Rječnik etiketa by Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Kršćanska sadašnjost

Josip Sanko Rabar

Rječnik etiketa

Kr š ć a n s k a s a d a š n j o s t Zagreb, 2019.

Odsustvo pune slobode javne, a ponekad i privatne slobodne riječi donijelo je sa sobom zahirenost svijesti odgovornosti za javnu riječ, za njezino dostojanstvo i čovječnost, a pogotovo za sposobnost da bez srdžbe saslušaš i primiš riječ drugoga. Olako lijepljenje »etikete« protivniku s ciljem da se izloži moralnom linču, bez mogućnosti da pravno zaštiti svoju neporočnost i dostojanstvo, bilo je svakodnevna praksa. Dugotrajno pokušavanje da se indoktrinacijom oblikuje kolektivna svijest, na štetu osobne svijesti i savjesti, pogodovalo je obezvređivanju osobne izvornosti i nesvedivosti čovjeka na to da se bez ostatka utopi u masu, skandirajući tuđu parolu i neodgovorno se uključujući u zajednički bijes. Tomislav Šagi-Bunić, Gdje prebiva nada, str. 4–5. (Izdala: Hrv. kapucinska provincija, 1993.)

Što je to »etiketa«?

»Hrvatskom enciklopedijskom rječniku« (Novi Liber, Zagreb 2002.) na 176. stranici piše: »etikéta ž [fr. etiquette] 1. utvrđen red i način društvenog ophođenja; etikecija 2. nalijepljena cedulja na robi s naznakom imena, sastava, cijene i slično 3. lingv., v. označitelj 4. preneseno javni, neargumentirani sud (obično negativni) o kome (dobio je etiketu lijenčine).« Ovdje nas zanima samo četvrto i preneseno značenje, dakle »negativni neargumentirani sud«. Zanima nas »etiketiranje«, pogrđivanje ljudi uzrokovano ljudskim neznanjem, mržnjom, antagonizmima, predrasudama, glupošću, površnošću, grubošću; uzrokovana individualnim motivima i grupnim interesima, predrasudama malih grupa i ideološkim sukobima velikih. Međutim, neistinito i pogrdno društveno prozivanje i pogrđivanje potpuno odvojiti od istinitih sudova katkad nije sasvim moguće, jer su duboko prepleteni. Možemo razlikovati grubog pogrđivača, od onoga suptilnog i učenog; a neobrazovanu i trivijalnu predrasudu od one učene, suptilne i tanahne. Najveća je predrasuda kad misliš da nemaš predrasuda. Najmanje predrasuda imaju oni koji znaju da imaju predrasuda, računaju s tim, i čitavog života nastoje da, upoznavajući druge ljude, smanje svoje predrasude na minimum. Nažalost, to nije sasvim moguće, pa nas povijest uči da su predrasude imali svi, čak i naj7

mudriji filozofi, i najlucidniji kritičari društva. Paradoksalno, manje predrasuda od njih imaju samo oni sveti, naivni, čista srca, koji baš i nisu mnogo »informirani«, pa samim tim imaju i manje predrasuda!, dakle oni dobrodušni i sveti, koji čovjeku pristupaju bez preduvjerenja, jer su ionako sve odbacili od sebe. No, ovo nije priča o tome kako predrasude unaprijed izbjeći, nego kako ih naučiti i upoznati, te, post festum, smanjiti. Iz gore napisanog proizlazi da glavnim uzrokom etiketiranja smatram neznanje i predrasude, a ostali su motivi u manjini, kao čista znalačka zloća i klevetanje svjesno da kleveće. Većina ljudi griješi zbog neznanja. U ukupnoj masi međusobnog etiketiranja ljudi ima malo svjesne nakane da se govori neistina. A ukupna je masa etiketiranja golema. Uronjeni smo u more predrasuda koje gaje svi oko nas, predrasude guste, neprobojne, nedogledne, posvudašnje. Ako šutimo jedni pokraj drugih, nećemo niti opaziti koliko ih ima! Tek kad u javnosti izričemo pogrešno argumentirane prosudbe o drugima, tek kad se dogodi etiketiranje, onda tek možemo opaziti koliko se malo poznajemo, i u kojem oceanu plivamo. Etiketa je znak, natpis; etiketirati: 1. označivati, 2. nazivati, prozivati, atribuirati, »častiti« porugama. Ipak, nisam se samo ograničio na etikete nego sam često krenuo razbistriti pojmove i riječi, pa su neke od »etiketa« zapravo razmišljanja o dotičnom pojmu. Nedosljednost? Govoriti o pojmu posredni je govor o iskrivljenosti pojma.

Seljak

tiketa »seljak« jedna je od podmuklijih i neprikladnijih. Uglavnom je nezaslužena. Otkad postoji grad mnogi su građani s prijezirom gledali na seljaka. Pa je sama riječ »seljak« u njihovim ustima zvučala grubo i prijezirno. Kada bi htjeli verbalno pljunuti na nekoga, rekli bi da je »seljačina«. Ne tako davno seljak je bio nepismen i neuk. Pa bi se građani, najviše upravo oni neuki i polupismeni, tješili barem time što nisu seljaci. Još prije pola stoljeća seljaci su se oblačili drukčije od građana. Bili su još duboko utonuli u svoje inertne tradicije. U gradu su se razvijale drukčije tradicije, pogotovo u velikom gradu. Grad je uzgajalište novosti novog vijeka, pogotovo od vremena prosvjetiteljstva. Seljaka se optužuje da je »zatucan«. Grad i selo postali su dvije različite kulture u koje se i kršćanska vjera donekle različito inkulturirala. Što može biti uzrok nekim nesporazumima između vjernika. Uzrok nesporazuma nije u vjeri, nego u različitim kulturnim ograničenjima. Za totalitarnu Jugoslaviju neki su tvrdili da je zemlja radnika i seljaka. A upravo je u tome razdoblju uveliko osiromašivalo selo jer se država maćehinski odnosila prema njemu. Seljaci su tjerani sa sela u gradove, i tu bi postajali manualni radnici. Ako bi živjeli ne odviše daleko od gradova, putovali bi svaki dan nekoliko sati prigradskim vlakom na posao, dok bi doma obrađi9

vali svoju sirotinjsku okućnicu, malo polje, mali vinograd, povrtnjak i kokoši. Biti seljak to je kruh sa sedam kora, svakodnevni naporni rad, briga i neizvjesnost oko uroda (hoće li pasti tuča?, hoće li suša?), živjeti na egzistencijalnom rubu. Upravo tada kada je seljacima bilo najteže bili su najviše prezreni. Kada su fanatici Partije metlom meli posljednje zrno pšenice sa siromašnoga seljačkog tavana, a riječ »bogati seljak« bila je kletva. Seljaci su ipak preživjeli do danas. Danas, kada se selo mijenja brže i više nego ikada. Ni danas seljak neće opstati ako ne postane »farmer«. Sve je više farmera, a sve manje seljaka. Premda su »farmeri« još u manjini. Ako danas putujemo seoskim putovima, sve su rjeđe oronule potleušice seljaka, a sve češće lijepe jednokatnice modernih farmera. Moderni seljak (farmer), ma koliko još bio relativno malobrojan, može svojim standardom i znanjem buditi zavist gradskih radnika i umirovljenika, pa je odatle, možda, nadošlo vrijeme u kojemu se etiketa »seljak« sve rjeđe upotrebljava. Doduše, gradska inteligencija još uvijek osjeća ponor između sebe i seljaka, no etiketirati ne priliči korektnom govoru intelektualaca, ako to već čine, rade na profinjeniji način. Tako je etiketa »seljak« sve više jenjala. Dok se neke seoske tradicije još uvijek uzgajaju na način folklora, gradska kultura sve više prodire na selo. Mnoga sela već žive na način predgrađa, seoske su kućice izmiješane s vikendicama. Seljaci glume svoju nekadašnju kulturu tako da oblače folklorne nošnje i pjevaju folklorne pjesme, a inače već žive »po gradski«. U današnje vrijeme elektroničkih medija i globalizacije. Seljaci su u priličnoj mjeri sačuvali svoju vjeru, a zaslužni su i za priljev vjernika u gradove. Njihova se vjera prilagodila gradskoj kulturi i, obratno, kao takva utjecala na selo, tako da sve više nestaje razlika između seoske i gradske kulture. I Drugi vatikanski koncil svojim je podanašnjenjem kulture vjere, posredništvom župnika i angažiranih laika, pridonio smanjenju razlike između grada i sela. Etiketa »seljak« još uvijek životari, ali je u međuvremenu izgubila mnogo od svoje masovnosti, snage i zloćudnosti. 10

Židov

anas riječ Židov u razvijenim demokratskim društvima gotovo da i nije više etiketa, premda čak i tu neke marginalne grupe rabe tu riječ u pogrdnome smislu. Neki ekstremni nacionalisti, vjerski fundamentalisti, neki s kinheadsi, neonacisti i tko zna tko još. Mislio sam da je etiketa Židov davno u nas izumrla, i da Židov znači, jednostavno, pripadnika nacije, a židov (s malim ž) pripadnika religije, ali sam se prevario. Naslov u novinama »Sionisti« ili teorija zavjere takozvanih sionskih mudraca opomenuli su me da stvar još nije svršena. U svakom društvu, pa i u nas, duboko potisnut vreba antisemitizam, makar se i ne izražavao u medijima. U Sovjetskom Savezu, na primjer, nije se nikad okomljivalo na Židove da su Židovi, nego ih se smjenjivalo pod optužbom da su kozmopoliti, odnosno da nisu dobri rodoljubi. Ili ih se denunciralo da su vjernici, to jest zadrti i štetni. U manjoj mjeri to je vrijedilo i u socijalističkoj Jugoslaviji. Židove sam dojmljivo uočio tek u izraelsko-arapskom ratu 1967. Kako je jugoslavenski režim Izraelce napao istom totalitarnom hajkom preko svih medija i foruma, baš kao i hrvatske potpisnike deklaracije o jeziku, Izraelci su mi postali simpatični, a kako su europski Židovi bili žrtve užasnog nacističkog progona, osjećao sam prema njima sućut i bliskost. 11

Godine 1974. boravio sam u Heidelbergu na ljetnom tečaju njemačkog jezika. Vozeći se u tramvaju, upao sam u spontani razgovor sa starijom gospođom koja je sjedila nasuprot meni. Ona se predstavila kao Židovka, a ja kao kršćanin. U jednome trenutku oduševljeno sam rekao: »Volim Židove!« A ona mi je s blagim smiješkom odgovorila: »Svaki pravi kršćanin voli Židove.« I danas smatram da je bila u pravu, premda pravi kršćanin ne voli samo Židove nego i sve ostale ljude. Danas, uostalom, znatno kritičnije gledam na izraelsku politiku. Židovi ipak ostaju izabran narod Božji, a za nacista bili su i nevina žrtva paljenica, čitav narod sličan razapetom i ubijenom Kristu. Progoni su Židova stara stvar. Sjetimo se samo španjolske inkvizicije, ili Kozaka u Rusiji koji su palili židovske kuće. Mnogim »kršćanima« riječ Židov bila je kao psovka. O njima su se gajile najčudnije predrasude. U srednjem vijeku bogati su Židovi bili bankari koji su, za razliku od kršćana, smjeli uzimati kamatu na kredite, pa su i s te strane bili omraženi. Teško je nabrojiti sve diskriminacije i pogrome. No nacisti su sve nadmašili industrijskim istrebljenjem čitavog naroda. Kao da je riječ o štakorima ili žoharima. Kad je taj užas vojnom pobjedom suzbijen, na tlu Europe preostalo je malo Židova i europski je antisemitizam znatno jenjao, od srama i sućuti. No nije sasvim nestao. U nekoj televizijskoj emisiji godine 1999. Živko Kustić je rekao: »Centri moći koji nama manipuliraju često djeluju iza kulisa, neki ih pogrešno nazivaju masonima, neki judeokracijom, ali to ne znači da ti centri moći ne postoje.« Problem je u pogrešnom načinu promišljanja zakulisnih moći. Židovski je lobi u sad-u jak, ali ne radi se o zakulisnoj moći o kojoj govore teorije zavjere. Istinske su moći u tajnim službama, vojsci i državnoj administraciji, a ne u nekoj nacionalnoj manjini. Hrvati su donedavno bili potlačen narod. Nisu imali svoju državu. Bili su pod vlašću Venecije, Carigrada, Beča, Budimpešte ili Beograda, bili su (često šutljiva) opozicija protiv države u kojoj su živjeli. Odatle je i antisemitizam u Hrvata bio manji ne12

go u državotvornih naroda. U tuđoj državi Hrvati su osjećali solidarnost sa Židovima. Židov Ivica Kufler kaže: »Mogu vam kazati, nikad nismo osjetili antisemitizam u Zagrebu sve do kraja 1939. godine. I odnos sa hrvatskim narodom je bio dobar, zato sam bio iznenađen kad se to sve počelo preokretati 1941. godine.« Dr. Amiel Shomrony: »Nije bilo nikakvog pitanja nekog antisemitizma, bio je potpuno slobodan kontakt između Židova i nežidova, tako da smo imali mnoge prijatelje nežidove, i u školi i na univerzi, i u dnevnom ophodu, tako da nismo osjećali nekakav antisemitizam ili nekakvu diskriminaciju protiv Židova.« Dr. Ognjen Kraus, predsjednik Židovske zajednice – Zagreb: »U Hrvatskoj je boravilo i dosta Židova koji su pobjegli već tridesetih godina s područja koja su bila okupirana od nacističke Njemačke, tako da je kroz sam Zagreb u to vrijeme prošlo preko 50 000 Židova.« U travnju 1941. godine ulaskom Nijemaca u Zagreb i uspostavom ndh, sve se mijenja. Nacisti i talijanski fašisti na vlast u Hrvatskoj instaliraju ustaše, izrazitu manjinu u Hrvata i vjerne sljedbenike nacista. Premda se golem broj Hrvata obradovao što Jugoslavija više ne postoji, ubrzo su se mnogi razočarali u ustašama. Ustaše su uvele totalitarnu vlast i ustanovili rasne zakone prema modelu nacističke Njemačke. Svaki Židov koji je bio imalo obaviješten znao je da mu je jedini spas u bijegu. Odmah su bili zabranjeni kontakti između Židova i nežidova. Većina hrvatskoga stanovništva nije podupirala niti odobravala totalitarizam, ni protužidovske mjere. To su i same ustaše osjetili kada su na stadionu u Zagrebu pokušali odvojiti hrvatsku mladež od židovske. Hrvatska je mladež solidarno prešla na židovsku stranu. Dr. Amiel Shomrony: »Moram kazati da je većina bila zapravo protiv toga. Ali to je bila tiha većina, a onda ima neka manjina koja je jako bučna pa se prema njoj sudi.« Nadbiskup Stepinac, riskirajući svoj život, više je puta u svojim propovijedima osuđivao rasnu ideologiju i negodovao protiv vjerskih i etničkih progona. 13

Premda je u Hrvatskoj bilo antisemitizma i prije nego što su u njoj Hitler i Mussollini postavili svoju marionetsku vlast, ipak su u prosjeku Hrvati bili manje antisemitski raspoloženi od drugih katoličkih naroda (na primjer Mađara i Poljaka). Takozvanim komunističkim »oslobođenjem« nije se dogodilo nikakvo oslobađanje, već je samo totalitarizam promijenio predznak. Opet je Hrvatska bila u vlasti izrazite manjine potpomognute beogradskom administracijom, jna i Udbom. Opet se ubijalo i teroriziralo stanovništvo. U kuće bogatih Židova u koje su se ranije uselile ustaše, sada su se uselili drugovi, novo plemstvo. Neki od rijetkih preživjelih Židova emigrirali su u Izrael. Malo ih je ostalo. Godine 1738. mletački dužd Alvis Pisano objavljuje prava i dužnosti Židova na teritoriju cijele Mletačke Republike. Te se odluke nisu primjenjivale u Splitu. Židovi su do 1778. godine živjeli zajedno s kršćanima. Geto u Splitu postojao je samo 29 godina, od 1778. do 1807. godine. Sjeverozapadni dio Dioklecijanove palače nastanjivali su Židovi. Židovi u Splitu, nakon što su napustili staru srednjovjekovnu sinagogu oko 1600., podigli su novu, svoj današnji izgled dobila je 1728. godine; 1996. njezina je unutrašnjost, nakon oštećenja ratom i vremenom, obnovljena. Splitsko židovsko groblje jedno je od najstarijih takvih groblja sačuvanih u svijetu. Znatan je kulturni doprinos Židova u Splitu u 19. i 20. stoljeću. Vid Morpurgo postao je jedna od najistaknutijih osoba političkog, privrednog i kulturnog života grada druge polovine 19. stoljeća, pobornik narodnoga preporoda u Dalmaciji, a svoju energiju i materijalna dobra stavio je u službu pokreta, pa je 1860. osnovao knjižaru u kojoj su se okupljali prvaci Hrvatske narodne stranke. Drugi svjetski rat bio je sudbonosan za Židove u Splitu. Zoran Morpurgo, predsjednik Židovske zajednice iz Splita, kaže: »Židovi za vrijeme Talijana (talijanske okupacije) skoro su sasvim normalno živjeli u ovim krajevima, osim pokojeg gubitka radnoga mjesta i nekih maltretiranja, težih ekscesa nije bilo, sve do onog trenutka kad je izvjesni Giovanni Savo napao za vrijeme propovijedi hram, pretukao pedeset Židova i spalio sve stare knji14

ge i vrijedne predmete iz hrama. Moram naglasiti da do tada u Splitu praktički nije bilo antisemitskih ispada – nikada za cijelog trajanja srednjeg vijeka, pa i kasnije. (sic!) To znači da je suživot Židova do tada sa okolnim pučanstvom bio jako dobar. Dolaskom ustaša i Nijemaca odvedena je prva grupa, većinom muškaraca i nešto žena, u Metković, a iz Metkovića predana nedićevcima (srpskim kvislinzima) u Beogradu i svoj život završila na Sajmištu i u Zemunu (predgrađa Beograda). Tako možemo smatrati da za stradanje splitskih Židova zasluge imaju ustaše, nedićevci i nacisti podjednako. Dvije trećine Židova poginulo je u logorima ili u partizanima. Dio se splitskih Židova nakon rata preselio u Izrael, a u Splitu ih danas živi dvjestotinjak.« Zoran Morpurgo još kaže: »Interesantna je pojava da nam u drugoj Jugoslaviji nije bio priznat status nacionalne manjine, dok u Hrvatskoj puno lakše možemo izraziti svoj židovski identitet. I smatram da naša zajednica može računati na razvojnu crtu, uzlaznu u svakome pogledu, u društvenom smislu i afirmaciji u društvu uopće.« No kako je bilo sa Židovima u Dubrovačkoj Republici, jedinom mjestu gdje su Hrvati imali vlast? Već u 13. i 14. stoljeću u Dubrovačkom državnom historijskom arhivu spominje se prisutnost Židova u Dubrovniku, kao liječnika i trgovaca. Međutim, najveći broj Židova dolazi u Dubrovnik nakon progonstva iz Španjolske 1492. i Portugala 1498. godine. Od tada je postojala židovska općina. Ti su Židovi bili dobrodošli, kao trgovci s Otomanskim Carstvom i zbog veza koje su u njemu imali sa Židovima, pa je prema njima vladala prijateljska snošljivost; ta je židovska zajednica imala istaknutih ljudi koji su odigrali svoju ulogu u dubrovačkoj kulturi. Dubrovnik se i danas ponosi svojom židovskom tradicijom. Osobito svojom »drugom najstarijom sinagogom u Europi« iz 14. stoljeća smještenom u Židovskoj ulici u Dubrovniku. Taj je prvorazredni spomenik kulture obnovljen 1997. godine. Skupine Židova, uglavnom Aškenazi, u sjevernu se Hrvatsku uglavnom doseljavaju zadnja tri stoljeća. Za vrijeme austrijske vlasti Židovi se nisu smjeli naseljavati samo u Vojnoj krajini, gdje je Austrija naseljavala Vlahe i Srbe. U više gradova sjeverne Hr15

vatske bilo je manjih židovskih zajednica i sinagoga, većinu njih uništio je ustaški režim, a neke su srušene tijekom komunizma – sinagogu u Vukovaru 1953., na primjer. U tim gradovima Ž idova danas više nema, ili ih je preostala samo nekolicina. U bijeni su u logorima u Hrvatskoj i Njemačkoj ili su odseljeni u Izrael. Osobito je u Čakovcu utjecaj Židova bio vrlo jak, a i danas tamo živi relativno najbrojnija zajednica Židova, oko 160, što je za hrvatske prilike vrlo velik broj. U privredi Čakovca igrali su vrlo značajnu ulogu. Nacisti su im srušili sinagogu 1944., a većina je Židova odvedena u Auschwitz. Od 700 deportiranih vratilo su se samo 143. Zagrebačka Židovska zajednica uglavnom je slijedila opće tijekove židovske povijesti u srednjoj Europi. U usporedbi s poljskim ili mađarskim gradovima, zagrebačka je Židovska zajednica bila relativno mala. No ako usporedimo u smjeru Balkana, bila je jedna od najvećih i najbogatijih od Beča do Soluna, a donekle su joj konkurirale zajednice u Sarajevu i Beogradu. Pretpostavlja se da su prvi Židovi stigli u Zagreb 1787. godine. Židovska je općina u Zagrebu osnovana 1806. godine sa sedamdeset i pet članova. Do kraja 19. stoljeća zajednica je imala već više od tri tisuće članova. Po zanimanju su bili trgovci, kramari, obrtnici, zapravo bogatiji sloj, no pravnu jednakost postižu tek 1873., nakon što su i Hrvati stekli neke političke slobode, a počinju igrati i značajnu ulogu u kulturnome životu kao liječnici, pravnici, arhitekti, umjetnici. Tijekom 19. stoljeća zabilježeno je nekoliko antisemitskih izgreda. Jedan se dogodio 1838., a drugi je 1848. osobno spriječio ban Jelačić. Zagrebački su Židovi prihvatili vrijednosti građanskoga društva i njegov način života. Bili su značajni nosioci modernosti u Hrvatskoj. Izdaju časopis »Židov«, a zagrebački je »Macabi« najjače židovsko sportsko društvo u bivšoj Jugoslaviji. Najsjajnije vrijeme razvoja židovske zajednice bilo je između dva svjetska rata, tada je zajednica bila iznimno ekonomski jaka; do početka Drugoga svjetskog rata imala je čak 11 tisuća ljudi, s podosta značajnih tvorničara i trgovaca, a još više značajnih intelektualaca. Početkom ovoga stoljeća među zagrebačkim se Židovima 16

šire cionističke ideje i jača pokret za stvaranje židovske države, a Zagreb postaje cionistički centar ovog dijela Europe. Sve do obrata 1941. Uglavnom su pobijeni ili emigrirali, a malo ih je do danas ostalo u Zagrebu. Preostali hrvatski Židovi većinom su nesebično pomogli stvaranju hrvatske države 1991. No to ne smeta neke Hrvate da još uvijek gaje averziju prema Židovima. Nema ništa gluplje nego općenito verbalno lupati po nekom narodu, pogotovo ako je taj narod izrazita manjina, bez teritorijalnih ili hegemonijskih pretenzija.

Balkanac

elevizijska emisija zvana »Parlaonica« verbalno sukobljava dvije grupe srednjoškolaca, tako da svaka grupa zastupa suprotnu tezu od one druge. Poseban žiri odlučuje koja je od dviju grupa u verbalnom duelu bila bolja, čiji su argumenti bili kvalitetniji i uvjerljiviji. Sukob stavova kao parlament u malom. Pri tome svaka od dviju grupa pozove sebi u pomoć nekoliko odraslih, nerijetko medijski poznatih javnih djelatnika koji podržavaju upravo njihovu tezu. Tako je jednom odlučeno da prijepor teza bude jesu li Hrvati balkanski narod ili nisu. Jesu li Hrvati Balkanci ili nisu? Grupa koja je tvrdila da jesu pozvala je kao zagovornika književnika Miljenka Jergovića. Dvije su grupe s nepatvorenim žarom i govorničkom strašću sukobile svoje argumente. Ali kakve argumente? Grupa koja je dokazivala da Hrvati jesu Balkanci sve je argumente svela na negativne značajke hrvatskog društva. Hrvati su često primitivni, korumpirani, pokvareni, polupismeni, zaostali, dakle zbog svega toga jesu Balkanci. Miljenko Jergović, koji zaista jest hrvatski Balkanac, koji je u Zagreb došao iz Sarajeva, uzalud je pokušavao svoju grupu uvjeriti da biti Balkanac nije oličenje svega zla, nego, zapravo, nešto pozitivno. Nitko ga iz njegove grupe nije čuo niti razumio. Ne sjećam se koja je grupa pobijedila. To očito nije ni važno. 18

Ono što je bitno jest to da je upravo grupa koja je dokazivala da Hrvati jesu Balkanci, to najuspjelije opovrgnula. Jer oni koji se zaista osjećaju Balkancima ne smatraju Balkan oličenjem svega zla. Osjećaj pripadnosti prvi je i glavni kriterij pripadanja nekoj društvenoj skupini. Bugari, Srbi, Grci i drugi narodi koji se osjećaju Balkancima ne gaje predrasude i antagonizam prema Balkanu. Hrvati, naprotiv, otkad je nastala Jugoslavija, osjećajući se pod dominacijom Beograda, imali su dojam da im sve zlo dolazi s Istoka. Kao što su u prijašnjim stoljećima osjećali antagonizam prema drugim hegemonima: Mlecima, Austriji, Mađarskoj, tako su u dvadesetom stoljeću slično osjećali prema Srbiji i Srbima. Antagonizam Hrvata prema Balkanu veći je čak i od antagonizma zapadnih Europljana. Predrasude Hrvata prema pojmu »Balkanac« veće su čak i od predrasuda Nijemaca i Francuza. Premda je to prolazno stanje koje će postupno potonuti u proteklu povijest, i to upravo stoga što su Hrvati stekli nacionalnu neovisnost i nemaju više osjećaj da ih Balkanci tlače. Zapadni Europljani uglavnom ne razmišljaju o Balkanu. Samo ih balkanski ratovi, kao javna činjenica elektroničkih medija, mogu potaknuti na nekakvo razmišljanje. Budući da su potkraj stoljeća, tijekom devedesetih, ratovi na tlu bivše Jugoslavije postali hit elektroničkih medija, i budući su sve Jugoslavene smatrali Balkancima, ponovo su se raširile i uvriježile poprilične predrasude prema Balkancima. Čitavu su Jugoslaviju smatrali Balkanom, uključujući Sloveniju i Hrvatsku. U njihovoj predodžbi Balkanci su čudni, iracionalni, ratoborni divljaci, koji bez ikakva razloga ubijaju jedan drugoga, topništvom gađaju svoje kulturne drevne gradove, bez ikakva smisla, jer jugoslavenska armija ruši jugoslavenski grad Dubrovnik, što je, sasvim suludo, ta mržnja prema samome sebi. Na cnn-u slušao sam te komentare. U početku uopće nisu shvaćali da su oni koji pucaju po Dubrovniku sasvim druge nacionalnosti od onih koji u Dubrovniku žive. Trebalo je proći izvjesno vrijeme da bi shvatili da u Jugoslaviji ratuju različite nacije, koje su uz to različitih konfesija. Prvi njihov dojam bio je neshvatljiv košmar. 19

Bilo im je neshvatljivo kako je tako divna, stabilna i humana zemlja Jugoslavena iznenada planula iracionalnim strastima pakla. Za mene je, naprotiv, mirna i totalitarna Jugoslavija bila ledeni Kocit, samo središte pakla. Jugoslavenski ratovi bili su već sretan izlazak iz toga pakla, odnosno, periferni krugovi pakla. Još i danas postoje predrasude o nekoj dobroj Jugoslaviji koja bi mogla biti čak i demokratska, ta okrutna tamnica naroda, taj politički strah i užas, što se uvijek pokazalo kao sasvim nemoguće. Opstajala je bilo u obliku desnog monarhofašizma, bilo u obliku komunističkog totalitarizma. Za razliku od Sovjetskog Saveza, gdje Rusi čine znatnu većinu, u Jugoslaviji hegemoni Srbi (Udba, jna) čine manjinu, i u nepatvorenim izborima bili bi nadglasani i izgubili bitnu vlast (Udbu i jna), zato je ‘velika Srbija’, očišćena od drugih nacija, bila jedino razumno rješenje. Prije pada Berlinskog zida Udba i jna još su planirale državni udar i totalitarnu unitarnu Jugoslaviju, to jest još ledeniji Kocit, ali nakon pada Zida, nadolaskom demokracije, preostao im je jedino Milošević i njegovo velikosrpstvo, kao konačno, a ne više privremeno rješenje i povod za udar, nego kao trajno rješenje primjereno kakvoj‑takvoj demokraciji. Ipak, jesu li sve jugoslavenske nacije bile balkanske? Kako Slovenija može biti balkanska, kada je riječ o alpskoj zemlji? Ako je glavni kriterij pripadanja Balkanu biti neko vrijeme pod turskom vlašću, onda je čak i Mađarska s Budimpeštom balkanska, dok zapadna Hrvatska sa Zagrebom, logikom političke i ratne igre, nikad nije bila pod vlašću Turske. Geografski smještaj Hrvatske također nešto govori. Kroz glavni grad Hrvatske Zagreb prolazi šesnaesti meridijan istočne dužine, što znači da se Bari, Beč, Brno, Poznan i Stockholm nalaze istočno od Zagreba. Najzapadniji hrvatski grad Umag, nalazi se na trinaestom i nešto meridijanu, to jest zapadno od Napulja, Ljubljane, Praga, a meridijan mu prolazi kroz istočnu periferiju Berlina. Osim toga, Hrvati pripadaju zapadnomu kršćanstvu (njegovu katoličkom dijelu), kao Slovenci, Mađari, Slovaci, Poljaci, Litavci, dok istočnom, ili pravoslavnom kršćanstvu, pripadaju balkanski Slaveni, kao i 20

Rusi, Ukrajinci i drugi. Premda su geografija, odsutnost turske okupacije i zapadno kršćanstvo rječiti sami po sebi, ipak je glavni kriterij osjećaj pripadnosti. Hrvatska kao zemlja katolika odavno pripada zapadnim Slavenima. Takva je bila tijekom dugog niza stoljeća. Hrvatska je tek 1918. čitava potpala pod balkansku, odnosno, srpsku vlast, dok je 1945. ostatak katoličkog Jagelonskog pojasa potpao pod istočnu Europu, odnosno Ruse. Od tada počinju antagonizam i predrasude. Mnogi Hrvati u Balkanu vide samo oličenje zla, što je predrasuda zajednička Hrvatima i zapadnim Europljanima, premda ne zbog istih razloga. Monarhofašističke žandare, policajce, milicajce, oficire jna i udbaše činili su uglavnom bivši balkanski seljaci (Srbi) koji su potom vladali nad Hrvatima. Odatle je za Hrvate Balkan nešto negativno, zaostalo i opako. Hrvat koji bi pripao spomenutim vladajućim skupinama bio bi izdajica vlastitog naroda. Tamo gdje Hrvati vide primitivne i zaostale totalitarne istočnoeuropske seljake‑udbaše, zapadnjaci vide iracionalne divljake. Razumije se, te predrasude nisu svojstvo dobro obaviještenih političara, diplomata i intelektualaca. Ili barem kod njih nisu toliko izražene kao u običnom puku. Balkanske nacije nisu ni divlje, ni primitivne, pa čak ni osobito zaostale. Krvavi antagonizam, koji se na Balkanu smirio, još uvijek prigušeno tinja u Sjevernoj Irskoj i španjolskoj Baskiji. I svagdje u svijetu gdje nacionalni odnosi nisu riješeni suverenom nacijom. Svijet je pun takvih žarišta. Dok, naprotiv, raspadom opake tamnice naroda, na Balkanu se prilično smirila situacija. Premda su neka žarišta ostala. Osobito položaj Albanaca u Makedoniji i Srba na Kosovu. Da Bosnu i ne spominjemo. Pa ipak tu nema rata, pa ni terorizma. Problemi se pokušavaju riješiti, kao i u Zapadnoj Europi, politički. Današnja Srbija ima civiliziranu i kulturnu političku vlast. Ne vidim zašto ne bi Hrvatska s njima uređivala dobre bilateralne odnose. A to pogotovo vrijedi za balkanske narode s kojima Hrvatska nije bila u konfliktu, kao što su Makedonci, današnji Crnogorci, Bugari, Rumunji, Grci i Albanci. 21

Za razliku od drugih Jagelonaca, Hrvati nisu bili u konfliktu ni s Rusima, a Ukrajinci su nam posebno dragi, zbog slične sudbine pod tuđom hegemonijom. Za razliku od stava prema preostaloj istočnoj i pravoslavnoj Europi, pa čak i prema balkanskim nacijama, riječ »Balkan« još će dulje vremena u običnih Hrvata buditi negativne emocije, a time i predrasude. Sama riječ Balkan i Balkanac može u Hrvata izazvati mračnu asocijaciju, premda su im simpatični neki prijateljski pravoslavni i balkanski narodi, kao što su Crnogorci, Makedonci i Bugari. Kao što je potvrdila spomenuta »Parlaonica«, za Hrvate je Balkan i Balkanci nešto opako i negativno, što se ne mora pripisati balkanskim nacijama, koje im mogu biti prijateljske i drage. I to je paradoks. Predrasuda bez dosljedne logike. Balkan je najnegativniji upravo u samoj Hrvatskoj. Balkan i Balkanac u H rvatskoj su negativne etikete o kojima se mnogo ne razmišlja. Predrasude o Balkanu Hrvatskoj su zajedničke s ostalim nebalkanskim narodima. Ironija je da zapadni Europljani često smatraju i Hrvate balkanskim narodom, što Hrvate, za razliku od pravih balkanskih naroda, duboko vrijeđa. Za Balkance to nije uvredljiva riječ, nego pozitivna činjenica. Za Hrvate to nije ni geografska (istok), ni povijesna (nekadašnja turska vlast), ni kulturna (istočno kršćanstvo), ni glavna (osjećaj pripadnosti) činjenica. Zagonetno je koliko će dugo riječ Balkanac za Hrvate biti negativna etiketa? Vjerojatno je da će u nekoj budućoj ujedinjenoj Europi ta etiketa postupno jenjati, i na Zapadu, i u Hrvatskoj. No to se neće zbiti tako skoro.

Ciganin

tiketa »Ciganin« u Hrvatskoj je kraljica svih etiketa. Etiketa nad etiketama. Jedna od najčešće upotrebljavanih, najžilavijih i najopakijih. Usađena u naviku puka. Ta je etiketa česta u srednjoj Europi i na Balkanu, a možda i drugdje. U Hrvatskoj se obično izgovara skraćeno »Cigan«. Ispočetka je to bila odrednica nacionalne pripadnosti skitalačke i zemljopisno raširene nacije Roma. Ali odavno je dobila podrugljivu i negativnu intonaciju. Kao podrugljiva etiketa preživjela je razne režime i živa je još dandanas. Kada se želi nekog uvrijediti, omalovažiti, učiniti ga smiješnim, neobrazovanim, prljavim i karikiranim, primitivnim, prosjačkim i balkanskim, kaže mu se da je Cigan. A može ga se i nazvati po filmski ili estradno poznatim Ciganima, kao što je Burduš. Tako je masa ljudi vrijeđala predsjednika Republike Hrvatske Mesića nazivajući ga Ciganom i Burdušem. Novinari koji su uzimali u obranu predsjednika Mesića kao značajnu hrvatsku instituciju, uopće nisu uzeli u obzir da oni koje se tu najviše vrijeđa jesu sami Romi kao nacionalna manjina u Hrvatskoj. Uopće nije za čuđenje da su Romi željeli da ih se naziva rijet kim i donedavno nepoznatim nazivom »Romima«, a ne općepo znatim i u puku prihvaćenim nazivom »Ciganima«. Toliko se uz riječ »Cigan« nakupilo toga uvredljivoga i negativnoga da je 23

ajveća je predrasuda kad misliš da nemaš predrasuda. Najmanje predrasuda imaju oni koji znaju da imaju predrasuda, računaju s tim, i čitavog života nastoje da, upoznavajući druge ljude, smanje svoje predrasude na minimum. Nažalost, to nije sasvim moguće, pa nas povijest uči da su predrasude imali svi, čak i najmudriji filozofi, i najlucidniji kritičari društva. Paradoksalno, manje predrasuda od njih imaju samo oni sveti, naivni, čista srca, koji baš i nisu mnogo »informirani«, pa samim tim imaju i manje predrasuda, dakle, oni dobrodušni i sveti, koji čovjeku pristupaju bez preduvjerenja, jer su ionako sve odbacili od sebe. No, ovo nije priča o tome kako predrasude unaprijed izbjeći, nego kako ih naučiti i upoznati, te, post festum, smanjiti.

Josip Sanko Rabar; rođen u Zagrebu 1946., diplomirao filozofiju i sociologiju 1976.; pjesnik, prozaist, esejist, filozof, kritičar, scenarist i publicist. Uz pjesme, pripovijesti, romane i aforizme, objavio je velik broj eseja i članaka. Dobio je brojne književne nagrade, a njegovi radovi objavljeni su u više od desetak antologija. Član je Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske, Hrvatskog društva katoličkih novinara, Hrvatskog filozofskog društva i Hrvatske paneuropske unije.

Cijena 120 kn

isbn 978-953-11-1202-4