Nikola Eterović
S
veta Stolica
i rvatska H P R I Z N A N J E U G O V O R I S U R A D N J A
Kršćanska sadašnjost
Predgovor
Premda se čini da je o odnosima Svete Stolice i Hrvatske do sada puno rečeno i napisano, treba primijetiti da su postojeći napisi nastajali tako da su pred sobom imali ponajprije neke vidike povijesnih okvira i dodirnica, kulturološki razvoj i baštinu koja je bila važna, a po mnogočemu i presudna za oblikovanje hrvatskoga identiteta, za ucijepljenost hrvatskoga naroda u zajednički kršćanski europski dom i za izgradnju vrjednota temeljenih na Evanđelju. To je, razumljivo, utjecalo na društvenu i političku organizaciju te na odnose hrvatskoga naroda, državnih oblika u kojima je živio, s nasljednicima apostola Petra i sa Svetom Stolicom. Ipak, te veze – ma kako duboke bile – mogu biti prepuštene istraživanju povijesnih okolnosti koje nije lako ni cjelovito obuhvatiti ni tumačiti u suvremenosti, da bi dobile svježinu i zadržale životnost. U povezivanju prošlosti i sadašnjosti, glede suodnosa između društva, države i Crkve, često svjedočimo neupućenosti, nepreciznostima i nedostatnomu poznavanju dotične tematike. Zato je ova knjiga nadbiskupa Nikole Eterovića uistinu dragocjena. Nju je napisao ponajprije izvrstan poznavatelj onoga o čemu piše, a k tomu je čovjek koji u sebi, svojoj osobnosti i službi lijepo povezuje pojmove iz naslova knjige, jer je kao Hrvat skoro četrdeset godina u službi Svete Stolice. Osim toga, sam je dionik
6
Predgovor
povijesnih događanja o kojima piše. Sve se to troje odražava u ovome djelu koje će mnogima moći poslužiti kao izvor točnih informacija i kao svojevrsni priručnik polazišta za stvaranje plodonosnih interpretacija. Tako interakcija činjenica, provjerljivih na temelju dokumenata, kao i osobna uključenost i sudjelovanje u važnim događajima jamče točnost, neposrednost uvida i uvjerljivost. Knjiga obiluje raznim podatcima koji ne ostaju na površinskome nizanju, nego su dovedeni u vezu koja otkriva dublji smisao. Na pregledan način i u razložnosti slijeda, knjiga je sastavljena od pet poglavlja. Njihov raspored i sažetak sadržaja u svome zaključku objašnjava sam autor. Tomu dodajem da nije riječ samo o susljednome razvijanju tematskih jedinica, nego postoji unutarnja trodijelnost koja na početak i na kraj stavlja po dva poglavlja šire naravi, poput okvira u koji se smješta srednji dio koji obrađuje odnos Svete Stolice i Republike Hrvatske, naročito uređenje odnosa s pomoću četiriju ugovora. U Prvome je dijelu knjige pred čitateljem stvarnost Katoličke Crkve, pri čemu je posebno istaknut njezin ustroj, narav papinstva i djelovanje Svete Stolice, Rimske kurije, Biskupske sinode, Kardinalskoga zbora, ali kroz sve se poput niti provlači unutarnja poveznica crkvenoga zajedništva, smisla koji nadilazi statističke podatke i ustroj. U Drugome dijelu, objašnjavajući Svetu Stolicu kao subjekt međunarodnoga prava, nadbiskup Eterović podastire pregled diplomatskih aktivnosti, posebice putem apostolskih nuncijatura. Ističe i motivacije djelovanja što je vođeno prioritetima u skladu s otajstvom Crkve, promičući evangelizaciju, službu ljubavi, nastojanje oko jedinstva Crkve, međureligijski dijalog. Posebni su naglasci na posljednjih četrdesetak godina u papinstvu: svetog Ivana Pavla II., Benedikta XVI. i pape Franje. S tog motrišta, i u skladu s načelima što ih zastupa Crkva u svojoj naravi Majke i Učiteljice (Mater et Magistra), pisac gleda na mjesto i ulogu Svete Stolice te države Vatikana u međunarodnoj zajednici u službi mira, osvrćući se na djelovanje tijekom Drugoga svjetskog rata, donoseći pregled objavljenih dokume-
Predgovor
7
nata i poruka te konkretnih zalaganja za mir, koja se neposredno tiču i hrvatskih vjernika i hrvatskih građana. Iz te opće slike mons. Eterović u Trećemu dijelu prelazi na odnos Svete Stolice i Hrvatske, stavivši kao stanoviti proslov isticanje svetosti. U ovakvoj se tematici obično nalaze drukčija polazišta. No, ovdje se – prije ocrtavanja i predstavljanja političkoga, društvenoga i pravnoga okvira – nalazi popis svetaca i blaženika koji su posebno povezani s hrvatskom zemljom i hrvatskim narodom. Poziv na svetost i svjedočenje svetosti, taj temeljni unutarnji razlog i nastojanje, koje je u naravi i poslanju Crkve, pisac nudi kao prepoznatljivu nit vodilju na pozadini na kojoj se bolje razumije ispreplitanje povijesnih događaja, koji dobivaju novo svjetlo za čitanje povijesti spasenja. U sažetome obliku, ali s dostatnim i jasnim podatcima, lako se može prolaziti slijedom činjenica koje su prethodile i međunarodnomu priznanju Republike Hrvatske i potpisivanju Ugovora, imajući uvid u načela i kriterije Svete Stolice kojima se vodila u promicanju pravednosti i uređivanja odnosa. Nakon što je, kao mjerodavni svjedok i sudionik, kao stručnjak u dotičnim pitanjima, naširoko prikazao nastanak Ugovora i komentirao ih u opsežnome izdanju Hrvatske biskupske konferencije (Glas Koncila, Zagreb 2001.), nadbiskup Eterović u kraćim crtama donosi korisne podatke koji su i dopuna i nova kon tekstualizacija pojedinih tematskih naglasaka. Tomu pomaže Četvrti dio ove knjige, nastao na temelju predavanja i razgovora iz određenih ozračja koja odražavaju povode i duh vremena. U tim se prilozima ponovno događa proširivanje uvida s pomoću prikaza konkordatske suradnje Crkve i državâ, modeli primjene načela odvojenosti Crkve i države, što svojom preglednošću i konkretnošću primjera iz svijeta može pridonijeti sadržajnijoj raspravi u hrvatskoj suvremenosti. Poznavanje raznolikosti rješenja, ovisno o svekolikim okolnostima, omogućuje pronalaženje najboljega načina u pojedinom društvenom i državnom ozračju za suodnos i suradnju Crkve i države. Za svaku uređenu državu važna je uređenost
8
Predgovor
odnosa sa svim prisutnim subjektima u njoj, među kojima je za Republiku Hrvatsku neizostavna Katolička Crkva, a ona u Hrvatskoj od vremena raspada Austro-Ugarske Monarhije do sklapanja danas važećih ugovora nije imala jasan pravni položaj. Zacijelo da sklopljeni ugovori zahtijevaju njihovu primjenu, a to znači i izradu svih provedbenih akata. Nedostatak provedbenih akata može voditi ili u nesigurnost ili u neprovođenje ugovorenoga. S druge strane, razradba pridonosi otvaranju novih perspektiva s odgovorima na stvarne potrebe. Za nas su one nastale u specifičnom nasljedstvu bivšega komunističkoga sustava, u okolnostima napada na Hrvatsku i prijelaska u demokratsko uređenje nove države. Sve je to ostavilo trag i u našoj sadašnjosti, kako unutar hrvatske države, tako i u odnosu prema drugim zemljama. Tako Peti dio Eterovićeve knjige zadire u važno područje odnosa prava i religije, slobode i ljudskih prava, naročito u europskome okviru. Vrijedno je i ovdje naglasiti da su sklopljeni ugovori između Svete Stolice i Republike Hrvatske otvorili put i za uređivanje odnosa između hrvatske države i drugih Crkava i vjerskih zajednica u Hrvatskoj. Raznolik je spektar pitanja koja se javljaju u dodiru i međuprožimanju vjerničkoga i religijskoga sa životnim sastavnicama unutar suvremenosti. Mons. Eterović u zaključnim zapažanjima toga dijela ističe dobre pravne okvire, ali i poteškoće širih dimenzija, od gubljenja identiteta i traženja vrjednota, od pokušaja posvemašnjega isključivanja religija iz društvenoga života, preko odgovornosti vjerskih zajednica za dijalog na svim razinama, s jedne strane, i za suprotstavljanje nasilju, s druge strane, do nužnosti poštivanja vjerskih sloboda koje su kompas. Europa, koje smo i mi dio, sa zadivljujućom baštinom kao i sa sadašnjim poteškoćama, ima dovoljno primjera za obnovu koja je polazila od ponovnoga otkrivanja onoga izvora koji je u kršćanstvu neiscrpno središte: ljubav prema bližnjima i svemu stvorenomu svijetu; snaga nesebičnosti koju je Bog očitovao i darovao u svome Sinu Isusu Kristu. Ta snaga, koja trajno ob-
9
Predgovor
navlja i Crkvu, ne samo da ima mjesta u svakome vremenu i društvu, nego je nužna za budućnost svijeta. Zahvalno čestitajući objavljivanje ove knjige, za koju vjerujem da će mnogima poslužiti u obogaćivanju osobnoga znanja, ali i u profesionalnome radu ljudi u raznim strukama, mons. Nikoli Eteroviću čestitam i 20. obljetnicu biskupske službe. U Zagrebu, 7. lipnja 2019. godine, dan spomena na pismo pape Ivana VIII. knezu Branimiru.
Kardinal Josip Bozanić nadbiskup metropolit zagrebački
Uvodno slovo
Odnosi između Svete Stolice i Hrvatske postoje već gotovo četrnaest stoljeća. U tom razdoblju bilo je mnogo važnih događaja – crkvene, vjerske, kulturne, društvene i političke naravi – koji su obilježili međusobne odnose. Trebalo bi puno prostora i vremena za njihovo opisivanje i vrjednovanje, što nije svrha ove knjige. Ona se osobito zaustavlja na dvama događajima iz prošloga XX. stoljeća, koji će ostati utkani u živom sjećanju Katoličke crkve i hrvatskog naroda. Riječ je o priznanju Republike Hrvatske, u kojem je Sveta Stolica imala važnu ulogu, te o sklapanju četiriju ugovora koje su dogovorile, kao suvereni subjekti međunarodnog prava, Sveta Stolica i Republika Hrvatska. To su ugovori o pravnim i gospodarskim pitanjima, o suradnji na području odgoja i kulture te o dušobrižništvu katolikâ pripadnikâ oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske. Uz ta dva temeljna događaja u knjizi se spominju odluke rimskih prvosvećenika o beatifikaciji i kanonizaciji hrvatskih svetaca, apostolska putovanja rimskih biskupa i njihovih najbližih suradnika u Republiku Hrvatsku, kao i susreti hrvatskih državnih djelatnika s papama u Vatikanu. Donesen je i popis predstavnika Svete Stolice, apostolskih nuncija u Republici Hrvatskoj, te veleposlanika Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici. Iako se u cijeloj knjizi spominju pojedini aspekti međusobnih odnosa, oni su uglavnom koncentrirani u trećem dijelu, Sveta Stolica i Hrvatska. Naslov toga dijela postao je i naslov ove knjige. Kako bi se dobro razumjele narav i uloga Svete Stolice, središnjeg ureda Katoličke crkve, prvi dio, Katolička crkva, donosi
12
Uvodno slovo
bitne podatke o ustroju Katoličke crkve i Rimske kurije, te o katoličkom zajedništvu (communio). Drugi dio, Sveta Stolica u okviru međunarodne zajednice, predstavlja Svetu Stolicu i njezino djelovanje u međunarodnoj zajednici. Ugovori između Svete Stolice i Republike Hrvatske uklapaju se u konkordate ili konkordatske ugovore Svete Stolice s brojnim državama. Ta je tema obrađena u četvrtom dijelu, Crkva i država. Konkordatski sustav suradnje. U petom se dijelu, Pravo i religija u europskoj perspektivi, donose razmišljanja o plodnom odnosu prava i religije. Na završetku knjige donosi se popis članaka koji su već objavljeni, a koje sam uvrstio u ovu knjigu iz više razloga. Knjige ili revije u kojima su objavljeni možda su dostupne stručnjacima, ali ne i širem krugu čitatelja. Osim toga, sabrani zajedno, oni osvjetljuju temu odnosa Svete Stolice i pojedinih država, u prvom redu Republike Hrvatske, s raznih točaka gledišta koja, iako sadržavaju neka neminovna ponavljanja, daju cjelovitiju sliku međusobnih odnosa. U tekstovima ove knjige utkana je i moja gotovo četrdesetogodišnja služba u diplomaciji Svete Stolice, od toga dvadeset godina kao nadbiskupa i apostolskog nuncija. Ona, prema tome, predstavlja i osobno svjedočenje o djelovanju Svete Stolice, u kojem sam aktivno sudjelovao. Vjerujem da će ta činjenica dati objektivnom prikazu i analizi zbivanja dodatnu vrijednost. To osobito vrijedi za događaje opisane u trećem dijelu. Nadam se da će ova knjiga pridonijeti boljem upoznavanju, a potom i objektivnijem vrjednovanju odnosa Svete Stolice i Republike Hrvatske, posebice u razdobljima suvremene hrvatske p ovijesti.
Katolička crkva
Prvi dio
Katolička crkva
13
Katolička crkva
15
Katolička crkva U simbolu vjere Nicejskoga (325. godine) i Carigradskoga (381.) sabora kršćani ispovijedaju: »vjerujem u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu«. Od tih četiriju bitnih oznaka Crkve u ovoj će knjizi posebno biti uzeta u obzir katolička dimenzija Kristove Crkve. Budući da katolička osobitost predstavlja sastavni dio kršćanskoga poimanja vjere, postoji obilna literatura o toj temi.1 U ovom će osvrtu biti označeni ne toliko teološki koliko društveni čimbenici koji su također važni za upoznavanje naravi Katoličke crkve. Naziv Katolička crkva grčkog je podrijetla. Pridjev katolička, koji dolazi od grčkog katholikos (općenit, univerzalan), očuvao je svoje korijene u svim jezicima. Naziv, pak, Crkva dolazi iz latinske riječi ecclesia (korijen se jasno zadržao u neolatinskim jezicima: talijanski Ecclesia, francuski Église, španjolski Iglesia). Ecclesia predstavlja transkripciju grčke riječi ekklesía, koju su uporabili prvi latinski autori u II. stoljeću poslije Krista. Tako, na primjer, taj naziv nalazimo u djelima sv. Ignacija Antiohijskoga, koji je preminuo 107. godine.2 U svjetovnom značenju ekklesía označuje
1
2
Za dublje upoznavanje teme vidjeti Katekizam Katoličke Crkve, Glas Koncila, Zagreb, 1994., br. 748. s.; Henri de Lubac, Catholicisme. Les aspects sociaux du dogme, Cerf, Pariz, 1952.; Méditation sur l’Église, Cerf, Pariz, 2003.; Severino Dianich, »Comunità«, u: Nuovo Dizionario di Teologia, Edizioni paoline, Milano, 1988., str. 168–183; Carlos Corral Salvador, »Chiesa Cattolica«, u: Nuovo Dizionario di Diritto Canonico, San Paolo, Milano, 1993., str. 160–169; Knut Wenzel, »Katholisch«, u: Lexikon für Theologie und Kirche, Herder, V. sv., Freiburg, Basel, Rim, Beč, 1996., str. 1346; Karl Kertelge, Walter Kasper/Joachim Drumm, »Kirche«, u: Lexikon für Theologie und Kirche, Herder, V. sv., Freiburg, Basel, Rim, Beč, 1996., str. 1454–1480; »Katholische Kirche«, u: Lexikon für Kirchen- und Staatskirchenrecht, sv. 2., Ferdinand Schöningh, Paderborn, 2002., str. 402–406; Leo Cardinal Scheffczyk, Anton Ziegenaus, »Die Kirche: Das Ganzsakrament«, u: Katholische Dogmatik, VII. sv., MM Verlag, Aachen, 2003., str. 21–111. Marino Jugie, »Cattolicità«, u: Enciclopedia Cattolica, Città del Vaticano, 1949., str. 1178–1181.
16
Prvi dio
zbor, skupštinu naroda, a u vjerskom smislu ima više značenja: njome se označuje određena vjerska zajednica, mjesna ili čak opća Crkva. Tek se od III. stoljeća riječju crkva počinje nazivati i zgrada u kojoj se crkvena zajednica sastaje na molitvu i na liturgijska slavlja. Anglosaski nazivi (engleski Church, holandski Kerk, njema čki Kirche) dolaze etimološki od grčkoga kyriaké oikía, što znači »dom Gospodnji«, »kuća Božje obitelji«. Od ovoga grčkog izvora dolaze i slavenski3 nazivi (hrvatski Crkva4, ukrajinski Cerkva, ruski Cerkov). Pridjev katolički nije samo zemljopisni pojam. Crkva je imala svijest da je katolička odmah nakon Duhova, na svojemu samom početku u Svetoj zemlji, kad je imala relativno malo članova. Riječ katolički ima dva smisla: jedan kvantitativne, a drugi kvalitativne naravi. Prvi označuje širenje, prostorno i vremenski, tijekom povijesti. To proizlazi iz prvotnoga značenja riječi katà i hòlos (»preko svega«), koje označuje dinamičnu dimenziju širenja.5 Drugim, kvalitativnim, želi se označiti duboko jedinstvo svih ljudi. Prodirući u dubinu čovjeka, Crkva može okupiti sve ljude. Sveti Ambrozije (337.–397.), biskup i crkveni naučitelj, vidio je Crkvu kako grli cijeli zemaljski krug, jer su sve rase i svi narodi pozvani prihvatiti Isusa Krista preko njegove Crkve. Veliki milanski teolog znao je da razni narodi u to doba još uvijek nisu bili u okrilju Crkve, no bio je uvjeren da su i oni bili usmjereni na Crkvu ukoliko je ona načelo (princip) jedinstva ljudskoga roda.6
3 4 5 6
Staroslavenski rabi imenicu u jednini: crьkъı, u množini (5 i više) crьkъvi. Hrvatski crkvenoslavenski rabi riječ za jedninu: crêki, za dvojinu: crêkvi, i za množinu (5 i više): crêkvi, crêkve. Usp. Roberto Righetto, »Ritorno al greco classico«, u: L’Osservatore Romano, tjedno izdanje br. 15, 12. travnja 2018., str. 6. Usp. Nikola Eterović, Cristianesimo e religioni secondo H. de Lubac, Città nuova editrice, Rim, 1981., str. 98 s.
Katolička crkva
17
Crkva ima dvostruku dimenziju, društvenu i duhovnu. Ona je u isto vrijeme društvena zajednica, hijerarhijski ustrojena, koja podliježe kriterijima vlastitima društvenim znanostima, ali i mistično tijelo Kristovo. Glava Crkve je sâm Krist Gospodin (usp. Rim 12, 5; 1 Kol 12, 12–13; Kol 1, 18). Ako je riječ o njezinoj mističnoj, duhovnoj dimenziji, Crkva je neuhvatljiva mjerilima pozitivnih znanosti. Važno je razlikovati ovakvu duhovnu i društvenu narav Crkve da bi se izbjegle mnoge nesuglasice i mnoga nerazumijevanja, kako to na žalost često biva. Prema tome, Katolička crkva je velika obitelj kršćana, to jest onih koji vjeruju u Isusa Krista, istinitoga čovjeka i Boga, te prihvaćaju objavu o Bogu i o čovjeku kako ju je on navijestio. Upravo zbog pripadanja toj obitelji – Crkvi, kršćani se i zovu katolicima. Prema službenim statistikama Katoličke crkve, u godini 2016. u svijetu je bilo 1.299.059.000 katolika. To znači da katolici čine 17,67 posto ljudi na svijetu.7 Katolička je crkva prisutna u cijelome svijetu; ne postoji zemlja u kojoj nema katolikâ. U nekim zemljama oni čine većinu pučanstva, na primjer u državama Zapadne Europe i Amerike. Katkad katolici žive u zemljama u kojima većina stanovništva pripada pravoslavnim Crkvama, protestantskim zajednicama, ili nekršćanskim religijama: muslimanima, budistima, hinduistima itd. Prema statistikama, katolici čine 39,87 % pučanstva u Europi, 63,66 % u Americi, 26,36 % u Oceaniji, 19,42 % u Africi i 3,24 % u Aziji.8 Kada je riječ o broju katolika po kontinentima, na prvo mjesto dolazi Amerika sa 48,6 %, Europa sa 22 %, Afrika sa 17,6 %, Azija sa 11 % i Oceanija sa 10,4 %.9
7 8 9
Agenzia Fides, Vaticano – Le statistiche della Chiesa Cattolica 2018, 20. listopada 2018., str. 1 i 2. Ibid., 22. listopada 2017. »Tutti i cattolici del mondo. Pubblicati l’annuario Pontificio 2018 e l’Annuarium Statisticum Ecclesiae 2016«, u: L’Osservatore Romano, 13. lipnja 2018.
18
Prvi dio
Ustroj Katoličke crkve Katolička crkva ima piramidalnu strukturu. Ona je organizirana u biskupije, kojima upravljaju pojedini biskupi. U Katoličkoj crkvi ima 3016 biskupija i 5353 biskupa: 2689 dijecezanskih, 1121 naslovni i 1543 umirovljena.10 Svaka biskupija ima više župa, koje su osnovne, temeljne stanice Katoličke crkve. U Katoličkoj crkvi postoji 465.967 pastoralnih središta (sedes pastorales), od kojih 222.514 župa. Ostale su misijske postaje, quasi župe i drugi pastoralni centri.11 Za pastoralno djelovanje župa odgovorni su župnici. Oni su podložni dijecezanskom biskupu. Dijecezanski biskupi organski su povezani sa Svetim Ocem, rimskim biskupom koji predsjeda Crkvom u ljubavi i osigurava jedinstvo Katoličke crkve.12 Postoje, osim toga, razni oblici crkvenih ustanova. Više biskupija tvori metropoliju, na čijem se čelu nalazi nadbiskup. Sve biskupije jedne države obično tvore biskupsku konferenciju. To vrijedi za biskupe zapadnoga latinskog obreda. Biskupi istočne tradicije obično tvore sinod biskupa dotične zemlje. Na kontinentalnoj razini postoje, potom, kontinentalne konferencije biskupskih konferencija. Nekim važnim biskupijama upravljaju (nad)biskupi kardinali. U Katoličkoj crkvi trenutačno postoje 224 kardinala, od
10
Usp. Annuarium Statisticum Ecclesiae 2016., Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano, 2018., str. 113. 11 Usp. ibid., str. 43. 12 Drugi vatikanski koncil u Dogmatskoj konstituciji o Crkvi naučava: »Kako bi, pak, sâm episkopat bio jedan i nerazdijeljen, (Krist Gospodin) postavio je na čelo ostalim apostolima blaženoga Petra te u njemu ustanovio trajno i vidljivo počelo i temelj jedinstva vjere i zajedništva«, LG 18; »Rimski je prvosvećenik, kao Petrov nasljednik, trajno i vidljivo počélo i temelj jedinstva kako biskupâ tako i mnoštva vjernikâ. Pojedinačni su, pak, biskupi vidljivo počélo i temelj jedinstva u svojim partikularnim Crkvama, oblikovanima na sliku sveopće Crkve; u njima i iz njih postoji jedna i jedina katolička Crkva«, LG 23.
ŽIVOTOPIS
mons. dr. Nikola Eterović Naslovni nadbiskup Cibalae
Mons. dr. Nikola Eterović rođen je 20. siječnja 1951. u Pučišćima na otoku Braču u obitelji pokojnih Ante Etero vića i Franke rođene Martinić, kao peto od šestero djece. Kršten je u župnoj crkvi sv. Jeronima u rodnome mjestu 4. veljače iste g odine. Osnovnu školu završava u Pučišćima. U Splitu se 1965. upisuje u srednju školu za zdravstvene tehničare. Završivši prvi razred, prelazi u Nadbiskupsko sjemenište u Splitu i upisuje se u drugi razred Nadbiskupske klasične gimnazije, koju završava 1969. godine. Na Teologiji u Splitu pohađa prve dvije godine filozofsko‑teo loških studija. U međuvremenu, tijekom dvije godine, služi vojnu obvezu u mornarici u Puli i Šibeniku. Blagopokojni hvarski biskup mons. Celestin Bezmalinović šalje ga 1972. na studij u Rim. Pitomac je zavoda Almo Collegio Capranica i studira na Papinskom sveučilištu Gregoriani. U katedrali u Hvaru zaređen je za đakona 11. srpnja 1976., te za svećenika Hvarske biskupije 26. lipnja 1977. godine. Prve godine svećeništva posvećuje studiju u Rimu te na traženje crkvenih vlasti i uz odobrenje svojega ordinarija posta-
260
Životopis
je studentom Papinske crkvene akademije, diplomatske škole Svete Stolice. Pohađa Pravni fakultet Papinskoga lateranskog sveučilišta i 1979. godine postiže magisterij iz kanonskog prava. Dana 19. veljače 1980. na Papinskom sveučilištu Gregoriani postiže doktorat iz misiologije, a mjesec dana poslije polaže završni ispit na Akademiji te 25. ožujka ulazi u diplomatsku službu Svete Stolice. Od 1980. do 1983. na službi je u Apostolskoj nuncijaturi u Bjelokosnoj Obali, koja ima sjedište u Abidjanu. Tada su u pod ručje njezinoga djelovanja pripadale i države Burkina Faso i Niger, prostor koji se protezao od Atlantskoga oceana do pustinje Sahare. Odatle je 1983. premješten u Apostolsku nuncijaturu u Madridu, a 1987. u Srednju Ameriku, u Apostolsku nuncijaturu u Managvi, glavnom gradu Nikaragve, gdje ostaje do kraja siječnja 1990. godine. Od veljače 1990. do 22. svibnja 1999. službuje u Vatikanu, u Državnom tajništvu Svete Stolice, u Odjelu za odnose s državama. U službenoj je pratnji pri apostolskim putovanjima pape Ivana Pavla II. u Hrvatsku, 10. i 11. rujna 1994., i od 2. do 4. listopada 1998., te u Rumunjsku 7. i 8. svibnja 1999. godine. Mons. Nikola Eterović imenovan je kapelanom Njegove Svetosti 2. veljače 1984., a prelatom 25. siječnja 1996. godine. Papa Ivan Pavao II. imenuje ga 22. svibnja 1999. sisačkim naslovnim nadbiskupom i apostolskim nuncijem u Ukrajini. Zaređen je za biskupa u hvarskoj katedrali od kardinala Angela Sodana, državnog tajnika Svete Stolice. Službu u Ukrajini započinje 25. kolovoza predajom vjerodajnica ukrajinskom predsjedniku Leonidu Kuchmi. Od 23. do 27. lipnja 2001. domaćin je papi Ivanu Pavlu II. tijekom njegova apostolskog pohoda Ukrajini. Nakon petogodišnje službe papinskog predstavnika u Ukrajini, 11. veljače 2004. papa Ivan Pavao II. imenuje ga glavnim tajnikom Biskupske sinode u Vatikanu. Pod predsjedništvom pape Benedikta XVI. koordinira pripreme i održavanje triju općih redovitih skupština Biskupske sinode: od 2. do 23. listopada 2005., na temu Euharistija: izvor i vrhunac života i poslanja Crkve, od 5. do 26. listopada 2008., na temu
Životopis
261
Riječ Božja u životu i poslanju Crkve, te od 7. do 28. listopada 2012., na temu Nova evangelizacija za prenošenje kršćanske vjere. Osim toga, organizira i dvije posebne skupštine: za Afriku, od 4. do 25. listopada 2009., na temu Crkva u Africi u službi pomirenja, pravednosti i mira, te za Bliski istok, od 10. do 24. listopada 2010., na temu Katolička crkva na Bliskom istoku: zajedništvo i svjedočenje. Pribiva svečanostima tijekom kojih papa Benedikt XVI. potpisuje postsinodalne apostolske pobudnice: Sacramentum caritatis (22. veljače 2008.), Verbum Domini (11. studenoga 2010.), Africae munus (19. studenoga 2011.) i Ecclesia in Medio Oriente (14. rujna 2012.). Papu Benedikta XVI. prati na apostolskim putovanjima u Kamerun i Angolu, od 17. do 23. ožujka 2009., na Cipar, od 4. do 6. lipnja 2010., u Hrvatsku, 4. i 5. lipnja 2011., u Benin, od 18. do 20. studenoga 2011. i u Libanon, od 14. do 16. rujna 2012. godine. Mons. Eterović bio je član nekoliko ustanova Rimske kurije: Kongregacije za biskupe, Kongregacije za evangelizaciju naroda, Papinskog vijeća za promicanje nove evangelizacije i Papinske komisije za Latinsku Ameriku. Sudjeluje na 48. internacionalnom euharistijskom kongresu u Guadalupeu u Meksiku, održanomu od 10. do 17. listopada 2004., te od 13. do 31. svibnja 2007. na V. generalnoj konferenciji biskupâ Latinske Amerike i Kariba u Aparecidi u Brazilu. U prosincu 2009., kada je osnovana nova Sisačka biskupija, papa Benedikt XVI. premjestio je nadbiskupa Nikolu Eterovića s naslovne biskupije Sisak na tek osnovanu naslovnu biskupiju Cibalae (Vinkovci). Papa Franjo je 21. rujna 2013. mons. Nikolu Eterovića imenovao apostolskim nuncijem u Saveznoj Republici Njemačkoj. Službu u Njemačkoj započinje 20. studenoga 2013. predajom vjerodajnica njemačkom predsjedniku Joachimu Gaucku. Uz svoju diplomatsku službu, u skladu s mogućnostima, djeluje i pastoralno: u župi sv. Terezije u Abidjanu, u župi sv. Martina iz Porresa u Managvi, u kući matici sestara franjevki Marijinih misionarki u Madridu i kod sestara kalasancijanki (župa sv. Line, pape i mučenika) u Rimu.
262
Životopis
Osim materinskoga hrvatskog jezika, govori talijanski, francuski, španjolski, engleski, njemački i ukrajinski, a služi se poljskim i ruskim jezikom. Objavio je brojne članke i ove knjige: Na talijanskom jeziku: –– Cristianesimo e religioni secondo H. de Lubac [Kršćanstvo i religije prema H. de Lubacu], Città Nuova Editrice, Rim, 1981., koja je zapravo njegov doktorski rad. Na hrvatskom jeziku: –– Razmišljanja i otkrića kapetana Ivana Puljizića Dalmatinca, vojnog inženjera, Književni krug, Split, 1998. –– Ugovori između Svete Stolice i Republike Hrvatske, Hrvatska biskupska konferencija – Glas Koncila, Zagreb, 2001., s komentarom o četirima ugovorima između Svete Stolice i Republike Hrvatske: o pravnim pitanjima; o suradnji na području odgoja i kulture; o dušobrižništvu katolika pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske, i o gospodarskim pitanjima, koji su potpisali predstavnici Svete Stolice i Republike Hrvatske. –– Diplomacija i teologija. Rasprave, članci i osvrti, Crkva u svijetu, Split, 2002., knjiga u kojoj su sabrani, među inim, njegovi doprinosi na području teologije, prava i povijesti. Na ukrajinskom jeziku: –– Sveta Stolica i Ukrajina, Dukh i Litera, Kijev, 2004. –– Putovima Ukrajine, Svichado, Lavov, 2007., o pastoralnom i društvenom djelovanju tijekom službe u Ukrajini. Na njemačkom jeziku: –– Synodalität: neue Dynamik. Vorschläge für die weitere Entwicklung der Synode der Bischöfe [Sinodalnost: novi dinamizam. Prijedlozi za daljnji razvoj Biskupske sinode], Adlerstein Verlag, Wiesmoor, 2017.
Životopis
263
O Biskupskoj sinodi: –– Prefazione [Predgovor] u: Enchiridion del Sinodo dei Vescovi, I. (1965.–1988.), II. (1989.–1995.), III. (1996.–2007.) [Enhiridij Biskupske sinode], priredilo Glavno tajništvo Biskupske sinode, Edizioni Dehoniane, Bologna, 2005., 2006., 2008. –– Il Sinodo dei Vescovi. 40 anni di storia 1965.–2005. [Biskupska sinoda. 40 godina povijesti 1965.-2005.], (priredio) Lateran University Press, Rim, 2006. –– La Parola di Dio. Riflessioni sulla XII Assemblea Generale Ordinaria del Sinodo dei Vescovi. Papa Benedetto XVI e il Sinodo [Riječ Božja. Razmišljanja o XII. općoj redovitoj skupštini Biskupske sinode. Papa Benedikt XVI. i Biskupska sinoda], Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano, 2010. –– La Parola di Dio nella vita e nella missione della Chiesa [Riječ Božja u životu i poslanju Crkve], (priredio) Lateran University Press, Rim, 2011. –– Il Vescovo servitore del Vangelo di Gesù Cristo per la speranza del mondo [Biskup službenik evanđelja Isusa Krista za nadu svijeta], (priredio) Lateran University Press, Rim, 2012. –– Sinodi Continentali. I Consigli Speciali del Sinodo dei Vescovi [Kontinentalne sinode. Specijalna vijeća Biskupske sinode], Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano, 2013. –– Joseph Ratzinger Benedetto XVI e il Sinodo dei Vescovi [Joseph Ratzinger Benedikt XVI. i Biskupska sinoda], Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano, 2006. –– Sinodalità nuovo dinamismo. Proposte per un ulteriore sviluppo del Sinodo dei Vescovi [Sinodalnost novi dinamizam. Prijedlozi za daljnji razvoj Biskupske sinode], Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano, 2017.
Zašto se Sveta Stolica zauzimala za međunarodno priznanje Republike Hrvatske? Kakav pravni sustav odnosa između
države i Crkve vrijedi u Hrvatskoj?
Je li suradnja Crkve i države u suprotnosti
s načelom da su država i Crkva svaka u svojem poretku neovisne i samostalne?
Koje druge države imaju slične ugovore sa Svetom Stolicom kao Republika Hrvatska?
Koliko je bilo službenih susreta predstavnika Svete Stolice i Republike Hrvatske? Koji su sveci i blaženici živjeli na
područjima na kojima danas prebivaju Hrvati?
Koji su prioriteti Svete Stolice, središta Katoličke crkve, u međunarodnoj zajednici?
Odgovore na ova i brojna druga pitanja možete pronaći u ovoj knjizi.
Cijena 190 kn ISBN 978-953-11-1256-7