Predgovor
Bog je kroz povijest spasenja govorio ljudima više puta i na više načina. Njegov je govor dosegao vrhunac i puninu u Sinu, u Isusu Kristu (usp. Heb 1,1-2).
Božja objava koja nam je zapisana u Svetom pismu krije se u različitim književnim vrstama i oblicima, kao što su primjerice drama, kronika, epska ili lirska pjesma. Sam Isus je o svom Ocu i njegovu kraljevstvu govorio izravno, a često i u slikama i poredbama, gdjekad u zagonetkama i poslovicama, ushićeno i svečano pred mnoštvom, gdjekad polemično i oštro sa svojim protivnicima, često nasamo, u intimnom nagovoru i pouci užega kruga učenika, u živahnom razgovoru u četiri oka, osobno i diskretno kao u slučaju Nikodema ili žene Samarijanke na Jakovljevom zdencu.
U novozavjetnim zajednicama nastavljena je slična praksa. Tamo se o novosti koja je nastala Isusovom smrću i uskrsnućem propovijeda, poučava, pišu se pisma, poslanice, slažu poklici, pjevaju himni. O dovršenju i punini spasenja često se govori u simbolima i metaforama. Kroz daljnju povijest Crkve evanđelje se također naviješta na mnoge načine. O Bogu Gospodina našega Isusa Krista, o Isusu Kristu Sinu Božjemu i o Duhu Svetomu – „Poljupcu“, Očevoj i Sinovljevoj ljubavi, govori se i piše u pismima prijateljima i protivnicima, u doslovnom i prenesenom značenju, u obliku nagovora, poticaja i opomene, putem dijaloga i rasprava, kroz pjesmu i pohvale. Pišu se ozbiljne i opširne rasprave; u definicije se uobličuju osporavane istine; tumače se pojedina evanđelja i druge knjige
7
Anton Tamarut: PUT VJERNOSTI
Svetoga pisma. Pišu se homilije i razmatranja; zapisuju mistična i intimna iskustva i doživljaji u stihu i prozi; uobličuju se molitveni obrasci za liturgiju i osobnu pobožnost. Jednom riječju, sadržaj Objave i iskazi vjere uobličeni su u brojnim govornim i pisanim vrstama i oblicima.
Dakle, govor o jednom te istom Otajstvu odjeven je u različito ruho. Bitna je istina! Sâm sadržaj objave i vjere u svim vremenima i u svim oblicima prenošenja mora biti sačuvan, jedan i isti, nepromijenjen, dok načini i oblici kako se on prenosi, naviješta i tumači mogu i čak trebaju biti različiti i promjenjivi, prilagođeni onima kojima su namijenjeni, njihovim mogućnostima i sposobnostima razumijevanja. Takvi brojni načini i mogućnosti neizravno govore o tom istom Otajstvu koje je u konačnici beskonačno, neiscrpno i neizrecivo.
Knjiga koju, poštovani čitatelju, držiš u ruci svojevrsna je zbirka koja skromno također želi posvjedočiti o tome kako je o jedincatom otajstvu Božje ljubavi moguće govoriti u različitim teološkim i duhovnim vrstama i oblicima, kroz prigodan teološki osvrt, prikaz i analizu; kroz dijalog i razgovor, razmišljanje i samopromatranje. Ona govori i o potrebi da svoju usredotočenost na neistraživo „Otajstvo mudrosti i znanja“ podijelimo sa svojim bližnjima, s osobama s kojima dijelimo isto ili slično iskustvo vjere. U ovom slučaju, kao autor, na prvome mjestu mislim na zajednicu vjernika s kojom kroz proteklih dvadeset godina u srcu Zagreba, u crkvi svetoga Vinka Paulskog razmišljam o Božjoj riječi, slavim sveta otajstva i kušam plodove kršćanske ljubavi. Posebno mi je na pameti
8
Kršćanski kulturni centar koji je potekao iz te iste zajednice. U ulozi duhovnika udruge osjetio sam u brojnim prilikama i u različitim programima u srcima njezinih članova strast za onim što je Božje, vruću želju da kraljevstva Božjega među nama bude još više. Zahvaljujući sestrama milosrdnicama koje su mi pružile smještaj u svom samostanu i mogućnost kreativnog djelovanja u svojoj crkvi, mogao sam uz važnost i ljepotu profesorske službe na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu osjetiti ljepotu i veličinu svećeničkog poziva i poslanja namijenjena dobru Božjega naroda. Tu sam imao mogućnost zalagati se za obiteljsko lice Crkve. Redovito sam slavio euharistiju i propovijedao, držao nagovore i predavanja, družio se i puno razgovarao, razmišljao i pisao pjesme. Sav sadržaj ove knjige u raznolikosti vrsta i oblika nastao je u ozračju vjerničke zajednice u Frankopanskoj. U njemu se na svoj način ogleda bogatstvo i raznolikost iste zajednice, njeno jedinstvo u različitosti i raznovrsnosti, i to po različitim osnovama, ne samo po dobnim i generacijskim.
Tiho se nadam da će poticaji i poruke ove knjige naći put i do mnogih drugih zajednica vjernika i pojedinaca s kojima sam tijekom svoje svećeničke službe dijelio iskustvo milosti i dara. Zahvaljujem Kršćanskoj sadašnjosti i Kršćanskom kulturnom centru što su i ovog puta spremno i radosno prihvatili objaviti moju knjigu. Posebno sam zahvalan njihovim čelnim osobama, gospodinu dr. Stjepanu Brebriću i gospođi odvjetnici Mariji Perčić, u kojima sam našao gorljive podupiratelje svojih duhovnih i teoloških promišljanja. Neka put vjernosti koji nije lak, ali je jedini ispra-
9 predgovor
Anton Tamarut: PUT VJERNOSTI
van i isplativ, u svima koji se njime kreću donese onu
radost radi koje se Sin Božji utjelovio i postao nam suputnikom i supatnikom, prijateljem i zaručnikom: „da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna“ (Iv 15,11).
U Zagrebu, na svetkovinu Presvetog Trojstva, 4. lipnja 2023.
Anton Tamarut
10
Put vjernosti, a ne uspjeha
Na marginama razmišljanja o sinodalnom putu Crkve
Rijetko je koja slika tako prikladna za opis Crkve kao što je to slika puta. Put i Crkva idu zajedno. Crkva je narod Božji na putu. Ona je već u Starom zavjetu kao takva predoznačena. Novi zavjet toj slici daje novu dimenziju i konačno značenje. Crkva je na putu prema nebeskoj domovini. Njezina obećana zemlja je nebeski grad Jeruzalem i njezin konačni cilj susret s Bogom u njegovu očinskom domu. Put Crkve je jasno trasiran i označen: Isus Krist je njezin put. A vođa na tom putu je Duh Sveti. U tom svjetlu uz Isusove jasne riječi o sebi kao putu (usp. Iv 14,6), a o Duhu Istine kao onome koji će učenike uvoditi putem u svu istinu (usp. Iv 16,13), dovoljno se još spomenuti misli sv. Augustina: „Malo je bilo Bogu da svoga Sina učini tek pokazateljem puta, on njega učini i putom, da ideš njime koji će ravnati tobom dok po njemu hodiš“ (Enarratio in Psalmos, 109,3). Zanimljiva je i znakovita činjenica da se kršćanstvo u nastajanju prozvalo Put (usp. Dj 9,2; 18,25; 24,22).
Put kao metafizička i duhovna veličina
Put je prostorna i vremenska, ali još više duhovna i metafizička veličina. Tako se npr. u proroka Jeremije spominje „put života“ i „put smrti“ (Jer 21,8). Dok se kao zemljopisna veličina može izmjeriti uređajima i mjerama za daljinu i vrijeme, kao duhovna i
13
vjernošću do sigurnosti
metafizička veličina put izmiče prostornom mjerenju te radije podliježe intuitivnim i duhovnim, umnim i osjećajnim procjenama i opisima. No kao i u mnogim drugim slučajevima tako i u ovome: materijalno i tjelesno, prostorno i vremenito može dobro poslužiti u razumijevanju duhovnog i nevidljivog, nebeskog i vječnog. Iskustvo i doživljaji zemaljskih, tjelesnih i vremenitih stvarnosti pomažu nam da lakše dočaramo i makar u jezik slike dovedemo slutnje, iskustva i doživljaje nebeskih, duhovnih i vječnih, jednom riječju metafizičkih stvarnosti. Zapravo mogućnost usporedbe, koliko god ona bila manjkava i nesavršena, pokazuje da između tjelesnog i duhovnog, zemaljskog i nebeskog, vremenitog i vječnog ne postoji nepremostivi jaz, nego radije određena povezanost i sličnost.
Ono, naime, što možemo ustvrditi za put u prostoru i vremenu, možemo slično reći i za duhovni put, koji može biti duži ili kraći, lak, lakši ili težak, teži ili najteži. Ono što nam se može dogoditi na materijalnom putu može nam se dogoditi i na duhovnom putu: možemo na nj krenuti pripravljeni ili nepripremljeni, možemo se brzo umoriti, doći do pola puta i odustati, ili pak biti uporni i uza sve zapreke i krize koje nas na putu snađu doći do kraja, odnosno do cilja. Možemo na putu početi sumnjati u izbor puta i vodiča, možemo prigovarati, mrmljati i kritizirati. Dok smo na jednom putu može nam se nametnuti razmišljanje o drugom, poželjnijem i privlačnijem. Ponekad nam se može činiti da su pojedine dionice na putu kojim smo oduševljeno krenuli ipak nepotrebne, da ih se trebalo i moglo preskočiti ili zaobići, a put bi tada bio ljepši i lagodniji. Drugim riječima, put se mogao znatno skra-
14
titi, a na cilj se moglo stići brže i lakše. Moglo bi se još navesti puno sličnih mogućih dojmova i iskustava s puta, ne zanemarujući dakako ni one koji su proživljenim putom oduševljeni i svima bi ga preporučili. Koliko putnika, toliko i doživljaja puta, odnosno priča o putovanju, kako onom tjelesnom tako i onom duhovnom, metafizičkom.
Isusov put s učenicima
Za „putujuću Crkvu“, odnosno „Crkvu putnika“, kako je na više mjesta označava Drugi vatikanski koncil (usp. LG 14, 48, 49, 50), posebnu važnost i značenje ima Isusov put sa svojim učenicima. Prema tom uzornom i jedincatom putu u povijesti spasenja Crkva se treba stalno ravnati, na njemu se nadahnjivati i po njemu ići. U tom svjetlu prvo treba primijetiti da je Isus sa svojim učenicima gotovo neprestano na putu. Nije se vezao uz jedno mjesto, uz jedan grad i pokrajinu. On svoje propovijedanje i djelovanje ne veže uza čvrste strukture i institucije: Sin Čovječji nema gdje nasloniti glavu (usp. Mt 8,20). Propovijeda svima, a ne samo određenim skupinama. Ne zaustavlja se na mjestima gdje doživljava pohvale i priznanja nego želi ići i tamo gdje će to izostati. Učenici se tome čude i radije bi bili s njime ondje gdje ga svi traže i gdje je i njima zbog toga ljepše (usp. Mk 1,37-38).
S pogledom na današnje duhovno ozračje u svijetu općenito, posebno na Zapadu, važno je podsjetiti na Isusov put s učenicima kroz Samariju (usp. Lk 9,52-55). Nije li, naime, u značajnom dijelu svijeta, na osobit način u sekulariziranoj i pokumirenoj Europi, duhovno okružje i ozračje za Isusa i njegove učeni-
15 vjernošću do sigurnosti
ke negostoljubivo, nepoželjno, gotovo neprijateljsko?!
No iako zna na kakav prijem može računati u Samariji i što mu se tamo može dogoditi, Isus ne izbjegava voditi učenike takvim zemljopisnim i duhovnim prostorom. Štoviše, iskustva na tom putu su mu dragocjena za ispravljanje, odgajanje i poučavanje učenika. Prekorava njihovu srdžbu i pomisao da se duhovnom premoći i osvetom obračunaju sa svojim prezirateljima i protivnicima. Odgaja ih za snošljivost i poniznost.
Susret i razgovor sa ženom Samarijankom na Jakovljevu zdencu, kao i kasnije s njezinim sugrađanima, bit će dobra prilika za nadvladavanje netrpeljivosti, duhovnih zabluda i neznanja, nepotrebnog neprijateljstva, sumnji i nepovjerenja. Bit će to prilika za međusobno zbližavanje, za susret i život u jednoj vjeri i u jednoj istini (usp. Iv 4,4-42).
Isusov put ima jasan cilj. On prema tom cilju ide odlučno, za razliku od njegovih učenika, od kojih su jedni njegovom odlučnošću prestrašeni, a drugi zaprepašteni te bi ga svakako htjeli zaustaviti i odvratiti od tog cilja, skrenuti ga u svoju stranu, usmjeriti prema svojim svjetovnim željama i namjerama. No on se ne da smesti! Sa svom odlučnošću nastavlja put prema Jeruzalemu, gdje ima biti predan glavarima svećeničkim i pismoznancima. Tamo će biti osuđen na smrt, predan poganima, izrugan i popljuvan, izbičevan i ubijen, ali će treći dan i ustati (usp. Mk 10,33-34). Njegovim učenicima nikada ne bi palo na pamet poći tim putem, još manje dovršiti svoj život na njegov način.
U vezi s Isusovim putom u Jeruzalem važno je uočiti i sljedeće: čim učenici malo zaostanu za Isusom ili
16
vjernošću do sigurnosti
202 Anton Tamarut : pu T vjernos T i Sadržaj Predgovor........................................................................... 7 VJERNOŠĆU DO SIGURNOSTI ............................... 11 Put vjernosti, a ne uspjeha. Na marginama razmišljanja o sinodalnom putu Crkve ...................... 13 Put kao metafizička i duhovna veličina................ 13 Isusov put s učenicima ............................................... 15 Put Crkve označen u Isusovu putu s učenicima.. 17 Narav i dinamika sinodalnog puta Crkve ............ 18 Svrha sinodalnog puta Crkve................................... 21 Sigurnost i strah ............................................................. 24 Čemu služi strah? ....................................................... 25 U čemu naći sigurnost? ............................................. 26 Prevlast sekularne eshatologije ............................... 28 Sigurnost i strah u svjetlu evanđelja ...................... 30 LJUBAVLJU DO RADOSTI ........................................ 33 (Su)odnos naravne i sakramentalne ženidbe prema pobudnici Amoris laetitia – Radost ljubavi ............. 35 Uvod ............................................................................... 35 Evanđelje obitelji u povijesnoj i eshatološkoj perspektivi ................................................................ 38 Čovjekova bogolikost – temelj naravne ženidbe........................................................................... 40 Kristovo otajstvo spasenja – osnova za razumijevanje sakramentalnosti ženidbe ........ 45 (Su)odnos između naravne i sakramentalne ženidbe ...................................................................... 52 Zaključak ...................................................................... 59
203 sadržaj Obitelj između stvarnosti života i očekivanja Crkve................................................................................. 61 Crkva i obitelj u bliskim i prožimajućim odnosima .................................................................. 62 Uzajamnost u očekivanjima i pomoći ................... 64 Govor o obitelji utemeljen u stvarnosti ................. 66 Dostojanstvo i poslanje obitelji ............................... 67 Duhovno i kulturalno ozračje suvremene obitelji ........................................................................ 69 Kako Crkva može pomoći obitelji? ......................... 74 Umjesto zaključka: Crkva u obitelji, obitelj u Crkvi....................................................................... 79 DIJALOGOM DO ISTINE........................................... 83 Božić je poziv na ljubav i milosrđe.............................. 85 Uskrs je blagdan života i nade ..................................... 99 Milosna snaga Crkve upravo je u njezinoj nesavršenosti ................................................................ 106 Ponizno o sebi, a pažljivo o drugom ..................... 106 Kultura dijaloga stanje je duha u društvu ......... 108 Nitko u Crkvi ne može ostati ravnodušan .......... 109 Crkva se ne može pretvoriti u debatni klub ....... 111 Postoje mnoga područja crkvenog života ............ 113 U dijalogu priznati svaku zakonitu različitost .................................................................... 114 Potreba ozbiljnih analiza i rasprava u crkvenim medijima .............................................. 115 Reći ono što se misli a ne uvrijediti drugoga ...... 116 Današnjem je svijetu potrebna Crkva s obiteljskim licem ......................................................... 117
204 Anton Tamarut : pu T vjernos T i RAZMIŠLJANJEM DO POBOŽNOSTI ................ 127 Kristom zaodjenuti ..................................................... 129 Stvoreni za ljubav ........................................................ 132 Suradnici u Božjem djelu ........................................... 134 Otajstvo zaručničkog odnosa s Kristom ................. 137 Kvaliteta života – kvaliteta odnosa .......................... 141 Uzorna obitelj .............................................................. 142 O prijateljima i neprijateljima bez pretjerivanja ... 146 Granice milosrđa ili milosrđe po izboru................. 149 Što se ipak isplati? ....................................................... 153 Dobro je dosadno? ...................................................... 156 Mesijanizam znanosti................................................. 159 Nesavršeni i blaženi .................................................... 162 Vjera u Božju providnost ........................................... 165 Žeđ za duhovnošću ..................................................... 170 Temelji radosti ............................................................. 173 Dar spasenja ................................................................. 176 SJEĆANJEM DO ZAHVALNOSTI ........................ 179 Bog susreta i blizine, nježnosti i radosti ................. 181 Dnevnik za Hrvatsko slovo od 18. do 24. prosinca 2017. ............................................................. 181 Smisao koji me izabrao .............................................. 189 Odgođeni odgovori ......................................................... 189 Misao o daru ................................................................... 190 Rani počeci u djetinjstvu .............................................. 191 Na putu prema svećeništvu ......................................... 193 Topla jeka vjernika ........................................................ 194 Bibliografske upute ..................................................... 197 Bilješka o autoru .......................................................... 198
Meni je lako
(aluzija na naslove autorovih knjiga)
Meni je lako jer smijem biti slab
Meni je lako jer sam stvoren za ljubav
Meni je lako jer moja ljubav uvijek ista različito ruho ima
Meni je lako jer imam razloge za radost i nadu
Meni je lako jer živim oduševljeno (bez fanatizma)
Meni je lako jer sam živa i rastuća slika Božja
Meni je lako jer je Bog moj Bog milosrđa i radosti
Meni je lako jer moj je Bog i Otac i Majka
Meni je lako jer moj Bog voli kad se smijem
Meni je lako jer moj Bog i noću u moju dušu sije sjemenke svjetlosti
Meni je lako jer Krist je nasmijana svjetlost svijeta
Meni je lako jer imam u sakramentima udjela s njime
Meni je lako jer mu vjerujem.
Kako je lijepo moći vjerovati
Najljepšem od Sinova ljudskih!
ISBN 978-953-11-1807-1
Cijena: 20,00 €
