SVEZAKRADOVI92
TKO JE MAJKA MOJA? BIBLIJSKA SVJEDOČANSTVA O MARIJI, ISUSOVOJ MAJCIMarija Pehar
TKO JE MAJKA MOJA?
Biblijska svjedočanstva o Mariji, Isusovoj majci
KRŠĆANSKAZagreb,SADAŠNJOST2022.
Recenzenti: prof. dr. sc. Ante Mateljan prof. dr. sc. Veronika Gašpar prof. dr. sc. Mladen Parlov
Korektura: Petra Zoranović
Grafičko uređenje i oprema: Christian T. Belinc
Slika na naslovnici: Lik Majke od Milosti (Čudotvorne Gospe Sinjske), nepoznati venecijanski slikar, druga polovica 15. st.; Svetište Gospe Sinjske, Sinj
Fotografija na naslovnici (Marija bez uresa): Živko Bačić Fotografija na poleđini (Okrunjena Marija): Tomislav Alajbeg
Izdaje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14
Za nakladnika: Stjepan Brebrić
Tisak: Denona d. o. o., Zagreb
Naklada: 800 ISBN CIPTiskano978-953-11-1701-2urujnu2022.zapisjedostupanuračunalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001146698 .
Uvod
Uporište i temelj svih značajnijih sadržaja kršćanske vjere moraju biti i uvijek se na prvome mjestu tražiti u Svetom pismu. U ovoj je spoznaji i kršćanska teologija ustrajala od početka. Sadržaj onoga što se prihvaća životom i vjerom ne može biti izveden samo iz misaone refleksije, projiciran iz emocionalnih potreba za uporištem ili osloncem ili proizlaziti kao proizvod iz pobožne ljudske svijesti, nego mora posjedovati dublju razinu sigurnosti i pouzdanosti. Upravo tu razinu kršćanskoj vjeri pruža biblijsko svjedočanstvo objave koje se oslanja na povijesne predaje o Božjem spasenjskom djelovanju za čovjeka i ljudskom pritjelovljenju tom djelovanju i sudjelovanju u njemu. Pokušaj kršćanske teologije da se prodre do ispravnog razumijevanja tog svjedočanstva vodi do sve jasnije slike ne samo Isusa Krista, čiji su osoba i djelovanje glavna tema i temelj kršćanske vjere, nego i do svih onih ljudi koji su, svatko na svoj način, bili uključeni u njegov život, sudjelovali u njegovu životu i djelu spasenja. Potpuno je razumljivo da nas u traganju za Kristom zanimaju i svi oni koji su na bilo koji način bili sudionici njegova života i djela. Tako je potpuno razumljivo i vjerničko traganje za što jasnijom i što cjelovitijom slikom Isusove majke, traganje za njezinom istinskom osobom. Slijedeći retoričko pitanje samoga Isusa »Tko je majka moja?« (usp. Mk 3, 33; Mt 12, 48), otvara se uvijek iznova potreba za otkrivanjem istinske osobnosti i bića žene koja je za ovaj svijet rodila onoga u kojemu vjerom prepoznajemo Boga Spasitelja svijeta. I zaista, tko je i kakva je osoba bila majka Isusova?
Kršćanska stoljeća o Mariji nisu šutjela. Baš naprotiv, o njoj se puno govorilo i pisalo, promišljalo i zaključivalo. »De Maria numquam satis« – »O Mariji nikad dosta«, srednjovjekovna je izreka koja se na različite načine uvijek iznova potvrđuje kroz različita vremena. Ne samo kroz mnoštvo iskrenih molitava, kršćanskoga štovanja, teoloških knjiga, propovijedi, enciklika, umjetničkih slika, hodočašća, svetišta i svetkovanja, nego i kroz mnoštvo iskrivljenja Marijina lika, apokrifnih spisa,
Uvod
bujnih legendi i fantazija vezanih za njezin život, lakovjernih štovanja, subjektivnosti, površne literature. U svemu tome ima elemenata onoga toploga ljudskoga i vjerničkoga traganja za razumijevanjem osobe za koju nekako naslućujemo da je životom bila najbliža Isusu, ali zasigurno ima i sadržaja koji sa stvarnom Marijom iz Nazareta, Isusovom majkom onako kako je susrećemo u biblijskoj predaji, nemaju nikakvu poveznicu. Takvi elementi iskonsku sliku Marije mogu opterećivati i umanjivati. Višestoljetni vremenski odmak od nazaretske Marije, mnoštvo različitih utjecaja, refleksija i interpretacija, mogu zastirati lik Isusove majke za kojim čeznemo u njegovoj izvornosti i jasnoći. Stoga je opravdano pitanje: Tko je i kakva je stvarno bila Isusova majka?
Danas nam je u potpunosti jasno da ne postoji jednostavan način pronalaska odgovora na ovo pitanje, no isto tako da je najbliža istina o Mariji iz Nazareta ona koju valja tražiti u najranijim svjedočanstvima kršćanskih zajednica o njoj, svjedočanstvima zabilježenim u novozavjetnim tekstovima. Kako za sve ostale sadržaje kršćanske vjere, tako i za one koji uključuju osobu i otajstvo Isusove majke, dogmatskoj se teologiji valja uvijek iznova vraćati na biblijske korijene i iz njih izvedenu biblijsku teologiju. Svetopisamski redci otkrivaju ukaze na Isusovu majku, donose kratke ulomke iz njezina života, prenose nam neke njezine riječi i čine, razotkrivaju njezine odnose i emocije i tako otkrivaju makar djelić njezine osobnosti i njezina sudjelovanja u životu Sina. I sam će Isus implicitno više puta odgovarati na pitanje tko je uistinu njegova majka, ne manje svojim odgovorima zbunjujući sljedbenike kroz nadolazeća vremena od onih kojima se izravno obraćao za svoga zemaljskog života. Jednako tako i rana Crkva svojim razumijevanjem Marijine osobe uključenim u iskaze novozavjetnih autora, svjedoči o autentičnosti i teološkoj poruci njezine osobe. Zbog svega ovoga potpuno je razumljiv interes za biblijskim izvorima kao najranijim i autentičnim odgovorom na pitanje o istinskoj slici Marije iz Nazareta.
Svijest i potreba za iščitavanjem biblijske slike o Mariji u kršćanskoj se teologiji iznimno pojačala razvitkom biblijskih studija, osobito u povezanosti s traganjima o povijesnom Isusu, a nastavila se intenzivnije nakon Drugoga vatikanskog koncila i teološki pročišćenoga crkvenoga govora o Mariji. Štoviše, Koncil je izravno pozvao na biblijska uporišta
o Isusovoj majci1, a i postkoncilske papinske enciklike, koje se izravno temelje na koncilskom govoru, upućivale su na biblijske temelje u otkrivanju i izvorne Marijine osobnosti i pročišćenih oblika marijanskih pobožnosti. Tako, primjerice, enciklika pape Pavla VI. Marialis cultus među prvim upućuje na biblijsko usmjerenje i biblijski pečat marijanskog čašćenja kao »opći postulat kršćanske pobožnosti«2.
Unutar takvoga razumljivog interesa za što jasnijom slikom Isusove majke otvara se nakana i ovoga rada, koji, prebirući biblijske tekstove, perikope i ulomke koji se izravno odnose na Mariju i njihovim teološkim promišljanjem, analiziranjem i razumijevanjem, želi što bliže doći Isusovoj majci kao istinskoj ženi, Mariji iz Nazareta, te njezinu majčinskom i vjerničkom odnosu sa Sinom, odnosno njezinom ulogom u njegovu djelu. Pri tom otkrivanju istinske Marijine osobe ne misli se ovdje primarno niti isključivo na povijesno-biografske podatke o Mariji, dakle na povijesnu razinu Marijine osobnosti i njezina života, u prvom redu zato što je do takvih podataka u strogom smislu riječi i nemoguće doći, ali i zato što povijesni fakticitet sam po sebi još nije temeljni kriterij vjere i vjerničkoga odnosa s Marijom, do kojega nam je ovdje primarno stalo. A ni novozavjetni tekstovi, pa tako ni perikope i mjesta koja spominju Isusovu majku, nemaju u sebi primarnu nakanu otkrivati osobe i činjenice u strogome povijesnom smislu, koliko navijestiti i posvjedočiti, i onda i sada, vjeru u Krista i razumijevanje te vjere i Kristove osobe kakvo je imala prva Crkva, te u tom kontekstu prenijeti i pogled na Marijinu osobu i Ipak,ulogu.budući da je sva kršćanska vjera ljudski odgovor na Božje povijesno samopriopćenje i da je takva upućena na povijesna događanja, histo-
1 Drugi vatikanski koncil, Lumen gentium. Dogmatska konstitucija o Crkvi (21. XI. 1964.), br. 55 – 59, u: Dokumenti, Zagreb, 72008. (dalje: LG).
2 Papa na istome mjestu kaže: »Razvitak biblijskih studija, sve veće proširenje Svetoga pisma, a naročito primjer tradicije i unutarnje djelovanje Duha, nagone suvremene kršćane da se sve više služe Biblijom kao temeljnom knjigom molitve, te da odatle izvlače istinsko nadahnuće i neusporedive modele. Štovanje prema Djevici ne može se oteti toj općenitoj struji kršćanske pobožnosti; dapače, to se štovanje mora sasvim posebno nadahnjivati na Bibliji kako bi steklo novu snagu i sigurnu pripomoć.« Papa Pavao VI., Marialis cultus, Enciklika o ispravnom štovanju Blažene Djevice Marije, Zagreb, 1994., br. 30 (dalje MC).
Uvod
ricitet se ne može i ne smije isključiti iz sadržaja i procesa vjere, štoviše, vjera je trajno upućena na povijesna događanja. Stoga se sva povijesna događanja, koliko god je to moguće, trebaju kritički osvijetliti, na njih treba dati odgovore koliko god i kad je god to moguće. To podrazumijeva osvjetljivanje povijesnih prilika događaja koji su u novozavjetnim tekstovima opisani, osvjetljivanje osoba i njihovih odnosa, teološke nakane autora, te povijesnih i vjerskih prilika i okolnosti zajednice iz koje i za koju nastaju novozavjetni tekstovi. Uz osobu autora i njegove teološke ciljeve, jer riječ je o navjestiteljskim tekstovima, upravo je vjera zajednica u kojima i za koje nastaju ti novozavjetni tekstovi, te njihovo razumijevanje događanja, ključno svjedočanstvo određene stvarnosti. Sve se ovo može primijeniti i izreći i za one aspekte kršćanske vjere koji se odnose na Mariju, Isusovu majku, odnosno na one sadržaje koji je povezuju s osobom i djelom njezina Sina. Tako da ni ovom istraživanju nije nakana potpuno izbjegavanje ili zaobilaženje povijesnih elemenata ako se do njih u nekim elementima može doći ili ih se makar može naslutiti.
Kada se, dakle, propitkujemo o istinskoj slici Isusove majke i njezinoj ulozi u Isusovu životu, onda je u to propitkivanje uključeno povijesno onoliko koliko se do njega iz novozavjetnih spisa može doći, ali se pod povijesnim u ovom traganju, prije svega, misli na što vjerniju sliku, odnosno na ono shvaćanje i razumijevanje Isusove majke koje je u svome neposrednom doživljaju o njoj imala prva kršćanska zajednica, kako je sačuvano i u novozavjetnim spisima zabilježeno njezino sjećanje na Isusovu majku i odnos s njom, dakle na njezinu osobnost i specifičnu ulogu u spasenjskom djelu njezina Sina i cjelovitom procesu nastanka sadržaja kršćanske vjere. Upravo su najranije kršćanske zajednice u svom doživljaju i pamćenju zabilježile najvjerniju Marijinu sliku, odnosno još više njezin odnos prema Sinu i njezino istinsko mjesto i sudjelovanje u njegovu djelu. Ta su svjedočanstva, kao postojeća predaja o povijesti i životu Isusa iz Nazareta i onih koji su pripadali njegovu krugu, odnosno kao protumačena povijest, bila u literarnom i usmenom optjecaju unutar kršćanskih zajednica i prije nastanka konačne forme evanđelja, te su takva, iako selektivna i fragmentarna, preuzeta i utkana u navjestiteljsku i teološku nakanu novozavjetnih pisaca. Upravo ta i takva svjedočanstva o Isusovoj majci želimo ovdje iznova sagledati i osvijetliti iščitavajući
novozavjetne spise, ali uključujući i neke starozavjetne tekstove čitane i tumačene iz kršćanske perspektive, odnosno u ključu kršćanskoga razumijevanja Staroga zavjeta.
Pokušavajući tako sagledati Marijinu osobu i njezinu ulogu unutar cjelovitog procesa nastanka i razvoja kršćanske vjere, istraživanje će uvijek i neizbježno voditi do središta te vjere koja se nalazi u inkarnaciji Božjeg Sina, njegovoj muci, smrti i uskrsnuću, kao i o okupljanju zajednice vjernika u sili i snazi Duha Svetoga. Na temelju, prije svega, novozavjetnih svjedočanstava o Mariji suočavamo se tako s temeljnim postulatom mariologije, a taj je njezina kristološka koncentracija i njezino kristološko utemeljenje. Istina o Mariji može se dokučiti samo polazeći od Isusa Krista i njegova spasenjskoga djelovanja i sav istiniti govor o Mariji usmjerava na osobu i djelo Isusa Krista.3 U tom smislu slobodno se može reći da je svaki ozbiljan pokušaj teološkog razumijevanja Marije u svom polazištu i bitnom sadržaju, zapravo, kristologija. Proizlazi ovo, i to je važno odmah na početku reći, i iz svih novozavjetnih mjesta o Mariji. Ona su, prije svega, iskazi o Kristu, a o Mariji samo utoliko ukoliko je kao žena, majka, učenica svojim životom inkorporirana u njegov život i njegovo spasenjsko djelo. Stoga će sasvim razumljivo svaki pokušaj približavanja istinskoj Marijinoj osobi nužno voditi do Krista i, samo polazeći od Kristove osobe i njegova spasenjskog djela, davati autentične rezultate.
Po samoj naravi stvari jasno je da se svjedočanstva o Mariji trebaju tražiti ponajprije u novozavjetnim spisima. Ti spisi, kako je već istaknuto, nisu samo autorska djela pojedinih evanđelista, nego su izrasli iz crkvenog ozračja vjere njihovih zajednica, te su uvelike odraz te rane kršćanske vjere, vjerničkih mišljenja i stavova zajednica iz kojih su izrastali, u kojima su i za koje su stvarani. Utoliko upravo u njima pokušavamo razotkriti ne toliko događaje u njihovu povijesnom fakticitetu, nego, kako je već istaknuto, i najraniju vjerničku recepciju tih događanja, dakle konkretno, doživljaj Isusove majke u najranijoj kršćanskoj zajednici, stavove i mišljenja prvih kršćana o njoj, te obilježja tog najranijeg kršćanskog odnosa prema
3 Usp. Karl Rahner, Mariologie, u: LThK2, sv. 7, 84–87, ovdje, 85.
Uvod
njezinoj osobi i ulozi u Isusovu djelu spasenja. Ali, budući da se Novi zavjet nikako ne može razumjeti bez Starog zavjeta i da je tek zajedno s njim cjelovito Sveto pismo i prema kršćanskom shvaćanju cjelovita objava, razumljivo je da će na više mjesta uključeno biti govora i o starozavjetnim spisima, iz kojih dobivamo potpuniji uvid i na Marijinu osobnost i na cjelovit kontekst Božjeg sudjelovanja u ljudskoj povijesti koji je ponuda spasenja, te ljudskoga vjerničkog odgovora na tu Božju ponudu.
U radu se prate, prihvaćaju i iznose dosezi i rezultati biblijskih istraživanja, osobito znanstvene egzegeze, tj. povijesno-kritičke metode, ali i drugih metoda proučavanja biblijskih tekstova u cjelini i osobito novozavjetnih perikopa i mjesta u kojima se spominje Marija. Pri tom je važno reći da se ovdje ne iznose ni prvi put ni kao plod izravnih egzegetskih istraživanja novozavjetni temelji teološkoga govora o Mariji. Učinili su to »više puta i na više načina«, štoviše, na izvrsne načine, i svjetski poznata imena bibličara i egzegeta i ništa manje dobro i vrsni hrvatski bibličari i teolozi. Ovima potonjim dugujemo ne samo veliko poštovanje, nego i zahvalnost za vrsne znanstvene doprinose za područje mariologije, osobito njezina biblijskog utemeljenja.4 Ovaj rad, dakle, nema nakanu izravno i detaljno ulaziti u samu egzegezu i biblijsku teologiju, nego se poslužiti već postojećim, osobito suvremenim rezultatima toga znanstvenog područja, te ih pri tom teološki promišljati, analizirati i interpretirati. Značajne rezultate egzegeze i biblijske teologije nastojalo se prikupiti, povezati tako da su u jednakostima ili sličnostima međusobno dopunjavani, a u razlikama ili oprečnostima suočavani i primjereno navođeni. Krajnji cilj bio je iz cjelokupnosti biblijskih, prije svega novozavjetnih danosti, izvući što je moguće jasniju izvornu i istinsku sliku Marije, Isusove majke, ali i iznimno važnoga vjerničkoga i teološkog pogleda na nju iz vremena
4 Brojni su hrvatski bibličari (Rebić, Duda, Dugandžić, Herman, Tomić, Zovkić i drugi), od kojih mnogi i dugogodišnji članovi Hrvatskoga mariološkog instituta, koji su svojim znanstvenim istraživanjima i brojnim objavljenim radovima uvelike pridonijeli rasvjetljenju Marijine osobe i njezine povijesno-spasenjske uloge, kao i istinskoga značenja u vjerničkom životu suvremenih kršćana. Njihovi su radovi dragocjeni ne samo jer su dostupni na hrvatskom jeziku, nego, prije svega, jer su u svojim istraživanjima pratili i donosili relevantna suvremena istraživanja i znanstvene plodove svjetske razine.
najranijeg kršćanstva, kojega su zapravo odraz i novozavjetni tekstovi. Dakle, iako u primjerenoj skromnosti i sa svim svojim ograničenjima, rad nastoji, prateći egzegezu, pratiti i prihvaćati također i veoma značajna pitanja
Akohermeneutike.sebiblijskateologija u nekom vremenu zbog traganja za izvornom svježinom svetopisamskoga teksta i htjela otrgnuti od stiska dogmatike, dogmatika je uvelike svjesna da se nikada ne smije odmaknuti od Biblije i primjerene biblijske teologije, ako želi zadržati ne samo znanstvenu ozbiljnost, nego i pastoralnu relevantnost. »Sveta teologija ima svoje uporište u pisanoj Božjoj riječi, koja joj je, zajedno sa Svetom predajom, trajan temelj; u njoj se teologija snažno učvršćuje i uvijek pomlađuje istražujući u svjetlu vjere svu istinu skrivenu u Kristovu otajstvu.«5 Pri tom je gotovo jednako važna izvornost biblijskoga teksta, na kojoj je inzistiralo povijesno-kritičko istraživanje, kao i cjelovito razumijevanje toga teksta, njegovo interpretiranje i prihvaćanje iz života Crkve i njezine interakcije sa svijetom i konkretnim vremenom. Dakle, važan nam je i izvorni biblijski tekst i njegovo crkveno razumijevanje, odnosno njegova teologija. Stoga se i ovdje novozavjetni tekstovi koji govore o Mariji ili na nju upućuju nastoje promatrati ne odvajajući ih od teološke interpretacije koja polazi od vjerničkog iskustva autora biblijskih tekstova i njihovih zajednica, ali u konačnici jednako tako čak ni od vjerničkog iskustva suvremene Crkve u kojoj se ti tekstovi danas čitaju i navješćuju kao Riječ Božja. Tako se kroza sav rad, a osobito u njegovu zadnjem dijelu, zajedno s dosezima znanstvene egzegeze i biblijske teologije i paralelno s njima pokušava proniknuti i u dublji teološko-duhovni smisao konkretnih novozavjetnih tekstova i izričaja o Mariji, želeći pri tom, koliko je to moguće, osvijetliti ne samo stvarnu osobu Isusove majke, nego i značenje te osobe i njezina vjerničkoga puta i odnosa sa Sinom, ako danas može i treba imati vrijednost i za suvremene kršćane, u konačnici za svakog čovjeka.
5 Drugi vatikanski koncil, Dei Verbum. Dogmatska konstitucija o Božanskoj objavi (18. XI. 1965.), br. 24, u: Dokumenti, Zagreb, 72008. (dalje DV).
Starozavjetni ukazi na Isusovu majku
Prema kršćanskom razumijevanju biblijskih spisa, Stari i Novi zavjet nedjeljivo su, jedinstveno i cjelovito Sveto pismo. Knjige Staroga zavjeta kao »Bogom nadahnute knjige koje čuvaju neprolaznu vrijednost«6 uzima kršćanstvo u cjelini gledano kao one koje, opisujući povijest izraelskog naroda, otvaraju razumijevanje za navještaj Novoga zavjeta i Crkve. Stari je zavjet priprava za Novi, a Novi je cilj i dovršenje Staroga, njegovo produbljenje i razumijevanje u svjetlu Isusa Krista, njegova djelovanja i svega onoga što se dogodilo u njegovu životu. To jedinstveno Sveto pismo opis je povijesti spasenja ljudskog roda, Božja spasenjska riječ upućena ljudima. Ta Riječ, prema kršćanskom shvaćanju, svoj vrhunac i ispunjenje ima u osobi Isusa Krista.7 On je ključ za ispravno i cjelovito razumijevanje, dovršenje i ostvarenje ne samo Novoga, nego i Staroga zavjeta. Stoga je i potpuno razumljivo da se u teološkom promišljanju svih kršćanskih sadržaja vjere uvijek polazi od Staroga zavjeta i njegove objave, u njegovim se tekstovima traže i istražuju moguća svjedočanstva o kasnijim novozavjetnim sadržajima, odnosno sadržajima kršćanske vjere, ili ukazi na te sadržaje.
U tom smislu nisu iznimka ni mariološki sadržaji i njihovo teološko promišljanje, odnosno traženje uporišta ili ukaza za te sadržaje u Starom zavjetu. Štoviše, može se reći da je upravo u Mariji »u određenu pogledu dosegnut čvor ove povezanosti«8 između Staroga i Novoga zavjeta. Tekstovi o Mariji mogu se i moraju promišljati samo kao sadržaji o majci Mesije Isusa iz Nazareta9, što upućuje na potrebu da se i sadržaje o njoj kao i sadržaje o njezinu Sinu treba tražiti u jedinstvu s proročkom teologijom Božjeg naroda. Pri tom nije nevažno uočiti da i sama Marija proizlazi iz starozavjetnog Božjeg naroda Izraela, te da ju je već ta »pripadnost izraelskom narodu s određenom kulturnom baštinom«10 pripravila za
6 DV, 14.
7
8
Usp. Isto, 16.
Joseph Ratzinger, Kći Sionska. Marijanska pobožnost u Crkvi, Split, 2008., 29.
9 Usp. Adalbert Rebić, Marija u Bibliji, Zagreb, 1970., 9.
10 Isto, 10.
Starozavjetni ukazi na Isusovu majku istaknutu ulogu Mesijine majke. Oboje upućuje na činjenicu da se upravo u Marijinoj osobi i njezinu sudjelovanju u Božjem spasenjskom djelovanju na vrlo izravan način ogleda, zrcali i prepoznaje istaknuti kontinuitet i cjelovitost Staroga i Novoga zavjeta. I Drugi vatikanski koncil ističe kako starozavjetne knjige, prema kršćanskom shvaćanju, opisuju »povijest spasenja u kojoj se polagano pripravlja Kristov dolazak na svijet«, te ih se, mariološki promatrano, u svjetlu cjelovitosti biblijske objave shvaća i kao one koje »malo-pomalo sve jasnije iznose na svjetlost lik žene, Spasiteljeve majke«11. U skladu s takvim stavom, i novozavjetni tekstovi o Mariji ostaju poprilično zatvoreni i nedovoljno razumljivi ako ih se ne iščitava u svjetlu starozavjetnog navještaja i razumijevanja koje polazi od jedinstvene cjelovitosti Staroga i Novoga zavjeta. Stoga je u razotkrivanju Lica Marije i njezine uloge u povijesno-spasenjskim događanjima veoma važno zadržati pogled i iz perspektive Novoga zavjeta prema Starom zavjetu i obratno, iz perspektive iz koje tek svjetlo Staroga zavjeta omogućuje razumjeti novozavjetne sadržaje. S pravom se može reći da je slika Marije u Novom zavjetu posve istkana od niti Staroga zavjeta, u kojemu postoji duboko ukorijenjena teologija žene.12 Dakako, treba istaknuti da, kad je riječ o mariološkoj tematici, a prije svega o Marijinoj osobi, treba reći da unatoč u kršćanstvu raširenome moralnom i tipološkom čitanju nekih starozavjetnih perikopa (ovdje ponajprije mislimo na tekst protoevanđelja u Post 3, 15, zatim proročke tekstove kao što su Iz 7, 14, Sef 3, 14, Zah 2, 14, Mih 5, 1–2 i njima slični, kao i neke cjelovite knjige, koje se zbog njihovih glavnih likova mogu iz kršćanske perspektive u cjelini promatrati kao aluzije na Mariju, kao što su, primjerice Knjiga o Esteri i Knjiga o Juditi13), te shvaćanju, i
11 LG, br. 55.
12 Usp. J. Ratzinger, Kći Sionska, 12–14.
13 Knjige o Juditi i Esteri opisuju ne realnu nego idealnu povijest opisujući čudesnu pobjedu nad neprijateljima židovskoga naroda, pobjedu za koju su zaslužne žene. Judita i Estera zbog svega što su učinile za židovski narod razumijevale su se već odavna u kršćanskoj duhovnosti kao predslika Marije. Tako, primjerice, Estera uspijeva nagovoriti kralja Ahasvera da ne dopusti Mordokaju pokolj židovskoga naroda, a Marija spašava cijeli svijet rodivši mu Isusa kao Spasitelja. Isto se tako povlače i mnogobrojni paralelizmi s Juditom: Judita je srušila Holoferna, Marija svakodnevno ruši brojne demone; Judite
Starozavjetni ukazi na Isusovu majku u katoličkoj i u pravoslavnoj tradiciji, prema kojemu se u analogiji proročkog navještaja Krista ovi tekstovi mogu uzeti kao određeni proročki navještaj za budućnost, kršćanska je egzegeza Staroga zavjeta, kao i na njoj temeljena teologija, ovdje s opravdanim razlogom vrlo obzirna. Potrebno se čuvati krajnosti i bilo kakvoga pretjerivanja s obzirom na Marijino »vrlo skromno mjesto«14 u Svetom pismu Staroga zavjeta. Štoviše, gledano strogo znanstveno-teološki i s gledišta kritičke egzegeze, treba prihvatiti činjenicu da Stari zavjet u izravnom smislu o Mariji šuti i tu činjenicu treba uzeti veoma ozbiljno u tumačenju određenih starozavjetnih perikopa.15 Ipak, iako starozavjetne tekstove promišljamo pod svjetlom specifičnog čitanja i razumijevanja Crkve, u smislu proročkih ukaza u kojima je Spasiteljeva majka prisutna kao »sjena« (prophetice adumbratur), kršćanska ih se teologija ne može odreći.
Kršćanstvo se tako, primjerice, ne može odreći shvaćanja prema kojemu se u Božjem obećanju spasenja danom čovjeku nakon prvoga grijeha, a iskazanim obećanjem ženina poroda riječima: »Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina; on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.« (Post 3, 15), prepoznaje Krista i njegovu majku, kao što se ne može odreći uvjerenja da je to obećanje ispunjeno upravo po utjelovljenju i rođenju Isusovu od Marije. Ovo proročanstvo, odnosno obećanje, iz najstarije biblijske predaje opisuje prve ljude u njihovu teškom stanju nakon grijeha, ali je i prvo obećanje spasenja s Božje strane. Kroz izraelsku je povijest shvaćano u smislu nacionalno-političke pobjede izabranog naroda, ali svakako i kao duhovno spasenje, odnosno »izmirenje naroda s Bogom i potpunu Božju prevlast u narodu«16. Prema kršćanskom uvjerenju, ovo proročanstvo
su se bojali Asirci, Marije se boje svi bezbošci; Juditina je ljepota potakla Holofernov pristanak, Marijina ljepota potiče sve na čistoću (prema Ambroziju); Judita je Izrael pomirila s Bogom, Marija je od Boga molila pomirenje sa svijetom; Judita je svoju čistoću netaknutu iznijela iz asirskog logora, Marija je trijumf čistoće i svojom je čistoćom nadišla i prirodne zakone ako je bila ujedno i djevica i majka. Usp. Jean Galot, Mariologija. Bog i žena. Marija u spasenjskom djelu, Đakovo, 2001., 44–46.
14 A. Rebić, Marija u Bibliji, 10.
15 Usp. Jürgen Becker, Maria. Mutter Jesu und erwählte Jungfrau, Leipzig, 2001., 23.
16 A. Rebić, Marija u Bibliji, 13.
Starozavjetni ukazi na Isusovu majku naviješta pobjedu cjelokupnog čovječanstva nad duhovnim neprijateljem Sotonom koji je ovdje personificiran u zmiji. Sjeme ženino (rod ženin) u kolektivnom je smislu cijelo čovječanstvo, ali i uosobljeni budući Mesija koji će osobno pobijediti Sotonu. A. Rebić potvrđuje da o tome svjedoči cjelokupna teologija jahvističkog pisca.17 Pri tom je važno uočiti da Bog neprijateljstvo stavlja između žene i zmije Sotone, ali je istodobno riječ ne samo o trenutačnom, nego o budućem neprijateljstvu. Zaključak kasnije mariologije upućivat će tipološkim tumačenjem da je ovdje riječ i o Evi i o Mariji, o Evi u djelomično doslovnom smislu riječi, a o Mariji u tipološkom smislu, kao o majci budućeg Mesije. Kao što je prema biblijskom opisu Eva stajala uz bok prvog čovjeka grijeha i smrti (usp. Post 3, 2–7), tako je Marija »nova Eva«, žena uz bok »novog Adama –Krista«18, pobjednika nad zmijom, a time nad grijehom i smrću. Tako će u kršćanskoj teologiji biti prepoznata kao ona koja je svojom vjerom i poslušnošću antiteza Evinom nepovjerenju i neposluhu, te stoga u pravom smislu nova Eva, nova majka svih živih, jer, rađajući Isusa, rađa za svijet novi život i spasenje.
Uz protoevanđelje, a zapravo i kao »proročka, biblijsko-teološka obrada protoevanđelja Post 3, 15«19 značajan starozavjetni tekst koji se tumači u mariološkom značenju jest i tekst proroka Izaije: »Zato, sam će vam Gospodin dati znak: Evo, začet će djevica i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel!« (Iz 7, 14). Ovo su riječi koje je prorok Izaija uputio kralju Ahazu koreći ga zbog kršenja Saveza i nepouzdavanja u Boga. Sam Bog preko proroka nudi mu znak, što označuje Božje posredovanje i njegovu svemoć na naravnom i na nadnaravnom području, a taj je znak dijete koje će roditi djevica, kako je hebrejsku riječ almah s grčkom parthenos prevela Septuaginta. Izvorna hebrejska riječ označuje mladu djevojku, ali i ne isključuje pojam djevičanstva, stoga je ovaj tekst iz kršćanske perspektive tumačen kao ukaz na buduću Mesijinu djevičansku majku. Upućuje na to i izraz Emanuel, Jahve s nama, koji je
17 Usp. A. Rebić, Marija u Bibliji, 14.
18 Paralelizam (antiteza) prema kojemu je Krist – novi Adam potječe od Pavla. Usp. Rim 5, 12–22 i 1 Kor 15–45–49.
19 A. Rebić, Marija u Bibliji, 21.
Iz recenzija
Prof. dr. sc. ANTE MATELJAN, Katolički bogoslovni fakultet Split:
Među brojnim vrijednim djelima koji tematiziraju osobu i ulogu Isusove majke Marije u događaju ljudskoga spasenja, ovaj rad predstavlja ne samo potrebno nego i nužno teološko osvježenje. Rad naime pruža temeljit uvid u novozavjetna svjedočanstva o Isusovoj majci Mariji te kroz ozbiljnu teološku analizu pojedinih mjesta, utemeljenu na najvažnijim suvremenim egzegetskim doprinosima, donosi kristološku mariologiju Novoga zavjeta. Obrada pojedinačnih pitanja, na temelju brižne i pažljive analize, slijedi razboritu mjeru prosudbe samoga teksta i cjeline u koju je pojedini izričaj o majci Isusovoj uklopljen.
Rad obuhvaća i zaokružuje tri bitne označnice novozavjetne kristološke mariologije. Prva se očituje u razboritom kritičkom pristupu tekstovima o majci Isusovoj, koji se oslanja na dosege egzegeze i hermeneutike tih novozavjetnih mjesta. Druga je označnica briga za kontekstualno razumijevanje, što potvrđuje upućivanje na glavne odrednice izuzetno bogate i raznorodne novozavjetne teologije, od Pavla do sinoptika, od Ivana do Otkrivenja. Treća je pak odrednica ekleziološka, koja trajno vodi računa o tome da izričaje o majci Isusovoj treba razumjeti u okviru cjelovite vjere Crkve.
Ne treba osobito isticati kako je svakoj kršćanskoj duhovnosti (i pobožnosti) potrebno solidno teološko utemeljenje, čega nema bez ispravnog razumijevanja novozavjetne poruke. Stoga ovu izvrsnu novozavjetnu kristološku mariologiju od svega srca preporučujem, nadajući se nastavku ovako temeljitog i ozbiljnog teološkog rada, kako bi se, kroz promišljen i zaokružen prikaz susljednog razvoja crkvenog nauka o Mariji i povijesnog oblikovanja marijanskih pobožnosti, mogla dobiti cjelovita, čvrsto utemeljena i ispravno usmjerena, a toliko potrebna mariologija na hrvatskom jeziku.
Prof. dr. sc. NELA GAŠPAR , Katolički bogoslovni fakultet Zagrebu, Područni studij u Rijeci: Povijest čovječanstva svjedoči o trajnom interesu i traganju i pojedinaca i zajednica za Marijinim biblijskim likom. Višestoljetni vremenski razmak od nazaretske Marije prvoga stoljeća naše povijesti, mnoštvo različitih utjecaja, refleksija i interpretacija, mogu zastirati istinski lik Isusove majke za kojim čeznemo u njegovoj izvornosti i jasnoći. U hrvatskom govornom području nakon dugo godina imamo sustavno teološko istraživanje posvećeno najranijim svjedočanstvima o Mariji Isusovoj majci. Ovo je znanstveno istraživanje o osobi i ulozi Marije, Isusove majke, u svjedočenju biblijskih spisa prikazano u svjetlu rezultata istraživanja suvremenih biblijskih znanosti te na temelju suvremenih teoloških promišljanja. Knjiga je nastala kao plod autoričina višegodišnjeg istraživanja i promišljanja o Marijinoj osobi i ulozi u najranijim kršćanskim svjedočanstvima i velik je doprinos ne samo za biblijsko-teološko razumijevanje nego otvara perspektivu dijaloga na raznim područjima znanstvenog istraživanja.
Prof. dr. sc. MLADEN PARLOV, Katolički bogoslovni fakultet Split: Marija iz Nazareta pripada pologu kršćanske vjere. Žena, Marija iz Nazareta, nalazi se u središtu Božjeg nauma spasenja (usp. Gal 4, 4), jer postaje vrata kroz koja svemogući i vječni Bog na poseban način ulazi u naš svijet. Stoga kršćanska teologija nužno postaje kristologija koja u sebe uključuje i mariologiju. Dakako da mariologija mora biti na dobrim temeljima, a to znači da mora biti utemeljena na Svetome pismu koje je, kako veli Drugi vatikanski koncil, »duša sve teologije« (Dei verbum, 24). Knjiga Tko je moja majka?. Najranija svjedočanstva o Mariji Isusovoj majci, u osam poglavlja donosi dobro razrađenu i biblijski utemeljenu mariologiju. Koristeći se rezultatima suvremene egzegeze te općenito biblijskim i teološkim znanostima, autorica vrlo vješto izlaže spoznaje o Mariji iz Nazareta na temelju najranijih svjedočanstava o njoj i njezinoj ulozi u životu i poslanju njezina Sina. Autorica se čuva da ne ode u »krivo pretjerivanje«, odnosno da njezino istraživanje Marijina lika ne podlegne pobožnom vjerničkom osjećaju koji katkada zna Mariji pripisati i pridati ono što joj ne pripada, a isto tako se čuva »umne skučenosti« (Lumen
gentium, 67) koja je nerijetko znala okljaštriti Marijin lik te ga svesti na jedan od likova biblijske povijesti. Polazeći od istraživanja najstarijih kršćanskih svjedočanstava o Mariji, preko autora evanđelja Isusova djetinjstva pa do evanđelja »ljubljenog učenika« i knjige Otkrivenja, autorica dolazi do zaključka kako je govor o Mariji u funkciji kristologije svakoga od pojedinih novozavjetnih autora. No, također zaključuje kako je prva apostolska zajednica već iskazivala određeno poštovanje, a potom i štovanje prema Isusovoj majci Mariji, što će sljedećim naraštajima kršćana poslužiti kao polazište za razvoj kulta štovanja prema Majci Isusovoj. Knjiga bez sumnje predstavlja obogaćenje hrvatske teološke misli, a posebno mariološke koja će sada imati na jednome mjestu dobro istražena i objašnjena biblijska svjedočanstva o Mariji, te će dobro doći svima koji se s bilo kojeg naslova bave likom Blažene Djevice Marije i njezinom ulogom u ekonomiji spasenja.
Sadržaj
UVOD 5
Starozavjetni ukazi na Isusovu majku 13
Svjedočanstva o Mariji u Pavlovim pismima 21
Pavlovo razumijevanje evanđelja 22 Spomen Isusove majke u Poslanici Galaćanima 24
Spomen na majku Isusovu u Markovu evanđelju 29
Tko je Isusova majka? 30
Isus sin Marijin 35
Marija, majka Isusova, u Matejevu evanđelju 39
Marija u Isusovu javnom životu 39 Dijete i njegova majka 42
Isusovo rodoslovlje 44 Djevičansko začeće 46
Marija u Lukinu evanđelju i Djelima apostolskim .............. 53
Marija u vremenu Isusova javnog djelovanja 54 Evanđelje djetinjstva 58
Scena Navještenja i djevičansko začeće 64 Marijin susret s Elizabetom i hvalospjev Veliča 76 Scena rođenja i prikazanja u hramu ........................ 82 Marijino nerazumijevanje potpune sudbine Sina 89 Marija unutar kršćanske zajednice 96
Marija u četvrtom evanđelju 101 Evanđelje ljubljenog učenika 101 Utjelovljenje Logosa 103 Svadba u Kani 106 Majka Isusova i ljubljeni učenik 114 Žena u Otkrivenju 125
Teološka sinteza: Marijina osoba i uloga prema Novom zavjetu 131 Marija Bogorodica 137 Marija Djevica 141 Marija Žena-Crkva 150
ZAKLJUČNE MISLI 165