Sve provjeravajte: dobro zadržite! (1 Sol 5, 21). Kršćanska etika u dijalogu sa suvremenim svijetom

SVE PROVJERAVAJTE: DOBRO ZADRŽITE! (1 Sol 5, 21) KRŠĆANSKA ETIKA U DIJALOGU SA SUVREMENIM SVIJETOM

T eološki radovi

Svezak 90

SVE PROVJERAVAJTE: DOBRO ZADRŽITE! (1 Sol 5, 21)

KRŠĆANSKA ETIKA U DIJALOGU SA SUVREMENIM SVIJETOM

SVE PROVJERAVAJTE: DOBRO ZADRŽITE! (1 Sol 5, 21) KRŠĆANSKA ETIKA U DIJALOGU SA SUVREMENIM SVIJETOM Zbornik u čast prof. dr. sc. Josipa Grbca u povodu 65. godine života

Uredio:

Jerko Valković

Kršćanska sadašnjost Zagreb, 2021.

Recenzenti: prof. dr. sc. Ante Mateljan doc. dr. sc. Anto Mikić izv. prof. dr. sc. Božidar Mrakovčić

Uredio: prof. dr. sc. Jerko Valković Lektura i korektura: Jasna Gržinić Prijevod sažetaka na engleski jezik: Nenad Polgar Grafičko uređenje i oprema: Christian T. Belinc

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Grafički zavod Hrvatske d. o. o., Zagreb Naklada: 600 ISBN 978-953-11-1393-9 Tiskano u veljači 2021.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001089044.

Predgovor Zbornik Sve provjeravajte: dobro zadržite! (1 Sol 5, 21). Kršćanska etika u dijalogu sa suvremenim svijetom izlazi u povodu 65. obljetnice života Josipa Grbca redovitog profesora Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, svećenika Porečke i Pulske biskupije i višegodišnjeg nastavnika na Teologiji u Rijeci. Zbornik donosi radove autora koji iz različitih perspektiva govore o Grbčevu djelovanju i doprinosu koji daje Crkvi i društvu – u rodnoj Istri kao i s druge strane Učke, riječkom crkvenom i društvenom okružju, ali i šire, čitavoj Hrvatskoj. Tekstovi zbornika iskaz su zahvalnosti, poštovanja i priznanja za njegov doprinos koji pruža na različitim područjima, obnašajući razne službe bilo kroz profesorsko­‑znanstveno djelovanje tako i ono pastoralno.

Josip Grbac rođen je u Lanišću (Istra), 21. veljače 1955., od pok. Josipa i majke Cecilije. Nakon završene osnovne škole u rujnu 1970. odlazi u Biskupsko sjemenište u Pazinu gdje je četiri godine kasnije, u lipnju 1974., maturirao s odličnim uspjehom.

Nakon odsluženog vojnog roka (1974. – 1975.) u rujnu 1976. odlazi u Rim i na Papinskom sveučilištu »Gregoriana« započinje studij filozofije i teologije. Za svećenika biva zaređen 27. lipnja 1982. godine u Buzetu, a mladu misu slavio je 11. srpnja iste godine u Lanišću. Budući da je već prije bio diplomirao teologiju, u rujnu 1981. upisao je specijalizaciju iz moralne teologije. Dvije godine kasnije, 1983. godine polaže licencijat s radnjom Questione della donna nel pensiero di Paolo VI (kod prof. Edouarda Hamela).

Doktorsku tezu na temu: Lavoro e vocazione integrale dell’uomo. Pre­‑storia della Costituzione pastorale Gaudium et Spes nella teologia cattolica dell’area di lingua francese (Ljudski rad i integralni poziv čovjeka. Pred­‑povijest Pasto‑ ralne konstitucije Gaudium et Spes u katoličkoj teologiji francuskog jezičnog područja) izradio je pod vodstvom njemačkog moralnog teologa prof. Klausa Demmera. Radnju je obranio 1987. godine postigavši akademski stupanj doktora teologije, iz područja moralne teologije.

5

Predgovor

Josip Grbac se nakon studija vraća u domovinu i tu započinje novo raz‑ doblje njegova djelovanja kao svećenika i teologa, profesora i znanstvenika.

Iako je društvenoj i crkvenoj javnosti poznat u prvom redu kao teolog i vrsni predavač, Grbac sve vrijeme obnaša i razne pastoralne službe. Zasigurno je i to jedan od razloga neprestanog doticaja s konkretnim životom, blizinom »običnom« čovjeku, što mu je pružalo mogućnost doživljavanja bîla čovjeka i društva. A to je jedna od važnih karakteristika – kako će biti istaknuto – ne samo u pastoralnom djelovanju već i u onom znanstvenom. Odmah po povratku iz Rima, Josip je postao su­‑župnik u Rovinju, gdje je ostao samo tijekom godine 1987., jer je već sljedeće, 1988. godine, postao župnikom u Rapcu gdje je ostao do 1994. godine. Od 2000. godine petnaest godina dje‑ luje kao rektor svetišta Majke Božje Žalosne u Murinama i kao pomoćnik u pastoralu župe Umag. Od 2010. do 2015. godine uz Murine preuzima i službu župnika u najzapadnijoj hrvatskoj župi Savudrija. Od 2015. godine do danas djeluje kao župnik u Umagu. Dok je bio župnik u Rapcu, boravio je tjedno nekoliko dana tijekom sedam mjeseci u Zagrebu, u Kršćanskoj sadašnjosti, gdje je sa suradnicima radio na uspostavljanju video­studija iz kojega je proizašlo nekoliko vrijednih filmova o sakramentima Crkve kao pomoć djelatnicima u katehezi.

Znanstveno­‑nastavno djelovanje Josipa Grbca vezano je najviše uz Rijeku gdje predaje najprije na Visokoj bogoslovskoj školi, a potom na Teologiji u Rijeci, područnom studiju Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Otkako je započeo predavati u rujnu 1988., predavao je sve predmete na katedri moralne teologije: Osnovna moralna teologija I, Osnovna moralna teologija II (Grijeh i obraćenje), Posebna moralna teologija I (Teološke krje‑ posti), Posebna moralna teologija II (Moralne krjeposti), Teološka socijalna etika, te Bioetika. Uz predavanja na spomenutoj Ustanovi predaje također i na poslijediplomskom studiju Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu gdje je i mentor pri izradi više licencijatskih radova odnosno doktorskih teza iz moralne teologije. Spomenimo također da je na Teologiji u Rijeci u dva mandata, od 1994. do 2000., obnašao službu rektora Visoke bogoslovske škole odnosno Teologije u Rijeci. Naime, 1995. godine dotadašnja Visoka bogoslovska škola postaje Područni studij Katoličkog bogoslovnog fakulteta i dobiva naziv: Teologija u Rijeci, kada i profesori u Rijeci postaju punopravni zaposlenici KBF­‑a u Zagrebu za potrebe Teologije u Rijeci. Od 2006. do 2010. bio je glavni urednik Riječkog teološkog časopisa, a uz to je član znanstvenog 6

Predgovor

vijeća više drugih časopisa. U znanstveno­‑nastavno zvanje docenta bio je izabran 24. rujna 1999., a izvanrednog profesora 16. srpnja 2004. Godine 2010. izabran je u zvanje redovitog profesora te u zvanje redovitog profesora (trajno zvanje) 2016. godine.

Josip Grbac bio je suradnik na više projekata: »Introduction of a Course of Bioethics«, pri Pravnom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, zatim na projektu »Istarska enciklopedija« pri Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža u Zagrebu, »Kulturni, nacionalni, socijalni i politički identitet Istre u XX. sto‑ ljeću« pri Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu, »Teološko fundiranje solidarnosti u hrvatskom društvu« i »Supsidijarnost u hrvatskom društvu« pri KBF­‑u u Zagrebu. Isto tako sudjeluje na projektu: »Utjecaj Katoličke crkve na oblikovanje kulturnog identiteta Istre«. Aktivno je djelovao, kao član Komisije Hrvatskog zavoda za zaštitu obitelji materinstva i mladeži, na izradi »Dokumenta Nacionalne obiteljske politike«. Spomenimo također da je od 1995. do 2000. godine bio član Etičkog povjerenstva pri Kliničko­ ‑bolničkom centru Rijeka.

U svojoj Porečkoj i Pulskoj biskupiji Josip Grbac obnašao je više službi.

Bio je član Katehetskog vijeća, član Svećeničkog vijeća, obnašao je službu biskupijskog referenta za sredstva društvenih komunikacija itd. Nekoliko godina bio je urednik biskupijskog lista Ladonja te član uredništva Istarske Danice. Na Interdijecezanskom ženidbenom sudu više godina vršio je službu branitelja ženidbenog veza.

Josip Grbac veoma rado svraća u svoje rodno Lanišće, druži se s ljudima svoga kraja i aktivno sudjeluje u životu svoje biskupije. Spomenimo da je u kolumnama u biskupijskom listu Ladonja objavio više od 230 tekstova te više od 30 radova u Istarskoj danici. Posljednjih petnaest godina piše kolumne u kršćanskoj obiteljskoj reviji Kana s nadnaslovom Pitanje sadašnjeg trenutka.

Uključuje se i sudjeluje, kao organizator ili predavač, u razne skupove koji su posvećeni značajnim događajima ili osobama vezanim uz život Istre, sudjeluje izlaganjima na simpozijima o mons. Boži Milanoviću, biskupu Dragutinu Ne‑ žiću (u Istri i Samoboru), te sudjeluje aktivno u filmskim zapisima o biskupu Jurju Dobrili, Josipu Turčinoviću i drugim hrvatskim crkvenim velikanima.

Treba reći da je na razne načine sudjelovao u organizaciji važnih projekata odnosno događaja za život Crkve u Istri: bio je u Organizacijskom odboru prigodom nacionalnog susreta mladih u Puli, kao i proslave beatifikacije sluge Božjega Miroslava Bulešića u Pulskoj Areni (2013.).

7

Predgovor

Odgovorno pristupanje poslu koji obavlja ali i kvalitete koje posjeduje veoma su brzo prepoznate i na širem nacionalnom području te aktivno djeluje u radu više tijela Hrvatske biskupske konferencije. Bio je više godina član Upravnog odbora »Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve«, a tu službu obavlja i danas. Član je Organizacijskog odbora »Hrvatskih socijalnih tjedana«, a u jednom mandatu obnašao je službu tajnika komisije »Iustitia et pax« HBK, dok je u dva mandata bio i član »Vijeća za nauk vjere« pri HBK. Posebni trag Josip Grbac ostavio je u znanstveno­‑nastavnom djelovanju.

Odlučnost u suočavanju s aktualnim izazovima društvenoga života kao i stalno praćenje suvremenih teoloških promišljanja u Hrvatskoj i izvan nje, neki su od razloga zašto je često pozivan i zašto sudjeluje u brojnim nacionalnim, međunarodnim – znanstvenim i stručnim – skupovima na kojima je održao zapažena predavanja.

On nije teolog kojemu je cilj stvarati »zaokruženi« misaoni sustav ili raditi na manualu u kojem bi obuhvatio (ako je to danas uopće moguće!) cjelokupni moralni nauk. Glavni poticaj i stvaralački impuls Grbac nalazi u promatranju i kritičkom promišljanju svakodnevnog života. Takav način njegova djelovanja pomaže nam u razumijevanju odabira tema o kojima, u svojem višedesetljetnom djelovanju, govori ili piše. Poput svojih prethodnika, Turčinovića, Starića, Bajsića, Valkovića i drugih velikih pokoncilskih hrvatskih teologa, Grbac neprestano propitkuje konkretnu (crkvenu i društvenu) stvarnost, a teološko­‑etičkim promišljanjem daje velik doprinos životu Crkve i društva. Njegova riječ, bilo ona napisana ili pak izgovorena, lišena je nepotrebnih i suvišnih dodataka. Štoviše, ona je britko jasna, usmjerena na prikaz sadržajnog bogatstva i usredotočena na jasnoću poruke. Josip Grbac u svojem je djelovanju usmjeren na bitno i o tome govori odlučno i snažno.

Posebnu vrijednost označava »praktična« dimenzija njegovih tekstova, »uporabljivost« odnosno provedivost (etičkih) načela i smjernica na koje ukazuje. Vjerujem da takav način djelovanja treba promatrati i da se može razumjeti polazeći od činjenice da on neprestano »osluškuje« svakodnevni život.

Treba svakako istaknuti, iako je uronjen i sam osjeća teškoće svakodnevnoga života, da Josip Grbac u određenom trenutku znade zauzeti potrebnu distancu da bi tu istu stvarnost mogao promatrati pod etičkim vidom. Tu opredjeljenost za redoviti, svakodnevni život na slikovit način izriču i naslovi njegovih knjiga: Kršćanska etika u ozračju svakodnevnice; Etičke dvojbe hrvatskoga društva. O važnosti odgoja za moralne vrijednosti kao i Hrvatski vremeplov.

8

Predgovor

Teološko‑etička promišljanja o hrvatskoj zbilji. Da je doista okrenut prema izazovima i procesima života, svjedoče i kolumne u Kani odnosno Ladonji.

Ti tekstovi­‑kolumne (spomenimo da ih u Kani piše već od 2006.) na poseban način otkrivaju autorovu istančanu sposobnost prepoznavanja najaktualnijih pitanja suvremenog trenutka. Poštujući narav kolumna – kao forme u kojoj autor jednostavnim jezikom iznosi svoje promišljanje ili pogled na aktualna pitanja – ti tekstovi pružaju vrijedan prinos te mnogima utiru put ka dubljem teološko­‑etičkom promišljanju aktualnih izazova. »Kolumnistički« način pisanja, odnosno govor o stvarnosti pod teološko­‑etičkim aspektom unutar takva žanra veoma je zahtjevan jer treba imati u vidu da se teološko promišljanje oblikuje u argumentativnom procesu koji se razlikuje od medijskog te zahtijeva umijeće »pretakanja« odnosno izričaja u medijsku gramatiku.

S druge strane, takvi su tekstovi veoma potrebni u aktualnom hrvatskom crkvenom i društvenom trenutku kako bi se i na taj način osnaživala svijest o nužnosti promišljanja i oživotvorenja etičke dimenzije života. Vjerujem da će u vremenskom odmaku te kolumne – objedinjene u knjizi Hrvatski vre‑ meplov. Teološko­‑etička promišljanja o hrvatskoj zbilji – postati vrijedan tekst za razumijevanje ovoga vremena i još više Crkve u njemu.

Veoma je širok raspon tema kojima se Grbac bavi. Piše o problemima vezanim uz rad, govori o praštanju i pomirenju, uključuje se u raspravu o politici, ekologiji, solidarnosti, supsidijarnosti, veći broj tekstova posvećuje problemu obitelji, piše o univerzalnoj etici, promišlja o raznim bioetičkim problemima, uključuje se u govor o ulozi laika u Crkvi, piše o izazovima Hrvatske na ulasku u Europu, zatim o opciji za siromašne kao i o pitanju tjelesnosti, nasilju, rastavljenima i ponovno oženjenima, odgoju, sakramentima …

Iako nije prvotna nakana ovoga zbornika analizirati njegov veoma bogati znanstveni opus, prvi tekst čini detaljno prikupljena Grbčeva bibliografija koja može poslužiti kao veoma vrijedna pomoć u takvu pothvatu. A pomno čitanje odnosno analiza Grbčevih tekstova bit će zadaća svakoga onoga tko se želi upoznati s promišljanjima na području moralne teologije odnosno socijalnog nauka Crkve na hrvatskom jezičnom području posebno na koncu prošloga odnosno prvim desetljećima ovoga stoljeća.

Promatrajući cjelokupni opus Josipa Grbca, ne smije se ispustiti iz vida činjenica da se on svojim promišljanjima aktivno uključuje u život Crkve i društva početkom posljednjeg desetljeća prošloga stoljeća, dakle u godinama koje su u mnogočemu bile »prijelomne« za društvo i za Crkvu u 9

Predgovor

hrvatskom narodu. U tadašnjim društveno­‑političkim promjenama kao i u svemu onome što je slijedilo, Grbac se ne zaustavlja na pukom ukazivanju ili isticanju opasnosti ili problema već, prepoznavajući izazove društva u tranziciji, veliku pozornost posvećuje novim prostorima i mogućnostima koje se otvaraju – pogotovo za Crkvu. Grbac je znao uočiti kairos te se zalaže i aktivno djeluje u pokretanju prve privatne biskupijske klasične gimnazije »Pazinski kolegij« u Pazinu (1993.). Uočio je važnost uvođenja vjeronauka u škole te organizira tečajeve priprave za vjeroučitelje u Pazinu. On vidi nužnost novog načina prisutnosti Crkve u javnosti i u medijima te aktivno ulazi u te prostore o čemu svjedoče njegovi brojni nastupi i intervjui bilo u javnim odnosno privatnim medijima.

Imajući u vidu nedovoljno prisutnu svijest o važnosti etike (pogotovo u vidu društvene odgovornosti) čije su posljedice u društvenom životu vidljive i u nedovoljnom uključivanju i preuzimanju odgovornosti, Grbac će naročito tom aspektu djelovanja posvetiti veliku pozornost. Preuzimanje odgovornosti za život društva, osobito u politici i područjima javnoga života, ne može biti samo stvar izbora ili jednostavno prepušteno nečijoj »karizmi« već je potrebno nastojati oko odgoja za vrijednosti i odgoja za društvene krjeposti. Isto tako, on se ne zaustavlja i ne ukazuje samo na odgovorno djelovanje pojedinaca ili grupa već će, što je vidljivo u mnogim njegovim tekstovima, jasno ukazivati na hitnu potrebu razvijanja svijesti o važnosti etički odgovornog djelovanja i u kontekstu različitih institucija.

Mnogi će medijski djelatnici govoriti o Josipu Grbcu kao čovjeku dijaloga.

Opredijeljenost za dijalog bilo bi preusko promatrati samo kroz njegovo sudjelovanje odnosno nastupe u medijima ili pak u spremnosti na sučeljavanje i razgovor i s onima drugačijih pogleda. Njegovu dijalošku otvorenost treba promatrati u mnogo širem značenju. Naime, čitajući Grbčeve tekstove može se vidjeti da je on u neprestanom dijalogu s drugim znanostima, (svjeto)nazorima, religijama, zapravo s ljudima drugih opredjeljenja. Doprinosi različitih znanosti kao i rezultati istraživanja (spomenimo da će često u prepoznavanju »znakova vremena« koristiti rezultate socioloških istraživanja) veoma često su polazišta njegovih promišljanja. Međutim, uvijek ostaje vjeran temeljnoj nakani svoga djelovanja te je razvidno da svakoj temi pristupa kao moralni teolog.

Takav je dijalog u tekstovima Josipa Grbca – bilo da je sugovornik suvremena znanost ili pak »običan« čovjek – pretpostavka i preduvjet razvitka kršćanske etike ako želi da njezin jezik bude razumljiv spomenutim 10

Predgovor

sugovornicima. Zato je kršćanska etika, kako je u drugom dijelu naslovljen i ovaj zbornik, pozvana biti u dijalogu sa suvremenim svijetom. Da bi to ostvario, kršćanski etičar mora biti spreman najprije podastrijeti teološke i etičke argumente, a to će nerijetko nametati zadaću ne samo prikladnog tumačenja već i preispitivanja vlastitih etičkih sudova ili njihova čvršćeg utemeljenja. Ponekad će to biti za teologa veoma zahtjevno jer je pozvan prihvaćati svojevrsnu napetost, odnosno mora biti spreman premišljati s jedne strane, vlastite stavove, a s druge strane, ukazivati na što je moguće konkretnije smjernice i načela. Cilj prema kojemu teži izgradnja je humanog društva odnosno humaniziranje društva i samoga čovjeka. To je, kako će više puta isticati dr. Grbac, zadaća teologa, ali osobito na moralnom području velik doprinos tu treba pružiti Crkva.

U današnjem svijetu, izloženi brojnim i različitim ponudama, nerijetko kontradiktornim tumačenjima i svođenjima na laka i instant rješenja, iznova se doživljava aktualnost riječi koje je sv. Pavao uputio Solunjanima: Sve provjeravajte, dobro zadržite! (1 Sol 5, 21). Neprestano propitkivanje življene stvarnosti te sposobnost istančanog uočavanja pojava i procesa koji opterećuju današnjeg čovjeka kao i stalno usmjeravanje na ostvarenje dobra, jedna je od bitnih oznaka djelovanja Josipa Grbca. On ne podliježe opasnosti i u njegovim tekstovima ne nalazimo naznaka defetizma ili kritizersko­‑negativnog odnosa prema stvarnosti iako jasno uočava (i negativne) pojave u životu društva. U Grbčevim tekstovima – upravo u duhu spomenutog teksta sv.

Pavla – nalazimo poziv na stalnu kritičku budnost čiji odgovor nije povlačenje u prostore vlastitih »sigurnosti«, već spremnost na aktivno zalaganje u izgradnji i oplemenjivanju svijeta.

Dvadeset i devet priloga koje sadrži ovaj zbornik najvećim su dijelom prinosi moralnoj teologiji ili na razne načine vezani uz područja interesa, djelovanja ili života Josipa Grbca. Njihova tematska raznolikost otkriva široku lepezu tema koje je u svojem djelovanju Josip obrađivao o čemu veoma zorno svjedoče njegovi tekstovi. Ti tekstovi u isto vrijeme svjedoče i o tragu koji je Josip Grbac ostavio – kao profesor, svećenik i čovjek. Zahvaljujem svim autorima na njihovu doprinosu u ostvarenju ovoga zbornika. A Josipu Grbcu čestitke na njegovoj obljetnici popraćene izrazom zahvalnosti za sve ono što je – svojom ljudskošću i profesionalnim djelovanjem – učinio, i za sve čime nas je obdario i oplemenio.

Jerko Valković 11

AD REM ili o značaju hrvatskih svećenika u Istri Anton ŠULJIĆ, prof.

Istra je, osim što je jedna od najljepših i najraznolikijih kao i najbogatijih hrvatskih regija, sasvim specifična zemlja po svojim ljudima. Kad kažem ljudima, onda, ne gubeći iz vida multietničnost i njezine vrijednosti (barem kako ih shvaćamo u suvremenosti), prije svega mislim na hrvatski genij u Istri. Tijekom duge povijesti istarski su Hrvati prolazili teškim pa i groznim razdobljima u kojima je valjalo istrpjeti strahovlade i izrabljivanja, ubijanja i progone, uništavanja i brisanja identiteta, promjene imena i prezimena, germaniziranja i potalijančivanja, a ipak su s doseljenima i naplavljenima uvijek gradili kakav­‑takav suživot, nikad ne škodeći drugima i drukčijima – no uvijek ostajući svojima. Ta je crta vrlo snažno naglašena još kod istarskih glagoljaša čiji su prinosi hrvatskom identitetu Istre, sve ako smo i jako udaljeni od njihovih vremena, nemjerljivi. Štoviše, što smo udaljeniji, to više smo u mogućnosti mjeriti njihov prinos onome što je istarski Hrvat danas.

Od zapisa na zidu humske crkve sv. Jeronima o Kovaču Martinu, za pokoj čije je duše svakoga jutra glagoljao misni obrazac moleći se da mu Bog oprosti grijehe, i navodeći kako je odslužio svih trideset misa, ali ipak mu je ošće edna na duši – da se pokojniku nađe, da ne iznevjeri platitelja i da svoj dug dokraja izvrši – pop glagoljaš pokazao je ravnocrtnost vlastitoga karaktera. Ti popovi nipošto nisu bili neuki. Štoviše, bili su i učeni i napredni i poduzetni te su itekako sudjelovali u oblikovanju društvenoga, kulturnoga i, dakako, vjerskoga života u Istri. To jedinstvo triju sastavnica 35

Anton ŠULJIĆ

jednoga postojanja izvrsno je izrazio poznati žakan Juri koji je, u osvit prve hrvatske tiskane knjige – Glagoljskoga misala iz 1483. godine, na rubu rukom pisanoga Novakova misala iz 1368. godine ispisao one toliko opjevane i znakovite riječi: »Vita, vita, štampa naša gori gre. Tako ja oću, da naša gori gre!« Je li već u tome amblematičnom uskliku sadržan sav genij istarskoga hrvatskog prinosa vjeri i kulturi? Usudio bih se reći da jest.

Glagoljaštvo kao karakterno­‑kulturna osobina Oni, naime, koji su se naučili u oskudici i pritješnjenosti preživljavati i uza sve to stvarati i koristiti zajednici, naučili su da to što kažu i kada to kažu – mora biti bitno. To mora biti sažeto i snažno, ako treba britko i oštro; mora ići ad rem! Bez puno opisa i okolišanja, a još manje bez onoga što bismo danas nazvali političkom ili crkveno­‑političkom korektnošću. Usmjerivši se na predmet svoga djelovanja, istarski su hrvatski svećenici naučili umijeće uočavanja bitnog i zatim ustrajavanja na tome. Ta značajka i nije baš tako česta, pogotovo u nekim našim krajevima u kojima se crkveni čovjek radije zadržavao na fiškalskim cjenkanjima ili pak na unosnome podilaženju no što bi to bilo ustrajavanje na ideji ili uvjerenju. Istarski se glagoljaš, pa bio on samo i žakan – dakle učenik ili pak pripravnik za svećenički stalež – nije služio samo i isključivo manirom uljudne komunikacije. Nerijetko je riječ i o provokativnim pa i uvrjedljivim iskazima a za kojim je posezao ne bi li izrazio to što misli i do čega mu je stalo.1 Da se ipak ne bi mislilo kako su se ti istarski popovi, ili barem niži kler, silno trapili, sve ako su svjedočili pa i zapisivali nesreće kojima je puk bio izložen, svjedoči i marginalija u Drugom beramskom brevijaru, a odnosi se na uživanje dobroga vina, što je u najmanju ruku moglo samo poticati na izravan način komunikacije.2 Tako, primjerice, od 127 opisanih grafita iz beramske crkve Sv. Marije na Škrilinama, prema Glagoljskim natpisima Branka Fučića iz 1982. godine, 80­‑95., postoji cijeli niz grafita koji ne tematiziraju egzistenciju, nisu primarno autoreferencijalni već su upućeni drugima: kao komentar ili kao provokativna komunikacija sa suvremenicima te su uobličeni kao uvrjedljivi iskazi »… koji ne štede ni jedan društveni sloj« (Zaradija Kiš).

2 »1601. miseca agušta dan 4, kada ja pop Martin Milohanić, plovan (v) Bermi va to vrime, zapisah ovo, a to va to vrime biše velika kuga v Terste i po veće mesti... I biše čuda vina se shabilo [tj. pokvarilo]«. Iako su nesreće i smutnje bila česta pojava, ipak se ne zaboravlja vino: »1600... Pop Martin Milohanić, plovan (v) Berme va to vrime pisah pijući dobro vino«, citirano prema prikazu knjige: Milan MIHALJEVIĆ (prir.), Drugi beramski brevijar. Hrvat‑ 1

36

AD REM ili o značaju hrvatskih svećenika u Istri

Zanimljiva je misao, koju prenosi biskup Mile Bogović u članku Glagoljaš‑ tvo kao identifikacijski čimbenik istarskih Hrvata, kada upozorava na knjigu Stanka Škrbeca Riječka zvijezda Gutembergove galaksije3 navodeći kako ga je iz nje zagolicala misao »… da bi Istra s Kvarnerskim otocima mogla biti prvi prostor na kojemu su se razvili neki elementi naše autohtone kulture koji su poslije postali ključne sastavnice našeg nacionalnog identiteta. Među te elemente svakako se ubraja posebno pismo (glagoljica), poseban govor (čakavica) i posebni napjevi (istarska ljestvica), ali se ta posebnost može pratiti i u folkloru, graditeljstvu i nekim drugim ljudskim umijećima.«4 Ako je tome tako, a sklon sam i ja vjerovati da to tako jest, tada bi od toga istarskog genija, u ovom slučaju, hrvatskoga svećeničkog genija, trebalo učiti i štoviše, u biće naroda preuzimati sadržinu toga i takvog načina djelovanja kakvo u ovome eseju želim predstaviti i na nj upozoriti.

Josip Bratulić u ogledu Glagoljaštvo i glagolizam u crkvenom i društvenom životu Hrvata i Slovenaca5 navodi da su glagoljaši u svojoj sredini bili važne, uvažene osobe bilo da su obnašali službu plovana bilo da su živjeli od crkvene nadarbine ili službe, u bratovštinama. Štoviše, Bratulić također navodi da ih je u takvim manjim mjestima ili kaštelima znalo biti čak do šezdeset. »Popovi glagoljaši obavljali su u svojoj sredini i druge službe. Vodili su duhovni život brojnih bratovština, koje nisu bile samo pobožna bratstva nego su imale i snažnu socijalnu ulogu u životu seoske i malogradske zajednice.

Sudjelovali su, naravno, u duhovnom životu župe, slavili liturgiju, vodili sprovode, sudjelovali u zajedničkom čitanju brevijara. U tim se sredinama sve do sredine prošloga, 20. stoljeća, održao običaj javnoga čitanja vesperala, u kome su uz župnika sudjelovali i ugledni vjernici župe. Glagoljaši su, a to je vrlo važno istaknuti, imali i službu javnoga bilježnika, notara, i to ponekad u službi feudalaca, npr. Frankopana, ali najčešće kao samostalni skoglagoljski rukopis iz 15. stoljeća, I. dio, sv. 1. Faksimil, sv. 2. Transliteracija, Zagreb, 2018. i isti naslov istoga prireditelja i izdavača II. dio, 2019. godine, akademika Josipa Bratulića u: Slovo, 71 (2021.), 245-251.

3 Stanislav ŠKRBEC, Riječka zvijezda Gutenbergove galaksije, Rijeka, 1995., 29.

4 Mile BOGOVIĆ, Glagoljaštvo kao identifikacijski čimbenik istarskih Hrvata, u: Marino MANIN – Ljiljana DOBROVŠAK – Gordan ČRPIĆ – Robert BLAGONI (ur.), Identitet Istre – ishodišta i perspektive. Zbornik 26, Zagreb, 2006., 35­‑45.

5 Josip BRATULIĆ, Glagoljaštvo i glagolizam u crkvenom i društvenom životu Hrvata i Slovenaca, u: Kolo, (2009.) 3­‑4, u: http://www.matica.hr/kolo/313/glagoljastvo­‑i­‑glagolizam­ ‑u­‑crkvenom­‑i­‑drustvenom­‑zivotu­‑hrvata­‑i­‑slovenaca­‑20665/ (12. 12. 2019.).

37

Anton ŠULJIĆ

notari s carskom i papinskom ovlašću. Velik broj javnih isprava: zakonika, statuta, oporuka i privatnopravnih imovinskih isprava pisali su glagoljaši. U Istri i na Kvarnerskim otocima pisali su glagoljicom, u Poljicima ćirilicom zapadnoga, hrvatskoga tipa koja se ponekad zove i bosančicom. Znali su oba pisma, uostalom kao što su nadareniji znali i latinski jezik i latinsko pismo (…) Da su glagoljaši prepisivali liturgijske knjige, zbornike pobožnoga štiva, zbornike beletrističkih sastavaka, nije potrebno posebno ni isticati. Oni su začetnici i hrvatske glagoljaške štampe. Tiskali su svoj misal 1483., 1494., 1528. i 1531., potom i brevijar 1491., 1493. i 1561., a zatim i druge knjige potrebne za njihov duhovni život.«6 Hrvatski svećenici u Istri tijekom povijesti pokazali su, naime, da se znaju zalagati za ono u što vjeruju te da to znaju braniti pod cijenu žrtve pa i života.

To je bio oblik djelovanja iz vjere, a u prilog znanosti, kulturi i, dakako, za narodni napredak. Sve su to popovi glagoljaši radili na nepodmitljiv, istančan i rafiniran, inteligentan, kadšto jedak, a kadšto robustan ali i hrabar način što je svoje plodove donosilo odmah, a još više u vremenu koje je slijedilo.

Taj čovjekoljubivi gen oni su baštinili na svome tlu, od glagoljaša i seljaka, od narodnjaka i njihova zauzimanja za pravicu – »Dajte nam pravice, a pšenicu vazmite!« kako doslovno stoji u Istarskome razvodu, nastalom u tri maha između 1275. i 1375. godine, ili još zauzetije u istome pravnom, jezičnom i književnom dokumentu: »Zato je pravica vapila da se krivica potare!« – čime su, rekao bih, hrvatskom katoličkom i narodnosnom biću dali osobit prinos i jedinstveno svjedočanstvo.

Osim nabožne literature potrebne klericima, »… prepisivala su se i beletristička djela: Rumanac trojski, Aleksandrida, zatim Roman o Bar‑ laamu i Jozafatu. Glagoljaško bogoslužje zahtijevalo je i veće napore, te su za njegove potrebe prevođeni stihovi: himne za brevijarska čitanja, himne uz velike blagdane, Božić i Uskrs, a zatim i mnogobrojni stihovi za bratovštinske pobožnosti, ili pak stihovane legende, kao što je Pjesan svetago Jurja. U krugu bratovština organizirala su se crkvena prikazanja, ponajprije vezana uz muku Kristovu, a zatim i prikazanja Od rojenja Gos‑ podinova, kao i Prikazanje o sv. Margariti. Pobožna je literatura posebno bila potrebna za mnogobrojne ženske samostane, za koje su se priređivale Josip BRATULIĆ, Glagoljaštvo i glagolizam u crkvenom i društvenom životu Hrvata i Slovenaca.

6

38

AD REM ili o značaju hrvatskih svećenika u Istri

legende i čitanja za časove (horae). Ugled i utjecaj glagoljaškog svećenstva u humanizmu bio je velik zahvaljujući i uvjerenju da pismo kao i prijevod Biblije potječu od sv. Jeronima, o čem u svojoj apologiji glagoljice i o nepoznatim našincima koji u tu tradiciju ne vjeruju s ogorčenjem pisao humanist Nikola Modruški.«7 Nije nevažno spomenuti da je u hrvatsku književnost dospjela jedna redakcija srednjovjekovne enciklopedije, Lucidara, uz pojedine propovijedi Jana Husa. Priređivač Lucidara istarsku planinu Učku poistovjetio je s mitskom planinom Olimpom. U spomen i pohvalu takvog oblika intelektualnog, kulturnog i duhovnog djelovanja istarskih glagoljaša, posebice onih pregaoca oko Lucidara, za treće izdanje Aleje glagoljaša8, napisao sam više pjesama, od kojih neke – poput Lucidara ot žitia – na staroslavenskom, koju, u čast tome geniju, donosim i ovdje: LUCIDAR OT ŽITIA I biše u ti dni junoša ašće dijak jaže pitajet o vsem i vsakom o umišleiem ašće sili nebeski Čto učitel otvećat učenikom svojim lucidar postaviši i lucidar bi nauk ot žitia ninešnjego I vaspoješi svojeju vlast jaže zovet se Istrija dijak spod gori ježe je Učka lucidar ot žitia naučiši se Istarska enciklopedija; u: http://istra.lzmk.hr/clanak.aspx?id=979 (12. 12. 2019.).

Josip BRATULIĆ, Aleja glagoljaša, Zagreb, 2019., 103.

7 8

39

TEOLOŠKA ETIKA U DIJALOGU SA SUVREMENIM SVIJETOM

Prof. dr. sc. Tonči MATULIĆ Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu Dr. sc. Tomislav SMILJANIĆ Filozofsko­‑teološki institut Družbe Isusove UDK: 27­‑18:27­‑732.3 141.45:27­‑18 141.45: 27­‑732.3 27­‑732.3:141.45 Izvorni znanstveni rad

Nauk Drugoga vatikanskog koncila o ateizmu – izazov Crkvi i teologiji danas Tonči MATULIĆ – Tomislav SMILJANIĆ

Sažetak

Koncilski govor o fenomenu ateizma nalazimo u kontekstu izlaganja o temeljima kršćanske antropologije u Pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes. Ovo nipošto nije slučajno, nego je duboko promišljeno. Nekoć je naglasak bio na tvrdnji da ateizam ne odgovara temeljnim zahtjevima ljudske naravi, danas je pak naglasak na tvrdnji da religija, odnosno vjera nipošto ne vrijeđa ili umanjuje ljudsko dostojanstvo. Istine kršćanske antropologije pomažu proniknuti i shvatiti konačnu tajnu čovjeka, a zatim su polazište i za kritičko suočavanje i razumijevanje modernoga fenomena ateizma. U tom smislu autori u ovom doprinosu predstavljaju i analiziraju fenomen ateizma istovremeno u svjetlu koncilskoga nauka o čovjeku i koncilskih izjava o ateizmu. Nakon uvodnih pojašnjenja, u prvom dijelu rada predstavljaju novost crkvenoga odnosno koncilskoga govora o ateizmu, a koji se neposredno nadovezuje na izlaganje temeljnih istina kršćanske antropologije. U drugom dijelu rada autori iznose kritičke opaske na račun apsolutizacije autonomije i slobode, činjenica koja nipošto ne može figurirati kao opravdanje takozvanoga »prava na nevjeru«, nego ga takvo apsolutiziranje izopačuje i poništava. U trećem dijelu rada autori skreću pozornost na činjenicu da je Koncil pozvao Crkvu na dijalog sa svijetom, prepoznajući u njemu također i ateizam odnosno ateiste kao moguće sugovornike pa se, posljedično, za procjenu vjerodostojnosti i dosljednosti koncilske obnove nužno danas treba uzimati također i crkvena praksa dijaloga s onima koji ne vjeruju. U posljednjem, četvrtom dijelu rada autori progovaraju o bolnome i 107

Tonči MATULIĆ – Tomislav SMILJANIĆ

kontroverznome pitanju vrijednosnoga relativizma u kontekstu ateizma. Ukratko, autori u radu ističu proročku dimenziju koncilskoga govora o fenomenu ateizma koji se posljednjih stoljeća nametnuo kao nezaobilazno antropološko i teološko pitanje s kojim se Crkva i njezina teologija trebaju kritički suočiti i ući u dijalog s ateistima bez obzira na zahtjevnost i mukotrpnost takvoga dijaloga. U tom smislu, autori u radu shvaćaju i predstavljaju koncilski govor o ateizmu kao istinski antropološki i teološki problem s kojim se kritički suočavaju u svjetlu kršćanske vizije čovjeka kao osobe stvorene na sliku Božju. Na njoj se temelji kršćansko shvaćanje cjelovitoga humanizma koji skladno pomiruje imanentno i transcendentno, dotično materijalno i duhovno u čovjeku.

Ključne riječi: Bog, Isus Krist, čovjek, ljudsko dostojanstvo, sloboda, autonomija, Crkva, vjera, Drugi vatikanski koncil, Gaudium et spes, dijalog, ateizam, relativizam.

1. Uvodno promišljanje: status quaestionis Treba odmah na početku naglasiti da Drugi vatikanski koncil nije razvio sustavni nauk o ateizmu niti je iznio njegove idejne, povijesne i društvene razvoje. Koncil je o ateizmu progovorio više prigodno i to kao o fenomenu koji se pojavljuje u samome čovjeku kao mogućnost njegova slobodnog izbora odnosno opredjeljenja. Zbog toga koncilski govor o ateizmu nalazimo na kraju izlaganja temeljnih istina kršćanske antropologije, u prvome poglavlju prvoga dijela Pastoralne konstitucije o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes.1 Koncil ističe da »… mnogi od naših suvremenika nikako ne uviđaju tu najdublju i životnu povezanost s Bogom ili je pak izričito odbacuju, tako da ateizam valja ubrojiti među najozbiljnije činjenice našega vremena te ga podvrgnuti brižljivom proučavanju.«2 Ateizam je stoga najozbiljnija činjenica odnosno provokacija i izazov današnjoj Crkvi i njezinoj teologiji. Ta se provokacija napose očituje u odnosu na samoga čovjeka i njegovo ljudsko dostojanstvo, jer je prema nauku Koncila »… posebno bitna crta ljudskog dostojanstva u čovjekovoj pozvanosti u zajedništvo s Bogom.«3 Prema tome, ideja i smisao ljudskoga dostojanstva u neraskidivoj povezanosti s 1 Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes, (7. 12. 1965.), u: Dokumenti, Zagreb, 72008., br. 19­‑21, [dalje: GS].

2 GS, br. 9.

3 Isto, br. 19.

108

Nauk Drugoga vatikanskog koncila o ateizmu – izazov Crkvi i teologiji danas

tumačenjem i razumijevanjem čovjeka kao takvoga intimno su povezani s pitanjem o Bogu. Ne samo u općenitome i apstraktnome smislu da se konačni odgovor na radikalno pitanje o čovjeku skriva u tajni Boga nego još prije i više u konkretnome i povijesno­‑spasenjskom smislu da »… otajstvo čovjeka stvarno postaje jasnim jedino u otajstvu utjelovljene Riječi. (…) Krist, novi Adam, u samoj objavi otajstva Oca i njegove ljubavi potpuno otkriva čovjeka njemu samom i objavljuje mu njegov uzvišeni poziv.«4 Povijesni fenomen ateizma u samome svom korijenu nesumnjivo je antropološki fenomen par excellence. To je zasigurno jedan do razloga zašto je Koncil govor o ateizmu smjestio upravo u kontekstu govora o čovjeku. No, prema nauku istoga Koncila ateizam je daleko dublji i složeniji problem i fenomen. Može se reći, zato što je izvorno antropološki, ateizam je nužno teološki problem i izazov jer »… čovjek, naime, postoji samo zato što ga je Bog iz ljubavi stvorio i što ga uvijek iz ljubavi uzdržava.«5 Dakle, čovjek je djelo Božje stvarateljske ljubavi i providnosti. Ateizam se stoga nužno otkriva u proturječju s tom temeljnom kršćanskom istinom. Međutim, a polazeći upravo od temeljnoga smisla i značenja ljudskoga dostojanstva, čovjek se samo u slobodi može okrenuti istini, a nipošto ne prisilom ili uvjetovanjem, jer se »… istina ne nameće drukčije doli snagom same istine koja u dušu ulazi istodobno i blago i snažno.«6 To konkretno znači, a opet prema nauku Koncila, da »… zapovijedi božanskoga zakona čovjek, dakako, shvaća i prihvaća posredstvom svoje savjesti; nju je dužan vjerno slijediti u svem svojem djelovanju da bi prispio k Bogu, svojem cilju. Ne smije, dakle, biti prisiljen postupati protiv svoje savjesti, ali se ne smije ni sprječavati da postupa po svojoj savjesti, napose u stvarima vjerovanja.«7 Prema tome, a već u formi određenoga inicijalnog zaključka, problem i fenomen ateizma ostaje antropološki i etički i onda kad se podvrgne temeljitome teološkom istraživanju, a razlog tomu treba tražiti u samome ljudskom dostojanstvu općenito i dostojanstvu moralne savjesti posebno. Naime, neki konkretni čovjek pojedinac može, iz njemu i nama nedokučivih razloga, jednostavno biti odnosno ostati »nemuzikalan« za vjeru u Boga u sjeni ili u susjedstvu, Isto, br. 22.

Isto, br. 19.

6 DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Deklaracija o slobodi vjerovanja Dignitatis humanae, (7. 12. 1965.), u: Dokumenti, br. 1, [dalje: DH].

7 DH, br. 3.

4 5

109

Tonči MATULIĆ – Tomislav SMILJANIĆ

za tako reći, neke velebne gotičke katedrale. Zbog toga ateizam jest i ostaje mogućnost autentičnoga antropološkog izbora.8 Kako bilo, naša namjera u ovome doprinosu nije u proučavanju tog i takvog aspekta problema i fenomena ateizma, nego prije u proučavanju ateizma kao masovne društvene i kulturne pojave, dakle kao moderne drame ateizma koja se na neki način nameće izvana ili se s raznih strana predstavlja kao nešto poželjno i napredno.9 Osim toga, s problemom ateizma intimno je povezan i problem relativizma, podjednako onoga teorijskoga i praktičkoga.

Posrijedi, dakle nije samo problem »u što« ili »u koga« se vjeruje, kao ni problem mogućnosti i granica ljudske spoznaje, nego daleko važniji problem kako se živi, kako se djeluje, kako se predstavlja čovjek kao etičko biće? Problem ateizma nasuprot vjeri u živoga i osobnoga Boga koji se objavio u Sinu Isusu Kristu, zadobiva posebnu težinu, upravo dramatičnost u odnosu na poziv i konačnu sudbinu čovjeka kao ljubljenoga Božjeg bića. Naime, čovjek kao osoba stvorena na sliku Božju (usp. Post 1, 27) pozvan je u zajedništvo života s Bogom i jedino u svjetlu božanske objave u Isusu Kristu može spoznati konačnu istinu o samome sebi, istinu o svome potpunom ispunjenju, smislu i svrsi svoga života kao i smislu i svrsi svega stvorenoga. Zbog toga se krajnje zaoštrene i postavljene ideje ateizma neposredno suprotstavljaju objavljenim istinama kršćanske vjere kao i temeljnim istinama kršćanskoga teološkog i antropološkog nauka.

Treba, međutim, naglasiti da je Crkva na Koncilu odustala od svake osude pa i od osude ateizma i sama je započela, te sve svoje kćeri i sinove potaknula da nastave iskreni dijalog sa suvremenim svijetom i njegovim problemima i izazovima. U tom pozivu nalazi se i dijalog s ateistima, kao i prijateljski poziv upravljen samim ateistima10 da osluškuju ono što Crkva drži i naučava 8 O važnosti i dometima koncilske deklaracije o slobodi vjerovanja usp.: Eberhard SCHOCKENHOFF, Das Recht, ungehindert die Wahrheit zu suchen. Die Erklärung über die Religionsfreiheit Dignitatis humanae, u: Jan – Heiner TÜCK (ur.), Erinnerung and die Zukunft. Das Zweite Vatikanische Konzil, Freiburg – Basel – Wien, 22013., 701­‑742.

9 Od katoličkih teologa koji su sustavno istraživali uzroke, posljedice i izazove modernoga masovnog ateizma, izdvajamo posebno: Henri de LUBAC, Le drame de l’humanisme athée, Paris 1959. Isto također usp. Henri de LUBAC, Drama ateističkog humanizma, Rijeka – Sarajevo, 2009. Usp. Hans KÜNG, Existiert Gott? Antwort auf die Gottesfrage der Neuzeit, München, 1978. Isto također usp. Hans KÜNG, Postoji li Bog? Odgovor na pitanje o Bogu u novome vijeku, Zagreb, 1987. Usp. Michael J. BUCKLEY, At the Origins of Modern Atheism, New Haven – London, 1987.

10 Usp. GS, br. 21.

110

Nauk Drugoga vatikanskog koncila o ateizmu – izazov Crkvi i teologiji danas

o čovjeku koji svoju konačnu istinu otkriva samo u Isusu Kristu u kojemu se nalazi punina istinskoga i autentičnoga humanuma.11 2. Novost koncilskoga govora o ateizmu Koncilski govor o ateizmu u Gaudium et spes stavljen je u kontekst prikaza temeljnih istina kršćanske antropologije.12 Govor o ateizmu nije slučajno stavljen baš u taj kontekst i ne nalazimo ga slučajno neposredno prije broja 22 u kojemu se izlaže sam vrhunac kršćanske antropologije: to je mali »kristološki credo« gdje se izlažu temeljne istine koje izviru iz Isusa Krista – Novoga Adama.

Ateizam i relativizam, kao lice i naličje suvremenog antropološkog pitanja, ostaju trajno velik izazov Crkvi i njezinoj teologiji. Koncilska rasprava o ateizmu nije stavljena u neki dokument koji progovara o katoličkoj dogmi, o objavi i vjeri, nego upravo u jednoj posebnoj konstituciji, Gaudium et spes, koja se otkriva kao jedan genus litterarium novum svečanoga crkvenog naučavanja, a to je njezin pastoralni karakter, dakle karakter okrenutosti konkretnome – praktičkome – djelovanju i ponašanju. U izjavama o ateizmu koncilsko polazište nije teorija i doktrina, iako ih dakako pretpostavlja, niti je to sustavno izlaganje idejnoga, povijesnoga i društvenoga razvoja ateizma, nego je to prisutnost ateizma u sasvim konkretnim ljudima, to jest u ateistima, nevjernicima.13 U tom smislu fenomen ateizma više se otkriva u sociološko­‑psihološkom i kulturološkom negoli u doktrinarnom i teološkom ruhu. No, ateizam je ipak prvenstveno shvaćen kao istinski teološki problem.

Nakana Koncila nije se sastojala u izlaganju sustavno­‑teološke misli i nauka o ateizmu niti u davanju odgovora na intelektualna pitanja ateizma. Taj je zadatak ostavljen teologiji na razmatranje.14 Crkva na Koncilu jednostavno Usp. isto, br. 22.

Usp. isto, br. 12­‑22, ovdje posebno, br. 19­‑21.

13 Usp. Karl RAHNER – Herbert VORGRIMLER, Kleines Konzilskompendium. Sämtliche Texte des Zwiten Vatikanums mit Einführungen und ausführlichen Sachregister, Freiburg – Basel – Wien, 171984., 428­‑429.

14 Više o sustavno teološko­‑filozofskoj kritici ateizma i povijesnom kontekstu nastanka i razvoja unutar moderne filozofije vidi u: Walter KASPER, Bog Isusa Krista. Tajna trojedinog Boga, Đakovo, 2004., 33­‑87. Također usp. Hans KÜNG, Postoji li Bog?, posebno 297­‑514.; usp. Helmuth ROLFES, Atheismus/Theismus, u: Peter EICHER (ur.), Neues Handbuch theologischer Grundbegriffe 1, München, 1984., 61­‑78., [dalje: NHtG].

11 12

111

Tonči MATULIĆ – Tomislav SMILJANIĆ

nije mogla zaobići pojavu ateizma koja se sve više širila i nametala, a naročito u onodobnom lageru komunističkih i time službeno ateističkih država, te se morala temeljitije osvrnuti na taj fenomen koji u sebi krije mnoštvo uzroka.

Tako je izjava o ateizmu ušla u Gaudium et spes.

Koncil ipak promatra fenomen ateizma u svjetlu kršćanske vjere i u tom svjetlu poima probleme koji proizlaze iz svih vrsta i pojava ateizama.

Da se Crkva i njezino učenje o čovjeku mora temeljitije konfrontirati s fenomenom ateizma, naznačeno je već u Uvodnom izlaganju Gaudium et spes, iako se ne spominje pojam »ateizam«: »Nijekanje Boga ili religije ili pak odvajanje od njih nisu više ništa neobično niti pojedinačno; danas se naime to nerijetko prikazuje kao zahtjev znanstvenog napretka ili nekog novog humanizma.«15 Zbog toga »… ateizam valja ubrojiti među najozbiljnije činjenice ovog vremena te ga podvrći brižljivijem ispitivanju.«16 Koncil je postavio nove naglaske u odnosu prema ateizmu, točnije prema ateistima, što je bitna i odlučujuća razlika prema prijašnjem stavu Crkve po tom pitanju. No, ti novi naglasci nisu zauzeli mjesto starih izrjeka, jer Crkva na Koncilu izričito kaže: »Vjerno odana Bogu i ljudima, Crkva ne može prestati a da s bolju i sa svom čvrstoćom ne odbacuje – kao što je i prije odbacivala – one pogubne nauke i postupke koji proturječe razumu i zajedničkome ljudskom iskustvu, a čovjeka zbacuju s njegova prirođenog visokog mjesta. Ona svejednako nastoji u duhu ateista uočiti skrivene razloge nijekanja Boga. Svjesna težine pitanja koja ateizam izaziva i vođena ljubavlju prema svim ljudima, ona drži da ih valja podvrgnuti ozbiljnom i dubljem ispitivanju.«17 Argumentacija koncilskog govora o ateizmu ne polazi prvenstveno od naravne spoznaje Boga, iako je trebala biti više istaknuta dimenzija skrovitosti Božje (theologia negativa) nego iz samog središta kršćanske vjere, a to je osoba i djelo Isusa Krista. Time se antropološka obrazlaganja proširuju kristološki, i naravna (razumska) spoznaja Boga dopunja se iskustvom, jer samo u Isusu Kristu leži odgovor i rasvjetljuje se čovjekovo otajstvo.18 Najvažniji razlog leži u dostojanstvu čovjeka kao osobe jer »… priznavanje Boga GS, br. 7.

Isto, 19.

17 Isto, br. 21.

18 Usp. isto, br. 22.

15 16

112

Nauk Drugoga vatikanskog koncila o ateizmu – izazov Crkvi i teologiji danas

nikako se ne protivi čovjekovu dostojanstvu, jer se to dostojanstvo temelji i usavršuje u samome Bogu.«19 Temeljna novost koju Gaudium et spes donosi sastoji se u tome da ne donosi »… apstraktni sud, nego se upušta u konkretno razmatranje povijesti te raspravu pomiče s čisto esencijalističke razine na egzistencijalnu razinu.«20 Lijek protiv ateizma ne sastoji se samo u pobijanju intelektualnih i filozofskih tvrdnji ateizma nego u vjerodostojnoj življenoj vjeri, koja treba biti zrela i živa vjera, i mora biti u skladu s moralnim naukom koji proizlazi iz evanđeoskog moralnog učenja (čestitim životom Crkve i njezinih članova), kako bi učinili prisutnim i vidljivim Boga Oca i njegova utjelovljenog Sina pod vodstvom Duha Svetoga.21 Crkva promatra ateizam u cjelini i ističe da on nije nešto izvorno, nego nastaje iz različitih uzroka i pod mnogim kompleksnim sociološkim, psihološkim, egzistencijalnim vidovima, točnije rečeno, u ljudima se događa rezignacija i dezorijentacija u kojoj više ne misle, niti im se čini važnim uloga Boga u njihovu životu i milost krsne vjere. Pod utjecajem znanstvenih i tehničkih postignuća, u utrci za materijalnim blagostanjem, u divljem kapitalizmu kao novoj religiji,22 događa se čovjekov »zaborav Boga«, ali također tome stanju »… ne mali udio mogu imati vjernici, jer treba reći da oni zanemarivanjem vjerskoga odgoja ili pogrešnim izlaganjem nauka, ili također nedostatcima svojega religioznog, ćudorednog (moralnog) i društvenog života pravo lice Boga i religije prije zakrivaju negoli otkrivaju.«23 Koncil u nastavku izjavljuje: »Kod mnogih taj raskorak između vjere koju ispovijedaju i svagdašnjeg života valja ubrojiti među teže zablude našega vremena (…). Kršćanin koji zanemaruje svoje vremenite dužnosti prema bližnjemu, zanemaruje svoje dužnosti prema Bogu te dovodi u opasnost svoje vječno spasenje.«24 Ovime se ističe i samokritika Crkve i njezinih članova koji su tijekom povijesti doprinijeli ovome pogubnom stanju čovjeka i društva, a što se može smatrati i svojevrsnim činom kajanja Crkve za prošle Isto, br. 21.

Walter KASPER, Bog Isusa Krista, 88.

21 Usp. GS, br. 21.

22 Usp. Thomas RUSTER, Der verwechselbare Gott. Theologie nach der Entflechtung von Christentum und Religion, Freiburg im Breisgau, 2000.

23 GS, br. 19.

24 Isto, br. 43.

19 20

113

Tonči MATULIĆ – Tomislav SMILJANIĆ

grijehe njezinih članova čije posljedice ispaštamo u sadašnjosti. Crpeći iz ovoga nauka Drugog vatikanskog koncila, papa sv. Ivan Pavao II. pozvao je sve sinove i kćeri Crkve »… da se u pokori čiste od pogrešaka, nevjernosti, nedosljednosti, zakašnjenja. Priznati jučerašnje propuste čin je iskrenosti i hrabrosti. On nam pomaže učvrstiti svoju vjeru; čini nas opreznima i spremnima da se suočimo s kušnjama i teškoćama današnjice.«25 U skladu s iznijetim možemo konstatirati da je ateizam teško, ako ne i nemoguće definirati jer se radi o složenom i višeslojnom fenomenu. Zbog toga Koncil to i ne pokušava, nego ističe što se naziva pojmom ateizma, to jest progovara o stanju ljudi za koje se može reći da su ateisti, iako uočava da »… moderni ateizam često pokazuje i sustavan oblik, koji, osim drugih uzroka, tjera želju za čovjekovom autonomijom sve dotle da se protivi bilo kakvoj ovisnosti o Bogu (…). Tom nauku može ići u prilog osjećaj moći što ga čovjeku donosi današnji tehnički napredak.«26 No, prema izjavi Koncila, fenomen ateizma treba pokušati razumjeti iz perspektive samih ateista, a među njima susrećemo različita iskustva i prigovore. Ateistima se najprije često nazivaju oni koji Boga izričito niječu; zatim oni koji smatraju da se o Bogu ne može ništa tvrditi; potom oni koji misle da pitanje o Bogu nema nikakvog smisla;27 zatim opet oni koji na temelju suvremene znanosti tvrde da apsolutne istine nema niti može biti;28 potom 25 IVAN PAVAO II., Tertio millenio adveniente – Nadolaskom trećeg tisućljeća. Apostolsko pismo o pripremi Jubileja godine 2000., (10. 11. 1994.), Zagreb, 1996., br. 33, [dalje: TMA].

Također usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen gentium, (21. 11. 1964.), u: Dokumenti, 8, [dalje: LG]; usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dekret o ekumenizmu Unitatis redintegratio, (21. 11. 1964.), u: Dokumenti, br. 6, [dalje: UR].

Također usp. GS, br. 43.

26 GS, br. 20.

27 Ovo je možda najutjecajnije mišljenje u postmodernom vremenu koje je obilježeno znanstveno­‑tehničkim i kapitalističkim instrumentalnim razumom koji potiče i podržava materijalizam i utilitarističku etiku.

28 Ovu je tvrdnju početkom ovoga 21. stoljeća snažno i agresivno aktualizirao fenomen takozvanoga novog ateizma koji se jednoznačno poziva(o) na dokaze prirodne znanosti, učinivši tako medvjeđu uslugu upravo prirodnim znanostima, jer se radi(lo) o eklatantnom primjeru ideološke zloporabe prirodne znanosti u puke svjetonazorske svrhe radi razračunavanja s transcendentnom vjerom i vjerskim stavovima. O tome opširnije usp. Tonči MATULIĆ, Nevjera i vjera u četiri oka. Maske bogova u svjetlu vječne mladosti Božjega lica, Zagreb, 2012., 157­‑185. Također usp. Tonči MATULIĆ, Metamorfoze kulture. Teološko prepoznavanje znakova vremena u ozračju znanstveno­‑tehničke civilizacije, Zagreb, 12008., 345­‑356.

114

Nauk Drugoga vatikanskog koncila o ateizmu – izazov Crkvi i teologiji danas

opet oni koji o Bogu govore na način koji nikako ne odgovara pojmu i slici Boga Isusa Krista, Boga Evanđelja; konačno oni koji umjesto Boga uzvisuju čovjeka, što je u konačnici svaki oblik ateizma; na kraju i oni koji se drže kao da ih se pitanje o Bogu uopće ne tiče i koji na njega odmahuju rukom.29 U ovom doista širokom i raznolikom opisu fenomena ateizma Koncil posebno izdvaja dva oblika. To su egzistencijalni ateizam i protestni ateizam.

Oba izviru iz snažnog protesta, poput nekakve metafizičke pobune čovjekova bića protiv zla u svijetu, protiv nepravde i laži, nejednakosti i nepoštivanja ljudskoga dostojanstva, a što je u konačnici neraskidivo povezano sa zahtjevnim i zamršenim teodicejskim pitanjem. Koncil ovo pitanje ima na umu kada govori o bitnim razlozima koji utječu na čovjeka da se deklarira kao ateist i živi kao da Boga nema.

Nadalje, razlikovanje između ateizma i ateista snažno je prisutno u koncilskoj izjavi o ateizmu. Naime, u korijenu svega stoji u modernome dobu snažno izražena čovjekova želja da se oslobodi bilo kakva oblika ovisnosti o drugima, a onda naročito ovisnosti o Bogu, jer misli da mu Bog ugrožava osobnu autonomiju i slobodu. »Oni koji ispovijedaju takav ateizam tvrde kako se sloboda sastoji u tome da je čovjek sam sebi svrha, jedini graditelj i demijurg svoje vlastite povijesti. To se, kažu oni, ne može složiti s priznavanjem Gospodina, začetnika i svrhe sviju stvari, ili barem čini takvu tvrdnju posve suvišnom.«30 Ideja čovjekove samodopadnosti i samodostatnosti pokazuje se i u iskrivljenim shvaćanjima autonomije, a svima im je zajedničko da potiskuju ili niječu Boga u ljudskome životu. »No, ako se pod autonomijom vremenitih stvari podrazumijeva to da stvorene stvari ne ovise o Bogu te da se čovjek njima može tako koristiti da ih ne stavlja u odnos prema Stvoritelju, svatko tko priznaje Boga uviđa neispravnost takvih mišljenja.«31 Takva mišljenja su neispravna zato što imaju dvostruku iskrivljenu sliku, najprije sliku o Bogu i, posljedično, sliku o čovjeku. Iz kršćanske perspektive Bog je temeljni uvjet mogućnosti čovjekova istinskog samoostvarenja i postignuća punine života i konačne sreće. Dakle nema ni govora o tome da Bog Isusa Krista čovjeka umanjuje, ograničava ili sputava. U tom smislu Koncil pruža dragocjene uvide i alat za ispravnu hermeneutiku fenomena ateizma. Najprije Usp. GS, br. 19.

Isto, br. 20.

31 Isto, br. 36.

29 30

115

Tonči MATULIĆ – Tomislav SMILJANIĆ

se to odnosi na samu čovjekovu egzistenciju. »Stvorenje naime iščezava bez Stvoritelja.«32 Zatim se to odnosi na mogućnosti i granice ljudske spoznaje: »Štoviše, kad je Bog zaboravljen, i sámo stvorenje postaje nerazumljivo.«33 Bez Boga čovjek je izložen stalnoj prijetnji ništavila. Budući da moralna spoznaja zahtijeva načelo apsolutne bezuvjetnosti što ga samo živi i osobni Bog može garantirati, ateist je primoran na mjesto živoga Boga ustoličiti nekog idola.34 3. Izazovi apsolutiziranja autonomije i slobode U pozadini koncilskih izjava krije se dramatična novovjekovna povijest čija misao se razvijala od humanizma, renesanse, Descartesa, Luthera i reformacije, preko Francuske revolucije, prosvjetiteljstva i velikih filozofa Kanta i Hegela sve do suvremene filozofije i takozvanoga postmodernog doba koje se već rađalo paralelno s odvijanjem događaja Drugoga vatikanskog koncila.35 Glavna i nosiva novovjekovna misao odnosno ideja jest ona o već prije spomenutoj autonomiji. Šire je značenje taj izraz poprimio u 16. i 17. stoljeću u kojima su se izvori i temelji slobode, jednakosti, mira, ljudskih prava i dostojanstva tražili onkraj granica tradicionalnoga teonomnog mišljenja. Pod snažnim utjecajem stoičkih ideja koje je aktualizirao, nizozemski novovjekovni teolog, filozof, diplomat i pravnik Hugo Grotius (1583. – 1645.), razvio je ideju naravnoga prava kao temelja čovjekovih prava i međuljudskih odnosa. Ideja naravnoga definirat će se neovisno o ideji nadnaravnoga. Naravno tako postaje autonomno. Naravni čovjek po samoj je naravi slobodno i autonomno biće, obdareno inherentnim pravima koja da bi vrijedila i obvezivala, ne trebaju nikakvu nadnaravnu potvrdu. Crkva je na početku kritički i osuđujuće reagirala na ideju naravnoga prava u smislu novovjekovne interpretacije. Lex naturae koji se do tada poistovjećivao s lex divina više se nije tumačio teonomno nego autonomno, dotično temeljem načela etsiamsi Deus non daretur – »također i kad Boga ne bi bilo«, što ga je 1625. godine skovao upravo Grotius. Inicijalna ideja autonomije prava dovela je do potvrde ideje autonomije morala. Novovjekovnu ideju autonomnoga Isto.

Isto.

34 Usp. Tonči MATULIĆ, Nevjera i vjera u četiri oka, 201­‑327.

35 Usp. Nikola DOGAN, U potrazi za Bogom. Kršćanin u postmodernom vremenu, Đakovo, 2003., 185­‑186.

32 33

116

Nauk Drugoga vatikanskog koncila o ateizmu – izazov Crkvi i teologiji danas

morala ili takozvanoga morala uvjerenja filozofski je i konzistentno utemeljio Immanuel Kant.36 Međutim, treba naglasiti da ideja autonomije nipošto ne znači niti podrazumijeva čovjekovu samovolju. Ona ima svoju normu, dotično vlastito ograničenje u osobnoj slobodi, ali i slobodi svih drugih ljudi.

Na taj je način utrt put utemeljenju morala na dostojanstvu ljudske osobe.

Povijesni proces toga bio je zapravo proces emancipacije prava i morala od svoga teološkog – teonomnoga – utemeljenja, čime je bio zamagljen horizont temelja i granica ljudske autonomije.37 Novonastalo idejno ozračje stavilo je Crkvu i vjeru u jednu sasvim novu situaciju i drukčiji položaj. Nova situacija ticala se spoznaje i argumentacije. Do tada su sve ljudske djelatnost i društvene ustanove trebale dokazivati vlastitu vjerodostojnost i opravdanost u ozračju Crkve kao nositeljice krajnjega horizonta smisla, od tada Crkva je izazvana na dokazivanje vjerodostojnosti i opravdanosti objave i vjere u ozračju autonomije razuma i znanosti. Novi položaj ticao se prava i društva.

Do tada je Crkva opravdavala i legitimirala svaku pravnu i političku vlast, a od novovjekovne definicije naravnoga prava i uspostave nacionalnih državnih tvorevina Crkva će se boriti za priznanje vlastite autonomije, činjenica koja će zasigurno utjecati kasnije i na crkveno priznanje opravdane autonomije zemaljskih stvari.38 Novovjekovni razvoji doveli su do potiskivanja vjere u Boga i same Crkve u sferu privatnosti. Teolog i kardinal Walter Kasper primjećuje da je Hegel uvidio kako se religija polako praznila od svog utjecaja, jer se povlačila u subjektivnost, s jedne strane, a zajedno s time se događala svojevrsna degradacija stvarnosti, s druge strane. Posljedica toga je, dakako po prvi puta u zabilježenoj povijesti čovječanstva, nastanak svijeta odnosno društva i kulture bez Boga. Bog je potisnut iz javnosti, ali sve više i iz svijesti ljudi i to ponajprije onih učenih. Bogu je oduzeto pravo da bude Bog u čovjekovoj povijesti koju je stvorio i omogućio. Ateizam i iz njegove retorte rođeni nihilizam posljedice su takvoga stanja. Novovjekovni razvoji koji su se protegnuli 36 Usp. Walter KASPER, Bog Isusa Krista, 37­‑38.; usp. Eberhard SCHOCKENHOFF, Naravno pravo u prijelazu. Promjena nauka o »lex aeterna« između Tome i Huge Grotiusa, u: Communio, 36 (2010.) 109, 45­‑56.; usp. Immanuel KANT, Osnivanje metafizike ćudoređa, Zagreb, 2003.

37 Usp. Franz BÖCKLE, Werte und Normbegründung, u: Franz BÖCKLE – Franz – Xaver KAUFMANN – Karl RAHNER – Bernhard WELTE (ur.), Christlicher Glaube in moderner Gesellschaft 12, Freiburg – Basel – Wien, 1981., 48­‑50.

38 Usp. GS, br. 36.

117

Tonči MATULIĆ – Tomislav SMILJANIĆ

sve do suvremenih pitanja i izazova teorijskoga i praktičkoga ateizma te spoznajnoga i etičkoga relativizma, povezani su s iskrivljenim tumačenjima i razumijevanjima autonomije zemaljskih stvari. U suvremenom ozračju postmoderne suočeni smo sa svojevrsnom obmanom koja se može izraziti tezom Ludwiga Feuerbacha: tajna teologije je skrivena/otkrivena u tajni antropologije. Posljedično, vjera u Boga prometnula se u vjeru u čovjeka. Čovjek je postao početak, središte i dovršetak religije. Tako je ateizam postao zapravo antropoteizam (vjera u čovjeka kao boga ili vjera da čovjek jest bog), što onda nužno vodi u apoteozu (obožavanje svijeta) ili u sekularizam.39 Povijesni proces sekularizacije koji se krajnje zaoštrava u zahtjevima sekularizma, nameće ateizam kao radikalnu ideju antropocentrizma u kojemu se čovjek divinizira, odnosno doslovno izjednačava s božanstvom. Čovjek postaje samodostatan. Spasenje i smisao očekuje iz onoga što proizvodi. Veličina i raznovrsnost proizvodnje posljedice su nezaustavljivoga znanstveno­ ‑tehničkog napretka koji je sa svoje strane glavni preduvjet ekonomskoga i financijskoga prosperiteta i blagostanja za kojima svi ljudi čeznu bez izuzetka.

Promatrano iz strogo kršćanske perspektive, istina vječnoga spasenja u Kristu i dovršenja čitave povijesti u njemu zamijenjena je svjetovnim soteriologijama i eshatologijama.40 Teorijske postavke ateizma otkrivaju se u čistoj suprotnosti s temeljnim istinama kršćanske teologije i antropologije. Crkva odgovor na pitanje o čovjeku ne izvodi iz puke antropologije, nego iz krajnjega izvora i temelja antropologije, a to je upravo kristologija. Kršćanski antropocentrizam, koji je biblijski utemeljen,41 nema ničeg zajedničkoga s novovjekovnim ateističkim antropocentrizmima. Kršćanstvo jednoznačno drži da je čovjek stvorenje, a ne Stvoritelj. Čovjek je kao osoba, žena i muškarac, stvoren na sliku Božju (usp. Post 1, 27) i otkupljen na sliku Kristovu (usp. 2 Kor 8, 13; Kol 1, 15). Prema tome, čovjek radikalno ovisi o Bogu i krajnji odgovor na pitanje o čovjeku skriven je u Bogu.

39 Kritičke analize toga iz teološke perspektive vidi u: usp. Walter KASPER, Bog Isusa Krista, 52­‑54. Analize koje traže opravdanja takvim povijesnim razvojima i preobrazbama vidi u: Luc FERRY, L’homme­‑Dieu, ou Le Sens de la vie, Paris, 1996.

40 O tome usp. Tonči MATULIĆ, Metamorfoze kulture, 519­‑554.

41 Usp. Đuro HRANIĆ, Kristocentričnost stvorene stvarnosti, u: Bože VULETA – Ante VUČKOVIĆ (ur.), Odgovornost za život. Zbornik radova sa znanstvenog simpozija održanog u Baškoj Vodi, 1. – 3. listopada 1999., Split, 2000., 233­‑256., ovdje posebno 239­‑243.

118

GORUĆE TEME: SOCIJALNI NAUK CRKVE – OBITELJ – ŽENIDBA

Prof. dr. sc. Stjepan BALOBAN Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu Izv. prof. dr. sc. Silvija MIGLES Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu UDK: 364.612:2­‑766 364.612:27­‑42 27­‑42 27­‑46 Izvorni znanstveni rad

Izazovi siromaštva i evangelizacija Siromašni u središtu evangelizacije Stjepan BALOBAN – Silvija MIGLES

Sažetak

Pitanje odnosa prema siromašnima i potrebitima u Katoličkoj crkvi nije samo pitanje konkretne pomoći Caritasa nego i pitanje primjene evanđelja na konkretno crkveno djelovanje. To na osobit način dolazi do izražaja u pontifikatu pape Franje koji, stavljajući naglasak na povezanost siromašnih i evangelizacije, na cijelu Crkvu primjenjuje iskustvo postkoncilskoga burnoga crkvenoga života u Crkvi Latinske Amerike.

U radu pod naslovom Izazovi siromaštva i evangelizacija. Siromašni u središtu evangelizacije obrađuje se tema koja je na određen način u središtu pontifikata pape Franje, a to je odgovor evanđelja na nepravde i siromaštvo u svijetu. Prva točka Od inicijative ‘Crkve siromašnih’ do siromašnih u ‘srcu evangelizacije’ donosi pregled značenja izraza »Crkva siromašnih« i »povlaštene brige za siromašne« u Crkvi Latinske Amerike koji su podloga za razumijevanje povezanosti siromašnih i evangelizacije u pontifikatu pape Franje.

Druga točka Što je siromaštvo i njegovo razumijevanje u današnjem vremenu donosi pogled na siromaštvo i njegovu povezanost s evangelizacijom odnosno pogled na novo razumijevanje siromaštva što za papu Franju postaje program njegova pontifikata.

Treća točka Koja je zadaća Crkve u odnosu na rastuće siromaštvo u svijetu? raspravlja o novim oblicima siromaštva u svijetu te analizira određene geste i poruke pape Franje u odnosu na siromašne i potrebite što u mnogim kršćanima i ljudima dobre volje budi nadu u promjene nabolje.

233

Stjepan BALOBAN – Silvija MIGLES

Čini se da Papine inicijative u odnosu na povezanost siromašnih i evangelizacije u Hrvatskoj prolaze nekako ispod radara, u službenim inicijativama, u teološkim raspravama kao i u pastoralnom djelovanju. Rad pokazuje da je unutar crkveno­‑teološkog diskursa u Hrvatskoj potrebno promišljati odnos siromaštva i evangelizacije, a u pastoralnoj praksi pokazivati da uspjeh širenja evanđelja u današnjem vremenu velikim dijelom ovisi o tome koliko kao kršćani i Crkva uspijevamo povezati evanđelje i odnos prema čovjeku koji je u potrebi i nevolji.

Ključne riječi: evangelizacija, siromaštvo, »Crkva siromašnih«, »Pakt iz katakombi«, socijalni nauk Crkve, povlaštena briga za siromašne, novi oblici siromaštva.

Uvod Konkretna briga za čovjeka u nevolji, posebno za siromašne, bila je od početka kršćanstva posebna briga Crkve. Slavljenje euharistije nije moglo proći bez konkretne pomoći članovima zajednice koji su bili u nevolji ili su bili siromašni.

Prvi kršćani okupljali su se na slavljenje euharistije u veće stanove, tada nije bilo crkvi, a nakon svake euharistije sakupljena pomoć nosila se siromašnim i potrebnim članovima zajednice. To je prvotni smisao onoga što se danas naziva »milostinja« premda se današnja milostinja uglavnom ne raspoređuje za potrebite i siromašne. Kasnije se taj prvotni smisao temeljne povezanosti širenja evanđelja i brige za siromašne i potrebite postupno mijenjao i pretvarao u karitativnu djelatnost Crkve. Krajem 19. stoljeća osniva se prvi Caritas u Katoličkoj crkvi, a to je Njemački Caritas osnovan u Freiburgu 1897. godine.

Nakon toga slijedilo je osnivanje drugih Caritasa, primjerice Švicarskog 1901. godine, Austrijskog 1903. godine, kao i osnivanje prvog Caritasa u Crkvi u Hrvata, to jest »Karitasa Nadbiskupije zagrebačke« 1933. godine.1 Uz tu praktičnu socijalnu dimenziju kršćanstva postupno se razvijala i ona teoretska koja će konkretan oblik zadobiti socijalnom enciklikom pape Lava XIII. Rerum novarum (15. svibnja 1891.).2 Riječ je o socijalnom nauku Crkve koji će pod teološko­‑crkvenim vidom Katoličku crkvu predstavljati Usp. Đuro ZALAR, Caritas – put Crkve. Kršćansko služenje svijetu, Zagreb, 2006., 35­‑59.

Usp. LAV XIII., Rerum novarum. Enciklika o stanju radnika (15. 5. 1891.),, u: Marijan VALKOVIĆ (ur.), Socijalni dokumenti Crkve. Sto godina katoličkoga socijalnog nauka, Zagreb, 1991., 1­‑30.

1

2

234

Izazovi siromaštva i evangelizacija

kao ozbiljnog sugovornika kada je riječ o društveno­‑socijalnim pitanjima i problemima u svijetu.

Uz razvijanje Caritasa Katolička crkva sve se više uključuje u raspravu o brojnim drugim pitanjima važnim za život pojedinaca, obitelji, naroda kao i svjetske zajednice, poput općega dobra, obiteljske plaće, mira i rata, supsidijarnosti, solidarnosti, demokracije, razvoja… Jedno od pitanja, koje postaje iznimno važno nakon Drugoga vatikanskoga koncila (1962. – 1965.) u Latinskoj Americi, pitanje je siromaštva i posebno konkretni odnos Crkve i njezinih službenika prema siromašnima, to jest pitanje konkretizacije evanđelja u odnosu na siromašne u Latinskoj Americi. Tako u prvi plan dolaze pojmovi poput »Crkva siromašnih«, »teologija oslobođenja«3 kao i »preferencijalna opcija za siromašne«.4 Dakle, pitanje odnosa prema siromašnima u Katoličkoj crkvi nije samo pitanje moguće praktične pomoći Caritasa nego i drukčijih oblika crkvenoga djelovanja za čovjeka u nevolji u odnosu na konkretne društveno­ ‑političke prilike u kojima ljudi u pojedinim dijelovima svijeta žive.

Nakon što je bio izabran za rimskoga biskupa (13. ožujka 2013.) te izborom imena po Franji Asiškom, papa Franjo je tematiku »Crkve siromašnih« ne samo učinio nezaobilaznom temom cijele Katoličke crkve nego su siromašni i na različite načine ugroženi ljudi postali središnji program njegova pontifikata.

Na hrvatski jezik u dosadašnjem pontifikatu pape Franje prevedeni su brojni njegovi tekstovi: gotovo svi njegovi dokumenti, ali i najvažnije knjige u kojima papa Bergoglio inzistira na opredjeljenju Crkve za siromašne kao i na objašnjenju zašto želi siromašnu Crkvu za siromašne. Siromašni nas u odnosu na razumijevanje Krista, naglašava papa Franjo, mogu puno toga naučiti. Stoga je prijeko »… potrebno da svi dopustimo da nas oni evangeliziraju. Nova je evangelizacija poziv na upoznavanje spasenjske snage koja je na djelu u njihovim životima, i da ih Crkva stavi u središte svoga puta.«5 Što bi pod pastoralnim vidom značilo da su siromašni u središtu djelovanja Crkve?

Usp. Josip GRBAC, Teologija oslobođenja i opredjeljenje za siromašne, u: Bogoslovska smotra, 84 (2014.) 3, 537­‑558.

4 Usp. Josip GRBAC, Opcija za siromašne – strateški program kršćana?, u: Riječki teološki časopis, 13 (2005.) 2, 441­‑458.

5 PAPA FRANJO, Evangelii gaudium – Radost evanđelja. Apostolska pobudnica o naviještanju evanđelja u današnjem svijetu (24. 11. 2013.), Zagreb, 2013., br. 198, [dalje: EG].

3

235

TEOLOGIJA ‒ EVANGELIZACIJA ‒ DUHOVNOST

Izv. prof. dr. sc. Nenad MALOVIĆ Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu Ivana VAHČIĆ, mag. paed. relig. et catech.

Osnovna škola Miroslava Krleže UDK: 2:612.8 159.9:2 Pregledni znanstveni rad

Neuroteologija: dodirna točka religije i prirodnih znanosti Nenad MALOVIĆ – Ivana VAHČIĆ

Sažetak

Neuroteologija je nova znanstvena disciplina, nastala posljednjih dekada 20. vijeka, a definira se kao znanstveno područje koje želi integrirati religiozne i duhovne koncepte s neurološkim i neuropsihologijskim analizama. Drugim riječima, neuroteologija istražuje ljudski mozak i način na koji on percipira religiozne fenomene. Od poznatijih predstavnika neuroteologije u tekstu se posebno predstavlja doprinos Andrewa Newberga koji se bavi istraživanjima moždanih aktivnosti za vrijeme intenzivne molitve ili meditacije. Unatoč brojnim kritikama upućenima neuroteologiji, poput hermeneutičkog ili metodološkog problema, pa čak i problema pseudoznanosti, držimo da prihvaćanjem kritika i traženjem rješenja, neuroteologija može imati svijetlu budućnost. Jedan od ključnih uvjeta za to jest interdisciplinarni dijalog između neuroznanosti, teologije i filozofije, ako se one bave čovjekom radi njegova što cjelovitijeg razumijevanja.

Ključne riječi: neuroteologija, Andrew Newberg, interdisciplinarni dijalog, teologija i neuroznanost.

Uvod Neuroteologija je nova disciplina o kojoj se u posljednjih nekoliko desetljeća često govori, a da se pritom taj pojam u potpunosti ne razumije.1 Kako 1 Ovaj tekst za objavu prilagođen je diplomski rad Ivane Vahčić, mag. paed. relig. et catech., izrađen pod mentorskim vodstvom izv. prof. dr. sc. Nenada Malovića. Rad je obranjen na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 16. rujna 2019. godine.

363

Nenad MALOVIĆ – Ivana VAHČIĆ

je uopće moguće spojiti neuroznanost s teologijom kad su u biti potpuno drugačije vrste znanosti? Neuroznanost pripada prirodnim znanostima koje koriste empiričke metode istraživanja, dok teologija smisao ljudskog bića gleda kroz odnos Boga i čovjeka. Upravo zbog naizgled tolike oprječnosti, mnogi znanstvenici skeptični su prema pojmu neuroteologije kao i prema području njezina istraživanja.

Neuroteologija želi integrirati religiozne i duhovne koncepte s neurološkim i neuropsihologijskim analizama. Neuroteolozi žele razumjeti ljudski mozak i način na koji on percipira religiozne fenomene. Pojam »neuroteologija« prvi put se pojavljuje i dobiva pozornost 1984. godine kad je James Ashbrook objavio rad na temu neuroteologije, nakon čega je tu svoju ideju nastavio razvijati i publicirati. Termin se tek kasnije počeo naširoko koristiti, ali još uvijek nije općeprihvaćen jer nije postignut dogovor oko šire definicije neuroteologije.2 Prema Saši Horvatu, neuroteologija se razumijeva na dva temeljna načina: prvo, kao neuroznanstveni studij religioznih fenomena ili kao oblik neuroznanosti te drugo, kao neurološko informiranu teološku refleksiju ili neuroteologija kao oblik teologije. Svaki od ova dva temeljna načina ima svoja dva pristupa.3 Prvi način gleda na neuroteologiju kao oblik neuroznanosti. S jedne strane, tako shvaćena neurotelogija predstavlja reduktivnu neuroznanost religije koja želi oduzeti realnost ili važnost religije i zamijeniti je neuronskim funkcijama koje nisu »misteriozne«. Predstavnik je ovog smjera neuroznanstvenik Michael Persinger, koji želi dokazati kako su svi religiozni fenomeni zapravo »neurološke nesreće« te nastaju kada mozak ne može shvatiti uzroke određenih mentalnih događanja, pa zato uzrok stvara Boga i religiju. Drugi pristup ovog načina religijska je neuroznanost religije koja želi pokazati koji su neuronski sklopovi u temelju religijskih fenomena, te da postoji izvorni neuronski događaj koji prati religijske fenomene. Predstavnici su ovog smjera: psihijatar Eugene d’Aquili i neuroznanstvenik Andrew Newberg koji su koristeći metodu jednofotonske emisijske kompjuterizirane tomografije (SPECT skeniranje) promatrali moždane aktivnosti budističkih monaha i Usp. Saša HORVAT, Neurotehnološki okret: čovjek od slike Božje do slike neurona – i natrag, u: Josip OSLIĆ – Alojz ĆUBELIĆ – Nenad MALOVIĆ (ur.), Filozofija i teologija u kontekstu znanstveno­‑tehničke civilizacije, Zagreb, 2016., 73­‑104., ovdje 95.

3 Usp. Saša HORVAT, Neurotehnološki okret: čovjek od slike Božje do slike neurona – i natrag, 95.

2

364

Neuroteologija: dodirna točka religije i prirodnih znanosti

sestara franjevki. Fotografije koje su zabilježile neuronske aktivnosti, D’Aquili i Newberg objavili su pod nazivom »fotografije Boga«.4 Drugi način, kako smo već naveli, promatra neuroteologiju kao oblik teologije, a njegova su dva pristupa onaj apologetski i integrativni pristup.

Apologetski pristup koristi dokaze neuroznanosti kako bi potvrdio ili opravdao teološke tvrdnje. Predstavnici su James Ashbrook te profesorica znanosti i religije Carol Albright koji tvrde kako je ljudski mozak sposoban za primanje i obradu podataka koje prima od bitka koji se nalazi u temelju naše realnosti, to jest, mozak ima razvijenu sposobnost za percepciju Božjih atributa. Integrativni pristup smatra da neuroznanost treba integrirati u teologiju na fundamentalnoj razini kako bi teologija zadobila mogućnost novog pristupa svojim pitanjima.5 U prvom poglavlju rada donose se osnovne informacije o neuroteologiji, ponajprije njen povijesni razvoj koji je započeo u 20. stoljeću unutar psihologije religije da bi se na kraju, unatrag nekoliko desetljeća, razvila u zasebnu disciplinu.

U drugom poglavlju stavlja se naglasak na detaljnu analizu neuroteologije Andrewa Newberga koji je zajedno sa svojim suradnikom Eugenom d’Aquilijem postavio temelje za smjer koji traži neuronske temelje za religijska iskustva. Predstavit ćemo njihovo stajalište o neuroteologiji i određena pravila kojima bi se ona trebala voditi. Također ćemo donijeti pregled njihovih istraživanja moždane aktivnosti ispitanika različitih vjeroispovijesti za vrijeme intenzivne molitve ili meditacije. U zadnjem dijelu ovog poglavlja navest ćemo i neke kritike upućene upravo Newbergovoj neuroteologiji poput problema povijesne pozadine, metodologije te odnosa odgoja i biologije.

U trećem poglavlju predstavljaju se »svijetle« i »tamne« strane neuroteologije općenito. S obzirom da je to relativno nova znanstvena disciplina, još uvijek nema konsenzusa oko točne definicije ili metode neuroteologije pa se stoga kod znanstvenika javljaju određena pitanja i poteškoće. Neki će neuroteologiju hvaliti i tvrditi da u njoj leži budućnost, dok će drugi ostati skeptični i tražiti određene nedostatke i propuste koje neuroteologija nije još razriješila.

Posljednje poglavlje predstavlja pokušaj prepoznavanja perspektive za budućnost. Razmatrat ćemo mogućnosti kako neuroteologija može pomoći u rješavanju konflikta između religije i prirodnih znanosti. Vidjet ćemo u Usp. isto, 95­‑96.

Usp. isto, 96.

4 5

365

Nenad MALOVIĆ – Ivana VAHČIĆ

kojem smjeru bi se neuroteologija trebala kretati u budućnosti te što bi bilo prihvatljivo stajalište iz perspektive teologije spram pokušaja ujedinjavanja neuroznanosti i religije.

1. Povijesni pregled neuroteologije Početak neuroteologije nalazi se u početcima znanstvenog istraživanja religijskih iskustava koja su kasnije prerasla u ono što danas nazivamo psihologijom religije. Začetnik je tih istraživanja William James čija su istraživanja obuhvaćala katoličke pojmove misticizma i svetosti te protestantske ideje obraćenja. James je tumačio psihološku dimenziju religijskih fenomena koristeći memoare i autobiografije kao izvore podataka te je u središte svog istraživanja stavio čovjekovo unutrašnje raspoloženje bez strukture organiziranog sustava institucionalizirane religije. James zaključuje kako religijska iskustva čine središte ljudskog postojanja s mnogobrojnim pozitivnim učincima na svakodnevicu te se izvor i središte tih iskustava nalazi u ljudskoj svijesti. Time je James pokrenuo istraživanja religijskih iskustava, isključujući institucionalizirane dogmatske okvire, i promatrajući ih kao sastavni dio potencijala pojedinca koji se izgrađuje u odnosu prema kulturološki postavljenim religijskim okvirima.6 Jamesovom pragmatično pozitivnom stavu prema religijskim iskustvima, Perak suprotstavlja redukcionističko tumačenje iz perspektive psihoanalitičke teorije Sigmunda Freuda. Prema Freudu, religijska iskustva plod su infantilne neuroze koja je psihološki uzrokovana regresijom stanja »oceanskog blaženstva«, a za koje je smatrao da prožima dječji um prije iskustvenog razlikovanja između »sebstva« i »ne­‑sebstva«. Čovjekova težnja za mističnim i duhovnim jedinstvom zapravo je podsvjesna želja za bijegom od surove stvarnosti u stanje blaženog jedinstva dojenčeta. Religijsko opojmljivanje trebalo bi dokinuti opsesivne neuroze pojedinca, a odrasli bi se trebali osloboditi i nadvladati opsesivne neuroze djetinjstva te time odbaciti religijske fantazije i iluzije koje su oblikovane u ranijim razdobljima čovječanstva.

Freudov redukcionizam postavio je važne smjernice za buduća istraživanja religijskih fenomena.7 6 Usp. Benedikt PERAK, Prema kognitivnoznanstvenom shvaćanju iskustva svetoga, u: Filozofska istraživanja 30 (2010.) 1­‑2, 238­‑239.

7 Usp. Benedikt PERAK, Prema kognitivnoznanstvenom shvaćanju iskustva svetoga, 239.

366

ISTRA – FRAGMENTI IZ POVIJESTI

Izv. prof. dr. sc. Stipan TROGRLIĆ Znanstveni savjetnik u miru Instituta društvenih znanosti "Ivo Pilar" Zagreb Područni centar Pula UDK: 94(497.571)«1943« 27(497.571)«1943« Izvorni znanstveni rad

Katolička crkva u Istri i Rujanske pazinske odluke 1943. godine Stipan TROGRLIĆ

Sažetak

U radu je prikazan odnos hijerarhijsko­‑kleričkih struktura (biskupi i svećenici) Katoličke crkve u Istri prema Rujanskim pazinskim odlukama od 13. i 26. rujna 1943. godine, kojima je proglašeno ujedinjenje Istre s maticom Hrvatskom u Jugoslaviji. Iako se, barem iz hrvatske perspektive, radilo o značajnom političkom činu, on nije pobudio zanimanje istarskih biskupa, tršćansko­‑koparskog Antonija Santina i porečko­‑pulskog Raffaela Radossija. Talijanski dio klera nije se očitovao o tim odlukama iako se može pretpostaviti da ih kao i biskupi, po nacionalnosti Talijani, nisu podržali zbog nacionalno­‑političkih razloga. Što se tiče istarskog hrvatskog svećenstva, samo je mali dio javno podržao te odluke dok se najveći dio nije javno izjašnjavao. Taj oprez hrvatskog svećenstva bio je, s jedne strane, posljedica nepovjerenja prema Narodnooslobodilačkom pokretu, vodstvo kojeg preuzimaju komunisti, protivnici vjere, posebno u njezinu katoličkom izričaju, a s druge strane, poziva biskupa da se ne miješaju u politiku.

Ključne riječi: Istra, Katolička crkva, biskupi, klerici, nacionalne podjele, Rujanske odluke.

Uvod Na Pazinskom memorijalu, znanstveno­‑stručnom skupu, danas već daleke 1989. godine, dakle pred trideset godina, u dosta živoj diskusiji o mnogim 471

Stipan TROGRLIĆ

pitanjima iz novije istarske povijesti, raspravljalo se i o ulozi svećenstva u istarskom Narodnooslobodilačkom pokretu (NOP). Od brojnih diskusija o ovom pitanju izdvojio bih dvije. Akademik Petar Strčić, ne dovodeći u pitanje historiografske i političke ocjene o mjestu i ulozi istarskog (hrvatskog) svećenstva tijekom rata, naglašava da razilaženja »… u mišljenjima oko nekih stvari da li je bilo ovako ili nije, to je već stvar istraživanja.«1 Na taj način ukazuje na potrebu istraživanja, posljedica kojih mogu biti i razlike u interpretacijama. Talijanski povjesničar Giampaolo Valdevit u kritičkom osvrtu na diskusiju Bruna Flega2 ukazuje na potrebu razbijanja »naslaga konsolidiranih shema«. U protivnom, nastavlja Valdevit, »… povijest postaje čisto opravdanje (...), stavlja se u podređen položaj u odnosu na ideologiju i zahtjeve sporedne politike (...) odbija da razbije manihejske sheme po kojima se sve dobro nalazi na jednoj, a sve zlo na drugoj strani.«3 Premda je hrvatska historiografija u proteklih 30­‑ak godina napravila značajne iskorake u istraživanju odnosa Crkve u Istri prema NOP­‑u i poslijeratnoj vlasti,4 oba spomenuta mišljenja čine mi se poticajnim i u odgovoru na pitanje kakav je bio odnos Katoličke crkve u Istri, ili preciznije njezinih biskupa i svećenika prema Rujanskim zbivanjima u Istri 1943. godine. Iako u arhivskim vrelima ne ćemo naići na stav hijerarhije i najvećeg dijela svećenika prema Rujanskim pazinskim odlukama, čak niti u naznakama, smatramo da je taj stav moguće iščitati posredno, odnosno zaključivanjem po analogiji. Naime, odnos hijerarhijsko­‑kleričkog dijela Crkve u Istri prema Rujanskim odlukama bio je određen njihovom nacionalnom pripadnošću. I dok hrvatskom dijelu svećenstva, zbog nacionalno­‑političkih razloga, nije bio problem prihvatiti te odluke, onom talijanskom zbog toga bile su neprihvatljive.

1 Petar STRČIĆ, Pitanje istarskog svećenstva, narodnih predstavnika, španjolskih boraca, zaštite spomenika NOB­‑a i KPI, u: Pazinski memorijal, 13 (1989.) 19, 292.

2 Bruno FLEGO, Kontinuitet revolucionarnih snaga, u: Pazinski memorijal, 13 (1989.)

19, 286­‑287.

3 Giampaolo VALDEVIT, Razbiti sheme, u: Pazinski memorijal, 13 (1989.) 19, 298­‑299.

4 Ivan GRAH, Istarska Crkva u ratnom vihoru, (1943.­‑1945.), Pazin, 1998.; Antun GIRON, Prilog proučavanju uloge svećenstva u NOP­‑u Istre, u: Ilija JAKOVLJEVIĆ (ur.), Narodi ostaju, režimi se mijenjaju. Zbornik radova o 100. obljetnici rođenja mons. Bože Milanovića (1890. – 1980.) sa simpozija održanog u Zagrebu i Pazinu, Pazin, 2010., 84­‑103.; Mario MIKOLIĆ, Istra 1941.­‑1947. Godine velikih preokreta, Zagreb, 2003., 257­‑276.; Darko DUKOVSKI, Rat i mir istarski. Model povijesne prijelomnice (1943.­‑1955.), Pula, 2003., 58­‑65.; Stipan TROGRLIĆ, Odnos Katoličke crkve u Istri i državne vlasti 1945.­‑1954., Pazin, 2008.

472

ODJECI RIJEČI…

Josip Grbac – čovjek dijaloga (Neki razgovori dr. Josipa Grbca u dnevniku Novi list) Mirjana GRCE, prof.

Sažetak

Članak je posvećen temama i pitanjima o kojima je dr. Josip Grbac u razgovorima za Novi list govorio tijekom posljednja dva i pol desetljeća. Ti su tekstovi aktualizirali pitanja koja je otvarao određen hrvatski, europski ili svjetski društveni proces ili događaj. Doktora Grbca predstavljaju kao osobu dijaloga i mislioca kršćanske provenijencije, analitičara zauzetoga oko dobra pojedinca, zajednice u kojoj živi i svijeta. U njegovim je razgovorima, izjavama i komentarima naglašen socijalno­‑etički plan, odnosno odgovori kršćanskoga humanizma na pitanja današnjega čovjeka i svijeta.

Ključne riječi: dijalog, javno mnijenje, opće dobro, etika.

Uvod U posljednja dva i pol desetljeća na stranicama Novoga lista često su se o važnim pitanjima suvremene Hrvatske i svijeta mogla čitati promišljanja i analize katoličkoga intelektualca, sveučilišnoga profesora dr. Josipa Grbca.

U tome je razdoblju ovoj dnevnoj novini i nekim njezinim prilozima dr.

Grbac dao mnoštvo intervjua i mnoštvo izjava. Nije za sugovornika pozivan zbog svojih uglednih službi u Crkvi i društvu, već prije svega zato što je vrsni intelektualac i humanist čije je mišljenje dragocjeno čuti.

565

Mirjana GRCE, prof.

Već zbog brojnosti medijskih istupa (tražen je kao sugovornik) može se reći da je dr. Grbac čovjek otvoren dijalogu, ali je još važnije da je njegova misao, utemeljena u kršćanstvu, kršćanskoj etici i socijalnom nauku Crkve, analitička, dobrohotna i graditeljska. Zainteresiran je koliko za »mali« ljudski život toliko i za društvenu realnost, sasvim određeno – za komuniciranje i unošenje evanđeoskih vrijednosti u stvarnost života. Uz svoje jasno »čitanje znakova vremena«, analize i britke kritike društvenih stranputica i anomalija, domaćih i svjetskih »grijeha struktura«, on upućuje i na postojeće dobro i na odgovore kršćanstva koji ljudsku zajednicu čine humanijom. I istodobno motivira na promišljanje i dijalog.

Okvir razgovora Teme o kojima smo razgovarali s dr. Grbcem lepeza su mnogih važnih pitanja današnjice. Redovito su to bile aktualne teme možda čak više suvremenoga, posebno hrvatskoga, društva nego li izravno Crkve. Tražena su njegova mišljenja i komentari o procesima i problemima na različitim područjima života – onom crkvenom, obiteljskom, odgojnom i obrazovnom, političkom i gospodarskom, kulturnom i medijskom. Aktualizirane su teme u rasponu od nekih bioetičkih, zatim mjesta i angažmana laika u Crkvi i društvu, uloge Crkve u društvu, do socijalno­‑etičkih pitanja i stanja našega društva i suvremenoga svijeta uopće. Potvrđivalo se da je u njegovu fokusu uvijek dobro čovjeka i zajednice. Odgovarao je argumentirano i prodorno kao teolog, kršćanski mislilac i etičar i njegovi su razgovori redovito imali odjeka. Kao osoba izvanredne širine i jasnoga izričaja, svojim je prosudbama i analizama isticao pitanja koja su važna suvremenom čovjeku i zajednici u kojoj živi, a u tome i pitanja o osmišljavanju čovjekove egzistencije, pitanja smisla i životnoga hoda na koja politika ili gospodarstvo nemaju odgovore. Sve to pokazuje ga kao osobu koja analizirajući neko stanje ili problem, razbistruje pojmove i događaje – potiče, motivira i uspostavlja razgovor s čitateljem, a onda taj razgovor nalazi odjeka i u zajednici. Kritički propitujući, pa zatim argumentirano vrjednujući, dr. Grbac je kontekstualan – bilo hrvatski, europski ili globalno – i uvijek životno aktualan.

U razgovoru objavljenom 18. lipnja 2009. pod naslovom Vratiti dosto‑ janstvo čovjeku dr. Grbac sam ponešto o tome kaže: »Mislim da kada čovjek o nečemu dvoji, da je na dobrom putu. Kada nema dvojbi – onda ili smo 566

Josip Grbac – čovjek dijaloga

fundamentalisti ili smo relativisti. Kada čovjek o nečemu dvoji, znači da mu je to važno, da o tome razbija glavu, a vjerujem da u Hrvatskoj ima jako puno ljudi koji dvoje o tome kako izgraditi buduće hrvatsko društvo.«1 Riječki nadbiskup mons. dr. Ivan Devčić u svojem eseju Etika društvenih medija, objavljenom u knjizi Obzori nade. Tragom kršćanskog humanizma donosi, među ostalim, i sljedeće naslove: Opće dobro kao norma i cilj društvene komunikacije, Komunikacijska zajednica kao norma i cilj društvenih medija i Dostojanstvo osobe kao norma i cilj medijske komunikacije. U tome »okviru« možemo čitati »medijsku komunikaciju«, intervjue i druge tekstove dr. Grbca.

Njegovi su medijski istupi prilog općemu dobru i dostojanstvu osobe po mnogo čemu, pa i time što su mnoge potaknuli »razbijati glavu« o nekim važnim temama, a onda i stvarati »komunikacijsku zajednicu«. Po svojem doprinosu mnogim temama, promišljanjima iz vizure kršćanske etike, po svojoj argumentaciji i porukama dr. Grbac je zapravo avangarda u našem medijskom prostoru. Zato je uvijek ponovno traženi sugovornik. Prepoznati kao posebno važni za našu javnost, mnogi su njegovi razgovori dobili istaknuto mjesto na naslovnim stranicama ne samo Novoga lista. Razgovori, analize, izjave i komentari dr. Grbca redom su imali odjeka u našoj zajednici.

Nit koja se svima njima provlači kršćanske su i općeljudske vrijednosti, dosljedna zauzetost za dostojanstven život svakoga čovjeka, za otvaranje očiju i obzora za rješavanje mnogih društvenih problema.

Pitanja su mu postavljana u vrijeme kada su u našem društvu bila aktualna, no njegovi odgovori aktualni su i danas, mnogi još i više nego kada su izrečeni, prije pet, deset ili dvadeset godina. To govori i o dr. Grbcu, kršćanskom intelektualcu, i o Crkvi i kršćanskoj etici, ali i o našem društvu.

Znak vremena – spasiti čovjeka U ovom izboru, donekle i presjeku njegovih razgovora, vidjet ćemo da bi njihov zajednički nazivnik mogle biti Grbčeve poruke: Znak je vremena danas spasiti čovjeka ili pak Vratiti dostojanstvo čovjeku, kako je glasio naslov već spomenutoga razgovora. Opširnije njegov diskurs donekle opisuje novinski podnaslov toga istog razgovora, zapravo socijalno­‑etička poruka Josip GRBAC, Vratiti dostojanstvo čovjeku, (intervjuirala M. Grce), u: Novi list, 18. 6.

2009., 28.

1

567

Mirjana GRCE, prof.

koja izdvaja ove riječi: »Kršćanska etika u mnogočemu može pomoći u stvaranju humanijeg svijeta – u svijetu, ali i u Hrvatskoj. Nabrojit ću samo neke načine: npr. vratiti na scenu važnost načela solidarnosti i supsidijarnosti, drugim riječima staviti ta načela kao svojevrsni prioritet u statute tvrtki, banaka, politike, medija… Dostojanstvo je od tamo nestalo – tamo se radi o statutiranju funkcioniranja jedne tvrtke ili banke s jedinim ciljem da se postigne što veći mogući profit.«2 Taj je razgovor vođen u povodu izlaska iz tiska knjige dr. Grbca Etičke dvojbe hrvatskog društva u kojoj piše o važnosti odgoja za moralne vrijednosti.

Jedan od recenzenata knjige, prof. dr. Mirko Štifanić izdvojio je da Grbac u njoj argumentirano upozorava na aktualna i izuzetno značajna pitanja na koja moramo dati odgovor i kao pojedinci i kao nacija. »O uspjehu u tom procesu ovisit će naša budućnost i (ne)etičnost u njoj. Ova će knjiga pomoći mnogima: i vjernicima i onima koji ne vjeruju, tj. svakoj osobi, obitelji, znanstveniku, pacijentu, političaru pronaći odgovore na pitanja kako (p)ostati zajednica s ‘dušom’, kako izgraditi kapitalizam ‘s dušom’, i na koji način kao subjekt (iz) graditi EU ‘s dušom’«,3 zapisao je, među ostalim, recenzent Štifanić.

Ta njegova prosudba o knjizi može se izreći i za gotovo sve o čemu smo s dr. Grbcem komunicirali u brojnim intervjuima. U jednoj od rasprava u knjizi, dr. Grbac je ocijenio: »Razlikovanja u hrvatskom društvu ne idu lijevo ili desno, crveno ili crno, nego linijom dosljednosti ili nedosljednosti u obdržavanju nekih vrijednosti«,4 i to se može iščitavati u mnogim njegovim razgovorima.

Prinos kreiranju javnoga mnijenja Crkveni dokument iz 2000. godine Etika u obavijesnim sredstvima poručuje, među ostalim, da bi etičko djelovanje na području medija trebalo imati u vidu dvostruku perspektivu: poštovanje ljudske osobe koja je ili subjekt komunikacije ili ona kojoj je poruka namijenjena te ostvarivanje općega dobra.

Jasno je da dr. Grbac svojim argumentiranim analitičkim istupima u medijima sudjeluje u kreiranju javnoga mnijenja i da su njegov diskurs sve Josip GRBAC, Vratiti dostojanstvo čovjeku, 28.

Isto.

4 Isto.

2 3

568

Josip Grbac – čovjek dijaloga

teme koje se tiču čovjekova dostojanstva, koje zahtijevaju moralnu prosudbu, a današnji svijet takvih pitanja ima posvuda. Svojim analizama društvenih problema i prijepora dr. Grbac zna, kako je jednom sam zapisao, »uznemiriti savjesti«, pa i na taj način doprinosi općemu dobru. Znade, kako uznemiriti, tako i uputiti, ohrabriti i nadahnuti isticanjem onoga što je normalno, što je ljudski, znade istaknuti ideale. Ili drugačije rečeno: graditelj je koji umije izvesti na vidikovac.

U njegovim intervjuima, bez obzira na temu, također se iščitava da je »čovjek put Crkve«, ali i da je dijalog »put Crkve«. Doktoru Grbcu taj je put prirodan, jedini moguć. Tako svojim istupima doprinosi i stvaranju slike o Crkvi u javnosti, čineći je i sugovornikom i suputnikom. To je slika otvorene Crkve Drugoga vatikanskog sabora, dijaloške Crkve i kršćanstva kojemu je polazište ljubav. Ili kako kažu uvodne misli Pastoralne konstitucije Gaudium et spes5o Crkvi u suvremenom svijetu: »Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika, te nema ničega uistinu ljudskoga a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu.« To se kod dr. Grbca podrazumijeva i zasigurno se može reći da je tu doma, da je to njegov način življenja kršćanstva.

Doktor Grbac je svećenik i mislilac na tragu Drugoga vatikanskog sabora i taj je Sabor i njegov pogled na Crkvu, svijet i ljude. I naravno, kritičan je prema nekim neostvarenjima toga Koncila, što se također čita u nekim razgovorima.

Jedan od primjera njegovih zauzimanja za zdravlje i boljitak našega društva jest potreba uređivanja rada nedjeljom. U vrijeme kada se Crkva u Hrvatskoj naglašeno zauzimala, i to i s najviše razine, za slobodnu nedjelju te objavila socijalno angažirani dokument Nedjelja radi čovjeka, svjetovni su mediji učinili da dokument u kakofoniji ne bude objektivno predstavljen javnosti. I to je dr. Grbac komentirao, kontekstualno u razgovoru od 10. travnja 2004. naslovljenom Proročka uloga Crkve, bezinteresna, tada kao tajnik komisije Hrvatske biskupske konferencije Iustitia et pax. Evo, što je među ostalim, govorio: »Onaj kome je u našoj zemlji stalo do zajedničkog dobra shvaća da se o našoj budućnosti odlučuje na etičko­‑moralnoj razini… Bilo bi zato dobro kada bi etička dimenzija bila institucionalizirana kroz društvene kreposti, zakone, sudstvo, politiku. Ako se ne artikuliraju ti stavovi, DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes, (7. 12. 1965.), u: Dokumenti, Zagreb, 72008., br. 1.

5

569

Mirjana GRCE, prof.

tko će apelirati, ako ne netko kojem je ‘svejedno’ kakav će interes prevladati.

Ne skandalizira me otpor na takvo oglašavanje Crkve zato što Crkva mora nastupati u duhu evanđeoskog radikalizma, a to je u prvom redu obrana čovjeka. To se naravno može kositi s interesima onih koji zagovaraju rad nedjeljom, s onima koji na etičkom planu zagovaraju totalni liberalizam, onima koji ne drže do temeljnih vrednota. Materijalizirani čovjek je čovjek kompromisa, a ne žrtve i solidarnosti. Zato te negativne reakcije na razne istupe Crkve treba sagledavati realno.«6 U službi pravednijega i solidarnijega svijeta U jednoj od svojih poruka u povodu Svjetskoga dana sredstava društvene komunikacije papa Ivan Pavao II. istaknuo je da obavijesna sredstva ispravno upotrijebljena pridonose stvaranju i podržavanju ljudskoga zajedništva utemeljenoga na pravednosti i djelatnoj ljubavi te, u mjeri u kojoj to čine, postaju znakovi nade. Papa Benedikt XVI. je pak u svojoj poruci o istome Danu 2008. godine poručio da mediji moraju biti i sredstva u službi pravednijega i solidarnoga svijeta. U tim službama koje naglašavaju ta dvojica poglavara Katoličke crkve, možemo zaključiti, medije vidi i koristi i dr. Grbac.

Informativna katolička agencija je 18. svibnja 2019. izvijestila da je papa Franjo u govoru kojim se obratio članovima Udruge stranih novinara u Italiji istaknuo da poniznost novinare čini slobodnima, sposobnima širiti istinu i dati nadu, ostajući uvijek na strani žrtava. Tako dr. Grbac kada u razgovorima govori o poštovanju određenih vrijednosti, govori i o stavu poniznosti.

Evangelizirajući, Crkva naviješta i moral utemeljen na kršćanskoj viziji i razumijevanju čovjeka. Doktor Grbac, profesor morala to čini na svoj način: probleme nerijetko aktualizira primjerima iz života i zatim upućuje na načela, na opće, ili pak postupa obrnuto, a svojim kritičkim analizama čitatelja navodi na razmišljanje, moguće i bar malu promjenu. Progovara iz vjere i iz nauka Crkve, uvijek podrazumijevajući da je čovjek slika Božja.

Iste riječi upućuje svima. »Običnom« čovjeku pritisnutom nepravdom, nemarom i neosjetljivošću odgovornih u društvu, »žalostima i tjeskobama«, zabrinutom nad stanjem u našem društvu. Grbac iz kršćanske perspektive Josip GRBAC, Proročka uloga Crkve, bezinteresna, (intervjuirala M. Grce), u: Novi list, 10. 4. 2004., 4.

6

570

Josip Grbac – čovjek dijaloga

artikulira tu zabrinutost i za te se ljude i za naše društvo glasno zauzima. U isto vrijeme njegove su riječi upućene i onima koji kreiraju i vode društvene tokove te svojim ponašanjem i odlukama utječu na naše živote. On kuca na njihove savjesti. I sve je to u nazivniku njegova socijalno­‑etičkog zauzimanja.

Nekoliko primjera Donosimo nekoliko izvadaka iz intervjua dr. Grbca, prije svega primjere njegovih etičko­‑socijalnih analiza jer to i jesu prevladavajuće teme tih razgovora.

Kako nam je živjeti, kako biti? Ta pitanja dr. Grbac provlači svojom knjigom Etičke dvojbe hrvatskog društva. Stoga je u intervjuu, rađenom u povodu objavljivanja te knjige pitan i o naglašavanju krjeposti, gotovo zaboravljene, pa i gotovo arhaične riječi. U odgovoru je izdvojio da je potrebno da kritična masa ljudi bude krjeposna, tj. da što je moguće više bude ljudi koji dobro ponašanje, etično i moralno ponašanje nose u sebi kao normalan dio sebe. »Krepost nije kršćanski termin, već ga je kršćanstvo preuzelo. Krepost ima svoj izvor u grčkom stoicizmu, a znači naviku čovjeka da se ponaša dobro.

To znači navika da budem pravedan u svakoj situaciji, da budem solidaran u svakoj situaciji, da sam takav da se ne moram mučiti, napinjati da bih činio dobro – jednostavno kada je takvo ponašanje dio mene, kada mi je to sasvim normalno, sasvim razumljivo. Bitno je da je čovjek usmjeren činjenju dobra – to je krepost. To je grčki arete, to je onaj virtus, što bi rekli Latini.

To je taj stil života«,7 tako je komentirao.

U intervjuu 2004. godine, naslovljenom Proročka uloga Crkve, bezintere‑ sna, dr. Grbac je pitan i sljedeće: Tko daje Crkvi pravo »proročki« nastupati?

Naime, istraživanja su u to vrijeme pokazala da Crkva u hrvatskom društvu kao institucija uživa najveće povjerenje građana, no u medijima su crkvena zauzimanja za neke vrijednosti i neka etička pitanja, poput reguliranja rada nedjeljom, dočekivana s otporom. Iz toga se nametalo i to pitanje. Odgovorio je: »Ne radi se o pravu nego o ponudi jedne opcije, a Crkva nastupa smatrajući da joj je to dužnost. Mi smo u Hrvatskoj sada zaljubljeni u sva moguća prava, a pomalo smo zaboravili što je nečija dužnost – da je nepoštivanje tuđeg prava loše, ali da je isto tako loše i ne uvažavanje tuđih dužnosti. Zato mislim da je Crkva ovdje pred povijesnim zadatkom: dobivam dojam da je JOSIP GRBAC, Vratiti dostojanstvo čovjeku, 28.

7

571

Mirjana GRCE, prof.

jedina relevantna institucija koja upozorava da uza sve pozitivnosti pluralizma, raznih pristupa brzo klizimo u totalni relativizam koji može imati nesagledive posljedice po budućnost društva, pogotovo na razini stvaranja mentaliteta u kojem se čovjek nikome neće osjećati obvezan, što je onda potkopavanje temelja na kojima društvo počiva.«8 Taj mentalitet neodgovornosti, posebno onih koji bi za društvo trebali biti najodgovorniji, među ostalim je doveo i do iseljavanja mladih iz Hrvatske.

A to je Grbac izravno komentirao u razgovoru u povodu Uskrsa 31. ožujka 2018. pod naslovom Ne možemo prihvatiti da bilo koja manjina diskrimini‑ ra većinu. Konstatirao je tada da naše društvo premalo cijeni rad i znanje te da je to glavni razlog zašto se naši mladi osjećaju bez perspektive; da je problem iseljavanja puno dublji od materijalnoga standarda. »Mislim da se cjelokupan odnos društva, politike, gospodarstva, kulture, mora okrenuti prema ljudima koji ovdje žele dati svoju pamet i kreativnost. Govorim o liječnicima, učiteljima, roditeljima, majkama, ženama, studentima… Sve premalo cijenimo. Kad pogledamo liječnike po našim bolnicama koji imaju po pet­‑šest teških operacija na dan, kad pogledamo medicinske sestre koje požrtvovno dežuraju po cijele dane pa svi oni zaslužuju beneficirani radni staž.«9 Iseljavanje iz Hrvatske promatra i puno šire kada kaže da smo zaboravili da je jedna od temeljnih postavki koju donosi globalizacija to da će bogate zemlje u budućnosti biti one koje budu imale jači ljudski potencijal, puno obrazovanih ljudi, a ne one koje budu imale najveću proizvodnju i potrošnju. »Mislim da zapadne zemlje, pametnije od nas, to uviđaju i zato rado primaju naše obrazovane ljude. Mi ih polako otpuštamo, a to je grijeh i politike i gospodarstva koji su neosjetljivi na te probleme i ne gledaju u potencijal u tim mladim ljudima. Trebat će vremena da se promijeni taj mentalni sklop – prisutan i u javnosti – vrednovanja ljudskih sposobnosti, inventivnosti, kreativnosti, razuma.«10 I u ovom odgovoru dr. Grbac svoje opće zaključke potkrjepljuje konkretnim primjerima i zato je životno aktualan, ali isto tako potvrđuje riječi pape Benedikta XVI. da mediji moraju biti i sredstva u službi pravednijega i solidarnoga svijeta.

Josip GRBAC, Proročka uloga Crkve, 5.

Josip GRBAC, Ne možemo prihvatiti da bilo koja manjina diskriminira većinu, (intervjuirala M. Grce), u: Novi list, 31. 3. 2018., 11.

10 Isto.

8 9

572

SADRŽAJ Predgovor (Jerko Valković) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 1) Martina MARIJANOVIĆ, Bibliografija prof. dr. sc. Josipa Grbca. . . . . . . . . . . . . 13

2) Anton ŠULJIĆ, AD REM ili o značaju hrvatskih svećenika u Istri. . . . . . . . . . . 35 3) Vladimir ŽMAK, Lanišće – mjesto i župa vjekovne kršćanske tradicije.

Ishodište života i djelovanja prof. dr. sc. Josipa Grbca. . . . . . . . . . . . . . . . . 57 TEOLOŠKA ETIKA U DIJALOGU SA SUVREMENIM SVIJETOM

4) Ivan DEVČIĆ, Filozofske rasprave o moralnim sudovima.

Analitičko­‑pozitivistički, deontološki i ontološki pristupi . . . . . . . . . . . . . 79 5) Tonči MATULIĆ – Tomislav SMILJANIĆ, Nauk Drugoga vatikanskog koncila o ateizmu – izazov Crkvi i teologiji danas. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 107 6) Luka TOMAŠEVIĆ – Ana JELINČIĆ, Pokoncilska moralna teologija do enciklike Veritatis splendor. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 135 7) Mirjana PINEZIĆ, Savjest i krjeposti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 155 8) Odilon­‑Gbènoukpo SINGBO, Teološka etika u kulturi tehnokratske proizvodnje čovjeka po (naručenoj) mjeri. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 169 9) Jasna ĆURKOVIĆ NIMAC – Leali OSMANČEVIĆ, Etika u marketingu.

Komuniciranje oglašavanjem s posebnim osvrtom na djecu. . . . . . . . . . . . 191 10) Jerko VALKOVIĆ, Fake news – lažna vijest ili zamaskirana istina?

Prinos promišljanju o lažnim vijestima. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 207 GORUĆE TEME: SOCIJALNI NAUK CRKVE – OBITELJ – ŽENIDBA 11) Stjepan BALOBAN – Silvija MIGLES, Izazovi siromaštva i evangelizacija.

Siromašni u središtu evangelizacije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

12) Vladimir DUGALIĆ – Igor JAKOBFI, Oživotvorenje dijaloške naravi

socijalnog nauka Crkve. Iskustvo evangelizacijskog rada Ureda za promicanje socijalnog nauka Crkve i za društvena pitanja Đakovačko­‑osječke nadbiskupije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

13) Martina Ana BEGIĆ – Petra DRAGANIĆ, Vrjednota braka i obitelji pred izazovima suvremenog društva. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

233

257 285

14) Aleksandra GOLUBOVIĆ, O moralnosti i odgoju: izazovi i perspektive

suvremenog odgoja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

15) Saša HORVAT, Dijalog u obitelji: filozofska perspektiva . . . . . . . . . . . . . . . . .

16) Slavko ZEC, Načela reforme kanonskog postupka za proglašenje ništavosti ženidbe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

303 321 335

TEOLOGIJA ‒ EVANGELIZACIJA ‒ DUHOVNOST 17) Nenad MALOVIĆ – Ivana VAHČIĆ, Neuroteologija: dodirna točka religije i

prirodnih znanosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 363 18) Veronika Nela GAŠPAR, Neučinkovitost tradicionalnih modela u prenošenju kršćanske vjere i nužnost nove evangelizacije. . . . . . . . . . . . . 385 19) Milan ŠIMUNOVIĆ, Prema drugačijim obzorjima evangelizacije i kateheze u susretu s novijim pluralitetom mišljenja i djelovanja. . . . . . . . 405 20) Nikola VRANJEŠ – Aleksandar KOVAČEVIĆ, Teološko­‑pastoralna baština svjetskog dana bolesnika kao izraz pastoralne skrbi za bolesne kod Ivana Pavla II. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 429 21) Josip ŠIMUNOVIĆ, Orisi duhovnog profila vjeroučitelja i kateheta po uzoru na blaženog Miroslava Bulešića. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 449 ISTRA – FRAGMENTI IZ POVIJESTI 22) Stipan TROGRLIĆ, Katolička crkva u Istri i Rujanske pazinske odluke

1943. godine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

23) Franjo VELČIĆ, Staroslavenska liturgija na području Porečke i Pulske

biskupije nakon pisma Rimske kongregacije za obrede od 5. kolovoza 1898. godine. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

24) Marko MEDVED, Pulski biskupi i augustinski samostan sv. Jeronima u Rijeci. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

25) Anton BOZANIĆ, Socijalni rad biskupa Antuna Mahnića u Krčkoj biskupiji i u Istri . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

471

489 531 547

ODJECI RIJEČI… 26) Mirjana GRCE, Josip Grbac – čovjek dijaloga.

(Neki razgovori dr. Josipa Grbca u dnevniku Novi list). . . . . . . . . . . . . . .

27) Irena HRVATIN, Izniman profesor i čovjek . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

28) Gordan ČRPIĆ, Nekoliko misli o vjeri i znanosti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

29) Anđela JELIČIĆ­‑KRAJCAR, Hrabrost i vjera . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

565 579 583 585