Svakidašnje meditacije iz spisa sv Lovre Brindiškoga by Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Prijevod SLAVKO ANTUNOVIĆ Lektura LIDIJA ZUBAC Korektura RUDOLF ĆURKOVIĆ Grafičko uređenje i oprema MARIJAN TKALEC

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Izdaju: Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića, Zagreb, Sv. Leopolda Mandića 41 Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnike: Jure Šarčević OFMCap Stjepan Brebrić Tisak: Denona d.o.o., Zagreb Naklada: 1000 ISBN 978-953-11-1372-4 Tiskano u listopadu 2020. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001076836.

Lorenzo da Fara– Remigio Battel (priredili)

SVAKIDAŠNJE MEDITACIJE IZ SPISĀ SV. LOVRE BRINDIŠKOGA

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST HRVATSKA KAPUCINSKA PROVINCIJA SV. LEOPOLDA BOGDANA MANDIĆA ZAGREB, 2020.

Naslov izvornika: Lorenzo da Fara – Remigio Battel (a cura), BREVIARIO LAURENZIANO. Meditazioni quotidiane dagli scritti di san Lorenzo da Brindisi Copyright© 1999 by P.P.F.M.C. MESSAGGERO DI SANT’ANTONIO – EDITRICE Basilica del Santo – Via Orto Botanico, 11 – 35123 Padova © za hrvatsko izdanje: Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića i Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, 2020.

Knjiga izlazi u povodu obilježavanja 400. obljetnice smrti znamenitog kapucina i crkvenog naučitelja sv. Lovre Brindiškoga (1559. – 1619.) i 290. obljetnice smrti o. Mihaela Anđela Božidarevića, generalnog ministra kapucinskog reda rodom iz Dubrovnika (1653. – 1729.). Knjigu u suradnji s izdavačkom kućom »Kršćanska sadašnjost« na svjetlo dana izdaje Provincija franjevaca kapucina pod nebeskom zaštitom sv. Leopolda Bogdana Mandića.

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

Postoje osobe, neovisno o njihovu zvanju i podrijetlu, koje su iza sebe ostavile snažno svjedočanstvo života i vrijedna pisana djela koja se nikako ne smiju zaboraviti. Naš Kapucinski red, od svoga osnutka 1525. godine do danas, imao je velik broj istaknutih članova, koji su svojim životom, pisanom riječju te neumornim navještajem evanđeoske poruke ostavili velik i neizbrisiv tragu u životu Crkve i povijesti. Svi su oni u povijesnom razdoblju u kojem su živjeli, nastojali svojim životom i pisanom riječju odgajati ne samo nove generacije braće kapucina, nego i ostalih vjernika te su na taj način doprinijeli širenju kraljevstva Božjega na zemlji, kao i kulturnom i znanstvenom razvoju svekolikog ljudskog društva. O mnogim velikim i svijetlim likovima našega Reda, s vremena se na vrijeme, piše i govori, tako da njihov spomen, njihov život i djelo ostaju trajno, kao živa i duhovno teološka baština. Prošla je godina 2019., na poticaj generalnog ministra našeg Reda fra Maura Jöhria bila u znaku obilježavanja 400. obljetnice smrti sv. Lovre Brindiškog. Prema njegovoj odluci ta je Lovrina godina službeno trajala od 21. srpnja 2018. do 21. srpnja 2019. godine. U prigodi otvorenja ovoga jubileja on je potaknuo čitav Red da se angažira kako bi se primjereno obilježila proslava »jedinog generalnog ministra našega Reda koji je uzdignut na čast oltara, i koji je proglašen crkvenim naučiteljem«1. Dok su npr. naša braća u Italiji i Austriji ovaj Jubilej obilježili znanstvenim M. JÖHRI, Okružnica (br.00678/18) u: Vjesnik Hrvatske kapucinske provincije, br. 2/2018., str. 262. 1

skupovima, mi u Hrvatskoj odlučili smo se tu obljetnicu obilježiti izdanjem knjige koja sadržava Lovrine propovijedi i razmatranja za svaki dan u godini. Nadamo se da će to biti lijepo i korisno duhovno štivo svim vjernicima, a na poseban način braći svećenicima i redovnicima, kao duhovna hrana, ali i kao dobra pomoć za svakodnevnu pripremu za euharistijsko slavlje. »Čitav život i djelovanje sv. Lovre bilo je nadahnuto velikom ljubavlju prema Svetom pismu, čije je veće dijelove on znao napamet te uvjerenjem da slušanje i prihvaćanje Božje riječi nužno rađa unutarnju preobrazbu koja nas vodi k svetosti.« »Riječ Gospodnja«, tvrdi on, »je svjetlo za um i vatra za volju, da čovjek uzmogne upoznati i ljubiti Boga. Za duhovnog čovjeka, koji posredstvom milosti živi po Duhu Božjem, ona je kruh i voda, ali kruh slađi od meda i voda bolja od vina i mlijeka… To je malj protiv srca ogrezlog u porocima. To je mač protiv tijela, svijeta i zloduha, koji uništava svaki grijeh.«2 Sveti nas Lovro uči ljubiti Sveto pismo, rasti u prisutnosti s njim, svakodnevno njegovati prijateljski odnos s Gospodinom u molitvi, da svaki naš rad, svaka naša aktivnost imaju u njemu svoj početak i dovršetak. To je izvor iz kojeg se mora crpiti da bi naše kršćansko svjedočenje bilo svjetlo i kadro privesti ljude našega vremena k Bogu.3 Premda je sv. Lovro mnogo putovao i propovijedao, dobro je znao da za obranu vjere i obnovu kršćanskog života nije dovoljno samo to. Smatrao je da se traži više od pukog propovijedanja pa je zato običavao govoriti: »Oružje kojim želimo braniti vjeru je svet život njezinih propovjednika i učitelja te strpljivo podnesene muke i progonstva. Srca se ne osvajaju mačem, nego uvjerenjem.«4 Uspjeh koji je Lovro uživao pomaže nam shvatiti da i mi sami moramo živjeti tako da nam život bude dosljedan BENEDIKT XVI., Papa, Kateheza na općoj audijenciji srijedom, 23. ožujka 2011. 3 Usp. Isto, Kateheza na općoj audijenciji srijedom, 23. ožujka 2011. 2

J. ANTOLOVIĆ, Duhovni velikani, Sveci Katoličke Crkve, II, Zagreb, 1998., str. 98

riječima vjere koju ispovijedamo. To je bila velika zasluga franjevaca kapucina i ostalih redovničkih zajednica, koji su u 16. i 17. st.. pridonijeli obnovi kršćanskog života prodirući svojim svjedočanstvom života i svojim naukom duboko u sve pore društva. I danas tzv. »nova evangelizacija« treba dobro naobražene, gorljive i hrabre muževe i žene, svećenike i redovnike, da svjetlo i ljepota evanđelja prevladaju nad kulturnim strujanjima etičkog relativizma i vjerske ravnodušnosti i preobraze razne načine razmišljanja i djelovanja u istinski kršćanski humanizam i čovjekoljublje«. 5 Ovime, dakle, vjernicima i našoj javnosti predajem na čitanje i svakodnevno razmatranje misli sv. Lovre Brindiškog [1559. – 1619.], franjevca kapucina i crkvenog naučitelja – [»Doctor Apostolicus«], kako ga je svečano proglasio papa Ivan XXIII. godine 1959., prigodom 400. obljetnice rođenja, sa željom da se i sami zaljube u Sveto pismo i Krista Gospodina kojega je on neumorno naviještao. Neka nas sve njegov jedinstveni svetački lik i ove prigodne misli, iz dana u dan, privode Kristu Gospodinu koji je jedini »Put i Istina i Život« [Iv 14,6]. Zagreb, 12. svibnja 2020. Blagdan sv. Leopolda Bogdana Mandića FRA JURE ŠARČEVIĆ, OFMCap.

provincijalni ministar

Usp. BENEDIKT XVI., Kateheza na općoj audijenciji srijedom,

23. ožujka 2011.

PREDGOVOR

Proglašenje crkvenim naučiteljem svetoga kapucina Lovre Brindiškoga dana 19. ožujka 1959. izazvalo je određeno iznenađenje. Lik i povijest ovoga čovjeka bili su vrlo poznati u zemljama sjeverne Europe, nešto manje drugdje. No teološko-govornička produkcija koja nam ostaje, zajedno sa svetošću života, zahtijevali su, može se reći, ovo proglašenje. U povijesti svaki događaj čeka puninu vlastita vremena, i Providnost je htjela da povijesnu i doktrinarnu važnost svetoga Lovre iznese na vidjelo jedan Papa, duboki poznavatelj povijesti Crkve te i sam pisac i izvanredni pastoralni komunikator: Ivan XXIII., papa Drugoga vatikanskog koncila. Jednom intuicijom-porukom proglašava ga apostolskim naučiteljem (Doctor Apostolicus), bacivši tako snop svjetla na petnaest tomova u četiri sveska (4°); sugerira nam stoga specifičnu dimenziju mudrosti koja se kroz njih provlači – pastoralnost. Dva su izvora koja daju temelj učenju ovoga crkvenog naučitelja: mistički uzvišen duhovni život i herojski življena pastoralna strast. U sakristiji Otkupiteljeva hrama u Veneciji ima jedna slika Domenica Corvija, nastala 1785. u prigodi beatifikacije Lovre Brindiškoga na kojoj je svetac prikazan kako slavi euharistiju i uživa u gledanju Djeteta Krista. Čini mi se da ta slika prikazuje temeljni lik toga sveca: njegov kontemplativni život (kad nije bio zauzet negdje drugdje, njegove su svete mise mogle trajati i po jedanaest sati) koji se zatim pretakao u vrlo intenzivan rad u službi Crkve i kapucinskoga reda, u 11

pozornosti prema potrebama onih koji trpe, i u apostolatu koji je obavljao na poseban način u propovijedanju. S pravom je otac Lazzaro Iriarte, OFMCap, povjesničar Reda, napisao: »U svetom je Lovri sveukupnost kapucinskog života primila Božji pečat u njegovom najčišćem idealnom izrazu i u njegovom najhumanijem ostvarenju.« Bio je kontemplativac i strastveni propovjednik; renesansni mudrac i poliglot; sposoban polemičar; vrlo sposoban diplomat; poglavar u raznim bratstvima i monaškim provincijama te generalni ministar Reda; mudar, brižan, ali strog u traženju onoga što je franjevački i kapucinski duh zahtijevao. Povjesničari su ga uspoređivali sa svetim Bonaventurom. Sada, četrdeset godina od proglašenja naučiteljem, sveti nam se Lovro ponovno predstavlja svojom svetošću i svojom velikom ljubavlju prema naviještanju evanđelja. Dolazi nas podsjetiti na to da je evangelizacija autentična i nova kad izvire iz srca koje je euharistija učinila novim i iz uma prosvijetljena Duhom tvorcem te postaje djelotvorna, plodonosna ako navjestitelj uvijek iznova polazi od navedene svete molitve i kontemplacije. Istina je to koju potvrđuju dva današnja, naizgled tako različita, ali u dubini tako slična, evangelizatora: Majka Terezija iz Calcutte i otac Pio iz Pietrelcine. Knjiga koja je pred nama želi nam pomoći upoznati nešto od blaga sadržanoga u mnogobrojnim homiletskim stranicama koje predstavljaju veliki dio spisā svetog naučitelja. Ovaj prijevod dijela njegova stvaralaštva koje, u namjerama svetoga Lovre, nije bilo namijenjeno za objavljivanje, želi približiti bogatom učenje i oduševljenu riječ ovoga sveca. U odlomcima koji slijede možemo zasigurno dokučiti ljubav prema Božjoj riječi koju je sveti Lovro izvrsno poznavao (također izvorne jezike, hebrejski, aramejski i grčki); dubinu njegove teološke misli; njegovu jasnoću, zajedno s čistoćom izlaganja; i na poseban način njegovu veliku ljubav prema Mariji, Isusovoj majci, koju potvrđuju osobito homilije posvećene Bezgrješnoj i njezinu uznesenju, istinama koje su kasnije proglašene vjerskim dogmama. 12

Sveti je Lovro bio veliki štovatelj Majke Božje, njegova je pobožnost bila nježno sinovska i teološki duboka. U njegovo se doba raspravljalo o tome koje je temeljno načelo mariologije. On ga je vidio u božanskom majčinstvu; taj je stav poslije postao općeprihvaćen. Na pragu trećeg tisućljeća imamo sreću da možemo ‘opipati bilo’ jednoga crkvenog naučitelja koji je proslavljenoga Gospodina, koji je postao našim bratom, učinio središtem svojega života i djelovanja i iz čijih je spisa i govora progovaralo obilje srca. Ljubav: taj temeljni element života čovječanstva koje gladuje za njom i koja se uvijek i jedino može naći u jedinom Kruhu života, Kristu Gospodinu. Ova knjiga pomaže nam da ju pronađemo. Verona, 4. listopada 1999. Blagdan svetoga Franje Asiškoga † FLAVIO ROBERTO CARRARO, OFMCap biskup Verone

228

15. kolovoza

(Lk 10, 38–42)

UZNESENJE BOŽJA SLAVA Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti… (In Assumptionem, sermo tertius, Mariale, I, str. 594–595)

S pravom se u svetim Pismima blaženu Djevicu uspoređuje s mjesecom, suncem i zvijezdama; kao što su, naime, oni bili stvoreni od Boga i postavljeni na najviše nebeske visine na vječnu Božju slavu i na korist i blagodat svih stvorenja, jednako tako preblaženu je Djevicu Bog stvorio kao najsavršenije djelo, puno svake milosti, i danas uzdignuo na nebo te postavio zdesna Kristu na neprolaznu slavu svemoćnoga Boga koji je to djelo mogao i htio ostvariti kao najveće čudo od svih svojih čudesnih djela, na korist čitavome ljudskom rodu. Kraljica je Estera na providonosan način bila uzdignuta za opću dobrobit svoga naroda, tako da se za spasenje svojih nije plašila izložiti opasnosti smrti i gotovo se odrekla života (usp. Est 4, 10 s.): tolika je bila ljubav koja ju je nadahnjivala (čudesna ljubav, doista, kod jedne žene prema svojim sunarodnjacima, združena s najvećim autoritetom). Na isti je način danas Djevica Bogorodica uzvišena za zajedničku korist čitavoga ljudskog roda, ali poglavito za korist vjernikā, da, kao što u njoj bijaše najveća ljubav, zbog čega je nazvana puna milosti, tako joj je kod Boga dodijeljen najveći autoritet zajedno s najvećim veličanstvom. To je, u Božjem naumu, razlog zbog čega je Djevica proglašena i postavljena za najveću Kraljicu i Gospodaricu svih stvorova. Znajući pak, za našu utjehu, da Bog ne čini ništa uzalud i da je Blažena Djevica Božje djelo, najdivnije od svih stvorenih djela, vidimo da ju Bog nije bez razloga ispunio najvećom ljubavlju i obogatio ju najvećim autoritetom: najvećom ljubavlju zbog čega je nazvana puna milosti, i najvećim autoritetom zbog čega ju se pozdravlja blagoslovljena među ženama, ispunivši ju iznad 347

svih žena i iznad svih stvorova Božjim blagoslovima. No na isti način na koji je Bog uresio sunce takvom svjetlošću i toplinom za korist svijeta, tako je obogatio Djevicu najvećom ljubavlju i autoritetom za spas ljudskog roda. Njoj se dakle utječemo u našim potrebama jer, budući da je ona obilno urešena božanskim autoritetom, može nam priteći i zato što joj u srcu plamti Božja ljubav, hoće nam priteći u pomoć, a itekako smo svjesni da je upravo zato bila tako obogaćena. (preveo otac Fedele da Porciano)

229

16. kolovoza

(Mt 17, 1–9)

PREOBRAŽENJE: SLAVA I SVJEDOČANSTVO KRISTOVA BOŽANSTVA Preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost… (Dies Transfigurationis Domini, Sanctorale, IX, str. 98–99)

U prizoru na gori Tabor očituje se danas Kristova slava da potvrdi vjeru u njegovo božanstvo. Očituje se slava raja da potvrdi nadu vječne nagrade; naime, nagrada i plaća vjere ljubavlju djelotvorne (Gal 5, 6), slava raja. Tako je Krist, na Petrovu vjeru i ispovijed: Ti si Krist–Pomazanik, Sin Boga živoga, obećao blaženstvo: Blago tebi, Šimune, sine Jonin (Mt 16, 16); Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se… jer… vjeruje… u ime jedinorođenoga Sina Božjega… da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni (Iv 3, 16.18) […]. Danas nam se predočuju bilo vjera bilo nagrada za vjeru. Vjera: Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte 348

ga!; nagrada za vjeru koja je kontemplacija veličanstvene slave u sjajnome oblaku: vjeru [sam] sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti (2 Tim 4, 7–8). Ne mislim da mi je nužno služiti se riječima da razjasnim i potvrdim vjeru u Krista, jer, po Božjoj milosti, svi čvrsto vjerujemo u Krista, živoga i istinskoga jedinorođenog Sina Božjega koji je uznesen na nebo nakon uskrsnuća i sjede zdesna Veličanstvu u visinama; postade toliko moćniji od anđela koliko je uzvišenije nego oni baštinio ime (Heb 1, 3–4); ali da bi povećao nadu i da bi ju se potvrdilo, mislim da je važno ovdje govoriti o slavi raja, tako da svi možemo s Petrom reći: Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Evanđelisti koji nam u svetim Pismima prenose otajstvo toga preobraženja ne opisuju samo događaj povijesnim opisom, nego označuju također vrijeme, mjesto i osobe koje su bile prisutne, navode očevidce i način preobraženja. Bilo bi stoga nužno zaustaviti se, bar nakratko, na tome i razmišljati prije svega o slavi raja, postoji li i kakav je.

230

17. kolovoza

(Mt 17, 1–9)

PREOBRAŽENJE: SLAVA RAJA Preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost… (Dies Transfigurationis Domini, Sanctorale, IX, str. 99–100)

Promotrimo, prije svega, postoji li slava raja […]. Mislim da govorim nebićima lišenim razuma, nego razumnim osobama, urešenim inteligencijom, sličnima i vjernima Bogu. Vjera uči i nalaže čvrsto vjerovati u slavu raja u kojoj se 349

sastoji čovjekova savršena sreća i vječno blaženstvo. Toj tvrdnji prispijeva također prirodni razum čovjeka koji nije tvrdokoran. Naime, vidimo više no jasno da Bog u čovjeku ili u bilo kojem drugom živom biću nije stvorio nikada ni jednu sjetilnu silu, a da nije stvorio također odgovarajući objekt u svijetu. Ako je stvorio vid, stvorio je i svjetlo i boje; ako je stvorio sluh, stvorio je i zvuk; ako je stvorio osjetilo mirisa, stvorio je i mirise; ako je stvorio osjetilo okusa, stvorio je i okuse; ako je stvorio têk za jelom i pićem, stvorio je i jelo i piće; ako je kod mužjaka stvorio spolnu želju, stvorio je i ženke. Ako se dakle Bog u svojoj providnosti pobrinuo da svi tjelesni apetiti budu zadovoljeni, zašto se ne bi pobrinuo da i duhovni apetiti duše to mogu biti budući da je duša bila stvorena na Božju sliku i priliku? Ne postoji čovjek koji ne osjeća u svojoj duši prirođenu želju za srećom, da živi zauvijek sretno i blaženo s punim zadovoljstvom svoje duše. Dakle, nužno je da postoji savršena sreća koja je hrana prikladna za utaživanje te gladi. Ona se ne nalazi na ovome svijetu, u ovome životu, gdje nitko nije zadovoljan svojom sudbinom. Nužno je, dakle, da se ta sreća nalazi u drugome životu i na drugome svijetu, u Bogu, u raju. Zato Petar danas, dok je stajao na visokoj gori i promatrao Kristovo lice u slavi, kaže, malne blažen: Gospodine, dobro nam je ovdje biti […]. Kao što lađa, izvan luke, dok plovi nepreglednom morskom pučinom i izložena je vjetrovima i olujama, ne može biti na miru, jer se njezina sreća nalazi u sigurnoj luci, tako je isto s našom dušom izvan raja. Mjesto spokoja i sreće za našu je dušu raj. Zato, netom što je stvorio čovjeka, Bog ga uze i postavi i dade mu počinuti u raj naslada i slasti. Petar počiva u toj luci: Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Našem nepcu ne prijaju sva jela, niti u svim jelima uživamo, nego samo u odgovarajućima, dobrima i dobro začinjenima; ne volimo tvrdo meso koje je hrana pasa i lavova, nego kruh od sitno mljevene pšenice, zrelo i slatko voće i druga dobro 350

začinjena jela. Tako ni sva dobra ne zadovoljavaju našu dušu: to ne mogu tjelesna dobra, jer je duša duhovna; to ne mogu zemaljska dobra, jer je ona nebeska; to ne mogu svjetovna dobra, jer je ona božanska, njoj se samo duhovna, nebeska, božanska dobra sviđaju, vesele ju i potpuno ju zadovoljavaju: Gospodine, dobro nam je ovdje biti.

231

18. kolovoza

(Lk 10, 36–42)

UZNESENJE OD MILOSTI DO SLAVE Jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti… (In Assumptionem, sermo primus, Mariale, I, str. 577–578)

Krist je ljubio Majku jednom duhovnom ljubavlju, ne zbog tijela nego zbog duha, ne zbog naravi nego zbog milosti, zbog kreposti, zbog svetosti. Zato je danas dao Majci na nebu najbolji dio slave, jer je na zemlji imala najbolji dio milosti: Marija je uistinu izabrala bolji dio. Veličina nagrade odgovara veličini zasluge, kreposti, milosti; i kao što je ovdje na zemlji Marija bila puna milosti, tako je na nebu puna slave. Neka upozna veličinu milosti onaj tko želi upoznati veličinu slave. Ali koji bi jezik ikada mogao izraziti veličinu Marijine milosti i svetosti? Zdravo, milosti puna. Ako je posuda puna, po veličini posude može se poznati veličina onoga što je u njoj sadržano. Naše je pak srce posuda milosti i ljubavi; naša volja, naša ljubav, stvorena na Božju sliku i priliku i malne neograničene zapremine, zbog snage želje i ljubavi ima jedan neograničeni »obujam« i veličinu koju čak ni svijet ne može ispuniti, nego je samo Bog može do kraja ispuniti. To je razlog zbog kojeg su naši praroditelji željeli sličnost Bogu i njegovu slavu. Ako, 351

dakle, ta posuda ima neograničen kapacitet, ona je ispunjena milošću koja je u određenom smislu beskrajna, tolikom da se ne može veću poželjeti: Zdravo, milosti puna. I s pravom anđeo nije rekao: Zdravo, puna vjere ili nade ili ljubavi ili pravednosti ili mudrosti, nego puna milosti, jer milost sadrži sve kreposti s darovima Duha Svetoga […]. Marija je vrat mističnoga tijela svete Crkve, kojega je Krist glava; naime, svi tvorimo u Kristu jedno tijelo (usp. Gal 3, 28), a vrat je iznad svih drugih udova i izravno je povezan s glvom. Tako se Marija povezuje s Kristom iznad svih drugih svetaca. Glava se prigiba s pomoću vrata: po Mariji zadobivamo milosrđe. Preko vrata životna snaga glave silazi u tijelo, a od tijela se preko vrata penju životni sokovi prema glavi; tako se po Mariji molitve Crkve uzdižu k Bogu, a od Boga na Crkvu silaze milosti.

232

19. kolovoza

(Lk 10, 36–42)

UZNESENJE: IZVORI SLAVE Jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti… (In Assumptionem, sermo primus, Mariale, I, str. 585–587)

Veličina slave ovisi ponajprije o veličini Božje ljubavi, koja je izvor svih dobara: Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan itd. (Iv 3, 16). Ako je dakle velika Božja ljubav prema svim izabranima, puno je veća prema najsvetijoj Djevici, kojoj je dao svoga Sina ne samo za Otkupitelja, Posvetitelja i Proslavitelja, nego za pravog i naravnog Sina […]. 352

SADRŽAJ

PREDGOVOR

UVOD

BIBLIOGRAFSKA BILJEŠKA

SIJEČANJ

VELJAČA

OŽUJAK

107

TRAVANJ

149

SVIBANJ

195

LIPANJ

241

SRPANJ

285

KOLOVOZ

327

RUJAN

371

LISTOPAD

417

STUDENI

469

PROSINAC

517

FRANJEVCI KAPUCINI

561

Kazalo imenā

567

Kazalo nekih važnih tema

575

Kazalo izvorā prevedenih tekstova

591

Kazalo komentiranih biblijskih odlomaka

599

601