Što se događa u misi?

JEREMY DRISCOLL

ŠTO SE DOGAĐA U MISI?

LITURGIJSKA POMAGALA 96

Prijevod: Tomislav Hačko

Lektura i korektura:

Katica Majdandžić-Stupac

Prijelom i oprema: Christian T. Belinc

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14

Za nakladnika: Stjepan Brebrić

Tisak: Kerschoffset Zagreb d. o. o.

Naklada: 600

ISBN 978-953-11-1809-5

Tiskano u rujnu 2023.

CIP zapis dostupan je u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001190672.

ŠTO SE

DOGAĐA U MISI?

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST Zagreb, 2023.

Naslov izvornika: Jeremy Driscoll, What Happens at Mass

Originally published in English by Gracewing Publishing, Leominster, England

© Jeremy Driscoll 2005., revised edition 2013.

© za hrvatsko izdanje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, 2023.

PREDGOVOR

»Doista, ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen. Tako i čašu po večeri govoreći: Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen« (1 Kor 11,23–25). Riječi su to koje opisuju srž slavlja prvih misa u apostolsko vrijeme, ali riječi su to koje još i danas slušamo svakoga dana na svetoj misi.

Tako je onda i sveta misa događaj koji uvijek ispočetka postavlja i ostavlja vjernike, ali i sve ljude dobre volje, u pitanjima poput: Što znači biti na misi? Zašto uopće ići na misu? Kako i zašto se slavi misa?

Knjiga koja je pred nama želi dati potpuniji i jasniji odgovor stavljajući u središte promišljanja ono što je najvažnije u slavlju svete mise, a to je da se misu doživi u punini otajstva koje se slavi i da se to otajstvo kasnije doživi i živi u svakodnevnom životu, jer »kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe« (1 Kor 11,26). Tako ova knjiga neće pisati o obrednim pravilima slavlja mise, nego će svojim jednostavnim i pristupačnim rječnikom čitatelja uvesti u susret i dovesti ga do susreta s osobom Isusa Krista, koji nam je u konačnici i ostavio misu, euharistiju, da ju činimo, slavimo, njemu na spomen. Slaveći ju upravo na taj način, tada i sveta misa postaje naša stvarnost,

naš svagdašnji život koji živimo u Crkvi i s Crkvom za svijet i u svijetu.

A ta je Crkva živa zajednica krštenika koju saziva i okuplja Bog svakoga dana u slavlju otajstva euharistije, čije slavlje počinje već pripremom i hodom prema mjestu slavljenja. Tako na slavlje mise dolazimo ususret Gospodinu u kajanju i poniznosti kao grešnici i slabi, ali kao oni koji smo potrebni njegove ljubavi koja nam se na misi na poseban način daruje po slušanju njegove riječi i blagovanjem Kristova Tijela i Krvi. Stoga nam se onda po tom slušanju i blagovanju malo po malo, korak po korak, otkriva cjelokupni Božji plan spasenja svijeta, koji se jasno ocrtava u otajstvu križa – čijim znakom je i obilježen svaki početak i završetak misnog slavlja.

Iako možda snuždeni i zbunjeni zbog »svega onoga

što se dogodilo« (usp. Lk 24,13–35) na misi – jer »si nas svojim križem i uskrsnućem oslobodio«, to otajstvo naše vjere ostat će »uskraćeno našim očima« ako izostane susret s uskrslim Kristom. A ova nam knjiga, poput toga putovanja u Emaus, želi osvijestiti upravo to: da po riječima i tumačenju Pisma i po lomljenju kruha dolazimo do vrhunca mise – ne samo do susreta s ljubavlju darovanom za spasenje svakoga čovjeka, već i do susreta sa samim Gospodinom u kojem prepoznajemo ljubav. Samim time možemo onda reći da je i misa ljubav – i baš zato »nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?«

I dok danas ispred sebe držimo ovu knjigu, znači da još uvijek naša srca gore istim tim žarom, kao i onim učenika na putu u Emaus, te još jednom zahvaljujemo

Gospodinu na daru euharistijske žrtve po kojoj se »vrši djelo našega otkupljenja« i po kojoj »vjernici živeći izražavaju i drugima očituju Kristovo vazmeno otajstvo

i izvornu narav prave Crkve« koja je »ujedno ljudska i božanska, vidljiva i obdarena nevidljivim zbiljnostima…« (usp. Konstitucija o svetoj liturgiji, Sacrosanctum Concilium br. 2).

U otkriću toga otajstva Crkve i svete mise ova knjiga opata Jeremija Driscolla »Što se događa u misi?« može nam na tom putu biti jasan putokaz do cilja na kojem ćemo se susresti s Gospodinom koji je »uvijek prisutan u svojoj Crkvi, napose u bogoslužnim činima« (SC, br. 7). A rečeno autorovim riječima, »u onome što će se dogoditi [Krist] će govoriti snažne i mudre riječi, riječi koje preobražavaju i koje će promijeniti naš život da bismo ga učinili sličnim njegovom«.

O blagdanu Preobraženja Gospodnjega, 6. kolovoza 2023.

vlč. Vladimir Magić

UVOD

Naslov ove knjige predložio mi je prijatelj koji ima dar pronalaženja lijepih naslova za gotovo sve: knjige, članke, pjesme, slike, ali i filmove, koje uvijek preimenuje uspjelijim naslovima. Poznavao je i druge stvari koje sam tijekom godina pisao o euharistiji u člancima i knjigama namijenjenima akademskoj zajednici kako bi se o njima moglo raspravljati. Sada me taj prijatelj nagovarao da napišem jednu knjigu koja bi bila namijenjena široj publici. Tražio je načine kako me nagovoriti da napišem jednu neakademsku knjigu za bilo kojega jednostavnog katolika koji želi bolje shvatiti misu. Rekao mi je: »Gubimo pojam o čemu je riječ. To više nije tako jasno. Treba nam netko to ponovno objasniti.« Tada mi je i kao naslov predložio »Što se događa u misi?«. Svidio mi se. Jasan je i definira temu. Želim govoriti jednostavno i izravno.

Želim pokazati što znači misa i gdje je njezino središte. I već u samom naslovu želim naglasiti riječ »događa« jer je to zaista središnja točka. U misi se nešto događa. Bog djeluje u tom trenutku! Djeluje kako bi nas spasio. To je golema činjenica. Zapravo nema ničega većeg. Bog je koncentrirao cjelokupnost svoje spasiteljske ljubavi prema svijetu u obrednom činu i u riječima euharistije. Želim govoriti o misi u tim pojmovima.

Pokušavajući govoriti što jednostavnije, govorit ću i o nečemu što se ne može imenovati ili se pak ne može lako imenovati, o nečemu što nazivamo otajstvom. Po-

kušat ću govoriti tako da se ne izgubi osjećaj otajstva, jer nema načina da ga dokučimo. No postoji način da ga dublje prihvatimo i shvatimo krećući se unutar njegova prostora. Ono što želimo ovdje ponuditi jest dublji uvod i određena milost kretanja unutar forme.

Nepotrebno je reći da misu ne razumijemo tako dobro kao što bismo trebali, ali bilo bi pogrešno misliti da bi nam misa trebala biti odmah razumljiva. Kako je to moguće? Ona je vrhunac kršćanskog života. Ne kreće se od vrha; do vrha se dolazi polako i s mukom. Ljudi – i vjernici i nevjernici – ne mogu očekivati da će sve odmah imati značenje. I zatim, tko određuje značenje nečega? Ako mislim kako imam pravo da misa ima neko značenje samo po mojim kriterijima, neću uspjeti u namjeri da ju shvatim. Tada bi se uklonila svaka mogućnost primanja mise kao dara od drugoga, od Boga. On je onaj koji joj daje značenje. Misa je njegova inicijativa, njegov čin.

Misa je obred i to znači da zahtijeva inicijaciju, ponavljanje i izvršenje. Dolazi do postupnog produbljivanja njezina značenja. Treba se izgraditi ispravan stav prema njoj i o tome se mora učiti. Obredi bi se možda mogli opisati kao neka ozbiljna igra. Primjerice, želim sudjelovati u obredu – sve geste i riječi ponavljaju se na određen način – jer vjerujem da kada se »igram slijedeći pravila obreda«, tada se može dogoditi nešto veliko i neočekivano. Obred je forma, i forma prenosi sadržaj, ne onaj koji bi se morao shvatiti umom, već stvarni događaj, ni manje ni više nego događaj našega spasenja. Odbijem li igrati »igru«, to jest odbijem li obred i njegova pravila i forme, tada ostajem isti kakav sam i došao. Samo sam ja, samo smo mi; to što se može dogoditi samo je zbroj dijelova. Ali obred nas izvlači iz nas samih i izvan nas samih. Omogućuje Bogu da djeluje i daje nam način

da se to pretoči u odgovor. Ne moramo dati odgovor odmah ga smišljajući. To bi bilo žalosno! Umjesto toga obred nam daje odgovor primjeren otajstvu onoga što nam je i ono prenijelo, tj. Božje spasiteljsko djelovanje. Zbog toga ću u ovoj knjizi u središte staviti obred. Ispitat ću što govorimo i činimo tijekom mise i pokušat ću reći nešto o svemu što se događa kad to govorimo i činimo. No paradoksalno je da ipak moramo ostati na površini kako bismo dublje ušli u značenje mise, nikad ne ostavljajući njezine forme iza sebe. Jer same forme – kruh, vino, geste svećenika i naroda – prožeti su značenjem, istim božanskim životom.

Misa govori o ljubavi. To nije ideja vezana uz ljubav, ali je vrhunski susret s ljubavlju. Svaki je kršćanin potpuno određen tim susretom. Dakle, ne nalazim se u kartezijanskoj misli: mislim, dakle jesam; ili u varijaciji na temu kao što su: volim, dakle jesam. Doista, zbog onoga što se događa u misi, spoznajem zbog čega postojim: voljen sam i zato jesam. Za to zahvaljujem zajedno sa svima ostalima koji su spoznali zašto je njihovo postojanje definirano na taj način. Reći da misa govori o ljubavi znači reći da je misa susret. To je susret s Bogom, ali ne s Bogom koji bi bio neshvaćen. To je susret s Bogom kroz Isusa. Upoznajemo Isusa i kroz njega se susrećemo s onim koga on naziva Bogom i Ocem. Ne susrećemo Isusa shvaćajući ga na nejasan način. Naš susret s njime nije ništa manje od susreta s onim kojeg također moramo zvati Gospodinom i Bogom. To nisu proizvoljna Isusova imena, ideje koje bi nam »pale na pamet« tijekom slavlja. Isus koji je raspet pod Poncijem Pilatom i čije se smrti spominjemo tijekom mise, susreće se i kao uskrsnuli od mrtvih i zato je spoznat kao Gospodin i Bog. Taj susret s Bogom,

određen tako precizno, daje mi slobodu. To me određuje. Nudi mi novi identitet u kojem sam određen tim novim odnosom. To je suprotno od onoga što čini istočni grijeh, koji želi da budem sa sobom kroz sebe samog, a ne kroz odnos s Bogom.

Svaki istinski odnos treba iskusiti. Misa je temeljno iskustvo našeg odnosa s Bogom po Isusu, doživljeno i slavljeno u svoj svojoj punini. To iskustvo omogućuje sve druge odnose. Omogućava nam da ljubimo druge onako kako nas Bog ljubi.

Ovaj uvodni dio usmjerio nas je na sam kontekst knjige koja slijedi tijek misnog slavlja, način na koji se obred odvija u svim svojim dijelovima. Misa započinje uvodnim obredima i završava obredom otpusta. Između njih nalaze se i dva glavna dijela mise: služba riječi i euharistijska služba. Ta dva glavna dijela mise čine i dva glavna dijela ove knjige.

I. POLAZIŠTE I KONTEKST

Polazište ove knjige, kao što sam već rekao, bit će usredotočenje na obrednu formu mise. Ali prva dimenzija ovog zadatka je i određivanje konteksta obreda. Četiri različita razmišljanja pripremit će nas za bolju analizu samoga obreda. Prvo, želimo vidjeti kako Crkva koristi riječi otajstvo i sakrament u odnosu na liturgiju i teologiju općenito. Drugo, ispitat ćemo značenje okupljene zajednice na misi. Treće, razmatrat ćemo i nosivu strukturu ili tijek cijelog obreda, što će – možda iznenađujuće – od nas zahtijevati govor o otajstvu Trojstva. Četvrto, trebat će i nešto reći o uzornom slavlju kao nužnom elementu za put koji želimo slijediti u ovom razmišljanju, kako ne bismo ostali zarobljeni u pitanjima praktične prirode.

Otajstvo i sakrament

Jedan od najljepših, najuzbudljivijih i najvažnijih pojmova koji kršćani koriste za slavljenje i razmišljanje o svojoj vjeri jest riječ otajstvo. Stoga je važno razumjeti kako se taj pojam koristio i kako se još uvijek koristi u kontekstu govora o vjeri. I to shvaćanje ne može biti samo određeno i ograničeno na ono što taj pojam može značiti u korištenju i u sadašnjemu jezičnom kontekstu.

Može nam se činiti da mu je značenje teško odrediti ili, ako to nije moguće, da ga je nemoguće shvatiti. Ili se pak može shvatiti poput neke priče u dijelovima koji se

međusobno ne preklapaju, i to onda treba nekako popraviti. I to je samo s nejasnim referencama prema tim značenjima kada kršćani upotrebljavaju riječ otajstvo, a najbolje ćemo ga shvatiti kada vidimo kada je ušao u upotrebu.

Od apostolskih vremena kršćanska je zajednica slavila obrede krštenja i euharistije poslušna Gospodinovoj zapovijedi (Mt 28,19; Lk 22,19). Već u 2. stoljeću ti su se obredi nazivali otajstvima. Zašto? Primjenjujući tu riječ na te obredne čine vidi se da se već tada i duhovno shvaćalo. Korijene pak toga razumijevanja nalazimo u teologiji sv. Pavla, koji je riječ otajstvo upotrebljavao kao ključ za shvaćanje svega onoga što se dogodilo u Kristu.

Za sv. Pavla središnje je otajstvo Kristov križ. Ali zašto naziva križ otajstvom? Jer je u križu skriveno nešto što ne možemo shvatiti a da nam ne bude otkriveno. Tako piše u drugom poglavlju Prve poslanice Korinćanima, kada »knezovi ovoga svijeta« razapinjući Isusa nisu spoznali tko je jer je njegov pravi identitet ostao skriven. Ali zapravo su »knezovi ovoga svijeta« razapeli »Gospodina slave«. To se događa jer, kako piše, »nijedan od knezova ovoga svijeta nije upoznao« otajstvo. »Jer da su ga upoznali, ne bi Gospodina slave razapeli« (usp. 1 Kor 2,7–8).

Ipak za sv. Pavla nije samo »Gospodin slave« skriven u otajstvu križa. Toliko toga se događa s križa, a čini se i da je to samo sramotna smrt zločinca, ali kako nam piše sv. Pavao:

»Čitajući to, možete dokučiti kako ja shvaćam Kristovo otajstvo, koje nije bilo obznanjeno sinovima ljudskim drugih naraštaja. Ono je sada u Duhu objavljeno svetim

njegovim apostolima i prorocima: da su pogani subaštinici i ‘sutijelo’ i sudionici obećanja u Kristu Isusu – po evanđelju« (Ef 3,4–6).

Konačno, u križu je skriven cjelokupni Božji plan prema svijetu. Tako sv. Pavao može objaviti kršćansku poruku kao dar kojim nam Bog »obznanjuje otajstvo svoje volje po dobrohotnom naumu svojem što ga prije u njemu zasnova« (Ef 1,9). Oni koji su gledali Krista nisu shvaćali taj plan i zato je otajstvo. Ali za one koji su shvatili otajstvo nije bilo drugo nego »da se provede punina vremenâ: uglaviti u Kristu sve – na nebesima i na zemlji« (Ef 1,10). Sam Krist nazvan je »Božjim otajstvom« jer u njemu »su sva bogatstva mudrosti i spoznaje skrivena« (Kol 2,3).

Zbog toga je kod njega uvijek nešto skriveno, ali i nešto otkriveno. Iako ga sv. Pavao ne predstavlja na isti način kao što ću ja to učiniti, vjerujem da će ono što slijedi biti jedan način sažetka golemog svijeta misli koje se vrte oko shvaćanja riječi otajstvo. Taj sažetak približit će nam i na neki način razumijevanje kako se ista riječ počela upotrebljavati i za krštenje i euharistiju. Definirao bih otajstvo kao nešto konkretno da nas, kada nas zahvati, stavi u odnos s božanskom stvarnošću. Križ je nešto konkretno: na njemu je Gospodin slave. Povijest Izraela nešto je konkretno; u njoj se nalaze obećanja i za pogane. Svaka stvar na nebu i na zemlji nešto je konkretno; svemu je određeno da bude uglavljeno u Kristu. Primjenjujući istu logiku na krštenje i euharistiju, možemo reći da je nešto konkretno biti tri puta uronjen u vodu i iz nje izvađen; tu je za vjernika skriveno roditi se i uskrsnuti s Kristom. Euharistijski kruh i vino nešto su konkretno; u njima su skriveni Tijelo i Krv Kristova. Sve te stvari nazvane su otajstvima.

Upotrebljavamo li izričaj poput »otajstvo euharistije«, to ne znači da se ne može shvatiti što je euharistija. To znači da je euharistija nešto konkretno i da je u

njoj skrivena božanska stvarnost. Upotrebljavamo li »otajstvo euharistije« u jednini, to se odnosi na obred u njegovoj cjelini. Ali euharistija je također nazvana i »otajstvima«, i to se pak odnosi na različite dimenzije koje djeluju zajedno. Geste, riječi, kruh i vino, članovi zajednice s različitim službama: svi su oni otajstva. U njima je skriven Gospodin slave. Evo zašto, na početku mise, biskup ili prezbiter potiču zajednicu ovim riječima: »kako bismo dostojno proslavili sveta otajstva, priznajmo svoje grijehe«. Ili u središnjoj točki euharistijske molitve govore: »Tajna vjere« i cijela zajednica ispovijeda ono što je skriveno u kruhu i vinu, to jest da je Krist umro, uskrsnuo i da će ponovno doći.

Nadam se da će nas to podsjetiti na važnu uporabu riječi otajstvo za naše slavlje. Tu riječ često ću koristiti u nastavku. Svi trebamo s pouzdanjem ponovno probuditi tu posebnu kršćansku uporabu te riječi u našim razgovorima o tim stvarima, o tim otajstvima. Ovdje također vrijedi napomenuti da isto značenje riječi upotrebljavamo i u odnosu na otajstva krunice, gdje su otajstva konkretni događaji Kristova života u kojima su skrivene božanske stvarnosti. Tu riječ upotrebljavamo i kako bismo se referirali i na srž kršćanske vjere: otajstvo Trojstva. Opet to ne znači da ne možemo spoznati Trojstvo, već to znači da je u konkretnom Isusovu životu skriven i istodobno otkriven jedan Bog: Otac, Sin i Duh Sveti. Konkretan Isusov život, koji do vrhunca dolazi njegovom smrću, nazvan je pashalnim otajstvom, što znači da nakon njegove smrti dolaze uskrsnuće, uzašašće, silazak Duha, Crkva. U svim tim korištenjima – od svetoga Pavla o euharistiji, krunici, pashalnom otajstvu, Trojstvu – riječ otajstvo održava napetost između konkretnog i božanskog. Nešto je očito prisutno, ali ono

što je prisutno premašuje i prelazi granice konkretnog, čak i ako je prisutno samo pomoću sebe samog. To je otajstveno na način da je jedinstveno za kršćansko shvaćanje. Kao što sam gore rekao, nema rješenja problema. Ali postoji način da se u to dublje uđe i način da se nauči kretati unutar prostora otajstva. Nadam se da ću to ovdje ponuditi: dublji uvod i određenu milost kretanja oko otajstava.

U povijesti teologije riječ sakrament jako je povezana s otajstvom. Riječ otajstvo potječe od grčke riječi mysterion, a prevodi se na latinski riječju mysterium. Riječ sakrament potječe od latinske riječi sacramentum i ona nema grčku istoznačnicu. Mi, ukorijenjeni u latinskoj tradiciji, neke liturgijske obrede nazivamo sakramentima, ali vidjeli smo isto tako da ih nazivamo i otajstvima. Grčki ima samo jednu riječ za ono što mi nazivamo sakramentima: otajstva. Ali u latinskoj tradiciji riječ sakrament nema sva značenja koja nalazimo u riječi otajstvo. Nastoji više ograničiti se na obredni smisao, na krštenje i euharistiju i na druge središnje obredne trenutke. Upotrebljava se jako rijetko, osim u biblijsko-teološkim raspravama i za opisivanje drugih stvari koje možemo povezati s riječju otajstvo, primjerice za ono što je skriveno u Kristovu križu ili za skriveni Božji plan.

Ako je grčka riječ mysterion uvijek imala konotaciju nečega skrivenog ili tajnog, latinska riječ sacramentum podrazumijeva čin koji sveto čini konkretnim. Očito je da su se obje riječi upotrebljavale među kršćanima i da su ih shvaćali i upotrebljavali u svojem govoru, između ostalog i za večeru s kruhom i vinom, što je Isus zapovjedio da čine njemu na spomen. Ali u gotovo dvadeset stoljeća uporabe tih riječi očito je došlo do promjena u razumijevanju i u naglasku, a praćenje nekih njihovih

značenja može biti poučno i indikativno kako bi došlo do poboljšanja u njihovu korištenju.

Tražimo li što je Crkva tijekom prvih četiri ili pet stoljeća shvaćala o kruhu i vinu iz obreda euharistije, mogli bismo odgovoriti riječima da je u tom vremenu postojao instinktivni smisao za narav sakramenta. Kruh i vino bili su sakrament tijela i krvi Gospodnje (bili su upotrebljavani i drugi termini: obličje njegova tijela i krvi, oblik od, slika od, otajstvo od…). Valja naglasiti da preko kruha i vina dolazimo u kontakt s nečim što nadilazi naše mogućnosti: to jest uskrsnulo i proslavljeno tijelo Kristovo nije više ograničeno u prostoru i vremenu. Stoga preko sakramenta dolazimo u dodir, u prostoru i vremenu, s nečim što nadilazi prostor i vrijeme. Sakrament je posrednički termin između nas i transcendentnoga Gospodinova tijela. Mogu dotaknuti i držati za ruku drugu osobu, dodirom uspostaviti odnos s drugim. S Kristom dotičem sakrament njegova tijela i krvi i stoga ostvarujem kontakt s njegovim tijelom preko svojega. Sakramentalno je iskustvo u isto vrijeme konkretno i transcendentno, isto kao što je i Krist konkretan i transcendentan.

Na zapadu su se finesa i preciznost razmišljanja takvog tipa dijelom izgubile u prvim stoljećima srednjeg vijeka. U 9. stoljeću su složene kontroverze o tome kako razumjeti Kristovu prisutnost u euharistiji oscilirale između dva pola. Je li Krista trebalo razumjeti kao realno prisutnog (in veritate) ili pak prisutnog samo simbolično (in figura)? Ta dva pola nisu se mogla smatrati suprotnostima u ranoj Crkvi, gdje simbolična prisutnost – prisutnost kroz sakrament – nije bila ništa manje stvarna prisutnost, ali primjerena i transcendentnoj i konkretnoj Kristovoj stvarnosti. Sada se u tim kontroverzama sim-

bolična prisutnost činila kao ona koja je manje stvarna s obzirom na stvarnu prisutnost. Alternative su se zaoštrile do ekstremnih položaja, s jedne strane opisujući Kristovu prisutnost na grub realističan način, a s druge strane opisivale su tu prisutnost kao onu koja ne pripada stvarnom svijetu, već nečem posve simboličnom i duhovnom. Nijedna od tih alternativa nije točna, iako u svakoj postoji i djelomična istina. Trebalo je nekoliko stoljeća da se uspostavi perspektiva da euharistija može biti stvarna a da ne bude grubo realistična, i simbolična a da ne bude nestvarna.

U uvodu sam rekao da je paradoksalno ići na dublje značenje mise i da je potrebno ostati na površini, ne ostavljajući iza sebe svoje oblike, jer su upravo sami oblici – kruh, vino, geste naroda – prožeti značenjem, samim božanskim životom. To je sakramentalna perspektiva. Oblici nisu »izrazito« ili »slabo« simbolični. Oni su istodobno konkretni i transcendentni.

Zajednica

Misa započinje puno prije svoga početka. Mnogo je učinjeno za njezinu pripremu, a stvarni početak liturgijskog slavlja vrhunac je mnogih milosti koje otajstveno djeluju u životima stotina i, možda, tisuća ljudi. U stvarnosti bismo mogli reći da misa počinje stvaranjem svijeta. Bog je imao na umu taj način susreta sa svojim stvorenjima od početka. Ne namjeravam vraćati se na tako daleke početke, no želim čitatelju predstaviti i ovo razmišljanje. Stvaranje svijeta i povijest čovječanstva sadržaj je koji je puno širi od mise, i takav sadržaj zapravo je predviđen i izražen u mnogim obredima i tekstovima. To ćemo vidjeti razmišljajući o misi. Ali za našu svrhu

sada je dovoljno da to ostane na razini prijedloga te se u većoj mjeri želimo posvetiti neposrednoj pripravi određenoga misnog slavlja. Nećemo govoriti o paljenju svjetala i otvaranju vrata, o pripremanju posuđa i ruha ili o glazbi. Govorit ćemo o dubokome teološkom značenju skrivenom u dolasku mnogih osoba koje dolaze s različitih mjesta na jedno mjesto kako bi slavile euharistiju. Govorimo o otajstvu zajednice.

Misa započinje kada se okupi zajednica, i to znači jako mnogo. Morali bismo biti svjesni toga, gledati na to s čuđenjem. U okupljanju tolikih ljudi na jednome mjestu za molitvu pod vodstvom biskupa ili prezbitera, imamo vrlo konkretan izraz onoga što Crkva jest i što je ona pozvana biti. Grčka riječ za crkvu je ekklesia: latinski uzima tu grčku riječ i koristi je kao svoju, a zatim s latinskog prelazi na romanske jezike. Jezično, ta riječ znači sazvati/sastati se i okupiti/zajednica. Stoga Crkva označava one koje je sazvao Bog i okupio na jednome mjestu. Svaki put kad upotrebljavamo riječ Crkva moramo se prisjetiti tog značenja riječi. Crkva je zajednica onih koji su pozvani od Boga, zajednica koju Bog oblikuje i drži zajedno.

Zato je narod koji dolazi u crkvu otajstvo. Već je u tome konkretnom dolasku skrivena božanska stvarnost. Dobro je svrnuti kontemplirajući pogled na konkretnu prirodu svega onoga što je uključeno u zajednicu koja se okuplja na to slavlje. Iza svakog krštenika koji je došao slaviti euharistiju stoji jedna sjajna osobna povijest milosti, borbe, truda i radosti, i sve su te stvari ujedinjene oko vjere te osobe. Svi su primili vjeru preko drugih koji su vjerovali prije nego je njima prenesena. To je biti Crkva i prenošenje vjere koje ima slavlje kao polaznu točku. Iz stotina pravaca i uključujući tisuće ljudi, vjera na

jednome mjestu okuplja mnogo vjernika. To okupljanje mnogih ljudi na jednome mjestu ima određenu svrhu. Narod se priprema podvrgnuti se božanskom činu. Mnogi će postati jedno, ne sredstvima koja su sami izmislili, već primajući od samoga Krista takav život koji on prima od drugoga, od svoga vječnog Oca. Primanjem od Gospodina onoga što oni sami nemaju i onoga što ne bi nikada mogli stvoriti, okupljeni zajedno, nošeni su u zajedništvo koje je božanskog podrijetla. Opet, ime za to zajedništvo je Crkva, zajednica onih koje je Bog pozvao. U samome euharistijskom slavlju mnogi elementi izražavaju božansku prirodu stvarnosti koja se događa. Zaista, ti su elementi sredstvo koje utjelovljuje i jamči posebnu i određenu prirodu onoga što se događa, odnosno da Krist djeluje te da je zajednica potpuno određena i biva samo to kroz ono što On čini. Primjerice, u osobi biskupa ili prezbitera Krist je predstavljen kao voditelj zajednice. On je onaj koji okuplja zajednicu, koja je podređena samo njegovoj vlasti. Njegova se riječ sluša i razmišlja se o njoj sa zahvalnošću. Zajedno s Kristom zajednica može razgovarati s Ocem i prinijeti mu svoju zahvalu.

Sve se to događa u određeno vrijeme i na određenome mjestu. To vrijeme i mjesto također su važni za razumijevanje otajstva Crkve, jer u euharistiji vrijeme i mjesto pojedinog okupljanja – koje zapravo postoji u određenoj kulturi i u točno određenome povijesnom trenutku sa životnim pričama svih onih koji su okupljeni – prošireni su kako bi sadržavali posebno formu, otajstvo sveopće Crkve u svijetu, tijekom stoljeća i na nebu, protežući se na zajednicu svetaca i anđela na nebu. U svakom okupljanju zajednice za slavlje euharistije ta se sveobuhvatna stvarnost Crkve izražava u liturgijskim

znakovima i ona se tada ostvaruje. Ako nije smještena u prostor i vrijeme, mjesna Crkva ne može postojati. Ta stvarnost mjesne Crkve jest slika u kojoj je prikazana i sveopća Crkva. I zbog toga se u euharistijskoj molitvi moli za mjesnog biskupa, kao i za rimskog biskupa koji u zajedništvu s mjesnim biskupima i biskupima cijeloga svijeta čine zajedništvo međusobno, ali i zajedništvo apostolske vjere. Spominju se sveci na nebu i prisjeća se pokojnih. Godina slavlja jasno je urezana na uskrsnoj svijeći koja dominira u svetištu. Sve je to sadržano u jeziku i kulturi određenog mjesta.

Stoga, tko je okupljen na misno slavlje? Isprva vidimo samo konkretnu skupinu ljudi koje je tamo dovela određena priča. Ali skrivena u otajstvu te konkretne zajednice mnogo je veća zajednica i samo će slavlje otkriti tu veću zajednicu. Okupljena je cijela Crkva, Crkva na nebu i na zemlji, Crkva u svijetu i tijekom stoljeća. I u toj Crkvi okupljeno je sve stvorenje i želje svakog srca. Misa pripravljena od početka svijeta može početi. Značenje svega stvorenja i cijele povijesti čovječanstva sadržano je tu u obrednoj formi i u osobama koje sudjeluju u obredu.

Taj čin učinit će da Crkva postoji: slaviti euharistiju je biti Crkva. Biti Crkva, biti okupljen u jedno jest ono što Bog želi za svijet. Euharistija se slavi u znak zahvalnosti i na slavu Božju i stvorena je za spas cijeloga svijeta.

Sveobuhvatni oblik cijelog obreda

Opće osobine onoga što se događa tijekom mise mogu se naći u dva temeljna kretanja ili, slobodnije rečeno, temeljne melodije, koje definiraju njezin bitan oblik.

Prvo je kretanje od Boga Oca prema svijetu, dok je drugo kretanje ono od svijeta prema Bogu Ocu. U

svakoj točki obreda želimo shvatiti u kojem nas od ta dva smjera usmjeravaju riječi i geste. No ta dva smjera otvaraju se prema trojstvenom i eklezijalnom obliku, koji se trebaju opisati kako bi se što bolje čuo odjek onoga što je u pokretu.

Prvo kretanje u tom potpuno trinitarnom i eklezijalnom obliku može se opisati na sljedeći način: Otac daje sebe po Sinu u Duhu Svetome. Potrebno je zastati i pažljivo pokušati shvatiti dubinu i otajstvo onoga što to znači. Ako se ne obrati pozornost na tu dimenziju euharistije, onda takve trinitarne formulacije mogu biti shvaćene samo kao pobožne i obične fraze. Ipak, ovdje progovaramo o obliku, o dinamici, o obliku Božjega spasiteljskog djelovanja u našu korist, to jest da Bog Otac daje sebe samoga svijetu dajući svoga Sina. »Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca« (Iv 3,16). Ali tu ima još toga. Taj smjer kretanja u liturgiji otkriva da Otac daje svoga Sina u Duhu Svetom i kroz njega to je i Očev duh. Mogli bismo reći da Otac Duhu daje jednu zadaću, to jest da ostvari, prosvijetli, razjasni i posloži svaku stvar u svijetu kako bi Sin bio prepoznat i kako bi svi koji vjeruju u njega mogli živjeti njihov život polazeći od onoga od Sina. Upravo taj precizni trinitarni oblik otkriva nam se u onome što se događa na misi, to jest ne tek tako ili neodređeno da Otac daje samoga sebe svijetu, već konkretno i svojstveno da Otac daje samoga sebe svijetu u davanju svoga Sina, Sina kojeg u svakom trenutku prati djelovanje i rad Duha Svetoga.

Ali moguće je biti još konkretniji. Postoji još jedna dimenzija koja je konstitutivna za oblik toga spasiteljskoga Božjeg djelovanja. To je Crkva, to jest konkretna stvarna zajednica, kojoj se na realan način daje Sin poslan od Oca. Otac ne daje tek tako ili neodređeno

svoga Sina svijetu, već to konkretno čini u Crkvi i preko

Crkve. Naravno, govorim o tome gdje je punina Očeva dara dana, primljena i ispunjena. Svakako da je moguće vidjeti djelovanje, milost, Kristovo lice u mnogim situacijama u svijetu koje nam se čine bez veze ili da su slabo povezane s Crkvom shvaćenom kao institucijom ili pak s Crkvom shvaćenom kao euharistijska zajednica. Ipak, Crkva koja slavi euharistiju zna kako je njezino poslanje dovesti sve i svakoga za euharistijski stol kao prikazni dar koji će se preobraziti. To je poslanje Crkve, jer »to treba biti doneseno pred oltar«, to je ono što je objavljeno kao Očeva volja za sve (kao što i piše u 1 Tim 2,4: »Bog hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine«).

Stoga, čak i u situacijama koje su daleko od institucionalne Crkve ili euharistijske zajednice, zajednica koja slavi euharistiju dobro zna, iz samog slavlja, da je sva materija i sva povijest dobila ispunjenje u Kristu, koji je izvojevao pobjedu nad grijehom i smrću. Dakle, u svijetu potajno djeluje dinamika koju možemo usmjeriti prema dinamici euharistije. Sve i svaka osoba u svijetu predodređena je milošću da bude preobražena euharistijom. Na taj način onda moramo reći da Otac daje svoga Sina

svijetu kroz Crkvu.

I suprotan smjer od prethodnoga čini dio temeljnog kretanja svakoga euharistijskog slavlja, to jest onog svijeta prema Ocu. I to ima trinitarni i eklezijalni oblik. Kad Otac daje Sina u ruke Crkve (prvo kretanje), on to čini tako da Crkva može nešto učiniti s tim darom, to jest ponuditi ga natrag kao dar Ocu (drugo kretanje). Ta se ista tajna može opisati i iz drugog kuta. Kad Riječ uzme naše tijelo – to je oblik u kojem nam Otac daje Sina – on to čini zato da ga može prinijeti Ocu onakvim kakav jest i kakav je oduvijek bio. Sve to čini Duh Sveti. Duh

koji je oblikovao tijelo za Riječ u utrobi Djevice Marije, Duh koji je uskrsnuo Isusovo tijelo od mrtvih, taj isti Duh sada ispunjava darove koje Crkva donosi kako bi se preobrazili i čini opet jedno te isto: tijelo oblikovano Marijinim tijelom, tijelo uskrsnulo od mrtvih, tijelo Kristovo koje Crkva prinosi Bogu Ocu u ime cijeloga svijeta. Prijelaz svijeta k Ocu koji se događa na taj način može se dogoditi samo u Crkvi.

U uvodu sam spomenuo da opisivanje strukture ili tijek euharistijskog slavlja zahtijeva i govor o trojstvenom otajstvu. Zapravo smo vidjeli ne samo to već i da je nemoguće govoriti o Trojstvu apstraktno, već samo u odnosu prema Crkvi. A Crkva ne postoji zbog sebe, već radi spasenja svijeta. Dakle, u opisivanju dvaju kretanja euharistijskog slavlja spomenuli smo Oca, Sina i Duha, ali to nije bilo moguće a da se ne spomene i Crkva i svijet.

Uzorno liturgijsko slavlje

Za teološki ispravno shvaćanje mise moramo si zamisliti uzorno slavlje liturgije, ali bez ulaženja u pitanja praktične prirode koja se tiču onoga je li tijek određenog slavlja bio dobar ili loš. Ako smo imali negativnih iskustava s liturgijskim slavljima, u kojima je tijek obreda bio loš ili na način koji Crkva nije predvidjela, trebali bismo ih na trenutak ostaviti po strani i zamisliti si liturgiju kako bi trebala biti slavljena, sa svakom osobom i dijelom, da se odvija na najvišoj razini. Naravno da su pitanja praktične naravi kritički važna, ali ovdje se ne bavimo njima. Problematične liturgije slavile su se loše, čak i kad su činile temelj primarnog iskustva susreta osobe s misom, ali one nisu osnova

na kojoj se može izgraditi valjano teološko promišljanje. To se može graditi samo uzimanjem u obzir liturgije koja se slavi na takav uzoran način, izražen u liturgijskim tekstovima Crkve i koje ona održava kroz tradiciju. Ako možemo saznati više o našem shvaćanju na temelju toga, tada ćemo biti spremniji suočiti se s praktičnim pitanjima koja proizlaze iz slavlja u konkretnim situacijama. Moći ćemo prepoznati probleme i znati kako ih riješiti.

Nadalje, da bismo imali dobar, potpuno razvijen temelj na kojem ćemo graditi svoja razmišljanja, korisno je zamisliti »veliku« liturgiju, odnosno nedjeljnu ili neku liturgiju velike svetkovine, u povodu koje se okupio velik broj ljudi. Proslava nedjeljne euharistije norma je za katolički život. Pretpostavlja se da je prisutan svaki član zajednice. To se slavlje razlikuje od misnog slavlja radnim danom. Očito je, na dubljoj razini, da se na svakoj misi događa isto, bilo da je misno slavlje malo ili veliko, slavljeno na dobar ili loš način. Unatoč tome, misa radnim danom nije norma. I nije »još jedna« za one koji na njoj sudjeluju. No za provođenje ovoga teološkog promišljanja bilo bi korisno moći se pozivati na slavlje u kojem su razvijene sve njegove dimenzije, poput nedjeljne liturgije ili liturgijskog slavlja na neku veliku svetkovinu.

Od samih početaka nedjelja je bila najistaknutiji dan u koji su se kršćani okupljali na molitvu, budući da je u nedjelju Krist uskrsnuo od mrtvih i svake nedjelje, slavljenjem euharistije, kršćani slave njegovo uskrsnuće. To je slavlje koje neizbježno obilježava cijeli dan, čineći nedjelju danom posvećenim molitvi, odmoru u Bogu, radosti međusobnog zajedništva, radosti radi našega spasenja. To je ideal i trebali bismo ga zaštititi

od kulturnih invazija i životnih stilova koji prijete tom značenju nedjelje.

U određenom smislu, zamišljajući to uzorno slavlje, trebali bismo uključiti biskupa kao onoga koji predvodi liturgiju. Znam da je u uobičajenom iskustvu onih koji prisustvuju misi predsjedavajući obično prezbiter, a ne biskup. Ali iza svakog prezbitera moramo vidjeti biskupa koji ga je zaredio i poslao u određenu zajednicu da predvodi euharistijsko slavlje (kad poslije budem govorio o ulozi svećenika, pokatkad ću misliti na prezbitera, a pokatkad na biskupa). U onome što je Bog zamislio za svoj narod postoji samo jedan svećenik, sam Krist. Oni koje nazivamo biskupima i prezbiterima predstavljaju jednog i jedinog svećenika Krista. Oni su sakramenti ili otajstva, odnosno konkretni ljudi u kojima se krije božanska stvarnost. U ovom su slučaju stvarnost Krista kao svećenika.

Biskup je poglavar Crkve u svojoj biskupiji; on je njezin voditelj i glavni autoritet. Ali on tu ulogu ne ispunjava kao pojedinac, poput nekoga sretnika koji je dobio posao. On predstavlja Krista kao glavu, Krista voditelja, Krista kao jedinog autoriteta zajednice. Izvor i vrhunac života biskupijske zajednice jest slavlje euharistije. I kao što postoji samo jedan svećenik, Krist, tako je samo jedna euharistija, euharistija koju sam Krist, kao glava svoga tijela koje je Crkva, kontinuirano daruje zajedno sa svojom Crkvom. Ta se euharistija proteže, kao što smo vidjeli, kroz stoljeća i širom svijeta; proteže se nebom i zemljom. Mnoga misna slavlja koja se održavaju na mnogim mjestima i tijekom stoljeća sakrament su jedne euharistije, odnosno nešto konkretno u čemu se susreće ona jedina euharistija. Na isti su način svi biskupi na svijetu, upravo zato što su u međusobnom zajedništvu,

jer poučavaju istu vjeru i slave istu euharistiju, sakrament jednog i jedinog svećenika koji predvodi euharistiju zajednice: samog Krista.

Isto tako prezbiter nije onaj koji djeluje u svoje ime, nije neki sretnik koji je dobio posao na župi. On predstavlja svog biskupa, koji predstavlja Krista kao glavu zajednice. Čak i prezbiteri jedne biskupije, upravo zato što su u zajedništvu sa svojim biskupom i jer poučavaju istu vjeru i slave jednu i jedinu euharistiju, sakrament su jednog i jedinog svećenika koji predvodi euharistiju zajednice, samog Krista. Prema drevnoj tradiciji, taj se sakrament naziva »sveti red« i jedan je od sedam sakramenata Crkve. I to je red koji prezbitera stavlja u zajedništvo s njegovim biskupom, a biskupa sa svim ostalim, kako bi se osiguralo da slavljenje euharistije zajednice ne bude slavljenje vlastitog izuma i izrade. To je jedna i jedina euharistija kojom predsjeda jedan i jedini svećenik, Isus Krist.

Ali važno je zapamtiti da Krist podjeljuje svoje svećeništvo svim krštenima. Ako su biskup ili prezbiter na čelu euharistijske zajednice znak jedinstvenog Kristova svećeništva, sve njihove riječi i geste tijekom obreda prilagođene su da ujedine ljude s onim što Krist čini. Drugim riječima, Kristovo je svećeništvo tu za dobro njegova naroda. Upravo u misi Krist želi ujediniti sav svoj narod u sebi u svećeničkom činu prinošenja Ocu za dobro svijeta. U tom su smislu svi koji su kršteni svećenici, ne zato što predstavljaju njegovo jedno i jedino svećeništvo, kao što to čine biskupi i prezbiteri, već zato što su s njim sjedinjeni u njegovu svećeničkom činu. Kao što apostol Petar uzvikuje kršćanima kojima piše: »kao živo kamenje ugrađujte se u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne

Bogu po Isusu Kristu […] vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk« (1 Pt 2,5.9).

Sada smo spremni okrenuti se samoj misi, od početka do kraja. Dok to činimo, prisjećajmo se da je sve ono što se govori i čini u tom obredu otajstvo, sakrament. To je, kroz određenu zajednicu, očitovanje cijelog otajstva Crkve. U Crkvi Otac daruje Sina svijetu u Duhu, a svijet kroz Crkvu odgovara zahvaljujući Ocu u Kristu i u Duhu Svetom.

II. UVODNI OBREDI

Uvodni su obredi kratki pa će tako i ovo poglavlje biti kratko. Govorit ću o ulaznoj pjesmi, znaku križa, pozdravu, priznanju grijeha, Slavi i zbornoj molitvi.

Ulazna pjesma

Zajednica koju je sazvao Bog ustaje i počinje pjevati. Ljepota pjevanja nije bez značenja za razumijevanje onoga što se događa. Otkriva ljepotu jedinstva vjere mnogih kršćana rasutih po svijetu. Pjesma izražava jedinstvo vjere zajednice u njezinim raznim sastavnicama. Mnogi glasovi zajedno čine prekrasan zvuk, polifoniju, simfoniju. Zamislite kakva bi to kakofonija bila kad bi svi prisutni ljudi, svaki sa svojim glasom, iznenada krenuli u komunikaciju s Bogom. Svaki glas, sa svojim specifičnostima, osobinama i načinima izražavanja, bio bi zahvaćen kaosom koji bi se stvorio u različitostima drugih. Ali u pjesmi sve različite osobine glasova i izražavanja ujedinjuju se u jednom zvuku i jednom divnom glasu. To je glas Crkve! To je zvučnost, utjelovljenje jedinstva vjere, molitva, pjesma hvale jedne

Crkve spremne za slavlje euharistije.

Pjevanje je otajstvo. Nešto je skriveno u pjesmi ove određene zajednice. Ova pjesma odjekuje hvalbenom

pjesmom koja se pjeva u vječnosti na nebesima, gdje stotine tisuća zajedno pjevaju s nebrojenim anđelima.