Ta je činjenica, dakle, sasvim logičan izričaj temeljne potrebe pastorala za metodom. Na početku ovoga drugog odlomka knjige o metodi u pastoralu treba iznijeti nekoliko činjenica i pojašnjenja koja će iščitavanje stranica koje slijede učiniti smislenijim, povezanijim i teološko-pastoralno plodonosnijim. Ponajprije, valja se zaustaviti na tvrdnji da je metoda u epistemološkom smislu jedan od ključnih elemenata pastoralne teologije kao znanstvene teološke discipline. Ta je disciplina proučava s ciljem njezine određenosti služenju konkretnomu pastoralu. U tome pogledu ovdje se u prvom redu razrađuje metoda pastoralne teologije čiji se konkretni odjeci prepoznaju kroz usmjerenost prema konkretnom pastoralnom djelovanju Crkve. Drugo, metoda pastoralne teologije kao još uvijek otvoreno pitanje u teološkim raspravama pastoralista, ovdje se ne tematizira s ciljem rasplamsavanja takvih rasprava o (ne)ispravnosti pojedinih metodoloških pristupa koji su se u posljednjim desetljećima isprofilirali u povijesti ove discipline. Takve su se rasprave u puno navrata do sada pokazale ne baš osobito korisnim niti svrsishodnim. To ne znači da rasprava po sebi nije potrebna, već je ovdje, zbog potreba ove knjige, ispuštena. I treće, razrada metode teološko-pastoralnog raspoznavanja ili razlučivanja koja se poduzima u ovoj knjizi, ne poduzima se s ciljem ponavljanja njezinih već dobro poznatih sastavnica koje je osobito prof. Sergio Lanza detaljno 27

prikazao zainteresiranoj teološko-pastoralnoj javnosti. Ova se razrada poduzima s ciljem daljnjeg razvijanja u prvom redu teologije na kojoj je zasnovana ova metoda, tj. s ciljem rasta poznavanja jedne teološko-pastoralne baštine koja se u pogledu pastoralne metode pokazuje osobito obećavajućom. Ovaj je element potrebno posebno naglasiti jer se on odnosi na jednu od temeljnih postavki vezanu za metodu u teologiji, a riječ je o njezinoj povezanosti s osobnim elementom onih koji je ostvaruju, tj. onih koji se s njome bave, a to znači i s elementom kreativnosti i odgovorne teološke poduzetnosti s obzirom na tematiziranje i aktualiziranje metode.25 Upravo je element razlučivanja među glavnim operacijama unutar spektra aktivnosti svjesnog subjekta u bavljenju metodom.26 Osobita se namjera pisanja ovih stranica o metodi teološko-pastoralnog raspoznavanja prepoznaje i u nastojanju što jasnijeg prikazivanja značenja njezinih pojedinih elemenata za konkretni pastoral. Pritom se knjiga ne vodi nastojanjem iscrpljivanja tematike, već pokušajem skromnog doprinosa njezinu produbljivanju. Ovdje je, dakle, riječ o daljnjem uvodu u metodu u pastoralu. U tome pogledu valja najprije podsjetiti na opće elemente metode teološko-pastoralnog raspoznavanja, tj na njezine tri etape i tri dimenzije:27 Etape: analiza i vrjednovanje, odluka i projektiranje, aktualizacija i provjera Dimenzije: kairološka, operativna, kriteriološka. Sagledavanje ovih elemenata metode teološko-pastoralnog raspoznavanja koje se, s obzirom na neke konkretne pastoralne kontekste, poduzima u trećem poglavlju knjige, valja najprije dodatno utemeljiti u govoru o važnim postavkama metode u pastoralu kao takve. Zato proces teološkog razlučivanja same metode polazi od tih temeljnih postavki i određenja. Kao što je naznačeno već u nazivlju, a s time i u sadržajnom okviru njezinih etapa i dimenzija, ova metoda, uz svoju bitnu usmjerenost konkretnosti pastorala, kao važnu oznaku ima svoju duboko teološku analitičnost koja se sagledava vrlo realno u smislu oznake koja govori o njezinoj cjelovitosti.28 Osim toga, metoda je određena i realnom otvorenošću interdisciplinarnim elementima, ali i operativnošću i osobito teološko25

27 28

Usp. Dalibor RENIĆ, Uvid i metoda. Filozofija i teologija Bernarda Lonergana, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2018., 378–379. Usp. Bernard J. F. LONERGAN, Method in Theology, University of Toronto Press, Toronto, 2003., 15. Sergio LANZA, Convertite Giona. Pastorale come progetto, 116–118. Budući da se analiza u metodi kao takva sagledava prvotno u cjelovitosti metodološkog procesa kao povratnog i refleksivnog u odnosu na sve njezine sastavnice. Više o tome

-pastoralnom kritičnošću, napose u elementu provjere. Upravo u tome smislu ova metoda odgovara na dva temeljna zahtjeva koji se tiču same metode u teologiji, a onda ovdje i posebne discipline kojoj služi. U odnosu na prvi zahtjev može se ustvrditi da ova metoda ponajprije odgovara na temeljni zahtjev pitanja o metodi, tj. da je ovdje riječ o normativnom uzorku aktivnosti koje su povezane i koje su po sebi povratnog karaktera, a smjeraju rezultatima koji su kumulativni i progresivni.29 U odnosu na drugi zahtjev koji se tiče uopće bavljenjem pastoralnom ili praktičnom teologijom, kao što će biti još vidljivije u knjizi, ova metoda odgovara njezinomu temeljnom nastojanju koje se tiče unapređenja konkretne pastoralne prakse i življenja vjere. S time se ovo nastojanje poklapa općenito s nastojanjem oko ispravne metode u cijeloj teologiji koja mora biti koncipirana u smislu stalnih odgovornih povezivanja i prijelaza između razumijevanja istine i odgovorne prakse vjere, čega nema bez metodologije koja će pomagati što ispravnijemu teološkom iščitavanju realnosti.30 II.1. Metoda određena teološkom teorijom i ujedno praktična

Ne ulazeći u pojedinosti vezane za dubinsko teološko proučavanje metode u teologiji kao takve, ovdje se iznose važni uvidi o naravi metode teološko-pastoralnog razlučivanja kao teološke i ujedno praktične stvarnosti. Pritom se promišljanje o ovim uvidima oslanja i na bitne elemente proučavanja nekih važnijih teoloških autoriteta31 koji su dali važne naznake o metodi teologije u cjelini, što analogno vrijedi i za metodu u pastoralnoj teologiji. Polazeći od specifičnosti i zasebnosti teološkog objekta pastoralne teologije, valja najprije istaknuti činjenicu da se njezina metoda treba i ustvari jedino može pravilno elaborirati samo polazeći od bitne povezanosti s tim objektom, kako onim materijalnim, tako osobito formalnim. Kao materijalni objekt ove discipline prepoznaje se djelovanje Crkve kao takvo, ili bolje rečeno, Crkva u svojem djelovanju. Formalni objekt je daleko konkretniji i specifičniji. Budući da je Crkva u svojem djelovanju teološki objekt proučavanja i drugih teoloških disciplina, formalni objekt koji se prepoznaje u konkretnom djelovanju oko stalnog unapređenja i osuvremenjivanja pastoralne prakse specifični je kut proučavanja

29 30 31

vidi u: John SWINTON – Harriet MOWAT, Practical Theology and Qualitative Research. Second Edition, SCM Press, London, 2016., 267. Usp. Bernard J. F. LONERGAN, Method in Theology, 5. Usp. isto, 12–13. Pri čemu se u prvom redu misli na Bernarda Lonergana.

pod kojim pastoralna teologija reflektira nad svojim materijalnim objektom proučavanja. Istina da metoda pastoralne teologije treba biti ujedno teološki teorijska i praktična, ako je uzeta u razmatranje pod posebnim vidom u odnosu na praksu, ponajprije upućuje na činjenicu temeljnih procesa ukupne teološke spoznaje. Pritom se pobliže misli na činjenicu da se teološka spoznaja kao takva rađa u strukturalnoj povezanosti s iskustvom, tj. s praksom. To upućuje na dodatno dublju činjenicu koja je određena tvrdnjom da se teološka spoznaja određuje u strukturalnoj određenosti s razumijevanjem Božje objave koja se, opet, prepoznaje i posreduje preko kulturoloških, tj. povijesnih ili praktičnih elemenata. To ne znači da je Božja riječ kao takva »proizvod povijesti«, već da se ona posreduje povijesno. Sve to još jednom upućuje na strukturalnu logiku utjelovljenja. Gornji navodi ukazuju, dakle, na istinu da metoda prepoznavanja i razumijevanja vjerskih stvarnosti u sebi uključuje duboko praktične elemente i postupke. Takvi se postupci mogu opisivati na različite načine, no njihovo je praktično značenje neupitno.32 II.2. Metoda koja uvažava istinsko duhovno iskustvo

Istinska metoda pastoralne teologije ona je koja dubinski uvažava duhovne odrednice strukturiranja, upućenosti i djelovanja Crkve. Tema kršćanske duhovnosti vrlo je široka i stoga se ona ovdje ne elaborira detaljno kao takva. Iznose se, naprotiv, oni njezini elementi u odnosu na koje se tema teološko-pastoralne metodologije posebice ističe. Drugim riječima, žele se sagledati sastavnice duhovnosti važne za ispravno pozicioniranje i aktualiziranje teološko-pastoralne metodologije. To se pitanje čini osobito važnim zato što teološko-pastoralna teorija kontinuirano upućuje na mnoge elemente prakse koji su izvorištem nejasnoća i nesporazuma koji umnogome narušavaju djelovanje Crkve i njegovu ljepotu i izražajnost. Kao što je vidljivo iz prijašnjih navoda, metoda pastoralne teologije nužno je vrlo praktična; usmjerena je na konkretno djelovanje i zapravo krajnji je razlog njezinog elaboriranja konkretno i što bolje pozicioniranje crkvene prakse. Kako bi metoda doista i služila ovakvom cilju, važno ju je razrađivati u povezanosti s bitnim značajkama prakse zajednice koja ima sasvim specifične nosive duhovne elemente. Ovo je pitanje tim važnije uzme li se u obzir činjenica da su se u proš32

Za dublju i detaljniju ilustraciju naznačenih postupaka korisno je posegnuti za opisom tzv. transcendentalne metode u teologiji koji opširno razrađuje Lonergan. Usp. Bernard J. F. LONERGAN, Method in Theology, 13–20.

losti neki metodološki pristupi u ovome pogledu pokazali vrlo manjkavim upravo iz razloga nedovoljnog uvažavanja specifičnih značajki crkvene prakse u odnosu na duhovnost, te osobito na iskustvo duhovne stvarnosti u Crkvi. Istinski teološka disciplina danostima iskustva pristupa metodički.33 Drugim riječima, upravo teološko sagledavanje iskustva po sebi iziskuje metodu. U pastoralnoj teologiji to je tim važnije jer je iskustvo u nekom pogledu jedna od najspecifičnijih raspoznajnih oznaka njezinih teoloških napora, osobito imajući u vidu njezin formalni objekt proučavanja. Kako bi mogla iznositi uvide koji će biti relevantni za povijesnu pastoralnu praksu, nužno je što bolje te, u nekom pogledu, što učinkovitije metodološko pozicioniranje u odnosu na iskustvo. No, duhovno iskustvo o kojemu je ovdje riječ, ima specifične oznake. Nije riječ ovdje o neodređenom obliku religioznog iskustva, niti pak o ljudskom iskustvu kao takvom. Ovdje nije riječ niti o neodređenom kršćanski obilježenom iskustvu. Sve te oblike iskustva valja sagledavati u njihovoj specifičnosti te, ako je riječ o teološkom sagledavanju, u povezanosti sa specifičnim područjima proučavanja, kao što su područje teologije religije ili pak područje fundamentalne teologije i dr. Kada je, naprotiv, riječ o praktičnoj ili pastoralnoj teologiji s katoličkim predznakom, iskustvo je u prvom redu vezano za pastoralnu praksu Katoličke Crkve. Ako se pojam iskustva u odnosu na metodu pokuša odrediti polazeći od gornjih teološko-pastoralnih uvida, postaje jasnijom činjenica da je ovdje u prvom redu riječ o iskustvu s crkvenim obilježjem. Riječ je o kompleksnoj stvarnosti čije se sastavnice kreću od onih duhovne naravi odnosa s Bogom, preko odnosa prema sebi i zajednici, do referenci na odnos s prirodom, kulturom i znanošću. Ta stvarnost uključuje sve sastavnice osobe i usmjerena je određenju uvjerenja i stava, a s time i svjedočenja.34 33 34

Usp. Dalibor RENIĆ, Uvid i metoda. Filozofija i teologija Bernarda Lonergana, 375. Nikola VRANJEŠ, Pastoral danas. Izabrane teme iz pastoralne teologije, 350: »To je iskustvo iskrena susreta s Bogom u riječi, u molitvi, u sakramentima i u zajedništvu Crkve. Osobno iskustvo uvijek je i crkveno iskustvo, događa se imajući u vidu Crkvu kao zajednicu Kristovih učenika, u okvirima Crkve i na službu njezinom poslanju. Crkveni kriteriji su kriteriji istinskog vjerskog iskustva. Obrisi tog iskustva odjekuju u susretu s prirodom, s plemenitom umjetnošću, s dobrim plodovima kulture i utemeljenim rezultatima znanosti. Bez te dimenzije osobnog iskustva nije moguće evangelizirati. Evangelizator najprije mora biti svjedok svoga osobnog iskustva Boga, da bi potom mogao evangelizirati druge. Nadalje, iskustvo treba postati život i uvjerenje. Iako iskustvo može biti jačeg ili slabijeg intenziteta, važno je reći da se ono nipošto ne odnosi samo na osjećaje, već nužno uključuje razum, volju i slobodu, tj. cijeloga

Razlučivanje duhovnog iskustva izuzetno je kompleksno i danas predstavlja jedno od najizazovnijih područja crkvenog angažmana na različitim razinama. Raspon tih razina kreće se od osobne, preko obiteljske i drugih, sve do razine crkvene zajednice. Ako se u pastoralnom pogledu pozornost najprije zadrži na ovoj posljednjoj razini, treba krenuti od činjenice da je razlučivanje duhovnog iskustva pojedinaca i zajednica strukturalni element pastorala, tj. da je povezanost pastorala i duhovnosti ključna. To treba tim više isticati jer se osobna razina duhovnog iskustva, bilo samih osoba, bilo službenih predstavnika zajednice, prečesto pokušava prepuštati isključivo ili pretežito osobnim prosudbama pojedinaca. Upravo takvo nagnuće često dovodi do velikih osobnih duhovnih i drugih problema, ali i do velikih izazova za život crkvenih zajednica, osobito onih župnih. Stoga bi u razlučivanju duhovnog iskustva trebalo biti uvažavano nekoliko važnih teološko-pastoralnih elemenata. Najprije valja uočiti činjenicu da iskustvo duhovne stvarnosti po sebi zahtijeva razlučivanje i to razlučivanje u povezanosti s Crkvom, koja i pojedincima i manjim zajednicama koje su u njezinom okrilju uvijek daje objektivnije elemente prosudbe. Zato se razlučivanje kao metoda pastorala u ovome pogledu prepoznaje upravo kao aktivnost obilježena Crkvom i usmjerena autentičnom uklapanju onoga što doista jest istinsko duhovno iskustvo u cjeloviti spektar života Crkve. Jasno je pritom da u razlučivanju duhovnog iskustva nije dovoljna samo metoda teološko-pastoralnog raspoznavanja ako se shvati u užemu pastoralnom smislu. No, ta metoda se pokazuje važnim elementom pomoći i u ovome pogledu, te je zato treba i prepoznati u pastoralnom smislu važnom i u odnosu na duhovno iskustvo koje je s pastoralnom bitno povezano. Nadalje, razlučivanje duhovnih stvarnosti načelno bi uvijek trebalo polaziti od uvažavanja činjenice da je bogatstvo duhovnog života bogatstvo pastorala. Bogatstvo tog života i iskustva svjedoči o aktivnosti pojedinaca i zajednica u vjeri, o njihovoj otvorenosti Duhu Svetome, te o važnosti doprinosa koji su kao takvi pozvani dati životu Crkve. Upravo se na ovoj točki još jednom ističe važnost i značenje ispravne metodologije koja pridonosi autentičnom uklapanju odrednica iskustva u ukupni život zajednice.35 Uz naznačeno, valja istaknuti i element povratnog utjecaja pastorala na duhovno iskustvo. Naime, iako se bogatstvo duhovnosti i na osobnoj kao i na

čovjeka. Iz te perspektive postaje jasno da iskustvo nije vezano tek za neke prolazne trenutke, već za stav i uvjerenje života kao takvog.« Usp. James D. WHITEHEAD – Evelyn EATON WHITEHEAD, Method in Ministry. Theological Reflection and Christian Ministry. Revised Eedition, 51.

zajedničarskoj razini može i treba redovito razlučivati i u smislu podvrgavanja kritičkoj prosudbi, nužno je uvažiti i činjenicu da i sami modeli pastorala utječu na duhovni život. To znači da dobre, ali i problematične strane zamijećene u duhovnom životu osoba i zajednica nužno, barem jednim dijelom, proistječu iz pastoralnih modaliteta i oblika koji se gaje i ostvaruju u određenome pastoralnom ozračju. Povezanost pastoralnog djelovanja i duhovnosti nije samo strukturalna već i međuovisna i recipročna. II.3. Metoda jasno povezana s disciplinom

Ne samo da je metoda u pastoralnoj teologiji potrebna jasnoće s obzirom na temeljne teološke postavke koje su, u odnosu na objekt discipline, u nekom pogledu općenitije naravi već je ta metoda također potrebna jasne određenosti s obzirom na vlastitu disciplinu. Ta činjenica po sebi podrazumijeva i jasna razlikovanja između načina i objekta proučavanja pastoralne teologije i drugih teoloških disciplina, jer nejasnoće na tome području ostavljaju negativne posljedice na sve sastavnice pojedine discipline, pa tako i na metodu. Ovi navodi vjerojatno će se, u nekome pogledu, prepoznavati i kao pokušaj sužavanja perspektive s obzirom na određivanje metode, a u nekom smislu i objekta ove discipline. Važno je zato poduzeti i jedan drugi pokušaj, a to je onaj dodatnog razjašnjavanja onoga što se ovdje želi naglasiti. Važno je, naime, kao što je to dobro poznato, ali prečesto zaboravljano, razlikovati specifično pastoralno djelovanje u sebi od evangelizacijskog djelovanja u najširem smislu, a posebno od djelovanja s ciljem međureligijskog dijaloga ili drugih oblika dijaloga s drugim religijama ili kulturama. Ako se to ne čini, gubi se specifičnost i pastorala, ali i dugih oblika djelovanja. U nekom se pogledu dolazi do oblika nejasne, često improvizirane, neodređene i u konačnici besperspektivne prakse koja malo kome koristi i malo koga izgrađuje. Stoga se i u pogledu metode valja voditi jasnim načelima. To ne znači da pastoral po sebi nema veze s evangelizacijom, naprotiv. On je, u širem smislu riječi, sastavni i središnji dio integralnog i zaokruženog procesa evangelizacije. Ne znače gornji navodi ni to da pastoral po sebi nema poveznica sa suvremenom kulturom, svjetonazorskim okružjima, znanstvenim i drugim utjecajima, naprotiv. Pastoral je uronjen u povijest sa svim njezinim oznakama. On je bez nje nezamisliv; ona mu je poziv i izazov. No, da bi bila riječ o istinskom pastoralu, on mora zadržati i svoju specifičnost i sasvim određeno značenje i prepoznatljive konkretne izričaje. Upravo je stoga prikladna metoda, u tom smislu, od ključnog značenja. 33

SADRŽAJ

Skraćenice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

I. PROJEKT Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . I.1. Život kao projekt . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . I.2. U suočavanju s kulturom ‘bez projekta’ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . I.3. Zašto pastoral pod prizmom projekta? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . I.4. Teološko-duhovna utemeljenost i opravdanost . . . . . . . . . . . . . . . . . I.5. Elementi projektualnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . I.5.1. Teološko-pastoralna vizija ili perspektiva . . . . . . . . . . . . . . . . I.5.2. Pastoralne smjernice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . I.5.3. Projekt . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . I.5.4. Program i programiranje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . I.6. Važnost projektualnog pristupa za ukupni pastoral . . . . . . . . . . . . . .

11 11 13 15 18 21 21 23 24 24 25

II. METODA Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . II.1. Metoda određena teološkom teorijom i ujedno praktična . . . . . . . . II.2. Metoda koja uvažava istinsko duhovno iskustvo . . . . . . . . . . . . . . II.3. Metoda jasno povezana s disciplinom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . II.4. Metodologija za vrijeme koje dolazi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . II.5. Metoda za istinski pastoralni susret . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . II.5.1. Izvorišta i elementi pastorala kao susreta . . . . . . . . . . . . . . . II.5.2. Opasnosti za ostvarivanje pastorala kao susreta . . . . . . . . . II.5.3. Metoda uključivosti i integracije, s posebnim osvrtom na ulogu svećenika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

27 29 30 33 34 34 35 39 40 145

II.6. Od susreta do zajedništva – razlučivanje i zajednica . . . . . . . . . . . . 44 II.7. Metoda za razlučivanje kulture . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45 III. ELEMENTI METODE U RAZLIČITIM PASTORALNIM KONTEKSTIMA Uvodna pojašnjenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47 III.1. Razlučivanje u pastoralu župne zajednice danas . . . . . . . . . . . . . 48 III.1.1. Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 48 III.1.2. Analiza i vrjednovanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 50 III.1.3. Elementi za stvaranje pastoralnih odluka . . . . . . . . . . . . . 55 III.1.3.1. Nekoliko naznaka o župnome pastoralnom vijeću danas . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 62 III.1.4. Ostvarivanje i provjera . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 66 III.2. Razlučivanje u pastoralu kulture . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83 III.2.1. Analiza i vrjednovanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83 III.2.2. Odluka i projektiranje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 89 III.2.3. Elementi aktualizacije i provjere . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 90 III.3. Razlučivanje u pastoralu braka i obitelji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 94 Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 94 III.3.1. Analiza i vrjednovanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 95 III.3.2. Odluke i projekti za brak i obitelj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 105 III.3.3. Ostvarivanje i provjera . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 117 III.4. Pastoral nekad i danas na području Riječke metropolije – razlučivanje u specifičnome povijesnom kontekstu . . . . . . . . . . . 121 Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121 III.4.1. Analiza i vrjednovanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 122 III.4.2. Odluke i projekti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 126 III.4.3. Aktualizacija i provjera . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 127 Zaključak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 129 Literatura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 133 Iz recenzija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 139 Kazalo imena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 143 146