Terra incognita

Lektura: Maja Klenovar

Korektura: Nera Meštrović

Prijelom: Branko Fučić

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14

Za nakladnika: Stjepan Brebrić

Tisak: Denona d. o. o., Zagreb

Naklada: 1000

ISBN 978-953-11-1816-3

Tiskano u rujnu 2023.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001193338.

PREDGOVOR

Nazivom »Terra incognita« (nepoznata zemlja) stari su kartografi označavali one krajeve svijeta koji u njihovo vrijeme još nisu bili istraženi. Iako je Hrvatska geografima poznata i definirana zemlja, mnoge njezine kulturno-povijesne pojedinosti ostaju zainteresiranom čitatelju i sada prava terra incognita.

To je razlog da sam tim starim imenom naslovio niz svojih emisija što sam ih, na poziv urednice Ljiljane Jerkić, držao svake subote tijekom dvije i po godine (1992.–1994.) u programu Hrvatskoga radija u Rijeci i Zagrebu. Bile su to kratke emisije od oko 6 minuta, koliko traje puna pozornost slušača.

Izbor iz tih radio-emisija, s malim izmjenama koje su tražile razlike govorenog i pisanog teksta, tiskan je u ovoj knjizi. Ona nastoji da istovremeno bude čitanka i slikovnica.

Knjiga najvećim dijelom sadrži ono što sam godinama znatiželjno otkrivao skićući se Istrom, Kvarnerskim otocima i Primorjem ili zavirujući u arhive u Mlecima i domovini.

ISTARSKI RAZVOD

Neki povijesni izvori mogu privući stručnjake različitih struka. Stari dokument može biti izvor za historičara političke povijesti, ali i za onog koji se bavi poviješću kulture, a istovremeno taj dokument može sa zanimanjem uzeti u ruke historičar jezika, ali i historičar ekonomskih odnosa. Jedan od takvih naših povijesnih izvora koji u sebi sadrži mnogostruke podatke jest i Istarski razvod.

O njemu se do sada već mnogo govorilo i pisalo. Posljednji se njime opsežno bavio Istranin, prof. dr. Josip Bratulić, koji je na temu Istarskog razvoda i doktorirao. Nekoliko je puta objavio tekst Istarskoga razvoda sa studijom i komentarom tako da je ovaj izvor, važan za poznavanje istarske prošlosti, sada dostupan svakomu čitaču i u javnim bibliotekama i u knjižarama.

Razvod je pravni postupak razgraničenja posjeda. Istarski razvod je dokument napisan hrvatskim jezikom i glagoljskim pismom u obliku zapisnika o radu komisije koja je obilazeći teren utvrđivala točne granice teritorija pojedinih istarskih komuna. A utvrđivala ih je tako da je pod zakletvom ispitivala svjedoke, a to su stari ljudi koji dugo pamte i puno znaju, zatim tako da je čitala stare isprave o prijašnjim razgraničenjima tih općina i konačno tako da je na terenu gledala na stablima i na stijenama čavlima zabijene ili usječene križeve i druga znamenja kao granične oznake. Istarski razvod spominje tri strane zainteresirane za općinske granice. To su s jedne strane pazinski knez, s druge Venecija, a s treće akvilejski patrijarh. U komisiji –tako piše u Istarskom razvodu – radila su tri pisara. Jedan od njih pisao je zapisnik na latinskom jeziku, drugi na

njemačkom, a treći na »jaziku hrvackom«, na hrvatskom jeziku.

Poznata nam je samo hrvatska verzija teksta, i to u prijepisima iz XVI. stoljeća. Jedan prijepis našao se u Momjanu, a drugi u Kršanu. Poznajemo i prijevode, a očigledno je da su svi oni bili izrađeni po hrvatskoj verziji.

Momjanski primjerak čuva se sada u Zagrebu u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci, a kršanski u Historijskom arhivu u Rijeci.

Talijanski historičari misle da je Istarski razvod falsifikat. A tako je mislio i slovenski historičar Milko Kos. Kad za neki povijesni dokument kažemo da je falsifikat, tada treba oštro lučiti dvije stvari. Stvarni falsifikat od formalnoga falsifikata. Stvarni falsifikat je onaj koji prijevarno iznosi krive, izmišljene činjenice u nečiju korist, a formalni falsifikat je onaj koji je doduše bio naknadno sastavljen, ali činjenice u njemu nisu lažne i izmišljene nego stvarne.

Ako ste izgubili krsni list pa ga krivotvorite, ali tako da on sadrži sve točne podatke o vama, vi ste učinili samo formalni falsifikat, ali ako ga krivotvorite tako da u njemu postanete dvadeset godina mlađi, to je stvarni falsifikat.

Sve o čemu Istarski razvod pripovijeda, nekada se je i dogodilo, i sve su opisane međašne crte između istarskih komuna točne, ali to nije bilo zapisano najedanput, pod jednom te istom komisijom, nego su se razgraničavanja istarskih komuna odigravala postupno i odvojito, a netko je naknadno različite razvode među pojedinim komunama spojio u jedno, u jedinstveni dokument i datirao ga godinom 1325.

Kada se to moglo dogoditi?

Na to pitanje nije jednostavno odgovoriti. U najširem vremenskom rasponu, to se je moglo dogoditi između

Notarski znak popa Jakova Križanića iz Barbana na njegovoj ovjeri Istarskog razvoda godine 1502.

Notarski znak popa Jakova Križanića na grafitu u crkvi sv. Antuna pustinjaka u Barbanu

izmišljena datuma i prvoga prijepisa Istarskog razvoda godine 1520.

No postoje indiciji da se je spajanje nekoliko isprava o razgraničenju dogodilo možda još u XIV. stoljeću, ali da je kod svakog novog prepisivanja uvijek nešto bilo dodano, nešto ispušteno, nešto mijenjano.

Glavni razlog što je došlo do sastavljanja Istarskog razvoda vječito su sporna pitanja oko prava na pašu, na napajanje stoke i na sječu šuma.

Sve će vam postati plastično jasnim ako svaki istarski komun narišete na geografskoj karti kao točku. Oko svake točke narišite šestarom dva koncentrična kruga: – nutarnji i vanjski.

Prvi, nutarnji krug oko nekog istarskog komuna su vrtovi, oranice i vinogradi oko grada do kojih je težaku lako doći pješice ili na magarcu, a vanjski, krug udaljeniji od središta, to su pašnjaci i šume. Teritoriji pojedinih istarskih komuna nisu međusobno graničili vinogradima i njivama već pasištima i šumama i zbog toga su samo na ispaši i na sječi šuma mogli nastati susjedski problemi, svađe i borbe za točne granice i prava na graničnim crtama među pojedinim komunima.

Prema tome, Istarski razvod je prvenstveno izvor za ekonomsku povijest Istre, ali u tom je svojstvu najmanje bio rabljen.

Kad sam ga prvi put u svojim mlađim godinama pročitao – oduševio me je njegov tekst pripovjedalačkom živošću, plastičnošću kojom opisuje istarske krajolike, starine i ljude.

Na svojim terenskim istraživalačkim putovanjima po Istri čitao sam ga kao neki povijesni Baedecker, kao drevni turistički vodič, i on mi je pomogao da otkrijem i bolje razumijem mnoge istarske starine.

II. Što su to skodli?

Glavni je motiv sastavljanja Istarskog razvoda bio problem ispaše, napajanja stoke i sječe drva na granicama između pojedinih istarskih komuna.

Uzmimo samo ono što je zapisano prvoga dana rada komisije za razgraničenje. Komisija razmatra probleme oko granica između komuna Vrha i Sovinjaka s jedne strane i komuna Buzeta s druge strane. Granica prolazi istočno od mjesta Vrha, kod crkve sv. Dunata, koja i danas postoji. I predstavnici komuna Vrha i Sovinjaka i oni iz Buzeta

izjavljuju da jedni bez drugih ne mogu. Vrh i Sovinjak imaju premalo paše pa moraju napasati i napajati stoku na teritoriju koji pripada Buzetu, a Buzet opet treba kvalitetno drvo koje raste na teritoriju što pripada Vrhu i Sovinjaku, i to za specijalne namjene, pa ga moraju sjeći na susjedovu tlu.

Što je o tome u Istarskom razvodu zapisano?

Glavno lice koje nastupa je »gospodin Menart, sluga« feudalac koji posjeduje Vrh i Sovinjak, i koji pred komisijom čita Staru razvodnu ispravu iz godine 1195. o granicama između Vrha i Sovinjaka te Buzeta.

Na zidovima nacrtana je cijela jedna slikovnica: nošnje ljudi, karikature, apotropejski znakovi, ribe, životinje, ukrašeni glagoljski inicijali kakve znamo iz glagoljskih misala i brevijara.

Nije mi bilo dosadno, bio mi je to užitak, velik užitak. Godinama sam stajao pred tim oslikanim i išaranim zidovima, i gledao i čitao, i gonetao. Dok sam to radio, stajao sam sasvim blizu zida. Stajao sam na istom mjestu gdje je prije nekoliko stotina godina stajao neki drugi čovjek. Moje srce kucalo je na istom mjestu gdje je nekada kucalo njegovo srce. Na istom mjestu gdje sam ja gledao i razmišljao rojile su se misli i osjećaji i u njegovoj glavi. Obuzimao me čudan osjećaj, suosjećaj s davnim čovjekom koji se jadao i ispovijedao zidu.

I. Što sve piše na grafitima

Što sve piše na grafitima koje sam otkrivao i čitao po zidovima starih istarskih crkava? Tu su imena i prezimena ljudi, tu su zabilježene njihove titule, tu se spominju njihove različite službe i funkcije, a tu doznajemo i za njihovo porijeklo i za njihova kretanja, na njima pratimo migracije. Veliki dio grafita ima sasvim stereotipan tekst: Ovdje je bio taj i taj...

Naravno, u srednjem su vijeku, još do prošlog stoljeća, pisali svećenici i svećenički kandidati – žakni i dijaci.

Školovanje za svećenika počelo bi time da bi mladi dijak najprije morao naučiti čitati i pisati. Mi te mlade dečke pratimo na zidovima. Potpisuju se isprva nesigurnim pismom, pišu slova, pišu i cijelu naučenu glagoljsku azbuku. »To pisa Štefan dijak«. »To pisa dijak Gregor Šnidarić«... A

INICIJAL V u glagoljskom brevijaru Vida Omišljana, 1396.

Barban. Grafit s jedrenjakom. XV. st.

KRČKA STELA

Neočekivano arheološko otkriće uvijek izazove senzaciju.

Kad mozaik, stari natpis, osobito kip, skulptura, neki ljudski lik ili ljudska glava iskrsnu iz zemlje koliko se radoznalaca skupi i koliko komentara padne!

Kako li je prije 580–590. godina reagirao starinski svijet u gradu Krku kada je netko, obrađujući vrt ili njivu, izvukao iz zemlje okrnjen rimski nadgrobni spomenik i na njemu dvije kiparski isklesane ljudske glave. Bili su to portreti pokojnog bračnog para, muža i žene.

Krčka stela rimski je nadgrobni spomenik, nalik pročelju kuće ili hrama s trokutnim zabatom, sa stupovima s lijeve i desne strane, dok joj je u sredini niša u kojoj su poprsja pokojnika. Natpis koji je govorio o pokojnicima, bio je uklesan u donjem dijelu spomenika, ali taj je dio propao. Odlomljen je. Po svemu sudeći ovaj antikni nadgrobni spomenik iz grada Krka nastao je u I. stoljeću po Kristu. Što je u očima srednjovjekovne publike mogao predstavljati antikni spomenik s ljudskim obličjima?

Rimska antikna plastika dostojanstvena je, svečana, reprezentativna, pa je ona gotovo uvijek u očima srednjovjekovnih ljudi izazivala dojam svečanog i uzvišenog prikaza nekog kršćanskog sveca. Kada prvi puta pođete u grad Trst, popnite se na brijeg do katedrale sv. Justa. Pogledajte dobro skulpture lijevo i desno uz glavni ulaz u crkvu. To su lijevi i desni dio okomito prerezana velikog rimskog nadgrobnog spomenika s nizovima portreta pokojnika, srodnika iz jedne porodice. Srednji je vijek interpretirao te portrete svetačkim likovima, pa je jednu od portretiranih pokojnica klesarskim zahvatom pretvorio u svetoga Justa, zaštitnika grada Trsta.

Novonastalu svetomu Justu uklesali su i njegov atribut, njegov znak, vršak vojničke helebarde, onoga šiljastoga predmeta koji se i danas nalazi u grbu grada Trsta.

Budete li u Splitu, bacite pogled na crkvicu kraj Peristila i na antikni nadgrobni spomenik ugrađen u vanjštinu njezina zida. Na spomeniku su tri ženska lika, tri pokojnice, tri poganke. A zamislite kako ih je prozvao splitski puk?

Prozvao ih je »tri Marije«, jer ih je uzeo za one svete tri žene, one tri Marije, o kojima evanđelje govori da su došle na Kristov grob s mirisnim balzamima da pomažu Kristovo mrtvo tijelo.

Krčka antikna stela s frankopanskim grbom i natpisom iz 1407. godine.

Ova zabuna s rimskim kiparskim djelima koja bi puk tumačio kao kršćanske svece, išla je tako daleko da je npr. u Zaostrogu – kako nam to u svom djelu »Viaggio in Dalmazia« pripovijeda Alberto Fortis – bio na jednom oltaru postavljen reljef kosmatoga poganskog boga Pana, polujarca s papcima na nogama, u kome je puk vidio lik sv. Ivana Krstitelja, pustinjaka i isposnika, odjevena u kostrijet od devine dlake.

Uvijek je tako s nama ljudima. Krhka smo i jadna bića. Gledajući, vidimo ono što bismo željeli vidjeti.

Mislim da se je i u gradu Krku prije 580–590. godina dogodilo isto. Krčani su u poprsjima dvoje pogana – muškarca i žene – na otkrivenom antiknom nadgrobnom spomeniku, prepoznali likove dvoje kršćanskih svetaca, a tadašnji krčki knez Nikola dao im je dužnu javnu počast. Koje li su svece oni u pokojnim Rimljanima vidjeli, mi to danas ne znamo. U to vrijeme, a bilo je to godine 1407. knez je Nikola upravo dovršavao popravke i dogradnje na gradskim zidinama i utvrdama grada Krka pa je na svojoj šesterostranoj ugaonoj kuli blizu krčke luke dao ugraditi rimski nadgrobni spomenik da bi njegovo sretno dovršeno djelo bilo pod moćnom svetačkom zaštitom i pod njom trajno ostalo. No knez Nikola nije ostao samo na tome, da tobožnje svece ugradi na novu kulu, nego je u ugrađeni rimski spomenik dao za vječnu uspomenu uklesati i svoj grb i svoj latinski natpis: Anno Domini millesimo quadricentesimo septimo septembris die decima quinta tempore domini Nicholai comitis (Godine Gospodnje 1407., u rujnu dana petnaestog, u vrijeme gospodina kneza Nikole).

Bio je to vješti i poduzetni krčki knez Nikola IV. koji je vladao od 1393. do 1432. On je prvi krčki knez koji je lansirao izmišljenu priču o tome da su domaći krčki knezovi potomci stare, slavne loze rimskih Frangipana koja vuče korijen još od starorimskog roda Anicija. Od tada se krčki knezovi počinju nazivati Frankapanima, »de Frangipanibus«, i od tada poči-

Pazin, freske oko 1470. Isti prizori lijevo i desno naslikani su po listu br. 3 Bibliae pauperum. Srednje polje uništio je novi prozor

Ili, na primjer, Navještenje u Novom zavjetu ima svoju pretsliku u Napastovanju Eve i u Gedeonovu runu u Starom zavjetu. Rođenje Kristovo ima pretsliku u Gorućem grmu i u procvjetalu Aaronovu štapu. Poklonstvo svetih triju kraljeva ima pretsliku u prizoru poslanika Abnerovih koji su se došli pokloniti Davidu i u prizoru Kraljice od Sabe koja se došla pokloniti kralju Salamonu. Sve ove nabrojene novozavjetne i starozavjetne prizore kao takozvane tipove i njihove antitipove iz srednjovjekovne tipologije, a zorno prikazane crtežima (drvorezima) u Bibliji pauperum, vidjet ćete, izravno prenesene na zid, na freskama u svetištu župne crkve u Pazinu.

U Pazinu je to – za ono vrijeme i za onu razinu društva – (a bilo je to oko godine 1470.) – predstavljalo visoku teologiju i veliku učenost. Današnji gledatelj bez ovoga ključa, bez poimanja srednjovjekovne tipologije, neće razumjeti sadržajni odnos među slikama u Pazinu i neće moći shvatiti ikonografski program i njegovu poruku.

Na istarskim freskama ima još primjera kad su se srednjovjekovni slikari služili Bibliom pauperum kao predloškom. Ali tu treba dobro razlikovati dvije stvari. Jedno je ako su slikari posizali za Bibliom pauperum kao za teološkim traktatom o tipološkim vezama Staroga i Novoga zavjeta, a drugo je ako su pojedine crteže iz knjige Bibliae pauperum izdvajali iz konteksta i služili se njima kao predlošcima za prikazivanje pojedinih svetopisamskih događaja.

Čini mi se da se tipološke veze naziru na freskama u crkvi u Božjem Polju kod Vižinade, no konačni odgovor još moramo pričekati dok se freske na zidovima ne očiste od vapnenih premaza. U Božjem Polju tipologija se usredotočuje na misao o djevičanskom materinstvu Bogorodice kojoj je posvećena ova crkva.

Kao predložak za pojedine scene poslužila je Biblia pauperum na nekoliko mjesta u Istri. Tako, na primjer, u Žminju godine 1471. na freskama u crkvi Sv. Trojstva i u Bermu godine 1474. na freskama majstora Vincenta iz Kastva u crkvi sv. Marije na Škrilinah.

U svoje vrijeme Biblia pauperum bila je bestseller među knjigama, pa je doživjela mnogo izdanja.

Više je nego vjerojatno da je koji njezin primjerak dospio i u Istru, jer je to bio traženi trgovački artikl, a knjige su i iz daleka putovale trgovačkim putevima, ambalažirane u bačvama. Najvjerojatnije su je imali pazinski fratri u biblioteci i pazinski prošt, tj. prepozit, no nijedan njezin primjerak nije u nas sačuvan, ali se do danas tako jasno zrcali s istarskih oslikanih zidova.

BERAM. Crkva sv. Marije na Škrilinah.

Majstor Plesa mrtvaca, 1474. Detalj Plesa mrtvaca s krčmarom, kraljicom i kraljem.

PLES MRTVACA

Memento mori – sjeti se da ćeš umrijeti, opomena je koju je Crkva uvijek i neprestano ponavljala, doduše s različitim intonacijama, kroz sva svoja stoljeća. Čovječe, poslije tvoje smrti, kao tvoje zemaljske i povijesne zaključnice, čeka te ocjena cijeloga tvoga života, čeka te Božji sud, da bi zatim ušao u vječnost: – u vječnost sretnu i blaženu ili u neizmjerno tužnu i mučnu. Stoga, dobro promisli u što sada ulažeš i kako trošiš kapital koji ti je dan na raspolaganje, a to je tvoj zemaljski život.

Pitanje je samo, na koji način i kojim je izražajnim sredstvima i u kojim je oblicima Crkva predočavala vjernicima ovu temeljnu misao. U prvim kršćanskim vjekovima smrt i umiranje pratio je osjećaj velike nade. Kršćani su – po riječima svetoga Pavla – »spe gaudentes«, oni su radosni u nadi, jer očekuju vječni život. Smrt uopće nije strašna ni zazorna, jer to su samo vrata kroz koja se iz jednog života prelazi u konačni, u vječni život. »Eutihijo, pođi u svjetlo!« – tako piše na jednom starokršćanskom grobu.

Zazor i strah od smrti, užas i odbojnost, obuzima ljude u odmaklim, srednjovjekovnim stoljećima – onda, kada su kao u svim mučnim i grubim vremenima – strah i zastrašivanje postajali načinom odgoja.

Glavni naglasak misli na smrt i na umiranje premješta se sada na predodžbu o zatornosti smrti. Smrt je ona sila koja sve bez izuzetka uništava, napada iznenada, smrt je čovjeku neprijatelj, ona mu je okrutna zasjeda.

No, konačnu, crnu i mračnu boju smrti izazvala je u doživljaju kršćanskih masa ona katastrofalna »crna smrt«, – ona

strašna epidemija kuge koja je poharala europski kontinent godine 1348. Pred apokaliptičnom slikom svemoćne i sverazorne smrti, pred slikom jezivih masovnih umiranja, čovjek se osjetio nemoćnim. U tim se stoljećima visokoga srednjega vijeka u crkvi najednom zaorio strahotni himan Dies irae – Dan gnjeva, a na crkvenim su se zidovima pojavile slike nove predodžbe smrti. Bila je to ponajprije slika smrti kao strijelca i slika smrti kao kosca – smrti koja je bila predočena likom trule lešine ili likom ogoljela kostura. Takva smrt-lešina ili smrt-kostur strjelicom iznenada pogađa svakoga predstavnika svih društvenih staleža ili je kosom bezobzirno kosila sve ljude, i to onako kako kosac redom kosi svaku travku i svaki poljski cvijet.

Beram, Sv. Marija. Ples mrtvaca, 1474. Kostur­gajdaš predvodi ples

(11) – Papa (10) – Kardinal (9) – Biskup (8) – Kralj (7) – Kraljica

(6) – Krčmar s čuturicom vina (5) – Dijete (4) – Kljasti

Tko želi da u nas, u Hrvatskoj, vidi upravo takve slike, mora poći u Istru. Tamo će vidjeti prikaz smrti kosca na freski, na zidu crkve sv. Antona u Žminju iz kraja XIV. stoljeća i na zidu crkve u Butonigi iz vremena oko godine 1400., ili pak u crkvi sv. Jakova u Barbanu iz vremena oko 1470., dok će lik smrti kao strijelca vidjeti na zidu crkve u Vranji iz vremena oko godine 1460.

Svi ovakvi alegorijski prikazi smrti-strijelca ili smrti-kosca pripravili su put onomu velikomu panoptikumu smrti, onomu pravomu teatru koji je uprizorio predodžbu o svemoći razorne smrti, o ikonografskoj temi koju nazivamo Plesom mrtvaca, Dance macabre, Danza macabra, Totentanz. Tko želi da u nas vidi slike Plesa mrtvaca, opet mora poći u Istru, u Beram kod Pazina ili u Hrastovlje, u zaleđu

prosjak­hodočasnik na štakama (3) – Vojnik u oklopu (2) – Trgovac u dućanu punom robe prstom pokazuje zlatnike ne bi li potkupio smrt (1)

Kopra. U Bermu je freske na crkvenom zidu slikao godine 1474. domaći majstor Vincent iz Kastva sa suradnicima, a u Hrastovlju radio je godine 1490. majstor Ivan iz Kastva sa suradnicima.

Ples mrtvaca povorka je u kojoj se nižu parovi: jedan živ čovjek i jedan ogoljeli kostur ili jedna trula lešina. Mrtvi sviraju različite glazbene instrumente i veselo plešu i podskakujući odvode pod rukom pokunjene žive u grob. U Bermu, u crkvi sv. Marije na Škrilinah, povorka Plesa mrtvaca počinje kosturom-gajdašem koji svirkom i prebiranjem ogoljelim nogama pokreće ples i daje mu ritam. Zatim smrt – a to su kosturi – odvodi u grob redom: predstavnike crkve, papu, kardinala i biskupa. Potom raspojasani kosturi odvode predstavnike svjetovne vlasti, kralja i kraljicu, a na kraju i predstavnike drugih, nižih društvenih staleža i životnih dobi, a to su u Bermu debeli krčmar, maleno dijete, kljasti prosjak-hodočasnik, vojnik u oklopu i trgovac.

Beramska povorka Plesa mrtvaca završava anegdotom, u kojoj trgovac u dućanu punom svakojake robe pokušava podmititi smrt hrpom zlatnika, ali smrt je nepotkupljiva, pa trgovca hvata pod ruku i odvodi ga u grob.

Dok gledamo slike Plesa mrtvaca kod nas u Istri i diljem europskoga svijeta od Italije i alpskih zemalja preko Francuske do najsjevernijih njemačkih gradova, sjećamo se kako su ih u kasnom srednjem vijeku inspirirala višestruka vrela. Tu susrećemo prastara pučka vjerovanja o mrtvacima koji se noću dižu iz grobova, a osjećamo i pučku inspiraciju različitih pjesničkih spjevova od španjolske Danza general de la muerte do pučke kostimirane koreografije i didaktičkih scenskih prikaza. U svakom slučaju ikonografija Plesa mrtvaca kao moralna pouka i opomena predstavlja kasnosrednjovjekovnu provalu pučkoga duha, prastaroga praznovjerja, folklora i pučkog teatra u teološku misao.

Fotografije u boji

ÖNB-WIEN (glagoljski inicijal)

PETAR TRINAJSTIĆ (Tinjan, Freske, Riba iz Poreča, Veli mrgar)

ALEKSANDAR VOLARIĆ (Osor)

Crno-bijele

fotografije

ZLATKO BABIĆ (str. 83, 333, 357)

ANĐELKO BADURINA (119, 143, 145, 157)

PETAR DABAC (50)

RANKO DOKMANOVIĆ (289)

BRANKO

ŠIME FUČIĆ (243)

NENAD

VIKTOR HRELJANOVIĆ (51)

DAMIR KRIZMANIĆ (59)

NADIR MAVROVIĆ (63)

RUDOLF PÖCK (41)

IVAN STANDL (122)

ĐANINO SUČIĆ-MORNARIĆ (69) PETAR TRINAJSTIĆ (57, 87, 97, 249)

(281).

JURAJ

(126, 127, 302)

(329, 330)

T. G. JACKSON (196)

(131)

(67).

Cijena: