Hrvoje Kalem TEOLOŠKA PROMIŠLJANJA O ZAZIVIMA BOŽJEM MILOSRĐU
Teološke meditacije 45
Korektura: Nera Meštrović Grafičko uređenje: Christian T. Belinc Oprema: Tihomir Turčinović
Izdaje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Denona d. o. o., Zagreb Naklada: 500 ISBN 978-953-11-1688-6 Tiskano u svibnju 2022. CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001136729.
Hrvoje Kalem
TEOLOŠKA PROMIŠLJANJA O ZAZIVIMA BOŽJEM MILOSRĐU
KRŠĆANSKA SADAŠNJOST Zagreb, 2022.
Želim se sva pretvoriti u Tvoje milosrđe da bi tako bila živa Tvoja slika. Pomozi mi, o Gospodine, da moje oči gledaju milosrdno. Pomozi mi da moje slušanje bude milosrdno. Pomozi mi, Gospodine, da moj jezik bude milosrdan. Pomozi mi, Gospodine, da moje ruke budu milosrdne. Pomozi mi, Gospodine, da moje noge budu milosrdne. Pomozi mi, Gospodine, da moje srce bude milosrdno. (Dnevnik, 73–74)
UVOD
O Bogu i ljudima te odnosu koji postoji između Boga i ljudi i ljudi međusobno teološki je moguće promišljati polazeći od različitih vidova. Jedan od tih vidova je i milosrđe. Shvaćanje milosrđa ne bismo trebali reducirati samo na sredstvo ili način Božjega djelovanja koje bi trebalo ublažiti njegovu pravdu. Milosrđe je prije svega način kršćanskoga življenja (modus vivendi). Drugim riječima, milosrđe bi trebalo postati način ili forma polazeći od koje ćemo se približiti otajstvima vjere te prosuđivati i živjeti svakodnevna iskustva. Konkretno to znači da možemo razmišljati o milosrđu kao kategoriji, polazeći od koje se organiziraju sve druge stvarnosti na vertikalnoj razini, tj. odnos Boga prema nama i na horizontalnoj, tj. odnos među ljudima. Zazivi Božjem milosrđu, koje je Milosrdni Isus objavio svetoj Faustini Kowalskoj, pomažu nam vidjeti Božje milosrđe u tajni Presvetoga Trojstva, u stvaranju, u ustanovljenju Crkve i sakramenata. Božje se milosrđe pojavljuje u svim 7
situacijama ljudskoga života; u njega se uzdamo u bolesti, patnji, zazivamo ga da nas očuva od očaja, oslobodi od bijede grijeha, ispuni svim milostima, očuva od pakla, olakša patnje dušama u čistilištu i bude blizu u svim tajnama vjere. Zazivi Božjem milosrđu pomažu nam da se, pod formom milosrđa kao načina življenja, približimo otajstvima kršćanske vjere i prosuđujemo sveukupnu vjerničku stvarnost. Božje je milosrđe stvarnost od koje nitko nije izuzet. To pokazuju i nakane na koje molimo u Devetnici Božjem milosrđu: za cijelo čovječanstvo, za svećenike i redovnike, za vjerne i pobožne duše, za one koji još ne poznaju Božje milosrđe, za krivovjernike i otpadnike, za blage i ponizne duše kao i duše male djece, za one koji osobito časte i slave Božje milosrđe, za duše iz čistilišta i za sve mlake duše. Promišljajući o Zazivima Božjem milosrđu, treba imati na umu da ovi Zazivi pripadaju redu privatnih objava koje je primila sveta Faustina. Privatne objave nisu obvezujuće. One po svome sadržaju ne donose nikakvu novu objavu, nego samo upućuju na ono što je sadržano u nauku Crkve. To na osobit način pokazuju upravo Zazivi Božjem milosrđu, jer upućuju na ono što je sadržano u pologu vjere, od vjere u Presveto Trojstvo i vjere u stvaranje, do posljednjih čovje8
kovih stvari. Svoje privatne objave sveta Faustina veže uz Božje milosrđe koje je neizmjerno, neiscrpivo, neograničeno i beskrajno u svim tajnama vjere i koje obuhvaća čitav svijet te nas tako upućuje na pouzdanje u Božje milosrđe koje je povezano s glavnim otajstvima kršćanske vjere. Vrijednost je privatnih objava u tome što mogu uvesti nove naglaske te izložiti nove ili produbiti stare oblike pobožnosti. Upravo to čine Zazivi Božjem milosrđu. U njima je stavljen naglasak na stvarnost Božjega milosrđa koje se slabo isticalo tijekom povijesti teologije i kršćanskoga života. Krvavom i ratnom dvadesetom stoljeću bio je potreban upravo ovakav naglasak koji je dobro upoznati za pouku i dobro vjernika, kako bi se probudilo njihovo pouzdanje u snagu Božjeg milosrđa usred nemilosrdnih svjetskih događaja. Ni naše stoljeće, kao ni bilo koja životna situacija ne mogu i ne smiju biti lišeni potrebe istinskog Božjeg milosrđa. U našim duhovno-teološkim promišljanjima o Zazivima Božjem milosrđu, ovdje ćemo se, pored Dnevnika svete Faustine koji navodimo prema broju stranica, između ostaloga, služiti Katekizmom Katoličke Crkve. Time želimo istaknuti njegovu važnost i ukazati na relevantnost Katekizma koji potpuno i cjelovito izlaže katolički nauk iz kojega svatko može upozna9
ti što Crkva ispovijeda i slavi, što proživljava i moli u svome svagdanjem životu i radu. Sve se ovo, na svoj način i u određenoj mjeri, artikulira i kroz Zazive Božjem milosrđu. Na taj će nam način Katekizam pomoći u donošenju duhovno-teološkoga okvira za svaki od Zaziva Božjem milosrđu. Želja nam je da ova promišljanja dovedu štovatelje i pobožnike Božjega milosrđa do dubine, visine, širine i dužine Božjega milosrđa te ih oplemene kako bi se kroz prizmu Božjega milosrđa pouzdali u sve ono što Crkva vjeruje i naviješta na Božju slavu i na spasenje svih ljudi.
10
MILOSRĐE BOŽJE,
ti neshvatljiva tajno Presvetoga Trojstva
Naše neznanje o Bogu, te neshvaćanje njegova unutrašnjeg života, njegovih dubina i tajni, osobito se odnosi na Presveto Trojstvo. Presveto Trojstvo je glavno otajstvo kršćanske vjere. To je otajstvo Boga u samome sebi. U njemu se nalazi izvor svih drugih otajstava. Zbog toga se u Zazivima Božjem milosrđu prvi zaziv veže upravo uz Presveto Trojstvo. Ono je svjetlo koje osvjetljuje sva druga otajstva. Sveta je Faustina, razmišljajući o Presvetom Trojstvu, imala viđenje nepristupačne svjetlosti i u njoj nešto kao tri izvora svjetlosti koja nije mogla shvatiti. Iz toga mora svjetlosti, prema njezinu viđenju, pojavio se Isus Krist koji je svetici kazao da ni anđeoski ni ljudski duh ne mogu spoznati kakav je Bog u svojoj biti, nego da Boga spoznajemo razmatrajući njegova svojstva (Dnevnik, 18). Tko je Bog u sebi, kako djeluje prema van, je li Bogu ‘dosadno’, što Bog ‘radi’ – sve su ovo pitanja koja postavljamo projicirajući na Boga i na njegovo djelovanje ljudske slike i ponašanja. Možda je to u nekom smislu i dobro, jer nam takva razmišljanja o Bogu otkrivaju da je Bog 11
veći od svake naše misli, da nas On beskrajno nadilazi te da ne možemo mi doći do njega, nego On prvi dolazi nama u susret te o njemu možemo znati samo ono što nam je On sam objavio. Ne možemo mi njega posjedovati, nego samo dopustiti Bogu da On nas posjeduje – to znači posve mu se predati i izručiti mu svoj život te se prepustiti neshvatljivoj tajni Presvetog Trojstva da nas nosi. Mi pred tom tajnom možemo zauzeti samo stav poniznog klanjanja i motrenja. Drugim riječima, budući da o Bogu ne znamo ništa, osim onoga što nam je objavio radi nas i našega spasenja, možemo reći da je On tajna, velika tajna ili bolje reći otajstvo, jer tajna je ono što se može otkriti, a otajstvo uvijek ostaje neiscrpivim. Otkrivajući nam se i objavljujući Bog ne iscrpljuje svoju otajstvenost, jer nas nadilazi, jer je veći od naših umnih i drugih sposobnosti. I onda kada za Boga kažemo da je ljubav (usp. 1 Iv 4, 8) ni tada nismo posve shvatili Boga, jer naše poimanje ljubavi nije ni izbliza dostatno kako bismo shvatili i izrekli Boga koji je ljubav, koji je kruženje ljubavi u koju su ljudi uvučeni po otajstvu Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Što god rekli o Bogu nije dovoljno da ga se opiše. Bog je neistraživo i neiscrpivo otajstvo. Sve je u njemu otajstvo. Sve što Bog čini, čini na otajstven način. 12
Božja otajstvenost nema za cilj nešto skrivati i mučiti nas tim neznanjem, nego je sav Božji život prožet otajstvenošću. Tako je i s Božjim milosrđem. Ni o njemu ne znamo puno, a htjeli bismo, pa zbog toga i na Božje milosrđe projiciramo svoje ljudske kategorije i logiku. Možda bismo si najveću uslugu učinili kada bismo prestali toliko govoriti o milosrđu, a počeli ga više živjeti i cijelim svojim bićem uranjati u tajnu Presvetoga Trojstva, a s njime i u tajnu Božjeg milosrđa, te kada bismo pokušali tražiti milosrđe u Presvetom Trojstvu, a ne u svojim ograničenim načinima mišljenja. Božje milosrđe koje nikada nećemo do kraja razumjeti je Božja tajna, odnosno neshvatljiva tajna Presvetog Trojstva. Koliko se god trudili svojim racionalnim umom, ipak nikada nećemo dokučiti logiku Božjeg milosrđa, nećemo proniknuti u tu dubinu, jer u ovome svijetu nismo sposobni za pronicanje te neshvatljive tajne. I bolje je da nismo, jer sve što proniknemo čini se da nam brzo dosadi te od toga odustanemo. Vrlo brzo prestanemo ljubiti ono što nam je dohvatljivo, što nam je na dohvat ruke, što nam je poznato i obično i što mislimo da smo ogolili. Sve nam to brzo postane svakodnevno i dosadno. Zato je dobro i za naš rast u vjeri da Božje milosrđe ostane neshvatljiva tajna Presvetoga Trojstva 13
koju ne možemo dokučiti, ali koju tako snažno osjećamo u dubini svojega bića i bez koje ne bismo mogli živjeti. Upravo ova neshvatljivost Boga pomaže nam, kao i svetoj Faustini, naslutiti koliko je Bog velik. Njegova neshvatljivost trebala bi u nama zapaliti veliku vatru prema njemu te biti pokret cijelog našeg bića koje će težiti prema Bogu. Božje milosrđe kao tajnu Presvetoga Trojstva ne možemo shvatiti, ali možemo kušati ako se, poput svete Elizabete iz Dijona, pokušamo u molitvi i motrenju nepomično i mirno učvrstiti u Trojstvu i uz pomoć Trojstva uroniti u sveti mir koji će nas sve dublje unositi u dubinu tajne Presvetoga Trojstva. U zajedništvu života s Presvetim Trojstvom kušat ćemo tu tajnu nad tajnama; tu ćemo susresti neshvatljivu tajnu Božjeg milosrđa i biti njome obasjani i dodirnuti. Kada budemo u zajedništvu života s Presvetim Trojstvom tada ga nećemo gledati kao sada, tj. kao u zrcalu; ondje će utrnuti svaka želja za našom logikom te će svaka naša projekcija i tumačenje milosrđa postati nepotrebni. U zajedništvu ćemo života s Presvetim Trojstvom doživjeti iskustvo koje se može samo doživjeti, a teško ili nikako ispripovijedati. Motreći Presveto Trojstvo, taj bezdani ponor Božje veličine, svaka će nam tajna biti otkrivena, svaka riječ 14
jasna, svaka slika blistavo čista. Zaboraviti sebe i učvrstiti se u Presvetom Trojstvu znači izručiti se Božjem stvarateljskom djelovanju (Ocu), izručiti se raspetoj ljubavi (Kristu) i vatri koja sažiže (Duhu Svetom). U tom Trojstvu susrećemo neshvatljivu tajnu Božjeg milosrđa po kojoj nas Bog ispunjava i privlači k sebi.
15